Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tko je Danko Končar

Objavljeno

na

Danko Končar je čovjek u kojeg se polažu nade – nade da će spasiti hrvatsku brodogradnju. Treba li nju uopće spašavati, i zašto, odnosno zašto ne, je druga je priča. No nade su sve slabije.

A sve je počelo idilično prije desetak godina kad se Končar vratio u Hrvatsku, koju je napustio davnih osamdesetih, nakon što je odslužio dugogodišnju zatvorsku kaznu za pljačku društvene imovine. Končar se vratio u zemlju iz koje je otišao kao bivši robijaš s ozbiljnim novcem, i, naravno, svatko mu je želio biti najbolji prijatelj.

Dio hrvatske “elite”

A druženje je nekako najbolje išlo uz vino, maslinovo ulje i sireve, pa je tako pred nekih sedam godina u skupom opatijskom restoranu “Bevanda” održao promocija vina iz svoje vinarije “Capo” u okolici Brtonigle, družeći se s hrvatskom elitom, a ponajviše s Radom i Lenkom Šerbedžijom za koje su mediji pisali da su mu dugogodišnji obiteljski prijatelji.

Vinariju je kupio za 2,3 milijuna kuna – i navodno je platio tri puta skuplje nego što je vrijedila za što je optužio obitelj poznatog pjevača Tonija Cetinskog, kao i za navodne milijunske prijevare kod kupnje velikih površina zemljišta u Istri. S njima je isto bio u prijateljskim odnosima, koji su prerasli u poslovne, dok nije došlo do tužbi.

Kad smo kod toga, Trgovački sud Pazinu nedavno je donio nepravomoćnu presudu prema kojoj Vinka Cetinski, bivša doministrica i nekadašnja direktorica u Končarevoj tvrtki Kermas ulaganja, mora Končaru isplatiti 66 milijuna zbog imovinske štete, dok je zahtjev prema Mirku Cetinskom u cijelosti odbacio kao neosnovan. No sud je odbio dio Končarevih zahtjeva i obvezao ga je na plaćanje parničnog troška. U obrazloženju presude stoji kako Vinka Cetinski nije svjesno i s namjerom nanijela štetu uvećanjem cijene nekretnina, a čitava stvar ostaje prilično nejasna i prelazi okvire ovog teksta. Odvjetnik obitelji Cetinski se na tu presudu žalio.

“Više od posla”

Za vinarski biznis je Končar govorio da je više od posla, osobni užitak i opuštanje, kao i proizvodnja maslinovog ulja. No ulagao je ponajviše u nekretnine – očito, ono u što jedino bilo tko u Hrvatskoj tko želi zaraditi ulaže, a od početka je pokazivao interes za brodogradilišta.

Naravno, opet zbog nekretnina, jer Končar nije blesav i jasno mu je da proizvodnja u Hrvatskoj nije i zapravo i teško može biti profitabilna, a usto, on nije brodograditelj niti išta zna o tom poslu. Brodogradilište Uljanik kupuje po svoj prilici kako bi dobio komad obale za održavanje i servisiranje megajahti i gradnju stanova i apartmana, što su profitabilni poslovi, za razliku od gradnje tankera. Brodotrogir je kupio da bi ga pretvorio u marinu, što je ekonomski svakako opravdano, ali je nastavio graditi i brodove: U Brodotrogiru je naslijedio i dva kvalitetna projekta brodova koji su već bili naručeni, i ta dva broda su dana u leasing.

Bogatiji od Todorića

Mediji njegovo bogatstvo procjenjuju na preko 15 milijardi kuna, neki pišu da je bogatiji i od Todorića (sad svakako jest, jer je sve Todorićevo bogatstvo zapravo bilo u dionicama Agrokora i pripadajućih tvrtki, i kao takvo je nestalo u stečaju). No postavlja se nerijetko i pitanje: Je li njegov novac stvarno njegov? Končar navodno nema kapitala u svojoj tvrtki, već samo dugove: Tvrtka radi s posuđenim novcem. Unatoč tome, nije mu bio problem posuditi Uljaniku prošlog mjeseca preko 12 milijuna eura za nastavak poslovanja – dakle, on ima pristup kapitalu, i to ozbiljnom.

Ostaje pitanje čijem? Vlastitom, ili je on samo istureni igrač koji ulaže nečiji tuđi novac? Da bi se o tome nešto zaključilo, treba znati tko je Danko Končar i gdje je bio sve one godine kad ga nije bilo.

Posve obična mladost 

Rođen je u Zagrebu ratne 1942. godine, ima brata Lazu, polusestru Danicu i polubrata Milana. Njegova majka je radila u školi, a otac je bio profesor na Poljoprivrednom fakultetu. Iz prvog braka ima troje djece, koja su uključena u njegov biznis: sin Nenad vodi tvrtku Jadranska ulaganja i suvlasnik je karlovačkog Adriadizela, kći Lena se bavi poslovima u inozemstvu, a Končareva sadašnja supruga Jelena i sestrična Danica su u upravljačkom odboru grupacije Kermas. Posjeduje  privatni zrakoplov, više od dvadeset stanova, kuće na Malti, Azurnoj obali, u Švicarskoj, a zanimljivo je da, iako posjeduje milijune kvadrata zemljišta u Hrvatskoj, u Hrvatskoj koliko je poznato nema niti kuću niti stan.

Dilpomirao je na Elektrotehničkom fakultetu, 1967. se zaposlio u projektnoj organizaciji AS inženjering, a godinu dana kasnije postao šef održavanja elektrotehnike u Vjesniku. 1969. godine odlazi na odsluženje vojnog roka, a nakon povratka iz vojske je godinu dana bio nezaposlen.

Njegov uspon počinje u Hrvatskoj revolucionarne 1971. godine kad se zapošljava u službi tehničkog održavanja u Jugoturbini gdje je, u vrijeme kad za brojne iz ideoloških razloga nije bilo posla, brzo napredovao i za dvije godine došao na čelo direkcije Poslovnog inženjeringa, a u ožujku 1973. postao direktor.

12 godina strogog zatvora 

Brz uspon pratila je i brza korupcija: nije dugo bio direktor, već četiri godine kasnije osuđen je za pljačku društvene imovine i privredni kriminal. Okružni sud u Zagrebu mu je 1977. godine dosudio 12 godina strogog zatvora.

U presudi je navedeno da je uzimao proviziju od izvoza drvne građe koju je preko Jugoturbine Šumsko gospodarstvo Delnice izvozilo u Italiju. Optužen je i za uzimanje provizije od robe koja se uvozila za potrebe poduzeća Topola iz Bačke Topole.
Vrhovni sud je tri godine kasnije potvrdio izrečenu kaznu od 12 godina. Končar je u Lepoglavi proveo osam godina, nakon čega je pušten je na uvjetnu slobodu.

Unatoč tome, nekim čudom lako nalazi novi posao: ovaj put u poduzeću Tehničar iz Zagreba, koje ga uskoro šalje u inozemstvo “na specijalizaciju”. Krajem osamdesetih se zaposlio u novoosnovanoj južnokorejskoj tvrtki Lucky Goldstar koja je nedugo nakon toga podružnicu preselila u Beč i ponudila mu da se preseli u Austriju ili da raskine ugovor uz otpremninu. Prihvatio je raskid ugovora i s otpremninom otišao u Njemačku, gdje je proveo kratko vrijeme prije odlaska u Rusiju.

Tajanstvene ruske godine tijekom kojih se obogatio

Tih petnaestak godina provedenih u Rusiji, kad je i stekao svoje bogatstvo – u doba dok je Rusijom doslovce vladala mafija, neposredno po raspadu SSSR-a, je jedan vrlo tajnovit dio priče o Danku Končaru. Hrvatski biznismeni i Hrvati koji su ondje tada živjeli uopće ga se ne sjećaju i ne znaju čime se bavio, a sam Končar ne govori gotovo ništa o tome. Prema njegovoj priči, jedan od njegovih prijatelja je u Rusiji kupio tvrtku i ponudio mu da prodaje robu te tvrtke. Navodno je tako došao do početnog kapitala koji je uložio u rudni biznis.

Ubrzo njegova tvrtka Kermas, registrirana na Djevičanskim otocima, stječe udjele u nekoliko ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda nakon čega je privukao pažnju ruskih medija. Još veću pažnju je privukao sukobom sa Sergejem Gilvargom, čelnim čovjekom jedne od ruskih tvornica željeznih legura, kada je unatoč dugogodišnjem ugovoru povećao cijene rude koju je prodavao Gilvargovoj tvornici.

“Nemam veze s mafijom, ali imam s ruskom tajnom službom”

U posao u Južnoafričkoj Republici je, prema njegovoj izjavi za jedne poslovne novine, ušao sasvim slučajno. Kad su se na tržištu 2004. godine pojavile dionice tvrtke Samancor Chrome, koja je u svom vlasništvu imala 12 rudnika kroma, učinilo mu se kao zanimljiva prilika da proširi posao. S obzirom na to da je za taj posao bilo potrebno oko pola milijarde dolara mnogi su se pitali otkud Končarevoj tvrtki toliki novac, što ni danas nije poznato, ali se spominje da su mu pri tome pomogli “tajni partneri” iz Rusije i Švicarske. Sumnjičilo ga se za suradnju s ruskom mafijom koja je u to doba kontrolirala praktički sve takve poslove u Rusiji, odnosno da su oni bili ti “tajni partneri”, no on je negirao bilo kakve veze s mafijom.

Ali nije negirao veze s Putinovom tajnom službom: “Procijenio sam da s FSB-om treba održavati normalni ljudski kontakt, imaju i oni koristi od toga, danas su vlasnici pojedinih tvornica i proizvodnje”, rekao je u jednom intervjuu.

Otkad se vratio u Hrvatsku, od 2006. godine, kroz razne projekte je uložio oko 400 milijuna kuna. Govorio je da namjerava kupiti 3. maj, Brodosplit, Kraljevicu i Brodotrogir. Na kraju je odustao od 3. maja, Brodosplita i Kraljevice, a 2013. je postao vlasnik Brodotrogira.

Zanimljivost je, ali i indikativan detalj, da je jednom izjavio da se snažno zalaže za ideju da Hrvatska uvede institut prodaje državljanstva bogatim poduzetnicima iz Kine i Rusije. Prema njemu, postoji velik broj Rusa i Kineza koji bi rado iskoristili mogućnost koju predlaže: onaj tko želi hrvatsku putovnicu morao bi u proračun uplatiti milijun eura, kupiti 350 000 eura državnih obveznica i uložiti 150 000 eura u neki projekt.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

AVNOJ je bio paravan iza koga se krila samovolja zločinačke komunističke partije

Objavljeno

na

Objavio

AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) formiran je 26-27. studenoga 1942. godine u Bihaću (na prvom zasjedanju) kao “Vrhovno zakonodavno tijelo revolucionarne vlasti” buduće “nove Jugoslavije” i on nije bilo ništa drugo nego krinka iza koje se provodila samovolja Tita i njegovih najbližih suradnika (iz CK KPJ i VŠ).

Naime, “delegate” koji su navodno predstavljali “volju naroda” iz svojih je redova birala KPJ – dakle, a sve je bilo u skladu s direktivama “odozgo” i predstavljalo odraz volje partijske vrhuške. Tako su nepismeni ili u najboljem slučaju polupismeni “proleteri” – komunisti koji ionako nisu imali pojma o sadržaju niti značenju odluka koje su se donosile, iste usvajali aklamacijom i potvrđivali pljeskom, budući da je sve unaprijed bilo zacrtano i skrojeno prema međusobnom dogovoru najistaknutijih “drugova” (Tito, Đilas, Ranković, Čolaković, Moša Pijade i drugi), pa je revolucionarima ostalo samo poslušno podizanje ruku i klicanje.

Na tom prvom zasjedanju, od ukupno 71 pozvanog “delegata” što ih je odabrala Partija, pojavilo se njih 54 (drugi su izostali “zbog ratnih okolnosti”. Tih je 54 “proletera”, dakle, “udarilo temelje nove Jugoslavije” – u svakom slučaju “reprezentativan” uzorak s obzirom na broj a i kompetenciju u odlučivanju!

Osim po odlukama vezano za buduće ustrojstvo Jugoslavije i formiranje vlasti, AVNOJ je ostao zabilježen i po nekim zakonima i uredbama koje su bile segregacijske naravi i u konačnici išle na ruku velikosrpskoj struji u redovima KPJ i partizanskom pokretu – što je dobrim dijelom bilo uzrokovano i težnjom da se četnike iz Srbije odobrovolji kako bi prešli u redove NOP-a (no, kako to nije bilo dovoljno, četnicima je u tri navrata od kolovoza 1944. do siječnja 1945. ponuđena kolektivna amnestija, također odlukama AVNOJ-a).

Prije svega, ovo je tijelo 21. studenoga 1944. godine donijelo niz zakona i odluka koje su bitno utjecale na ustroj buduće države i međunacionalne odnose u njoj, pa i onu po kojoj su dekretom svi domaći Nijemci (tzv. folksdojčeri) osim onih koji su mogli dokazati kako su se “s puškom u ruci borili na strani partizana ili aktivno pomagali NOP” bili proglašeni “državljanima njemačkog Reicha”, pa su sukladno tomu izgubili pravo daljnjeg boravka na tlu Jugoslavije. U isto vrijeme, budući da su kolektivno proglašeni “narodnim neprijateljima”, oduzeta im je sva pokretna i nepokretna imovina i protjerani su. S područja Slavonije, Srijema, Banata i Bačke, protjerano je preko 500.000 pripadnika ovog naroda, a u logorima i skupnim i pojedinačnim egzekucijama ubijeno je ili umrlo od gladi, bolesti i posljedica mučenja oko 50.000.

Bilo je to neselektivno etničko čišćenje jedne manjine koja je kolektivno kažnjena, bez ikakvoga utvrđivanja eventualne krivnje pojedinaca koji su sudjelovali u ratu na strani Hitlera ili činili zločine.

U pozadini svega krio se plan “srbiziranja” krajeva što su ih do tada najvećim dijelom naseljavali Nijemci, a njihov progon bio je samo prva faza tog projekta.

Kuće, zemlja i sve pokretne stvari od vrijednosti oduzete su im (samo su rijetki uspjeli odnijeti ponešto od imovine), a potom je nakon svršetka rata slijedilo naseljavanje Srba i Crnogoraca pod krinkom “Agrarne reforme i kolonizacije” i uz geslo “Zemlja seljacima”.

Na temelju “Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji” što ga je kolovoza 1945. donio AVNOJ, Srbi i Crnogorci (kojih je u ukupnoj masi kolonista bilo preko 80%) dobili su u trajno vlasništvo cjelokupnu imovinu protjeranih Nijemaca (kuće, zemlju, stoku i sve drugo) i u krajevima u koje su došli uspostavili svoju vlast. Naime, najveći dio njih bio je iz redova KPJ, uz to sa statusom “prvoborca”, pa im je povlašten položaj u sredinama u koje su stizali unaprijed zajamčen. Pored svih drugih privilegija, ovi su “borci” (od kojih je jedan dobar dio u vrijeme rata bio na četničkoj strani – što je došlo do izražaja i u vrijeme raspada SFRJ) bili primatelji visokih “boračkih” mirovina (koje su se dobivale po skraćenom postupku uz dva svjedoka – što je također vrijedilo mahom za Srbe i Crnogorce) i to je dovodilo do socijalnog raslojavanja i stvaranja jednog privilegiranog, parazitskog sloja koji je bio neka vrsta ideološkog malja u obračunu s političkim neistomišljenicima među koje je spadao najveći dio starosjedilaca.

U projektu “srbizacije” onih krajeva koje je trebalo nasilno učiniti “srpskim” (prije svega se to odnosi na istočni dio Srijema, Bačku i Banat), odlučujuću su ulogu dakle, odigrale odluke AVNOJ-a, a projekt je nastavljen i u desetljećima poslije kad su u korist Srba kao povlaštene nacije i “kičme Jugoslavije” poduzete mjere kojima je omogućena asimilacija nesrpskih naroda i etničkih zajednica, uz nametanje srpskog jezika i pisma, “srbiziranje” školskih programa i odnarođivanje svih drugih.

U velikosrpskim krugovima težnja ka hegemoniji kakvu su Srbi imali u Kraljevini Jugoslaviji dobila je svoga izraza i u politici KPJ i to je bilo izraženo i prije svršetka rata, spomenutim ali i brojnim drugim mjerama u čemu je AVNOJ imao ključnu ulogu.

Da su “tijela revolucionarne vlasti” i velikosrpski fašisti djelovali u sinergiji, dokazuje i sljedeći primjer.

Poznati velikosrpski ideolog i pristaša segregacijske politike prema manjinama, prvi ministar poljoprivrede u poratnoj Jugoslaviji, Vasa Čubrilović (poznat po svome rasističkom “memorandumu” koji je napisao 1937. godine za Stojadinovićevu vladu – “Isterivanje Arnauta”), u isto vrijeme kad AVNOJ donosi odluku o progonu Nijemaca (studenoga 1944. godine) za novu komunističku vlast piše svoj “Elaborat o rešavanju manjinskih problema u Jugoslaviji” u kojemu se predviđaju radikalne i nasilne mjere za suzbijanje i smanjenje broja Albanaca, Mađara i drugih manjina.

(Vidi: stranica posjećena 27.11.2019.)

AVNOJ je osim toga donosio i sve druge bitne odluke, pa i one vezano za unutarnje granice poratne Jugoslavije, pri čemu se planski išlo na ruku Srbima što je jasno vidljivo na primjeru stvaranja “AP Vojvodine” i kasnijem povlačenju njezinih granica.

AVNOJ, kao uostalom i ZAVNOH, ZAVNOBiH i druga podređena mu tijela “revolucionarne vlasti”, dakle, nije bio ništa drugo nego maska iza koje se provodila samovolja tadašnje partijske vrhuške. Kako bi se sve to provelo u djelo i dobilo prividan legalitet i legitimitet “narodne volje”, partijska je mašinerija angažirala masu svojih proletera koji su joj davali bezrezervnu potporu (jer su egzistencijalno ovisili od nje), ali i služili kao moćno sredstvo ideoloških razračunavanja sa svim “neprijateljima sistema”, “kulacima” i “buržoazijom” kao “nositeljima negativnih tendencija”.

Pod egidom borbe za “bolje sutra”, “svijetlu budućnost”, “ravnopravnost naroda i narodnosti” i “bratstvo-jedinstvo”, KPJ je na samome početku stvaranja “nove Jugoslavije” iznevjerila temeljno načelo s kojim se krenulo u rat: nacionalnu ravnopravnost naroda.

I upravo ova nedosljednost i izigravanje volje naroda koji su tvorili socijalističku Jugoslaviju, bila je klica njezina raspada.

Ta država nikad nije bila ni pravedna ni demokratska – dapače, ona je izrodila jedan neljudski, nečovječni, zločinački sustav koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće.

U svemu tomu, jednu od presudnih uloga imao je AVNOJ.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari