Connect with us

Kolumne

Dani Veljače u listopadu

Published

on

Ugodne svibanjske vremenske prilike, još uvijek neuobičajene za sredinu listopada, nagnale su Aleksandra Stankovića da u svojoj zamalo već 20-godišnjoj ordinaciji opće prakse ugosti Veljaču,… Jelenu Veljaču. A što bi drugo tomu bio razlog? Pa samo bi okorjeli reakcionar mogao pomisliti kako se žena željezne logike utemeljene na samoproglašenoj moralnoj nadmoći, koja ne trpi ni najmanja propitkivanja jednako kao ni činjenice, histerična, a u isti mah i ledeno hladna poput mjeseca studenijeg od studenog s kojim opravdano dijeli ime, kvalificirala za gostovanje u Acinom nedjeljnom zabavniku izgovorivši lozinku koja otvara sva medijska vrata, pa tako i njegova – HDZ je kriv!

Kvaka je u sakramentima

A kako ne će biti HDZ kriv za možebitni zločin kolektivnog silovanja u županiji u kojoj je listom u svim općinama i gradovima na vlasti, kad je kriv što Hrvatska gospodarski raste istom stopom kojom joj i dug pada, a što prati i porast kreditnog rejtinga, što se hrvatska vojska i policija oporavljaju od višedesetljetne zapuštenosti, što se hrvatski glas za stolom obitelji europskih naroda sve bolje čuje i sve više sluša… Kriv je i što se povećavaju plaće za 6,12%, ne samo onima koji traže povećanje za 6,11%, nego i drugima, što omogućava da se o državnom trošku eksperimentalno liječe djeca oboljela i od najrjeđih bolesti, što angažira satelite kako bi se pronašlo u neveri nasred Atlantika nestalog hrvatskog moreplovca… Da, HDZ je kriv i točka, dobro je to u ovo predizborno vrijeme Veljača uočila, a radari u čipovima, implantiranima Aci tik pod kožu, nepogrešivo detektirali.

No, nije ovaj ćudljivi listopad razdražio samo Veljaču. Primamljivi zov vrelog asfalta natjerao je još neke da što stvarno, što virtualno, izgmižu iz skrovišta. Digla se kuka i motika, na noge je učas stalo i staro i mlado, ne samo ozlojeđeni, kako im je rečeno, gnjusnim činom repetitivnog grupnog silovanja, nego i zato što je sudac, onaj koji ima najpotpuniji uvid u spis i jedini je ovlašten po predmetu postupati, jedva punoljetne osumnjičenike pustio da se brane sa slobode. Medijski programirana slijepa ulica smjesta je presudila i sudcu i počiniteljima već temeljem priče jedne strane, povjeravanja žrtve psihologinji, i iskoristila alate svojstvene vremenu koje izrazito pogoduje bezvlađu da urbi et orbi razglasi identitete i onih, s razlogom zakonom zaštićenih od toga. No, čemu uopće zakon kad se pri ruci nađu dobri, stari, vrući katran i perje, pa u katran umočeni i perjem nakićeni nepoćudni sudac biva primoran uzeti bolovanje da bi viša instanca, kao oparena, njegovu odluku preinačila u rekordnom roku.

Ako bi tko pomislio da su nevladine udruge i mediji uvijek tako agilni u osudi odvratnog zločina silovanja, grdno bi se prevario. U neko doba, tamo negdje posred studenog, neobjašnjivo omlitave, pravednički žar im se naglo gasi, ispušu se i ušute. Štoviše, pokazuju beskrajno razumijevanje i strpljenje za funkcioniranje vladavine prava, proceduru i presumpciju nevinosti. U tome ih ne može smesti ni što su silovanja izvršena u Vukovaru ’91 provedena očito kao dio ratnog plana, k tome su i motivirana nacionalnošću žrtve radi ponižavanja drugih i drukčijih. Uostalom, nije li se i tada radilo o kolektivnim silovanjima? Ne susreću li i te žrtve danas počinitelje na ulici, a što medije u zadarskom slučaju upravo užasava? Čak i unatoč tome što silovatelji Vukovarki i Vukovara u ono vrijeme nisu bili maloljetni, mediji i nevladine udruge, koje se vole kititi zastavama borbe za zaštitu žena, iz nekog razloga tu majčinski brinu o nenarušavanju prava počinitelja. Kao da se ustručavaju povjerovati vukovarskim ženama neukaljane prošlosti, silovanima u već ozbiljnoj životnoj dobi, barem onoliko koliko su spremni pokloniti vjeru zadarskoj maloljetnici iz druge ruke? A možda misle kako se Vukovarkama to samo pričinilo? Ili ipak postoji prozaičnije objašnjenje? Da razlog tomu što ovdje izostaje „MeToo“ ipak nije mito? Korupcija nad korupcijama, procvjetala na zasadama političke korektnosti?

Čini se da je najpotpuniji odgovor na ove dvojbe ponudio ekspert kako za ondašnja vukovarska, tako i za aktualna zadarska pitanja, Fređa Matić. Pronicljivo je ustvrdio kako bi se mogao kladiti da svi počinitelji u zadarskom slučaju imaju sve sakramente. Ha, tu smo, i silovane vukovarske žene mora da su imale sve sakramente. A da su ti sakramenti baš gadna stvar, Fređa može posvjedočiti iz prve ruke. Uostalom, tko to može bolje znati od njega, njega koji se svojedobno, kao neka vrsta preteče istraživačkog novinara, infiltrirao među te monstrume sa sakramentima. Na vlastite se oči ne jednom mogao uvjeriti kolika je moć krunice u njihovim rukama. Naime, ista se već sitnom preinakom može pretvoriti u moćnu praćku, napravu pred kojom i najmoćniji tenkovi izbezumljeno skupljaju gusjenice, otprilike kao žena suočena s prijetnjom silovanja haljine, pa bježe glavom bez obzira samo kako bi izbjegli sramotu. Ma kakvi sakramenti, sve je to čisto nasilje i militarizam.

E da, dvostruka mjerila malokad tako kristalno jasno kao u opisanim slučajevima razgolićuju kako one koji nemaju sakramente, tako i one koji ih imaju, ali do njih slabo drže, baš onako kako neki prohujali listopad, ne ovaj, ogoljava listopadno drveće.

Izjednačavanje žrtava kako bi se prikrili počinitelji

Već i sama činjenica što su u dane sjećanja na stradanja Hrvata ’91, ponajprije 18. studenog, dana spomena na vukovarske žrtve, medijima usta puna žrtava, ali im ne pada na pamet radi njihove zadovoljštine pokrenuti histeriju kao u nedavnom zadarskom slučaju, zacijelo bi nagnala na oprez ne tako davnog pretka većine današnjih Hrvata, onoga koji nije umio raspoznavati slova, a bio je pošteđen i poučavanja od strane ovih, koliko razmaženih, toliko i mahnitih uličnih derišta.

Naime, licemjerno suosjećanje medija sa žrtvama u Domovinskom ratu dio je učinkovite taktike radi postizanja drugih ciljeva. Jalova, tek verbalna usmjerenost na žrtvu u biti podržava pristup ravnoteže krivnje, što je kamen temeljac postavke o građanskom ratu, nasuprot onoj o velikosrpskoj, združenoj komunističkoj i fašističkoj agresiji na Hrvatsku, u čijem je središtu planer, organizator i egzekutor. Naime, na spomen hrvatskih žrtava Srbi uvijek mogu izvući i svoje žrtve. Tako, čim netko progovori o hrvatskim žrtvama, unutarnji medijski agresori, kako bi priču razvodnili i izbalansirali krivnju, spremno vade neki zločin nad Srbima pripisan Hrvatima, npr. Grubore i Varivode, ne hajući pritom za kontekst, još manje za kronološki slijed. Na tragu je to svojedobne pomirbe na žrtvama između Ive Josipovića i Borisa Tadića kad je besramno izjednačeno 200 mahom mladih, zarobljenih, pa potom planski ubijenih Hrvata na Ovčari i 18 srpskih žrtava usmrćenih u poodmakloj životnoj dobi u nedalekom Paulin Dvoru u znak osvete za pretrpljene ratne gubitke. Pa ako je to najveća hrvatska mrlja te grozne ratne godine u tom napaćenom kraju, onda ona ne može biti drugo doli krunski argument čistoće hrvatske obrane.

Ne manje važno, usredotočenošću na žrtvu mediji ujedno skreću pozornost s počinitelja. Kao da im ga je teško imenovati onako jasno kako ga u presudi povodom tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije vidi Međunarodni sud pravde sa sjedištem u Haagu. Nije ovdje riječ o onome, hrvatskoj javnosti poznatijem, kaznenom sudištu na kojem se sudilo pojedincima za ratne zločine, iz čije ostavštine svaki mutikaša može po volji izabrati ono što mu paše pa uokolo time mahati. Radi se o sudu gdje su strane u postupku države, sudu koji je utvrdio sveobuhvatniju i potpuniju istinu o ratu, a nije se bavio tek kamenčićima u mozaiku.

Dakle, mjerodavan međunarodni sud u genocidnim činima počinjenim protiv Hrvata ’91 vidi obrazac zločina s ciljem uspostavljanja etnički homogene srpske države (neki bi to kolokvijalno nazvali „etničkim čišćenjem“, no, eto, sad ne će), a kao počinitelje izrijekom imenuje JNA i srpske snage. Baš tim redom! S druge strane, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne vidi obrazac organiziranih zločina sa širim strateškim zločinačkim ciljem, nego tek pojedinačne zločine pojedinih pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih snaga. Međutim, medijima stacioniranima u Hrvatskoj iz nekog je razloga to neugodno i spominjati, a kamoli ovu distinkciju naglašavati. Možda jer ih podsjeća da su hrvatske argumente na kojima počiva presuda sustavno umanjivali i zataškavali, dočim su, s druge strane, srpske argumente gorljivo zastupali.

Ilustrativan primjer su tzv. Brijunski transkripti kojima su medijski dobošari dokazivali zločinačku namjeru Operacije Oluja vađenjem iz konteksta Tuđmanove rečenice kako Srbi moraju nestati. Međunarodni sud je tu tvrdnju sadržanu u srpskoj protutužbi suvereno razmontirao. Kao da pojašnjava malom djetetu, ustvrdio je da se radilo o izjavi očito danoj u vojničkom smislu u sklopu razmatranja strateških ciljeva vojne operacije, a ne o nekakvom planiranom nestanku civila, odnosno etničkom čišćenju. Ovaj primjer potvore ne samo što bi trebao vrištati iz medija, kad bi im bilo stalo do bjelodane istine, potvrđene, evo, i od međunarodnog pravosudnog autoriteta, nego bi svakako morao naći mjesto i u udžbenicima povijesti. No, o njemu se, kao i o ostalim ključnim elementima pravorijeka Međunarodnog suda pravde, šuti. Moguće stoga što su potomci i ideološki slijednici oficira JNA dobro raspoređeni diljem prevladavajućih medija u Hrvatskoj pa im isticanje zločinačke uloge te vojske nije po volji.

Jer da su mediji barem upola naglašavali ključne dijelove činjeničnog stanja utvrđenog presudom međunarodnog suda koliko su prije toga propagirali srpsku poziciju u tom sporu, ili da su to učinili barem onako žestoko i ustrajno kako danas nameću službenu uporabu ćirilice u Vukovaru, možda bi lokalna srpska zajednica, ostavši bez medijskog oslonca, bila spremnija suočiti se s prošlošću. Pa bi sama zatražila moratorij na službeno uvođenje ćirilice u Vukovaru sve dok se domicilni Hrvati s tim ne slože (a što, naravno, ne znači da bi joj bilo onemogućeno učenje tog pisma u školskom programu). Ovako, uvođenje ćirilice doista nema nikakvog smisla sve dok ne umre zadnji Hrvat koji je, vrativši se na ruševine svog doma, traumatiziran prizorom iscrtanih ocila (4 ćirilična „S“) ili nekom drugom porukom mržnje ispisanom ćirilicom kao operativnim sredstvom, a ne samo simbolom cilja agresije, dakle, stvaranja etnički homogene srpske države.

Kasarne JNA i pobunjenici protiv Hrvatske danas

Istodobno, ciničnim naglašavanjem činjenice kako za zločine još nitko nije odgovarao mediji dodatno prikrivaju potpunu nezainteresiranost i odsustvo volje za djelotvornim pritiskom na sudbene vlasti u slučajevima ratnih zločina nad Hrvatima. Ali zato kad osumnjičeni imaju sakramente, bila riječ o nedjelima počinjenim onda ili sada, uslijedi paljba iz svih oruđa i kalibara. Baš onako kako su JNA i srpske snage djelovale po Hrvatima ’91. A i motiv im je isti. Ne mogu podnijeti Hrvate kakvi jesu. Samo što su JNA i Srbi ’91, vođeni pragmatičnim svjetovnim i duhovnim pastirima tada zaključili kako je najbolje da se od takvih s kojima nije moguće živjeti, odijele, i da je to najbolje učiniti tako što će ih potjerati. Dotle, njihovi suvremeni mentalni slijednici zaključuju kako bi Hrvati ipak mogli postati podnošljivi bude li ih se preodgojilo. I to ne postupno, nekim sitnim korekcijama, nego totalno, naglavce, tako da postanu sušta suprotnost onome što jesu. Ukratko, da zaborave na sakramente.

Stoga nije pretjerano reći, štoviše, možda je i preblago, kako privatni mediji srednje struje s koncesijom na čitavu Hrvatsku, a vlasništvom tko zna gdje, kao i nacionalna javna TV kuća, posebno za SDP-ove vlasti, sad igraju ulogu JNA iz ranih devedesetih. Tobože su neutralni, stvaraju tampon zone između zavađenih strana, ali su vidno pristrani u korist nevladinih pobunjenika, današnjih pandana martićevcima i četnicima. Pružaju im svaki vid potpore, od logističke do infrastrukturne, dok Hrvate s guštom čereče. No, da i javna televizija, čak i kad je HDZ na vlasti, nije imuna na takvo djelovanje, pokazuje sapunica emitirana nedjeljom u 2, gdje Aca Stanković igra ulogu oficira za vezu, dok je u najnovijoj epizodi Jelena Veljača utjelovila lik pobunjenika protiv Hrvatske, borkinje za drukčiju Hrvatsku. Taj ideološko-svjetonazorski konkubinat slabo prikriva poneka čarka. Tako se Stanković, valjda okuražen brčinama ala Burt Reynolds, ovom prilikom u jednom sporednom pitanju drznuo zastupati provokativno stajalište mimo glavne struje, izazvavši u Veljačinim očima onaj patološki, unezvijereni antifa pogled, ono kad zjenice naglo hvataju gornji desni kut pa sijevnu nekim čudnim, prigušenim sjajem. Ipak, hrabrosti da u kontekstu silovanja problematizira dvoličan odnos nevladinih udruga specijaliziranih za ženska prava spram vukovarskih žena nije smogao.

Oficiri i oficiruše za vezu i dalje nesmetano žare i pale nacionalnom televizijom i 5.com i svet.com, doduše, u nešto skučenijem terminu nego u zlatno Radmanovo doba. Tako Daniela Trbović, još jedna mrzovoljna žena koja pamet dokazuje prosipajući cinizam i sarkazam, a takve se žene studene, posve ispražnjene od topline ženstvenosti, danas nameću kao uzor, 5.com (ovo „com“ je valjda podsvjesna asocijacija na com-partiju), u terminu rezerviranom za one koji su pobijedili ’45 ugošćuje strastvene poklonike utemeljitelja i vrhovnog komandanta armije koja je zdrobila i poklala Vukovar, jugoljupce u velikom (Dino Rađa) i u malom (Mile Kekin).

No, Aca i Daniela su tek paradigmatski primjerci opisane pojave. Mnoštvo im je još kolega razasuto po medijima u istoj misiji. Dotle su izvođači najgnjusnijih radova, pobunjenici protiv Hrvatske, sad ne samo progonitelji, nego i preodgojitelji Hrvata, uz Veljaču još i „branitelj“ Zoran Erceg, borac protiv branitelja, „umjetnik“ Siniša Labrović, skrnavitelj umjetnosti, „filmski režiser“ Dario Juričan, kradljivac Bandićevog imena koji se žali da mu je ono ukradeno (o, Bože, kakva su to vremena došla da se komunističkim provokatorima „krade“ ukradeno), Sanja Sarnavka, sekularna vještica ogrezla u borbi protiv Katoličke crkve, Vesna Teršelič, borkinja protiv istine o Domovinskom ratu na maločas opisanom tragu, Lora Vidović, pučka pravobraniteljica svih osim Hrvata, kojekakvi smutljivci iz nevladinih udruga tipa GONG-a, i sva ona fukara što se ulicama i trgovima vucara tražeći pravdu u rasponu od „za Jokića“ do „za djevojčice“, a o čijem se djelovanju u medijima srednje struje može čuti samo sve najbolje. Upravo je tako slatkorječivo i JNA onomad štitila pobunjenike protiv Hrvatske, također ugrožene od povampirenih ustaša.

I dok horde uličnih udarnika kao oštrica medijski dirigiranog sječiva paraju hrvatsku utrobu, razložno je zapitati se kakav bi odnos prema tim i takvim medijima trebale zauzeti žrtve u Domovinskom ratu. Povjeravajući im svoje gorke sudbine, nažalost, samo doprinose izgradnji njihove vjerodostojnosti, koju ovi potom svesrdno ulažu u razgradnju Hrvatske. Umjesto da odgovaraju na njihova, krinkom sućuti obavijena, podmukla pitanja, suvislo bi, a i dostojanstveno, bilo odgovoriti im pitanjima. Zašto silovanim Vukovarkama ne vjeruju barem koliko i 15-godišnjoj djevojčici? Je li njihova žrtva manje vrijedna? Ako nije, zbog čega onda ne pritisnu pravosuđe? Jer upravo su mediji, kako je zadarski slučaj nedvojbeno potvrdio, prava adresa za to. Naime, očito je kako su u tome utjecajniji i učinkovitiji od trodiobom vlasti sputane izvršne vlasti na koju običavaju svaljivati svu odgovornost. U suprotnom, žrtve rata pristaju biti pukim mirnodopskim instrumentom novovjekih kasarni JNA, poodmaklih u misiji daljnjeg duhovnog, biološkog i materijalnog rastakanja Hrvatske, posve na tragu izvorne JNA.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari