Pratite nas

Povijesnice

‘DAN KADA JE ZAGREB PAO’

Objavljeno

na

8. svibnja 1945. Zagreb je prazan, ulice su puste. Strah od dobro poznate „pravde osloboditelja“ učinio je svoje. Oni koji su ostali u gradu spustili su rolete i zaključali vrata bojeći se odmazde „osloboditelja“. Jedinice JNA ulaze u grad. Jedna postrojba ulazi grad s istoka  a dvije s juga. Priča o tome kako su Zagrepčani s oduševljenjem dočekali „osloboditelje“ samo jedna od mnogih laži komunističke propagande. Do Zagrepčana pristigle su vijesti o tome što partizanske jedinice čine na putu prema Zagrebu pa su tako i mnogi obični građani Zagreba odlučili pobjeći iz grada.  Na Žalost mnogi od njih su ipak pobijeni na nekom od bezbroj stratišta u Sloveniji.

ZAŠTO SU LJUDI BJEŽALI ?

Odgovor na ovo pitanje nije teško pronaći. On je zapisan u Desetogodišnjem izvještaju Uprave KOS-a JNA za period od 1944. – 1955. godine. Prema navedenom izvješću organi OZN-e i I. Armije su na putu od Šida pa do Zagreba likvidirale oko 7000 osoba za koje navode da su bili ustaše, SS-ovci i Čerkezi. Dolaskom u Zagreb oficiri OZN-e II. Armije odmah su uhitili oko 300 takozvanih neprijateljskih agenata i ustaških funkcionera, oko 150 osoba za koje su tvrdili kako su ustaški doušnici no bilo je među njima i običnih građana. Uhapšeno je i ispitano oko 500 osoba iz građanstva od kojih je 100 navodno kasnije pušteno.

Od partizanske odmazde nisu bježali samo obični građani. U njihovim jedinicama bilo je sve više onih koji nisu željeli sudjelovati u zločinima koje su partizanske jedinice i OZN-a činili. Shvatili su kako to nije ono za što su se oni borili, a naročito kako sredstva kojima to žele postići ništa ne može opravdati. Bilo je sve više onih koji su se samo-ranjavali kako bi izašli iz jedinica te onih koji su napuštali položaje i dezertirali.  U prosincu 1944. iz VIII. Korpusa dezertiralo je oko 450 vojnika, a isti mjesec je iz dvije divizije X. korpusa dezertiralo 350 vojnika.  Iz IV. korpusa je u periodu od mjesec dana do 15. siječnja pobjeglo oko 627 vojnika. Bilo je toga i u svim drugim jedinicama. Naj zanimljivije su parole pod kojima su bježali, pa evo ih nekoliko : „Sačuvaj glavu – ne idi u borbu“; „Neću  Titu, neću Draži, idem u špilju pa me traži“; „U grm lezi dok ne dođu Englezi“.   Potpuno je jasno kako su završili oni koji su uhvaćeni pri pokušaju bijega kad su pogubljeni oni za koje se samo sumnjalo da će bježati.

Što su mogli Zagrepčani kao građani glavnog grada NDH očekivati od svog vjekovnog neprijatelja koji je  pogubio tisuće svojih vojnika.  Jasno je da su bježali i oni koji nisu bili vojnici i baš ništa nisu bili krivi, a to su starci, žene i djeca. Nažalost i oni su pogubljeni na mnogim komunističkim stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji  poratni zločin u Europi koji je počinila JNA pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita. Nikom od pogubljenih nije  osigurano pravično suđenje ni dokazana bilo kakva krivnja. Bili su pobijeni jednostavno zato jer su bili Hrvati.

Tito je odmah nakon ulaska vojske u Zagreb imenovao Većeslava Holjevca zapovjednikom grada Zagreba. On vrlo brzo donosi Naredbu  prema kojoj je na svakoj kući trebao staviti popis vlasnika stanova, a na vratima stana popis osoba koje stanuju u tom stanu s naglaskom onih osoba koje nisu prijavljene u Zagrebu. Na temelju tih popisa su „osloboditelji“ oslobodili mnoge od imovine i života. U njihove stanove uselili su „osloboditelji“ koji su sa sobom donijeli i svoje civilizacijske dosege. Peći su ložili parketom, a u kadama su hranili kokoši i svinje. Jasno je kako su im bili najdraži stanovi u samom centru te u najelitnijim dijelovima grada. Njihovo prisustvo te prisustvo njihovih potomaka i danas se osjeti pri izborima i skupovima na kojima se blati sve što je hrvatsko. Svog zapovjednika nagradili su podizanjem spomenika čija je kompozicija vrlo znakovita. Njegov kip stoji u vratima okrenut prema jugu. Simboliziraju li vrata njegovu naredbu o popisima, a položaj  čekanje jedinica koje s juga dolaze „osloboditi“ grad.

SUDAR DVA RAZLIČITA SVIJETA

Zagreb je pao. Bio je to armagedonski susret zapadne civilizacije i krajnjeg barbarskog primitivizma s istoka. Nije to bio stvarni antifašistički pokret već težnja uništenja hrvatske države i svega što je hrvatsko.. Da je ona bila najbolja i najpravednija na svijetu prošla bi potpuno istu kalvariju jer nije odgovarala  veliko srpskoj ideji o restauraciji Jugoslavije, ili bolje rečeno velike Srbije na čelu sa zloglasnom komunističkom partijom.

Jazovka

Jazovka

Likvidacije neistomišljenika koje su  jedinice JNA započele nakon proboja Srijemskog fronta i činile na putu prema Zagrebu bile su sve brojnije, a svojevrsnu kulminaciju dosegle su u Zagrebu i na stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji ratni zločin u međunarodnom pravnom sustavu poznat kao genocid. Istaknuti hrvatski povjesničar dr. prof. sc. Josip Jurčević svojevremeno je izjavio kako je na području RH do tada otkriveno oko 850 prikrivenih grobišta (stratišta), a u Zagrebu i okolici oko 120 takvih lokacija. Likvidacije su započete 8. svibnja i trajale su mjesecima. U njima se po svojoj svireposti posebno istaknula lajbek policija u Šestinama. Prema izjavi pof. Ive Banca u Zagrebu je tih dana pogubljeno oko 5000 osoba. Neki tvrde da je taj broj znatno veći no to pitanje treba prepustiti novim znanstvenim istraživanjima. Sasvim sigurno je kako  se nikada neće moći utvrditi točan broj žrtava koje je zločinački komunistički režim učinio na području bivše Jugoslavije.

ZLOČIN U ZAGREBU JE PONOVNO SLAVLJEN

Šaka moralno mentalnih invalida i ove je godine slavila taj strašni zločin počinjen u Zagrebu. Funkcionira li njihov mentalni sklop na izuzetno niskoj razini pa misle kako se to njihovo „oslobađanje“ može odvojiti od monstruoznog zločina koji je pri tome počinjen? Nažalost oni se tim zločinom i diče. Mržnja i agresivnost njihovih istupa na ovakvim skupovima na određeni način govore kako je to trebalo učiniti, a i oni sami bi to učinili pa čak možda i na još možda morbidniji način.   Okupili su se na Trgu žrtava fašizma, nekadašnjem trgu N s kojeg su njihovi idoli mjesecima autobusima odvozili neistomišljenike prema Sošicama i likvidirali ih na jami Jazovki. Kroz otvor promjera oko 7o cm pobacali su u jamu stotine i stotine nevinih ljudi (staraca žena i djece). Činili su to uvijek po njihovom dobro poznatom obrascu: skini žrtve do gola, likvidiraj ih bez suda, baci ih u neku jamu žive ili mrtve, odaberi mjesto na kojem se žrtve ne bi našle, ako to ne možeš  mjesto zazidaj, betoniraj ili asfaltiraj.   To skrivanje žrtava ima nekoliko osnovnih razloga. Kako bi mogli svrstati sebe u pravedni antifašistički pokret monstruozni zločini (genocid) morali su biti skriveni.  Skrivajući žrtve na mjestima koja se ne bi trebala pronaći trebalo je onemogućit okupljanja rodbine i odavanje pijeteta tim nevinim žrtvama. Žrtve su skrivali na mnogim mjestima pa ako se neka jama i pronađe u njoj neće naći broj žrtava koji bi govorio o počinjenom genocidu.  Nažalost mnoga od tih stratišta ni dan danas nisu otkrivena, a ona za koje se zna nisu rasvijetljena. To sprječavaju još uvijek živi egzekutori i djeca već pokojnih monstruma.

Slavljenički takozvani „Besmrtni partizanski odred“ putem do gornjeg grada pjevao je pjesme monstruoznih egzekutora noseći pri tome razne zastave iz zloglasnog komunističkog režima, a koliko sam vidio i jednu zastavu Republike Hrvatske. Mislim da toj zastavi tamo nije bilo mjesto.

TREBA LI NAM REVIZIJA POVJESTI?

Sasvim sigurno će me opet prozvani i svi oni koji slave desetog u povijesti mega-zločinca (J.B.T.) svrstati u revizioniste povijesti. To mi je drago jer se lažna povijest treba razotkriti i zamijeniti istinom. Do te istine neka nas dovedu znanstvena istraživanja domaćih i stranih znanstvenika pa kakva god bila da bila. Dosta je bilo laganja hrvatskog naroda i međunarodne javnosti.  Nije li sramota da je još jedino Hrvatska ostala kriva za fašizam. Oni koji su bili inicijatori tog zla oslobođeni su svih optužbi. Nažalost tu neistinitu tezu o hrvatskoj fašizaciji šire maloumni  Hrvati radi vlastitog političkog probitka ne mareći što Republiku Hrvatsku blate pred cijelim svijetom. Zamislite, za tu svoju prljavu političku igru bogato su plaćeni od te iste Hrvatske.

Istina se mora saznati. Možda će se onda gospodin Ivo Goldstein, profesor povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu , prestati koristiti argumentom sile i galame (emisija Otvoreno HTV1 – 9. svibnja 2018.) i tvrditi kako u Jasenovcu nije bio svojevrsni logor nakon 1945.  Oni kojima komunistička ideološka paradigma nije sveta pronašli su u arhivama podatak kako je osobno Josip Broz Tito 21. kolovoza 1948. potpisao dokument o zatvaranju Jasenovca. No nažalost zatvorenici su još godinama dovođeni u Jasenovac na prisilni rad. S obzirom na ovu izjavu gospodina Goldsteina mogu upitno je kakvu će novu „istinu“ donijeti njegova nova knjiga o Jasenovcu.  Još je bolnija činjenica kako se na fakultetima naših sveučilišta i dalje uči ideološki osmišljena povijest, povijest koja i nadalje  treba stigmatizirati hrvatski narod kako bi reciklirani komunisti ostali na vlasti.

ŠTO SE ČEKA?

Vrijeme nezadrživo prolazi. Svjedoka iz perioda II. Svjetskog rata je sve manje. Njihovim odlaskom bit će teže realnije rasvijetliti ratna i poratna događanja. To dakako odgovara sljedbenicima partije i tzv. „Besmrtnom partizanskom odredu“. Na taj način će se i dalje slaviti komunistički zločini a stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava uskratit će se pijetet. To je upravo slučaj oko pokušaja zabrane odavanja počasti nevinim žrtvama u Bleiburgu.  Što o tome mislim saznajte iz stihova moje pjesme.

Bleiburg

Oj livado mukom ucviljena,

nogom bolnom ugažena,

suzom smrtnom zalivena,

krvlju hrvatskom natopljena.

Oj livado tijelom povaljana,

zloćom ljudskom ukaljana,

ispod tužnog cvijeta plava,

u njedrima tvojim Hrvat spava.

Cvijeće ga mirisom mazi,

noću ga Danica pazi,

jutrom kad zora zarudi,

slavuj ga pojem budi.

Mirno spavaj, usni san,

svanuo je i tvoj dan,

nad posteljom tvojom

hrvatski se barjak vije.

Pro Croatia parati!

Zoran Čapalija – Čaplja

 

‘Leteći partizanski cirkus’ stigao u Zagreb. U centru grada pjevaju partizanske pjesme

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

10. srpnja 1856. rođen Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 10. srpnja 1856. rođen je u Smiljanu u Lici, svega 5 kilometara od Gospića, slavni i genijalni znanstvenik Nikola Tesla.

Tesla je podrijetlom iz kršćanske pravoslavne obitelji, a otac mu se zvao Milutin Tesla i bio je pravoslavni svećenik. Majka Georgina bila je iz obitelji Mandić, također pravoslavnih svećenika. Odgoj u kršćanskom duhu od bogobojaznih roditelja ostavio je duboki pečat u životu genijalnog znanstvenika iz Hrvatske.

Osnovnu školu završio je u Lici, a Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (Rakovac). Pošto je obolio od teške bolesti kolere, usprkos željama roditelja da postane svećenik, upisao je studij politehnike u Grazu, a pet godina kasnije u Pragu. Nakon završetka studija radi u Budimpešti, a 1894. odlazi u SAD gdje se u potpunosti razvio i otkrio Teslin genijalni um.

Prijepori Teslinog porijekla

Nikola Tesla se zanimao za svoje porijeklo, pa se potrudio i istražiti ga. Zaključio je da je hrvatskog plemićkog porijekla i o tome je sam navodno zapisao u svome dnevniku: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji predci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapredci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (nekadašnja turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Dakle, prezime Tesla navodno je zanatlijsko prezime poput Kovač ili Drvodjelić, a dano je jednom Teslinom pretku. Sam Tesla je smatrao da su njegovi predci zapravo bili hrvatskih korijena, a da su tek kasnije prešli na pravoslavlje, te da su ih stvaranjem modernih nacija koje su se vezivale uz vjeroispovijest počeli smatrati Srbima. Oko takvog gledišta još postoje nesuglasice među povjesničarima.

No svakako tezu o hrvatskom porijeklu podržava i Talijanska Enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti “Treccani” što se smatra najveći talijanski napor istraživanja kojoj je Republika Italija dala zlatnu medalju za kulturu i umjetnost 1988. Godine.

Bez obzira je li Tesla bio Hrvat ili Srbin, važno je da se ponosio s obje te svoje identifikacijske oznake. Danas Teslino ime predstavlja cijenjeni brand u svijetu, pa se za njega otimaju i velike korporacije. Primjerice, kompanija iz Silicijske doline koja proizvodi poznata električna sportska vozila prozvala se Tesla Motors, a elektronička tvrtka Nvidia prozvala je Teslinim imenom svoje komercijalno superračunalo i liniju svojih grafičkih kartica.

Genijalnost Nikole Tesle

Nikola Tesla je zahvaljujući svojim izumima postao najpoznatiji znanstvenik svjetskog glasa iz naše domovine.

Tesla se bavio elektrotehnikom u raznim oblastima, pa su tako i njegovi izumi raznovrsni, a primjenjuju se u širokom spektru od energetike, strojarstva, telekomunikacija, medicine i drugdje.

Neki od najpoznatijih izuma su: Teslin transformator struja visoke frekvencije, indukcijski motor, teledirigirani čamac, prijenos električne energije bežičnim putem i svakako – izmjenična struja koja je promijenila svijet.

Otkriće izmjenične struje Nikole Tesle temelj je proizvodnje, prijenosa i uporabe električne energije i cjelokupne današnje industrije, kao i cijele današnje civilizacije. Kao što je otkriće kotača vječni pokretač ljudskog napretka, tako je i izmjenična struja prometejski promijenila svijet dajući mu svjetlo i energiju.

Svaki put kad upalite računalo sjetite se najvećeg znanstvenika iz Hrvatske, jer se izmjenična struja proizvodi u Teslinom trofaznom generatoru, prenosi se Teslinom visokonaponskom mrežom, Teslina zavojnica daje napon za sliku na monitoru, a bežični miš radi putem radiovalova koje je prvi proizveo Tesla.

I to je samo mali dio ostavštine ovog velikana iz naše ponosne Like.

 

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

9. srpnja 1949. otvoreno Titovo mučilište Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Goli Otok – Tito otvorio koncentracijski logor u srcu Europe

Goli otok djelo je Josipa Broza Tita, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića (“Drug Stevo”). Tito je odlučio napraviti mučilište i koncentracijski logor za političke disidente i ljude koji su bili nepoćudni totalitarističkom sustavu.

Zatvorenici su morali prokazivati čak i svoje najbliže – očeve, braću, majke i prijatelje – jer su bili izvrgnuti strašnim mučenjima kakve nije poznavao nijedan sustav do tada i koje nadilaze najbolesniju ljudsku maštu.

Goli otok je pokazivao samu suštinu neljudskosti komunizma općenito, ali posebice jugoslavenskog titoizma  kao najbrutalnije svjetske inačice toga globalnog zla u poratnim godinama kada se slobodni zapadni svijet radovao slobodi i pobjedi nad Hitlerom.

Na današnji dan 1949. iskrcan je na Goli otok prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ukupno je do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 žrtava komunističkog totalitarizma.

U čemu je strahota tog Titovog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Italiji, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se  logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika.

Danas često čujemo kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali niti su smjeli pričati jer se to plaćalo glavom. Zato su čak i danas svi duboko pogođeni onim što se ondje događalo, posebice jer se o tome moralo šutjeti. Tako svjedok Golog otoka prof. Vladimir Bobinac iz Krka govori:

„U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa

Što je isljednik na raportu tražio? Uvijek je tražio imena (cinkanje, drukanje, prokazivanje): s kime si na slobodi razgovarao, s kime si se družio, što si s kime razgovarao. To je bilo najvažnije – imena. Ako kažnjenik ne bi rekao ime, tada bi ga isljednik predao onoj drugoj vlasti, kažnjenicima u žici koji su ga  „ispitivali“: mučenja, torture, zlostavljanja i pravi pakao na zemlji.“

To je bio Titov komunistički raj, po mjeri onih koji tuku, muče i ubijaju.

„Drugo što bi isljednik pitao bilo je o čemu ljudi u žici govore. Ako bi rekao “ništa”, isljednik nije bio zadovoljan, jer kako to da „banda u žici” ništa ne govori. Stalno si se trebao dokazivati, druge prokazivati i prijavljivati. To je bilo osnovno – donositi prijavu – taj je rekao to i to.

Što je bilo kažnjivo na Golom otoku? Nikako nisi smio reći da si gladan, a bio si gladan, nisi smio reći da si žedan, a bio si žedan, ljeti si radio, a dobio bi dva decilitra vode na dan i, treće, nisi smio pitati za onog tko je nestao i bio ubijen. Danas je tu, sutra ga nema, ali se nije smjelo pitati za njega. O smrti se nije smjelo govoriti jer su to bile neprijateljske izjave koje su se odmah dojavljivale u „hotel“ isljedniku.

Tako je jedan čovjek morao mučen gotov do smrti reći neko ime, ali nije ga rekao  isljedniku. U žici ga ispituju, tuku, prolazi strašnu torturu i on je, na kraju, optužio svojeg vlastitog oca koji je također dospio na Goli. Čovjek je kasnije objasnio da je morao reći neko ime, a kada bi dao ime svojeg prijatelja, on mu to ne bi nikada oprostio, dok otac hoće.“

Kakav je bio život u žici?

„Na ulazu u žicu, tada sam razmišljao, trebalo je staviti natpis iz Devetog kruga Danteovog pakla – ‘Napustite svu nadu vi koji ulazite ovamo’. Ali tamo je pisalo nešto drugo “Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas”. Još i danas se mogu vidjeti ostaci te parole.

žici nitko nije imao svoje mjesto. Uvijek se stajalo. U paviljon bismo ulazili samo kad nam narede, kada se iznosi neki politički stav. Sve obroke smo jeli stojeći. Nije bilo dovoljno žlica, pa čekaš kad netko pojede da bi se poslužio njegovom žlicom. Pada kiša – stojiš vani. Puše bura – stojiš vani. Uvijek smo stajali.

Kada kažnjenik u onom hotelu nije rekao imena, predali bi ga na ispitivanje sobnom starješini. Svi kažnjenici ulaze u paviljon, posjedamo u boksove kao u kazališnim ložama, pa sobni starješina proziva nesretnika koji stane ispred i tri puta izvikuje “ua banda”. Sobni mu postavlja pitanje “gdje si bio za vrijeme rata?”. Nesretnik je bio u njemačkom logoru i pokazuje broj tetoviran na ruci. Sobni se diže sa svoje klupice i obilno ga šamara pitajući “kako si ti ostao živ, a drugi nisu?” Zatim, “s kim si na slobodi razgovarao?” Ako odgovor glasi “nisam ni s kim”, sobni kaže “lažeš, imaš brata, imaš prijatelja, s njima si razgovarao”. Tada se u paviljonu mijenja uzvik, pa nije više “ua banda”, nego “udri bandu.” I sada, na znak sobnoga, s boksova skaču kažnjenici, premlate tog nesretnika koji krvav pada na tlo i sobni opet smiruje ljude koji se vraćaju u svoje boksove. Sobni mu opet postavlja isto pitanje i opet ne dobiva zadovoljavajući odgovor. I opet “udri bandu” na znak sobnoga. I, na kraju, proglašava se bojkot. To je najniži soj na Golom otoku – bojkotirani kažnjenik. On je obilježen, jer mu straga sa žicom vežu jednu krpu da ga svatko može prepoznati i svi imaju – ne pravo, nego dužnost – udarati ga. Njemu je određen najteži rad. Kada ide na rad i kad se uvečer vraća, tada ga čeka topli zec. To znači da ispred svakog paviljona stoji špalir ljudi i on mora proći kroz taj špalir gdje ga svi tuku. Nadalje, dio noći on kiblari. Naime, noću se nije smjelo izlaziti iz paviljona, osim do drvene kible gdje se mokrilo i gdje su ‘proljevaši’ cijedili posljednju sluz. Bojkotirani kažnjenici stoje u krugu iznad kible, glava nagnutih nad kiblom. To je i faza razmišljanja o tvojem neprijateljskom radu, faza u kojoj moraš spoznati da si kriv. Više puta se dogodilo da je bilo toliko tih bojkotiranih kažnjenika da ne mogu svi stati iznad kible, pa se stvara drugi red tako da oni u prvom redu spuštaju hlače, a oni u drugom redu drže nosove u njihovim stražnjicama. To je, dakle, kiblarenje – noćno razmišljanje o krivnji.

Noću bi sobni u svoju sobu u paviljonu pozivao kažnjenika na isljeđivanje. Tukao bi ga i tražio imena, imena, imena.

Upamtite, na Golom nema heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali na Golom nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a na Golom se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama. I sigurno ćeš umrijeti. Svi smo to prošli. I umrli smo na tom otoku“, završio je umirovljeni profesor povijesti Krčke gimnazije Vladimir Bobinac, koji je i sam prošao strahote Golog otoka.

klub-susacana.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori