Pratite nas

Razgovor

Danilo Gregović ne želi i ne dopušta da se zaboravi velikosrpska agresija

Objavljeno

na

Mladen Pavković u razgovoru s osnivačem ratnog muzeja koji ne zanima državne institucije

U Zagrebu se može razgledati  i Muzej ratne fotografije (Hebrangova 4), koji bi mogao nositi i naziv – „Ne zaboraviti“. Izložene su brojne fotografije iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, (ali i rata u cjelini), čiji su autori isključivo profesionalni fotografi… U sklopu muzeja nalazi se i dvorana gdje se prikazuju i dokumentarni filmovi na ovu strašnu temu.

Muzej je otvoren već više od godinu dana (od početka listopada 2018.), a neki ga već svrstavaju i u najbolje muzejske prostore ovoga grada.

No, nakon razgledanja svih tih užasnih i potresnih eksponata, koji nas vraćaju u doba kad je Hrvatska krvarila, kad se borila za svoju slobodu, nikome nije svejedno.

Međutim, na prvi pogled se čini da je ovaj muzej djelo neke državne institucije, da nema nikakvih problema, kad tamo – vlasnik ovog prostora je čovjek koji ne želi i ne dopušta da se zaboravi velikosrpska agresija, a samim time i rat, – Danilo Gregović, inače bivši zamjenik državnog odvjetnika Grada Zagreba i odvjetnik, koji očito i u mirovini „nema mira“.

Svu svoju ušteđevinu uložio je u muzej.

A kako je došao na tu  ideju?

-Trivijalizacija rata, učiniti rat i njegove posljedice nečim svakodnevnim i banalnim je pogled na stvari koji me je počeo tako iritirati da sam odlučio dignuti glas protiv toga-rekao je i dodao: Idioti, kukavice i oni koji rata nikada vidjeli nisu pobornici  trivijalizacije. Oni, pak, koji su u ratu bili, oni koji su na svojoj koži, u bilo kojem svojstvu – kao civili, kao žrtve ili kao vojnici rat proživili, oni znaju da je rat sranje, da rat uzrokuje neviđenu patnju, da rane ratne zarastaju sporo ili nikako i oni nikada neće biti pobornici trivijalizacije. Tu će skupinu televizijski prozori bilo kojeg bojišta uznemiriti i njima neće pasti napamet da gledajući tuđu patnju ležerno otvore pivo, kao da se ništa ne događa. Ta skupina iskusnih i mirih ljudi nikada neće biti naši posjetitelji, jer njima novo ratno, pa makar i virtualno iskustvo ne treba. Muzej je sagrađen za one koji misle da znaju sve o ratu. Nastojali smo ratnu patnju učiniti vidljivom. I zato je naša misija anti ratna.

-Tko je osigurao prostor, financijska sredstva?-pitamo dalje.

-Ja sam umirovljeni odvjetnik. U taj sam projekt uložio svu svoju ušteđevinu. Sada nemam više ušteđevine, ali je Zagreb bogatiji za jednu dobru stvar!

– Na koji ste način došli do ratnih fotografija, tko su autori?

-Kustos muzeja je prof. dr. Sandra Vitaljić sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. Pročitao sam njezinu knjigu „Rat slikama“, pitao je bi li voljela biti kustos izložbe i ona je pristala. Tema izložbe je Domovinski rat. Patnja u Domovinskom ratu. Izložba predstavlja selekciju fotografija profesionalnih ratnih reportera domaćih i međunarodnih koji su slali izvještaje s bojišta. Među njima ima i zvijezda kao što su Ron Haviv, Christopher Morris, Paul Loewe, te brojni naši fotografi.

– A, na koji se način recimo Ministarstvo hrvatskih branitelja ili obrane uključilo u ovaj projekt? Zapravo, jeste li ih tražili za bilo kakvu pomoć? A Ministarstvo kulture…? Što kaže na sve to Grad Zagreb?

-Ministarstvo branitelja pozvali smo na otvorenje, nitko se nije pojavio. Poslali smo još nekoliko poziva – ništa! Grad Zagreb, Gradski ured za kulturu molili smo za pomoć, molio sam za sastanak pročelnicu – nikad nikakvog poziva od njih nismo dobili; nisu nam čak javili niti da su primili email, na telefonske pozive ne uzvrčaju. Ministarstvo kulture nam je u dva navrata dalo nešto para. Na tome smo zahvalni, iako se radi o mrvicama no, barem nas nisu ignorirali.

-Ima li posjetitelja? Tko najviše dolazi?

-Najviše dolaze strani turisti. Prema njihovom rangiranju, najveća turistička internetska platforma Tripadvisor stavila je Image of war na prvo mjesto svih turističkih atrakcija u Zagrebu i ocjenjeni smo kao najbolji muzej u glavnom gradu. Slično nas rangira i Google. Za naše ustanove – ne postojimo! Porezna uprava nam npr. želi odrezati PDV. Zakon kaže da su djelatnosti u kulturi oslobođene PDV-a. Kad im to predočim oni odgovaraju, da ali to netko mora potvrditi. Ja im kažem dođite, pogledajte izložbu, jer se porezna obveza ocjenjuje prema gospodarskoj biti – što stvarno radiš. Oni na to zašute i šalju opomenu. Da ne povjeruješ! I tako redom…  Očito je da u vlastitom selu ne možeš biti prorok!

-A hrvatski branitelji? Jel dolaze i oni?

-Vrlo rijetko. No, ja razumijem da njih to ne zanima zbog razloga koja sam ranije naveo. Međutim njihovu strukovnu organizaciju  to bi trebalo zanimati ako je njihov cilj Mir, a ne Rat. Mi bismo u idealnom svijetu trebali biti prirodni saveznici. Nažalost, čini se da nemaju interesa.

-S obzirom da je to vaš privatni prostor kad-tad ćete ovaj muzej morati zatvoriti… Ili?

-Zatvorit ćemo kad i ako propadnemo. Sada još držimo glavu iznad vode, plaćamo račune, ali ne i PDV. Nadam se da ćemo se održati. Muzej ratne fotografije nije niti kladionica, ni pečenjara, ni pekarnica, nego je to nisko akumulativna obrazovna i kulturna ustanova koja nema profita, ali radi, barem mislimo, jednu korisnu stvar. Nadamo se da će to vlasti uočiti i pustiti nas na miru.

-Pored izložbe fotografija i prikazivanje dokumentarnih filmova, jel u ovom prostoru priređujete i druge aktivnosti?

-Nekoliko je inozemnih škola održalo sat nastave povijesti kod nas. Učenici su sjedili po podu i pisali svoje zadaće. Predivna slika! Možete se o našim aktvnostima upoznati na našim Facebook stranicama @Image of war. Imamo međunarodni natječaj za kratku priču; natječaj za prijedloge za unaprijeđenje muzeja; organizirali smo međunarodnu radionicu u suradnji sa VII Academy – poznatom međunarodnom agencijom koja okuplja profesionalne ratne fotografe…

-A, na koji se način ovaj muzej propagira? Naime, čini nam se da mnogi i ne znaju za njega…

-Samo preko društvenih  mreža i usmenih predaja. Nemamo novaca ni za kakvu plaćenu marketinšku aktivnost.

– Nego, gospodine Danilo, postoji li negdje drugdje nešto slično?

-Na daleko i na široko ništa slično ne postoji u Evropi. U Dubrovniku postoji Warphoto muzej. Oni su naši dobri prijatelji, ali naše se koncepcije razlikuju. Osim toga ja ne znam ni za što slično u Evropi.

-I na kraju: što ste radili u vrijeme Domovinskoga rata, možemo li nešto više znati o vama?

– Umirovljeni sam odvjetnik. Za vrijeme rata bio sam zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, prije toga sudac u Pregradi itd. Cijeli se život bavim pravom. Odvjetnik sam bio od 1992. do umirovljenja. Bio je to jedan uzbudljiv i dobar život u krilu fantastične obitelji: žena Ana, koja je sve moje dobre i loše poteze odobrila i pratila i tri naša sina…kazao Danilo Gregović,   osnivač i vlasnik jedinstvenog muzeja u hrvatskoj, ali i šire.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jakov Sedlar – Snimam jer na sreću, imam svoj osobni ‘HAVC’

Objavljeno

na

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar svako malo iznenadi s nekim novim umjetničkim filmskim projektom, bez obzira što (uvijek isti) pojedinci manje-više svako njegovo djelo dočekaju “na nož“. On je već odavno prestao čitati i osvrtati se na te tzv. kritike, tim prije što se i u njegovu slučaju pokazalo da „psi laju, a karavane prolaze“.

Ovog puta, razgovarali smo o još jednom novom  projektu koji će u srijedu (27. 5. 2020., HTV, od 20,05.) biti prikazan i na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT). Riječ je o biografsko-povijesnom dokumentarnom filmu „Od Mossada do Eichmanna“. Međutim, još kad ga nisu ni vidjeli, osobito predstavnik Židovske općine Zagreb izrazio je svoje negodovanje… Zašto? – pitamo Sedlara.

–          O tome mi je teško bilo što reći, jer odgovora – nemam. Nitko u Hrvatskoj, pa ni taj gospodin, nije film vidio, tako da jedino mogu pretpostaviti da mu se ja, kao osoba, iz nekoga razloga ne sviđam, kazao je Sedlar.

–          Na koji ste način došli do Rafija Eitana, izraelskog političara i najpoznatijeg  agenta tajne službe Mossad?

–          Rafi Eitan (na slici s autorom filma) bio je moj dugogodišnji prijatelj. Upoznao sam ga prije petnaesetak godina u kući Meir Amita, legendarnoga šefa Mossada o kojemu sam tada radio film. Rafiju se taj film jako svidio i nakon premijere rekao mi je: Volio bih da nešto slično napraviš i o meni. Kako nije bio jednostavan čovjek i kako je imao mnoštvo obveza, tu sam mu želju ispunio nakon skoro deset godina.

–          U filmu govore i drugi istaknuti izraelski političari i vojnici…

–          Istina je, u filmu govore bivši premijer Ehud Olmert, najpoznatiji izraelski odvjetnik Ram Kaspi, čiji je otac napravio zakon po kojem su Izraelci mogli na smrt osuditi nacistu Adolfa Eichmanna (Izrael nema smrtnu kaznu),  legendarni general Avigdor Kahalani i bivši šef Shin Bet-a (vojna tajna služba) Yaakov Peri.  Naravno, sam Rafi govori o najvažnijim detaljima svoga života.

–          Jeste li o snimanju ovog filma obavijestili izraelske organe?  Jeste li o tome obavijestili  i nekog u Hrvatskoj, recimo čelnika Židova u Zagrebu, gospodina Krausa, koji očito mora znati i „odobriti“ sve ono što se prikazuje i piše u Hrvatskoj o Židovima?

–          Izrael je vrhunska demokracija i nema potrebe bilo koga od bilo koje razine vlasti obavještavati o onome što radim na planu filma. Posebno kada se radi o jednoj takvoj osobi kakav je bio Rafi Eitan. Ukoliko vas je on angažirao i prihvatio, onda ništa drugo ne treba. Posebno nije bilo potrebe izvijestiti bilo koga u Zagrebu, uključujući i gospodina Krausa , što radim u Izraelu. Tamo sam uistinu kao kod kuće u svakom pogledu.

Nego, tko je financirao ovaj projekt, koji je nastao u američko-izraelsko-hrvatskoj produkciji?

–          Film su financirale dvije produkcijeske kuće iz Izraela i USA, a iz Hrvatske je to uradio koproducent.

–          Je li gospodin Eitana pogledao ovaj dokumentarac, kako mu se dopao, odnosno na kakve je kritike film naišao u Izraelu?

–          Rafi Eitan je film vidio, jako mu se svidio, na premijeri je bila cijela njegova obitelj i mnogi iz izraelskog kulturnog i političkog života, a na kraju filma nazvali smo ga iz dvorane i on se obratio nazočnima putem telefona. Bio je to uistinu lijep događaj koji se zbio u Cinematheque Tel Aviv. Sve kritike bile su odlične, a film je do sada prikazan u 19 zemalja.

–          Dosad ste snimili brojne dokumentarne i ine filmove. Malo ih je prikazano na HRT-u. Zašto?

–          Teško mi je ulaziti u razloge HTV-a koji je sam koproducent ili isključivi producent mnogih mojih filmova. Razlozi nisu filmski, umjetnički, radi se o drugim razlozima, siguran sam. Naime, mnogi moji fiomovi prikazuju se po svijetu, ali ne i na HTV-u, što mi nije drago i što pokazuje odnos te kuće prema onima koji ne misle kao oni.

–          Vaše filmske i ine projekte malo ili ništa ne financira Ministarstvo kulture, HAVC i druge institucije…Pa, kakve projekte onda oni financiraju?

–          Vidite i sami što se financira. To je jedna plemensko-interesna skupina koja godišnje podijeli više od 70 milijuna kuna, što je mnogo novca. Ukoliko ste dio plemena, prolazite, ukoliko ne, nemate šanse. Nikada nisam bio dio nikakvoga plemena, pa je to razlog zašto ne podupiru ono što radim. Na sreću, imam svoj osobni «HAVC», Hrvate i slobodne ljude po svijetu koji vole i podržavaju ono što radim. Samo da neke spomenem: Anton Kikaš, Ilija Letica, Frank Lulić, braća Tolj, Marko Franović, Nikola Babić, Peter Puljich, Ante Zovko…

–          Koji ćemo vaš naredni film i kada gledati na HRT-u?

–          To  znaju samo oni koji vode HRT, ja zaista ne znam.

–          I još samo: kako, nakon toliko uspjeha u svijetu, tumačite da ste „najproblematičniji“ redatelj u Hrvatskoj, odnosno tko su ti koje boli glava samo kad najavite neki novi projekt?

–          Za to malo marim. Radim ono što mislim da je potrebno i ono što me zanima. Mislim da ne bih trebao biti problematičan ni u kojem smislu, jer nikoga ne ugrožavam niti vrijeđam. Samo radim svoj posao i govorim o temama koje drugi neće. Recimo, za nekoliko dana izlazi film „Hrvatski anđeli rata“, prvi film o stradanju djece u Domovinskom ratu. Ima masa tema koje su netaknute i tu konkurencije nema. Prema tome…

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nova Mostova uzdanica Marija Selak Raspudić: Ja imam samo jednog političkog uzora

Objavljeno

na

Objavio

Novo nezavisno ime na listi Mosta, ali i hrvatskoj političkoj sceni je – Marija Selak Raspudić. Zašto se ova poznata doktorica znanosti uz znanstvenu karijeru u području filozofije i bioetike odlučila za ulazak u političke vode, ali i koje su glavne odrednice njezina programa otkrila je u intervjuu za Večernji list.

Zašto politika i zašto baš sada?

A zašto ne politika? Već i sama činjenica da je to ono što me svi prvo pitaju, uz komentar: „Što mi je to trebalo?“, pokazuje dubinu apatije u koju smo zapali, a koja se ponajprije odnosi na gubitak vjere da je moguće išta učiniti drugačijim što, posljedično, čini svaki javni angažman besmislenim. Tu percepciju želim promijeniti. Stvar je stoga potrebno obrnuti. U trenutku ugroze demokracije u kojem se nalazimo nužno je sve slobodno misleće pojedince upitati zašto se oni ne uključe u politiku.

Na što misli kada kaže da je demokracija ugrožena?

Ugrozu demokracije sažeto detektiram na tri razine – onemogućavanje referenduma, onemogućavanje dopisnog i elektroničkog glasovanja te raspisivanje izbora usred pandemije. Znakovito je da se vladajući duopol samo na površini i pred izbore razilazi na isprovociranim ideološkim temama dok paralelno vlada dubinski konsenzus u stopiranju demokratskih procesa u Hrvatskoj, napose onih osnovnih alata koji omogućuju aktivniju participaciju građana, izbornog zakona i referenduma. Tako se kod građana sustavno potiču rezigniranost i cinizam, druga strana medalje političke pasivnosti i zatupljenosti.

Zašto je odabrala baš Most?

Zato što simpatiziram inicijalnu ideju Mosta po kojoj je on platforma koja okuplja nezavisne pojedince za koje smatra da svojim radom mogu doprinijeti poboljšanju društva u cjelini. Činjenica da mi je ponuđeno mjesto bez uvjetovanja ulaska u stranku pokazuje da se oni i dalje nalaze na tom tragu. Jednako tako, ovakvo raspisivanje izbora koje je onemogućilo stvaranje i registriranje vlastitih neovisnih lista doživjela sam kao poticaj da se angažiram i to na način koji je trenutno jedini moguć – ulaženjem na listu neke od postojećih političkih opcija. Tu je izbor pao na Most.

Je li već dogovoreno u kojoj će izbornoj jedinici biti na listi?

Kandirat ću se u jednoj od zagrebačkih izbornih jedinica jer je to grad u kojem sam rođena, odrasla i živim. No u ovom političkom trenutku pristajanjem da budem na Most-ovoj izbornoj listi mandat mi ni u kom slučaju nije zagarantiran, nego se za njega trebam izboriti, što smatram korektnim ulaskom u političku bitku.

Ako uđe u Sabor, hoćete li zastupati politiku Mosta ili svoju vlastitu?

Zastupat ću svoju politiku kao nezavisna kandidatkinja, no već i samo pristajanje ulaska na njihovu listu dokaz je da se slažemo u temeljnim programskim načelima koja se prvenstveno odnose na antikoruptivnu politiku usmjerenu prema budućnosti.

Koji su konkretni problemi kojima će se baviti u politici?

Dok nas vladajući duopol opetovano u predizborno vrijeme vraća u ideološke rovove, namjera mi je osvijetliti cijeli jedan skup problema vezan uz virtualizaciju naše stvarnosti koji je u hrvatskoj javnosti zanemaren, a smatram ga presudnim za našu budućnost. Također, nije samo pitanje koje stvari treba reformirati, nego i koje vrijednosti u društvu treba očuvati. U tom smislu treba istaknuti da je Hrvatska relativno sigurna zemlja velikih prirodnih resursa te i dalje problematičnog, ali ipak dostupnog zdravstvenog i obrazovnog sustava. Jedno od važnijih pitanja svakako je i Hrvatska u kontekstu disonantne politike EU koja se razilazi na svakom ozbiljnijem pitanju, od migrantske krize pa do pandemijskih mjera. Na tom tragu ne treba se hvaliti banalnostima poput našeg presjedanja Europskom unijom koje je omogućeno svakoj članici, nego raditi na ravnopravnosti našeg položaja u situaciji njezinog mogućeg raspada.

Što znači najava da će rad usmjeriti prema “tehničkoj dehumanizaciji” i “prijetećoj digitalnoj diktaturi”?

Pod tehničkom dehumanizacijom podrazumijevam, primjerice, činjenicu da je Mark Zuckerberg ustvrdio da će probleme u kojima se našao Facebook, a koji se protežu od govora mržnje, zlouporabe naših podataka u komercijalne i političke svrhe pa sve do lažnih profila, riješiti umjetna inteligencija koju razvijaju za tu svrhu. Također, Europski je parlament nedavno donio Izvješće o pravilima građanskog prava o robotici kojim su najsofisticiraniji autonomni roboti dobili pravnu osobnost. To znači da se pretpostavlja da ljudi nisu u stanju moralno rasuđivati, pa bi taj posao umjesto njih od trebala obavljati najnaprednija tehnologija. Digitalna diktatura odnosi se pak na najavu razvijanja različitih aplikacija putem kojih bi se pratilo naše kretanje s navodnim ciljem „suzbijanja prijeteće pandemije“. Sustavno praćenje već je sastavni dio boravka na internetu, a imamo i nove fenomene kao što su Airbnb i Uber platforme koje funkcioniraju na principu ocjenjivanja, što otvara cijelo jedno područje socijalnog kapitala i nereguliranih, a često i nepostojećih radničkih prava.

S kime je nakon izbora moguća koalicija, a s kojim je opcijama ona isključena?

Tko ulazi u izbore mora barem inicijalno imati pobjednički mentalitet stoga je moj odgovor na ovo pitanje: „A tko kaže da će nam koalicije uopće biti potrebne?“

Tko joj je politički uzor?

U idejnom smislu svakako antički filozofi poput Sokrata kojima je istina bila draža i od vlastitog života.

Raspravlja li sa suprugom Ninom Raspudićem o političkoj situaciji i je li joj on kritičar ili podrška?

Razgovaramo o svemu, pa tako i o političkoj situaciji. U analizama i stavovima često se ne slažemo, no to smatram obostrano poticajnim jer za partnera nisam tražila istomišljenika, nego osobu koja misli svojom glavom. No i naš se život kao i život svih drugih parova najčešće svodi na mnogo prizemnije stvari, od raspodjele kućanskih poslova do brige oko djeteta.

Znači li njen izlazak na izbore trajniji politički angažman uz znanstvenu karijeru te planira li ostati u politici i ako ne bude dio idućeg saziva Sabora?

Ako mi građani daju povjerenje, a ja to povjerenje uspijem opravdati, onda mi, možda, predstoji aktivni politički angažman na dulje staze. No, ako se jedno od toga ne dogodi, onda treba biti pošten prema sebi i drugima te se vratiti svojoj struci. Sabor je ionako prepun ljudi koji zaljubljeni u svoju sliku ignoriraju volju birača te različitim predizbornim trgovinama kupuju svoje mandate jer nikako ne žele shvatiti da je njihovo političko vrijeme odavno prošlo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari