Pratite nas

Kolumne

Danas saveznik – sutra prokletnik

Objavljeno

na

‘Islamska Država’ nikla kao ptica phoenix iz pepela, u prahu i pepelu će i potonuti

Kao i 2013. godine preživjeli smo još jednom koncem kolovoza i početkom rujna 2014. neposrednu prijetnju izbijanja Trećeg svjetskog rata (WWIII), Piše profesor Goran Jurišić za portal Tinolovka-news.com.

mccainbahdadiSirijsku krizu, koja je prijetila eskalirati u globalnu krizu ne samo Zapada (NATO) sa Sirijom, nego i sa sirijskim saveznikom Rusijom i Iranom, a onda je tu atomska sila Izrael, i brzo mogla planuti u WWIII, o čemu na Tinolovka-news pišemo već nekoliko godina, što je na početku u čitatelja možda izgledalo čudno, pa sve te nekakve „teorije zavjere“ i slično, međutim, kako smo prije nekoliko godina bili usamljeni „čudak“ koji je govorio o, zamislite, Trećem svjetskom ratu, danas je cijeli svijet „čudan“, jer cijeli svijet govori samo o jednom – o Trećem svjetskom ratu koji prijeti da izbije zbog Ukrajinske krize. Svi main-stream mediji u Hrvatskoj i svijetu danas i sada, ovog trenutka, govore o onome o čemu su jedino Tinolovka-news i Hrvatsko pravo online i možda još pokoji portal u Hrvatskoj i svijetu, uz manji broj znanstvenika i analitičara, spominjali – neposrednu opasnost od izbijanja Trećeg svjetskog rata, što znači da je Tiniolovka-news u obavještavanju čitateljstva miljama ispred „velikih“ poput Hrvatske radio-televizije, RTL-Televizije, televizije NOVA TV, portala Index.hr, Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, i drugih napuhanih purana koji bliješte blještavilom i prave se lijepi. Ljepotice medijske scene u Hrvatskoj?

No, ljepota se ne javlja bez ljubavi, niti se ljubav javlja zbog ljepote i blistavosti, nego zbog nečeg što dušu nadvladava, kaže jedna stara arapska poslovica. Da liberalni mediji na Zapadu, tako i u Hrvatskoj, ne provode cenzuru, a najkasnije od prošle godine i Sirijske krize vidimo kako provode i ratno-huškačku propagandu na kojoj bi pozavidio i jedan Joseph Goebbels, bilo bi naravno više ljudi, i više glasova koji bi javnost mogli upozoriti na neke društvene opasnosti, i tako mobilizirati javnost da se založi za mir u svijetu. Ovako još uvijek većina i domaćih i ljudi u svijetu nisu svjesni pred kojom opasnosti se nalaze, i u koju su je odvele njihove (korumpirane) političko-ideološke „elite“. Na primjer, kada je neki medij u Hrvatskoj uopće pisao o opasnosti od čipiranja ljudi, jednog paklenog plana koji se na liberalnom Zapadu već ostvaruje u određenoj mjeri? Kada je u hrvatskoj političkoj javnosti bilo diskusije o mogućnosti da se čipiranje ljudi, npr., zabrani Ustavom? Ili, diskusije o tome da RH istupi iz Sjevernoatlantskog pakta NATO koji svoje članice vodi izravno u Treći svjetski rat? Sada vidimo da EU služi, između ostaloga, da se NATO u Ukrajinskoj krizi proširi na istočnu Europu s namjerom instaliranja svoga proturaketnoga štita koji joj onda jamči apsolutnu prednost pred Rusijom, s obzirom da se od ere predsjednika Busha mlađeg promijenila doktrina uporabe atomskog oružja od doktrine odvraćanja u doktrinu preventivnog udara, kako na Rusiju, tako i na Kinu.

Papa Franjo je prvi od svjetskih državnika koji je otvoreno rekao da se već nalazimo u Trećem svjetskom ratu koji se stvara postupno, kako je Sveti Otac naglasio za vrijeme razgovora s novinarima u zrakoplovu na povratku s pastroalnog i državničkog posjeta Južnoj Koreji, gdje ga je, inače, s radošću otvorena srca dočekalo milijuna koreanskih vjernika u Boga, katolika, kršćana. Papa zna što govori, i on je u pravu. Pozvao je sve vjernike da se mole za svjetski mir, za očuvanje mira u svijetu, u Ukrajini, u Svetoj zemlji na Bliskom istoku, i Mezopotamiji (Siriji i Iraku).

Kao što znamo, ni Drugi svjetski rat nije počeo odmah nego postupno, još tamo od duboko nepravednog Versailleskog (upitno) mirovnog sporazuma nakon Prvog svjetskog rata, 1919. godine, preko atentata u Marseilleu 1934. godine, koji je organizirala sigurnosna služba Hitlerove tajne službe GESTAPO, „Sicherheitsdienst“ na čelu sa SS-oficirom Reinhardom Heydrichom koji je tim atentatom, (ubojstvom francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthua), razbio francusku politiku stvaranja protunjemačke koalicije u Europi, i otvorio Hitleru put ka svjetskoj politici, pa do britansko-njemačkog sporazuma o jačini ratnih mornarica Ujedinjenog Kraljevstva i 3. Reicha, zatim Münchenskog sporazuma iz 1938. između liberalnog Zapada i Hitlera o podjeli Čehoslovačke, i njemačko-sovjetskog sporazuma, sporazuma između antifašističkoga komunizma i fašizma, sporazum Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. godine o međusobnom nenapadanju i tajnih „dodatnih“ protokola o podjeli istočne Europe i Poljske. Početak Drugog svjetskog rata počeo je, dakle, po volji zapadne historiografije njemačkim napadom na Poljsku od dana 1. rujna 1939. godine, odnosno počeo je onog datuma nakon Drugog svjetskog rata kako su ratni pobjednici odredili, jer pobjednici pišu povijest, ali samo do slijedeće pobjede slijedećeg pobjednika. Mogao je WWII početi i 17. rujna 1939. kada je antifašističko-komunistički S.S.S.R. napao antifašističku i antikomunističku Poljsku, ili kada je Staljin dva mjeseca nakon toga, po dogovoru s Hitlerom, napao Finsku. Nakon toga nastalo je zlokobno zatišje u Europi, sve do proljeća 1940. kada je rat nastavljen, što znači da je Drugi svjetski rat nastao postupno, i tako nastaje postuno i Treći svjetski rat kako je papa Franjo rekao, a ‘Berliner Zeitung’ prenijela, i moja malenkost tu vijest objavila u kraćem tekstu na svom Facebook-profilu, i isti dan je cijeli tekst doslovno od riječi do riječi objavljen na portalu Dnevno.hr iz pera novinarke i članice uredništva Snježane Vuković, međutim, bez ikakve naznake da je to u biti moj tekst koji sam napisao, (čak je i ilustracija fotografije moja), i čak s njemačkog jezika preveo bitne naglaske iz članka ‘Berliner Zeitung’ čiji sam izvor naravno naveo, jer to je dio fair-playa. Na moj e-Mail glavnom uredniku u svezi toga – kako se to uopće može dogoditi, i zašto se to uopće dogodilo, nisam dobio odgovor, ali i to je jasan odgovor. Hvala na ‘fair playu’ i Snježani Vuković i portalu Dnevno.hr! Svaka vam čast na tako „poštenom“ novinarstvu!

Papa Franjo je pozvao katolike da se mole za svoju kršćansku braću u Iraku i Siriji, koja doživljavaju neviđeni progon od strane tzv. Islamske Države, jedne terorističke tvorevine čiji se članovi džihadisti drsko nazivaju muslimanima iako kolju, ne samo kršćane koje i obilježavaju kao nacisti Židove u WWII, i čak ih razapinju na križ na javnim mjestima kao što su kršćane razapinjali u arenama Rimskog Carstva, nego kolju i muslimanske šijite, alavite i druze, miniraju džamije i ranosrednjovjekovnu i srednjovjekovnu religijsku baštinu čovječanstva, ali ne rade to od ljeta i Svjetskog nogmetnog prvenstva u Brazilu, nego od 2012. u Siriji, samo što su se tada ovi teroristi nazivali ISIL, i imali su potporu Washingtona u rušenju Asadovog režima u Siriji gdje je C.I.A. naoružavala pobunjenike, a ove je poslije ISIL pregazio, oteo oružje, i na području sjeverne Sirije i sjevernog Iraka osnovao svoju Frankenstein-državu koja se temelji na etničkom čišćenju, ratnim zločinima i genocidu, isto kao i tzv. Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. (Vidjet ćemo kasnije da su tvorci nepravednog Daytonskog sporazuma, s kojim je BiH i de iure podijeljena, da iza toga i današnje krize i podjele Iraka stoje isti ljudi iz tzv. Atlantsog vijeća.) Kako je ISIL napao Kurde koji drže naftna polja koja su anglo-američke tvrtke stavile pod svoju čizmu, i time zaobišle središnje iračke vlasti u Bagdadu, tako se „Islamska Država“ zamjerila Washingtonu koji je krenuo uništavati svog bivšeg tihog koljačkog saveznika. Skidanje glave američkom novinaru, i katoliku, Jamesu Foleyu, bila je samo kap koja je prelila čašu, i predsjednik Obama je radikalno promijenio političku kurs vanjske politike Bijele kuće i State Departmenta, možda uvidjevši da mu ‘njegovi’ rade iza leđa.

Naime, povijest ovog konflikta seže u studeni mjesec 2013. kada je privatno Atlantsko vijeće (Atlantic Council) održalo u Istanbulu konferenciju na kojoj je odlučeno o balkanizaciji Mezopotamije, to jest skidanja s vlasti šijitskog premijera Malikija u Iraku, i definitivno Asada u Siriji, i to putem džihadista iz terorističke organizacije ISIL čiji je vođa Abu Bakr al-Baghdadi u lipnju 2014. proglasio „Islamsku Državu“, s tim da je al-Baghdadi bio tajni agent Mossada pravim imenom Simon, koji je radio i za C.I.A. a viđen je i na sastanku s američkim Senatorom John McCainom; navodno „bivši“ jer su neke novinske agencije javile da je poginuo u zračnom napadu, a u svakom slučaju je poginuo njegov zamjenik. Uglavnom, glavni stožer za operaciju središnje tajne službe Sjedinjenih Američkih Država, C.I.A. u Siriji i Iraku, to jest za podjelu tih zemalja kako je odlučeno na sjednici Atlantskog vijeća, bilo je u američkom veleposlanstvu u Turskoj. Nakon preokreta u Obaminoj politici je Amerika naredila Turskoj da mora zaustaviti prelazak džihadista iz Turske u Siriju, jer je Obama javno obećao da će uništiti tzv. Islamsku Državu. Hoće li američko ratno zrakoplovstva u jednom potezu zajedno s ‘Islamskom Državom’ srušiti i Arapsku Republiku Siriju, pod izlikom borbe protiv terorista iz „Islamske Države“, pokazati će vrijeme, no, kako bi to spriječio, demokratski predsjednik Asad, kojeg je na višestranačkim izborima 2014. izabralo 11 milijuna Sirijaca, krenuo je u odlučni obračun s islamističkim teroristima na tlu svoje države, tako da je praktički počela utrka između Sirije i Amerike tko će prije uništiti ISIL odnosno ‘Islamsku Državu’, što je nevjerojatno u što se Sirijska kriza iz 2013. pretvorila – u Apokalipsu.

Istovremeno, preko Ukrajinske krize mračne snage žele pokrenuti Treći svjetski rat, a Njemačka im treba poslužiti kao žrtveni jarac. Tko su „mračne snage“ koje to rade? Predsjednik Kennedy ih je ovako opisao 27. travnja, još 1961. godine u svom anti-globalističkom govoru pred nakladnicima tiska u Sjedinjenim Američkim Državama, American Newspaper Publishers Association:

„Nama je danas širom svijeta suprotstavljena monolitna i okrutna zavjera koja primarno leži u skrivanim namjerama širenja sfera svog utjecaja: Infiltracijom umjesto invazijom, subverzijom umjesto političkim javnim izborima, pritiscima zaplašivanja umjesto slobodom izbora, noćnim zaplotnjaštvom umjesto dnevnim tokovima.To je sustav koji udružuje ogromne ljudske i materijalne resurse u gusto tkanu mrežu, učinkoviti stroj koji koordinirano i kombinirano vodi vojne, diplomatske, ekonomske, znanstvene i političke operacije. Njihove pripreme su sakrivene i ne objavljuju se. Njihove pogreške zakopane su, i nisu na naslovnicama. Njihovi kritičari su ušutkani, i nisu objavljeni. Njihovi troškovi se ne propituju, niti se upozorenja o tome objavljuju, niti se njihove tajne istražuju i razotkrivaju. To je vođenje hladnog ratovanja, u najkraćem, s ratnom disciplinom i bez ikakve nade i želje za demokracijom.“

Kako ih se može prepoznati, tko su zavjerenici o kojima je govorio predsjednik John F. Kennedy? To su isti oni koji su organizrali političko-motivirani atijentat i ubojstvo predsjednika Kennedya, koji su zatim S.A.D. odvele u Vijetnam u rat koji je američka vlada isprovocirala na čelu s jednim od zavjerenika, bivšim potpredsjednikom Johnsonom, to su isti oni iz anglo-američkoga kruga koji su bili protiv njemačkog ujedinjenja nakon pada Berlinskog zida, a kada je ono bilo neminovno, onda protiv njemačke neutralnosti koju je zahtijevao Gorbačov, i koji su bili za to da ujedinjena Njemačka bude članica Sjevernoatlantskog saveza NATO, uz obećanje Gorbačovu da se NATO ne bude širio na bivše istočnoeuropske zemlje i na granicu prema Rusiji, obećanje koje je liberalni Zapad s Ukrajinskom krizom prekršio. To su iste one mračne snage koje rade iza kulisa službene politike i koje su prouzročile ’11. rujan’, zatim, Svjetsku finacijsko-ekonomsku krizu 2007./2008., zatim, krizu u Euro-zoni, zatim, Sirijsku krizu 2013., i Ukrajinsku krizu 2014. godine, i kojima domaći eks-komunisti i udbaši služe kao najveće ulizice i prodane duše, te nas „naši“ vode izravno na bojna polja Trećeg svjetskog rata u kojem Hrvati mogu nastradat gore nego u Drugom svjetskom ratu. To nije napisano radi širenja straha nego radi upućivanja u činjenično stanje stvari onakve kakve one jesu, kako bi se ljudi mogli organizirati i suprotstaviti takvoj politici.

David Rockefeller je za razliku od predsjednika Kennedya koji je govorio javno, na tajnom sastanku rekao 1994. godine, da je potrebna samo još jedna velika kriza da svijet prihvati Svjetsku vladu. Kad je izbila Ukrajinska kriza, geo-politički strateg i ideolog Brzezinski je javno pozvao predsjednika Obamu, da u vezi Ukrajinske krize mora američkoj i svjetskoj javnosti što prije objaviti, da je Ukrajinska kriza jedna „velika kriza“.

Sada pročitajmo što je u lipnju 2014., dakle, taman negdje paralelno s početkom razapinjanja kršćana u sjevernom Iraku od strane ‘Islamske Države’, izjavio am. senator Rand Paul za globalnu televiziju CNN:

“U Siriji je naš saveznik ISIL. Jedan od razloga zašto je ISIL osokoljen je taj što smo naoružavali saveznike ove skupine u Siriji. ISIL je mogao dalje izgraditi svoju poziciju moći, jer smo podržavali pobunjenike protiv Asada, i naoružavali ih. Sada imao situaciju kaosa. Borci Islamske Države se kreću između Iraka i Sirije.”

Znači, kao dio tajnog rata protiv Sirije su S.A.D. podržavale terorističku organizaciju ISIL, sve dok nije pala glava američkom novinaru Jamesu Foleyu, odnosno ‘Islamska Država’ zaprijetila kurdskim naftnim poljima koja su de facto u rukama američkih  (naftnih tvrtki, kao i naftovod do Turske. Sada je upregnuta Njemačka da spašava Kurde isporukama oružja, odnosno američku naftu, (čitaj uvjetno „američku“, a u stvarnosti u rukama tajkuna),  nakon čega će biti stvorena kurdska država, odnosno Irak podijeljen – točno onako kako je privatno Atlantsko vijeće postavilo u zadatak predstavnicima američkog naroda, što znači da vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država ne vodi američki narod nego privatne zavjereničke organizacije o kojima je upozorio predsjednik Kennedy.

Goran Jurišić / Tinolovka-news.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Najčešće spominjane riječi u tjednu iza nas su žrtva i zločin. Mogu li žrtva i zločin biti predmet trgovine i pragmatizma i zašto je to u Hrvatskoj punih 27 godina. Zašto netko očekuje da će se žrtva pomiriti s ne kažnjavanjem zločina i da će pristati na kompromis da bi nekome bilo bolje na štetu nje!?

Hrvatski političari, odnosno hrvatska politička elita, neovisno o političkoj pripadnosti , od osamostaljenja na ovamo, uvijek pokušava manipulirati svojim građanima. Njihova manipulacija rezultat je njihovog razmišljanja da su birači kao zlatne ribice, pamte 5 sekundi i zadovoljne su s par mrvica bačenih u vodu na koje se one obruše kao Pirane na krv.

Američki politolog, komunikolog i psiholog Shawn Rosenberg, sjajno je to obradio u svom znanstvenom radu pod nazivom „Unfit for Democracy”.
Koliko u Hrvatskoj košta vlast?

Obnašanje vlasti podrazumijeva i žrtvu onoga tko obnaša vlast, ali žrtvu mogu podnijeti i oni koji su podređeni toj vlasti, ako to ta vlast svojim radom i primjerom zatraži od njih. Sjećate li se one čuvene Churchillove izreke „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.

Ni jedan hrvatski političar, pogotovo premijer to nikada nije rekao hrvatskom narodu, pa bez obzira na okolnosti nastanka ove izreke , ona ima bezvremensko značenje i primjenu.

„Suverenisti”

Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-e, bezvremenski Gordan Jandroković u svom intervju iznosi opaku konstataciju da ovu vlast žele srušiti tzv „Suverenisti”. Jandroković zaboravlja da je suverenizam temelj postanka hrvatske države i da suverenizam u 21 stoljeću, prije svega znači gospodarsku i monetarnu samostalnost, dakle sve ono što Hrvatska gubi, u stvarnosti ni nema. Ne može se gospodarska i monetarna sigurnost, rast GDP-a bazirati na turizmu i doznakama nove dijaspore i povlačenju novca iz EU fondova.

Najmoćnije zemlje svijeta, gospodarski i monetarno su upravo one koje u svojim načelima drže suverenizam kao okosnicu svega, od gospodarstva do nacionalne sigurnosti. Njemačka je prva koja gradi suverenizam zasnovan na gospodarstvu i monetarnoj politici, ali na uštrb upravo onakvih zemalja koje predvode političari Jandrokovićevog kova. Hrvatsku vladu ne ruše suverenisti već upravo federalisti čiji su glavni apologeti Jandroković i Plenković sa svojim rukopoloženim poslušnicima.

Gnjev

Vukovarom godinama vlada gnjev, a taj gnjev sada poprima opasan stadij i bez obzira na izjave njegovog gradonačelnika o najboljem premijeru i najboljoj vladi, 13-ti listopad, bit će okidač nakon kojeg se nešto mora dogoditi. Ne postoji apolitičan skupi niti skup koji stvori kritičnu masu može biti miran i kontroliran.

Masa je nepredvidiva, pogotovo ona koju vodi gnjev i bijes, jer gnjev i bijes pokreću ratove, a kako ne bi političke promjene. Dovoljna su tri zvižduka, tri usklika i samo jedan poklič da masa iz mirne postane agresivna, nepredvidiva i da izazove strah i paniku vladajućih struktura.

Plenković i HDZ su dovedeni u poziciju da im prosvjed nikako ne odgovara. Svako naglo procesuiranje, a počelo je, izazvati će opravdane sumnje u spregu politike i pravosuđa, sukob u koaliciji jer svako stajanje u zaštitu svojih koalicijskih partnera izazvati će revolt njegovih birača, ali i ono najgore, članova stranke.

Sve to može imati velike posljedice na HDZ, ali i njegove čelnike i dužnosnike jer svaka šutnja ili ne činjenje vodi ih u političku smrt. Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a i to je najopasnija opcija.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U vrijeme dok je Angela Merkel branila Europu ohrabrujući invaziju neznanaca pokličem “možemo to učiniti” pa ubrzo umuknula, a niz lice Federice Mogherini se slijevali potoci suza, Viktor Orban je, uvidjevši kako mu nitko ne će pomoći, reagirao primjereno uvjetima elementarne nepogode i zaštitio vlastiti stan u zajedničkoj europskoj zgradi, tako i nju samu. U međuvremenu je svijest o potrebi zaštite od nekontrolirane provale nekom nevidljivom rukom vođenih došljaka polako sazrela i u većem dijelu ostatka Europe. No, Mađarska ne samo što nije pohvaljena zbog pravodobnog i učinkovitog djelovanja, nego je, evo, završila na stupu srama.

Ah, te trećine!

judith-sargentini

Judith Sargentini

Prošlotjedna događanja u Europskom parlamentu pokazuju da Europa danas nije bitno manje dezorijentirana nego što je to bila pred koju godinu, zatečena i preplavljena rijekom migranata. U sredini koja se diči neovisnošću sudbene o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti krovno zakonodavno tijelo si uzima pravo osuditi članicu jer odveć drži do svog pa stoga ne bi smjela odlučivati o zajedničkom. Pomalo shizofreno, oni koji su podržavali masovno nezakonito prelaženje granica presudili su – ironično, radi kršenja vladavine prava – onome koji se tomu usprotivio i nešto poduzeo. U montipajtonovskom ambijentu podnositeljica izvješća-optužnice, neka Sargentini iz Nizozemske, obasjana svijetlima reflektora slavodobitno je podigla ruke u zrak. Ponosom i radošću ispunjenih rumenih obraščića zahvaljivala je kolegama na potpori uživajući u trenutcima slave poput za najbolji sastavak nagrađene marljive učenice pred drugom Džugašvilijem ili kameradom mu Brozom.

Dojam posvemašnje dezorijentiranosti pojačava i matematički aspekt odluke o prihvaćanju izvješća. Proglašena je valjanom budući je, tvrde, donesena potrebnom dvotrećinskom većinom. No, iz rezultata glasovanja – 448 zastupnika se izjasnilo za kažnjavanje Mađarske, 197 njih protiv, a 48 ih se suzdržalo – razabire se kako su suzdržani tretirani kao da uopće nisu pristupili glasovanju. Kad bi se i njih ubrojilo, dvotrećinske većine očito nema. Ipak, možebitna žalba Mađarske glede primijenjene matematike slabih je izgleda za uspjeh. Naime, sva je prilika kako bi o tome odlučivalo povjerenstvo predvođeno nekim dokazanim stručnjakom u tom području – zašto ne i doajenom kreativne političke matematike, specijaliziranim za trećine, a onda valjda i dvije trećine, Valentinom Inzkom?

Lijevo bonaca, desno nevera

Uvid u podrobniju analizu glasovanja o Mađarskoj otkriva neke zanimljivosti. Na lijevom polu političkog spektra odstupanja skoro i nema – svi su za kažnjavanje Mađarske! Istini za volju, poneka crna ovca našla se čak i među socijaldemokratima – slijednicima menjševika, koji su se, ostavši u manjini, odijelili od boljševika, ne zbog toga što s njima ne bi i dalje dijelili zajedničke ciljeve, nego zbog neslaganja oko metode kako ih postići (krvavoj revoluciji pretpostavili su onu tihu, kroz institucije sustava). I u redove liberala su se ušuljali neki smutljivci – može ih se, doduše, nabrojati na prste jedne ruke – koji misle da svakome treba dopustiti slobodu urediti vlastiti stan u zajedničkoj zgradi kako sâm želi i određivati tko može živjeti u njemu. Za razliku od spomenutih, kod Zelenih, tih beskompromisnih spasitelja planeta, nije se čuo disonantan ton, potvrđujući znanu metaforu o lubenici – izvana zeleni, iznutra crveni. No, njima je i inače za sve kriv čovjek. Ovdje vjerojatno i jest, samo su se okomili na pogrešnog Mađara… ili barem čovjeka mađarskog imena. No, koji to pas reži na gazdu?

Zamjetnije razmimoilaženje osjetilo se kod drugih političkih grupacija, ponajprije u onoj najvećoj – Europskoj pučkoj stranci – 114 ih je bilo za, 57 protiv, a 28 suzdržanih. Ipak, nije se baš sve odigralo onako kako su prenijeli izvjestitelji medija u Hrvatskoj, samo kako bi im izvješća poduprla unaprijed pripremljenu tezu o raskolu između Zapada i Istoka, stare i nove Europe, pri čemu je prva protiv izvješća, a druga za. Naime, pučani dviju najvećih država istočne Europe, Poljske i Rumunjske, su pretežno glasovali za prihvaćanje Nizozemkina izvješća, k tome i pola njih iz Češke i Slovačke. S druge strane, protiv su bili talijanski pučani iz bivše stranke Silvija Berlusconija, dok su Španjolci bili suzdržani uz poneki glas protiv. Vrijedi zapaziti i kako su im kolege iz Francuske i Njemačke većinski bili za (33 glasa), ali uz ne tako beznačajnih 10 suzdržanih i 8 protiv. Pučani iz sjevernjačkih zemalja su pukli k’o lubenice i puritanskom strogošću jednodušno osudili Mađarsku, a ni Austrijanci predvođeni Orbanu sklonim Kurzom nisu mrdnuli kako bi pomogli Mađarskoj. Naprotiv, optužnicu su uredno podržali. Spomenimo i kako su pripadnici talijanskog “Pokreta 5 zvijezda”, koji dijeli vlast s velikim Orbanovim štovateljem Salvinijem, jedini u svojoj grupaciji, koju predvodi vodeći euroskeptik Nigel Farage, glasovali za prihvaćanje izvješća.

Sve u svemu, parlamentarno suđenje Mađarskoj samo je potvrdilo uhodani obrazac prema kojem se i u nacionalnim parlamentima nameće globalna ideološka agenda. Ljevica je jedinstvena, a na desnici, ne samo na desnom centru, kad tad se nađe dovoljno onih koji će pristati uz tekovine kulturnog marksizma. Zacijelo najprepoznatljivija zastava tog pohoda je ozakonjenje tzv. homoseksualnih brakova. Upravo zato mediji srednje struje tako trijumfalno, na rubu sladostrašća, a ni oni u Hrvatskoj žarom tu ne zaostaju, izvještavaju kad god ih se i gdje god izglasuje.

Kad Puhovski zapjeva “Ustani bane …”

Kad je riječ o hrvatskim zastupnicima, oni iz lijevih stranaka (SDP, Glas i Orah) su očekivano glasovali za prihvaćanje izvješća, dok su protiv glasovali Ruža Tomašić sukladno većinskoj volji njezine političke grupacije te zastupnici HDZ-a i Marijana Petir mimo glavnine u svojoj Europskoj pučkoj stranci. Njihovo priklanjanje Mađarskoj je neke u Hrvatskoj jako zasmetalo, napose one koji ne misle da je Hrvatskoj prirodno mjesto u Srednjoj Europi nego na Zapadnom Balkanu.

priučeni svaštar Žarko Puhovski

Tako je, primjerice, profesionalni svjedok optužbe na raznim sudovima u raznim sustavima – od onog broznog komunističkog sve do groznog globalističkog – priučeni svaštar Žarko Puhovski umislio da je stručnjak za povijesno vrednovanje hrvatsko-mađarskih odnosa. Ima tu neke logike jer ako je Slavko Goldstein kao svršeni srednjoškolac mogao biti najveći ovdašnji autoritet za povijest Drugog svjetskog rata, što ne bi i on, kao ipak sveučilišni profesor, naširoko raspredao o povijesti. Reče Puhovski i osta živ – 700 godina loših odnosa Hrvata i Mađara je jedinstvena takva pojava u Europi, uz dodatak kako ni nakon ’95 Hrvati ništa dobra od Mađara nisu doživjeli. Što se tiče tih, ipak će biti 800 godina u državnoj zajednici s Mađarima, možda ih je najbolje ocijenila predsjednica Grabar Kitarović prilikom prvog posjeta Budimpešti. Ono loše između Hrvata i Mađara stane u jednu u knjigu, a o onome dobrom se može ispisati čitava biblioteka.

Kako god bilo, sljedeće ne može nitko poreći – nema tog naroda s kojim su Hrvati rame uz rame sudjelovali u više bitaka i ratova od Mađara. Štoviše, nitko drugi nije im ni blizu. A potom su još i, ovisno o ishodu, dijelili dobro i zlo (jer i Mađarska je bila “predziđe kršćanstva” i bila svedena na “ostatke ostataka”). Razlog tomu nije prirodna ljubav između dva poprilično različita naroda, nego kruta geopolitička datost uvjetovana pripadnošću istom kulturno-civilizacijskom krugu na razmeđu civilizacija gdje se u pravilu sudaraju interesi svjetskih sila.

Naravno, život u zajedničkoj kući nije uvijek bio idiličan. Posebno je bio narušen zadnjih 70 godina Austro-Ugarske monarhije pa ga, oživljavajući sentiment iz tog vremena, i danas takvim pokušavaju učiniti prema Zapadnom Balkanu orijentirani krugovi – oni koji su došli na štih sa Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem. Vidi se to na primjeru opstrukcije vodeće hrvatske naftne tvrtke gdje ti elementi, slikovito rečeno, startaju s leđa na igrača iz vlastite ekipe, i to za vrijeme utakmice na svjetskom prvenstvu. Svaki glas razuma, najava dogovora i pokušaj suradnje poslušnički mediji histerično etiketiraju izdajom, a svaki korak dalje od Mađara i Srednje Europe, time po inerciji i bliže Zapadnom Balkanu, predstavljaju hrvatskim nacionalnim interesom. I dok zloporabom hrvatskog pravosuđa i udaranjem do u besvijest u medijske talambase oslabljena Ina ne može iz gliba, kako i bi kad se sustavno onemogućava upravljanje i strateško odlučivanje, MOL u Mađarskoj otvara 1,2 milijarde eura vrijedan petrokemijski proizvodni kompleks. S druge strane, Hrvatska je tek na pragu nekome uvaliti Petrokemiju, taj socijalistički bezdan u kojeg je već upucala brdo državnog novca, toliko učinkovito da ga uvijek iznova treba upumpavati.

Nadovezujući se na mrežu laži i opačina koju su o Mađarskoj ispleli mediji zapadno-balkanske orijentacije, Puhovski samo što ne zapjeva “Ustani bane”, samo s Orbanom umjesto Hedervaryja u ulozi negativca. U tome ga nimalo ne sputava ni to što se predsjednik Orban iznimno založio za prijem Hrvatske u Europsku Uniju u doba kad još nije bio toliko omražen. Naravno, u očima Puhovskoga to nije nikakav plus, kao što to nije bio ni za Ivu Josipovića. Taj, naime, nikad nije bio toliko smrknut, čak ni kad je izgubio izbore, nego kad je – nakon što mu je propalo rušenje Vlade divljanjem uličnih fejsbukača, pojačanih BBB-ima i debitantom na filmu, Ivanom Pernarom – morao objaviti da je određen datum završetka pregovora čime je prijem Hrvatske u EU postao izvjestan. A time je djelotvorno osujećen plan ulaska Hrvatske u EU u zapadno-balkanskom paketu, ali i spriječeno daljnje odgađanje izručenja Perkovića i Mustača do kojeg se mnogo držalo kako će potom pokazati očajničke Milanovićeve huncutarije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Podmuklo opiranje samostalnom ulasku Hrvatske u EU je ujedno bio, ako već ne početak, onda svakako jedan od vrhunaca jednog divnog prijateljstva tih struktura s onima kod kojih jednako šuplje odjekuje udarali se u prsa ili u čelo. A vole se udarati i u jedno i u drugo – u prvo prerano, u drugo prekasno! Zanimljivo je kako se ti udarači, iako Josipovićev krug na riječima preziru i oko svjetonazora i prošlosti se s njim nikako ne slažu, u svim bitnim usko političkim pitanjima vezanim uz budućnost s njim slažu. Onda i nije tako čudno što su u vezi prijedloga izbornog zakona angažirali Roberta Podolnjaka, bivšeg člana Josipovićeve ekspertne skupine na istu temu. Rušilački nastrojeni Podolnjak – kako li je samo uživao dok se rušilo Karamarka zbog šurovanja s Mađarima i divio se kako pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju – se potpuno razmahao i uspio napraviti destruktivniji i anarhičniji prijedlog čak i od onoga Josipovićeve komisije, a kojeg su naručitelji zdušno prihvatili i predstavili kao svog. Prijedlog je to koji vodi daljnjem cjepkanju ionako rascjepkanog stranačkog sastava Sabora, ali i potiče neslogu unutar stranaka povećavajući prostor utjecaju medija na unutarstranačke odnose. U konačnici, praktički i onemogućava sastavljanje parlamentarne većine, time i odlučivanje uopće. Zapravo paralizira državu, slično kako je, također u ime pravednosti, paralizirana Ina.

Izbornim zakonom utemeljenim na istim načelima gospodari javnog mnijenja u Irskoj su ustoličili Lea Varadkara za predsjednika tamošnje pučke stranke, i to temeljem svega 8 i pol tisuća preferencijalnih glasova osvojenih u izbornom okrugu Zapadni Dublin. Pa sad taj porijeklom Indijac, uz to i deklarirani homoseksualac, ispred irskog naroda dočekuje papu kako bi mu priopćio što i kako treba raditi, a ovaj ga ekumenski pobožno sluša i gleda. Treba li uopće spomenuti kako je Varadkarova stranka u Europskom parlamentu listom glasovala za kažnjavanje Mađarske? I sad su neki izbornim zakonom skrojenim za promociju pojedinaca političkog profila Varadkara naumili dobiti hrvatskog Orbana.

Pritom zanemaruju kako bez izbornog zakona koji mu kao pobjedniku omogućava nerazmjerno veću parlamentarnu potporu u odnosu na postotak osvojenih glasova na izborima, a time i stabilniju vlast, ni Orban ne bi mogao biti Orban, kao što svojedobno bez sličnog zakona ni Tuđman ne bi bio Tuđman. Favorizirajući vodeću izbornu listu mađarski je izborni zakon po naravi i efektu gotovo dijametralno suprotan prijedlogu nastalom ispod čekića Roberta Podolnjaka, kojeg fanatizirani obožavatelji prikazuju univerzalnim lijekom za ozdravljenje hrvatskog društva od svih bolesti. Orban im drag, Josipović nije, a rade ono što bi i Josipović, upravo suprotno onome kako čini Orban. Zar je onda čudno što podmeću balvane sad kad se napokon radi nešto dobro i na dugoročnu korist Hrvatske? I to unatoč svim Milanović-Josipovićevim kosturima što nemilice ispadaju iz ormara. Netko bi se mogao zapitati – nisu li i oni jedan od njih? Uostalom, ne bi bilo prvi put da se “u šarmantnoj pozi moderni poganac” i “o, te šuplje glave, o, te šuplje grudi” drže skupa. Samo što potonje ne treba nitko najmiti da im metne lanac. Metnuli su si ga oni sami pa bi to htjeli učiniti i drugima – naravno u ime pravde i pravednosti! A kako drukčije?

Žica fašistička i žica antifašistička

Sablažnjeni nesvrstavanjem HDZ-ovih zastupnika na stranu “zdravih” europskih snaga, sekundanti velemajstora opsjene Žarka Puhovskog rado se sjete mađarske žilet-žice na granici s Hrvatskom. Ograda je to koju je Mađarska podigla kao razumnu mjeru zaštite nakon što pomahnitali Milanović požar koji je zahvatio Europu nije gasio, već ga je, upravo suprotno, neronovski rasplamsavao. Vođena istim razlozima, a još i više obilježavanjem teritorija kao vida pritiska u postupku razgraničavanja, za istom je mjerom posegnula i Slovenija. Ipak, ta žica, koja se površnom promatraču može učiniti jednakom mađarskoj, analitičarima koje je modelirao Puhovski odveć ne smeta. Kako i bi kad je riječ o jednoj posve drukčijoj žici. Jer dok je Orbanova žica fašistička, samim time fuj, dotle je slovenska žica antifašistička, a takvu ju se može tolerirati pa i opravdati. Uostalom, nije li i famozni Berlinski zid u službenom nazivu ponosno nosio atribut – antifašistički? Samo namjena je te antifašističke prepreke bila da se onemogući izlaz, dok ova slovenska služi kako bi se spriječio ulaz… Ah, nije više ni antifašizam što je bio! Po ovome bi se reklo da mu je zlatno doba prošlo… ili možda, kako je pokazalo glasovanje u Europskom parlamentu, ipak tek slijedi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari