Pratite nas

Kronika

NA DANAŠNJI DAN 8. SVIBNJA 1898 GODINE RODIO SE BL. ALOJZIJE STEPINAC

Objavljeno

na

Rodio se u mjestu Brezarić župa Krašić kao peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Barbare i Josipa Stepinac. Slijedeći dan je odmah kršten imenom Alojzije Viktor. Poticaj za svećenički poziv dobio je od svog vjeroučitelja vlč.Josipa Lončarića. U Rimu je sedam godina studirao teologiju na Gregorijanskom sveučilištu. Zaređen je 26.listopada 1930 godine u rimskoj crkvi svetog Petra Kanizija,a mladu misu slavio je u Rimu u crkvi Sancta Maria Maggiore na sam blagdan Svih Svetih . Prvu svetu misu u Krašiću slavio je 19.srpnja 1931 godine. Njegovo životno geslo bilo je “U tebe se Gospodine uzdam”

Život Bl.Kardinala Alojzija Stepinca obilježila su četiri totalitarna režima . 1924.godine kada je došao na studij u Rim naišao je na fašistički režim Benita Musolinija.1931 godine kada se vratio u domovinu došao je u kraljevsku diktaturu ,kralja Aleksandra. 1941 godine dolazi NDH sa Antom Pavelićem i na koncu 1945 godine komunistička Jugoslavija.sa Josipom Bozom Titom. Kardinal Alojzije Stepinac kroz sve je te totalitarizme prolazio kroz duhovnost,nadahnut neizmjernom vjerom ,sa kojom je kao Isus Krist na samrti šaptao“Neka bude volja tvoja” Poznate su i riječi Bl. Alojzija Stepinca o njegovoj dubokoj vjeri i odanosti Kristovoj crkvi“Molitva je najjače oružje koje imamo u svojim rukama. Kada vam oduzmu sve ostat će vam dvije ruke;sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači”

Opće je poznato uhićenje,suđenje i osuda na montiranom sudskom procesu od strane komunističkih vlasti Alojzija Stepinca tada kao Zagrebačkog nadbiskupa..30.rujna 1946 godine počeo je montirani sudski proces i završio 11.listopada 1946 godine osudom na 16 godina zatvora i gubitkom svih građanskih prava na pet godina. Bolestan i iscrpljen ,jer je sustavno trovan od strane komunističkih vlasti Kardinal Alijzije Stepinac umire u Krašiću 10.veljače 1960 godine.

14.veljače 1992 godine Hrvatski Sabor ukinuo je osudu protiv Kardinala Bl.Alojzija Stepinca. A zanimljivo je da je tek na pritisak javnosti Županijski sud u Zagrebu u cjelosti poništio komunističku presudu Kardinalu Bl. Alojziju Stepincu tek 22.srpnja 2016 godine.

Kanonizacija Kardinala Alojzija Stepinca započeta je na inicijativu Franje Kuharića 14.studenog 1969.godine,a posebnu molbu svetom ocu Papi podnio je i Kardinal Franjo Šeper 17 .veljače 1979.godine ,tada prefekt Kongregacije za nauk vjere u Rimu.

Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II za svog drugog pastoralnog posjeta Hrvatskoj u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici 3.listopada 1998.godine.

S obzirom da je sanktifikacija Bl. Alojzija Stepinca odgođena od strane pape Franje osnivanjem mješovite komisija sa Srpskom pravoslavnom crkvom, što je meni osobno nerazumljivo ,a razloge zna samo papa Franjo ,osvrnuti ću se na razmišljanja ostalih Papa o Bl. Alojziju Stepincu.

PAPA PIO XII (1939-1958) “Vođa hrvatskih katolika i metropolit Hrvatske.nadbiskup Zagreba ,kardinal Stepinac , bio je kažnjen na 16 godina zatvora zato što je odbio podvrći se komunističkoj tiraniji,nego se odlučio govoriti u obranu progonjene Crkve i za slobodu svoga hrvatskoga naroda”

PAPA IVAN XXIII (1958-1963) “Kardinal Stepinac, koji je svojoj čuvenoj nadbiskupiji darovao 26 godina biskupovanja,bio je doista vjerna i pobudna slika Dobrog Pastira. Duša kardinala nadbiskupa Alojzija Stepinca ,odlazeći na nebo ,ponavlja nam onu veliku pouku i onaj božanski primjer iz desetog poglavlja sv.Ivana .Molimo se da bi sretno došlo do proslave njegova izabranog duha. Nemojmo zaboraviti ozbiljni poziv u njegovoj oporuci kojim nas potiče da postojano opraštamo i promičemo mir. Kako je uzvišeno što je ponovio riječi umirećeg Isusa “Oprosti im jer ne znaju što čine” u prilog onima koji su mu nanijeli tako nepravedne patnje! Plemenita je to tvrdnja “Ne znaju što čine”, ona je znak velike sućuti,koja tragičnim bljeskom prodire u tajnu čovječje izopaćenosti i shvaćanja smisla pojedinačnog kao i zajedničkog života,čemu smo svi mi svjedoci”

PAPA PAVAO VI (1963-1978)”….I sudski poetupak protiv Sokrata i Krista bio je zaogrnut plaštem zakonitosti.Kakva je razlika između zakonitosti i pravednosti? Može li država odstraniti onoga koji ne slijedi ideologiju režima? Kako daleko seže pravo državnih interesa-te maglovite izlike-pod kojima se može proganjati i politički osvećivati? Da je Stepinac htio od slobodna i ponosna čovjeka postati slijepo poslušnim slugom marksizma,mogao je postati “velik”predstavnik svog naroda.On to nije htio i zato je morao pasti…..Vjera koja traži žrtve ,izgleda nije suvremena. A ipak naša je vjera takva! Bilo je potrebno da Krist trpi. I danas je tako: nužno je da Crkva trpi, da trpi zbog svoje vjernosti Kristu,zbog svoje nepatvorenosti,zbog svoje sposobnosti da potiče svijet,da ga pridiogne i spasi. Mučeništvo je dakle ,jedan od darova Duha Svetoga.

Stepinac neka nas uči ! Neka nas nauči pouzdanju i dobroti.On je umro obavijen šutnjom,koja je svojstvo njegove Crkve,kojoj preostaje jedino glas molitve i praštanja.Iz njegovih usta nije izašla nikakva oštra riječ,nikakva psovka. Svoju zemlju nije htio napustiti iz ljubavi prema njoj”

PAPA IVAN PAVAO II (1978-2005) “Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca,zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve. Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga.poštivanje čovjeka,ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik.Slušamo njegov snažni poziv na praštanje i pomirbu.Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje ,zavade ,želje za osvetom,znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobjedi zlo,nego zlo svladavati dobrim.”

PAPA BENEDIKT XVI (2005-2013)” Zasluge toga nezaboravnog biskupa bitno proizlaze iz njegove vjere u svojem životu, uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i NJemu se uvijek suobličavao ,sve do toga da je postao živa slika Krista,pa i Krista patnika. Upravo zahvaljujući ,njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti,znao se oduprijeti svakom totalitarizmu te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova,pravoslavnih i svih progonjenih,a potom,u doba komunizma “odvjetnik”svojih vjernika,napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Blaženi Alojzije Stepinac odgovorio je svojim svećeništvom,svojim biskustvom,svojom žrtvom života jednim jedincatim “da” sjedinjenim sa onim Kristovim. Njegovo mučeništvo označava vrhunac nasilja usmjerenih protiv Crkve tijekom užasnog razdoblja komunističkog progona . Hrvatski katolici, a posebno kler ,bili su predmetom mučenja i sustavnih nasilja koja su išli za tim da razore katoličku Crkvu. Ono posebno teško doba obilježio je jedan naraštaj biskupa,svećenika i redovnika ,spremnih umrijeti da ne bi izdali Krista,Crkvu i Papu. I danas je Crkva u Hrvatskoj pozvana na jedinstvo kako bi se suočila s izazovima u promjenjenom društvenom okružju,nalazeći misionarskom spremnošću nove puteve evangelizacije ,posebice u službi s mlađim naraštajima”

PAPA FRANJO (2013-) ” Recite to svima ,nemojte se umoriti ponavljati: nemam ništa protiv lika Kardinala Stepinca i nemam ništa protiv hrvatskog naroda “Papa Franjo naglasio je da želi ” otvorenu Crkvu, Crkvu koja razgovara, ekumensku Crkvu” Sveti Otac smatra da “osjećam potrebu izgrađivati kulturu dijaloga i susreta,a ne ostati zatvoreni u našim parametrima”

ZAKLJUČAK

Na osnovu mnogih pročitanih članaka i komentara od onih da Papa Franjo za svog pontifikata neće proglasiti Bl. kardinala Alojzija Stepinca svetim,do onih da bi se to moglo dogoditi do kraja 2018 godine, teško je razlučiti što je stvarna namjera Pape Franje. Hrvatski su vjernici ožalošćeni ovim odugovlačenjem od strane Pape Franje ,jer dobro poznaju karakter ,namjere i misiju Srpske pravoslavne Crkve,koja će teško dati svoj pristanak. Papa Franjo primio je u audijenciju srpskog Predsjednika Nikolića ,metropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija,episkopa bačkog Irineja ,te bivšeg srpskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Darka Tanaskovića sa srpske strane ,i zagrebačkog nadbiskupa ,kardinala Josipa Bozanića,đakovačko -osječkog nadbiskupa Đuru Hranića ,te porečko -pulskog biskupa Dražena Kutlešu sa hrvatske strane.

Nadam se da će Papa Franjo ipak poslušati glas naroda hrvatskoga i nakon što komisija odradi svoje, kanonizaciju Bl.Alojzija Stepinca privesti kraju i proglasiti ga za novog Sveca Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda.

Lili Benčik

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari