Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Bannonov ‘Pokret’ protiv Sorosa i lijeve hegemonije u Europi

Objavljeno

na

Steve Bannon, desni Soros i voditelj medijske strategije Trumpove kampanje, najavljuje tektonske promjene u europskoj politici

O burzovnome špekulantu i investitoru Georgu Sorosu (na Forbesovoj listi najbogatijih na svijetu zauzima 20. mjesto), do sada je napisan pregršt kritičkih tekstova diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj (za ljevičare i (pseudo)liberale Soros je ‘crvena krpa nove desnice’).

George Soros EU

Njegovo ‘Otvoreno društvo’ do sada je, od osnutka 1984., navodno uložilo 32 milijarde dolara za promicanje formalno proklamiranih ideja kao što su ‘sloboda medija’, ‘pluralizam’, ‘sekularizam’, ‘prava manjina’ (uključujući i homoseksualne manjine), ‘globalizacija’, ‘slobodno tržište’ i općenito ‘liberalne ideje’.

U zemljama srednjoistočne Europe koje su se nakon pada Berlinskog zida oslobodile komunističke čizme, Sorosevo ‘Otvoreno društvo’ regrutiralo je niz novinara, intelektualaca i javnih osoba koje su promicale ideje bliske tome Društvu.

Sorosevo ‘Otvoreno društvo’ djelovalo je i u Hrvatskoj, a jedan od vrhunaravnih ciljeva njegova djelovanja devedesetih bio je rušenje ‘Tuđmanova režima’.

O tome kako su Soros i ostali inozemni centri moći financirali medije u Hrvatskoj 2007., objavljeno je u Hrvatskoj gotovo nepoznato izvješće pod naslovom ‘Years of Media Support to the Balkans: An Assessment/Yasha Lange’.

U tome više nego zanimljivome izvješću, koje je naručila Radna skupina za medije Pakta o stabilnosti Jugoistočne Europe, doznajemo da su od medija najviše novca dobili Feral Tribune, Arkzin, Erasmus i Radio 101. Cilj financiranja bila je promjena političke vlasti, a od 1990. do 2010. na hrvatske je medije utrošeno između 200 i 250 milijuna dolara.

U istome se izvješću navodi kako pedesetak novinara koji su devedesetih djelovali u sponzoriranim alternativnim medijima danas zauzimaju ključna mjesta u mainstream medijima.

Soros

Osim novinara, Soros i sorosi regrutirali su i intelektualce i javne osobe. Bivši savjetnik predsjednika Ive Josipovića Dejan Jović, poznat po krajnje problematičnim stavovima o Jugoslaviji i Hrvatskoj (za njega je Jugoslavija bila „vrlo dobro rješenje za male narode u njoj“, a Hrvati nisu željeli samostalnu državu) 2013. je na facebook profilu nakon susreta sa Sorosem zapisao: ‘Prilika je da mu osobno zahvalim na potpori u 90-ima; meni i mnogima od nas. Bez njegove stipendije ne bi bilo moga magisterija u Manchesteru, niti moga doktorata na LSE. Pomogao mi je u prvim koracima, a onda nas pustio da dalje idemo sami, ako možemo. Učinio je mnogo za demokraciju u ovoj zemlji i u mnogim drugima.’

Sličnu je zahvalnicu prošle godine u kolumni za ‘Globus’ napisao i Tvrtko Jakovina: ‘Otvoreno društvo Hrvatska Georgea Sorosa imalo je velik utjecaj na moj osobni profesionalni život, baš kao i život mnogih mojih kolega.

Niz danas najuspješnijih povjesničara studirao je na Central European University (CEU) u Budimpešti. Niz hrvatskih nastavnika ondje je predavao, najviše nakon Mađara. Ja sam, zahvaljujući Sorosevoj donaciji, imao plaćenu školarinu na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji i ondje magistrirao’.

U istome tekstu Jakovina (miljenik tzv. mainstream medija) spominje i niz drugih imena povezanih sa Sorosem i njegovim ‘Otvorenim društvom’. A pritom je zanimljivo, ne naravno i slučajno, da većina nabrojanih Sorosevih trabanata ima jasna i nedvosmislena projugoslavenska stajališta, primjerice Žarko Puhovski ili pokojni Predrag Matvejević.

Posve je to u skladu sa Sorosevom politikom: ‘Bivši komunisti moji su najbolji demokrati“. O kakvoj se pritom demokraciji može raditi, s obzirom na to da je rijetko koji komunist ikada postao istinski demokrat, nije se teško domisliti: o ‘demokraciji’ koja ide za rastakanjem nacionalnih suvereniteta i individualiteta i za dezavuiranjem kršćanskih temelja Europe’.

Autentična desnica jača diljem Europe

No europski su narodi, posebno oni u srednjoistočnoj Europi, žilaviji nego što su si to zamislili Soros i njegovi adlatusi. Posljednjih godina tako možemo svjedočiti buđenju samoobrambenih refleksa kod europskih naroda i posljedičnome jačanju desnih, konzervativnih i antisistemskih stranaka diljem Europe.

U nizu europskih država na vlasti je desnica: sada već dugovječni Putin u Rusiji, Orbanov Fidesz u Mađarskoj (druga po snazi stranka je još desniji Jobbik), Narodna stranka Sebastijana Kurza i Stracheova Slobodarska stranka u Austriji, desna Liga i antisistemski Pokret pet zvijezda u Italiji, Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog u Poljskoj, Miloš Zeman u Češkoj, Janez Janša u Sloveniji (osvojena relativna većina na nedavnim parlamentarnim izborima).

Ovome treba dodati da je druga po snazi stranka u Nizozemskoj ona desničara Geerta Wil¬dera, poznatoga po tvrdim protumigrantskim stajalištima, da je ‘Nacionalni front’ (nedavno preimenovan u ‘Rassemblement National’, odnosno ‘Nacionalno okupljanje’) Marine le Pen druga po snazi stranka u Francuskoj, a da je ‘Alternativa za Njemačku’ treća po snazi stranka u Bundestagu (u anketama je trenutno druga).

Zajedničko svim navedenim političkim strankama, vrlo kritičnima prema Bruxellesu, je to da se protive daljnjem dokidanju nacionalnih suvereniteta, nekontroliranim migracijama i da se dobar dio njih zalaže za reafirmaciju kršćanske kulture i tradicije u Europi.

Riječ je o autentičnim desnim strankama koje predstavljaju dijametralnu suprotnost pseudodesnici, tj. „desnici“ u lijevim i liberalnim cipelama, čiji su vjerojatno najistaknutiji predstavnici njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy.

U lijevim i liberalnim krugovima posljednjih su se godina pojavile optužbe da desne stranke i pokrete u Europi financira ruski oligarh Konstantin Malofejev, kojega se pak povezuje s glavnim ideologom Putinove Rusije, utjecajnim geopolitičarom, filozofom i publicistom Aleksandrom Duginom.

Prema mišljenju lijevih krugova, Malofejev je ‘anti-Soros’ koji financira „radikalne desničarske ekstremiste diljem Europe“. Nije nam poznato koliko su ove optužbe istinite kad su u pitanje desne političke snage u Europi.

Poznato nam je tek da je kredite od ruskih banaka dobila Marine le Pen i da su lijevi ekstremisti u Hrvatskoj napravili popis pojedinaca i udruga koje Malofejev navodno financira u našoj državi, a da se na tom popisu ne nalazi baš nitko za koga bi se tako nešto moglo dokazati (u popisu, koji ima jasne kompromitacijske namjere povezivanja s trenutno u Europi omraženom Rusijom, zanimljivo, nema nikoga koga bi se zaista moglo povezati s ruskim kapitalom).

Cilj Putinove Rusije, kako god, nesumnjivo jest jačanje desnih pokreta u Europi i promicanje onoga što Viktor Orban nazivao ‘i-liberalnom demokracijom’. I samog Orbana, ljevičari bi rekli ‘rodonačelnika nacionalno-populističke politike’ u Europi, optužuje se za financiranje populističkih medija u Sloveniji i Makedoniji. Orban, poznat po protumigrantskim i kršćanskim stajalištima, nedavno je donio zakon ‘Stop Soros’ kojim se iz Mađarske želi eliminirati djelovanje Soroseva ‘Otvorenoga društva’.

SAD-u i Rusiji ne odgovara jaka EU

Nakon „Brexita“ i izbora Donalda Trumpa za američkoga predsjednika, ideološko-političko-svjetonazorskim promjenama možemo svjedočiti i u anglosaksonskome svijetu. Poznato je da je glavno geslo Trumpove politike čisto nacionalističko: ‘Amerika prva’.

A poznato je i to da se Trump zalaže za reafirmaciju uloga nacionalnih država i bilateralnih odnosa u Europi. I Trumpu i Putinu odgovara jačanje desnih i euroskeptičnih pokreta u Europi jer ni Washingtonu ni Moskvi ne odgovara Europska unija kao autonoman i snažan geopolitički subjekt.

U skladu s time treba promatrati i nedavni postupak američkoga veleposlanika u Njemačkoj (veleposlanik iz Trumpove diplomatske kvote) Richarda Grenella. Grenell je u razgovoru za desničarski Breitbart izjavio da mu je cilj „jačanje konzervativnih snaga u Europi i njihovih vođa“ što je izazvalo zgražanje u njemačkim mainstream političkim i medijskim krugovima.

Grenell je, dakako, u spomenutome razgovoru istupio kao glasnogovornik aktualne politike Donalda Trumpa koji očito ne želi samo reafirmaciju nacionalnih politika nego i konzervativnih vrijednosti koje su izravno u suprotnosti s modernim ideologijama kao što je, primjerice, genderizam.

Kad je u pitanju dolazak Donalda Trumpa na vlast, onda treba istaknuti kako je presudnu ulogu u medijskoj strategiji njegove kampanje imao Steve Bannon. Bannon je rođen 1953. u irskoj katoličkoj obitelji u Norfolku u Virginiji.

Studirao je na Virginia Techu, gdje je diplomirao urbanizam. Nakon toga odlazi u vojsku gdje sedam godinama provodi u mornarici, uglavnom na obavještajnim poslovima. U vojsci stječe magisterij iz nacionalne sigurnosti 1983. na Georgetown sveučilištu, a kasnije završava i prestižnu Harvard Business School kao najbolji student generacije.

Nakon studija i vojne karijere postaje dopredsjednik Goldman Sachsa gdje radi kao investicijski bankar, a kasnije osniva i vlastitu investicijsku banku specijaliziranu za medije. Imao je važnu ulogu u realizaciji poznate serije „Seinfeld“, a u Hollywoodu je producirao 18 filmova.

Osnovao je neovisni medij Breitbar putem kojega je otvorio put kandidaturi i pobjedi Trumpa na predsjedničkim izborima. Nakon što je Trump došao u Bijelu kuću, Bannon je bio član Nacionalnog vijeća za sigurnost i njegov glavni savjetnik. Nakon medijsko-političkih pritisaka (optužbe za ksenofobiju i nacionalizam) i spora s Trumpom smijenjen je iz Nacionalnog vijeća za sigurnost.

Bannona se, što mu priznaju i oponenti, smatra eruditom enciklopedijskoga znanja i vještim strategom koji uvijek razmišlja nekoliko koraka unaprijed.

Bannonovo inzistiranje na obrani zapadne civilizacije zasnovane na judeokršćanskim temeljima

Bannon nije pristaša klasične, tj. tradicionalne desno-konzervativne politike, nego je uobličio i afirmirao novu, tzv. ‘alt right’ desnicu koja ima veliku potporu među mladima na društvenim mrežama.

Bannon je veliki protivnik migracija, a uz masovne migracije, najvećom vanjskom prijetnjom zapadnoj civilizaciji vidi ‘džihadistički islamski fašizam’. U odgovoru na tu prijetnju, Bannon smatra da odgovor mora biti čvrst i radikalan, a u nekim je istupima u tom kontekstu spominjao i pobjedu nad islamom kod Beča kao civilizacijski putokaz i točku prijeloma.

U svojim istupima Bannon inzistira na obrani zapadne civilizacije zasnovane na judeokršćanskim temeljima, a zalaže se i za obranu i jačanje obiteljskih vrijednosti.

Za Bannona je kapitalizam najbolji sustav, ali se s vremenom izobličio u vidu korporatizma (povezanost državnih i korporativnih elita) i libertarijanizma u kojemu je profit glavno mjerilo bez obzira na ljudsko dostojanstvo.

Bannon se zalaže za oporezivanje bogatih i jačanje srednje klase i za reformu kapitalizma koja bi običnome čovjeku omogućila dostojanstven život. Protivnik je državnog intervencionizma u smislu spašavanja privatnih kompanija.

U jednom razgovoru Bannon je zaključio: ‘Nekad je u Americi vladao prosvijećeni kapitalizam koji su odlikovali umjerenost, poduzetnički američki duh i poštovanje kršćanskih vrijednosti. No Amerika danas pati od krize kapitalizma.’

Bannonov stil i retorika vrlo su osebujni i ne pate ni od najmanje doze političke korektnosti. Bannon je veliki protivnik Sorosa i njegove političko-ideološke platforme koja uključuje masovne migracije, globalizam i (pseudo)demokratski intervencionizam (uplitanje u unutrašnje stvari drugih država).

Bannon se zalaže za određeno otopljavanje odnosa s Rusijom, a na vanjskopolitičkome planu, iako je nekoliko godina radio u Kini i Hong Kongu, Kinu smatra glavnim konkurentom SAD-u na globalnoj razini. Glede Bliskoga istoka, gdje se trenutačno vodi velika šahovska igra i uspostava novih odnosa moći globalnih i regionalnih sila, potrebno je, prema Bannonu, obratiti pozornost na Iran i Tursku, čije pipke pronalazi i na Balkanu.

Zašto je Steve Bennon važan za našu pripovijest?

Zato što je pred nekoliko tjedana u razgovoru za Daily Beast najavio dolazak u Europu i osnivanje fondacije koja bi podupirala desničare u Europi i služila ujedinjavanju desničarskih sila političkoga spektra.

Drugim riječima, Bannon je otvoreno najavio osnivanje fondacije koja bi bila kontrateža Sorosu. Izbori za Europski parlament idućeg svibnja za Bannona su iznimno važni i trebali bi biti prilika za pravi otpor Staroga kontinenta „onima koji prave zabave u Davosu“. Bannon nema dvojbe da će ti izbori biti nevjerojatno važan trenutak za Europu.

‘Pokret’ sa sjedištem u Bruxellesu

Organizacija koju Bannon namjerava osnovati u Bruxellesu zvat će se ‘Pokret’ te će služiti kao središnja baza za istraživanja, anketiranja, savjetovanja i obradu podataka desnim pokretima i pomoć u pružanju poruka biračima.

Pred nekoliko tjedana Bannon je održao niz sastanaka u vezi s tim projektom, baš nekako u vrijeme kad je i Trump bio u posjetu Europi (da Trump podupire Bannonova nastojanja, ne treba uopće sumnjati).

Bannon se nada da će ‘Pokret’ postati predvodnik desničarskoga populističkog revolta širom kontinenta, počevši od izbora za Europski parlament. U ‘Pokret’, međutim, ne će biti primane sve etnonacionalističke stranke, nego one koje će zadovoljavati određene kriterije.

Prije izbora 2019. „Pokret“ bio trebao imati manje od deset stalno zaposlenih radnika, uključujući i anketnoga stručnjaka, komunikacijskoga menadžera i istraživača, no plan je da se broj zaposlenih nakon izbora pojača na bar 25 ljudi ako projekt bude uspješan.

Cilj je da „Pokret“ istraži i sastavi minuciozne prijedloge djelovanja koje bi odnosne stranke mogle koristiti, a to će uključivati paneuropska istraživanja i razmjenu iskustava među desno-konzervativnim strankama različitih država.

Negdje bi ‘Pokret’ djelovao izravno, a negdje tek neizravno podupiranjem desno-populističkih grupacija. Bannon, koji je bio zapanjen činjenicom da nacionalistički pokreti u Europi ne dijele međusobno ideje i vještine, planira polovicu vremena provoditi u Europi, i to uglavnom ‘na terenu’, nakon završetka izbora za Kongres SAD-a u studenome.

Do sada je Bannon već održao niz preliminarnih sastanaka s europskim političarima i uspostavio niz kvalitetnih kontakata. Posebno prisni odnosi uspostavljeni su s britanskim političarom i inicijatorom Brexita Nigelom Farageom, mađarskim premijerom Orbanom i članovima stranke ‘Rassemblement National’ Marine le Pen.

Kontakti su uspostavljeni i s desničarima u Poljskoj, Švedskoj i Belgiji. Farage i Le Pen u Bannonovoj viziji trebali bi preuzeti vodstvo u formiranju logistike za novo grupiranje snaga u Europskom parlamentu gdje je cilj osvojiti trećinu mandata.

Na skupu stranke ‘Rassemblement National’ Bannon je nedavno poručio: ‘Vi se borite za svoju zemlju, a nazivaju vas rasistima. Ali dani u kojim su takve uvrjede funkcionirale, gotovi su. Mainstream mediji čuvari su sustava. Svakoga dana mi postajemo jači, a oni postaju slabiji. Neka vas nazivaju rasistima, ksenofobima ili kako već, nosite te etikete kao medalje.’

‘Desničarski populistički nacionalizam će se dogoditi’

Bannon smatra da će u idućim godinama doći do poraza političara kao što su Angela Merkel i Emmanuel Macron i da će se dogoditi drastičan raskid s desetljećima europskih integracija. ‘Desničarski populistički nacionalizam će se dogoditi; to je ono što će vladati’ – rekao je za Daily Beast i dodao: ‘Imat ćete zasebne nacionalne države sa svojim identitetima i svojim granicama’.

Poticaj Bannonovu dolasku u Europu predstavljali su Brexit i izborni uspjeh Matea Salvinija u Italiji, koji su postignuti s relativno malim financijskim sredstvima. Bannon je ove godine boravio u Italiji gdje je promatrao predizbornu kampanju u kojoj su desne i populističke stranke postigle veliki uspjeh.

Komentirajući uspjeh stranke Liga, Bannon je rekao: ‘Pogledajte Pet zvjezdica i Ligu za sjever. (…) Koristili su vlastite kreditne kartice. Preuzeli su kontrolu nad sedmom najvećom ekonomijom svijeta – vlastitim kreditnim karticama! To je ludo!’ Bannon upravo Salvinija vidi kao uzor kojem bi budući partneri njegova ‘Pokreta’ trebali težiti. Italija je za njega žila kucavica moderne politike i ako ‘tamo uspijeva, uspjet će svuda’.

Cilj Bannona zapravo je postati ‘desni Soros’, koji je za Bannona ‘zao’, ali ‘fenomenalan’. ‘Mene zanima pobjeđivanje, mene zanima moć’, ističe Bannon u spomenutom razgovoru i dodaje: ‘Želim pobijediti, a onda želim ostvariti promjenu.’

Raheem Kassam koji je usko surađivao s Bannonom u Breitbartu komentirajući osnivanje ‘Pokreta’ izjavio je da ‘Pokret’ okuplja silu koja će progutati nacionalnu politiku i zaključio: ‘Soroš i Bannon bit će dva najveća igrača u europskoj politici u godinama koje dolaze’.

Novinarka i vanjskopolitička analitičarka Višnja Starešina osnivanje ‘Pokreta’ smatra dijelom tektonskih promjena svjetskoga poretka koje su pred vratima.

Strah ljevičara i (pseudo)liberala od gubitka političke, medijske i kulturne hegemonije

Najava Bannonova dolaska u Europu, očekivano, naišla je na velike salve protivljenja kod (pseudo)liberala i ljevičara u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Etikete kojima se u Hrvatskoj Bannon etiketira dio su olinjaloga jugoslavensko-komunističkog ideološkog arsenala, uz pokoji dodatak modernoga ostracirajućeg vokabulara.

Bannona se tako etiketira kao fašista, populista, seksista, islamofoba, vladara pakla, a pojedini mediji govore o dolasku Trumpovih križara u Hrvatsku. Strah ljevičara i (pseudo)liberala razumljiv je: riječ je o bojazni od gubitka hegemonije na političkoj, medijskoj i kulturnoj razini, posebno s obzirom na činjenicu da je Bannon vrhunski stručnjak za medije, marketing i showbizz.

Bannonovi protivnici u Hrvatskoj naučeni su na okvir u kojemu su imali potpunu vlast i nadzor na medijsko-kulturnoj sceni. Drukčija mišljenja nisu ih zanimala i automatski su se kriminalizirala. Sada kada se nazire mogući gubitak monopola, jasno je da čine sve kako bi održali status quo.

Steve Bannon možda i nije rješenje za Europu i jačanje stranaka i pokreta koji žele očuvati europsku kulturu i tradiciju koji su posljednjih desetljeća ozbiljno ugroženi posvemašnjom poplavom kulture smrti i svjetonazorskog relativizma.

Bannon je daleko od svetca i dijelovi njegova privatnoga života zasigurno ne odaju dojam dosljednosti. No razlozi zbog kojih se reži na njegov dolazak u Europu vrlo su jasni: Bannon upozorava na stvarne probleme zapadne civilizacije, poziva na obranu kršćanskih vrijednosti i želi dokinuti monopol onih političkih snaga koje desetljećima razaraju kršćansko tkivo Zapada. Ne tko, nego što.

Život ili smrt

Europa

Problemi Europe vrijednosno su vrlo ozbiljni i dubinski i na njih nitko razuman i dobronamjeran ne može odmahivati rukom.

Kao što je sjajnoj knjizi ‘Europa. Njezini sadašnji i budući temelji’ (Verbum, 2013.) upozorio papa emeritus Benedikt XVI: ‘Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će, međutim, nužno uništiti njezin identitet.

Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja.

Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti.

Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono samo više nije imalo nikakve životne energije’. Poruka navedene papine opomene kristalno je jasna i nedvosmislena: život ili smrt. Trećega nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

 

 

 

Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka

 

 

ORBAN ‘ISTJERAO’ SOROSA IZ DRŽAVE

 

 

ORBAN: Saznali smo sve o Sorosu, želi rušiti vlade koje se protive naseljavanju muslimana

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari