Pratite nas

Kronika

“Dan kada je Tovarnik plakao”

Objavljeno

na

General JNA Dušan Lončar zapovjedno je odgovoran za barbarska ubojstva 75 ljudi

U selu Tovarniku, na krajnjem hrvatskom istoku, sutra 31. siječnja obilježit će se spomen na dan kada su 1998. godine na tamošnjem groblju pokopani posmrtni ostaci 48 Tovarničana, ekshumiranih iz masovne grobnice nakon agresije 1991. Taj je datum nazvan Dan kada je Tovarnik plakao. Tovarnik je prije 26 godine dao veliku žrtvu u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Njihova imena nalaze se na spomen-obilježju i trajno podsjećaju na žrtvu koju su podnijeli.

Vođeni suludom i genocidnom idejom o stvaranju Velike Srbije, čije bi zapadne granice bile Virovitica-Karlovac-Karlobag, združene vojne postrojbe tzv. JNA,  paravojnih postrojbi iz Srbije i domaćih četnika, slomile su 22. rujna 1991. malobrojnu i slabu obranu sela, nakon čega je započelo sustavno i plansko ubijanje, mučenje, pljačkanje i raseljavanje hrvatskog i nesrpskog stanovništva.

Srpski nacisti uveli bijele vrpce

Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu.

Nakon okupacije Tovarnika svi Hrvati su morali nositi bijele trake oko ruke i imati bijele plahte na kući. Policijski sat je vrijedio samo za Hrvate.

Ako je već hrvatska vlast pristala na suđenje po zapovjednoj odgovornosti onima koji su stvarali i obranili hrvatsku državu, zašto se nikada isti pravni kriteriji nisu primijenili i na generala tzv. JNA Dušana Lončara (74) bivšeg zapovjednika 2. proleterske mehanizirane gardijske brigade tzv. JNA?

Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika već dugi niz godina upozorava hrvatske institucije i hrvatsku javnost da je general Dušan Lončar bio je nadređeni zapovjednik i pripadnicima TO – a iz Valjeva, Tovarnika, Lovasa i tzv. milicije ‘SAO Krajine’ koji su odgovorni za stravična razaranja, mučenja, silovanja, ubijanja, odvođenja u logore kao i progon mještana Tovarnika u kojem je pod njegovom komandom gore navedenih postrojbi nakon okupacije sela od kraja rujna do studenog 1991. godine ubijeno 75 osoba.

General Dušan Lončar nije ništa poduzeo da ih u tome spriječi, što je bilo protivno normama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava za čiju primjenu je bio odgovoran, niti je poduzeo mjere kažnjavanja počinitelja.

Za barbarska ubojstva 75 osoba u Tovarniku još nitko nije odgovarao!

General tzv. JNA Dušan Lončar, zapovjedno je odgovoran za ratne zločine u Tovarniku i Lovasu foto. Udruga dr. Ante Starčević – Tovarnik

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012. objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu kojom su za počinjenje ratnog zločina 1991. u Tovarniku počinitelji osuđeni, ukupno, na sramotne 42 godine zatvora: za tri okrivljenika primijenjen je Zakon o općem oprostu, četiri okrivljenika oslobođena su optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedam zločinaca osuđeno je na neprimjereno blage kazne. No najgore je što se nikome od neprovomoćno osuđenih na teret ne stavlja ni jedno ubojstvo u Tovarniku.

Sramotno je da optužnica za ratni zločin u Tovarniku nije „namjerno“ obuhvatila najodgovornije. Tu prije svega mislimo na zapovjednike tzv. JNA i milicije tzv. SAO Krajine, prije svih na generala Dušana Lončara, komandanta 2. Proleterske gardijske mehanizirane brigade JNA, Borislava Bogunovića, ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, Savu Ivanovića zamjenika zapovjednika logora u Tovarniku, komandira tzv. milicije SAO, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, njegovu suprugu dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.

U 15 sati krenuti kolona sjećanja ispred spomen-obilježja u dvorištu općinske zgrade, a kretat će se prema Groblju Sv. Križa. Tamo će polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća i molitvom biti odana počast svim poginulim i nestalim mještanima Tovarnika.

Antun Ivanković

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Pojedini Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje i obitelji branitelja. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari.

Više od 90 posto zgrada u Vukovaru je uništeno ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.

Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci – major Šljivančanin i Miroslav Radić – odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vukovar brani ukupno 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci ne misle tako. Održali su se tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.
Nekoliko godina poslije, nakon munjevitih akcija Bljesak i Oluja kojima je oslobođen najveći dio Hrvatske, Erdutskim je sporazumom dogovorena mirna reintegracija zapadnog Srijema i Baranje. U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu. Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo “zavijeno u crno“.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

REKVIJEM ZA VUKOVARCE I ŠKABRNJANE

Objavljeno

na

Objavio

Vama koji ste strpljivo čekali svoje krvnike na pragovima domova, u hladnim podrumima, u crkvama, na ulicama, livadama, u poljima i vinogradima i šutke odlazili na gubilišta.

Vama koji ste gledali kako Vam ubijaju i kolju najmilije, ruše kuće, razaraju svetišta, skrnave groblja i raspela, a niste uzvratili mržnjom i osvetom.

Vama koji ste se sretali oči u oči s dželatima na rubovima zajedničkih grobnica i izgovarali u sebi posljednje molitve Svevišnjem čuvajući u srcima slike najmilijih.

Vama koji ste prije umorstva bili uniženi u svome ljudskom dostojanstvu, ali ostali uspravni i čisti pred Bogom.

Vama koji ste svoj ovozemaljski put završili pod ruševinama gradova i sela, u bezimenim jamama i vrtačama, u logorima i mučilištima, bez znaka križa i obilježja.

Vama koji ste istrgnuti rukom krvnika iz svoga djetinjstva i mladosti u grobove ponijeli neproživljene dane, neostvarene snove i nedosanjane ljubavi.

Vama koji nikad niste ugledali svjetlo dana jer su Vas ubijali u utrobama majki.

Vama koji ste ustali protiv Zla i krvavo se borili za hrvatsku slobodu ne mareći za oganj, čelik i smrt i ne štedeći svojih života.

Vama s imenom i prezimenom i Vama bezimenima čije su kosti posijane diljem Domovine, a ne znaju Vam se sudbine ni grobišta.

Za sve Vas danas palim svijeću i molim…

I svečano obećavam:

Neću Vas zaboraviti!

I učit ću svoju djecu da pamte. A oni neka svojoj djeci kažu. I djeca njihove djece svojoj djeci…

Zaborav bi bio grijeh. Neoprostivi grijeh.

Svaka Vaša rana i moja je. I svaka suza i jecaj i bol, svaki drhtaj, vapaj, jauk, molitva…

Bog je milostiv.

Nadam se susretu s Vama u Vječnosti.

S Vama, najboljima između nas.

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari