Pratite nas

Povijesnice

‘DAN KADA JE ZAGREB PAO’

Objavljeno

na

8. svibnja 1945. Zagreb je prazan, ulice su puste. Strah od dobro poznate „pravde osloboditelja“ učinio je svoje. Oni koji su ostali u gradu spustili su rolete i zaključali vrata bojeći se odmazde „osloboditelja“. Jedinice JNA ulaze u grad. Jedna postrojba ulazi grad s istoka  a dvije s juga. Priča o tome kako su Zagrepčani s oduševljenjem dočekali „osloboditelje“ samo jedna od mnogih laži komunističke propagande. Do Zagrepčana pristigle su vijesti o tome što partizanske jedinice čine na putu prema Zagrebu pa su tako i mnogi obični građani Zagreba odlučili pobjeći iz grada.  Na Žalost mnogi od njih su ipak pobijeni na nekom od bezbroj stratišta u Sloveniji.

ZAŠTO SU LJUDI BJEŽALI ?

Odgovor na ovo pitanje nije teško pronaći. On je zapisan u Desetogodišnjem izvještaju Uprave KOS-a JNA za period od 1944. – 1955. godine. Prema navedenom izvješću organi OZN-e i I. Armije su na putu od Šida pa do Zagreba likvidirale oko 7000 osoba za koje navode da su bili ustaše, SS-ovci i Čerkezi. Dolaskom u Zagreb oficiri OZN-e II. Armije odmah su uhitili oko 300 takozvanih neprijateljskih agenata i ustaških funkcionera, oko 150 osoba za koje su tvrdili kako su ustaški doušnici no bilo je među njima i običnih građana. Uhapšeno je i ispitano oko 500 osoba iz građanstva od kojih je 100 navodno kasnije pušteno.

Od partizanske odmazde nisu bježali samo obični građani. U njihovim jedinicama bilo je sve više onih koji nisu željeli sudjelovati u zločinima koje su partizanske jedinice i OZN-a činili. Shvatili su kako to nije ono za što su se oni borili, a naročito kako sredstva kojima to žele postići ništa ne može opravdati. Bilo je sve više onih koji su se samo-ranjavali kako bi izašli iz jedinica te onih koji su napuštali položaje i dezertirali.  U prosincu 1944. iz VIII. Korpusa dezertiralo je oko 450 vojnika, a isti mjesec je iz dvije divizije X. korpusa dezertiralo 350 vojnika.  Iz IV. korpusa je u periodu od mjesec dana do 15. siječnja pobjeglo oko 627 vojnika. Bilo je toga i u svim drugim jedinicama. Naj zanimljivije su parole pod kojima su bježali, pa evo ih nekoliko : „Sačuvaj glavu – ne idi u borbu“; „Neću  Titu, neću Draži, idem u špilju pa me traži“; „U grm lezi dok ne dođu Englezi“.   Potpuno je jasno kako su završili oni koji su uhvaćeni pri pokušaju bijega kad su pogubljeni oni za koje se samo sumnjalo da će bježati.

Što su mogli Zagrepčani kao građani glavnog grada NDH očekivati od svog vjekovnog neprijatelja koji je  pogubio tisuće svojih vojnika.  Jasno je da su bježali i oni koji nisu bili vojnici i baš ništa nisu bili krivi, a to su starci, žene i djeca. Nažalost i oni su pogubljeni na mnogim komunističkim stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji  poratni zločin u Europi koji je počinila JNA pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita. Nikom od pogubljenih nije  osigurano pravično suđenje ni dokazana bilo kakva krivnja. Bili su pobijeni jednostavno zato jer su bili Hrvati.

Tito je odmah nakon ulaska vojske u Zagreb imenovao Većeslava Holjevca zapovjednikom grada Zagreba. On vrlo brzo donosi Naredbu  prema kojoj je na svakoj kući trebao staviti popis vlasnika stanova, a na vratima stana popis osoba koje stanuju u tom stanu s naglaskom onih osoba koje nisu prijavljene u Zagrebu. Na temelju tih popisa su „osloboditelji“ oslobodili mnoge od imovine i života. U njihove stanove uselili su „osloboditelji“ koji su sa sobom donijeli i svoje civilizacijske dosege. Peći su ložili parketom, a u kadama su hranili kokoši i svinje. Jasno je kako su im bili najdraži stanovi u samom centru te u najelitnijim dijelovima grada. Njihovo prisustvo te prisustvo njihovih potomaka i danas se osjeti pri izborima i skupovima na kojima se blati sve što je hrvatsko. Svog zapovjednika nagradili su podizanjem spomenika čija je kompozicija vrlo znakovita. Njegov kip stoji u vratima okrenut prema jugu. Simboliziraju li vrata njegovu naredbu o popisima, a položaj  čekanje jedinica koje s juga dolaze „osloboditi“ grad.

SUDAR DVA RAZLIČITA SVIJETA

Zagreb je pao. Bio je to armagedonski susret zapadne civilizacije i krajnjeg barbarskog primitivizma s istoka. Nije to bio stvarni antifašistički pokret već težnja uništenja hrvatske države i svega što je hrvatsko.. Da je ona bila najbolja i najpravednija na svijetu prošla bi potpuno istu kalvariju jer nije odgovarala  veliko srpskoj ideji o restauraciji Jugoslavije, ili bolje rečeno velike Srbije na čelu sa zloglasnom komunističkom partijom.

Jazovka

Jazovka

Likvidacije neistomišljenika koje su  jedinice JNA započele nakon proboja Srijemskog fronta i činile na putu prema Zagrebu bile su sve brojnije, a svojevrsnu kulminaciju dosegle su u Zagrebu i na stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji ratni zločin u međunarodnom pravnom sustavu poznat kao genocid. Istaknuti hrvatski povjesničar dr. prof. sc. Josip Jurčević svojevremeno je izjavio kako je na području RH do tada otkriveno oko 850 prikrivenih grobišta (stratišta), a u Zagrebu i okolici oko 120 takvih lokacija. Likvidacije su započete 8. svibnja i trajale su mjesecima. U njima se po svojoj svireposti posebno istaknula lajbek policija u Šestinama. Prema izjavi pof. Ive Banca u Zagrebu je tih dana pogubljeno oko 5000 osoba. Neki tvrde da je taj broj znatno veći no to pitanje treba prepustiti novim znanstvenim istraživanjima. Sasvim sigurno je kako  se nikada neće moći utvrditi točan broj žrtava koje je zločinački komunistički režim učinio na području bivše Jugoslavije.

ZLOČIN U ZAGREBU JE PONOVNO SLAVLJEN

Šaka moralno mentalnih invalida i ove je godine slavila taj strašni zločin počinjen u Zagrebu. Funkcionira li njihov mentalni sklop na izuzetno niskoj razini pa misle kako se to njihovo „oslobađanje“ može odvojiti od monstruoznog zločina koji je pri tome počinjen? Nažalost oni se tim zločinom i diče. Mržnja i agresivnost njihovih istupa na ovakvim skupovima na određeni način govore kako je to trebalo učiniti, a i oni sami bi to učinili pa čak možda i na još možda morbidniji način.   Okupili su se na Trgu žrtava fašizma, nekadašnjem trgu N s kojeg su njihovi idoli mjesecima autobusima odvozili neistomišljenike prema Sošicama i likvidirali ih na jami Jazovki. Kroz otvor promjera oko 7o cm pobacali su u jamu stotine i stotine nevinih ljudi (staraca žena i djece). Činili su to uvijek po njihovom dobro poznatom obrascu: skini žrtve do gola, likvidiraj ih bez suda, baci ih u neku jamu žive ili mrtve, odaberi mjesto na kojem se žrtve ne bi našle, ako to ne možeš  mjesto zazidaj, betoniraj ili asfaltiraj.   To skrivanje žrtava ima nekoliko osnovnih razloga. Kako bi mogli svrstati sebe u pravedni antifašistički pokret monstruozni zločini (genocid) morali su biti skriveni.  Skrivajući žrtve na mjestima koja se ne bi trebala pronaći trebalo je onemogućit okupljanja rodbine i odavanje pijeteta tim nevinim žrtvama. Žrtve su skrivali na mnogim mjestima pa ako se neka jama i pronađe u njoj neće naći broj žrtava koji bi govorio o počinjenom genocidu.  Nažalost mnoga od tih stratišta ni dan danas nisu otkrivena, a ona za koje se zna nisu rasvijetljena. To sprječavaju još uvijek živi egzekutori i djeca već pokojnih monstruma.

Slavljenički takozvani „Besmrtni partizanski odred“ putem do gornjeg grada pjevao je pjesme monstruoznih egzekutora noseći pri tome razne zastave iz zloglasnog komunističkog režima, a koliko sam vidio i jednu zastavu Republike Hrvatske. Mislim da toj zastavi tamo nije bilo mjesto.

TREBA LI NAM REVIZIJA POVJESTI?

Sasvim sigurno će me opet prozvani i svi oni koji slave desetog u povijesti mega-zločinca (J.B.T.) svrstati u revizioniste povijesti. To mi je drago jer se lažna povijest treba razotkriti i zamijeniti istinom. Do te istine neka nas dovedu znanstvena istraživanja domaćih i stranih znanstvenika pa kakva god bila da bila. Dosta je bilo laganja hrvatskog naroda i međunarodne javnosti.  Nije li sramota da je još jedino Hrvatska ostala kriva za fašizam. Oni koji su bili inicijatori tog zla oslobođeni su svih optužbi. Nažalost tu neistinitu tezu o hrvatskoj fašizaciji šire maloumni  Hrvati radi vlastitog političkog probitka ne mareći što Republiku Hrvatsku blate pred cijelim svijetom. Zamislite, za tu svoju prljavu političku igru bogato su plaćeni od te iste Hrvatske.

Istina se mora saznati. Možda će se onda gospodin Ivo Goldstein, profesor povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu , prestati koristiti argumentom sile i galame (emisija Otvoreno HTV1 – 9. svibnja 2018.) i tvrditi kako u Jasenovcu nije bio svojevrsni logor nakon 1945.  Oni kojima komunistička ideološka paradigma nije sveta pronašli su u arhivama podatak kako je osobno Josip Broz Tito 21. kolovoza 1948. potpisao dokument o zatvaranju Jasenovca. No nažalost zatvorenici su još godinama dovođeni u Jasenovac na prisilni rad. S obzirom na ovu izjavu gospodina Goldsteina mogu upitno je kakvu će novu „istinu“ donijeti njegova nova knjiga o Jasenovcu.  Još je bolnija činjenica kako se na fakultetima naših sveučilišta i dalje uči ideološki osmišljena povijest, povijest koja i nadalje  treba stigmatizirati hrvatski narod kako bi reciklirani komunisti ostali na vlasti.

ŠTO SE ČEKA?

Vrijeme nezadrživo prolazi. Svjedoka iz perioda II. Svjetskog rata je sve manje. Njihovim odlaskom bit će teže realnije rasvijetliti ratna i poratna događanja. To dakako odgovara sljedbenicima partije i tzv. „Besmrtnom partizanskom odredu“. Na taj način će se i dalje slaviti komunistički zločini a stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava uskratit će se pijetet. To je upravo slučaj oko pokušaja zabrane odavanja počasti nevinim žrtvama u Bleiburgu.  Što o tome mislim saznajte iz stihova moje pjesme.

Bleiburg

Oj livado mukom ucviljena,

nogom bolnom ugažena,

suzom smrtnom zalivena,

krvlju hrvatskom natopljena.

Oj livado tijelom povaljana,

zloćom ljudskom ukaljana,

ispod tužnog cvijeta plava,

u njedrima tvojim Hrvat spava.

Cvijeće ga mirisom mazi,

noću ga Danica pazi,

jutrom kad zora zarudi,

slavuj ga pojem budi.

Mirno spavaj, usni san,

svanuo je i tvoj dan,

nad posteljom tvojom

hrvatski se barjak vije.

Pro Croatia parati!

Zoran Čapalija – Čaplja

 

‘Leteći partizanski cirkus’ stigao u Zagreb. U centru grada pjevaju partizanske pjesme

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

20. svibnja 1667. – Pukovnija Kraljevskih Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Francuska ušla u Tridesetogodišnji rat, carska je vojska upala u Francusku, a njezine prethodnice koje su činile konjaničke pukovnije Hrvata, stigle su sve do Saint Dennisa, današnjeg predgrađa Pariza.

Francuski kralj Luj XIII., u nedostatku vlastitog lakog konjaništva, od zarobljenika, prebjega i dezertera ustrojio je 1635. tri vlastite hrvatske konjaničke pukovnije. No one nisu dugo djelovale. Pukovnija d’Espenan raspuštena je nakon dvije godine, de Sirot gotovo uništena u bitci kod Tuttlingena, a la Meilleray uključena u drugu pukovniju istog imena.

U međuvremenu osnovane su nove pukovnije Raab, Schack i Wumberg, koje su se istaknule u bitci kod Rocroya. U kolovozu 1643. ustrojena je pukovnija Hrvata koja je prva nosila naziv kraljevska – Royal-Cravattes, na čelu s pukovnikom Johannom Balthasarom.

Nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata sve hrvatske pukovnije, osim pukovnije Balthazar, raspuštene su. Ona je služila u Kataloniji, u ratovima Fronde, a reformom 1661. smanjena je na jednu satniju, koja je u sklopu pomoćnog francuskog korpusa posalana u pomoć caru Leopoldu u ratu protiv Turaka.

Nakon povratka iz Ugarske, a u sklopu politike prema Habsburgovcima i kontakata s braćom Zrinski, nezadovoljnima nepovoljnim Vašvarskim mirom, te na tradiciji pukovnija Hrvata iz Tridesetogodišnjeg rata, francuski kralj Luj XIV. 20. svibnja 1667. preustrojio ju je u elitnu konjaničku pukovniju Kraljevskih Hrvata – Royal Cravates.

Jezgri, koju je činila satnija Balthasard, pridodani su konjanici unovačeni u Ugarskoj i Hrvatskoj. Mjesec dana poslije Luj XIV. prvi se put u javnosti pojavio s novim modnim detaljem. Bio je to rubac koji su Hrvati čvorom vezivali oko vrata, današnja kravata. S francuskoga dvora i ulica Pariza kravata se uskoro proširila Europom, a poslije i svijetom.

Ukinućem monarhije u Francuskoj pukovnija Kraljevskih Hrvata 1790. preimenovana je u 10. konjaničku pukovniju.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

20. svibnja 1945. Varaždin – Tito u govoru obećao konačni obračun s ‘hrvatskim smradom’

Objavljeno

na

Objavio

Titov prijeteći govor u Varaždinu, u koji je došao iz Beograda, održan je u prisutnosti dvojice zločinaca iz Srbije: Aleksandra Rankovića i Koste Nađa. U govoru je Tito, zajedno s ova dva zlikovca, obećao obračun s ‘hrvatskim smradom’.

A to je značilo – genocid nad Hrvatima.

O čemu svjedoče stotine jama s desetinama tisuća kostura. Na drugoj strani, još nije pronađena nijedna jama gdje su kosti ubijenih partizana.

Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima natjeranim od tajne policije OZNA-e na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala iz Srbije, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, ratnog zločinca za kojim je bila raspisana tjeralica u Njemačkoj.

U tom govoru je poručio Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’

Za Tita su zarobljeni vojnici, civili, žena i djeca u bijegu bili – ‘hrvatski smrad’.

Na tom ‘smradu’ taj patološki ubojica i njegovi sljedbenici izgradili su svoju državu. Da, pjevalo se tada: “Slovenija ne treba kiše, Hrvati je svojom krvlju natopiše”.

Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: “Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju’.”

U okolici Varaždina postoje mnoga otkrivena, ali i mnoga još prikrivena grobišta koja su nastajala u svibnju 1945. godine, nakon posjeta Tita Varaždinu. U tom dijelu Hrvatske počinjeni su brojni pokolji nad civilima, ženama i djecom, te zarobljenim vojnicima.

Jadan je narod koji zaboravlja i ne štuje svoje žrtve, a osobito svoje mučenike koji su završili poput ovih hrvatskih po jamama od Vardara do Klagenfurta. Ne dozvolimo više nikada da nam zabrane govoriti, moliti se ili zaboraviti, ne daj Bože, one koji su svojom krvlju natopili ovu našu rodnu grudu. Titovi mentalni i duhovni sljedbenici baš to imaju kao neugasiv poriv svoje trule i tamne duhovne baštine izgrađene na krvi nevinih i opetovanim lažima koje ponavljaju do današnjeg dana.

Ne zaboravimo one koje je Veliki diktator i jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josip Broz, tako jednostavno nepodnošljivom lakoćom nazvao – ‘hrvatskim smradom’. Mi znamo da oni mirišu najljepšim mirisom, poput prvih kršćanskih mučenika, mirisom tamjana koji se prinosi kao žrtva do samoga Boga.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati