Pratite nas

Povijesnice

Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana

Objavljeno

na

Na današnji dan 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan zbog borbe za hrvatsku samostalnost!

[ad id=”93788″]

U Republici Hrvatskoj iz studenoga 2011., 30. travnja obilježava se kao Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Spomendan posvećen Zrinskim i Frankopanima, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine obilježava se uz geslo Navik on živi ki zgine pošteno.

U Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) 30.4.1671. pogubljeni su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Time je završila Zrinsko-frankopanska urota, a bio je to i kraj tih starih hrvatskih velikaških obitelji, koje su lišene plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država.

Petru_Zrinskom_i_Krsti_Frankopanu_odrubljene_su_glave_u_Beckom_Novom_Mjestu_30.4.1671._god

Nakon pobjede carske vojske nad Turcima 1664. godine, car Leopold I sklopio je Vašvarski mir, kao da su Turci pobjednici, a ne gubitnici. Hrvatska i Ugarska nisu pristale da Turci zadrže sve osvojeno do početka rata, te se hrvatsko i mađarsko plemstva udružilo, kako bi ostvarilo svoja prava i kako bi se oduprli centralizmu i apsolutizmu bečkog dvora. Prvu urotu vodio je ban Nikola Zrinski zajedno s mađarskim palatinom Ferenc Wesselenyem. No, izostala je zatražena pomoć tradicionalnih austrijskih protivnika: Francuza, Poljaka, čak i Turaka. Nakon pogibije Nikole Zrinskog u lovu 1664., njegovo mjesto vođe urote preuzima mlađi brat Petar, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Bečki dvor saznaje za urotu zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Car Leopold I pozvao je hrvatske velikaše 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah uhitio, te su osuđeni na smrt zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. Petar Zrinski piše svojoj ženi Katarini oproštajno pismo (Moje drago serce), koje je već 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika. Nakon urote posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovina tadašnjih hrvatskih područja, dopala su pod upravu bečkoga dvora. Uništene su dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Članovi družbe “Braća hrvatskog zmaja” 1907. godine su pronašli posmrtne ostatke hrvatskih velikaša, te su sahranjeni u Zagrebačkoj katedrali. Na grobu je uklesana izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno“.

U vezi sa njihovom smrću neki je mletački poslanik zapisao:

“Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.”


Prilog:

“Moje drago serce”

Oproštajno pismo napisano supruzi Ani Katarini Zrinskoj dan prije autorovog smaknuća:

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.  Groff Zrini Petar

Krešimir.K/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

26. svibnja 1992. – Deblokada Dubrovnika

Objavljeno

na

Objavio

Nakon osmomjesečne opsade i bombaških napada 26. svibnja 1992. deblokiran je grad Dubrovnik.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.

Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Još u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska je okupirala prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije.

Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala. (HRT)

 

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

 

Dubrovnik 6.12.1991. – MEMENTO

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

23.svibnja 1946 – Ubijeno petero nevine Kuljića djece

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.godine na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića.

Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Na oči majke na kućnom pragu partizani prosuše krv nevine djece, pet malih nevinih duša u krvi skončaše, o kakva bol majke zaurla ka nebu, toliko jaka bi da još odzvanja tim krajem.

U jednom, samo jednom trenutku majčina topla duša kamenom postade, sve je umrlo u njoj, nema više ničeg.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva Slišković ( 20god. )
3. Mila Slišković ( 19 god. )
4. Zora Slišković ( 17 god. )
5. Ivan Slišković ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Danas, 72 godina iza ubojstva Kuljića djece, za taj zločin nitko nije odgovarao iako se znaju njegovi nalogodavci i počinitelji. Roditelji, braća i sestre podigli su im 1972. nadgrobni spomenik. Spomen ploča za 50-tu obljetnicu podignuta je na mjestu ubojstva tek 1996.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja.

Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

(komunistickizlocini.net)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati