Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Bannonov ‘Pokret’ protiv Sorosa i lijeve hegemonije u Europi

Objavljeno

na

Steve Bannon, desni Soros i voditelj medijske strategije Trumpove kampanje, najavljuje tektonske promjene u europskoj politici

O burzovnome špekulantu i investitoru Georgu Sorosu (na Forbesovoj listi najbogatijih na svijetu zauzima 20. mjesto), do sada je napisan pregršt kritičkih tekstova diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj (za ljevičare i (pseudo)liberale Soros je ‘crvena krpa nove desnice’).

George Soros EU

Njegovo ‘Otvoreno društvo’ do sada je, od osnutka 1984., navodno uložilo 32 milijarde dolara za promicanje formalno proklamiranih ideja kao što su ‘sloboda medija’, ‘pluralizam’, ‘sekularizam’, ‘prava manjina’ (uključujući i homoseksualne manjine), ‘globalizacija’, ‘slobodno tržište’ i općenito ‘liberalne ideje’.

U zemljama srednjoistočne Europe koje su se nakon pada Berlinskog zida oslobodile komunističke čizme, Sorosevo ‘Otvoreno društvo’ regrutiralo je niz novinara, intelektualaca i javnih osoba koje su promicale ideje bliske tome Društvu.

Sorosevo ‘Otvoreno društvo’ djelovalo je i u Hrvatskoj, a jedan od vrhunaravnih ciljeva njegova djelovanja devedesetih bio je rušenje ‘Tuđmanova režima’.

O tome kako su Soros i ostali inozemni centri moći financirali medije u Hrvatskoj 2007., objavljeno je u Hrvatskoj gotovo nepoznato izvješće pod naslovom ‘Years of Media Support to the Balkans: An Assessment/Yasha Lange’.

U tome više nego zanimljivome izvješću, koje je naručila Radna skupina za medije Pakta o stabilnosti Jugoistočne Europe, doznajemo da su od medija najviše novca dobili Feral Tribune, Arkzin, Erasmus i Radio 101. Cilj financiranja bila je promjena političke vlasti, a od 1990. do 2010. na hrvatske je medije utrošeno između 200 i 250 milijuna dolara.

U istome se izvješću navodi kako pedesetak novinara koji su devedesetih djelovali u sponzoriranim alternativnim medijima danas zauzimaju ključna mjesta u mainstream medijima.

Soros

Osim novinara, Soros i sorosi regrutirali su i intelektualce i javne osobe. Bivši savjetnik predsjednika Ive Josipovića Dejan Jović, poznat po krajnje problematičnim stavovima o Jugoslaviji i Hrvatskoj (za njega je Jugoslavija bila „vrlo dobro rješenje za male narode u njoj“, a Hrvati nisu željeli samostalnu državu) 2013. je na facebook profilu nakon susreta sa Sorosem zapisao: ‘Prilika je da mu osobno zahvalim na potpori u 90-ima; meni i mnogima od nas. Bez njegove stipendije ne bi bilo moga magisterija u Manchesteru, niti moga doktorata na LSE. Pomogao mi je u prvim koracima, a onda nas pustio da dalje idemo sami, ako možemo. Učinio je mnogo za demokraciju u ovoj zemlji i u mnogim drugima.’

Sličnu je zahvalnicu prošle godine u kolumni za ‘Globus’ napisao i Tvrtko Jakovina: ‘Otvoreno društvo Hrvatska Georgea Sorosa imalo je velik utjecaj na moj osobni profesionalni život, baš kao i život mnogih mojih kolega.

Niz danas najuspješnijih povjesničara studirao je na Central European University (CEU) u Budimpešti. Niz hrvatskih nastavnika ondje je predavao, najviše nakon Mađara. Ja sam, zahvaljujući Sorosevoj donaciji, imao plaćenu školarinu na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji i ondje magistrirao’.

U istome tekstu Jakovina (miljenik tzv. mainstream medija) spominje i niz drugih imena povezanih sa Sorosem i njegovim ‘Otvorenim društvom’. A pritom je zanimljivo, ne naravno i slučajno, da većina nabrojanih Sorosevih trabanata ima jasna i nedvosmislena projugoslavenska stajališta, primjerice Žarko Puhovski ili pokojni Predrag Matvejević.

Posve je to u skladu sa Sorosevom politikom: ‘Bivši komunisti moji su najbolji demokrati“. O kakvoj se pritom demokraciji može raditi, s obzirom na to da je rijetko koji komunist ikada postao istinski demokrat, nije se teško domisliti: o ‘demokraciji’ koja ide za rastakanjem nacionalnih suvereniteta i individualiteta i za dezavuiranjem kršćanskih temelja Europe’.

Autentična desnica jača diljem Europe

No europski su narodi, posebno oni u srednjoistočnoj Europi, žilaviji nego što su si to zamislili Soros i njegovi adlatusi. Posljednjih godina tako možemo svjedočiti buđenju samoobrambenih refleksa kod europskih naroda i posljedičnome jačanju desnih, konzervativnih i antisistemskih stranaka diljem Europe.

U nizu europskih država na vlasti je desnica: sada već dugovječni Putin u Rusiji, Orbanov Fidesz u Mađarskoj (druga po snazi stranka je još desniji Jobbik), Narodna stranka Sebastijana Kurza i Stracheova Slobodarska stranka u Austriji, desna Liga i antisistemski Pokret pet zvijezda u Italiji, Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog u Poljskoj, Miloš Zeman u Češkoj, Janez Janša u Sloveniji (osvojena relativna većina na nedavnim parlamentarnim izborima).

Ovome treba dodati da je druga po snazi stranka u Nizozemskoj ona desničara Geerta Wil¬dera, poznatoga po tvrdim protumigrantskim stajalištima, da je ‘Nacionalni front’ (nedavno preimenovan u ‘Rassemblement National’, odnosno ‘Nacionalno okupljanje’) Marine le Pen druga po snazi stranka u Francuskoj, a da je ‘Alternativa za Njemačku’ treća po snazi stranka u Bundestagu (u anketama je trenutno druga).

Zajedničko svim navedenim političkim strankama, vrlo kritičnima prema Bruxellesu, je to da se protive daljnjem dokidanju nacionalnih suvereniteta, nekontroliranim migracijama i da se dobar dio njih zalaže za reafirmaciju kršćanske kulture i tradicije u Europi.

Riječ je o autentičnim desnim strankama koje predstavljaju dijametralnu suprotnost pseudodesnici, tj. „desnici“ u lijevim i liberalnim cipelama, čiji su vjerojatno najistaknutiji predstavnici njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy.

U lijevim i liberalnim krugovima posljednjih su se godina pojavile optužbe da desne stranke i pokrete u Europi financira ruski oligarh Konstantin Malofejev, kojega se pak povezuje s glavnim ideologom Putinove Rusije, utjecajnim geopolitičarom, filozofom i publicistom Aleksandrom Duginom.

Prema mišljenju lijevih krugova, Malofejev je ‘anti-Soros’ koji financira „radikalne desničarske ekstremiste diljem Europe“. Nije nam poznato koliko su ove optužbe istinite kad su u pitanje desne političke snage u Europi.

Poznato nam je tek da je kredite od ruskih banaka dobila Marine le Pen i da su lijevi ekstremisti u Hrvatskoj napravili popis pojedinaca i udruga koje Malofejev navodno financira u našoj državi, a da se na tom popisu ne nalazi baš nitko za koga bi se tako nešto moglo dokazati (u popisu, koji ima jasne kompromitacijske namjere povezivanja s trenutno u Europi omraženom Rusijom, zanimljivo, nema nikoga koga bi se zaista moglo povezati s ruskim kapitalom).

Cilj Putinove Rusije, kako god, nesumnjivo jest jačanje desnih pokreta u Europi i promicanje onoga što Viktor Orban nazivao ‘i-liberalnom demokracijom’. I samog Orbana, ljevičari bi rekli ‘rodonačelnika nacionalno-populističke politike’ u Europi, optužuje se za financiranje populističkih medija u Sloveniji i Makedoniji. Orban, poznat po protumigrantskim i kršćanskim stajalištima, nedavno je donio zakon ‘Stop Soros’ kojim se iz Mađarske želi eliminirati djelovanje Soroseva ‘Otvorenoga društva’.

SAD-u i Rusiji ne odgovara jaka EU

Nakon „Brexita“ i izbora Donalda Trumpa za američkoga predsjednika, ideološko-političko-svjetonazorskim promjenama možemo svjedočiti i u anglosaksonskome svijetu. Poznato je da je glavno geslo Trumpove politike čisto nacionalističko: ‘Amerika prva’.

A poznato je i to da se Trump zalaže za reafirmaciju uloga nacionalnih država i bilateralnih odnosa u Europi. I Trumpu i Putinu odgovara jačanje desnih i euroskeptičnih pokreta u Europi jer ni Washingtonu ni Moskvi ne odgovara Europska unija kao autonoman i snažan geopolitički subjekt.

U skladu s time treba promatrati i nedavni postupak američkoga veleposlanika u Njemačkoj (veleposlanik iz Trumpove diplomatske kvote) Richarda Grenella. Grenell je u razgovoru za desničarski Breitbart izjavio da mu je cilj „jačanje konzervativnih snaga u Europi i njihovih vođa“ što je izazvalo zgražanje u njemačkim mainstream političkim i medijskim krugovima.

Grenell je, dakako, u spomenutome razgovoru istupio kao glasnogovornik aktualne politike Donalda Trumpa koji očito ne želi samo reafirmaciju nacionalnih politika nego i konzervativnih vrijednosti koje su izravno u suprotnosti s modernim ideologijama kao što je, primjerice, genderizam.

Kad je u pitanju dolazak Donalda Trumpa na vlast, onda treba istaknuti kako je presudnu ulogu u medijskoj strategiji njegove kampanje imao Steve Bannon. Bannon je rođen 1953. u irskoj katoličkoj obitelji u Norfolku u Virginiji.

Studirao je na Virginia Techu, gdje je diplomirao urbanizam. Nakon toga odlazi u vojsku gdje sedam godinama provodi u mornarici, uglavnom na obavještajnim poslovima. U vojsci stječe magisterij iz nacionalne sigurnosti 1983. na Georgetown sveučilištu, a kasnije završava i prestižnu Harvard Business School kao najbolji student generacije.

Nakon studija i vojne karijere postaje dopredsjednik Goldman Sachsa gdje radi kao investicijski bankar, a kasnije osniva i vlastitu investicijsku banku specijaliziranu za medije. Imao je važnu ulogu u realizaciji poznate serije „Seinfeld“, a u Hollywoodu je producirao 18 filmova.

Osnovao je neovisni medij Breitbar putem kojega je otvorio put kandidaturi i pobjedi Trumpa na predsjedničkim izborima. Nakon što je Trump došao u Bijelu kuću, Bannon je bio član Nacionalnog vijeća za sigurnost i njegov glavni savjetnik. Nakon medijsko-političkih pritisaka (optužbe za ksenofobiju i nacionalizam) i spora s Trumpom smijenjen je iz Nacionalnog vijeća za sigurnost.

Bannona se, što mu priznaju i oponenti, smatra eruditom enciklopedijskoga znanja i vještim strategom koji uvijek razmišlja nekoliko koraka unaprijed.

Bannonovo inzistiranje na obrani zapadne civilizacije zasnovane na judeokršćanskim temeljima

Bannon nije pristaša klasične, tj. tradicionalne desno-konzervativne politike, nego je uobličio i afirmirao novu, tzv. ‘alt right’ desnicu koja ima veliku potporu među mladima na društvenim mrežama.

Bannon je veliki protivnik migracija, a uz masovne migracije, najvećom vanjskom prijetnjom zapadnoj civilizaciji vidi ‘džihadistički islamski fašizam’. U odgovoru na tu prijetnju, Bannon smatra da odgovor mora biti čvrst i radikalan, a u nekim je istupima u tom kontekstu spominjao i pobjedu nad islamom kod Beča kao civilizacijski putokaz i točku prijeloma.

U svojim istupima Bannon inzistira na obrani zapadne civilizacije zasnovane na judeokršćanskim temeljima, a zalaže se i za obranu i jačanje obiteljskih vrijednosti.

Za Bannona je kapitalizam najbolji sustav, ali se s vremenom izobličio u vidu korporatizma (povezanost državnih i korporativnih elita) i libertarijanizma u kojemu je profit glavno mjerilo bez obzira na ljudsko dostojanstvo.

Bannon se zalaže za oporezivanje bogatih i jačanje srednje klase i za reformu kapitalizma koja bi običnome čovjeku omogućila dostojanstven život. Protivnik je državnog intervencionizma u smislu spašavanja privatnih kompanija.

U jednom razgovoru Bannon je zaključio: ‘Nekad je u Americi vladao prosvijećeni kapitalizam koji su odlikovali umjerenost, poduzetnički američki duh i poštovanje kršćanskih vrijednosti. No Amerika danas pati od krize kapitalizma.’

Bannonov stil i retorika vrlo su osebujni i ne pate ni od najmanje doze političke korektnosti. Bannon je veliki protivnik Sorosa i njegove političko-ideološke platforme koja uključuje masovne migracije, globalizam i (pseudo)demokratski intervencionizam (uplitanje u unutrašnje stvari drugih država).

Bannon se zalaže za određeno otopljavanje odnosa s Rusijom, a na vanjskopolitičkome planu, iako je nekoliko godina radio u Kini i Hong Kongu, Kinu smatra glavnim konkurentom SAD-u na globalnoj razini. Glede Bliskoga istoka, gdje se trenutačno vodi velika šahovska igra i uspostava novih odnosa moći globalnih i regionalnih sila, potrebno je, prema Bannonu, obratiti pozornost na Iran i Tursku, čije pipke pronalazi i na Balkanu.

Zašto je Steve Bennon važan za našu pripovijest?

Zato što je pred nekoliko tjedana u razgovoru za Daily Beast najavio dolazak u Europu i osnivanje fondacije koja bi podupirala desničare u Europi i služila ujedinjavanju desničarskih sila političkoga spektra.

Drugim riječima, Bannon je otvoreno najavio osnivanje fondacije koja bi bila kontrateža Sorosu. Izbori za Europski parlament idućeg svibnja za Bannona su iznimno važni i trebali bi biti prilika za pravi otpor Staroga kontinenta „onima koji prave zabave u Davosu“. Bannon nema dvojbe da će ti izbori biti nevjerojatno važan trenutak za Europu.

‘Pokret’ sa sjedištem u Bruxellesu

Organizacija koju Bannon namjerava osnovati u Bruxellesu zvat će se ‘Pokret’ te će služiti kao središnja baza za istraživanja, anketiranja, savjetovanja i obradu podataka desnim pokretima i pomoć u pružanju poruka biračima.

Pred nekoliko tjedana Bannon je održao niz sastanaka u vezi s tim projektom, baš nekako u vrijeme kad je i Trump bio u posjetu Europi (da Trump podupire Bannonova nastojanja, ne treba uopće sumnjati).

Bannon se nada da će ‘Pokret’ postati predvodnik desničarskoga populističkog revolta širom kontinenta, počevši od izbora za Europski parlament. U ‘Pokret’, međutim, ne će biti primane sve etnonacionalističke stranke, nego one koje će zadovoljavati određene kriterije.

Prije izbora 2019. „Pokret“ bio trebao imati manje od deset stalno zaposlenih radnika, uključujući i anketnoga stručnjaka, komunikacijskoga menadžera i istraživača, no plan je da se broj zaposlenih nakon izbora pojača na bar 25 ljudi ako projekt bude uspješan.

Cilj je da „Pokret“ istraži i sastavi minuciozne prijedloge djelovanja koje bi odnosne stranke mogle koristiti, a to će uključivati paneuropska istraživanja i razmjenu iskustava među desno-konzervativnim strankama različitih država.

Negdje bi ‘Pokret’ djelovao izravno, a negdje tek neizravno podupiranjem desno-populističkih grupacija. Bannon, koji je bio zapanjen činjenicom da nacionalistički pokreti u Europi ne dijele međusobno ideje i vještine, planira polovicu vremena provoditi u Europi, i to uglavnom ‘na terenu’, nakon završetka izbora za Kongres SAD-a u studenome.

Do sada je Bannon već održao niz preliminarnih sastanaka s europskim političarima i uspostavio niz kvalitetnih kontakata. Posebno prisni odnosi uspostavljeni su s britanskim političarom i inicijatorom Brexita Nigelom Farageom, mađarskim premijerom Orbanom i članovima stranke ‘Rassemblement National’ Marine le Pen.

Kontakti su uspostavljeni i s desničarima u Poljskoj, Švedskoj i Belgiji. Farage i Le Pen u Bannonovoj viziji trebali bi preuzeti vodstvo u formiranju logistike za novo grupiranje snaga u Europskom parlamentu gdje je cilj osvojiti trećinu mandata.

Na skupu stranke ‘Rassemblement National’ Bannon je nedavno poručio: ‘Vi se borite za svoju zemlju, a nazivaju vas rasistima. Ali dani u kojim su takve uvrjede funkcionirale, gotovi su. Mainstream mediji čuvari su sustava. Svakoga dana mi postajemo jači, a oni postaju slabiji. Neka vas nazivaju rasistima, ksenofobima ili kako već, nosite te etikete kao medalje.’

‘Desničarski populistički nacionalizam će se dogoditi’

Bannon smatra da će u idućim godinama doći do poraza političara kao što su Angela Merkel i Emmanuel Macron i da će se dogoditi drastičan raskid s desetljećima europskih integracija. ‘Desničarski populistički nacionalizam će se dogoditi; to je ono što će vladati’ – rekao je za Daily Beast i dodao: ‘Imat ćete zasebne nacionalne države sa svojim identitetima i svojim granicama’.

Poticaj Bannonovu dolasku u Europu predstavljali su Brexit i izborni uspjeh Matea Salvinija u Italiji, koji su postignuti s relativno malim financijskim sredstvima. Bannon je ove godine boravio u Italiji gdje je promatrao predizbornu kampanju u kojoj su desne i populističke stranke postigle veliki uspjeh.

Komentirajući uspjeh stranke Liga, Bannon je rekao: ‘Pogledajte Pet zvjezdica i Ligu za sjever. (…) Koristili su vlastite kreditne kartice. Preuzeli su kontrolu nad sedmom najvećom ekonomijom svijeta – vlastitim kreditnim karticama! To je ludo!’ Bannon upravo Salvinija vidi kao uzor kojem bi budući partneri njegova ‘Pokreta’ trebali težiti. Italija je za njega žila kucavica moderne politike i ako ‘tamo uspijeva, uspjet će svuda’.

Cilj Bannona zapravo je postati ‘desni Soros’, koji je za Bannona ‘zao’, ali ‘fenomenalan’. ‘Mene zanima pobjeđivanje, mene zanima moć’, ističe Bannon u spomenutom razgovoru i dodaje: ‘Želim pobijediti, a onda želim ostvariti promjenu.’

Raheem Kassam koji je usko surađivao s Bannonom u Breitbartu komentirajući osnivanje ‘Pokreta’ izjavio je da ‘Pokret’ okuplja silu koja će progutati nacionalnu politiku i zaključio: ‘Soroš i Bannon bit će dva najveća igrača u europskoj politici u godinama koje dolaze’.

Novinarka i vanjskopolitička analitičarka Višnja Starešina osnivanje ‘Pokreta’ smatra dijelom tektonskih promjena svjetskoga poretka koje su pred vratima.

Strah ljevičara i (pseudo)liberala od gubitka političke, medijske i kulturne hegemonije

Najava Bannonova dolaska u Europu, očekivano, naišla je na velike salve protivljenja kod (pseudo)liberala i ljevičara u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Etikete kojima se u Hrvatskoj Bannon etiketira dio su olinjaloga jugoslavensko-komunističkog ideološkog arsenala, uz pokoji dodatak modernoga ostracirajućeg vokabulara.

Bannona se tako etiketira kao fašista, populista, seksista, islamofoba, vladara pakla, a pojedini mediji govore o dolasku Trumpovih križara u Hrvatsku. Strah ljevičara i (pseudo)liberala razumljiv je: riječ je o bojazni od gubitka hegemonije na političkoj, medijskoj i kulturnoj razini, posebno s obzirom na činjenicu da je Bannon vrhunski stručnjak za medije, marketing i showbizz.

Bannonovi protivnici u Hrvatskoj naučeni su na okvir u kojemu su imali potpunu vlast i nadzor na medijsko-kulturnoj sceni. Drukčija mišljenja nisu ih zanimala i automatski su se kriminalizirala. Sada kada se nazire mogući gubitak monopola, jasno je da čine sve kako bi održali status quo.

Steve Bannon možda i nije rješenje za Europu i jačanje stranaka i pokreta koji žele očuvati europsku kulturu i tradiciju koji su posljednjih desetljeća ozbiljno ugroženi posvemašnjom poplavom kulture smrti i svjetonazorskog relativizma.

Bannon je daleko od svetca i dijelovi njegova privatnoga života zasigurno ne odaju dojam dosljednosti. No razlozi zbog kojih se reži na njegov dolazak u Europu vrlo su jasni: Bannon upozorava na stvarne probleme zapadne civilizacije, poziva na obranu kršćanskih vrijednosti i želi dokinuti monopol onih političkih snaga koje desetljećima razaraju kršćansko tkivo Zapada. Ne tko, nego što.

Život ili smrt

Europa

Problemi Europe vrijednosno su vrlo ozbiljni i dubinski i na njih nitko razuman i dobronamjeran ne može odmahivati rukom.

Kao što je sjajnoj knjizi ‘Europa. Njezini sadašnji i budući temelji’ (Verbum, 2013.) upozorio papa emeritus Benedikt XVI: ‘Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će, međutim, nužno uništiti njezin identitet.

Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja.

Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti.

Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono samo više nije imalo nikakve životne energije’. Poruka navedene papine opomene kristalno je jasna i nedvosmislena: život ili smrt. Trećega nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

 

 

 

Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka

 

 

ORBAN ‘ISTJERAO’ SOROSA IZ DRŽAVE

 

 

ORBAN: Saznali smo sve o Sorosu, želi rušiti vlade koje se protive naseljavanju muslimana

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari