Connect with us

Pregled

Dan za novo dokapanje srebreničkih žrtava

Objavljeno

on

foto HINA/ Ivo LUČIĆ

U očekivanju Dana sjećanja na genocid u Srebrenici, Ramiza Omerović (1966) je sjedila pod krovom Musale Memorijalnog centra u Potočarima i molila za svoje srodnike koji su svi osim majke nestali u genocidu 1995. godine.

Bilo je jutro, vrhunac netom prošlog temperaturnog maksimuma, i pod nadstrešnicom molitvenog prostora, gdje je Ramiza bila jedina osoba, mogao se uzeti još koji trenutak svježine. Na osunčanom dijelu Memorijalnog centra kroz zrak je treperilo tisuće nadgrobnih spomenika.

„Dođem ovdje, da se isplačem. Posjedim. Zemlja neće da progovori. Šta ćeš?“ objašnjava Ramiza i nastavlja gledajući preda se: „Dođe mi nekad da zviznem, da pobudalim. Ovdje se ko malo smirim. A ne mogu da se isplačem kod kuće“.

Jedva primjetno je podizala rezignirani glas kako bi se nosila s bukom vozila koja polaze cestom od Bratunca do Srebrenice, s druge strane drvoreda, te brusilicama i građevinskima strojevi koji pripremaju Centar za obilježavanja 26. Dana sjećanja na genocid u Srebrenici.

Kad malo prestane, začuje se žubor vode u fontani pred Musalom i Ramiza opet spusti glas: „Ne mogu često ni da dođem. Ne mere srce da podnese“.

Natkrivena Musala je mali dio kruga koji opisuje središnje mjesto Memorijalnog centra, a ostatak kruga čini Zid sjećanja, mramorne ploče s popisima 8372 ubijena i nestala među kojima gotovo 700 malodobnih žrtava.

„Ma svakog nemam, nikog nemam“

Ramiza je već obišla grobove svoje čeljadi i došla pod Musalu malo posjediti. Još je rano i svega nekoliko posjetitelja u pravilnoj geometrijskoj strukturi grobova goneta mjesto svojih stradalnika.

„Ne mogu da ga nađem, nisam bila kad se kopo pretprošle godine“, pomalo tjeskobno odgovara kao za sebe Medoja Tursunović (1955) rodom iz obližnje Sućeske, koja sa suprugom i djecom živi u Americi. Traži Kadriju Musića. „Bio mi je sestrić“. Kadrija je imao 24 godine, pronađen je u šest odvojenih grobnica i pokopan na Dan sjećanja 2018. godine.

„Nemam sine tri sestrića dva bratića, brata, oca… Ma svakog nemam, nikog nemam. Sve mi je otišlo“, govori kroz plač Sućeščanka koja je mir s obitelji bila prisiljena potražiti u Iowi. „Brata nisam našla i nikad ga neću ni nać“, govorila je udaljavajući se glave sagnute na visinu nadgrobnih spomenika.

Redžo Korkutović (1965) s prijateljem Abdulahom Goletićem (1953) iz Živinica došao je posjetiti grob oca, Bege Korkutovića (1928).

„Imo 64 godine. Bio je kod Unprofora, u Akumulatorici. Pokupilo ih, negdje su ih poskidali, pobili, pokopali, onda prebacivali u te sekundane grobnice. Pronađen je u Zvorniku. I nije kompletan skelet“, kaže Redžo i dodaje: „Tužno je. Starca nekoga nać pa ga skinut s autobusa i strijeljat“.

Ispod breze na uzvisini, pod državnom zastavom presušila fontana. Mravi nekud jurcaju brezinom korom. Ružičasti cvjetovi slaka okitili više humaka. Čovjek u svemu traži neko značenje i postavlja velika pitanja. Oni koji imaju ovdje kosti srodnika – barem dio kostiju – imaju druge misli.

Od svih Halilovića, ‘samo jedan prešo’

Godišnjica sjećanja na genocid, 11. srpnja, koju je Europski parlament i proglasio 2009. Danom sjećanja, za mnoge ožalošćene je prilika da pokopaju svoje mrtve. Ove godine će biti pokopani posmrtni ostaci 19 osoba. Često se radi samo o dijelu zemnih ostataka. Prema službenim izvorima, tijela pokopana u Memorijalnom centru, pronađena su u 76 masovnih grobnica, od kojih je samo sedam „primarnih“. Ostale su grobnice u koja su premještana tijela Srebreničana kako bi se zametnuo trag zločina.

Ramiza će ove godine sahraniti desno stopalo i dio lijeve ruku svog najmlađeg brata. Poznali su ih po čarapama i trenerki u kojoj je otišao. Zapravo, Ramiza, kao i sve žene, zbog vjerskih pravila ne može sudjelovati na pokopima. „Ne mogu ja da dođem kad su đenaze. U mene ide omladina, djeca. Ja dođem ovako, u dva u tri mjeseca“.

U genocidu je izgubila oca Osmana (1933) i sva četiri brata: Salku (1957), Osmana (1958), Mevludina (1962) i Salema (1975). „U mene nema niko! Sve je to stradalo. Snahe dvije isto poginule. Četiri bratića su zapalili u kućama u Podgaju, u Sućeski“.

„A đe su mi bila četiri amidže, imali su po dva i po tri sina. Jadan imo jednog sina“, otvrdlim glasom nabraja Ramiza i povezuje ljubičastu maramu. Od svih Halilovića iz Sućeske zapadno od Srebrenice „samo je jedan prešo“.

„Sve je to iz Srebrenice krenulo živo, samo je od jednog amidže sin pogino prije pada Srebrenice – a niko nije prešo“, nastavlja Ramiza i objašnjava da je ona „ostala“ jer je udata u bratunačku općinu.

Ukućane ukopavala po nekoliko puta

Otac joj je, kaže, ostao u Potočarima, a braća su otišla po šumi. Ramiza kao i gotovo svi drugi preživjeli ne zna kako su njihovi srodnici stradavali. Oca su našli u grobnici u Šabcu 2004. zajedno s još trojicom.

„A đe su ga safatali, ne znam. Ni za braću. Braću sam u tri, četiri grobnice nalazila“. „Prošle godine sam trojicu dokopavala, a sad imam da dokopam Salema. Našli su još neke kosti, ne znam gdje. A i sad što treba da se dokopa, nema glave. Šta ćeš?“

Memorijalni centar ističe da se još traga za oko 1200 nestalih žrtava.

„Braća i otac su jedan do drugog, u petici, tražila sam da mi hi ukopaju jednog do drugog. A imam amidže, trojicu, gore, u šestici jedan do drugoga, nemaju oni nikoga, a sinove (od amidža) dalje. Nisam mogla da iskompletiram da budu svi na jednom mjestu“, kaže Ramiza koja se jedina brine za dušu velikog broja stradalih Halilovića.

„Mati sam ukopala u Devetaku, u lukavačkoj opštini. Bila mi je u Krtovoj u izbjeglištvu. Precrkla kad je čula. Narod dolazi, dolazi…Ona mene jednom uze za ruku, ovako, i kaže: ‘Sine, hodi vamo’, i precrče. Srce puklo pa hajd“.

Muzej na mjestu stradanja

Zgrada bivše tvornice akumulatora Srebrenica u Potočarima, nalazi se s drugu stranu ceste. Ratna politika 90-ih ju je prenamijenila u industriju smrti. Nizozemski bataljun UNPROFOR-a imao je u njoj 1994. i 1995. sjedište čiji je smisao bio osiguranje zaštićene zone. Međutim, Srebreničani su izručeni u smrt.

Ramiza je imala sa sobom troje djece kad su ih u kampu Unprofora počeli odvoziti: od jedne, 11 i 12 godina. Najmlađeg je držala u ruci, a dvoje zavezala maramom i držala ih pred sobom za leđa. Kad su ih, kaže, izgonili iz zgrade u autobus, red je bio po desetoro i prekidali su ga bez pardona i razdvajali djecu.

„Ja sam sve gledala da u sredinu upanem s djecom. Meni je bilo bitno ja djecu živu prevedem pa šta se dalje dešava ne znam. I sačuvala sam ih, prevela sve troje. Borila sam se za njih“, govori s ponosom.

U zgradi je 2000. godine osnovan Memorijalni centar, s istraživačkim dijelom, bibliotekom i muzejskim multimedijalnim postavom smještenim na dva kata. Nalazi se u autentičnim prostorijama: U uredu nesretnog nizozemskog zapovjednika Toma Karremansa, u zapovjedništvu snaga UN-a, daje povijesni prikazi razvoja dramatična zbivanja oko Srebrenice i mnoge osobne tragedije.

U ovim halama, gdje su ubijali, imate još tragova metaka, kazuje mlađi obrtnik iz Živinica koji je dopremio neku robu.

Za zločine u Srebrenici osuđeno je više od 50 osoba na više od 700 godina zatvora, od kojih 20 za zločin genocida.

Pusta Srebrenica – ako nemaš, skapaji

Pasja vrućina učinila je Srebrenicu još pustijom. Jedna od rijetkih osoba koju smo sreli na ulici, Milojka (66), na pitanja kako se živi odgovara: „Onako koliko imaš para“. U gradu stiješnjenu među padinama, umjesto ljudi toga dana su ratovali simboli – zastave, napisi, plakati.

O duhovnim kretanjima u gradu zaključujemo s plakata na staklima trgovačkog centra: „srpskom heroju Gavrilu Principu“, poziv na promociju knjige „Zločin genocida na Srbima u Srebrenici u Drugom svjetskom ratu“ i obavijest o „Obilježavanju 10 godina rada udruženja dijabetičara 10. i 11. juna“.

Ramiza je sačuvala svoju djecu, a i čovjek joj prešo živ. No, obolio je. Kao i Ramiza. Nisu sposobni za rad i nemaju nikakva primanja. „Siromašno živimo, patimo se, jedva imam što se ‘no kaže da ne prosimo. Preživljavamo. Komad i zalogaj, i eto. Djeca su otišla trbuhom za kruhom, pomažu nas koliko mogu“.

Kažem joj da se u javnosti stječe dojam da se brojni brinu o Srebrenici i da se nadamo da ljudi žive koliko-toliko dobro.

„Ma otkuda?!“, prvi put je podigla glas. „Loše ljudi žive. Otkad sam se vratila dobila sam samo pola građe za ući, nisam je ni obnovila. Jednom smo dobili motokultivator. Dobila sam plastenik ima šesta godina od udruženja Snaga žene iz Tuzle, Branka neka (Antić Štauber). Ona kad dođe, lijekove nam dijeli, a od drugije nikad ništa ne mogu da dobijem“.

„Samo da ti kažem, ovdje samo živi ko mora. Nemam nikoga, svoje bližnje familije da bi mi pomogo“. Raspustila je i ponovo zavezala maramu pa rekla: „Ako imaš imaš, ako nemaš skapaji“.

Tekst i fotografije: Ivo Lučić/Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari