Pratite nas

Kolumne

Danas saveznik – sutra prokletnik

Objavljeno

na

‘Islamska Država’ nikla kao ptica phoenix iz pepela, u prahu i pepelu će i potonuti

Kao i 2013. godine preživjeli smo još jednom koncem kolovoza i početkom rujna 2014. neposrednu prijetnju izbijanja Trećeg svjetskog rata (WWIII), Piše profesor Goran Jurišić za portal Tinolovka-news.com.

mccainbahdadiSirijsku krizu, koja je prijetila eskalirati u globalnu krizu ne samo Zapada (NATO) sa Sirijom, nego i sa sirijskim saveznikom Rusijom i Iranom, a onda je tu atomska sila Izrael, i brzo mogla planuti u WWIII, o čemu na Tinolovka-news pišemo već nekoliko godina, što je na početku u čitatelja možda izgledalo čudno, pa sve te nekakve „teorije zavjere“ i slično, međutim, kako smo prije nekoliko godina bili usamljeni „čudak“ koji je govorio o, zamislite, Trećem svjetskom ratu, danas je cijeli svijet „čudan“, jer cijeli svijet govori samo o jednom – o Trećem svjetskom ratu koji prijeti da izbije zbog Ukrajinske krize. Svi main-stream mediji u Hrvatskoj i svijetu danas i sada, ovog trenutka, govore o onome o čemu su jedino Tinolovka-news i Hrvatsko pravo online i možda još pokoji portal u Hrvatskoj i svijetu, uz manji broj znanstvenika i analitičara, spominjali – neposrednu opasnost od izbijanja Trećeg svjetskog rata, što znači da je Tiniolovka-news u obavještavanju čitateljstva miljama ispred „velikih“ poput Hrvatske radio-televizije, RTL-Televizije, televizije NOVA TV, portala Index.hr, Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, i drugih napuhanih purana koji bliješte blještavilom i prave se lijepi. Ljepotice medijske scene u Hrvatskoj?

No, ljepota se ne javlja bez ljubavi, niti se ljubav javlja zbog ljepote i blistavosti, nego zbog nečeg što dušu nadvladava, kaže jedna stara arapska poslovica. Da liberalni mediji na Zapadu, tako i u Hrvatskoj, ne provode cenzuru, a najkasnije od prošle godine i Sirijske krize vidimo kako provode i ratno-huškačku propagandu na kojoj bi pozavidio i jedan Joseph Goebbels, bilo bi naravno više ljudi, i više glasova koji bi javnost mogli upozoriti na neke društvene opasnosti, i tako mobilizirati javnost da se založi za mir u svijetu. Ovako još uvijek većina i domaćih i ljudi u svijetu nisu svjesni pred kojom opasnosti se nalaze, i u koju su je odvele njihove (korumpirane) političko-ideološke „elite“. Na primjer, kada je neki medij u Hrvatskoj uopće pisao o opasnosti od čipiranja ljudi, jednog paklenog plana koji se na liberalnom Zapadu već ostvaruje u određenoj mjeri? Kada je u hrvatskoj političkoj javnosti bilo diskusije o mogućnosti da se čipiranje ljudi, npr., zabrani Ustavom? Ili, diskusije o tome da RH istupi iz Sjevernoatlantskog pakta NATO koji svoje članice vodi izravno u Treći svjetski rat? Sada vidimo da EU služi, između ostaloga, da se NATO u Ukrajinskoj krizi proširi na istočnu Europu s namjerom instaliranja svoga proturaketnoga štita koji joj onda jamči apsolutnu prednost pred Rusijom, s obzirom da se od ere predsjednika Busha mlađeg promijenila doktrina uporabe atomskog oružja od doktrine odvraćanja u doktrinu preventivnog udara, kako na Rusiju, tako i na Kinu.

Papa Franjo je prvi od svjetskih državnika koji je otvoreno rekao da se već nalazimo u Trećem svjetskom ratu koji se stvara postupno, kako je Sveti Otac naglasio za vrijeme razgovora s novinarima u zrakoplovu na povratku s pastroalnog i državničkog posjeta Južnoj Koreji, gdje ga je, inače, s radošću otvorena srca dočekalo milijuna koreanskih vjernika u Boga, katolika, kršćana. Papa zna što govori, i on je u pravu. Pozvao je sve vjernike da se mole za svjetski mir, za očuvanje mira u svijetu, u Ukrajini, u Svetoj zemlji na Bliskom istoku, i Mezopotamiji (Siriji i Iraku).

Kao što znamo, ni Drugi svjetski rat nije počeo odmah nego postupno, još tamo od duboko nepravednog Versailleskog (upitno) mirovnog sporazuma nakon Prvog svjetskog rata, 1919. godine, preko atentata u Marseilleu 1934. godine, koji je organizirala sigurnosna služba Hitlerove tajne službe GESTAPO, „Sicherheitsdienst“ na čelu sa SS-oficirom Reinhardom Heydrichom koji je tim atentatom, (ubojstvom francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthua), razbio francusku politiku stvaranja protunjemačke koalicije u Europi, i otvorio Hitleru put ka svjetskoj politici, pa do britansko-njemačkog sporazuma o jačini ratnih mornarica Ujedinjenog Kraljevstva i 3. Reicha, zatim Münchenskog sporazuma iz 1938. između liberalnog Zapada i Hitlera o podjeli Čehoslovačke, i njemačko-sovjetskog sporazuma, sporazuma između antifašističkoga komunizma i fašizma, sporazum Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. godine o međusobnom nenapadanju i tajnih „dodatnih“ protokola o podjeli istočne Europe i Poljske. Početak Drugog svjetskog rata počeo je, dakle, po volji zapadne historiografije njemačkim napadom na Poljsku od dana 1. rujna 1939. godine, odnosno počeo je onog datuma nakon Drugog svjetskog rata kako su ratni pobjednici odredili, jer pobjednici pišu povijest, ali samo do slijedeće pobjede slijedećeg pobjednika. Mogao je WWII početi i 17. rujna 1939. kada je antifašističko-komunistički S.S.S.R. napao antifašističku i antikomunističku Poljsku, ili kada je Staljin dva mjeseca nakon toga, po dogovoru s Hitlerom, napao Finsku. Nakon toga nastalo je zlokobno zatišje u Europi, sve do proljeća 1940. kada je rat nastavljen, što znači da je Drugi svjetski rat nastao postupno, i tako nastaje postuno i Treći svjetski rat kako je papa Franjo rekao, a ‘Berliner Zeitung’ prenijela, i moja malenkost tu vijest objavila u kraćem tekstu na svom Facebook-profilu, i isti dan je cijeli tekst doslovno od riječi do riječi objavljen na portalu Dnevno.hr iz pera novinarke i članice uredništva Snježane Vuković, međutim, bez ikakve naznake da je to u biti moj tekst koji sam napisao, (čak je i ilustracija fotografije moja), i čak s njemačkog jezika preveo bitne naglaske iz članka ‘Berliner Zeitung’ čiji sam izvor naravno naveo, jer to je dio fair-playa. Na moj e-Mail glavnom uredniku u svezi toga – kako se to uopće može dogoditi, i zašto se to uopće dogodilo, nisam dobio odgovor, ali i to je jasan odgovor. Hvala na ‘fair playu’ i Snježani Vuković i portalu Dnevno.hr! Svaka vam čast na tako „poštenom“ novinarstvu!

Papa Franjo je pozvao katolike da se mole za svoju kršćansku braću u Iraku i Siriji, koja doživljavaju neviđeni progon od strane tzv. Islamske Države, jedne terorističke tvorevine čiji se članovi džihadisti drsko nazivaju muslimanima iako kolju, ne samo kršćane koje i obilježavaju kao nacisti Židove u WWII, i čak ih razapinju na križ na javnim mjestima kao što su kršćane razapinjali u arenama Rimskog Carstva, nego kolju i muslimanske šijite, alavite i druze, miniraju džamije i ranosrednjovjekovnu i srednjovjekovnu religijsku baštinu čovječanstva, ali ne rade to od ljeta i Svjetskog nogmetnog prvenstva u Brazilu, nego od 2012. u Siriji, samo što su se tada ovi teroristi nazivali ISIL, i imali su potporu Washingtona u rušenju Asadovog režima u Siriji gdje je C.I.A. naoružavala pobunjenike, a ove je poslije ISIL pregazio, oteo oružje, i na području sjeverne Sirije i sjevernog Iraka osnovao svoju Frankenstein-državu koja se temelji na etničkom čišćenju, ratnim zločinima i genocidu, isto kao i tzv. Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. (Vidjet ćemo kasnije da su tvorci nepravednog Daytonskog sporazuma, s kojim je BiH i de iure podijeljena, da iza toga i današnje krize i podjele Iraka stoje isti ljudi iz tzv. Atlantsog vijeća.) Kako je ISIL napao Kurde koji drže naftna polja koja su anglo-američke tvrtke stavile pod svoju čizmu, i time zaobišle središnje iračke vlasti u Bagdadu, tako se „Islamska Država“ zamjerila Washingtonu koji je krenuo uništavati svog bivšeg tihog koljačkog saveznika. Skidanje glave američkom novinaru, i katoliku, Jamesu Foleyu, bila je samo kap koja je prelila čašu, i predsjednik Obama je radikalno promijenio političku kurs vanjske politike Bijele kuće i State Departmenta, možda uvidjevši da mu ‘njegovi’ rade iza leđa.

Naime, povijest ovog konflikta seže u studeni mjesec 2013. kada je privatno Atlantsko vijeće (Atlantic Council) održalo u Istanbulu konferenciju na kojoj je odlučeno o balkanizaciji Mezopotamije, to jest skidanja s vlasti šijitskog premijera Malikija u Iraku, i definitivno Asada u Siriji, i to putem džihadista iz terorističke organizacije ISIL čiji je vođa Abu Bakr al-Baghdadi u lipnju 2014. proglasio „Islamsku Državu“, s tim da je al-Baghdadi bio tajni agent Mossada pravim imenom Simon, koji je radio i za C.I.A. a viđen je i na sastanku s američkim Senatorom John McCainom; navodno „bivši“ jer su neke novinske agencije javile da je poginuo u zračnom napadu, a u svakom slučaju je poginuo njegov zamjenik. Uglavnom, glavni stožer za operaciju središnje tajne službe Sjedinjenih Američkih Država, C.I.A. u Siriji i Iraku, to jest za podjelu tih zemalja kako je odlučeno na sjednici Atlantskog vijeća, bilo je u američkom veleposlanstvu u Turskoj. Nakon preokreta u Obaminoj politici je Amerika naredila Turskoj da mora zaustaviti prelazak džihadista iz Turske u Siriju, jer je Obama javno obećao da će uništiti tzv. Islamsku Državu. Hoće li američko ratno zrakoplovstva u jednom potezu zajedno s ‘Islamskom Državom’ srušiti i Arapsku Republiku Siriju, pod izlikom borbe protiv terorista iz „Islamske Države“, pokazati će vrijeme, no, kako bi to spriječio, demokratski predsjednik Asad, kojeg je na višestranačkim izborima 2014. izabralo 11 milijuna Sirijaca, krenuo je u odlučni obračun s islamističkim teroristima na tlu svoje države, tako da je praktički počela utrka između Sirije i Amerike tko će prije uništiti ISIL odnosno ‘Islamsku Državu’, što je nevjerojatno u što se Sirijska kriza iz 2013. pretvorila – u Apokalipsu.

Istovremeno, preko Ukrajinske krize mračne snage žele pokrenuti Treći svjetski rat, a Njemačka im treba poslužiti kao žrtveni jarac. Tko su „mračne snage“ koje to rade? Predsjednik Kennedy ih je ovako opisao 27. travnja, još 1961. godine u svom anti-globalističkom govoru pred nakladnicima tiska u Sjedinjenim Američkim Državama, American Newspaper Publishers Association:

„Nama je danas širom svijeta suprotstavljena monolitna i okrutna zavjera koja primarno leži u skrivanim namjerama širenja sfera svog utjecaja: Infiltracijom umjesto invazijom, subverzijom umjesto političkim javnim izborima, pritiscima zaplašivanja umjesto slobodom izbora, noćnim zaplotnjaštvom umjesto dnevnim tokovima.To je sustav koji udružuje ogromne ljudske i materijalne resurse u gusto tkanu mrežu, učinkoviti stroj koji koordinirano i kombinirano vodi vojne, diplomatske, ekonomske, znanstvene i političke operacije. Njihove pripreme su sakrivene i ne objavljuju se. Njihove pogreške zakopane su, i nisu na naslovnicama. Njihovi kritičari su ušutkani, i nisu objavljeni. Njihovi troškovi se ne propituju, niti se upozorenja o tome objavljuju, niti se njihove tajne istražuju i razotkrivaju. To je vođenje hladnog ratovanja, u najkraćem, s ratnom disciplinom i bez ikakve nade i želje za demokracijom.“

Kako ih se može prepoznati, tko su zavjerenici o kojima je govorio predsjednik John F. Kennedy? To su isti oni koji su organizrali političko-motivirani atijentat i ubojstvo predsjednika Kennedya, koji su zatim S.A.D. odvele u Vijetnam u rat koji je američka vlada isprovocirala na čelu s jednim od zavjerenika, bivšim potpredsjednikom Johnsonom, to su isti oni iz anglo-američkoga kruga koji su bili protiv njemačkog ujedinjenja nakon pada Berlinskog zida, a kada je ono bilo neminovno, onda protiv njemačke neutralnosti koju je zahtijevao Gorbačov, i koji su bili za to da ujedinjena Njemačka bude članica Sjevernoatlantskog saveza NATO, uz obećanje Gorbačovu da se NATO ne bude širio na bivše istočnoeuropske zemlje i na granicu prema Rusiji, obećanje koje je liberalni Zapad s Ukrajinskom krizom prekršio. To su iste one mračne snage koje rade iza kulisa službene politike i koje su prouzročile ’11. rujan’, zatim, Svjetsku finacijsko-ekonomsku krizu 2007./2008., zatim, krizu u Euro-zoni, zatim, Sirijsku krizu 2013., i Ukrajinsku krizu 2014. godine, i kojima domaći eks-komunisti i udbaši služe kao najveće ulizice i prodane duše, te nas „naši“ vode izravno na bojna polja Trećeg svjetskog rata u kojem Hrvati mogu nastradat gore nego u Drugom svjetskom ratu. To nije napisano radi širenja straha nego radi upućivanja u činjenično stanje stvari onakve kakve one jesu, kako bi se ljudi mogli organizirati i suprotstaviti takvoj politici.

David Rockefeller je za razliku od predsjednika Kennedya koji je govorio javno, na tajnom sastanku rekao 1994. godine, da je potrebna samo još jedna velika kriza da svijet prihvati Svjetsku vladu. Kad je izbila Ukrajinska kriza, geo-politički strateg i ideolog Brzezinski je javno pozvao predsjednika Obamu, da u vezi Ukrajinske krize mora američkoj i svjetskoj javnosti što prije objaviti, da je Ukrajinska kriza jedna „velika kriza“.

Sada pročitajmo što je u lipnju 2014., dakle, taman negdje paralelno s početkom razapinjanja kršćana u sjevernom Iraku od strane ‘Islamske Države’, izjavio am. senator Rand Paul za globalnu televiziju CNN:

“U Siriji je naš saveznik ISIL. Jedan od razloga zašto je ISIL osokoljen je taj što smo naoružavali saveznike ove skupine u Siriji. ISIL je mogao dalje izgraditi svoju poziciju moći, jer smo podržavali pobunjenike protiv Asada, i naoružavali ih. Sada imao situaciju kaosa. Borci Islamske Države se kreću između Iraka i Sirije.”

Znači, kao dio tajnog rata protiv Sirije su S.A.D. podržavale terorističku organizaciju ISIL, sve dok nije pala glava američkom novinaru Jamesu Foleyu, odnosno ‘Islamska Država’ zaprijetila kurdskim naftnim poljima koja su de facto u rukama američkih  (naftnih tvrtki, kao i naftovod do Turske. Sada je upregnuta Njemačka da spašava Kurde isporukama oružja, odnosno američku naftu, (čitaj uvjetno „američku“, a u stvarnosti u rukama tajkuna),  nakon čega će biti stvorena kurdska država, odnosno Irak podijeljen – točno onako kako je privatno Atlantsko vijeće postavilo u zadatak predstavnicima američkog naroda, što znači da vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država ne vodi američki narod nego privatne zavjereničke organizacije o kojima je upozorio predsjednik Kennedy.

Goran Jurišić / Tinolovka-news.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari