Pratite nas

Kronika

Danas se navršava 36 godina od političkog ubojstva Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu

Objavljeno

na

Šesti kazneni odjel Višeg zemaljskog suda u Münchenu osudio je 16. srpnja 2008. godine Krunoslava Pratesa, bivšeg suradnika SDS-a pod kodnim imenima “Boem“ i “Stiv“, na doživotnu kaznu zatvora zbog supočiniteljstva u ubojstvu Stjepana Đurekovića (članci 211. i 25., stavak 2. njemačkog Kaznenog zakona). S namjerom je djelujući zajedno s drugima podmuklo i iz niskih pobuda usmrtio čovjeka.

Kao što je hrvatskoj i svjetskoj javnosti poznato, Zdravko Mustač i Josip Perković su u Njemačkoj pravomoćno osuđeni na kazne doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u groznom ubojstvu hrvatskog disidenta i pisca Stjepana Đurekovića 28.07.1983. u Wolfratshausenu kod Münchena.

Zdravko Mustač i Josip Perković su prema pravnoj kvalifikaciji presude “krivi za supočiniteljstvo u ubojstvu. Supočinitelj je onaj koji počini isto kazneno djelo zajedno s drugima.“ Zdravko Mustač i Josip Perković su “podmuklo“ i “iz niskih pobuda“ sudjelovali u likvidaciji Stjepana Đurekovića. Niske pobude “postoje kada motivi ubojstva s gledišta općeg ćudoređa zaslužuju prezir i kada su na najnižoj razini.“

Pravna kvalifikacija presude kao i obilježja ubojstva pokazuju jasno da je komunistička Jugoslavija bila zločinačka tvorevina i da su jugoslavenske tajne službe bile zločinačke organizacije koje su u Zapadnoj Njemačkoj i diljem svijeta provodile državni terorizam.

Sudac dr. Dauster je prilikom izricanja ove povijesne presude Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću rekao da su se na njemačkom tlu dogodila mnoga ubojstva hrvatskih emigranata i da je za ta politički motivirana ubojstva odgovorna jugoslavenska Služba državne sigurnosti. Nakon ovoga procesa u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića realno je za očekivati da će doći i do drugih procesa. Poznato je da ubojstvo u Njemačkoj ne zastarijeva.

Mnogi počinitelji i organizatori političkih ubojstava hrvatskih emigranata još uvijek nisu poznati i procesuirani. Nitko od obitelji likvidiranih Hrvata ne nosi mržnju u sebi niti traži osvetu. Samo traže istinu i pravdu a to znači da se organizatori i počinitelji svih političkih ubojstava napokon i u Hrvatskoj procesuiraju.

Stjepan Đureković rođen je 8. kolovoza 1926. u Bukovcu kod Petrovaradina. Pod kraj rata, kao srednjoškolac, mobiliziran je u partizane, da bi po svršetku rata nastavio studij. Diplomirao je ekonomske znanosti godine 1951. na Sveučilištu u Beogradu. Tri godine kasnije postao je komercijalni direktor tvornice žigica u Osijeku, a 1956. prelazi u Rafineriju nafte u Osijeku koja se 1964. udružuje u INA-u. Đureković je najprije bio komercijalni direktor a kasnije pomoćnik glavnog direktora u centralnoj upravi INA-e u Zagrebu. Zadnje dvije godine radio je na položaju direktora za tržište. U travnju 1982. on je napustio taj visoki položaj i pridružio se sinu u Münchenu gdje je zatražio politički azil. Na slobodi Đureković se odmah baca na publicističkii izdavački rad, kako bi što brže objavio pet svojih knjiga koje je kroz deset i više godina pisao u domovini.

Najprije izdaje djelo „Komunizam: Velika prevara“, zatim „Ja, josip broz-tito“, da bi u kratkim razmacima slijedili „Sinovi orla“, „Crveni manageri“ i „Slom ideala“.

Sve su to romansirani opisi društvenih prilika i deformacija u jugoslaviji, koji su naišli na velik interes kod čitatelja u emigraciji i u domovini.

Uz rad na knjigama Đureković piše i velik broj članaka za listove u hrvatskoj emigraciji, daje česte intervjue za strane i hrvatske listove te doprinosi stručan esej o energetskoj krizi za knjižicu HNV-a na engleskom jeziku, „Yugoslavia in Crisis“.

Pred samu smrt, Đureković se, suprotno početnim namjerama, odlučio i za neposredniju političku ulogu, kandidiranjem za Sabor HNV-a. No i kod toga je ostao dosljedan, ne želeći se pridružiti nijednoj postojećoj političkoj organizaciji, uvjeren da s vanstranačkih polazišta može najviše doprinijeti djelotvornom radu i slozi Hrvata.

Izjava, „Zašto sam se kandidirao za HNV“, koju je napisao neposredno pred tragičan završetak, Đureković završava ovim riječima:

„Jedino čega se plašim je to da će udba od sada još upornije tragati za mnom i mojim sinom da nas ubije. Ali kod toga se ne plašim smrti nego isključivo toga što će me tako onemogućiti da se skupa s našim narodom vratim u slobodnu državu Hrvatsku i da uživam u tom velikom trenutku naše narodne povijesti, te posebno da svu svoju energiju stavim na raspolaganje našoj novoj državi kako bi što prije i bolje počela funkcionirati na dobrobit našeg naroda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Odana počast žrtvama Vergarola

Objavljeno

na

Objavio

U Puli je u nedjelju obilježena 73. obljetnica eksplozije na Vergaroli kada je poginuo velik broj nevinih Puljana, prema službenim podacima poginulo ih je 116, mahom žena i djece, no kako dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, moguće ih je bilo i više, a ranjeno je 216 osoba.

Kao i ranijih godina, za žrtve je služena sveta misa u pulskoj Katedrali, a na spomen-obilježje kod Katedrale vijence su položili Udruga antifašističkih boraca i antifašista Pule te predstavnici Grada. Pročelnik Ureda Grada Pule Aleksandra Matić i predstavnici pulske Zajednice Talijana položili su vijenac na spomen obilježje žrtvama Vergarole. Ceremoniji su nazočili članovi obitelji žrtava, predstavnici konzulata Republike Italije te Slobodne Općine Pula u azilu.

Prije 73. godine, 18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergaroli eksplodirala je protubrodska mina. Dogodilo se to u nedjelju, kada je područje (koje se smatralo omiljenim okupljalištem pulskih Talijana) bilo puno kupača i izletnika koji su pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Iako su mine trebale biti bez detonatora, one su na nerazjašnjen način eksplodirale, a eksplozija oko šest tona eksploziva bila je razorna i s užasnim posljedicama.

O njenom uzroku postoje dvije teorije – jedna je samoaktiviranje, a druga eksploziju tumači kao namjeran čin. Iako su savezničke vojne vlasti provele istragu, a navodno su otkriveni tragovi naprava za aktiviranje mina (prema nekim mišljenjima, nisu sve mine bile deaktivirane), nije otkriveno ništa konkretno što bi upućivalo na moguće počinitelje. (Hina)

VERGAROLA, Sjećanje na nevine žrtve eksplozije 18. kolovoza 1946. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Umro novinar Denis Kuljiš

Objavljeno

na

Objavio

Istaknuti hrvatski novinar, pisac i publicist Denis Kuljiš umro je u nedjelju u Zagrebu u dobi od 68 godina nakon kratke i teške bolesti.

Denis Kuljiš rođen je u Splitu 1951. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je opću lingvistiku i sociologiju.

U novinama redovito piše od 1972., 1979. zaposlio se u Poletu, te 1980. u Vjesniku. Radio je kao urednik i novinar Starta, Danasa i Studija. Godine 1989. zajedno s partnerima osnovao je tvrtku Media Press, koja je sudjelovala u pokretanju privatnog nezavisnog političkog tjednika Globus, gdje je proveo pet godina kao glavni urednik.

Tvrtka je za to vrijeme prerasla u Europapress Holding, najveću novinsko-izdavačku kuću u zemlji, u kojoj je pokrenuo još i tjednike Gloria i OK! Napustivši EPH, s ostalim dioničarima tvrtke Media Press pokrenuo je politički tjednik Nacional, koji vodi dvije godine. Kad su ga iz njega izbacili pošto je izvršeno neprijateljsko preuzimanje tvrtke, s vlastitim kapitalom pokrenuo je dvotjednik Ultra, koji je propao.

Potom je pokrenuo magazin Penthouse za Slobodnu Dalmaciju te se nakon toga zaposlio kao savjetnik Uprave EPH, gdje je povremeno obavljao i različite uredničke funkcije (zamjenik glavnog urednika Globusa, urednik Playboya, supervizor pokretanja izdanja Playboy SCG).

Sudjelovao je kao urednik u ponovnom pokretanju kulturnog magazina Gordogan. Krajem 2012. bio je među pokretačima uskoro ugašenog dnevnika, 21. stoljeće.

Od 2005. do 2017. objavljivao je kolumne u Jutarnjem i Večernjem listu te nizu dnevnih novina u Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, a njegova kolumna “1000 šema Denisa Kuljiša” izlazila je godinama na zadnjoj stranici Globusa. U posljednje vrijeme objavljivao je na portalu Dnevno i na svojem portalu Žurnalist.

Objavio je knjigu novinskih tekstova i feljtona “Majmuni, gangsteri i heroji” (2001.), koja je 2005. dobila nastavak pod naslovom “Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži & papci”. Objavio je još “Dva pamfleta protiv Tuđmana” (2004.), “Ad hominem” (2006.), politički roman “Hrvatski Bog Merkur” (2010.) i zbirku eseja “Wahrheit Macht Frei” (2011.), podnaslovljenu “pet-šest priča o ustaša i partizanima, od Luburića do Karamarka”.

Zajedno s povjesničarom Williamom Klingerom potpisuje knjigu “Tito: Neispričane priče” (2013.), a nedavno je u izdanju beogradskog Službenog glasnika izašla i njegova knjiga “Titov tajni imperij”.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari