Pratite nas

Kolumne

DAN KAD SE ON OBRATIO NACIJI

Objavljeno

na

Kad se hrvatski novinari otisnu u odvažno i autorsko komentiranje dnevnih događaja nastojeći ne raspravljati o ljudima, još manje o događajima, nego uzvišeno i o idejama, tad možemo vidjeti kakvoću dijela hrvatskog novinarstva, a danas (18. 06. 2017.) u NU2 A. S. u posljednjih 182 sekunde emisije uspio je pokazati baš to (nazvavši to svojim „obraćanjem naciji“).

Nema smisla ulaziti u njegov izraz „90% osoba“ s obzirom da se radi ili o lošoj metafori ili o slobodnoj procjeni za koju je nepoznato na čemu se temelji (štoviše postoje podaci koji sugeriraju drugačije), ali on tvrdi da je taj postotak „realitet“ za što nije poznat nikakav dokaz, piše Izv. prof. dr. Kristijan Krkač

Nema smisla ulaziti niti u složenu raspravu o tome je li prekršio Humeov zakon koji kaže da se ne može zaključiti iz „jest“ na treba“. On se doduše ograđuje tvrdeći da taj „realitet“ ne znači da je Modrićev potez „moralan“, nego samo „realitet“. No nije eksplicitno rekao da „jest nemoralan“, ali implicitno zaključuje iz realiteta „nije“ na nemoralnost „ne treba“.
Na koncu, nema smisla ulaziti niti u voditeljev prijelaz s rečenog na izjavu Modrića „da mu je reprezentacija svetinja“ tvrdeći da je vjerovanje tome neka vrsta praznovjerja. Zašto tu moralnu izjavu povezuje s rečenim nejasno je, ali jasno je ako vidi svezu, onda pogrešno zaključuje iz „jest“ na „treba“. Usto, spominjući reprezentaciju koja zaista jest početna poluga prodaje igrača u europske klubove, ipak ponovno griješi s obzirom na činjenicu, jer takvim igračima milijune ne isplaćuje reprezentacija, nego strani klubovi za koje igraju.
Sve dosad je stvar tumačenja ali sljedeći slučaj nije. Naime, radi se o izrazu „Bloody bastards“ kojeg je u na koncu emisije na engleskom izrekao voditelj A. S. citirajući navijača nogometnog kluba Millwall Roya Larnera tijekom terorističkog napada u Londonu (koji se goloruk suprotstavio trima teroristima s mačetama kako bi ostali gosti kafića imali vremena pobjeći pred napadačima, a onima koji ne prate dodajmo da je Millwall engleski trećeligaš poznat ne samo po borbenim navijačima, nego i po velikim igračima i reprezentativcima Engleske poput u novije vrijeme Teddyja Sheringhama ili Denisa Wisea). Zašto A. S. nije citirao važniji dio izjave koji glasi: „Fuck you, I’m Millwall!“ nije jasno.

Navedeni izraz može se raznoliko prevesti na hrvatski koji je psovkama bogatiji od engleskog. Iako „bloody“ znači krvav, a „bastard“ kopile, ipak cijeli se izraz ne prevodi kao „krvavo kopile“. Riječ „bloody“ ovdje znači u prvom redu „proklet“ ili „jeben“, a „bastard“ znači „gad“. Dakle, izraz bi značio „prokleti gad“ ili točnije „jebeni gad“. Dakle, ono što je A. S. rekao za one koji slabije poznaju engleski jest „Ajde jebeni gadovi!“.
Ako se u ova vremena svi skupa držimo zakona i profesionalnosti „kak pijani plota“, pitanje koje se postavlja vrlo je priprosto – Je li bilo profesionalno, pristojno, pa na koncu i potrebno na javnoj televiziji doslovno citirati čovjeka koji je rekao „Ajde jebeni gadovi!“ kako bi se dočaralo nešto, istini za pravo nepoznato, a što se nije moglo dočarati na drugi način, npr. opravdanjem za suprotstavljanje samog Larnera teroristima koje je urnebesno, a glasi „It was out of order.“.

P.S. Za savjete pri prijevodu zahvaljujem P. N. kojem je britanski engleski materinski, hrvatski strani jezik kojeg govori i piše vrlo dobro, a niti nogomet i navijanje nisu mu strani. Za neprofesionalno postupanje vidi dokumente HRT-a: „Opća pravila o radu i ponašanju“, 2013:2.6, i „Etički kodeks za novinare i kreativno osoblje“, 2013:5, 9, 47 i 48.

Izv.prof.dr. Kristijan Krkač

(VIDEO) Stanković besramno napao Modrića

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari