Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tko je Danko Končar

Objavljeno

na

Danko Končar je čovjek u kojeg se polažu nade – nade da će spasiti hrvatsku brodogradnju. Treba li nju uopće spašavati, i zašto, odnosno zašto ne, je druga je priča. No nade su sve slabije.

A sve je počelo idilično prije desetak godina kad se Končar vratio u Hrvatsku, koju je napustio davnih osamdesetih, nakon što je odslužio dugogodišnju zatvorsku kaznu za pljačku društvene imovine. Končar se vratio u zemlju iz koje je otišao kao bivši robijaš s ozbiljnim novcem, i, naravno, svatko mu je želio biti najbolji prijatelj.

Dio hrvatske “elite”

A druženje je nekako najbolje išlo uz vino, maslinovo ulje i sireve, pa je tako pred nekih sedam godina u skupom opatijskom restoranu “Bevanda” održao promocija vina iz svoje vinarije “Capo” u okolici Brtonigle, družeći se s hrvatskom elitom, a ponajviše s Radom i Lenkom Šerbedžijom za koje su mediji pisali da su mu dugogodišnji obiteljski prijatelji.

Vinariju je kupio za 2,3 milijuna kuna – i navodno je platio tri puta skuplje nego što je vrijedila za što je optužio obitelj poznatog pjevača Tonija Cetinskog, kao i za navodne milijunske prijevare kod kupnje velikih površina zemljišta u Istri. S njima je isto bio u prijateljskim odnosima, koji su prerasli u poslovne, dok nije došlo do tužbi.

Kad smo kod toga, Trgovački sud Pazinu nedavno je donio nepravomoćnu presudu prema kojoj Vinka Cetinski, bivša doministrica i nekadašnja direktorica u Končarevoj tvrtki Kermas ulaganja, mora Končaru isplatiti 66 milijuna zbog imovinske štete, dok je zahtjev prema Mirku Cetinskom u cijelosti odbacio kao neosnovan. No sud je odbio dio Končarevih zahtjeva i obvezao ga je na plaćanje parničnog troška. U obrazloženju presude stoji kako Vinka Cetinski nije svjesno i s namjerom nanijela štetu uvećanjem cijene nekretnina, a čitava stvar ostaje prilično nejasna i prelazi okvire ovog teksta. Odvjetnik obitelji Cetinski se na tu presudu žalio.

“Više od posla”

Za vinarski biznis je Končar govorio da je više od posla, osobni užitak i opuštanje, kao i proizvodnja maslinovog ulja. No ulagao je ponajviše u nekretnine – očito, ono u što jedino bilo tko u Hrvatskoj tko želi zaraditi ulaže, a od početka je pokazivao interes za brodogradilišta.

Naravno, opet zbog nekretnina, jer Končar nije blesav i jasno mu je da proizvodnja u Hrvatskoj nije i zapravo i teško može biti profitabilna, a usto, on nije brodograditelj niti išta zna o tom poslu. Brodogradilište Uljanik kupuje po svoj prilici kako bi dobio komad obale za održavanje i servisiranje megajahti i gradnju stanova i apartmana, što su profitabilni poslovi, za razliku od gradnje tankera. Brodotrogir je kupio da bi ga pretvorio u marinu, što je ekonomski svakako opravdano, ali je nastavio graditi i brodove: U Brodotrogiru je naslijedio i dva kvalitetna projekta brodova koji su već bili naručeni, i ta dva broda su dana u leasing.

Bogatiji od Todorića

Mediji njegovo bogatstvo procjenjuju na preko 15 milijardi kuna, neki pišu da je bogatiji i od Todorića (sad svakako jest, jer je sve Todorićevo bogatstvo zapravo bilo u dionicama Agrokora i pripadajućih tvrtki, i kao takvo je nestalo u stečaju). No postavlja se nerijetko i pitanje: Je li njegov novac stvarno njegov? Končar navodno nema kapitala u svojoj tvrtki, već samo dugove: Tvrtka radi s posuđenim novcem. Unatoč tome, nije mu bio problem posuditi Uljaniku prošlog mjeseca preko 12 milijuna eura za nastavak poslovanja – dakle, on ima pristup kapitalu, i to ozbiljnom.

Ostaje pitanje čijem? Vlastitom, ili je on samo istureni igrač koji ulaže nečiji tuđi novac? Da bi se o tome nešto zaključilo, treba znati tko je Danko Končar i gdje je bio sve one godine kad ga nije bilo.

Posve obična mladost 

Rođen je u Zagrebu ratne 1942. godine, ima brata Lazu, polusestru Danicu i polubrata Milana. Njegova majka je radila u školi, a otac je bio profesor na Poljoprivrednom fakultetu. Iz prvog braka ima troje djece, koja su uključena u njegov biznis: sin Nenad vodi tvrtku Jadranska ulaganja i suvlasnik je karlovačkog Adriadizela, kći Lena se bavi poslovima u inozemstvu, a Končareva sadašnja supruga Jelena i sestrična Danica su u upravljačkom odboru grupacije Kermas. Posjeduje  privatni zrakoplov, više od dvadeset stanova, kuće na Malti, Azurnoj obali, u Švicarskoj, a zanimljivo je da, iako posjeduje milijune kvadrata zemljišta u Hrvatskoj, u Hrvatskoj koliko je poznato nema niti kuću niti stan.

Dilpomirao je na Elektrotehničkom fakultetu, 1967. se zaposlio u projektnoj organizaciji AS inženjering, a godinu dana kasnije postao šef održavanja elektrotehnike u Vjesniku. 1969. godine odlazi na odsluženje vojnog roka, a nakon povratka iz vojske je godinu dana bio nezaposlen.

Njegov uspon počinje u Hrvatskoj revolucionarne 1971. godine kad se zapošljava u službi tehničkog održavanja u Jugoturbini gdje je, u vrijeme kad za brojne iz ideoloških razloga nije bilo posla, brzo napredovao i za dvije godine došao na čelo direkcije Poslovnog inženjeringa, a u ožujku 1973. postao direktor.

12 godina strogog zatvora 

Brz uspon pratila je i brza korupcija: nije dugo bio direktor, već četiri godine kasnije osuđen je za pljačku društvene imovine i privredni kriminal. Okružni sud u Zagrebu mu je 1977. godine dosudio 12 godina strogog zatvora.

U presudi je navedeno da je uzimao proviziju od izvoza drvne građe koju je preko Jugoturbine Šumsko gospodarstvo Delnice izvozilo u Italiju. Optužen je i za uzimanje provizije od robe koja se uvozila za potrebe poduzeća Topola iz Bačke Topole.
Vrhovni sud je tri godine kasnije potvrdio izrečenu kaznu od 12 godina. Končar je u Lepoglavi proveo osam godina, nakon čega je pušten je na uvjetnu slobodu.

Unatoč tome, nekim čudom lako nalazi novi posao: ovaj put u poduzeću Tehničar iz Zagreba, koje ga uskoro šalje u inozemstvo “na specijalizaciju”. Krajem osamdesetih se zaposlio u novoosnovanoj južnokorejskoj tvrtki Lucky Goldstar koja je nedugo nakon toga podružnicu preselila u Beč i ponudila mu da se preseli u Austriju ili da raskine ugovor uz otpremninu. Prihvatio je raskid ugovora i s otpremninom otišao u Njemačku, gdje je proveo kratko vrijeme prije odlaska u Rusiju.

Tajanstvene ruske godine tijekom kojih se obogatio

Tih petnaestak godina provedenih u Rusiji, kad je i stekao svoje bogatstvo – u doba dok je Rusijom doslovce vladala mafija, neposredno po raspadu SSSR-a, je jedan vrlo tajnovit dio priče o Danku Končaru. Hrvatski biznismeni i Hrvati koji su ondje tada živjeli uopće ga se ne sjećaju i ne znaju čime se bavio, a sam Končar ne govori gotovo ništa o tome. Prema njegovoj priči, jedan od njegovih prijatelja je u Rusiji kupio tvrtku i ponudio mu da prodaje robu te tvrtke. Navodno je tako došao do početnog kapitala koji je uložio u rudni biznis.

Ubrzo njegova tvrtka Kermas, registrirana na Djevičanskim otocima, stječe udjele u nekoliko ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda nakon čega je privukao pažnju ruskih medija. Još veću pažnju je privukao sukobom sa Sergejem Gilvargom, čelnim čovjekom jedne od ruskih tvornica željeznih legura, kada je unatoč dugogodišnjem ugovoru povećao cijene rude koju je prodavao Gilvargovoj tvornici.

“Nemam veze s mafijom, ali imam s ruskom tajnom službom”

U posao u Južnoafričkoj Republici je, prema njegovoj izjavi za jedne poslovne novine, ušao sasvim slučajno. Kad su se na tržištu 2004. godine pojavile dionice tvrtke Samancor Chrome, koja je u svom vlasništvu imala 12 rudnika kroma, učinilo mu se kao zanimljiva prilika da proširi posao. S obzirom na to da je za taj posao bilo potrebno oko pola milijarde dolara mnogi su se pitali otkud Končarevoj tvrtki toliki novac, što ni danas nije poznato, ali se spominje da su mu pri tome pomogli “tajni partneri” iz Rusije i Švicarske. Sumnjičilo ga se za suradnju s ruskom mafijom koja je u to doba kontrolirala praktički sve takve poslove u Rusiji, odnosno da su oni bili ti “tajni partneri”, no on je negirao bilo kakve veze s mafijom.

Ali nije negirao veze s Putinovom tajnom službom: “Procijenio sam da s FSB-om treba održavati normalni ljudski kontakt, imaju i oni koristi od toga, danas su vlasnici pojedinih tvornica i proizvodnje”, rekao je u jednom intervjuu.

Otkad se vratio u Hrvatsku, od 2006. godine, kroz razne projekte je uložio oko 400 milijuna kuna. Govorio je da namjerava kupiti 3. maj, Brodosplit, Kraljevicu i Brodotrogir. Na kraju je odustao od 3. maja, Brodosplita i Kraljevice, a 2013. je postao vlasnik Brodotrogira.

Zanimljivost je, ali i indikativan detalj, da je jednom izjavio da se snažno zalaže za ideju da Hrvatska uvede institut prodaje državljanstva bogatim poduzetnicima iz Kine i Rusije. Prema njemu, postoji velik broj Rusa i Kineza koji bi rado iskoristili mogućnost koju predlaže: onaj tko želi hrvatsku putovnicu morao bi u proračun uplatiti milijun eura, kupiti 350 000 eura državnih obveznica i uložiti 150 000 eura u neki projekt.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari