Pratite nas

Kolumne

Dani Veljače u listopadu

Objavljeno

na

Ugodne svibanjske vremenske prilike, još uvijek neuobičajene za sredinu listopada, nagnale su Aleksandra Stankovića da u svojoj zamalo već 20-godišnjoj ordinaciji opće prakse ugosti Veljaču,… Jelenu Veljaču. A što bi drugo tomu bio razlog? Pa samo bi okorjeli reakcionar mogao pomisliti kako se žena željezne logike utemeljene na samoproglašenoj moralnoj nadmoći, koja ne trpi ni najmanja propitkivanja jednako kao ni činjenice, histerična, a u isti mah i ledeno hladna poput mjeseca studenijeg od studenog s kojim opravdano dijeli ime, kvalificirala za gostovanje u Acinom nedjeljnom zabavniku izgovorivši lozinku koja otvara sva medijska vrata, pa tako i njegova – HDZ je kriv!

Kvaka je u sakramentima

A kako ne će biti HDZ kriv za možebitni zločin kolektivnog silovanja u županiji u kojoj je listom u svim općinama i gradovima na vlasti, kad je kriv što Hrvatska gospodarski raste istom stopom kojom joj i dug pada, a što prati i porast kreditnog rejtinga, što se hrvatska vojska i policija oporavljaju od višedesetljetne zapuštenosti, što se hrvatski glas za stolom obitelji europskih naroda sve bolje čuje i sve više sluša… Kriv je i što se povećavaju plaće za 6,12%, ne samo onima koji traže povećanje za 6,11%, nego i drugima, što omogućava da se o državnom trošku eksperimentalno liječe djeca oboljela i od najrjeđih bolesti, što angažira satelite kako bi se pronašlo u neveri nasred Atlantika nestalog hrvatskog moreplovca… Da, HDZ je kriv i točka, dobro je to u ovo predizborno vrijeme Veljača uočila, a radari u čipovima, implantiranima Aci tik pod kožu, nepogrešivo detektirali.

No, nije ovaj ćudljivi listopad razdražio samo Veljaču. Primamljivi zov vrelog asfalta natjerao je još neke da što stvarno, što virtualno, izgmižu iz skrovišta. Digla se kuka i motika, na noge je učas stalo i staro i mlado, ne samo ozlojeđeni, kako im je rečeno, gnjusnim činom repetitivnog grupnog silovanja, nego i zato što je sudac, onaj koji ima najpotpuniji uvid u spis i jedini je ovlašten po predmetu postupati, jedva punoljetne osumnjičenike pustio da se brane sa slobode. Medijski programirana slijepa ulica smjesta je presudila i sudcu i počiniteljima već temeljem priče jedne strane, povjeravanja žrtve psihologinji, i iskoristila alate svojstvene vremenu koje izrazito pogoduje bezvlađu da urbi et orbi razglasi identitete i onih, s razlogom zakonom zaštićenih od toga. No, čemu uopće zakon kad se pri ruci nađu dobri, stari, vrući katran i perje, pa u katran umočeni i perjem nakićeni nepoćudni sudac biva primoran uzeti bolovanje da bi viša instanca, kao oparena, njegovu odluku preinačila u rekordnom roku.

Ako bi tko pomislio da su nevladine udruge i mediji uvijek tako agilni u osudi odvratnog zločina silovanja, grdno bi se prevario. U neko doba, tamo negdje posred studenog, neobjašnjivo omlitave, pravednički žar im se naglo gasi, ispušu se i ušute. Štoviše, pokazuju beskrajno razumijevanje i strpljenje za funkcioniranje vladavine prava, proceduru i presumpciju nevinosti. U tome ih ne može smesti ni što su silovanja izvršena u Vukovaru ’91 provedena očito kao dio ratnog plana, k tome su i motivirana nacionalnošću žrtve radi ponižavanja drugih i drukčijih. Uostalom, nije li se i tada radilo o kolektivnim silovanjima? Ne susreću li i te žrtve danas počinitelje na ulici, a što medije u zadarskom slučaju upravo užasava? Čak i unatoč tome što silovatelji Vukovarki i Vukovara u ono vrijeme nisu bili maloljetni, mediji i nevladine udruge, koje se vole kititi zastavama borbe za zaštitu žena, iz nekog razloga tu majčinski brinu o nenarušavanju prava počinitelja. Kao da se ustručavaju povjerovati vukovarskim ženama neukaljane prošlosti, silovanima u već ozbiljnoj životnoj dobi, barem onoliko koliko su spremni pokloniti vjeru zadarskoj maloljetnici iz druge ruke? A možda misle kako se Vukovarkama to samo pričinilo? Ili ipak postoji prozaičnije objašnjenje? Da razlog tomu što ovdje izostaje „MeToo“ ipak nije mito? Korupcija nad korupcijama, procvjetala na zasadama političke korektnosti?

Čini se da je najpotpuniji odgovor na ove dvojbe ponudio ekspert kako za ondašnja vukovarska, tako i za aktualna zadarska pitanja, Fređa Matić. Pronicljivo je ustvrdio kako bi se mogao kladiti da svi počinitelji u zadarskom slučaju imaju sve sakramente. Ha, tu smo, i silovane vukovarske žene mora da su imale sve sakramente. A da su ti sakramenti baš gadna stvar, Fređa može posvjedočiti iz prve ruke. Uostalom, tko to može bolje znati od njega, njega koji se svojedobno, kao neka vrsta preteče istraživačkog novinara, infiltrirao među te monstrume sa sakramentima. Na vlastite se oči ne jednom mogao uvjeriti kolika je moć krunice u njihovim rukama. Naime, ista se već sitnom preinakom može pretvoriti u moćnu praćku, napravu pred kojom i najmoćniji tenkovi izbezumljeno skupljaju gusjenice, otprilike kao žena suočena s prijetnjom silovanja haljine, pa bježe glavom bez obzira samo kako bi izbjegli sramotu. Ma kakvi sakramenti, sve je to čisto nasilje i militarizam.

E da, dvostruka mjerila malokad tako kristalno jasno kao u opisanim slučajevima razgolićuju kako one koji nemaju sakramente, tako i one koji ih imaju, ali do njih slabo drže, baš onako kako neki prohujali listopad, ne ovaj, ogoljava listopadno drveće.

Izjednačavanje žrtava kako bi se prikrili počinitelji

Već i sama činjenica što su u dane sjećanja na stradanja Hrvata ’91, ponajprije 18. studenog, dana spomena na vukovarske žrtve, medijima usta puna žrtava, ali im ne pada na pamet radi njihove zadovoljštine pokrenuti histeriju kao u nedavnom zadarskom slučaju, zacijelo bi nagnala na oprez ne tako davnog pretka većine današnjih Hrvata, onoga koji nije umio raspoznavati slova, a bio je pošteđen i poučavanja od strane ovih, koliko razmaženih, toliko i mahnitih uličnih derišta.

Naime, licemjerno suosjećanje medija sa žrtvama u Domovinskom ratu dio je učinkovite taktike radi postizanja drugih ciljeva. Jalova, tek verbalna usmjerenost na žrtvu u biti podržava pristup ravnoteže krivnje, što je kamen temeljac postavke o građanskom ratu, nasuprot onoj o velikosrpskoj, združenoj komunističkoj i fašističkoj agresiji na Hrvatsku, u čijem je središtu planer, organizator i egzekutor. Naime, na spomen hrvatskih žrtava Srbi uvijek mogu izvući i svoje žrtve. Tako, čim netko progovori o hrvatskim žrtvama, unutarnji medijski agresori, kako bi priču razvodnili i izbalansirali krivnju, spremno vade neki zločin nad Srbima pripisan Hrvatima, npr. Grubore i Varivode, ne hajući pritom za kontekst, još manje za kronološki slijed. Na tragu je to svojedobne pomirbe na žrtvama između Ive Josipovića i Borisa Tadića kad je besramno izjednačeno 200 mahom mladih, zarobljenih, pa potom planski ubijenih Hrvata na Ovčari i 18 srpskih žrtava usmrćenih u poodmakloj životnoj dobi u nedalekom Paulin Dvoru u znak osvete za pretrpljene ratne gubitke. Pa ako je to najveća hrvatska mrlja te grozne ratne godine u tom napaćenom kraju, onda ona ne može biti drugo doli krunski argument čistoće hrvatske obrane.

Ne manje važno, usredotočenošću na žrtvu mediji ujedno skreću pozornost s počinitelja. Kao da im ga je teško imenovati onako jasno kako ga u presudi povodom tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije vidi Međunarodni sud pravde sa sjedištem u Haagu. Nije ovdje riječ o onome, hrvatskoj javnosti poznatijem, kaznenom sudištu na kojem se sudilo pojedincima za ratne zločine, iz čije ostavštine svaki mutikaša može po volji izabrati ono što mu paše pa uokolo time mahati. Radi se o sudu gdje su strane u postupku države, sudu koji je utvrdio sveobuhvatniju i potpuniju istinu o ratu, a nije se bavio tek kamenčićima u mozaiku.

Dakle, mjerodavan međunarodni sud u genocidnim činima počinjenim protiv Hrvata ’91 vidi obrazac zločina s ciljem uspostavljanja etnički homogene srpske države (neki bi to kolokvijalno nazvali „etničkim čišćenjem“, no, eto, sad ne će), a kao počinitelje izrijekom imenuje JNA i srpske snage. Baš tim redom! S druge strane, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne vidi obrazac organiziranih zločina sa širim strateškim zločinačkim ciljem, nego tek pojedinačne zločine pojedinih pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih snaga. Međutim, medijima stacioniranima u Hrvatskoj iz nekog je razloga to neugodno i spominjati, a kamoli ovu distinkciju naglašavati. Možda jer ih podsjeća da su hrvatske argumente na kojima počiva presuda sustavno umanjivali i zataškavali, dočim su, s druge strane, srpske argumente gorljivo zastupali.

Ilustrativan primjer su tzv. Brijunski transkripti kojima su medijski dobošari dokazivali zločinačku namjeru Operacije Oluja vađenjem iz konteksta Tuđmanove rečenice kako Srbi moraju nestati. Međunarodni sud je tu tvrdnju sadržanu u srpskoj protutužbi suvereno razmontirao. Kao da pojašnjava malom djetetu, ustvrdio je da se radilo o izjavi očito danoj u vojničkom smislu u sklopu razmatranja strateških ciljeva vojne operacije, a ne o nekakvom planiranom nestanku civila, odnosno etničkom čišćenju. Ovaj primjer potvore ne samo što bi trebao vrištati iz medija, kad bi im bilo stalo do bjelodane istine, potvrđene, evo, i od međunarodnog pravosudnog autoriteta, nego bi svakako morao naći mjesto i u udžbenicima povijesti. No, o njemu se, kao i o ostalim ključnim elementima pravorijeka Međunarodnog suda pravde, šuti. Moguće stoga što su potomci i ideološki slijednici oficira JNA dobro raspoređeni diljem prevladavajućih medija u Hrvatskoj pa im isticanje zločinačke uloge te vojske nije po volji.

Jer da su mediji barem upola naglašavali ključne dijelove činjeničnog stanja utvrđenog presudom međunarodnog suda koliko su prije toga propagirali srpsku poziciju u tom sporu, ili da su to učinili barem onako žestoko i ustrajno kako danas nameću službenu uporabu ćirilice u Vukovaru, možda bi lokalna srpska zajednica, ostavši bez medijskog oslonca, bila spremnija suočiti se s prošlošću. Pa bi sama zatražila moratorij na službeno uvođenje ćirilice u Vukovaru sve dok se domicilni Hrvati s tim ne slože (a što, naravno, ne znači da bi joj bilo onemogućeno učenje tog pisma u školskom programu). Ovako, uvođenje ćirilice doista nema nikakvog smisla sve dok ne umre zadnji Hrvat koji je, vrativši se na ruševine svog doma, traumatiziran prizorom iscrtanih ocila (4 ćirilična „S“) ili nekom drugom porukom mržnje ispisanom ćirilicom kao operativnim sredstvom, a ne samo simbolom cilja agresije, dakle, stvaranja etnički homogene srpske države.

Kasarne JNA i pobunjenici protiv Hrvatske danas

Istodobno, ciničnim naglašavanjem činjenice kako za zločine još nitko nije odgovarao mediji dodatno prikrivaju potpunu nezainteresiranost i odsustvo volje za djelotvornim pritiskom na sudbene vlasti u slučajevima ratnih zločina nad Hrvatima. Ali zato kad osumnjičeni imaju sakramente, bila riječ o nedjelima počinjenim onda ili sada, uslijedi paljba iz svih oruđa i kalibara. Baš onako kako su JNA i srpske snage djelovale po Hrvatima ’91. A i motiv im je isti. Ne mogu podnijeti Hrvate kakvi jesu. Samo što su JNA i Srbi ’91, vođeni pragmatičnim svjetovnim i duhovnim pastirima tada zaključili kako je najbolje da se od takvih s kojima nije moguće živjeti, odijele, i da je to najbolje učiniti tako što će ih potjerati. Dotle, njihovi suvremeni mentalni slijednici zaključuju kako bi Hrvati ipak mogli postati podnošljivi bude li ih se preodgojilo. I to ne postupno, nekim sitnim korekcijama, nego totalno, naglavce, tako da postanu sušta suprotnost onome što jesu. Ukratko, da zaborave na sakramente.

Stoga nije pretjerano reći, štoviše, možda je i preblago, kako privatni mediji srednje struje s koncesijom na čitavu Hrvatsku, a vlasništvom tko zna gdje, kao i nacionalna javna TV kuća, posebno za SDP-ove vlasti, sad igraju ulogu JNA iz ranih devedesetih. Tobože su neutralni, stvaraju tampon zone između zavađenih strana, ali su vidno pristrani u korist nevladinih pobunjenika, današnjih pandana martićevcima i četnicima. Pružaju im svaki vid potpore, od logističke do infrastrukturne, dok Hrvate s guštom čereče. No, da i javna televizija, čak i kad je HDZ na vlasti, nije imuna na takvo djelovanje, pokazuje sapunica emitirana nedjeljom u 2, gdje Aca Stanković igra ulogu oficira za vezu, dok je u najnovijoj epizodi Jelena Veljača utjelovila lik pobunjenika protiv Hrvatske, borkinje za drukčiju Hrvatsku. Taj ideološko-svjetonazorski konkubinat slabo prikriva poneka čarka. Tako se Stanković, valjda okuražen brčinama ala Burt Reynolds, ovom prilikom u jednom sporednom pitanju drznuo zastupati provokativno stajalište mimo glavne struje, izazvavši u Veljačinim očima onaj patološki, unezvijereni antifa pogled, ono kad zjenice naglo hvataju gornji desni kut pa sijevnu nekim čudnim, prigušenim sjajem. Ipak, hrabrosti da u kontekstu silovanja problematizira dvoličan odnos nevladinih udruga specijaliziranih za ženska prava spram vukovarskih žena nije smogao.

Oficiri i oficiruše za vezu i dalje nesmetano žare i pale nacionalnom televizijom i 5.com i svet.com, doduše, u nešto skučenijem terminu nego u zlatno Radmanovo doba. Tako Daniela Trbović, još jedna mrzovoljna žena koja pamet dokazuje prosipajući cinizam i sarkazam, a takve se žene studene, posve ispražnjene od topline ženstvenosti, danas nameću kao uzor, 5.com (ovo „com“ je valjda podsvjesna asocijacija na com-partiju), u terminu rezerviranom za one koji su pobijedili ’45 ugošćuje strastvene poklonike utemeljitelja i vrhovnog komandanta armije koja je zdrobila i poklala Vukovar, jugoljupce u velikom (Dino Rađa) i u malom (Mile Kekin).

No, Aca i Daniela su tek paradigmatski primjerci opisane pojave. Mnoštvo im je još kolega razasuto po medijima u istoj misiji. Dotle su izvođači najgnjusnijih radova, pobunjenici protiv Hrvatske, sad ne samo progonitelji, nego i preodgojitelji Hrvata, uz Veljaču još i „branitelj“ Zoran Erceg, borac protiv branitelja, „umjetnik“ Siniša Labrović, skrnavitelj umjetnosti, „filmski režiser“ Dario Juričan, kradljivac Bandićevog imena koji se žali da mu je ono ukradeno (o, Bože, kakva su to vremena došla da se komunističkim provokatorima „krade“ ukradeno), Sanja Sarnavka, sekularna vještica ogrezla u borbi protiv Katoličke crkve, Vesna Teršelič, borkinja protiv istine o Domovinskom ratu na maločas opisanom tragu, Lora Vidović, pučka pravobraniteljica svih osim Hrvata, kojekakvi smutljivci iz nevladinih udruga tipa GONG-a, i sva ona fukara što se ulicama i trgovima vucara tražeći pravdu u rasponu od „za Jokića“ do „za djevojčice“, a o čijem se djelovanju u medijima srednje struje može čuti samo sve najbolje. Upravo je tako slatkorječivo i JNA onomad štitila pobunjenike protiv Hrvatske, također ugrožene od povampirenih ustaša.

I dok horde uličnih udarnika kao oštrica medijski dirigiranog sječiva paraju hrvatsku utrobu, razložno je zapitati se kakav bi odnos prema tim i takvim medijima trebale zauzeti žrtve u Domovinskom ratu. Povjeravajući im svoje gorke sudbine, nažalost, samo doprinose izgradnji njihove vjerodostojnosti, koju ovi potom svesrdno ulažu u razgradnju Hrvatske. Umjesto da odgovaraju na njihova, krinkom sućuti obavijena, podmukla pitanja, suvislo bi, a i dostojanstveno, bilo odgovoriti im pitanjima. Zašto silovanim Vukovarkama ne vjeruju barem koliko i 15-godišnjoj djevojčici? Je li njihova žrtva manje vrijedna? Ako nije, zbog čega onda ne pritisnu pravosuđe? Jer upravo su mediji, kako je zadarski slučaj nedvojbeno potvrdio, prava adresa za to. Naime, očito je kako su u tome utjecajniji i učinkovitiji od trodiobom vlasti sputane izvršne vlasti na koju običavaju svaljivati svu odgovornost. U suprotnom, žrtve rata pristaju biti pukim mirnodopskim instrumentom novovjekih kasarni JNA, poodmaklih u misiji daljnjeg duhovnog, biološkog i materijalnog rastakanja Hrvatske, posve na tragu izvorne JNA.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Pouke odlaska njemačke šefice CDU-a za hrvatsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Iznenadivši stranačke kolege, predsjednica njemačkog CDU-a i logična stranačka kandidatkinja za kancelarsku poziciju na parlamentarnim izborima sljedeće godine Annegret Kramp-Karrenbauer (A. K. K.) najavila je postupno povlačenje. Ne želi biti kandidatkinja za kancelarku u sljedećemu mandatu, u skladu s time povući će se i s mjesta šefice stranke.

No odustajanje je bilo samo pitanje izbora trenutka jer A. K. K.​​ odnosno Angela Merkel zapravo i nisu imale neku racionalnu drugu opciju. A. K. K.​ je preuzela stranku prije nešto više od godinu dana u tijesnoj stranačkog izbornoj utrci s Friedrichom Merzom, zahvaljujući ponajviše snažnom stranačkom inženjeringu svoje političke mentorice Angele Merkel.

U bitki između kontinuiteta (Merkel, A. K. K.​) i promjena (Merz) CDU-ovci su tada izabrali kontinuitet, ali trend nezadovoljstva putom kojim vodi Merkel i izbornih neuspjeha na lokalnim razinama bili su nezaustavljivi. ‘Mala Merkel’, kako su podrugljivo nazivali A. K. K.​, nije mogla učiniti ono što više ni velikoj Merkel nije polazilo za rukom: održati u poslušnosti stranku iz čijeg je vrha godinama uklanjala svaku potencijalnu političku konkurenciju i s takvom strankom i centristički-liberalnom političkom platformom osvajati izbore.

Što nakon ‘male Merkel’?

Puklo je prošlog tjedna u Thuringiji kada su CDU-ovci otkazali poslušnost stranačkom vodstvu i u koaliciji s AfD-om i liberalima podržali izbor liberalnoga pokrajinskog premijera, kako bi spriječili da vlast preuzme Die Linke, reinkarnirana komunistička ljevica iz bivšeg DDR-a. Prekršili su time zapovijed Mutti Merkel: nikad koalirati s AfD-om jer je on preradikalno desno za CDU, a sama se Merkel potrudila barem jednako toliko koliko i u AfD-u da dobiju etiketu stranke koja koketira s neonacizmom.

Pitanje je dakako, što nakon A. K. K. Znači li njezino povlačenje da se Mutti Merkel pomirila s time da stranka više ne može ići njezinim putem širokog otvaranja prema liberalnoj ljevici i zatvaranja prema konzervativnoj desnici koji onda potiču stvaranje ekstrema zdesna? Ili je riječ o još jednome manevru velike Mutti kojim će nakon izmicanja A. K. K.​ pokušati osigurati svoj kontinuitet ubacivanjem nasuprot Merzu koji će, sigurno, željeti preuzeti CDU i kandidirati se za sljedećega kancelara, nekoga kompromisnog i, dakako, svojeg kandidata?

Može se očekivati da će Merkel to barem pokušati učiniti. Pitanje je hoće li je (i) ovaj put stranka poslušati. Otkaže li joj poslušnost, a stranku i kancelarsku kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima preuzme Friedrich Merz, Kohlov učenik i jedan od najsnažnijih oponenata velikokoalicijske politike Angele Merkel, koji se zbog toga i povukao iz političkog života ostvarivši veliku poslovnu karijeru u financijskom sektoru, to onda znači ne samo veće izborne šanse CDU-a na sljedećim izborima, već bi sa sobom s obzirom na njemački utjecaj na ostatak Europe donijelo i promjene u političkom duhu europskih pučana te promjene u političkom duhu EU i Europske komisije.

Značilo bi to početak povratka klasičnoj političkoj desnici i ljevici, dakako, sa sadržajem resetiranim u skladu s duhom novog vremena, kao okosnici višestranačke scene.

Razorena višestranačka scena

Danas se jasno vidi da je velikokoalicijska politika Angele Merkel uz pripadajuće joj veliko lijevo-liberalno otvaranje CDU-a postigla trenutačni ekonomski uspjeh i privremenu političku stabilnost, ali je razorila do neprepoznatljivosti višestranačku političku scenu iz koje se generira upravljanje državom, izbanalizirala ulogu političkih stranaka i temeljni smisao demokracije i dovela do ruba novoga političkog jednoumlja u kojem umjesto stranaka, legitimiranih izbornim rezultatima, sve veći utjecaj na upravljanje državom i društvo imaju mediji, PR-ovci, spin-doktori, udruge civilnog društva, i to bez izbornog legitimiteta i jasne deklaracije o podrijetlu.

Velika koalicija vodi njemački SPD prema nestanku, na zapadu jačaju nestrukturirane zelene opcije koje izbacuju politiku u užem smislu iz svojih platformi i bave se borbama protiv prirodnih pojava poput klime i izmišljanjem novih sloboda, a na istoku prevladava neokomunistički Linke.

CDU je prepustio svoje desno biračko krilo AfD-u koji onda dodatno stigmatizira i gura prema radikalnoj desnici i neonacizmu ne bi li tako zadržao svoje birače. Liberali su se izgubili. A ako želite vidjeti kakve to veze ima s Hrvatskom, samo pročitajte još jednom – s time da umjesto CDU stavite HDZ, umjesto SPD – SDP…

Višnja Starešina / Lider.media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari