Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan poginuo je heroj Domovinskog rata Robert Zadro – sin Blage Zadre i zapovjednik slavnog Turbo voda

Objavljeno

na

Na današnji dan (10.4.1992) poginuo je heroj Domovinskog rata Robert Zadro, zapovjednik legendarnog Turbo voda i sin Blage Zadre.

Turbo vod je bio poznata protuoklopna jedinica iz bitke za Vukovar.

Robert Zadro poginuo je u 22. godini života u bitki za Kupres pet mjeseci nakon pada Vukovara.

Turbo vod je brojao 18 ljudi, a šest njih poginulo je u borbama za Vukovar. Bio je to pokretni interventni vod sačinjen od mladića u prosjeku dvadesetak godina starih. Naoružani lakim pješačkim naoružanjem i s nekoliko protuoklopnih bacača raketa u borbi protiv vojske koja tenkovima nasrće na grad.

Turbo vod je bio mobilna postrojba namijenjena za najteže zadatke koji bi po zapovijedi išla u dijelove grada gdje su se vodile najveće borbe.

Njihov osnovni punkt bio je u Slavonskoj Ulici, jednoj od ulica koja okomito izlazi na Trpinjsku ulicu, poznatu pod imenom „groblje tenkova“.

Turbo vod je dobio ime na šaljiv način, upravo onako kako su vukovarski heroji znali uljepšavati strašnu ratnu svakodnevnicu. Naime,vidjeli su na TV da jedan srbijanski vojnik koji se vratio iz Vukovara pun straha govori kako „turbo ustaše“ bacaju bombe preko 300 metara daleko. Šaljivi Vukovarci su prema riječima ovog prestrašenog srbijanskog vojnika tako i nazvali ovaj interventni vod Zbora narodne garde.

Brojni tenkovi i oklopna kola ostali su na ulicama Vukovara u borbama JNA i slavnog Turbo voda. Vukovarska obrana konačno je slomljena u Borovu 19. i 20. studenog. Ako se prizori iz razorenog grada mogu nazvati paklom, zadnji dani obrane bili su njegov deveti krug.

Turbo vod je ostao do kraja.

Ubijanje zarobljenih mladića iz Turbo voda

Pad Vukovara za hrvatske mladiće i vojnike donio je iste scene koje su doživjeli njihovi djedovi 1945. Razularene horde sa petokrakama (i kokardama) ubijali su zarobljene vojnike i civile po istom obrascu i nadahnuću, obuzeti mržnjom prema svemu hrvatskom, kao partizani nakon II. svjetskog rata.

S padom Vukovara došao je trenutak kad su pripadnici voda morali donijeti odluku koja će značiti život ili smrt. Predati se ili krenuti u proboj prema Vinkovcima koji je značio gotovo sigurnu smrt.

Zapovjednik Robert Zadro najmlađima je savjetovao: »Obucite se u civilke i predajte se s ovih par tisuća civila iz Borovo Commerca. Zarobit će vas, niste služili vojsku, dobit ćete par šamara, ali morat ćete biti pušteni«, navodi Novi list.

Vjekoslav Jugec, 19-godišnji pripadnik Turbo voda, izdvojen je nakon predaje i ubijen je kao zarobljenik.
Tomislav Šestan je izdvojen iz kolone i odveden u nepoznato. Grob mu nije poznat do današnjeg dana.
Mile Mlinarić, zamjenik zapovjednika Turbo voda, ubijen je na Ovčari.

Nevenko Mauzer, jedva star 18 godina, odveden je na strijeljanje. Dok su pred njegovim očima ubijali zarobljenike jednog za drugim pucanjem na glavu, iskoristio je trenutak nepažnje krvlju opijenih srbijanskih vojnika i uspio pobjeći prema bobotskom kanalu.

U Obućari se našao sa ostalim pripadnicima Turbo voda. Njih petorica su otišli u proboj, a Mauzer svjedoči da je Robert htio ostati u okupiranom Vukovaru i boriti se do smrti.
Veliko srce sina velikoga oca.

Pet mjeseci kasnije Robert je poginuo na Kupresu i tako se pridružio ocu Blagi.

Kada bi se netko htio snimiti film o Vukovaru ima za podlogu tisuće priča. Ova o Turbo vodu, te ocu i sinu Zadro, bila bi idealan predložak.

Molimo za duše naših heroja, to je najmanje što su zaslužili.

Prije točno 26 godina nakon kratke ali žestoke bitke pao je Kupres.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. travnja 1918. – Prvi sukob tenkova

Objavljeno

na

Objavio

Dok su Britanci prednjačili u razvoju i upotrebi tenkova tijekom Prvog svjetskog rata, njihove protivnike Nijemce kao da nisu zanimale te novotarije.

Nakon prve uporabe tenkova na Sommi i masovnog juriša kod Cambraia brzo su pronašli nedostatke novog oružja i prilagodili topove za uporabu kao protutenkovsko oružje.

Ipak, koristili su se zarobljenim britanskim tenkovima, a pokušali su razviti i vlastiti tenk označen kao A7V. S 38 tona i posadom od 18 ljudi više je sličio na pokretnu utvrdu nego na borbeno vozilo. Iako ih je izgrađeno samo 20, ubrzo je došlo i do prvog sraza tenkova u povijesti.

Dogodilo se to 24. travnja 1918. kod Villers-Bretonneuxa u Pikardiji. Sukobila su se tri britanska i jedan njemački tenk. Teže oklopljen i naoružan njemački tenk, pogodio je i brzo otjerao s bojišta dva britanska „ženska“ tenka, naoružana samo strojnicama. No „muški“ tenk s dva topa nastavio je napredovati i u sveopćoj pucnjavi uspio tri puta pogoditi njemački tenk i natjerati posadu da ga napusti.

Iako ovaj sukob nije donio odlučujuću prevagu na bojišnici, otvorio je novu stranicu u povijesti ratovanja. Od tada tenk je postao najmoćnije i najprilagodljivije oružje za kopneno ratovanje. Poslije Prvog svjetskog rata sve su armije počele razvijati tenkove i oklopne snage. Zanimljivo je da je Njemačka, koja u početku nije pokazala interes za novo revolucionarno oružje, u tome otišla najdalje razvivši taktiku Munjevitog rata.

Na početku Drugog svjetskog rata njemačke su tenkovske kolone u suradnji s ratnim zrakoplovstvom pregazile Europu i Sjevernu Afriku. Tek je saveznička industrijska nadmoć u proizvodnji veće količine tenkova zaustavila njemačko napredovanje i u konačnici dovela do pobjede. Daljnji ratovi tijekom 20., ali i 21. stoljeća samo su potvrdili ulogu tenka kao gospodara bojnog polja.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

KONAČNA BITKA ZA OBRANU LIVNA – Tenkovsko pješački napad na Livno 23.4.1992

Objavljeno

na

Objavio

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu.

Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala započeti, prenosi kamenjar.com

A onda je u Livno došlo oko 200-tinjak Crnih Mambi

Crne Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja 1.pb povučena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala.

Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su od zapovjednika Jacovića da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj.

U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno.

Snagu Mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Smjestivši se u Zagoričanima, Taktička grupa preuzima sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje Rosso i Gotovina.

U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Prsa o prsa, zarobljavanje tenkova i… Pobjeda!

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm.

Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti.

Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se spuštala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte – Vrbica, udarajući na Čelebić.

Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu. To jutro jedna skupina mambi krenula je u izviđanje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara na protuoklopnoj obuci. Jacović obavještava ljude na terenu i ne oklijevajući sa 17 ljudi kreće prema Rujanima.

Stigavši u Rujane, skupina se suočila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka, i što je još gore, povlačenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlačili nitko nije javio tko im dolazi u susret, zapucali su i prema mambama, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća razvija se bitka prsa o prsa, mambe svim raspoloživim sredstvima zastrašujućom žestinom udaraju na četnike i zarobljavaju tenk T55. Pripadnik 3. Brigade ZNG-a s obližnje uzvisine uništava maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60. U pomoć pristiže nekoliko pripadnika HOS-a iz Nuštra, uključuje se i 15-ak domaćih boraca, a u narednih sat vremena i desetak mambi i 30-ak pripadnika treće bojne i bitka se okreće. Hrvatski ratnici dobiše krila, demoraliziranima vratila se vjera i crta se počela stabilizirati.

U isto vrijeme grupa mambi u izviđanju prema Kupresu upada u četničku zasjedu koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca. Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju.

Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor. S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Dovoljno je reći da nakon ovog poraza agresor više nije poduzimao ovakva napadna djelovanja na području Livna, a Crne mambe preživjele su još jednu tešku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi ”Supermeni”, ali tog dana u Rujanima razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!

Rezultat uspješne obrane: uništeni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno dok su zarobljena dva tenka T55 i T34 te više minobacača. Priznatih od neprijatelja blizu stotinu poginulih, više zarobljenih vojnika i oficira JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije usudio na ovakav proboj ka Livnu! Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i nekoliko lakše ranjenih. Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati.

Osramoćena i poražena srpska vojska kažnjena skidanjem do gola!

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici.

Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo:

”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište.

Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Svečano obilježena 26. obljetnica obrane Livna i livanjskog kraja

 

Heroji Domovinskog rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati