Pratite nas

Danas nije 16. godišnjica Jutarnjeg lista?

Objavljeno

na

Naravno, Jutarnji list ne postoji samo 16 godina, dakle, danas im nije, kako se hvale, godišnjica, ili obljetnica, kako to već žele zvati u tiskovini legalnog ratnog profitera, Ninoslava Pavića. Naime, oni slave obljetnice, dok na godišnjicama piju.

Danas, 6.travnja, na dan kada je nacistička Njemačka krenula u pohod na Beograd i ondašnju Kraljevinu Jugoslaviju, tek je godišnjica ‘novog Jutarnjeg lista’, postojao je Jutarnji list  godinama prije rođenja ozloglašenog Sanaderovog bivšeg jarana, već spomenutog Nine Pavića.  Jutarnji list, kao monarhističko sranje, je izlazio i za vrijeme napada Hitlera na Jugoslaviju. Međutim, recimo kako je danas tek formalna godišnjica, radi se o tiskovini koja je u tih 16 godina višestruko osramotila hrvatsko novinarstvo, koja je svojim nakaradnim, ponekad i fašističkim, bljezgarijama u očaj bacila većinu hrvatskih građana, posebice branitelje, one koji se nisu poput gazde Pavića skrivali i bogatili tijekom Domovinskog rata.

DCIM100MEDIADovoljno je reći Davor Butković, njemu je, kao neobrazovanom srednjoškolcu, uspjelo ono što nikome u Hrvatskoj nije, izmišljao je intervjue, objavljene u Jutarnjem listu, objavljivao je lažne ankete, također u Jutarnjem listu, inače, on je osuđeni klevetnik, dakle, uz činjenicu da je bio spin doktor Ive Sanadera i propagandist kleptomanskog režima spomenutog političara, Butković je dokazani lažljivac, nije jedini u spomenutoj tiskovini, koja se može pohvaliti s nekoliko vrhunskiH ljubitelja alkohola. I dok Bule pije šampanjac, kao što je to činio na račun hrvatske sirotinje dok se oblokavao sa Sanaderom, Židak i Dežulović piju što god stignu, oni su puno skromniji, Dežulović se priženio u Beogradu tako da su njegove avanture vezane uz podnapitost uglavnom nepoznate, no, zato se o Židakovim pubovima itekako puno zna, o njemu ponešto zna i Zdravko Mamić, koji je ne tako davno gazdu Pavića proglasio ‘najvećim kriminalcem u državi.’ Je li to bio Mamićev labuđi pjev?

Jutarnji list može se pohvaliti da u svojim redovima ima, kako rekosmo, autore nekoliko fašističkih pamfleta, Snježanu Pavić, Jelenu Lovrić, koja je svojedobno, barem ako je vjerovati Miloševićevom medijskom promotoru, Miroslavu Lazanskom, zvala ubojice na naše roditelje, tenkove JNA na hrvatske branitelje. Vjerujemo da je svima poznat fašistički pamflet Snježane Pavić objavljen, pa povučen, u Jutarnjem listu nekoliko minuta prije izricanja pravomoćne presude hrvatskim generalima, Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

Uz Butkovića, Mladena Plešea, navodno bivšeg suradnika UDB-e, dakle, zločinačke i koljačke organizacije, Miljenka Jergovića, recimo da je Jelka Lovrić bila najvjerniji pionir aktualnog stanovnika Remetinca, već spomenutog Sanadera. Jedina je ‘novinarka’ koja se Sanaderu zaklela na vječnu ljubav. Kad smo već kod navodne 16. godišnjice Jutarnjeg lista recimo da se u tih 16 godina puno toga dogodilo, između ostaloga, gazda Pavić završio je na dvodnevnom zatvorskom tretmanu, nažalost, brzo ga pustilo iz pritvora, međutim, protiv gazde se navodno vodi nekoliko istraga, između ostalih i ona glede Slobodne Dalmacije koja je pala nakon nježnih zagrljaja polugolih Sanadera i Pavića na jahti ‘Malo vitra’, nažalost, niti jedan transkript nije objavljen koji bi nam možda mogao pokazati kako je i na koji način opljačkana Hrvatska u posljednjih desetak godina. Jutarnji list može se pohvaliti s nekoliko izuzetnih i osuđenih talenata, primjerice, dokazani lažljivac, Drago Hedl, čije žrtve u komunističkom režimu još nisu dobile odgovarajuću satisfakciju, inače, Hedl je autor fašističkog pamfleta u kojem je, vjerojatno neuračunljiv, izjednačio Branimira Glavaša i notornog zlikovca, danas pokojnog, Arkana. Posebno je zanimljiv slučaj sa sarajevskim dezerterom, Miljenkom Jergovićem, koji je bio veliki Sanaderov fan, nije indiferentan ni prema Draži Mihailoviću, što je posljedica činjenice da je prije raspada Jugoslavije posjećivao neke nacističke derneke, očito kako je itekako talentiran ovaj bosansko-hercegovački pisac koji je vlastiti grad ostavio na cjedilu pobjegavši u Tuđmanovu Hrvatsku.

Jutarnji list dočekivao je jugoslavenske kraljeve, uspio dočekati poglavnika NDH, nakon čega je, kao projugoslavenski list, ugašen, Tito ih nije uskrsnuo, vratili su u Tuđmanovoj Hrvatskoj, u dvadesetak godina hrvatske demokracije najviše su voljeli Sanadera – s razlogom, Milanoviću bi morali podići spomenik s obzirom da bi bez predstečajnih nagodbi, legalne pljačke hrvatske sirotinje, odavno bankrotirali. Priča o mračnom hrvatskom novinarstvu nije jednostavna, nažalost, ona je vječna. Nino Pavić, gazda Jutarnjeg lista, svojedobno je novinare nazvao govnima. Je li imao pravo?

tinolovkanews.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Erdogan: Jeruzalem je naša crvena linija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: REUTERS

Čelnici muslimanskih zemalja koji su se okupili na summitu u Istanbulu priznali su u srijedu palestinsku državu i Istočni Jeruzalem za njezin glavni grad, objavila je turska agencija Anadolija.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari