Pratite nas

Reagiranja

Daran Bašić Gradskom odboru SDA Mostar: Kako ćete nazvati logore za Hrvate? Kako ćete nazvati zločine i protjerivanja Hrvata tijekom i poslije rata!?

Objavljeno

na

Oglasio se Gradski odbor SDA Mostara i presudio Hrvatima i prije okončanja  žalbenog postupka . Uredno pobrojao zločine  ali i logore . I sve to nazvao UZP  naravno. Da  ne bih  ponavljalo sve ono što piše o zločinima i logorima ARMIJE BiH koje SDA  ne spominje ni jednom riječju  postavit ću  samo ono  što je objavljeno  u posljednjih par dana “iz pera”  Zlatka Pintera i na  portalu Hrvatsko nebo. Naravno ne sve jer je to i nemoguće  ……

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

U povodu žalbenog postupka koji se pred Haškim tribunalom odvija protiv šestorice bivših vojnih i političkih lidera tzv. Herceg Bosne, GO SDA Grada Mostara želi istaknuti razočarenje činjenicom da glavni akteri ovog sudskog slučaja ni nakon više od dvadeset godina od počinjenih zločina nisu pokazali niti trunku kajanja.
Umjesto suočavanja sa počinjenim zločinima poput masovnih ubistava, protjerivanja, rušenja brojnih objekata, od kojih su neki od neprocjenjive historijske vrijednosti, bivši lideri samoproglašene Herceg Bosne i danas uz otvorenu podršku Zagreba insistiraju na floskulama o tzv. nesretnom sukobu, pa čak tvrde i da je sukobe započela Armija RBiH, te da HVO i lideri tzv. Herceg-Bosne nisu željeli razdvajanje od države BiH.
O kakvoj se politici radilo, možda najbolje svjedoče brojni logori, koji su za Bošnjake Hercegovine i sve druge nehrvate, osnivani u Mostaru, Ljubuškom, Širokom Brijegu, Dretelju, te drugim mjestima.
Svi oni koji su na svojoj koži itekako osjetili kako je teklo stvaranje paradržave Herceg-Bosne i kakva je u tome bila uloga vlasti u Zagrebu, na čelu sa Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom, dobro se sjećaju i znaju kako su tekli događaji, ko se za šta zalagao, kakvu je politiku provodio i kakve je zločine počinio.
Zato čude pokušaji relativizacije istine i nastavak insistiranja na odavno prevaziđenim rješenjima. SDA Mostara osuđuje sva nastojanja da se putem različitih manifestacija, kao što je nedavni skup u Neumu ili pak podizanja neosnovanih optužnica protiv pripadnika Armije RBiH u Hrvatskoj, nekako pokuša umanjiti ili potpuno relativizirati dokazana odgovornost u lancu odlučivanja, koji je iz Zagreba išla prema Mostaru i Hercegovini, a tiče se Udruženog zločinačkog poduhvata.
Sve osim potvrđivanja prvostepene presude, pa i onog dijela koji govori o Udruženom zločinačkom poduhvatu, bilo bi otvoreno ruganje žrtvama jedne propale politike, koja nažalost u jednom dijelu političke scene u BiH i Hrvatskoj još uvijek ima svoje zagovornike, koji se ne libe ponuditi je kao navodno “pravedno rješenje za Hrvate u BiH”.
Bošnjaci Mostara su spremni graditi jedinstveni Mostar, po mjeri svih njegovih stanovnika, ali ni sada, kao ni prije skoro 25 godina, ne žele pristati na bilo kakvo svojatanje grada ili njegovo pretvaranje u bilo čiji etnički ekskluzivni prostor. Presuda Haškog suda je zato od historijske važnosti za uspostavljanje iskrenih i pravednih odnosa u Mostaru i u BiH i na njenim osnovama treba graditi novo povjerenje, a ne podgrijavati i otvoreno zagovarati stare, ratne ideje koje nikome nisu donijele ništa dobro.
Gradski odbor SDA Mostar/http://sdamostar.ba/

 

 

Oglasio se Gradski odbor SDA Mostara i presudio Hrvatima i prije okončanja  žalbenog postupka . Uredno pobrojao zločine  ali i logore . I sve to nazvao UZP  naravno. Da  ne bih  ponavljalo sve ono što piše o zločinima i logorima ARMIJE BiH koje SDA  ne spominje ni jednom riječju  postavit ću  samo ono  što je objavljeno  u posljednjih par dana “iz pera”  Zlatka Pintera i na  portalu Hrvatsko nebo. Naravno ne sve jer je to i nemoguće  ……

 

ISTINA JE VODA DUBOKA – HRVATI HERCEG-BOSNE U ŽRVNJU PRLJAVE PROPAGANDE 1.dio

 

Tako, primjerice, za rušenje staroga mosta u Mostaru i Ahmiće zna cijeli svijet, a za stotine surovih masakra i zločina koje su počinili oni (muslimani) ni danas se gotovo ne zna niti su ikad spomenuti, a kamo li procesuirani od strane ICTY-a.

Od 12. siječnja 1993., do 9. siječnja 1994.godine, nad Hrvatima su (prema ovoj nepotpunoj kronologiji) počinjeni sljedeći zločini od strane muslimana (domaćih i mudžahedina):

12. siječnja 1993., Lužani (Uskoplje), ubijeno i masakrirano 30 civila;

19. siječnja 1993., Gusti Grab (Busovača), masakrirano 5 staraca i starica (70 do 80 god.)

26. siječnja 1993. Dusina (Lašvanska dolina), otet zapovjednik HVO-a, 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

23. ožujka 1993. Orlište (Konjic) – ubijena 4 civila dobi izmedju 70-80 godina.

5. travnja 1993. Sušanj (Zenica) – ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.

8. travnja 1993.Maljine (Travnik) – na lokalitetu Bikosestrijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.

16. travnja 1993.Trusina (Konjic) – između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.

18. travnja 1993.Grm (Zenica) – ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.

24. travnja 1993.  Miletići (Travnik) – ubijeno i izmasakrirano 5 civila.

8. lipnja 1993.Čukle (Travnik) – ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.

8. lipnja 1993.Krpeljici (Travnik) – ubijeno 7 civilaUNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

10. lipnja 1993.Vitez – od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.

13. lipnja 1993.Kraljeva sutjeska (Kakanj) – ubijena 4 civila i spaljene kuće.

13. lipnja 1993.Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 civila žene, djeca i starci.

13. lipnja 1993.Slapnica (Kakanj) – ubijeno 9 civila.

16. lipnja 1993.Busovačke Staje (Busovača) – ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).

28. srpnja 1993.Doljani (Jablanica) – pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno i ubijeno 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi štit, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.

Srpanj / kolovoz 1993. (točan datum nepoznat) Bugojno – u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Trijumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su oskrnavljena  sva katolička groblja.

16. kolovoza 1993.Kiseljak (Žepče) – prilikom upada u selo ubijeno 15 civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO.

23 zarobljena civila, medju kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.

5. rujna 1993.Zabilje (Vitez) – ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).

9. rujna 1993.Grabovica (Mostar) – u dubini teritorija kojeg je kontrolirala ABiH ubijena je 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.

14. rujna 1993.Uzdol (Prozor) – prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO).

30. listopada 1993.Vareš – prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno u selu  Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.

13. studenoga 1993.Fojnica – Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316.brigada) ubili su: fra Nikicu Miličevića – župnika i gvardijana samostana te njegovog zamjenika i samostanskog vikara fra Leona Matu Migića. Samostan se nalazio na prostoru kojeg je kontrolirala Armija BiH.

22. prosinca 1993.Križančevo selo (Vitez) – prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni i potom smaknuti.

9. siječnja 1994.Buhine Kuće (Vitez) – prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba – civila i pripadnika HVO

https://hr.wikipedia.org/wiki/

također:

http://test.viktimologija.com.hr/

 

ISTINA JE VODA DUBOKA – HRVATI HERCEG-BOSNE U ŽRVNJU PRLJAVE PROPAGANDE 2.dio

 

 

Nakon dugih godina fame koja se pravila oko Ahmića (i od čega je stvoren mit) kao „smišljenog zločina koji je počinjen isključivo s nakanom uništavanja civila“ – uz tvrdnje kako to nije bio vojni cilj, istina je izašla na vidjelo. Ahmići su bili baza Armije BiH s utvrđenim položajima, a vojska se nalazila čak i u džamiji i prostorijama škole. To su činjenice koje ne opravdavaju zločin prema bilo kojemu civilu ili zarobljeniku, ali pri ocjeni takvih događaja bitne su sve okolnosti kao i kontekst u kojemu se svaki od njih odvija.

Poradi toga ćemo izdvojiti  jedan zločin počinjen od stane ABiH .” Gospodo “  iz Gradskog odbora SDA  za razliku od Ahmića za koje se već zna da su bili utvrđeni i sa vojskom a ne civilima samo koji su branili selo u Grabovici  nije bio ni jedan vojnik HVO-a . “Gospodo “ iz Gradskog odbora SDA Grabovica je bila duboko unutar  teritorija koji je kontrolirala ABIH  . Što se dogodilo u Grabovici koja Vam je tako blizu  znate i sami ali ja ću   Vas ipak podsjetiti

 

 

DARAN BAŠIĆ : GRABOVICA, ZLOČIN, CENZURIRANO, NEKAŽNJENO, ZABORAVLJENO

Danas se neće oglasiti Documenta, Teršelička, Zoran Pusić, opskurni portali  i silne udruge  koje izdašno financira hrvatska vlada i ne će zatražiti kažnjavanje krivaca i pravdu.

Danas se neće oglasiti ni  sijači mržnje Oliver Frljić sa predstavom niti Drago Pilsel sa kolumnom o malenoj Mladenki Zadro četverogodišnjoj djevojčici Mladena i Ljubice Zadro koja je surovo pogubljena zajedno sa svojim roditeljima i babom i didom u bestijalnom zločinu pripadnika “viteške i slavne” Armije BiH.

Danas se neće dijeliti simboli Grabovice. Pravda je za nekoga drugoga ne za Hrvate BiH. Sve te opskurne NVO udruge “pravednika” su ipak  izdašno plaćene  samo  za progon Hrvata poradi  i procesuiranog već kažnjenog zločina u Ahmićima

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993 .jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

 

Padom Grabovice braneći svoja ognjišta život su izgubila tri pripadnika HVO-a : Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić.

Većina pretežito mlađih žitelja Grabovice ranije je izbjegla a ostale su uglavnom starije osobe vjerujući da im se ništa neće dogoditi jer nikome ništa nisu skrivili.

grabovica-zlocinNakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. A RBiH  a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sedinom ljeta  ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago – Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH “Zulfikar”.

Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe “Zulfikar” u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe “Zulfikar”na području Grabovice često su boravili i pripadnici “Drežničkog bataljona” pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića – Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.

Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije “Neretva 93”, koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji “Neretva 93” bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:

– Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića – Ćele;

– Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića – Cace, kao i manje postrojbe

za posebne namjene;

– “Igmanski vukovi” pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

– Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao “Solakovi ljudi” ili “Adnanova grupa”

– “Handžar divizija” i

– Odred za posebne namjene MUP-a BiH “Laste”. Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage – Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu – Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran.

Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao:

“ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu”!

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir “vitezova” ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim.

grabovica-1Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo’. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali’. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine…”

U suludom krvavom piru pripadnika “viteške i slavne ” ABIH 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Josip Brekalo           1939
Luca Brekalo           1939   žena Josipa
Pero Čuljak             1913
Matija Čuljak            1917  žena Pere
Andrija Drežnjak       1921
Mara Drežnjak         1921  žena Andrije
Dragica Drežnjak     1953  kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak         1933
Ljubica Drežnjak       1932  žena Živkova
Cvitan Lovrić             1936  ubijen prije  09.09  1993  u svojoj kući
Jela Lovrić                1940  žena Cvitanova  ubijena prije  09.09  1993  u svojoj kući
Mara Mandić            1912
Ivan Mandić              1935
Pero Marić                1914
Dragica Marić           1914  žena Perina
Ilka Marić                 1921
Ruža Marić               1956
Martin Marić             1911
Marinko Marić          1941
Luca Marić              1944  žena Marinkova
Marko Marić            1906
Matija Marić            1907  žena Markova
Ruža Marić             1935
Ilka Miletić              1926
Anica Pranjić          1914
Franjo Ravlić           1918
Ivan Šarić               1939
Ivan Zadro               1924
Matija Zadro            1923  žena Ivanova
Mladen Zadro          1956  sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro          1956  žena  Mladenova
Mladenka Zadro       1989  četverogodišnja kčer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk                1930  ubijen prije 30.07 1993  u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično . Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova .

grabovicaspomenik-2Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

“Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

“…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.”

Sa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili : Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici.

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: “vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala. General Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”.Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

Danas 23 godine poslije ništa se nije promjenilo. Ponovo  su  u Grabovici na misnome slavlju svećenik i neko od pripadnika stradalničkih udruga tražili da se nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vijence izricati velike riječi.

A onda ponovno muk. Do sljedeće obljetnice stravičnoga zločina u Grabovici.

 

Gospodin je pastir moj:
ni u čemu ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
On mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim On me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči DUŠMANIMA mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Tvome ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

Daran Bašić/http://hrvatskonebo.com/Hrvatsko nebo

 

“Gospodo “ iz Gradskog odbora SDA Mostar kažete i  između ostalog

 “O kakvoj se politici radilo, kako navode iz SDA, možda najbolje svjedoče brojni logori, koji su za Bošnjake Hercegovine i sve druge nehrvate, osnivani u Mostaru, Ljubuškom, Širokom Brijegu, Dretelju, te drugim mjestima.” 

Pa za  Vas imamo jedan jednostavan upit .Hrvati ni  zločine ni logore ne niječu. Oni koji obnašaju vlast u ime Hrvata i u Hrvatskoj i u BiH su se više puta  ispričali  za zločine .Zločini  u Ahmićima ,Stupnom dolu itd itd  su procesuirani i kažnjeni  kažnjavani su i nevini pa puštani iz Haaga .Logori koje ste Vi pobrojali  su isto pred pravosuđem procesuirani mnogi su na izdržavanju kazni poradi pobrojanih logora neki su još pred pravosuđem BiH

 “Gospodo “iz Gradskog odbora SDA  o kakovoj se politici radi  i što svjedoče   logori  koje su Bošnjaci imali za Hrvate i sve druge nebošnjake .A vlast je čitavo vrijeme rata obnašala baš vaša SDA. Te ste logore imali  i u Mostaru .SDK je bilo ime koncetracijskog logora u gradu Mostaru.Imali ste logor  i u Osnovnoj školi  u Mostaru  i u Crkvi u Drežnici  treba li Vas podsjetiti  tko je obnašao vlast tada  . SDA ili ……!?

 

 Anđelko Kvesić, predsjednik Udruge hrvatskih logoraša 2014  godine  je izašao sa podatcima    da je po  statistikama registriran 331 logor u kojima su Hrvati bili izloženi raznim torturama, od tog broja registriranih logora procesirani su do sada samo slučajevi iz dva logora, stadion u Bugojnu i jedna osnovnaškola u Mostaru. Anđelko Kvesić je istakao  da su sudovi u najvećem broju slučajeva ignorirali njihove zahtjeve.

Pitamo “gospodu iz Gradskog odbora SDA Mostar  se što je s ostalih 329 logora. Žalosno je da su do sada sudovi na sve moguće načine pokušavali odbiti tužbe koje su se odnosile na druge logore. Pobrojat ćemo neke. Musala u Konjicu , Muzej  u  Jablanici ,Crkva u Drežnici .

Gospodo iz Gradskog odbora SDA Mostar kako ćemo nazvati  politiku u kojoj  glavni tužitelj BiH Goran Salihović piše pismo  u kome se navodi kako je logor – muzej u Jablanici bio “sabirni centar”

A što se događalo u tom “sabirnom centru” ??

 

SVJEDOČENJE

Mariću polomili sve kosti lica i rebra

Hrvati su u logorima Armije BiH prošli užasne torture. Tužiteljstvo BiH prije nekoliko dana logore Armije preimenovalo u sabirne centre

Foto: Zoran Grizelj

Pismo glavnog tužitelja BiH Gorana Salihovića u kome se navodi kako je logor – muzej u Jablanici bio sabirni centar izazvao je revolt hrvatskih logoraša. Skoro 1000 ljudi koji su prošli kroz spomenuti logor živi su svjedoci zločina koji se događao na ovoj lokaciji, te kako je nazivanje takvog mjesta sabirnim centrom ponižavanje žrtava i još jedan pokušaj mijenjanja povijesti.

Teška premlaćivanja

– Kada su me zarobili slomili su mi sve kosti lica, izvalili čeljust i srećom da me sanitet odveo u bolnicu jer bi me ubili. U bolnici sam bio dva mjeseca, a kada sam se vratio izveli su me vani odmah i tukli me, skakali po meni. Od toga su mi popucala rebra – govori nam Karlo Marić, predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata HNŽ-a i bivši zapovjednik HVO-a u Grabovici. Upravo zbog čina u HVO-u naš sugovornik je proživio velike torture u logoru – muzeju i njegovo svjedočenje je jasan dokaz kako je muzej bio klasični konc-logor, ne kako to tvrdi tužitelj Salihović  “sabirni centar”  Armije BiH. – Ljudi su ubijani, žene silovane, torture su se vršile na sve moguće načine. Ljudi su redovito premlaćivani, seksualno zlostavljani. Dovođeni su ljudi iz Grabovice, Doljana, Hercegovine, Bosne i svi su prošli strašne traume – prisjeća se Marić koji danas jedva govori zbog teške bolesti koju je proživio. Ipak, ona ga nije spriječila da na sudovima u BiH svjedoči o strahotama koje je proživio. Posebnu pozornost na njega je obraćao Nihad Bojadžić kojemu se sada sudi za zločine nad Hrvatima. – Čekali su kada ću se iz bolnice vratiti u logor. Izveli su me vani, rekli da stavim ruke iznad glave. Vojnik, kojeg su zvali Deba, je doslovno skakao po meni. Osim rebara pukla je i prsna kost. On mi je rekao da ustanem. Nisam mogao. Zatim je izvukao pištolj, stavio mi ga na potiljak i zakleo se Kuranom da će me upucati ako se ne ustanem. Nekako sam se pridigao uz štok vrata. Nakon toga me udario šakom u zatiljak i samo sam pao. Ležao sam tu 36 sati i jaukao. Bolovi su bili nepodnošljivi. Ostali logoraši su mi pokušavali pomoći koliko je to bilo moguće. Nije se ovo događalo samo meni, stotine ljudi je proživjelo isto u logoru – muzeju u Jablanici, zaključuje Karlo Marić.

Sramota provosuđa

Ipak, bh. pravosuđe sasvim drugačije vidi tu priču. Ono se svrstalo na stranu bošnjačkih političara koji godinama ponavljaju laži kako Armija BiH nije imala logore za Hrvate i Srbe u prošlom ratu. Tvrde kako su umjesto toga imali zatvore i sabirne centre” , a pokušajima promjene povijesnih činjenica sada se priključilo i Tužiteljstvo BiH.

– Ja sam bio u tri logora na tri lokacije. Bio sam u Zukinoj bazi, zatim u crkvi u Drežnici, a onda su me ponovno vratili u Jablanicu. Ja sam došao u muzej početkom studenog 1993. i zatekao sve civile iz Doljana koji su ostali živi, Grabovice i ostalih mjesta. To je bio klasični konc-logor gdje su ljudi ubijani, vođeni na prisilni rad, zlostavljani – rekao nam je predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata Mirko Zelenika. Sramotna je i činjenica kako je tužitelj Salihović već nekoliko puta održavao sastanke s predstavnicima bošnjačkih logoraša i žrtava rata, a hrvatski logoraši nisu imali priliku iznijeti svoje stavove i zaključke u sličnim razgovorima.
– Na kraju će nam reći kako Hrvati nisu imali žrtava u prošlom ratu. Vrijeme je da se i hrvatska politika u BiH aktivnije uključi u rješavanje ovoga pitanja – poručili su hrvatski logoraši.

Večernji list /http://www.vecernji.ba/

No tu i nije kraj priče  treba  “gospodu”  iz Gradskog odbora SDA Mostar podsjetiti na još nešto.Terorizam i poslijeratna protjerivanja i pritiske na Hrvate   …..

Prvi teroristički napad u neovisnoj Bosni i Hercegovini dogodio se u Mostaru. Osim napada u Mostaru, gdje su počinitelji bili državljani Sudana i Bahreina, svi ostali napadači dolaze iz BiH ili iz neposrednog okruženja i bili su pod utjecajem radikalnih islamista, odnosno, ideološko-vjerskih pobuda.
1. Mostar, rujan 1997.

mostar_bomba3Teroristički napad u Mostaru izveden je 18. rujna 1997. U napadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno 29 osoba, a uništeno je 120 stanova i 120 automobila. Napad su izveli islamski ekstremisti za osvetu Hrvatskom vijeću obrane. Teroristički napad u Mostaru bio je prvi islamistički napad u Bosni i Hercegovini.

Teroristički napad autobombom dogodio se u zapadnom dijelu Mostara, u Splitskoj ulici, ispred zgrade Policijske uprave Mostar i zgrade bivšeg MUP-a Herceg-Bosne, 18. rujna 1997. u 23:40 sati. U napadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno 29 osoba, među kojima je bilo i troje policajaca. Na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 cm i dubine 85 cm. U eksploziji je bilo uništeno 120 stanova, od čega 56 potpuno, te 120 automobila, od čega 46 potpuno.

Krivac za teroristički napad bio je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana. U javnosti je njegovo ime iznio glasnogovornik vehabijske zajednice u BiH Alu Husin Imad, pod nadimkom Abu Hamza, koji je rekao da vehabijska zajednica “ne opravdava, ali razumije zločin”. Handala je zajedno sa suradnicima teroristički napad izveo zbog osvete Hrvatskom vijeću obrane.
Sudski postupak protiv Ahmeda Zuhaire Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. Handala je u odsutnosti (u bijegu) osuđen na kaznu zatvora od 10 godina. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

 

 2. Travnik, lipanj, 1998.

ubojstvo policajca Perice Bilića

       ubojstvo policajca Perice Bilića

U Travniku je 12. lipnja 1998. ubijen policajac Perica Bilić, hrvatski povratnik. Ubijen je od podmetnute eksplozivne naprave pod osobni automobil u dvorištu obiteljske kuće u naselju Lovrići, nadomak Travnika. Eksplozivna naprava koja je usmrtila Bilića, ranila je njegovog kolegu Almira Melića.

 

3. Travnik, srpanj, 1998.

 Ubojstvo policajca Ante Valjana Ubojstvo policajca Ante Valjana

Policajac travničke Policijske uprave Ante Valjan poginuo je, a jedna je osoba lakše ozlijeđena od podmetnute eksplozivne naprave u 5.55 sati u Travniku. Eksplozivna naprava eksplodirala je na parkiralištu u neposrednoj blizini zgrade PU-a u Ulici Lukačka, pri povratku Valjana s posla kuci. Nedugo nakon eksplozije Valjan je preminuo u travničkoj bolnici.
Pri eksploziji je lakše ozlijeđen Muhamed Gajić, stanar obližnje zgrade.

 

 

4. Sarajevo, ožujak, 1999.

Atentat na Jozu Leutara

           Atentat na Jozu Leutara

Atentat na zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH Jozu Leutara, dogodio 16. ožujka 1999. godine u saraevskom naselju Ciglane i do sada nije rasvijetljen. Leutar je čitavu karijeru proveo radeći u policiji, a nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (1994.) i uspostavljanja Federacije BiH imenovan je za zamjenika ministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH, gdje je radio do atentata u kojem je teško ranjen, nakon čega je je preminuo u sarajevskoj bolnici Koševo 28.03.1999. godine. Istraga u kojoj je sudjelovao i američki FBI, pokazala je da je u njegov automobil bio postavljen eksploziv. Još nisu pronađeni nalogodavci i izvršitelji ovog krivičnog djela.

 

5. Kostajnica, prosinac, 2002.

Islamski radikal Muamer Topalović

    Islamski radikal Muamer Topalović

U Kostajnici kod Konjica Muamer Topalović, tada 37-godišnjak, izvršio je svirepo, trostruko ubojstvo hrvatskih povratnika, Anđelka (68) i njegovih kćeri Mare i Zorke, a teško ranio sina Marinka. Ovaj teroristički napad iz isključivo ideološko-vjerskih pobuda, Topalović je izvršio na Badnju večer 2002. Topalović je osuđen na 35 godina zatvora.

 

 

6. lipanj, 2010.

Haris Čaušević -Bugojno

Haris Čaušević -Bugojno

Haris Čaušević 27. lipnja 2010. godine izvršio je bombaški teroristički napad na policijsku postaju u Bugojnu. Čaušević je postavio bombu koja je ubila policajca Tarika Ljubuškića i teško ranila policajku Edinu Hindić, a pet policajaca je zadobilo lakše ozljede. Pričinjena je ogromna materijalna šteta na zgradi policijske postaje, parkiranim vozilima u blizini, kao i obližnjim objektima. Čaušević je osuđen na 35 godina zatvora.

 

 

7. Sarajevo, listopad, 2012.

Mevlid Jašarević

           Mevlid Jašarević

Mevlid Jašarević iz Novog Pazara, krajem listopada 2012., izvršio je teroristički napad na američko veleposlanstvo u Sarajevu, prilikom kojeg je ranjen policajac Mirad Velić. Zbog ovog sumanutog napada i Jašarevića koji se s kalašnjikovim šetao ispred zgrade američkog veleposlanstva pucajući, glavni grad BiH bio je blokiran nekoliko sati. Jašarević je zbog ovog napada osuđen na 15 godina zatvora.

 

 

 

8. Zvornik travanj, 2015.

Zvornik

                      Zvornik

Nerdin Ibrić, rođen 1991. godine, povratnik u mjesto Kučić Kula u općini Zvornik izvršio je napad na policijsku stanicu u Zvorniku, te je usmrtio policajca Dragana Đurića, a još dvojicu ranio. Nešto kasnije, u okršaju sa ostalim policajcima, ubijen je i sam napadač. Čin Nerdina Ibrića proglašen je terorističkim, a sam napadač povezan je s vehabijskim pokretom u Bosni i Hercegovini. Prema prvim informacijama koje su se pojavile u javnosti, Ibrić je za vrijeme svog napada na policijsku stanicu uzvikivao “Allahu ekber”, pa je i zbog toga povezan s terorizmom. U međuvremenu su se u javnosti pojavile i informacije kako su oca  Nerdina Ibrića početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu strijeljali upravo pripadnici zvorničke policije i drugih paravojnih jedinica iz Srbije, pa su se mnogi zapitali je li čin Nerdina Ibrića ipak lična osveta, a ne terorizam?

Sarajevo

Enes Omeragiću  pucao iz strojnice na vojnike u jednoj kladionici u naselju Rajlovac da bi potom izrešetao i gradski autobus .Tom prilikom Enes Omeragić je   ubio vojnike Armina Salkića i Nedeljka Radića.Enes  Omeragić je nakon toga pobjegao u obiteljsku kuću u obližnjem naselju Sokolje gdje ga je locirala i opkolila policija, a on je tamo počinio samoubojstvo.

 

 

Ezodus Hrvata iz 12 općina Srednjobosanske županije još uvijek traje. Povratak Hrvata u općine ove županije obilježen je sporošću, raznim opstrukcijama, ali i ubojstvima. S druge strane, skoro nikakvih smetnji povratku u općine u kojima su Hrvati većina, nije bilo. Najbolji primjer kako silom zaustaviti povratak Hrvata je Travnik. Povratak na svoje u ovaj grad životima je platilo osmero hrvatskih povratnika i policajaca.

Počinitelji i nalogodavci nikad nisu otkriveni, ali svoj su cilj ostvarili. Želja Hrvata za povratkom sasječena je u korijenu! U Travniku je, prema popisu stanovništva iz 1991., živjelo više od 26.000 Hrvata. U ratu ih je protjerano oko 16.000, u Travnik se dosad vratilo tek desetak tisuća Hrvata.

S poražavajućom statistikom, kad je o povratku Hrvata riječ, suočava se i Bugojno. Hrvati koji su, prema popisu iz 1991., činili 34% stanovništva u drugoj općini po broju stanovnika u SBŽ-u danas čine manje od 10%.  Od blizu 16.000 Hrvata koliko ih je prije rata živjelo u Bugojnu, njih 15.000 u ratu je protjerano. – Za povratak u Bugojno prijavilo se nešto više od 10.000 Hrvata. No, istinskih povratnika je samo 3 do 4 tisuće.Razlozi su ubojstva i napadi na hrvatske povratnike i njihovu imovinu, ali i činjenica da je pravosuđe u slučaju zločina Armije BiH nad bugojanskim Hrvatima potpuno zakazalo. Hrvatske stradalničke udruge stalno upozoravaju da su na slobodi još uvijek glavni kreatori zločina Dževad Mlaćo i Selmo Cikotić, dok je nestanak 20 bugojanskih Hrvata iz logora još uvijek misterij. Živjeti uz ratne zločince, kaže jedan od preživjelih logoraša, realnost je s kojom se suočavaju Hrvati u Bugojnu, a s tim je mnogima nemoguće živjeti.

Novi Travnik prije rata je imao 30.713 stanovnika. Najbrojniji su bili Hrvati kojih je, prema popisu iz 1991., bilo 12.162. Bošnjaka je bilo 11.625, a treći po brojnosti bili su Srbi. Njih je u ovom gradu nekad živjelo 4097. – U proteklom ratu iz Novog Travnika je protjerano pet tisuća osoba, 80 posto prognanih bili su Hrvati, 99 posto prognanih Bošnjaka dosad se vratilo na svoje, dok je među 1350 prijavljenih za povratak najviše Hrvata, čak 95%. Srbi se nisu vraćali niti pokazuju interes za povratak, . Inače, povratak u ove dvije općine odvijao se bez većih izgreda. Tiho i bez pompe Busovača i Novi Travnik promijenili su nacionalnu strukturu, a najveći gubitnici i ovaj put su Hrvati čiji egzodus, uglavnom zbog ekonomskog stanja i neriješenog političkog uređenja, i dalje traje…

 

Na opasnost od islamskog terorizma u BiH upozoravao je i  jedan od vodećih stručnjaka u oblasti borbe protiv terorizma na području Balkana Vlado Azinović nakon napada u  Bruxellesu i Parizu.

“Bilo bi jako neodgovorno da se ponašamo kao da se to ovdje ne može dogoditi. Potrebna je jedna doza opreza kada je u pitanju ponašanje agencija, ali i nas građana prema tome. Ona naravno postoji i mislim da agencije koje se brinu o ovakvim sigurnosnim izazovima to rade na vrlo kompetentan i odgovoran način. S druge strane ne treba izazivati paniku niti strah”, rekao je tada  Azinović na konferenciji koju je u Konjicu organizirala misija OESS-a u BiH, upitan o mogućnosti izvođenja velikih terorističkih napada u BiH.

Pri tome je pojasnio da se i puno organiziranije države nisu u stanju suprotstaviti novim sigurnosnim iskušenjima budući da su počinitelji terorističkih djela osobe koje nikada nisu bile zabilježene u policijskim dosjeima.

“To naravno nije slučaj samo u BiH. To je fenomen s kojim se bore i ne uspijevaju izaći na kraj čak niti puno kompetentije, bolje opremljene, ustrojenije i hijerarhijski bolje postavljene države. To postaje globalni fenomen”, ocijenio je Azinović.

Naveo je i da je UN od ranije imao podatak po kojemu je iz BiH 217 osoba otišlo boriti se na strani Islamske države.

Profesor s Visoke škole CEPS-a i donedavni pomoćnik ministra sigurnosti zadužen za terorizam Vjekoslav Vuković upozorio je kako veliki sigurnosni problem predstavljaju borci povratnici s ratišta, posebno iz Sirije i Iraka čije je kažnjavanje tek s jednom godinom zatvora ocijenio lošom porukom u borbi protiv terorizma.

U više slučajeva Državno odvjetništvo BiH sklopilo je nagodbe da se ratnicima, povratnicima iz Sirije i Iraka, izrekne kazna zatvora od jedne godine zatvora.

Vuković je istaknuo kako je BiH prva donijela izmjene kaznenog zakona o služenju u paravojnim formacijama.

Teolog Muhamed Jusić istaknuo je da BiH prema teorijskome određenju ekstremista nije u prvoj skupini zemalja za izvođenje terorističkih napada ističući da je pogodna za novačenje sljedbenika.

Voditelj misije OESS-a u BiH Jonathan Moore ocijenio je iznimno važnom ulogu medija posebice stoga jer su i sami mediji bili žrtvama terorističkih napada. Naveo je da je iznimno važno da mediji pravilno prezentiraju opasnosti od terorizma, ali i izbjegavaju senzacionalizam. “Važno je da novinari shvate kakav utjecaj i kakvu odgovornost imaju u ovom kontekstu. Moraju uraditi sve kako bi smanjili doprinos terorističkoj propagandi tako što će smanjiti broj senzacionalističkih informacija”, pojasnio je Moore.
 Na opasnost od terorizma u BiH  je upozoravala  i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović  na što su skočili mnogi osuđujući je .Skočio je Mustafa Cerić , trebam li Gradski odbor SDA Mostar podsjetiti tko je on.Napisao je  kočijaško pismo i Senad Hadžifejzović  novinar  i još mnogi
  Ali kako će ta ista “gospoda “  koja se propela na zadnje noge  reagirati sada .Jučer je između ostalog Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izjavio

 

“Kada je u pitanju radikalizam, nasilni ekstremizam i terorizama u BiH, osobnog sam mišljenja da o tom problemu moramo govoriti transparentno i reći što sve može biti prijetnja u BiH, ali i iz BiH prema vani. Nema niti jednog problema vezanog za terorizam koji trebamo skrivati, jer će on eskalirati u mnogo težem i složenijem smislu. Zato moramo tražiti partnere na regionalnoj i razini Evuropske unije, kao i u okviru antiterorističke globalne koalicije“, rekao je Mektić.

Mektić je, naime, potvrdio da BiH ima problem s radikalizmom, nasilnim ekstremizmom i terorizmom, jer je postojao određeni broj terorističkih napada, koji su tako okvalificirani.

“Poduzimamo razne mjere i radnje na suzbijanja tog problema. Nama je jako stalo da se izvan BiH prepoznaju sve napori koje poduzimamo u smislu rješavanja ovog problema i da BiH u tom smislu bude prepoznata kao država koja nema toleranciju prema ekstremizmu, radikalizmu i terorizmu. U skladu s takvim aktivnostima želimo imati takav ugled u inozemstvu. Imamo problem, ali činimo sve u okviru kapaciteta da se suprotstavimo problemu“, prenijeli su mediji.

 

“Gospodo”  iz Gradskog odbora SDA Mostar  zločini nad Bošnjacima se jesu dogodili. Logori za Bošnjake jesu postojali nitko normalan ih neće zatajiti no osuditi će ih .Događali su se Ali “gospodo” iz  Gradskog odbora SDA Mostara ,vi koji ste već donijeli presudu  za zločine i logore u kojima su stradali Bošnjaci i sve to nazvali baš kao i licemjerno haaško tužiteljstvo

” Udruženim zločinačkim poduhvatom ”  

Kako ćete nazvati logore    za Hrvate .Kako ćete nazvati zločine i protjerivanja Hrvata  tijekom i poslije rata….. !?

Kako ćete nazvati  terorističke akte  nad Hrvatima….. ! ?

Kako ćete nazvati  skrnavljenja  posljednjih počivališta Hrvata………. !?

 

 Nije valjda  da ćete mi u odgovoru napisati  da su svi pobrojani zločini i logori ,teroristički akti  i progoni  “patriotizam”  i  “obrana suvereniteta”  Bosne i Hercegovine….! ?

 

  “Gospodo “ iz  Gradskog odbora SDA Mostar  nadam se da ćete ovom  očitovanju/mail-u  koje ću  i objaviti javno a i poslati na mail vašega Gradskog odbora  posvetiti istu pozornost i odgovoriti mi na jednostavne upite argumentirano .Ja o preglasavanju  Hrvata od strane vas Bošnjaka  ovaj put nisam ni riječi .O povijesti ovih prostora  isto nisam ni riječi  .

Graditi stabilnu  Bosnu i Hercegovinu utemeljenu  na jednakopravnosti i  Hrvata i Srba  i Bošnjaka ali i ostalih ne može  samo jedan narod  Bošnjaci .Povijest  Bosne i Hercegovine ne mogu tumačiti samo Bošnjaci uzimajući sebi ekskluzivno pravo da to čine .

Jer točno se zna  koliko je tijekom čitavog Domovinskog rata   vladajući SDA sa svojim čelnikom Alijom Izetbegovićem i  sa ARMIJOM BIH  očuvao teritorija  u vrijeme Domovinskog rata  90-ih.

Trebam li Vas podsjetiti  da je Bihać spašen uz pomoć  HV-a   a po zavovijedi dr.Franje Tuđmana……!?

Trebam li Vas podsjetiti  koliko je  izbjeglica Bošnjaka /muslimana  udomila Hrvatska tijekom rata ,koliko je ranjenih pripadnika ABiH   liječila u svojim bolnicama  i koliki su troškovi …….!?

Ako je potrebno  i to ću vam dostaviti …..

Daran Bašić /Hrvatsko nebo 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sramota!? Dernek vojvođanske „Šokadije“ na obljetnicu pokolja u Vukovaru i Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: fb stranica Ivana Andrašića

U ORGANIZACIJI KPZH ‘ŠOKADIJA’ U VELIKOJ SALI DOMA KULTURE U SONTI U SUBOTU, 18. STUDENOG ODRŽANA JE MANIFESTACIJA PISME, IGRE, TAMBURE I IKAVICE, ‘ŠOKAČKO VEČE 2017’, ŠESNAESTO ZAREDOM

Upravo tako piše na fb stranici „hrvatskog književnika“ Ivana Andrašića (https://www.facebook.com/ivan.andrasic.5), uz prilog od ukupno 63 fotografije sa sinoćnjeg derneka (18.11.2017.), uz (za sada) 96 lajkova oduševljenih posjetitelja koji su vijest popratili prigodnim komentarima, a prenio ju je  i „Vojvođanski ETNO portal“.

Dok Hrvati diljem svijeta i posebno u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s dubokim pijetetom prema nevinim žrtvama Vukovara i Škabrnje tiho koračaju u kolonama sjećanja i pale svijeće u prozorima, na trgovima i uzduž gradskih prometnica, pripadnici „naše“ manjine u Sonti (Vojvodina, općina Apatin) održavaju dernek i „njeguju nacionalnu kulturu“.

Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata ‘Šokadija’“ – Sonta ili ne zna što Hrvatima znači taj 18. studeni, ili ih nije briga, trećega nema. Osobno sumnjam da ne znaju. Ali, neću nagađati dalje. Prepuštam to savjesti organizatora i sudionika zabave.

Nisam ljut, ogorčen, pa čak niti iznenađen, ali tužan jesam.

Do svoje trideset sedme godine živio sam nedaleko od Sonte, nekih 60-ak kilometara jugo-istočno u selu Plavni, općina Bač. Svoju kuću sam s obitelji napustio 27. kolovoza 1991. godine, nakon što je prvi VBR (višecijevni bacač raketa) počeo preko našeg sela ispaljivati plotune na Vukovar (udaljen oko 6 kilometara zračne linije). I više se nisam vraćao. Niti imam namjeru ikad posjetiti kraj u kojemu sam odrastao. I što vrijeme više prolazi, sve sam uvjereniji kako sam donio ispravnu odluku.

Vojvodina je te 1991. godine bila poligon za velikosrpsku agresiju i s prostora vojvođanskog podunavlja (od Bačke Palanke do Bezdana) na Hrvatsku su kretale kolone „JNA“ (tehnika i ljudstvo), otuda je okupirana Baranja, svom silinom je topništvom tučena istočna Slavonija, iz Vojvodine su mobilizirani deseci tisuća rezervista koji su s četnicima i „JNA“ išli u rat za „veliku srbiju“  (a među njima je bilo i Mađara i „Hrvata“ – od kojih su tada mnogi sebe zvali „bunjevcima“ ili „šokcima“). Zanimljivo je također, da je u Vojvodini odziv u pričuvu „JNA“ bio između 80 i 90%, čak i u zimu i proljeće 1992. godine, kad su u Šumadiji na djelu opstrukcije mobilizacije i masovno odbijanje odlaska u rat.

Ovdje ću stati, iako bi se moglo reći još dosta toga što šira javnost ne zna.

To je, naravno, samo djelić istine koju jako dobro znamo svi mi koji smo u to vrijeme živjeli u podunavskom dijelu Vojvodine. Gledali smo kako se prije pokolja u Borovu Selu okupljaju četnici po salašima koji su im bili „baze“, bili smo svjedoci dovlačenja tehnike (tenkova, haubica, topova, minobacača, raketnih sustava) i ono što je najbolnije, preko naših sela letjele su rakete i topnički projektili ubijajući naš narod na drugoj obali Dunava. Mnogi nisu mogli izdržati taj golemi psihološki pritisak i napustili su svoje kuće, uglavnom zauvijek.  Mnogi su i ostali. No, to je stvar izbora.

Mi u Hrvatskoj ne očekujemo da Hrvati u Vojvodini i Srbiji u ove dane bola i ponosa pale svijeće, niti da se priključe Ženama u crnom koje su se i jučer okupile u Beogradu s porukom „Nikada ne smemo zaboraviti žrtve Vukovara“, jer znamo gdje žive i znamo kako bi to bilo protumačeno.

Ne pada mi na pamet očekivati to od njih, niti ih osuđujem što javno ne manifestiraju pijetet prema žrtvama u Hrvatskoj, ali taj osjećaj (pod uvjetom da ga čovjek ima), može se dostojanstveno iskazati i šutnjom, pa i uzdržavanjem od terevenki bilo kakve vrste.

Ne rijetko čitamo i slušamo u medijima oštre kritike na račun Republike Hrvatske koju se s najviših instanci DSHV-a ili Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata proziva kako nedovoljno izdvaja za vlastitu manjinsku zajednicu u Vojvodini i Srbiji.

Ne znam je li to tako ili nije.

Ali, kakvi su to Hrvati koji upravo NA TAJ DAN prave dernek i zabavljaju se? Imaju li oni ikakvoga osjećaja prema svojoj Matici i smatraju li sebe uopće dijelom hrvatskoga naroda?

Čisto sumnjam.

 Zlatko Pinter

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Marko Ljubić: Zahtjevam stegovni postupak protiv Aleksandra Stankovića!

Objavljeno

na

Objavio

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,
u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić, prenosi narod.hr.

Kratko pismo Ravnateljstvu HRT-a uputilo je i uredništvo Kamenjara:

Nadzorni odbor HRT

                                                                                                                                              Programsko vijeće HRT

                                                                                                                                              Saborski odbor za medije

 

Dana 19 studenog u emisiji NU2 koju vodi i uređuje Aleksandar Stanković, voditelj je na osnovu osobne tragedije sugovornika Predraga Peđe Mišića, hrvatskog branitelja iz Vukovara Srpske nacionalnosti, pokušao plasirati tezu o građanskom ratu u Hrvatskoj.

Molimo Vas da nam odgovorite, čije stavove iznosi i nameće voditelj emisije i jesu li to stavovi uredništva HRT!?

Uredništvo portala Kamenjar

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari