Pratite nas

Život

Dani Alves: Sreća nikako nije pitanje novca i slave

Objavljeno

na

Svi poznaju Danija Alvesa onakvog kakav je danas, no malo tko zna priču o njegovom teškom djetinjstvu i nevjerojatnoj skromnosti…

[ad id=”93788″]
Betonski krevet s istrošenim madracem, kuća s blatnim podom, siromašno selo Umbuzeiro u brazilskoj državici Bahiji. U takvim uvjetima odrastao je igrač brazilske reprezentacije i desni bek Barcelone Dani Alves (32). U trošnoj kućici okruženoj kozama odrastao je s ocem Seu Domingosom, majkom Donnom Lucijom i petero braće.

Djetinjstvo malog Danija bilo je sve samo ne lagano.

“Bio je to težak život, sva moja djeca, pa i Dani, radili su na polju, na 40 Celzijevih stupnjeva. No, bili su sretni. Iako je nakon dolaska iz polja bio jako izmučen, u 17 sati Dani bi se presvukao i uzeo loptu. Oduvijek je želio postati profesionalan nogometaš” otkrila je u jednom intervjuu Danijeva majka Donna.

Životni uvjeti bili su loši, a nogometni katastrofalni. Dani je počeo igrati nogomet na lokalnom igralištu od crvene zemlje, a golovi su bili improvizirani od granja.

“Kuća je bila vrlo skromna, ali jedna od najboljih u selu. Meni je bilo najbitnije što nije prokišnjavala dok je padala kiša”, prisjetio se igrač Barcelone.

A tu skromnost Dani je zadržao i do danas. Potvrdio je to u nedavnom intervjuu za engleski Guardian.

“Danas su svi na mobitelima, nitko ni s kim ne razgovara, svi samo gledaju po društvenim mrežama što su drugi rekli o njima” rekao je Alves i nastavio:

“Ali, što više upoznaješ svijet, sve si razočaraniji. Nije mi jasno zašto se svi bore za moć, novac, slavu. Zar nitko nije pomislio da je sranje biti slavan? Da ti sve više novca donosi i više problema… Svi samo žele, žele i žele… a kada to i dobiju, osjećaju se očajno. Novac je nužno zlo, tu je tek kako bi ti omogućio lijepe trenutke. Dao mi je stvari koje inače ne bih mogao imati, lijepe stvari, ali je li donio i sreću? Sreća nikako nije pitanje novca i slave. Zapravo je suprotno. Ako si slavan, ljudi stalno govore: “Pogledaj, pogledaj, onaj slavni lik”.

A ta slava počne smetati.

Osvojio više od Pelea i Messija

“Ja igram nogomet, ti si novinar, ti si fotograf, ali svi smo mi ljudi” rekao je Alves novinaru Guardiana i dodao:

“Za mene bogata osoba nije ona koja ima novac. Biti bogat znači imati puno toga u glavi”.

Iako Dani Alves sada u Barceloni zarađuje šest milijuna eura godišnje, njegova obitelj i dalje je skromna. Otac i majka još imaju farmu u svome selu.

“Najviše sadimo luk, no mogli bismo i banane, hehe. Vrijednost im je poraslaotkako su mi sina pogodili bananom na utakmici Barcelone”, nasmijao se otac.

Danijeva majka baš i ne gleda sa smiješkom na taj incident s navijačem.

“Kada su ga pogodili, pomislila sam ‘nemoj je pojesti, unutra su stavili čavlićen. Srećom, bila sam u krivu. No, jako me žalosti da je moj sin bio meta rasista”.

Zanimljivo, u tinejdžerskim godinama Dani je zamalo odustao od nogometa.

“Dani je bio krilni igrač, ali uvijek u sjeni starijeg brata Neya. Kada je stigao u klub, premjestili smo ga na desnog beka, a bio je tek treći izbor za najboljih 11. No, uvijek je bio najuporniji u klubu” prepričao je Danijev prvi trener u Clube Bahiji, Ricardo Palmeira.

Desetak godina nakon tog “otpisivanja” Dani je za 30 milijuna eura prešao iz Seville u Barcelonu, a potom osvojio sve što jedan nogometaš u klupskom nogometu može osvojiti. Zasad je osvojio okruglih 30 trofeja – 21 s Barcelonom, pet sa Sevillom te četiri s reprezentacijom Brazila. Alves ima po dva trofeja više od Pelea i Messija, a ispred su samo trojica – Kenny Dalglish (31), Vitor Baia (31) i Ryan Giggs (34).

Ponudio jetru Abidalu

“Često mi spočitavaju da nisam dovoljno dobar, da igram dobro samo u ofenzivi, dok sam defenzivno loš. No, ja im onda pošaljem sliku svojih 30 trofeja. Zar stvarno netko misli da bih toliko godina igrao u najboljem klubu na svijetu da nisam dobar? Pa pet puta sam biran u najbolju momčad na svijetu. Je li to zato što imam prijatelje među žirijem? Mislim da nije”, kaže Alves, kojeg ljute takve bezrazložne kritike.

Puno je Dani učinio za dečka koji je krenuo iz trošne kućice i siromaštva u Bahiji… No, najveća je stvar što je nakon svega ostao skroman. I što je ostao čovjek, bez obzira na slavu. Potvrđuju to i riječi njegova bivša suigrača Erica Abidala.

“Kada mi se drugi put vratio rak, Dani Alves ponudio mi je svoju jetru. Bio je ozbiljan, ali nisam mogao prihvatiti. I on ima obitelj i karijeru… A to je teška i opasna operacija, bilo bi previše da zbog mene riskira svoj život”, otkrio je Abidal, prenosi večernji list

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Život

Širokobriježanin Joško Sopta prodajom crteža pomaže dječaku iz Mostara

Objavljeno

na

Objavio

Foto Jabuka.tv

Josip Sopta prije gotovo 12 godina imao je teški moždani udar i otada živi kao 100-postotni invalid. Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, prije godinu dana utjehu je pronašao u crtanju, a u sljedećem tjednu organizira humanitarnu izložbu kako bi pomogao teško bolesnom dječaku iz Mostara.

Usudi se koliko možeš, kaže jedna krilatica koja na najbolji način sažima životnu borbu rođenoga Širokobriježanina koji je nakon moždanog udara prije nešto manje od 12 godina postao 100-postotni invalid. Često se heroji i uzori pronalaze u imenima i osobama koje svijet ponudi ili nametne, ali ljudi koji mogu inspirirati i koji zaslužuju divljenje žive i u našem neposrednom okruženju

Josip Sopta, poznat pod nadimkom Joško, doživio je jedan od najtežih tipova moždanog udara točno na 38. rođendan, 23. studenoga 2006. godine. Moždani udar doživio je u Zagrebu, gdje uglavnom živi otkako je tamo otišao studirati 1988. godine, piše jabuka.tv

Težak oporavak i velika depresija

Iako je imao nesreću da ga “pogodi” jedan od najtežih oblika moždanih udara, Joško i sam navodi da se može smatrati sretnikom.

Jedan od milijun moždanih udara je kao što je bio moj i samo ga 2 posto onih koji ga dobiju preživi. Ja sam jedan od 20 ljudi u svijetu koji su preživjeli tu vrstu udara, govori za portal Jabuka.tv Joško, koji je nakon udara 19 dana bio u šok-sobi.

Kako svjedoči Širokobriježanin sa zagrebačkom adresom, oporavak od moždanog udara bio je težak i spor. Za to vrijeme svako 15 minuta roditelji, supruga i djeca te ostali bližnji ulazili su i opraštali se od njega jer su šanse da preživi bile minimalne. Međutim, organizam je bio snažan i izdržao je.

U Krapinskim Toplicama “u komadu” je boravio tri godine i osam mjeseci, a paralelno s fizičkim oporavkom organizma javili su se psihički problemi zbog nove stvarnosti u kojoj se našao.

Upao sam u veliku i tešku depresiju, koju mi je teško riječima opisati. Dugo sam se borio s depresijom, sigurno pet-šest godina. Pomalo sam počeo dolaziti u Široki Brijeg i išao sam u Međugorje. Započeo sam se družiti i s ljudima iz Zajednice Cenacolo. Oni su me zamolili da me iznesu na Brdo ukazanja i, nakon što su me iznijeli, na vrhu sam doživio katarzu, navodi Joško.

Umjetnost kao terapija

Već nakon četvrte godine Joško se počeo pomalo otvarati prema ljudima i više se družiti. Njegov rođak Franjo Kraljević pomogao mu je jedno od svjetala pronaći u vjeri, a 11 godina nakon nesreće Joško je započeo stvarati umjetnost.

Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, Joško je počeo crtati i umjetnički prikazivati uglavnom vjerske motive.

Prošle godine u šestom mjesecu počeo sam se baviti crtanjem. Jednostavno mi je došlo, zamolio sam za olovku i papir i počeo crtati. Prve boje koje sam koristio bile su olovke za usne, najviše sam crtao olovkom i ugljenom, a i danas najviše koristim olovku i suhi pastel, navodi samouki umjetnik za portal Jabuka.tv, ističući da ima sve više ciljeve što se dulje bavi ovom umjetnošću.

Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, stvorio je mnoštvo crteža koji će se moći vidjeti na izložbi u Širokom Brijegu

Crtanje uz glazbu u pozadini ga opušta i najčešće provede najmanje šest sati dnevno stvarajući. Često zaboravi i jesti i piti, ali bližnji vode brigu i o tome. Kako objašnjava, crteže stvara “iz glave”, prema sjećanju na neki oblik.

Još uvijek me strah slikati nekoga ili nešto što stoji ispred mene. Sve prikazujem prema sjećanju, ali razvio sam solidnu vještinu da pogodim portret osobe koja je prije toga sjedila sa mnom, tumači Joško.

Humanitarnom izložbom pomaže dječaku iz Mostara

Likovna umjetnost oplemenila je dane ovoga Širokobriježanina i dodatno ga približila vjeri. Križ i Gospa neki su od najčešćih motiva na Joškovim crtežima, a koje će svi Širokobriježani i drugi zainteresirani imati prigodu vidjeti na humanitarnoj izložbi u ponedjeljak 13. kolovoza u kafiću “Mak”, preko puta Doma zdravlja u Širokom Brijegu.

Prošle godine dogovorili smo se da napravimo humanitarnu izložbu, a ja sam želio da prva bude u Širokom Brijegu i – evo – napokon smo došli do toga. Ponio sam sve radove iz Zagreba i sve ćemo izložiti, najavio je za portal Jabuka.tv Joško, koji još uvijek nije ravnodušan zbog odlaska iz Širokog Brijega.

Joško se za usmjeravanje prikupljenog novca obratio skupini Širokobriješke mame – mame širokoga srca. Budući da trenutno nije bilo Širokobriježana koji su im se obratili za pomoć, odlučeno je da se sredstva usmjere mladom dječaku iz Mostara Andiju Milasu, koji boluje od teške bolesti.

Vjerski motivi najčešći su na Joškovim crtežima

Izložba u Širokom Brijegu trajat će samo jednu večer. Djela će se davati za onoliko koliko netko ponudi, a ako bude više zainteresiranih onda će biti “tko dadne više”.


Valja se nadati da će Širokobriježani i Hercegovina prepoznati napor i trud koji je gotovo nepokretni Joško, jedan od 20 ljudi u svijetu koji su preživjeli jedan od najtežih oblika moždanog udara, uložio u svoje crteže. Tako bi njegovom “terapijom” bila osigurana sredstva za lijekove mladiću iz Mostara i priča bi bila zaokružena na najljepši način, u skladu s njegovim omiljenim citatom: “Ne možemo pomoći svima, ali svatko može pomoći nekome.” (Ronald Reagan).

***“Širokobriješke mame – mame širokoga srca” i ovim putem pozivaju potrebite građane da im se jave ako trebaju pomoć  jer – kako kažu –  “bolest i traženje pomoći nije sramota nego stvarnost naše sadašnjice.

(www.jabuka.tv)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Kako tuđem čoviku objasniti zašto i kopno i otoci i more i nebo plaču zbog jednog pjevača?

Objavljeno

na

Objavio

Dalmacija je komplicirana. Surova. Tvrda. Glasna. Zatvorena.

Kako tuđem čoviku objasniti zašto i kopno i otoci i more i nebo plaču zbog jednog pjevača? Kako mu objasniti zašto cijeli grad slavi Wimbledon kao da je njegov? Kako mu objasniti sve te sportaše, pjevače, književnike, glumce, umjetnike? Kako mu objasniti morske orgulje, klape, dubrovačke zidine, Dražena, Jugoplastiku? Kako mu objasniti Hajduka? Piše Bernard Jurišić

Kako mu objasniti tu ludu glavu koja će izazvati na dvoboj svaki zid koji vidi ispred sebe? Nevažno koliko visok. Taj mentalni sklop kojemu nikad ne smiješ reći da je nešto nemoguće? Jer će ti dokazati da nije. Kako mu objasniti da tu nema sredine? Da ili daješ sve što imaš ili ne daješ uopće. Kako mu objasniti da je srce tu uvijek jače od razuma? Čak i na vlastitu štetu.

Kako tuđem čoviku objasniti fjaku, dišpet ili južinu? Kako mu objasniti zašto se tu emocije ne skrivaju, niti ih se srame? Kako mu, kojim riječima i kojim jezikom, objasniti što to veže dalmatinske ljude?

Kako mu objasniti Olivera? Mišu? Arsena? Cocu? Smoju? Tomislava Ivčića? Tomislava Ivića? Tonija Kukoča? Ivana Balića? Stipu Božića? TBF? Daleku obalu? Borisa i Dina? Gendu i Višnjića? Blanku i Gorana? I tisuće i tisuće drugih. Velikih. Veličanstvenih.

Dalmacija je jednostavna. Nježna. Mekana. Tiha. Otvorena.

I kad god mu ne budete znali objasniti, pokažite mu ovu sliku. Ili neku drugu.

Šaka suza vrića smija.

Iskrena i čista emocija.

To je Dalmacija.

Bernard Jurišić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari