Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Bannonov ‘Pokret’ protiv Sorosa i lijeve hegemonije u Europi

Objavljeno

na

Steve Bannon, desni Soros i voditelj medijske strategije Trumpove kampanje, najavljuje tektonske promjene u europskoj politici

O burzovnome špekulantu i investitoru Georgu Sorosu (na Forbesovoj listi najbogatijih na svijetu zauzima 20. mjesto), do sada je napisan pregršt kritičkih tekstova diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj (za ljevičare i (pseudo)liberale Soros je ‘crvena krpa nove desnice’).

George Soros EU

Njegovo ‘Otvoreno društvo’ do sada je, od osnutka 1984., navodno uložilo 32 milijarde dolara za promicanje formalno proklamiranih ideja kao što su ‘sloboda medija’, ‘pluralizam’, ‘sekularizam’, ‘prava manjina’ (uključujući i homoseksualne manjine), ‘globalizacija’, ‘slobodno tržište’ i općenito ‘liberalne ideje’.

U zemljama srednjoistočne Europe koje su se nakon pada Berlinskog zida oslobodile komunističke čizme, Sorosevo ‘Otvoreno društvo’ regrutiralo je niz novinara, intelektualaca i javnih osoba koje su promicale ideje bliske tome Društvu.

Sorosevo ‘Otvoreno društvo’ djelovalo je i u Hrvatskoj, a jedan od vrhunaravnih ciljeva njegova djelovanja devedesetih bio je rušenje ‘Tuđmanova režima’.

O tome kako su Soros i ostali inozemni centri moći financirali medije u Hrvatskoj 2007., objavljeno je u Hrvatskoj gotovo nepoznato izvješće pod naslovom ‘Years of Media Support to the Balkans: An Assessment/Yasha Lange’.

U tome više nego zanimljivome izvješću, koje je naručila Radna skupina za medije Pakta o stabilnosti Jugoistočne Europe, doznajemo da su od medija najviše novca dobili Feral Tribune, Arkzin, Erasmus i Radio 101. Cilj financiranja bila je promjena političke vlasti, a od 1990. do 2010. na hrvatske je medije utrošeno između 200 i 250 milijuna dolara.

U istome se izvješću navodi kako pedesetak novinara koji su devedesetih djelovali u sponzoriranim alternativnim medijima danas zauzimaju ključna mjesta u mainstream medijima.

Soros

Osim novinara, Soros i sorosi regrutirali su i intelektualce i javne osobe. Bivši savjetnik predsjednika Ive Josipovića Dejan Jović, poznat po krajnje problematičnim stavovima o Jugoslaviji i Hrvatskoj (za njega je Jugoslavija bila „vrlo dobro rješenje za male narode u njoj“, a Hrvati nisu željeli samostalnu državu) 2013. je na facebook profilu nakon susreta sa Sorosem zapisao: ‘Prilika je da mu osobno zahvalim na potpori u 90-ima; meni i mnogima od nas. Bez njegove stipendije ne bi bilo moga magisterija u Manchesteru, niti moga doktorata na LSE. Pomogao mi je u prvim koracima, a onda nas pustio da dalje idemo sami, ako možemo. Učinio je mnogo za demokraciju u ovoj zemlji i u mnogim drugima.’

Sličnu je zahvalnicu prošle godine u kolumni za ‘Globus’ napisao i Tvrtko Jakovina: ‘Otvoreno društvo Hrvatska Georgea Sorosa imalo je velik utjecaj na moj osobni profesionalni život, baš kao i život mnogih mojih kolega.

Niz danas najuspješnijih povjesničara studirao je na Central European University (CEU) u Budimpešti. Niz hrvatskih nastavnika ondje je predavao, najviše nakon Mađara. Ja sam, zahvaljujući Sorosevoj donaciji, imao plaćenu školarinu na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji i ondje magistrirao’.

U istome tekstu Jakovina (miljenik tzv. mainstream medija) spominje i niz drugih imena povezanih sa Sorosem i njegovim ‘Otvorenim društvom’. A pritom je zanimljivo, ne naravno i slučajno, da većina nabrojanih Sorosevih trabanata ima jasna i nedvosmislena projugoslavenska stajališta, primjerice Žarko Puhovski ili pokojni Predrag Matvejević.

Posve je to u skladu sa Sorosevom politikom: ‘Bivši komunisti moji su najbolji demokrati“. O kakvoj se pritom demokraciji može raditi, s obzirom na to da je rijetko koji komunist ikada postao istinski demokrat, nije se teško domisliti: o ‘demokraciji’ koja ide za rastakanjem nacionalnih suvereniteta i individualiteta i za dezavuiranjem kršćanskih temelja Europe’.

Autentična desnica jača diljem Europe

No europski su narodi, posebno oni u srednjoistočnoj Europi, žilaviji nego što su si to zamislili Soros i njegovi adlatusi. Posljednjih godina tako možemo svjedočiti buđenju samoobrambenih refleksa kod europskih naroda i posljedičnome jačanju desnih, konzervativnih i antisistemskih stranaka diljem Europe.

U nizu europskih država na vlasti je desnica: sada već dugovječni Putin u Rusiji, Orbanov Fidesz u Mađarskoj (druga po snazi stranka je još desniji Jobbik), Narodna stranka Sebastijana Kurza i Stracheova Slobodarska stranka u Austriji, desna Liga i antisistemski Pokret pet zvijezda u Italiji, Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog u Poljskoj, Miloš Zeman u Češkoj, Janez Janša u Sloveniji (osvojena relativna većina na nedavnim parlamentarnim izborima).

Ovome treba dodati da je druga po snazi stranka u Nizozemskoj ona desničara Geerta Wil¬dera, poznatoga po tvrdim protumigrantskim stajalištima, da je ‘Nacionalni front’ (nedavno preimenovan u ‘Rassemblement National’, odnosno ‘Nacionalno okupljanje’) Marine le Pen druga po snazi stranka u Francuskoj, a da je ‘Alternativa za Njemačku’ treća po snazi stranka u Bundestagu (u anketama je trenutno druga).

Zajedničko svim navedenim političkim strankama, vrlo kritičnima prema Bruxellesu, je to da se protive daljnjem dokidanju nacionalnih suvereniteta, nekontroliranim migracijama i da se dobar dio njih zalaže za reafirmaciju kršćanske kulture i tradicije u Europi.

Riječ je o autentičnim desnim strankama koje predstavljaju dijametralnu suprotnost pseudodesnici, tj. „desnici“ u lijevim i liberalnim cipelama, čiji su vjerojatno najistaknutiji predstavnici njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy.

U lijevim i liberalnim krugovima posljednjih su se godina pojavile optužbe da desne stranke i pokrete u Europi financira ruski oligarh Konstantin Malofejev, kojega se pak povezuje s glavnim ideologom Putinove Rusije, utjecajnim geopolitičarom, filozofom i publicistom Aleksandrom Duginom.

Prema mišljenju lijevih krugova, Malofejev je ‘anti-Soros’ koji financira „radikalne desničarske ekstremiste diljem Europe“. Nije nam poznato koliko su ove optužbe istinite kad su u pitanje desne političke snage u Europi.

Poznato nam je tek da je kredite od ruskih banaka dobila Marine le Pen i da su lijevi ekstremisti u Hrvatskoj napravili popis pojedinaca i udruga koje Malofejev navodno financira u našoj državi, a da se na tom popisu ne nalazi baš nitko za koga bi se tako nešto moglo dokazati (u popisu, koji ima jasne kompromitacijske namjere povezivanja s trenutno u Europi omraženom Rusijom, zanimljivo, nema nikoga koga bi se zaista moglo povezati s ruskim kapitalom).

Cilj Putinove Rusije, kako god, nesumnjivo jest jačanje desnih pokreta u Europi i promicanje onoga što Viktor Orban nazivao ‘i-liberalnom demokracijom’. I samog Orbana, ljevičari bi rekli ‘rodonačelnika nacionalno-populističke politike’ u Europi, optužuje se za financiranje populističkih medija u Sloveniji i Makedoniji. Orban, poznat po protumigrantskim i kršćanskim stajalištima, nedavno je donio zakon ‘Stop Soros’ kojim se iz Mađarske želi eliminirati djelovanje Soroseva ‘Otvorenoga društva’.

SAD-u i Rusiji ne odgovara jaka EU

Nakon „Brexita“ i izbora Donalda Trumpa za američkoga predsjednika, ideološko-političko-svjetonazorskim promjenama možemo svjedočiti i u anglosaksonskome svijetu. Poznato je da je glavno geslo Trumpove politike čisto nacionalističko: ‘Amerika prva’.

A poznato je i to da se Trump zalaže za reafirmaciju uloga nacionalnih država i bilateralnih odnosa u Europi. I Trumpu i Putinu odgovara jačanje desnih i euroskeptičnih pokreta u Europi jer ni Washingtonu ni Moskvi ne odgovara Europska unija kao autonoman i snažan geopolitički subjekt.

U skladu s time treba promatrati i nedavni postupak američkoga veleposlanika u Njemačkoj (veleposlanik iz Trumpove diplomatske kvote) Richarda Grenella. Grenell je u razgovoru za desničarski Breitbart izjavio da mu je cilj „jačanje konzervativnih snaga u Europi i njihovih vođa“ što je izazvalo zgražanje u njemačkim mainstream političkim i medijskim krugovima.

Grenell je, dakako, u spomenutome razgovoru istupio kao glasnogovornik aktualne politike Donalda Trumpa koji očito ne želi samo reafirmaciju nacionalnih politika nego i konzervativnih vrijednosti koje su izravno u suprotnosti s modernim ideologijama kao što je, primjerice, genderizam.

Kad je u pitanju dolazak Donalda Trumpa na vlast, onda treba istaknuti kako je presudnu ulogu u medijskoj strategiji njegove kampanje imao Steve Bannon. Bannon je rođen 1953. u irskoj katoličkoj obitelji u Norfolku u Virginiji.

Studirao je na Virginia Techu, gdje je diplomirao urbanizam. Nakon toga odlazi u vojsku gdje sedam godinama provodi u mornarici, uglavnom na obavještajnim poslovima. U vojsci stječe magisterij iz nacionalne sigurnosti 1983. na Georgetown sveučilištu, a kasnije završava i prestižnu Harvard Business School kao najbolji student generacije.

Nakon studija i vojne karijere postaje dopredsjednik Goldman Sachsa gdje radi kao investicijski bankar, a kasnije osniva i vlastitu investicijsku banku specijaliziranu za medije. Imao je važnu ulogu u realizaciji poznate serije „Seinfeld“, a u Hollywoodu je producirao 18 filmova.

Osnovao je neovisni medij Breitbar putem kojega je otvorio put kandidaturi i pobjedi Trumpa na predsjedničkim izborima. Nakon što je Trump došao u Bijelu kuću, Bannon je bio član Nacionalnog vijeća za sigurnost i njegov glavni savjetnik. Nakon medijsko-političkih pritisaka (optužbe za ksenofobiju i nacionalizam) i spora s Trumpom smijenjen je iz Nacionalnog vijeća za sigurnost.

Bannona se, što mu priznaju i oponenti, smatra eruditom enciklopedijskoga znanja i vještim strategom koji uvijek razmišlja nekoliko koraka unaprijed.

Bannonovo inzistiranje na obrani zapadne civilizacije zasnovane na judeokršćanskim temeljima

Bannon nije pristaša klasične, tj. tradicionalne desno-konzervativne politike, nego je uobličio i afirmirao novu, tzv. ‘alt right’ desnicu koja ima veliku potporu među mladima na društvenim mrežama.

Bannon je veliki protivnik migracija, a uz masovne migracije, najvećom vanjskom prijetnjom zapadnoj civilizaciji vidi ‘džihadistički islamski fašizam’. U odgovoru na tu prijetnju, Bannon smatra da odgovor mora biti čvrst i radikalan, a u nekim je istupima u tom kontekstu spominjao i pobjedu nad islamom kod Beča kao civilizacijski putokaz i točku prijeloma.

U svojim istupima Bannon inzistira na obrani zapadne civilizacije zasnovane na judeokršćanskim temeljima, a zalaže se i za obranu i jačanje obiteljskih vrijednosti.

Za Bannona je kapitalizam najbolji sustav, ali se s vremenom izobličio u vidu korporatizma (povezanost državnih i korporativnih elita) i libertarijanizma u kojemu je profit glavno mjerilo bez obzira na ljudsko dostojanstvo.

Bannon se zalaže za oporezivanje bogatih i jačanje srednje klase i za reformu kapitalizma koja bi običnome čovjeku omogućila dostojanstven život. Protivnik je državnog intervencionizma u smislu spašavanja privatnih kompanija.

U jednom razgovoru Bannon je zaključio: ‘Nekad je u Americi vladao prosvijećeni kapitalizam koji su odlikovali umjerenost, poduzetnički američki duh i poštovanje kršćanskih vrijednosti. No Amerika danas pati od krize kapitalizma.’

Bannonov stil i retorika vrlo su osebujni i ne pate ni od najmanje doze političke korektnosti. Bannon je veliki protivnik Sorosa i njegove političko-ideološke platforme koja uključuje masovne migracije, globalizam i (pseudo)demokratski intervencionizam (uplitanje u unutrašnje stvari drugih država).

Bannon se zalaže za određeno otopljavanje odnosa s Rusijom, a na vanjskopolitičkome planu, iako je nekoliko godina radio u Kini i Hong Kongu, Kinu smatra glavnim konkurentom SAD-u na globalnoj razini. Glede Bliskoga istoka, gdje se trenutačno vodi velika šahovska igra i uspostava novih odnosa moći globalnih i regionalnih sila, potrebno je, prema Bannonu, obratiti pozornost na Iran i Tursku, čije pipke pronalazi i na Balkanu.

Zašto je Steve Bennon važan za našu pripovijest?

Zato što je pred nekoliko tjedana u razgovoru za Daily Beast najavio dolazak u Europu i osnivanje fondacije koja bi podupirala desničare u Europi i služila ujedinjavanju desničarskih sila političkoga spektra.

Drugim riječima, Bannon je otvoreno najavio osnivanje fondacije koja bi bila kontrateža Sorosu. Izbori za Europski parlament idućeg svibnja za Bannona su iznimno važni i trebali bi biti prilika za pravi otpor Staroga kontinenta „onima koji prave zabave u Davosu“. Bannon nema dvojbe da će ti izbori biti nevjerojatno važan trenutak za Europu.

‘Pokret’ sa sjedištem u Bruxellesu

Organizacija koju Bannon namjerava osnovati u Bruxellesu zvat će se ‘Pokret’ te će služiti kao središnja baza za istraživanja, anketiranja, savjetovanja i obradu podataka desnim pokretima i pomoć u pružanju poruka biračima.

Pred nekoliko tjedana Bannon je održao niz sastanaka u vezi s tim projektom, baš nekako u vrijeme kad je i Trump bio u posjetu Europi (da Trump podupire Bannonova nastojanja, ne treba uopće sumnjati).

Bannon se nada da će ‘Pokret’ postati predvodnik desničarskoga populističkog revolta širom kontinenta, počevši od izbora za Europski parlament. U ‘Pokret’, međutim, ne će biti primane sve etnonacionalističke stranke, nego one koje će zadovoljavati određene kriterije.

Prije izbora 2019. „Pokret“ bio trebao imati manje od deset stalno zaposlenih radnika, uključujući i anketnoga stručnjaka, komunikacijskoga menadžera i istraživača, no plan je da se broj zaposlenih nakon izbora pojača na bar 25 ljudi ako projekt bude uspješan.

Cilj je da „Pokret“ istraži i sastavi minuciozne prijedloge djelovanja koje bi odnosne stranke mogle koristiti, a to će uključivati paneuropska istraživanja i razmjenu iskustava među desno-konzervativnim strankama različitih država.

Negdje bi ‘Pokret’ djelovao izravno, a negdje tek neizravno podupiranjem desno-populističkih grupacija. Bannon, koji je bio zapanjen činjenicom da nacionalistički pokreti u Europi ne dijele međusobno ideje i vještine, planira polovicu vremena provoditi u Europi, i to uglavnom ‘na terenu’, nakon završetka izbora za Kongres SAD-a u studenome.

Do sada je Bannon već održao niz preliminarnih sastanaka s europskim političarima i uspostavio niz kvalitetnih kontakata. Posebno prisni odnosi uspostavljeni su s britanskim političarom i inicijatorom Brexita Nigelom Farageom, mađarskim premijerom Orbanom i članovima stranke ‘Rassemblement National’ Marine le Pen.

Kontakti su uspostavljeni i s desničarima u Poljskoj, Švedskoj i Belgiji. Farage i Le Pen u Bannonovoj viziji trebali bi preuzeti vodstvo u formiranju logistike za novo grupiranje snaga u Europskom parlamentu gdje je cilj osvojiti trećinu mandata.

Na skupu stranke ‘Rassemblement National’ Bannon je nedavno poručio: ‘Vi se borite za svoju zemlju, a nazivaju vas rasistima. Ali dani u kojim su takve uvrjede funkcionirale, gotovi su. Mainstream mediji čuvari su sustava. Svakoga dana mi postajemo jači, a oni postaju slabiji. Neka vas nazivaju rasistima, ksenofobima ili kako već, nosite te etikete kao medalje.’

‘Desničarski populistički nacionalizam će se dogoditi’

Bannon smatra da će u idućim godinama doći do poraza političara kao što su Angela Merkel i Emmanuel Macron i da će se dogoditi drastičan raskid s desetljećima europskih integracija. ‘Desničarski populistički nacionalizam će se dogoditi; to je ono što će vladati’ – rekao je za Daily Beast i dodao: ‘Imat ćete zasebne nacionalne države sa svojim identitetima i svojim granicama’.

Poticaj Bannonovu dolasku u Europu predstavljali su Brexit i izborni uspjeh Matea Salvinija u Italiji, koji su postignuti s relativno malim financijskim sredstvima. Bannon je ove godine boravio u Italiji gdje je promatrao predizbornu kampanju u kojoj su desne i populističke stranke postigle veliki uspjeh.

Komentirajući uspjeh stranke Liga, Bannon je rekao: ‘Pogledajte Pet zvjezdica i Ligu za sjever. (…) Koristili su vlastite kreditne kartice. Preuzeli su kontrolu nad sedmom najvećom ekonomijom svijeta – vlastitim kreditnim karticama! To je ludo!’ Bannon upravo Salvinija vidi kao uzor kojem bi budući partneri njegova ‘Pokreta’ trebali težiti. Italija je za njega žila kucavica moderne politike i ako ‘tamo uspijeva, uspjet će svuda’.

Cilj Bannona zapravo je postati ‘desni Soros’, koji je za Bannona ‘zao’, ali ‘fenomenalan’. ‘Mene zanima pobjeđivanje, mene zanima moć’, ističe Bannon u spomenutom razgovoru i dodaje: ‘Želim pobijediti, a onda želim ostvariti promjenu.’

Raheem Kassam koji je usko surađivao s Bannonom u Breitbartu komentirajući osnivanje ‘Pokreta’ izjavio je da ‘Pokret’ okuplja silu koja će progutati nacionalnu politiku i zaključio: ‘Soroš i Bannon bit će dva najveća igrača u europskoj politici u godinama koje dolaze’.

Novinarka i vanjskopolitička analitičarka Višnja Starešina osnivanje ‘Pokreta’ smatra dijelom tektonskih promjena svjetskoga poretka koje su pred vratima.

Strah ljevičara i (pseudo)liberala od gubitka političke, medijske i kulturne hegemonije

Najava Bannonova dolaska u Europu, očekivano, naišla je na velike salve protivljenja kod (pseudo)liberala i ljevičara u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Etikete kojima se u Hrvatskoj Bannon etiketira dio su olinjaloga jugoslavensko-komunističkog ideološkog arsenala, uz pokoji dodatak modernoga ostracirajućeg vokabulara.

Bannona se tako etiketira kao fašista, populista, seksista, islamofoba, vladara pakla, a pojedini mediji govore o dolasku Trumpovih križara u Hrvatsku. Strah ljevičara i (pseudo)liberala razumljiv je: riječ je o bojazni od gubitka hegemonije na političkoj, medijskoj i kulturnoj razini, posebno s obzirom na činjenicu da je Bannon vrhunski stručnjak za medije, marketing i showbizz.

Bannonovi protivnici u Hrvatskoj naučeni su na okvir u kojemu su imali potpunu vlast i nadzor na medijsko-kulturnoj sceni. Drukčija mišljenja nisu ih zanimala i automatski su se kriminalizirala. Sada kada se nazire mogući gubitak monopola, jasno je da čine sve kako bi održali status quo.

Steve Bannon možda i nije rješenje za Europu i jačanje stranaka i pokreta koji žele očuvati europsku kulturu i tradiciju koji su posljednjih desetljeća ozbiljno ugroženi posvemašnjom poplavom kulture smrti i svjetonazorskog relativizma.

Bannon je daleko od svetca i dijelovi njegova privatnoga života zasigurno ne odaju dojam dosljednosti. No razlozi zbog kojih se reži na njegov dolazak u Europu vrlo su jasni: Bannon upozorava na stvarne probleme zapadne civilizacije, poziva na obranu kršćanskih vrijednosti i želi dokinuti monopol onih političkih snaga koje desetljećima razaraju kršćansko tkivo Zapada. Ne tko, nego što.

Život ili smrt

Europa

Problemi Europe vrijednosno su vrlo ozbiljni i dubinski i na njih nitko razuman i dobronamjeran ne može odmahivati rukom.

Kao što je sjajnoj knjizi ‘Europa. Njezini sadašnji i budući temelji’ (Verbum, 2013.) upozorio papa emeritus Benedikt XVI: ‘Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će, međutim, nužno uništiti njezin identitet.

Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja.

Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti.

Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono samo više nije imalo nikakve životne energije’. Poruka navedene papine opomene kristalno je jasna i nedvosmislena: život ili smrt. Trećega nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

 

 

 

Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka

 

 

ORBAN ‘ISTJERAO’ SOROSA IZ DRŽAVE

 

 

ORBAN: Saznali smo sve o Sorosu, želi rušiti vlade koje se protive naseljavanju muslimana

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari