Komentar
Đapić – Podosta elemenata govori o opasnom urušavanju integrativnih stupova hrvatskog društva
Bez obzira na to hoće li se netko složiti s ocjenama da u Hrvatskoj danas imamo opasan radikalizam koji ugrožava same temelje države i temeljnu strukturu hrvatskog društva, podosta elemenata govori o opasnom urušavanju integrativnih stupova hrvatskog društva. To ni s jednog aspekta nije dobro, piše Anto Đapić na facebooku.
Iako će malo tko u hrvatskom narodu osporiti silnu Božju milost u srazu s brutalnom srpskom agresijom 1990/1991.godine i izniman značaj Krunice o vratu ili na uniformama hrvatskih dragovoljaca 1991. godine, imam dojam i potrebu danas u sličnim javnim prijeporima upozoriti iz osobnog iskustva da tada Krunica nikako nije bila samo ukras, a da su današnja zavjetovanja Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i Svim Svetima, naročito bl. Alojziju Stepincu sve više folklor i sastavni dio političkog marketinga, a sve manje do nikako izraz istinske vjere i nade.
Ne može se relevantno razgovarati o sveukupnoj krizi u društvu, o uzrocima i posljedicama, a pogotovo o rješenjima bez realnog sagledavanja integrativnih društvenih sveza u golemo pretežitom katoličkom društvu. Katoličanstvo obilježava hrvatski narod.
U aktualnim društvenim i političkim prijeporima u kojima caruje ateistička agresivnost i pretežitost s nevjerojatnim trendom farizejštine u katoličkim društvenim i političkim redovima, uočio sam da je jedino Ivica Šola, vrsni teolog i komentator, koji mi inače bez nekih načelnih razloga nije sklon, kao ni ja njemu, upozorio na bitan nedostatak integracije današnjeg hrvatskog društva. U briljantnoj ekspertizi nekoliko elemenata djelovanja aktualnog pape Franje, apostrofirao je u organskoj svezi diplomatsku, a neskrivenu poruku državnog tajnika Sv. Stolice Parolina da papa Franjo neće proglasiti svetim katoličkog mučenika bl. Alojzija Stepinca bez suglasnosti SPC.
Tu izjavu je Šola stavio u kontekst Papinih politika prema komunističkoj Kini i iskazanog teškog prijezira prema Vatikanu vjernoj mučeničkoj Crkvi u toj zemlji, te razvikane socijalne Enciklike, koju se u Hrvatskoj veliča iz Crkvenih krugova, jer je papa Franjo citirao u toj Enciklici dio izjave HBK iz 1995. godine.
Koga zanimaju relevantne ocjene s krajnje kompetentnih katoličkih teoloških pozicija, neka pročita Šolu.
A ja kao političar s iskustvom iz vremena Božje milosti obnove i obrane suvremene hrvatske države i nacionalne slobode želim u kontekstu zahuktavanja opasnog rušilačkog vala u Hrvatskoj reći sljedeće:
Ponašanje pape Franje prema svetosti Alojzija Stepinca je, s jedne strane iskušenje sveopćoj Crkvi, a s druge strane i hrvatskom narodu. Nama nije, niti bi smjelo biti presudno mišljenje nekolicine talijanskih kardinala i savjetnika oko Pape, niti njegovo mišljenje o svetosti naše Svetinje. A prema mišljenju SPC možemo s punim pravom iskazivati samo najdublji prijezir.
Nije hrvatski narod i njegov katolički identitet, nisu ni naša moralna i vrijednosna načela osporena, niti uzdrmana Papinom odlukom. Nismo ni oslabljeni. Oslabljena je i oštećena opća Katolička Crkva, a činjenicu da papa Franjo ne želi proglasiti svetim Sveca čija je svetost od Boga i koji je mučen jer se nije htio odreći Svete Stolice odnosno Vatikana, isključivo je pitanje Božje volje, a ne arbitriranja bilo koga, pa i pape Franje, trebamo gledati isključivo kao pitanje dostojnosti. Jer, proglasiti svetim mučenika i vertikalu ranjenog naroda treba biti dostojan, a očito papa Franjo to nije.
Ja bih rado pitao i jesu li današnji naši biskupi dostojni te slave i časti?
O tome treba razmišljati ako nam je cilj rješavati probleme, a želja uzdati se u milost s kojom smo obdareni 1990. godine.
Ne može se mržnja osporavati mržnjom, isključivost isključivošću, ne može se očekivati milost u problemima a nuditi bešćutnost. Ne može se u ime Stepinca prisvajati pravo na svetost, na istinu, ne mogu se simboli na kojima počiva hrvatski narod tržiti na prvoj tržnici i prisvajati. U ime Stepinca i hrvatskog naroda valja i smije se biti osobno samo ponizan.
To je izvor i hrabrosti, i moći, i rješenja koja zazivamo. Valja razumjeti riječi kardinala Vinka Puljića u emisiji Budnica nazad nekoliko dana – “Ono za što se umire, ne odumire!” Te riječi su izvor nade i snage, valja to znati u političkim raspravama i suočavanju s kaosom koji nas obasipa, komentirao je Đapić.
Što vi mislite o ovoj temi?
