Pratite nas

Politika

Đapić: Nedopustivo je da izrazito neprijateljski mediji upravljaju kadroviranjem

Objavljeno

na

Rekonstrukcija Vlade, status svakoga ministra u državama s demokratskim poretkom i slobodnim izborima, temeljno je pravo mandatara, u ovom slučaju predsjednika vlade.

Nama u DESNO to nikada ne bi bio problem, čak i ako je naš politički stav o nekom ministru vrlo negativan, o drugom pozitivan. Demokratski je kanon i stečevina razvoja demokracije, ali i individualne odgovornosti prema principu hijerarhije, da je za rad svakoga ministra, kao i vlade u cjelini apsolutno najodgovorniji predsjednik vlade, onaj koji ima mandat za sastav kabineta. Zato oporbene politike, iako je to također njihovo demokratsko pravo, načelno griješe pokušavajući kadrovirati u vladi javnim i političkim pritiscima, zanemarujući da je uvijek jedino ispravna adresa mandatar i vladajuća većina.

Zabrinjavajuće je, jako uznemirujuće i razarajuće za političku kulturu hrvatskog društva kad se promjene u vladi događaju na način kojemu smo svjedoci.

Manjinski partneri vladajuće većinske stranke se već mjesecima, pa i godinama uz suglasnost predsjednika vlade i predsjednika HDZ-a, ponašaju kao radikalna oporba, javno postavljaju ultimativne zahtjeve, koji u nekim situacijama, u kojima prednjači velikosrpski agresivni SDSS s Miloradom Pupovcom, djeluju ponižavajuće na hrvatski narod. Tako Plenković šalje sliku satelitske i posve ovisne politike same države, a onda nije više problem HDZ-a, nego hrvatskog naroda.

Posve je neprihvatljiv nesrazmjer između državničke reakcije Plenkovića, koji je s punim pravom sasjekao tzv. opozicijsku politiku MOST-a s pozicija vlasti, i katastrofalnog i opasnog toleriranja višestrukih prijetnji i ultimatuma i Milorada Pupovca i HNS-a, te poslušnog ispunjavanja njihovih zahtjeva. Plenković na takav način, iako stalno ističe stabilnost vlasti, šalje javnu poruku o nekakvoj konfederalnoj vladi u kojoj postoje nedodirljive političke pozicije i one koje su zamjenjive.

Nama u DESNO je načelno posve svejedno tko je pojedinačno otišao iz vlade, a tko je došao, ali je teško posrnuće same države dopustiti da izrazito neprijateljski mediji u većini prema svemu hrvatskome, s izrazito nelegitimnim političkim partnerima u vlasti, doslovno upravljaju kadroviranjem najvažnijim državnim interesima.

Zato oštro osuđujemo praksu dramatičnog popuštanja takvim pritiscima, koji hrvatsku državnost javno predstavljaju igračkom na kojoj se prelamaju izrazito opasni interesi. Takva stabilnost vlasti je smrtonosna za nacionalnu stabilnost, krajnje je vrijeme prestati trgovati teško stečenom nacionalnom baštinom i zauvijek spriječiti takvu mogućnost u budućnosti. Pozivamo stoga sve nacionalne snage, sve Hrvatice i Hrvate, da zajednički pružimo otpor takvoj praksi, da prisilimo državni poredak na potpunu promjenu izbornog sustava i vratimo u ustavno-pravni poredak političku jednakost svakoga hrvatskog državljanina. Bez toga nećemo se moći efikasno suprotstaviti ovakvim katastrofalnim praksama, niti optimalno ovladati svojom državnošću, stoji u priopćenju stranke DESNO, kojega potpisuje predsjednik Anto Đapić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Branko Hrg: Bernardić se mora očitovati o Beljakovoj objavi o Bleiburgu i Oluji

Objavljeno

na

Objavio

Zastupnik Branko Hrg (HDS) zatražio je u srijedu od predsjednika SDP-a Davora Bernardića i samog SDP-a da se očituju podržavaju li govor mržnje i „ružne izjave“ Kreše Beljaka, predsjednika HSS-a i svog koalicijskog partnera, nakon njegovih posljednjih objava na društvenim mrežama.

Hrg je, naime, referirajući se na Beljakov tweet da Udba nije ubila dovoljno hrvatskih političkih emigranata, izjavio kako danas na facebook stranici gradonačelnika Čazme Dinka Piraka čita Beljakovu objavu „ako je Bleiburg zločin, onda je zločin i Oluja“.

„Poistovjećivati Bleiburg i Oluju, mislim da ljudima koji to rade treba određena medicinska pomoć, a onima koji to podržavaju i imaju te iste ljude za svoje partnere, treba dobra moralna poduka“, rekao je Hrg u Hrvatskom saboru i precizirao kako se nije javio da bi prozivao Beljaka nego da bi postavio pitanje Bernardiću.

Bernardić je sam i sa zastupnicima SDP-a proteklih 10-ak dana, od kako je Beljak objavio tweet o Udbi, napravio niz verbalnih akrobacija kako ne bi osudio i ogradio se od govora mržnje svojeg koalicijskog partnera, rekao je zastupnik, inače bivši predsjednik HSS-a.

Ustrajavajući na Bernardićevu „jasnom očitovanju“ o Beljakovim istupima i govoru mržnje, Hrg tumači kako je taj odgovor potreban kako bi građani mogli odlučivati o tome što će biti sutra.

„Jer zamislite, kada Bernardić kaže da je spreman biti premijer, a Beljak bi mu trebao biti desna ruka, što bi tek bilo da dođu na vlast“, upitao se zastupnik i podsjetio da je Beljak predsjednik najstarije hrvatske stranke koja je 50 godina živjela u emigraciji, a njene su čelnike proganjali oni koje Beljak zaziva. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Geopolitika

Berlinska konferencija i libijska kriza

Objavljeno

na

Objavio

Nakon vojne intervencije protiv bivšega libijskog čelnika Muammara Gadafija, koju su najaktivnije podupirale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska, Libija je, kao što je poznato, potonula u  rat koji i danas bijesni, a u koji su – Libija je ipak država bogata naftom i plinom – uključene brojne strane. Osim kao pojam, Libija je danas zapravo nepostojeća država. Odmetnuti general Kalifa Haftar (Haftar se s Gadafijem razišao nakon što je Libija izgubila rat protiv Čada 1987.) sa svojom vojskom (tzv. Libijska nacionalna vojska) drži najveći dio zemlje, a međunarodno priznata Vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Fayezom al-Sarrajom praktički kontrolira jedino glavni grad Tripoli. U stvarnosti, niti jedna od sukobljenih strana efektivno ne kontroliraju svoja područja jer ta kontrola često ovisi o dogovorima i pogodbama s lokalnim što plemenskim što islamističkim paravojnim skupinama.

Geopolitički analitičar Zoran Meter ovako sublimira bit podjela u Libiji:

„Libija je duboko podijeljena zemlja, a njezin jedinstveni državni okvir samo je formalan, budući da je država de facto razdvojena na istočni i zapadni dio – svaki sa svojim tijelima vlasti i vojnim snagama. Pritom je istočni dio (pod nadzorom zakonito izabranog (i međunarodno priznatog) parlamenta – Predstavničkog doma sa sjedištem u Tobruku) organizacijski kompaktniji i homogeniji, ima vlastitu vojsku pod zapovjedništvom bivšeg libijskog generala (iz doba vladavine Moammera Gadaffija) Khalife Haftara, koja je pojedinačno najjača libijska oružana formacija i posredstvom koje parlament u Tobruku od nedavno nadzire ključne dijelove strateški najznačajnijeg teritorija Libije – tzv. naftni polumjesec i glavne naftne terminale na sredozemnoj obali. Bitno je napomenuti kako iza vlade u Tobruku (grad na krajnjem sjeveroistoku zemlje nedaleko od libijsko-egipatske granice) stoji Egipat, UAE, Rusija i Francuska, a u određenoj mjeri i Italija. Kairo, kojemu je taj dio Libije važan zbog sprječavanja prelijevanja islamističkog terorizma preko zapadnih egipatskih granica, kroz svoj teritorij na istok Libije dostavlja pomoć, pri čemu oružje isporučuje Moskva, a financiraju ga UAE. S druge strane, glavi libijski grad Tripoli do proljeća 2016. godine bio je u rukama ‘Islamske države’, a i danas se u njegovim kvartovima sukobljavaju različite islamističke frakcije u ime raznih plemenskih interesa, iako su formalno one prihvatile novu Vladu nacionalnog jedinstva na čelu sa Fayezom al-Sarrajem, nametnutu od strane UN-a tj. formalno prihvaćenu od strane ukupne međunarodne zajednice. Najveći problem Saarajeve vlade leži u činjenici što ona ne raspolaže vlastitim oružanim snagama u profesionalnom smislu riječi. Ona ima sebi odane snage, ali sastavljene u prvom redu od boraca iz organizacija bliskih ‘Muslimanskoj braći’ koje financira Katar (Egiptu najopasnije organizacije, zabranjene u zemlji nakon vojnog svrgavanja njezinog čelnika Muhammeda Mursija s mjesta predsjednika države, izabranog na neposrednim izborima na valu tzv. arapskog proljeća)“.

Berlinska konferencija

U nedjelju u Berlinu njemačka kancelarka Angela Merkel bila je domaćin međunarodne konferencije o Libiji (Njemačka je 2011. bila suzdržana oko intervencije u Libiji što joj danas daje bolju poziciju kao potencijalnom medijatoru) na kojoj su nazočili francuski predsjednik Emmanuel Macron, ruski predsjednik Vladimir Putin, ruski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, egipatski predsjednik Fattah el-Sisi, američki državni tajnik Mike Pompeo i predstavnici nekoliko drugih država. Dakako, konferenciji su nazočili i general Kalifa Hafat i predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Fayez al-Sarraj koji se, međutim, tijekom konferencije nisu izravno susreli.

Sudionici konferencije dogovorili su plan rješavanja krize u Libiji, a taj mirovno plan predviđa sljedeće:

1. Prekid vatre.
2. Formiranje promatračke komisije „pet plus pet“ (pet predstavnika obje strane u sukobu), u okviru koje će se raspravljati o svim pitanjima u vezi s primirjem
3. Uvođenje embarga na isporuke oružja i praćenje njegova poštivanja.
4. Ne-pružanje pomoći zaraćenim stranama u Libiji.
5. Konflikt u Libiji se može riješiti samo političkim putem.
6. Reformu sektora sigurnosti – formiranje jedinstvene vojske i policije pod centralnom civilnom upravom. Demobilizacija i razoružanje paravojnih formacija i njihova integracija u legalne institucije Libije.
7. Ekonomske reforme, poštovanje ljudskih prava.
8. Sve etničke i političke grupe trebaju imati pristup prirodnim bogatstvima zemlje.
9. Nedopustivi su napadi na naftnu infrastrukturu u zemlju.
10. Formiranje jedinstvene i djelotvorne Vlade, nastavak mirovnih pregovora radi završetka prijelaznog perioda i održavanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora.
11. Sudionici konferencije u Berlinu će formirati međunarodnu komisiju koja će pratiti realizaciju usvojenog plana.

Za kršenje sporazuma predviđene su sankcije, a dokument će biti poslan na odobrenje u Vijeće sigurnosti UN-a.

Iako berlinska konferencija predstavlja hvale vrijedan pokušaj u mirnome, diplomatskom rješavanju libijske krize, ona praktično nije dovela ni do kakvih bitnih promjena te se više radi o nastavku procesa koji je započet nedavnim pregovorima u Moskvi. I dalje je na snazi privremeno primirje o prekidu vatre koje su dogovorili ruski predsjednik Putin (Rusija je umjereno podupirala generala Haftara) i turski predsjednik Erdogan (Turska podupire Vladu u Tripoliju, a odlučila joj je u pomoć poslati i svoje vojnike).

Trajno primirje u Berlinu nije dogovoreno, prvenstveno zbog odbijanja od strane tvrdoglavog generala Haftara koji je mnogima u Libiji omražen zbog želje da vlada uz pomoć vojne hunte, ali i zbog bivših veza s SAD-om – Haftar je dugo godina živio u SAD-u i dobio američko državljanstvo). Trenutno primirje je privremenog karaktera, s obzirom na to da je postignuto usmenim putem i bez ikakvih jamstava.

Berlinska konferencija može predstavljati tek početak napora za diplomatskim rješavanjem libijskog sukoba koji bukti od 2011. godine. Stabilizacija Libije od iznimne je važnosti posebno za Europu, iz dva razloga. Prvi je energetski, s obzirom na to da u ovoj zemlji postoje zalihe nafte i plina, a drugi je sigurnosni jer kroz ovu zemlju prolazi jedna od migrantskih ruta (izbjeglice i migranti preko Libije, uz pomoć krijumčara, kreću na put preko Sredozemlja kako bi se domogli Europe). Realnost na terenu govori da smo daleko od kraja vojnog sukoba, a niti novi građanski rat nije isključen. Sve će na kraju ovisiti o geopolitici velikih sila kojima manje države kao Libija obično služe objekti njihovih geopolitičkih eksperimenata.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari