Pratite nas

Kolumne

Danas saveznik – sutra prokletnik

Objavljeno

na

‘Islamska Država’ nikla kao ptica phoenix iz pepela, u prahu i pepelu će i potonuti

Kao i 2013. godine preživjeli smo još jednom koncem kolovoza i početkom rujna 2014. neposrednu prijetnju izbijanja Trećeg svjetskog rata (WWIII), Piše profesor Goran Jurišić za portal Tinolovka-news.com.

mccainbahdadiSirijsku krizu, koja je prijetila eskalirati u globalnu krizu ne samo Zapada (NATO) sa Sirijom, nego i sa sirijskim saveznikom Rusijom i Iranom, a onda je tu atomska sila Izrael, i brzo mogla planuti u WWIII, o čemu na Tinolovka-news pišemo već nekoliko godina, što je na početku u čitatelja možda izgledalo čudno, pa sve te nekakve „teorije zavjere“ i slično, međutim, kako smo prije nekoliko godina bili usamljeni „čudak“ koji je govorio o, zamislite, Trećem svjetskom ratu, danas je cijeli svijet „čudan“, jer cijeli svijet govori samo o jednom – o Trećem svjetskom ratu koji prijeti da izbije zbog Ukrajinske krize. Svi main-stream mediji u Hrvatskoj i svijetu danas i sada, ovog trenutka, govore o onome o čemu su jedino Tinolovka-news i Hrvatsko pravo online i možda još pokoji portal u Hrvatskoj i svijetu, uz manji broj znanstvenika i analitičara, spominjali – neposrednu opasnost od izbijanja Trećeg svjetskog rata, što znači da je Tiniolovka-news u obavještavanju čitateljstva miljama ispred „velikih“ poput Hrvatske radio-televizije, RTL-Televizije, televizije NOVA TV, portala Index.hr, Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, i drugih napuhanih purana koji bliješte blještavilom i prave se lijepi. Ljepotice medijske scene u Hrvatskoj?

No, ljepota se ne javlja bez ljubavi, niti se ljubav javlja zbog ljepote i blistavosti, nego zbog nečeg što dušu nadvladava, kaže jedna stara arapska poslovica. Da liberalni mediji na Zapadu, tako i u Hrvatskoj, ne provode cenzuru, a najkasnije od prošle godine i Sirijske krize vidimo kako provode i ratno-huškačku propagandu na kojoj bi pozavidio i jedan Joseph Goebbels, bilo bi naravno više ljudi, i više glasova koji bi javnost mogli upozoriti na neke društvene opasnosti, i tako mobilizirati javnost da se založi za mir u svijetu. Ovako još uvijek većina i domaćih i ljudi u svijetu nisu svjesni pred kojom opasnosti se nalaze, i u koju su je odvele njihove (korumpirane) političko-ideološke „elite“. Na primjer, kada je neki medij u Hrvatskoj uopće pisao o opasnosti od čipiranja ljudi, jednog paklenog plana koji se na liberalnom Zapadu već ostvaruje u određenoj mjeri? Kada je u hrvatskoj političkoj javnosti bilo diskusije o mogućnosti da se čipiranje ljudi, npr., zabrani Ustavom? Ili, diskusije o tome da RH istupi iz Sjevernoatlantskog pakta NATO koji svoje članice vodi izravno u Treći svjetski rat? Sada vidimo da EU služi, između ostaloga, da se NATO u Ukrajinskoj krizi proširi na istočnu Europu s namjerom instaliranja svoga proturaketnoga štita koji joj onda jamči apsolutnu prednost pred Rusijom, s obzirom da se od ere predsjednika Busha mlađeg promijenila doktrina uporabe atomskog oružja od doktrine odvraćanja u doktrinu preventivnog udara, kako na Rusiju, tako i na Kinu.

Papa Franjo je prvi od svjetskih državnika koji je otvoreno rekao da se već nalazimo u Trećem svjetskom ratu koji se stvara postupno, kako je Sveti Otac naglasio za vrijeme razgovora s novinarima u zrakoplovu na povratku s pastroalnog i državničkog posjeta Južnoj Koreji, gdje ga je, inače, s radošću otvorena srca dočekalo milijuna koreanskih vjernika u Boga, katolika, kršćana. Papa zna što govori, i on je u pravu. Pozvao je sve vjernike da se mole za svjetski mir, za očuvanje mira u svijetu, u Ukrajini, u Svetoj zemlji na Bliskom istoku, i Mezopotamiji (Siriji i Iraku).

Kao što znamo, ni Drugi svjetski rat nije počeo odmah nego postupno, još tamo od duboko nepravednog Versailleskog (upitno) mirovnog sporazuma nakon Prvog svjetskog rata, 1919. godine, preko atentata u Marseilleu 1934. godine, koji je organizirala sigurnosna služba Hitlerove tajne službe GESTAPO, „Sicherheitsdienst“ na čelu sa SS-oficirom Reinhardom Heydrichom koji je tim atentatom, (ubojstvom francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthua), razbio francusku politiku stvaranja protunjemačke koalicije u Europi, i otvorio Hitleru put ka svjetskoj politici, pa do britansko-njemačkog sporazuma o jačini ratnih mornarica Ujedinjenog Kraljevstva i 3. Reicha, zatim Münchenskog sporazuma iz 1938. između liberalnog Zapada i Hitlera o podjeli Čehoslovačke, i njemačko-sovjetskog sporazuma, sporazuma između antifašističkoga komunizma i fašizma, sporazum Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. godine o međusobnom nenapadanju i tajnih „dodatnih“ protokola o podjeli istočne Europe i Poljske. Početak Drugog svjetskog rata počeo je, dakle, po volji zapadne historiografije njemačkim napadom na Poljsku od dana 1. rujna 1939. godine, odnosno počeo je onog datuma nakon Drugog svjetskog rata kako su ratni pobjednici odredili, jer pobjednici pišu povijest, ali samo do slijedeće pobjede slijedećeg pobjednika. Mogao je WWII početi i 17. rujna 1939. kada je antifašističko-komunistički S.S.S.R. napao antifašističku i antikomunističku Poljsku, ili kada je Staljin dva mjeseca nakon toga, po dogovoru s Hitlerom, napao Finsku. Nakon toga nastalo je zlokobno zatišje u Europi, sve do proljeća 1940. kada je rat nastavljen, što znači da je Drugi svjetski rat nastao postupno, i tako nastaje postuno i Treći svjetski rat kako je papa Franjo rekao, a ‘Berliner Zeitung’ prenijela, i moja malenkost tu vijest objavila u kraćem tekstu na svom Facebook-profilu, i isti dan je cijeli tekst doslovno od riječi do riječi objavljen na portalu Dnevno.hr iz pera novinarke i članice uredništva Snježane Vuković, međutim, bez ikakve naznake da je to u biti moj tekst koji sam napisao, (čak je i ilustracija fotografije moja), i čak s njemačkog jezika preveo bitne naglaske iz članka ‘Berliner Zeitung’ čiji sam izvor naravno naveo, jer to je dio fair-playa. Na moj e-Mail glavnom uredniku u svezi toga – kako se to uopće može dogoditi, i zašto se to uopće dogodilo, nisam dobio odgovor, ali i to je jasan odgovor. Hvala na ‘fair playu’ i Snježani Vuković i portalu Dnevno.hr! Svaka vam čast na tako „poštenom“ novinarstvu!

Papa Franjo je pozvao katolike da se mole za svoju kršćansku braću u Iraku i Siriji, koja doživljavaju neviđeni progon od strane tzv. Islamske Države, jedne terorističke tvorevine čiji se članovi džihadisti drsko nazivaju muslimanima iako kolju, ne samo kršćane koje i obilježavaju kao nacisti Židove u WWII, i čak ih razapinju na križ na javnim mjestima kao što su kršćane razapinjali u arenama Rimskog Carstva, nego kolju i muslimanske šijite, alavite i druze, miniraju džamije i ranosrednjovjekovnu i srednjovjekovnu religijsku baštinu čovječanstva, ali ne rade to od ljeta i Svjetskog nogmetnog prvenstva u Brazilu, nego od 2012. u Siriji, samo što su se tada ovi teroristi nazivali ISIL, i imali su potporu Washingtona u rušenju Asadovog režima u Siriji gdje je C.I.A. naoružavala pobunjenike, a ove je poslije ISIL pregazio, oteo oružje, i na području sjeverne Sirije i sjevernog Iraka osnovao svoju Frankenstein-državu koja se temelji na etničkom čišćenju, ratnim zločinima i genocidu, isto kao i tzv. Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. (Vidjet ćemo kasnije da su tvorci nepravednog Daytonskog sporazuma, s kojim je BiH i de iure podijeljena, da iza toga i današnje krize i podjele Iraka stoje isti ljudi iz tzv. Atlantsog vijeća.) Kako je ISIL napao Kurde koji drže naftna polja koja su anglo-američke tvrtke stavile pod svoju čizmu, i time zaobišle središnje iračke vlasti u Bagdadu, tako se „Islamska Država“ zamjerila Washingtonu koji je krenuo uništavati svog bivšeg tihog koljačkog saveznika. Skidanje glave američkom novinaru, i katoliku, Jamesu Foleyu, bila je samo kap koja je prelila čašu, i predsjednik Obama je radikalno promijenio političku kurs vanjske politike Bijele kuće i State Departmenta, možda uvidjevši da mu ‘njegovi’ rade iza leđa.

Naime, povijest ovog konflikta seže u studeni mjesec 2013. kada je privatno Atlantsko vijeće (Atlantic Council) održalo u Istanbulu konferenciju na kojoj je odlučeno o balkanizaciji Mezopotamije, to jest skidanja s vlasti šijitskog premijera Malikija u Iraku, i definitivno Asada u Siriji, i to putem džihadista iz terorističke organizacije ISIL čiji je vođa Abu Bakr al-Baghdadi u lipnju 2014. proglasio „Islamsku Državu“, s tim da je al-Baghdadi bio tajni agent Mossada pravim imenom Simon, koji je radio i za C.I.A. a viđen je i na sastanku s američkim Senatorom John McCainom; navodno „bivši“ jer su neke novinske agencije javile da je poginuo u zračnom napadu, a u svakom slučaju je poginuo njegov zamjenik. Uglavnom, glavni stožer za operaciju središnje tajne službe Sjedinjenih Američkih Država, C.I.A. u Siriji i Iraku, to jest za podjelu tih zemalja kako je odlučeno na sjednici Atlantskog vijeća, bilo je u američkom veleposlanstvu u Turskoj. Nakon preokreta u Obaminoj politici je Amerika naredila Turskoj da mora zaustaviti prelazak džihadista iz Turske u Siriju, jer je Obama javno obećao da će uništiti tzv. Islamsku Državu. Hoće li američko ratno zrakoplovstva u jednom potezu zajedno s ‘Islamskom Državom’ srušiti i Arapsku Republiku Siriju, pod izlikom borbe protiv terorista iz „Islamske Države“, pokazati će vrijeme, no, kako bi to spriječio, demokratski predsjednik Asad, kojeg je na višestranačkim izborima 2014. izabralo 11 milijuna Sirijaca, krenuo je u odlučni obračun s islamističkim teroristima na tlu svoje države, tako da je praktički počela utrka između Sirije i Amerike tko će prije uništiti ISIL odnosno ‘Islamsku Državu’, što je nevjerojatno u što se Sirijska kriza iz 2013. pretvorila – u Apokalipsu.

Istovremeno, preko Ukrajinske krize mračne snage žele pokrenuti Treći svjetski rat, a Njemačka im treba poslužiti kao žrtveni jarac. Tko su „mračne snage“ koje to rade? Predsjednik Kennedy ih je ovako opisao 27. travnja, još 1961. godine u svom anti-globalističkom govoru pred nakladnicima tiska u Sjedinjenim Američkim Državama, American Newspaper Publishers Association:

„Nama je danas širom svijeta suprotstavljena monolitna i okrutna zavjera koja primarno leži u skrivanim namjerama širenja sfera svog utjecaja: Infiltracijom umjesto invazijom, subverzijom umjesto političkim javnim izborima, pritiscima zaplašivanja umjesto slobodom izbora, noćnim zaplotnjaštvom umjesto dnevnim tokovima.To je sustav koji udružuje ogromne ljudske i materijalne resurse u gusto tkanu mrežu, učinkoviti stroj koji koordinirano i kombinirano vodi vojne, diplomatske, ekonomske, znanstvene i političke operacije. Njihove pripreme su sakrivene i ne objavljuju se. Njihove pogreške zakopane su, i nisu na naslovnicama. Njihovi kritičari su ušutkani, i nisu objavljeni. Njihovi troškovi se ne propituju, niti se upozorenja o tome objavljuju, niti se njihove tajne istražuju i razotkrivaju. To je vođenje hladnog ratovanja, u najkraćem, s ratnom disciplinom i bez ikakve nade i želje za demokracijom.“

Kako ih se može prepoznati, tko su zavjerenici o kojima je govorio predsjednik John F. Kennedy? To su isti oni koji su organizrali političko-motivirani atijentat i ubojstvo predsjednika Kennedya, koji su zatim S.A.D. odvele u Vijetnam u rat koji je američka vlada isprovocirala na čelu s jednim od zavjerenika, bivšim potpredsjednikom Johnsonom, to su isti oni iz anglo-američkoga kruga koji su bili protiv njemačkog ujedinjenja nakon pada Berlinskog zida, a kada je ono bilo neminovno, onda protiv njemačke neutralnosti koju je zahtijevao Gorbačov, i koji su bili za to da ujedinjena Njemačka bude članica Sjevernoatlantskog saveza NATO, uz obećanje Gorbačovu da se NATO ne bude širio na bivše istočnoeuropske zemlje i na granicu prema Rusiji, obećanje koje je liberalni Zapad s Ukrajinskom krizom prekršio. To su iste one mračne snage koje rade iza kulisa službene politike i koje su prouzročile ’11. rujan’, zatim, Svjetsku finacijsko-ekonomsku krizu 2007./2008., zatim, krizu u Euro-zoni, zatim, Sirijsku krizu 2013., i Ukrajinsku krizu 2014. godine, i kojima domaći eks-komunisti i udbaši služe kao najveće ulizice i prodane duše, te nas „naši“ vode izravno na bojna polja Trećeg svjetskog rata u kojem Hrvati mogu nastradat gore nego u Drugom svjetskom ratu. To nije napisano radi širenja straha nego radi upućivanja u činjenično stanje stvari onakve kakve one jesu, kako bi se ljudi mogli organizirati i suprotstaviti takvoj politici.

David Rockefeller je za razliku od predsjednika Kennedya koji je govorio javno, na tajnom sastanku rekao 1994. godine, da je potrebna samo još jedna velika kriza da svijet prihvati Svjetsku vladu. Kad je izbila Ukrajinska kriza, geo-politički strateg i ideolog Brzezinski je javno pozvao predsjednika Obamu, da u vezi Ukrajinske krize mora američkoj i svjetskoj javnosti što prije objaviti, da je Ukrajinska kriza jedna „velika kriza“.

Sada pročitajmo što je u lipnju 2014., dakle, taman negdje paralelno s početkom razapinjanja kršćana u sjevernom Iraku od strane ‘Islamske Države’, izjavio am. senator Rand Paul za globalnu televiziju CNN:

“U Siriji je naš saveznik ISIL. Jedan od razloga zašto je ISIL osokoljen je taj što smo naoružavali saveznike ove skupine u Siriji. ISIL je mogao dalje izgraditi svoju poziciju moći, jer smo podržavali pobunjenike protiv Asada, i naoružavali ih. Sada imao situaciju kaosa. Borci Islamske Države se kreću između Iraka i Sirije.”

Znači, kao dio tajnog rata protiv Sirije su S.A.D. podržavale terorističku organizaciju ISIL, sve dok nije pala glava američkom novinaru Jamesu Foleyu, odnosno ‘Islamska Država’ zaprijetila kurdskim naftnim poljima koja su de facto u rukama američkih  (naftnih tvrtki, kao i naftovod do Turske. Sada je upregnuta Njemačka da spašava Kurde isporukama oružja, odnosno američku naftu, (čitaj uvjetno „američku“, a u stvarnosti u rukama tajkuna),  nakon čega će biti stvorena kurdska država, odnosno Irak podijeljen – točno onako kako je privatno Atlantsko vijeće postavilo u zadatak predstavnicima američkog naroda, što znači da vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država ne vodi američki narod nego privatne zavjereničke organizacije o kojima je upozorio predsjednik Kennedy.

Goran Jurišić / Tinolovka-news.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari