Pratite nas

Kolumne

Dani Veljače u listopadu

Objavljeno

na

Ugodne svibanjske vremenske prilike, još uvijek neuobičajene za sredinu listopada, nagnale su Aleksandra Stankovića da u svojoj zamalo već 20-godišnjoj ordinaciji opće prakse ugosti Veljaču,… Jelenu Veljaču. A što bi drugo tomu bio razlog? Pa samo bi okorjeli reakcionar mogao pomisliti kako se žena željezne logike utemeljene na samoproglašenoj moralnoj nadmoći, koja ne trpi ni najmanja propitkivanja jednako kao ni činjenice, histerična, a u isti mah i ledeno hladna poput mjeseca studenijeg od studenog s kojim opravdano dijeli ime, kvalificirala za gostovanje u Acinom nedjeljnom zabavniku izgovorivši lozinku koja otvara sva medijska vrata, pa tako i njegova – HDZ je kriv!

Kvaka je u sakramentima

A kako ne će biti HDZ kriv za možebitni zločin kolektivnog silovanja u županiji u kojoj je listom u svim općinama i gradovima na vlasti, kad je kriv što Hrvatska gospodarski raste istom stopom kojom joj i dug pada, a što prati i porast kreditnog rejtinga, što se hrvatska vojska i policija oporavljaju od višedesetljetne zapuštenosti, što se hrvatski glas za stolom obitelji europskih naroda sve bolje čuje i sve više sluša… Kriv je i što se povećavaju plaće za 6,12%, ne samo onima koji traže povećanje za 6,11%, nego i drugima, što omogućava da se o državnom trošku eksperimentalno liječe djeca oboljela i od najrjeđih bolesti, što angažira satelite kako bi se pronašlo u neveri nasred Atlantika nestalog hrvatskog moreplovca… Da, HDZ je kriv i točka, dobro je to u ovo predizborno vrijeme Veljača uočila, a radari u čipovima, implantiranima Aci tik pod kožu, nepogrešivo detektirali.

No, nije ovaj ćudljivi listopad razdražio samo Veljaču. Primamljivi zov vrelog asfalta natjerao je još neke da što stvarno, što virtualno, izgmižu iz skrovišta. Digla se kuka i motika, na noge je učas stalo i staro i mlado, ne samo ozlojeđeni, kako im je rečeno, gnjusnim činom repetitivnog grupnog silovanja, nego i zato što je sudac, onaj koji ima najpotpuniji uvid u spis i jedini je ovlašten po predmetu postupati, jedva punoljetne osumnjičenike pustio da se brane sa slobode. Medijski programirana slijepa ulica smjesta je presudila i sudcu i počiniteljima već temeljem priče jedne strane, povjeravanja žrtve psihologinji, i iskoristila alate svojstvene vremenu koje izrazito pogoduje bezvlađu da urbi et orbi razglasi identitete i onih, s razlogom zakonom zaštićenih od toga. No, čemu uopće zakon kad se pri ruci nađu dobri, stari, vrući katran i perje, pa u katran umočeni i perjem nakićeni nepoćudni sudac biva primoran uzeti bolovanje da bi viša instanca, kao oparena, njegovu odluku preinačila u rekordnom roku.

Ako bi tko pomislio da su nevladine udruge i mediji uvijek tako agilni u osudi odvratnog zločina silovanja, grdno bi se prevario. U neko doba, tamo negdje posred studenog, neobjašnjivo omlitave, pravednički žar im se naglo gasi, ispušu se i ušute. Štoviše, pokazuju beskrajno razumijevanje i strpljenje za funkcioniranje vladavine prava, proceduru i presumpciju nevinosti. U tome ih ne može smesti ni što su silovanja izvršena u Vukovaru ’91 provedena očito kao dio ratnog plana, k tome su i motivirana nacionalnošću žrtve radi ponižavanja drugih i drukčijih. Uostalom, nije li se i tada radilo o kolektivnim silovanjima? Ne susreću li i te žrtve danas počinitelje na ulici, a što medije u zadarskom slučaju upravo užasava? Čak i unatoč tome što silovatelji Vukovarki i Vukovara u ono vrijeme nisu bili maloljetni, mediji i nevladine udruge, koje se vole kititi zastavama borbe za zaštitu žena, iz nekog razloga tu majčinski brinu o nenarušavanju prava počinitelja. Kao da se ustručavaju povjerovati vukovarskim ženama neukaljane prošlosti, silovanima u već ozbiljnoj životnoj dobi, barem onoliko koliko su spremni pokloniti vjeru zadarskoj maloljetnici iz druge ruke? A možda misle kako se Vukovarkama to samo pričinilo? Ili ipak postoji prozaičnije objašnjenje? Da razlog tomu što ovdje izostaje „MeToo“ ipak nije mito? Korupcija nad korupcijama, procvjetala na zasadama političke korektnosti?

Čini se da je najpotpuniji odgovor na ove dvojbe ponudio ekspert kako za ondašnja vukovarska, tako i za aktualna zadarska pitanja, Fređa Matić. Pronicljivo je ustvrdio kako bi se mogao kladiti da svi počinitelji u zadarskom slučaju imaju sve sakramente. Ha, tu smo, i silovane vukovarske žene mora da su imale sve sakramente. A da su ti sakramenti baš gadna stvar, Fređa može posvjedočiti iz prve ruke. Uostalom, tko to može bolje znati od njega, njega koji se svojedobno, kao neka vrsta preteče istraživačkog novinara, infiltrirao među te monstrume sa sakramentima. Na vlastite se oči ne jednom mogao uvjeriti kolika je moć krunice u njihovim rukama. Naime, ista se već sitnom preinakom može pretvoriti u moćnu praćku, napravu pred kojom i najmoćniji tenkovi izbezumljeno skupljaju gusjenice, otprilike kao žena suočena s prijetnjom silovanja haljine, pa bježe glavom bez obzira samo kako bi izbjegli sramotu. Ma kakvi sakramenti, sve je to čisto nasilje i militarizam.

E da, dvostruka mjerila malokad tako kristalno jasno kao u opisanim slučajevima razgolićuju kako one koji nemaju sakramente, tako i one koji ih imaju, ali do njih slabo drže, baš onako kako neki prohujali listopad, ne ovaj, ogoljava listopadno drveće.

Izjednačavanje žrtava kako bi se prikrili počinitelji

Već i sama činjenica što su u dane sjećanja na stradanja Hrvata ’91, ponajprije 18. studenog, dana spomena na vukovarske žrtve, medijima usta puna žrtava, ali im ne pada na pamet radi njihove zadovoljštine pokrenuti histeriju kao u nedavnom zadarskom slučaju, zacijelo bi nagnala na oprez ne tako davnog pretka većine današnjih Hrvata, onoga koji nije umio raspoznavati slova, a bio je pošteđen i poučavanja od strane ovih, koliko razmaženih, toliko i mahnitih uličnih derišta.

Naime, licemjerno suosjećanje medija sa žrtvama u Domovinskom ratu dio je učinkovite taktike radi postizanja drugih ciljeva. Jalova, tek verbalna usmjerenost na žrtvu u biti podržava pristup ravnoteže krivnje, što je kamen temeljac postavke o građanskom ratu, nasuprot onoj o velikosrpskoj, združenoj komunističkoj i fašističkoj agresiji na Hrvatsku, u čijem je središtu planer, organizator i egzekutor. Naime, na spomen hrvatskih žrtava Srbi uvijek mogu izvući i svoje žrtve. Tako, čim netko progovori o hrvatskim žrtvama, unutarnji medijski agresori, kako bi priču razvodnili i izbalansirali krivnju, spremno vade neki zločin nad Srbima pripisan Hrvatima, npr. Grubore i Varivode, ne hajući pritom za kontekst, još manje za kronološki slijed. Na tragu je to svojedobne pomirbe na žrtvama između Ive Josipovića i Borisa Tadića kad je besramno izjednačeno 200 mahom mladih, zarobljenih, pa potom planski ubijenih Hrvata na Ovčari i 18 srpskih žrtava usmrćenih u poodmakloj životnoj dobi u nedalekom Paulin Dvoru u znak osvete za pretrpljene ratne gubitke. Pa ako je to najveća hrvatska mrlja te grozne ratne godine u tom napaćenom kraju, onda ona ne može biti drugo doli krunski argument čistoće hrvatske obrane.

Ne manje važno, usredotočenošću na žrtvu mediji ujedno skreću pozornost s počinitelja. Kao da im ga je teško imenovati onako jasno kako ga u presudi povodom tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije vidi Međunarodni sud pravde sa sjedištem u Haagu. Nije ovdje riječ o onome, hrvatskoj javnosti poznatijem, kaznenom sudištu na kojem se sudilo pojedincima za ratne zločine, iz čije ostavštine svaki mutikaša može po volji izabrati ono što mu paše pa uokolo time mahati. Radi se o sudu gdje su strane u postupku države, sudu koji je utvrdio sveobuhvatniju i potpuniju istinu o ratu, a nije se bavio tek kamenčićima u mozaiku.

Dakle, mjerodavan međunarodni sud u genocidnim činima počinjenim protiv Hrvata ’91 vidi obrazac zločina s ciljem uspostavljanja etnički homogene srpske države (neki bi to kolokvijalno nazvali „etničkim čišćenjem“, no, eto, sad ne će), a kao počinitelje izrijekom imenuje JNA i srpske snage. Baš tim redom! S druge strane, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne vidi obrazac organiziranih zločina sa širim strateškim zločinačkim ciljem, nego tek pojedinačne zločine pojedinih pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih snaga. Međutim, medijima stacioniranima u Hrvatskoj iz nekog je razloga to neugodno i spominjati, a kamoli ovu distinkciju naglašavati. Možda jer ih podsjeća da su hrvatske argumente na kojima počiva presuda sustavno umanjivali i zataškavali, dočim su, s druge strane, srpske argumente gorljivo zastupali.

Ilustrativan primjer su tzv. Brijunski transkripti kojima su medijski dobošari dokazivali zločinačku namjeru Operacije Oluja vađenjem iz konteksta Tuđmanove rečenice kako Srbi moraju nestati. Međunarodni sud je tu tvrdnju sadržanu u srpskoj protutužbi suvereno razmontirao. Kao da pojašnjava malom djetetu, ustvrdio je da se radilo o izjavi očito danoj u vojničkom smislu u sklopu razmatranja strateških ciljeva vojne operacije, a ne o nekakvom planiranom nestanku civila, odnosno etničkom čišćenju. Ovaj primjer potvore ne samo što bi trebao vrištati iz medija, kad bi im bilo stalo do bjelodane istine, potvrđene, evo, i od međunarodnog pravosudnog autoriteta, nego bi svakako morao naći mjesto i u udžbenicima povijesti. No, o njemu se, kao i o ostalim ključnim elementima pravorijeka Međunarodnog suda pravde, šuti. Moguće stoga što su potomci i ideološki slijednici oficira JNA dobro raspoređeni diljem prevladavajućih medija u Hrvatskoj pa im isticanje zločinačke uloge te vojske nije po volji.

Jer da su mediji barem upola naglašavali ključne dijelove činjeničnog stanja utvrđenog presudom međunarodnog suda koliko su prije toga propagirali srpsku poziciju u tom sporu, ili da su to učinili barem onako žestoko i ustrajno kako danas nameću službenu uporabu ćirilice u Vukovaru, možda bi lokalna srpska zajednica, ostavši bez medijskog oslonca, bila spremnija suočiti se s prošlošću. Pa bi sama zatražila moratorij na službeno uvođenje ćirilice u Vukovaru sve dok se domicilni Hrvati s tim ne slože (a što, naravno, ne znači da bi joj bilo onemogućeno učenje tog pisma u školskom programu). Ovako, uvođenje ćirilice doista nema nikakvog smisla sve dok ne umre zadnji Hrvat koji je, vrativši se na ruševine svog doma, traumatiziran prizorom iscrtanih ocila (4 ćirilična „S“) ili nekom drugom porukom mržnje ispisanom ćirilicom kao operativnim sredstvom, a ne samo simbolom cilja agresije, dakle, stvaranja etnički homogene srpske države.

Kasarne JNA i pobunjenici protiv Hrvatske danas

Istodobno, ciničnim naglašavanjem činjenice kako za zločine još nitko nije odgovarao mediji dodatno prikrivaju potpunu nezainteresiranost i odsustvo volje za djelotvornim pritiskom na sudbene vlasti u slučajevima ratnih zločina nad Hrvatima. Ali zato kad osumnjičeni imaju sakramente, bila riječ o nedjelima počinjenim onda ili sada, uslijedi paljba iz svih oruđa i kalibara. Baš onako kako su JNA i srpske snage djelovale po Hrvatima ’91. A i motiv im je isti. Ne mogu podnijeti Hrvate kakvi jesu. Samo što su JNA i Srbi ’91, vođeni pragmatičnim svjetovnim i duhovnim pastirima tada zaključili kako je najbolje da se od takvih s kojima nije moguće živjeti, odijele, i da je to najbolje učiniti tako što će ih potjerati. Dotle, njihovi suvremeni mentalni slijednici zaključuju kako bi Hrvati ipak mogli postati podnošljivi bude li ih se preodgojilo. I to ne postupno, nekim sitnim korekcijama, nego totalno, naglavce, tako da postanu sušta suprotnost onome što jesu. Ukratko, da zaborave na sakramente.

Stoga nije pretjerano reći, štoviše, možda je i preblago, kako privatni mediji srednje struje s koncesijom na čitavu Hrvatsku, a vlasništvom tko zna gdje, kao i nacionalna javna TV kuća, posebno za SDP-ove vlasti, sad igraju ulogu JNA iz ranih devedesetih. Tobože su neutralni, stvaraju tampon zone između zavađenih strana, ali su vidno pristrani u korist nevladinih pobunjenika, današnjih pandana martićevcima i četnicima. Pružaju im svaki vid potpore, od logističke do infrastrukturne, dok Hrvate s guštom čereče. No, da i javna televizija, čak i kad je HDZ na vlasti, nije imuna na takvo djelovanje, pokazuje sapunica emitirana nedjeljom u 2, gdje Aca Stanković igra ulogu oficira za vezu, dok je u najnovijoj epizodi Jelena Veljača utjelovila lik pobunjenika protiv Hrvatske, borkinje za drukčiju Hrvatsku. Taj ideološko-svjetonazorski konkubinat slabo prikriva poneka čarka. Tako se Stanković, valjda okuražen brčinama ala Burt Reynolds, ovom prilikom u jednom sporednom pitanju drznuo zastupati provokativno stajalište mimo glavne struje, izazvavši u Veljačinim očima onaj patološki, unezvijereni antifa pogled, ono kad zjenice naglo hvataju gornji desni kut pa sijevnu nekim čudnim, prigušenim sjajem. Ipak, hrabrosti da u kontekstu silovanja problematizira dvoličan odnos nevladinih udruga specijaliziranih za ženska prava spram vukovarskih žena nije smogao.

Oficiri i oficiruše za vezu i dalje nesmetano žare i pale nacionalnom televizijom i 5.com i svet.com, doduše, u nešto skučenijem terminu nego u zlatno Radmanovo doba. Tako Daniela Trbović, još jedna mrzovoljna žena koja pamet dokazuje prosipajući cinizam i sarkazam, a takve se žene studene, posve ispražnjene od topline ženstvenosti, danas nameću kao uzor, 5.com (ovo „com“ je valjda podsvjesna asocijacija na com-partiju), u terminu rezerviranom za one koji su pobijedili ’45 ugošćuje strastvene poklonike utemeljitelja i vrhovnog komandanta armije koja je zdrobila i poklala Vukovar, jugoljupce u velikom (Dino Rađa) i u malom (Mile Kekin).

No, Aca i Daniela su tek paradigmatski primjerci opisane pojave. Mnoštvo im je još kolega razasuto po medijima u istoj misiji. Dotle su izvođači najgnjusnijih radova, pobunjenici protiv Hrvatske, sad ne samo progonitelji, nego i preodgojitelji Hrvata, uz Veljaču još i „branitelj“ Zoran Erceg, borac protiv branitelja, „umjetnik“ Siniša Labrović, skrnavitelj umjetnosti, „filmski režiser“ Dario Juričan, kradljivac Bandićevog imena koji se žali da mu je ono ukradeno (o, Bože, kakva su to vremena došla da se komunističkim provokatorima „krade“ ukradeno), Sanja Sarnavka, sekularna vještica ogrezla u borbi protiv Katoličke crkve, Vesna Teršelič, borkinja protiv istine o Domovinskom ratu na maločas opisanom tragu, Lora Vidović, pučka pravobraniteljica svih osim Hrvata, kojekakvi smutljivci iz nevladinih udruga tipa GONG-a, i sva ona fukara što se ulicama i trgovima vucara tražeći pravdu u rasponu od „za Jokića“ do „za djevojčice“, a o čijem se djelovanju u medijima srednje struje može čuti samo sve najbolje. Upravo je tako slatkorječivo i JNA onomad štitila pobunjenike protiv Hrvatske, također ugrožene od povampirenih ustaša.

I dok horde uličnih udarnika kao oštrica medijski dirigiranog sječiva paraju hrvatsku utrobu, razložno je zapitati se kakav bi odnos prema tim i takvim medijima trebale zauzeti žrtve u Domovinskom ratu. Povjeravajući im svoje gorke sudbine, nažalost, samo doprinose izgradnji njihove vjerodostojnosti, koju ovi potom svesrdno ulažu u razgradnju Hrvatske. Umjesto da odgovaraju na njihova, krinkom sućuti obavijena, podmukla pitanja, suvislo bi, a i dostojanstveno, bilo odgovoriti im pitanjima. Zašto silovanim Vukovarkama ne vjeruju barem koliko i 15-godišnjoj djevojčici? Je li njihova žrtva manje vrijedna? Ako nije, zbog čega onda ne pritisnu pravosuđe? Jer upravo su mediji, kako je zadarski slučaj nedvojbeno potvrdio, prava adresa za to. Naime, očito je kako su u tome utjecajniji i učinkovitiji od trodiobom vlasti sputane izvršne vlasti na koju običavaju svaljivati svu odgovornost. U suprotnom, žrtve rata pristaju biti pukim mirnodopskim instrumentom novovjekih kasarni JNA, poodmaklih u misiji daljnjeg duhovnog, biološkog i materijalnog rastakanja Hrvatske, posve na tragu izvorne JNA.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari