Pratite nas

Satira

DAN KADA JE PAO PRVI HRVATSKI BORBENI ZRAKOPLOV

Objavljeno

na

Iz visoko pozicioniranog izvora saznajemo kako će predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uskoro sazvati hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost radi pada prvog hrvatskog borbenog zrakoplova 15. siječnja 2019. na prostoru Hrvatskog sabora, a radi bitno umanjene zračne sigurnosti.

Jednim od dva zrakoplova doniranih od komunističke partije sa zemlje je upravljao ministar obrane kojom prilikom je došlo do pada zrakoplova. Kako je zrakoplov bio u bespilotnom obliku upravljanja nije bilo ljudskih žrtava. Sreća što je u tom trenutku sabornica, a kao i uobičajeno, bila gotovo prazna pa su izbjegnute ljudske žrtve. Priča se kako će radi velike materijalne štete predsjednik stranke “levata“ opet postaviti pitanje „ Di su pare“. Da tragedija bude još veća netko je odmah iz srušenog zrakoplova ukrao radio s crnom kutijom pa će tako biti gotovo nemoguće rasvijetliti ovaj događaj.

Situacija u sabornici toliko je kulminirala da je premijer želio jednostavno preći preko mosta no zaustavio ga je sinjski alkar stajući u sridu, bojeći se urušavanja mosta radi njegove već bitno uzdrmane strukture. Zbog delikatnosti događanja mediji samo polu-izvještavaju o događaju kako se situacija ne bi bitno usložila. Hrvatski puk ostao je zgranut događanjem, a još više činjenicom kako s mjesta događaja nije izvještavao Andrija Jarak. Inače predstavnici izvansaborskog kluba sirotinje poslali su apel sabornicima za smirenje situacije s naznakom kako će to, a ako i uvijek do sada, platiti hrvatska sirotinja te to neće utjecati na primanja zastupnika. Oduševljeni sabornici svesrdno su prihvatili ovaj prijedlog.

Tijekom ovog zasjedanja jedan od zastupnika manjinaca upitao je kada će se u „sudstvo“ uvesti jezici manjina. Neki kažu da bi to s obzirom na broj sudova i broj nacionalnih manjina u RH dovelo do znatno većeg zapošljavanja dok drugi smatraju kako je to nemoguće jer će u Hrvatskoj uskoro ostati samo saborski zastupnici i lideri političkih stranaka. Prema njima to bi značilo novi uvoz jeftine radne snage iz „visoko razvijenih zemalja regiona“. Brojni odlasci mladih i stručnih ljudi u inozemstvo zabrinuli su i poslodavce koji se čudom čude kako mladima nije dovoljna plaća od 2.500 kuna pa nad kruhom traže pogaču odlazeći u inozemstvo. Pojedinci smatraju kako bi se u cilju rješenja nedostatka radne snage trebalo radni vijek produžiti do 75 godina jer bi se time ušparala znatna sredstva mirovinskog fonda. Opravdanje svoje teorije objašnjavaju činjenicom kako mladi i tako ne žele ostati u Domovini te zaključkom kako će manje radnika odlaziti u mirovinu, a oni koji odu u mirovinu neće dugo opterećivati mirovinski fond. Svojoj teoriju potkrepljuju geslom: „Napustimo emocionalno – djelujmo racionalno“. Porastom rastava braka i legalizacijom isto-spolnih zajednica i legalizacijom pobačaja stvorit će se preduvjeti za brzi demografski razvoj pa će tako problem nedostatka radne snage biti riješen zauvijek.

Nije moguće ne spomenuti oduševljenje gospode iz kontejnerskog modela prehrane nakon uvođenja razvrstavanja otpada. Navode kako im je to znatno olakšalo rad i sačuvalo visoke vrijednosti namirnica i zahvaljuju „čudovitom Milanu“ na vrlo brzom provođenju odluke o razvrstavanju otpada. To im je omogućilo brži rad pa tako i obilazak više kontejnera. Oni također pozdravljaju sve veći broj fontana jer tako konačno dobivaju potrebitu higijensku infrastrukturu. Iz dana u dan Milanu sve više raste rejting, a kako i ne bi kad on jedini zapošljava i to 365 dana u godini. Zlobnici kažu da u cijeloj Švicarskoj nema toliko zaposlenih kao u Holdingu. Cijene Holdinga toliko su pale da i sirotinja s oduševljenjem žuri platiti račune. Više gotovo da i nema neplatiša. Zato ne čudi što mnogi čudovitog Milana nazivaju Delaj Lama i zagovaraju podizanje njegovog spomenika na nekoj vrlo atraktivnoj Lokaciji. Oni najvatreniji rado bi maknuli Jelačića i na Trg postavili čudovitog Milana i to s pogledom usmjerenim prema Peščenici.
Sva silna postignuća vladajućih elita i to bez bilo kakvog favoriziranja pojedinih nakupina gotovo i nije moguće nabrojati. Situacija se toliko popravila da radništvo može cijele dane provoditi na terasama kafića i restorana, a istovremeno BDP raste stopom na kojoj nam zavide i najmoćnija svjetska gospodarstva.

Tko ne bi volio živjeti u takvom raju?

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Satira

GUŽVA U PUDLIČINOJ ČETVRTI

Objavljeno

na

Objavio

Veseloigra paradajzerska

Uloge: DRUG PUDLICA (ne vidi se, spava), DRUGARICA PUDLICA (njegova zakonita drugarica), gomila od pedesetak ljudi i manja gomila novinara.

Sve bliže su nam izbori za predsjednika Hrvatske; brojni kandidati u tajnosti se spremaju napasti narod svojim slatkim obećanjima i „čvrstom rukom“! He, he, he… Eto, zamislimo druga Pudlicu kao budućeg predsjednika Leve štale u rasulu, jer da joj se vraća kao kakav spasitelj. Svi levoštalci su sretni, jer sada će oni pokazati svoje zube (tko ih ima!) čitavoj Hrvatskoj.

Drug Pudlica se smiješi, prima čestitke, plješću mu, a on klima glavom kao onaj umjetni psić nekoć u automobilima iznad „gepeka“! I prođe šest mjeseci, a ništa se ne deša… događa! Zatim su levoštalci odlučili protest… prosvjedovati pred kućom druga Pudlice.

SVI: Pu-dli-ce, ja-vi se, Pu-dli-ce, ja-vi se…!
Na prozoru se pojavi Pudličina drugarica u šlafroku i s viklerima u kosi.

PUDLIČINA DRUGARICA: Kakva je to galama, što se derete?

SVI: O-će-mo Pu-dli-cu, o-će-mo Pu-dli-cu!

PUDLIČINA DRUGARICA: Nemojte ga uznemiravati, drug Pudlica je zauzet.

PRVI IZ GOMILE: Gos… Drugarice, mi želimo promjene! Ne može se više ovako.

PUDLIČINA DRUGARICA: Dajte, ljudi, drugovi, drug Pudlica je strašno umoran…

DRUGI IZ GOMILE: On spava, ha?

PUDLIČINA DRUGARICA: Pa… Da, spava, zato nemojte vikati.

TREĆI IZ GOMILE: Drugarice i gospođo, neka ustane, ovdje svi ustaše, jer…

PUDLIČINA DRUGARICA: Gdje su ustaše, kakvi ustaše?!

ČETVRTI IZ GOMILE: Mi, mi ustasmo, mi, socijaldemokrati i članovi partije!

PRVI IZ GOMILE: Stranke!

DRUGI IZ GOMILE: Tako je, demokratske promjene želimo!

TREĆI IZ GOMILE: Oćemo vlast!

PRVI IZ GOMILE: Mi smo, druže, partija, a ne stranka!

ČETVRTI IZ GOMILE: Svejedno, isto je, partija ili stranka, moramo se boriti do posljednjeg čovjeka!

SVI: Tako je! Dolje ova vlast! Dolje izbori! Ua, Endeha!…

PUDLIČINA DRUGARICA: Molim vas lijepo, smirite se, moj bračni drug je itekako voljan za demokratske promjene, ali nije mu lako…

TREĆI IZ GOMILE: Nikome od nas nije lako!

PUDLIČINA DRUGARICA: Stvarno mu nije lako. Ali upravo je nešto pametno učinio!

SVI: Što, šta, što!?

PUDLIČINA DRUGARICA: Okrenuo se je na drugu stranu! Spava kao zaklan. A kad se probudi…

SVI: Što, šta, što?

PUDLIČINA DRUGARICA: Donijet će nekakve odluke.

PRVI IZ GOMILE: Ma nemojte? Oće li paštetu ili marmeladu za doručak, je li?

DRUGI IZ GOMILE: Jakih mi promjena!

PETI IZ GOMILE: Drugarice Pudlice, dok vaš bračni drug spava, ogromna ustaška zmija plazi svuda oko nas.

ČETVRTI IZ GOMILE: Brrr…!

TREĆI IZ GOMILE: Gospođo Pudlice, neka druga Pudlicu ne vrijeđa, ali sav teret je pao na naša leđa!

DRUGI IZ GOMILE: Mi protestiramo i prosvjedujemo, televizija nas prati, radio nas prati, novine pišu o nama, svi nas podržavaju, a on spava!? Pa gdje toga ima?

PUDLIČINA DRUGARICA: Tko spava?

PETI IZ GOMILE: Pa taj vaš bračni drug, a naš predsjednik… promjena… ili partije… Više ne znam kako se zovemo…

DRUGI IZ GOMILE: Paradajzeri!

PETI IZ GOMILE: Ma što paradajzeri?

PRVI IZ GOMILE: Tko je rekao paradajzeri?

DRUGI IZ GOMILE: Tako nas je nazvao onaj divljak iz Rijeke, primitivac jedan!

TREĆI IZ GOMILE: A koji divljak i primitivac iz Rijeke?

ČETVRTI IZ GOMILE: Ima tamo malo više divljaka i primitivaca!

PETI IZ GOMILE: Ma onaj raščupani Posarić, Siniša Posarić! Da smo levoštalci, kaže on!

PRVI IZ GOMILE: A, štalu mu smrdljivu, zatucanu, platit će on!

PETI IZ GOMILE: Pa je li taj Posarić nekakav desničar?

DRUGI IZ GOMILE: E, on kaže da nije desničar nego ljevičar kao dr. Ante Starčević koji da je bio „najčišća hrvatska ljevica“!

TREĆI IZ GOMILE: A mogu misliti…

ČETVRTI IZ GOMILE: Gospođo predsjednikovice, što Vi mislite o tome? Što misli drug predsjednik, naš Ivo?

PUDLIČINA DRUGARICA: Ja tog Posarića ne poznam i ne znam kakve veze ima on s mojim zakonitim bračnim drugom… Ali, drugovi, gospodo, molim vas za malo strpljenja, malo mira za druga Pudlicu.

PETI IZ GOMILE: Nema mira dok traje obnova!

PRVI IZ GOMILE: Kaže se: „Nema odmora dok traje obnova“!

ČETVRTI IZ GOMILE: Tako je! Povijesna i historijska misao koju uvijek moramo imati na umu!

PETI IZ GOMILE: Ali ne rimuje se baš…

PRVI IZ GOMILE: Kakve to veze ima rimuje se ili ne?

PUDLIČINA DRUGARICA: Slušajte me ljudi ljudski, čitavu večer je nešto skladao na glasoviru, a zatim se je umorio i odmah prilegao. Ali malo sutra će on donijeti neke važne odluke, pripremit će program i plan rada. Budite sigurni. Evo, i ja ću mu pomoći kad sutra ustane na svoje zdrave noge. Molim vas lijepo, raziđite se, idite svojim bračnim drugaricama, djevojkama, ljubavnicima i ljubavnicama – tko što i koga ima već – sigurno su zabrinute za vas. Laka vam noć svima, ne samo njima!
I tako Pudličina drugarica zatvori prozor i spusti rolete.

PETI IZ GOMILE: Jebeš ti ovakvog predsjednika i ovu njegovu…!

ČETVRTI IZ GOMILE: Pa daj mi konačno objasni jesmo li mi partija ili stranka!

PRVI IZ GOMILE: Stranka! Mi smo Stranka demokratskih promjena!

DRUGI IZ GOMILE: A meni je ljepše Socijaldemokratska partija, onako… svjetski.

TREĆI IZ GOMILE: Ali službeno, kako se službeno zovemo?

ČETVRTI IZ GOMILE: Ko da je važno! Ajde, ne ćemo se držati slova zakona ko pijan plota!

DRUGI IZ GOMILE: I meni je svejedno kako se zovemo, samo da budemo čvrsti i organizirani. Bolje Mi nego Oni!

TREĆI IZ GOMILE: Dobro je da smo prosvjedovali pod Pudličinim prozorom.

PRVI IZ GOMILE: Zašto?

TREĆI IZ GOMILE: Vidjeli smo ljubaznu Pudličinu drugaricu, fina gospođa…

PETI IZ GOMILE: Jebeš ti gospođu, vidjet ćemo sutra što će biti.

PRVI IZ GOMILE: Pa rekla je baš to Pudličina drugarica.

DRUGI IZ GOMILE: Što je rekla?

PRVI IZ GOMILE: Malo sutra!

Slijedi razlaz. Do daljnjega!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Da je Jozo Radoš ministar obrane, nikakvih problema ne bi bilo!

Objavljeno

na

Objavio

Najmanje košta vojska koje nema. Ne vjerujete? Pitajte europarlamentarca Jozu Radoša (Tetkicu). On je to otkrio davnih dana, prije nekih 16-17 godina. Da je ost’o na poziciji na kojoj je bio, izdaci za obranu države bili bi okruglo nula kuna. Zero. I mi do sad ne bi imali ni državu, pa bi nam ne samo vojni, nego i državni troškovi bili nula kuna!

Zamislite koja ušteda! Jozo (Tetkica), taj lucidni stvor s bebi facom i mekog profinjenog glasa (nešto između soprana i alta), kao ministar obrane zaključio je svojedobno da se mi u slučaju da nas napadne “neka modernija opremljenija vojska nismo u stanju sami obraniti”.

Pa kad je već tako, čemu se truditi? Idemo, ključ u bravu, sve rasprodamo, podijelimo novce i kud koji mili moji! Naša država vrijedi brat-bratu toliko da bi svakomu od nas (ako bi raspodjela bila koliko-toliko pravedna), na račun leglo toliko da bi mogao (s potomcima prvog i drugog koljena) komotno otputovati na neku od željenih destinacija (Sejšele, Karibe, Novi Zeland, Maltu, Ognjenu Zemlju – ili gdje je komu već volja) i ostatak života provesti u luksuzu i uživanciji.

Da smo poslušali Jozu Radoša (Tetkicu), dakle, ne bi se zamarali glupostima kao što je nabava ratnih zrakoplova i mjesecima spletkarili i sukobljavali se oko toga hoćemo li ili nećemo kupiti izraelske “stare kante” (F-16 Barak)! Mi bi, dragi moji Hrvati i svi drugi građani Republike Hrvatske, koje god nacije, rase, boje kože, vjere ili seksualnog opredjeljenja bili (to se nikad ne smije zaboraviti spomenuti – da nas ne bi proglasili “etnocentristima” ili “ustašama”, “homofobima” – daleko bilo!), tu lovu mogli upotrijebiti za opći prosperitet, primjerice:

– financiranje specijalnih programa za osvješćivanje javnosti vezano za pozitivnu ulogu LGBTIQ osoba u društvenom životu;

– stimuliranje nakladništva pornografskih i pedofilskih sadržaja kojih je premalo u javnom prostoru i još manje u školskim lektirama i kurikulima;

– Vezano za prethodne točke moglo bi se stimulirati male obrtničke djelatnosti s naglaskom na one koje proizvode seksualna pomagala (za koje bi zakonom bile stvorene posebne pogodnosti);

– Dio bi se mogao uložiti i u suzbijanje negativnog utjecaja katolibana (koji uporno guraju svoju konzervativnu revoluciju i vraćaju nas u mračni srednji vijek trabunjajući o nekim “obiteljskim vrijednostima”, o “muškom” i “ženskom” spolu i rodu – koji su tobože prirodna datost (!?), hodaju Zagrebom i bore se za život (!?) umjesto da njeguju kulturu smrti, postižu čak uspjehe na svjetskom nogometnom prvenstvu samo zato da bi ih se moglo okupiti 500-600 tisuća i izvršiti državni udar (!?), organiziraju molitve pred bolnicama da nam žene ne mogu na miru odlaziti na pobačaj (!?), traže preferencijalno glasovanje – kako bi se u Sabor ulazilo prema broju dobivenih glasova (!?), hoće odbaciti Istanbulsku konvenciju i Marakešku deklaraciju, šire lažne tvrdnje po kojima djeca nastaju seksualnim odnosom između muškarca i žene itd., itd.).

Uglavnom, postoji tisuću i jedan pametniji način da se ta silna lova utroši. Umjesto za militarizaciju – za seksualizaciju društva, umjesto spremanja za rat – vođenje ljubavi (u svim oblicima, na sve načine i u svim kombinacijama – pojedinačno i grupno – osim odnosa žensko-muško, jer to je pase, demode, zaostalo, primitivno, ognjištarski, bilo i prošlo).

Liberalizacija prije i iznad svega. Tko koga gdje i kad uhvati. Nema prirodnijeg ambijenta od čopora.

Čemu nam treba sad u XXI stoljeću, u vrijeme ove stabilnosti, kad je oko nas mir blaženi i nema nikakve (ama baš ni najmanje) opasnosti po našu zemlju, militarizirati državu!? Na čelo resora obrane dovesti Krstičevića – koji zna samo za rat i ništa drugo!? Tko to još pametan radi!? Pa čak i da bude nešto (pukim slučajem padne nekomu na pamet da nas okupira – onako, čisto hipotetički), uvijek možemo podići narodni ustanak, je l’ tako? Kao 1991. godine. Uvijek će se naći 200, 300 ili 500 tisuća budala kojima je do rata, pa neka se oni nose s onom drugom stranom, mi ostali dim, kud tko stigne, širom zemljine kugle (ili se sakrijemo negdje u podrume dok sve ne prođe i čekamo rasplet – a naša strana je, naravno, ona koja pobjedi).

Fata me nostalgija. Ne za jugovinom i komunizmom, ne daj Bože, dotle još nisam dogur’o, al’ onako iskreno, za Jozom i njegovim ministrovanjem. Jozom, da…Jozom Radošem (Tetkicom).

Za one neupućene (ili mlađe od 40 godina), to je naš europarlamentarac, domovine sin, koji se danas tamo u Bruxellesu (pa i šire) bori za nas i nogama i rukama. To što o njemu rijetko kad čujemo, znak je da je čovjek prezauzet. Vele ove njegove kolege (hrvatski europarlamentarci) da dela k’o crv u kamenu (slično kao Bandić, samo na drugom kraju EU). Ubi se od posla!

A im’o je trnovit put, političku karijeru posutu (lomljenim) staklom, što jes’, jes’! U 28 godina političkog i javnog angažmana, proš’o naš Jole metamorfozu kakvu ni najveći i najsposobniji kameleoni u Majci Prirodi nisu u stanju. Koliko je samo u to energije trebalo uložiti!

Najprije Jole Tetkica (ovo “Tetkica” je iz čiste simpatije, zato što ima onako profinjeno držanje, pa uredan, očešljan, manikiran, pedikiran, ušminkan decentno i uredno obučen, pedantno podšišan, svaka dama s estrade bi mu mogla pozavidjeti – k’o curica!) bio u HSLS-u s Budišom i Gotovcem. Nakon što su se ta dvojica (po starom dobrom hrvatskom običaju) dohvatili za gušu i pocijepali ionako nejaku strančicu koja se na kraju pretvorila u prirepak Račanovog SDP-a, Jole Tetkica ostaje u onom pro-režimskom dijelu bivšeg HSLS-a i podupire SDP i Račana, te uskoro formira LIBRU (kojom predsjedava). Bio je to očiti dokaz da se iz jednog velikog ništa može stvoriti još veće ništa. No, Jole, snalažljiv i promućuran (kako to inače liberali znaju biti), nakon par godina batrganja i glavinjanja političkom scenom, svoju marginalnu grupaciju (snage cca 0,00000001%), fuzionira sa “strankom 1%” (kojom upravlja Vesna Pusić nacionale) i eto ti “nove snage” pod nazivom HNS – LD (Hrvatska narodna stranka – Liberalni demokrati). Bješe to, čini mi se, negdje 2005. godine. Nije šala, kad sastaviš liberalizam i demokraciju, pa još narod tu, kud ćeš bolje, Hrvati se na to lijepe k’o muhe (doduše, samo oni odabrani koji znaju u čemu je fora – ali to je obično sudbina pravih, modernih, naprednih i originalnih platformi u jednom zaostalom, ruralno-ognjištarsko-talibanskom društvu).

U ovoj posljednjoj preraspodjeli moći u stranci HNS-LD,  kad su “gospođa 1%” Vesna (Pusić) nacionale i Anka Mrak-Taritaš na jednoj strani i beskralježnjak Ivan Vrdoljak na drugoj ukrstili koplja pa ionako marginalnu i smiješnu strančicu pocijepali nadvoje, Jole se priklonio struji A. Mrak-Taritaš i ponovno, po tko zna koji put promijenio stranačke boje.

Sad je zastupnik GLAS-a (Građanskog liberalnog saveza) u EU parlamentu, nije šala, 20-30 tisuća eura mjesečno se nabere, tu i tamo još ponešto kapne sa strane i milina. Tko te pita što je bilo prije 5,6, 10, 15 ili 20 godina i koliko si puta ćurak okrenuo naopako? Promijenio Jole nekoliko ideologija i stranaka, a da maknuo nije iz Sabora (osim kad su ga gurnuli u parlament EU da se o njega ne spotiču ovdje u Zagrebu).

Važno je da si “liberal” i “demokrat”, sve su ostalo finese, je l’ tako – jeste!

Nije da se Jole baš laktario, ali znao se nekako uvijek za sebe pobrinuti, održati iznad vode, nalik onom skakaču što se zatekne na zaleđenoj rijeci pa đipa s jedne ledene sante na drugu…taman misliš, gotovo je, sad’ će pod led, nema kud…al’ eto ti njega na sljedećoj ploči. Posrće, kliže, mlatara rukama i nogama, pravi piruete, ali drži se iznad površine. I ne izlazi iz parlamenta (bilo hrvatskog ili EU, svejedno).

Bio čak i ministar (od 2000. do 2002.), vjerovali ili ne (ovo vrijedi samo za one mlađe, mi stariji se sjećamo te slavne epizode). I to ne običan, nego ministar obrane! Tko god je do tada živio u zabludi da jedan lik poput Joze Tetkice (ženskastih manira, nježnog izgleda i bebaste face, pa još liberal i zagovaratelj slobodne ljubavi) nije u stanju upravljati resorom obrane, bogme se grdno prevario!

Sve ih je Jole demantirao i dotjerao pred zid svojim genijalnim rješenjima od kojih je najoriginalnije ono da vojska najmanje troši onda kad je nema. Tko bi se toga sjetio!?

Dakle, naš tadašnji ministar obrane Jole (Tetkica), poslije dvogodišnjeg intenzivnog (danonoćnog) razmišljanja (uz nešto malo sna i pokoji obrok – tek toliko da se preživi), došao je do fenomenalnog otkrića s kojim je bez ikakve zadrške upoznao javnost:

Naša Hrvatska vojska je prevelika, previše nas košta, a k tomu je zastarjela (pogotovu tehnički), dok su vojnici prestari. Iz svega toga proizlazi (veli dalje naš ministar obrambeni), da mi tu svoju vojsku moramo smanjiti, odnosno, riješiti se (za početak) “viška” od 13.500 vojnih osoba (uglavnom iz administracije) – koje će se zbrinuti izvan sustava (kako i gdje ne zna se).

Ali, nije to sve! Sad dolazi ono najvažnije – po čemu je Jole (Tetkica) ostao upamćen među svim ministrima obrane od 1918. godine nadalje. Tako mala vojska (koju ćemo nakon provedene reforme što ju je on zamislio imati), “u slučaju napada modernije i opremljenije vojne sile – ne može se sama braniti.”

Da. Eto, to bi ukratko bila ta strategija koju je Jole (Tetkica) zamislio. Sulkus svega je da smo osuđeni na poraz u slučaju rata s bilo kojom “modernijom i opremljenijom vojnom silom”.

E, sad, pitam se ja, tko i kako može objasniti da smo se samo nekih 7-8 godina prije nego je naš ministar otkrio naciji ova svoja epohalna promišljanja, izborili za neovisnost i slobodu i porazili četvrtu vojnu silu u Europi, a bili smo neusporedivo slabije tehnički opremljeni, s višestruko manjim resursima, pa i brojčano u potpuno podređenom položaju? Da nismo mi to ipak samo sanjali? Jer, ako se Jole (Tetkica) ne sjeća, mora da se nije ni dogodilo.

Naravno, javili su se odmah nakon toga ovi glupani iz MORH-a (koji pojma nemaju) i svoga šefa “poklopili” tvrdnjama kako su njihovi stručnjaci (ustvari Jozini stručnjaci – jer on im je bio šef) utrošili cijelu godinu na pripremu zakona, strategije i preustroja vojske. I vele oni (stručnjaci) kako je to “bačeno u vjetar”.

Ama, kakve veze to ima s Jozom – pitam se ja?! Što nisu pravili strategiju prema njegovim smjernicama i zamislima!?

I nije im vrag dao mira, dok nisu potjerali Jozu (Tetkicu) s pozicije i doveli Željkicu Antunović! Doduše, i Željkica je bila pravi fajter. I danas se sjećam onog njezinog leta u nebeske visine. Bez ikakve dvojbe, hrabro i bez ustezanja uvalila se u MIG-21, kako bi dokazala da je naše zrakoplovstvo spremno za sve izazove i da stroj neće tresnuti odozgo (usprkos svim zlogukim prorocima koji su to priželjkivali). Kad je naša heroina Željkica, onako decentno našminkana, svoje inače ozbiljno lice razvukla u blaženi osmijeh (nakon prizemljenja), svima nam je laknulo! Podsjetila nas je neku večer i sama u “Otvorenom” na tu svoju slavnu epizodu i dala svoj doprinos u nagađanjima na temu “zašto je propao posao s Izraelcima” vezano za nabavu F-16 Barak. Čak su i Denisa Kuljiša doveli u emisiju, a gdje je Jozo, Jozo Radoš (Tetkica)? Zar se nije trebalo i s njime posavjetovati i poslušati glas jednog kompetentnog stručnjaka koji je svojedobno u resor obrane planirao uvesti do tada nepoznate inovacije, kao nitko i nikad prije i poslije njega!?

Sramota!

Zlatko Pinter

Tekst je satiričnog karaktera

 

Krstičević: Očito sam mnogima trn u oku, vjerojatno zato što jačam Hrvatsku vojsku i to na jedan pravi način

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari