Connect with us

Kolumne

Davor Dijanović: Bidenova administracija neće štititi interese Hrvata u BiH

Objavljeno

on

Pobjeda Joe Bidena nametnula je temu promjene smjera američke vanjske politike

Pobjeda Joe Bidena nametnula je temu promjene smjera američke vanjske politike. Nakon mandata Donalda Trumpa koji je vodio određeni oblik izolacionističke politike od mandata nove administracije očekuje se povratak nizu multilateralnih režima i ponovnu obnovu američke predvodničke uloge u svijetu. Promjena administracije utjecat će i na geopolitička preslagivanja u nizu kriznih regija.

Pobjeda globalizma nad suverenizmom

Joe Biden već je potpisao povratak SAD-a Pariškome klimatskom sporazumu, s Putinom je – što predstavlja dobar potez – telefonski dogovorio produljenje Novog Starta, kao jedinog preostalog instrumenta međusobne kontrole u strateškom nuklearnom naoružanju dvije vojne velesile, na red će doći i povratak u Nuklearni sporazum s Iranom, a nameće se i pitanje obnove TTIP-a – Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva iako je taj sporazum, koji je trebao uspostaviti zonu slobodne trgovine između SAD-a i EU-a, de facto propao još u vrijeme Obamine administracije prije svega zbog nemogućnosti harmonizacije standarda proizvodnje.

Sastav Bidenove administracije ukazuje na kako bi u budućnosti mogli očekivati nove liberalno-intervencionističke poteze na Bliskome istoku i u drugim regijama.

Trumpov mandat predstavljao je određeni oblike cezure u američkoj vanjskoj politici s obzirom na to da nije započet niti jedan rat na kinetičkome planu. Bidenova pobjeda predstavlja pobjedu globalizma nad suverenizmom što će dati određeni vjetar u leđa globalističkim snagama diljem svijeta, jednako kao što je Trumpova pobjeda osnažile suverenističke pokrete, prvenstveno u Europi.

Isti ciljevi politike prema Kini, ali druga sredstva

U odnosu prema Kini Bidenova administracija ne će moći odustati o pozicija određenih u vrijeme Trumpa. Trump je Kinu označio kao glavnoga američkog geopolitičkog, geoekonomskog i sigurnosnog protivnika, a da će to ostati polazna točka nove administracije svjedoči i ispitivanje Anthony Blinkena, novoga američkog državnog tajnika pred Senatom.

Novi šef američke diplomacije istaknuo je kako je pozitivno to što je Trump označio Kinu kao glavnu prijetnju američkim interesima, ali je dodao kako su sredstva kojima se pristupalo Kini bila pogrješna.

Ono što možemo očekivati u odnosu prema Kini je to da će Washington u geopolitičku, geostratešku i geoekonomsku borbu protiv Pekinga nastojati uključiti što širi krug saveznika i tako stvoriti što ekstenzivniju antikinesku koaliciju. Obnova multilateralizma predstavljat će prioritet vanjske politike, a umjesto soliranja u borbi protiv Kine očekivat će veća uloga strateških partnera.

Obnova transatlantizma ili koncept strateške autonomije?

Ovo nas dovodi i do pitanja obnove odnosa SAD-a i EU-a. Iako je kriza transatlantizma nastala i prije i neovisno o pojavi Donalda Trumpa koji ju je samo produbio, kao jedan od prioriteta nove administracije ističe se obnova veza SAD-a i EU-a.

No kriza odnosa ne će nestati preko noći. Niti će Njemačka odustati od izgradnje Sjevernog toka 2, što predstavlja kamen spoticanja u odnosima Berlina i Washingtona, niti će se preko noći odustati od koncepta strateške autonomije EU-a koji ponajviše promiče francuski predsjednik Emmamnuel Macron, a koji bi značio da EU ne bi nužno dogovarala i provodila strateške politike u dogovoru sa SAD-om.

Primjerice, investicijski sporazum koji je nakon dugogodišnjih pregovora EU postigla s Kinom krajem prošle godine, 30. prosinca, predstavlja prst u oko američkoj politici. Sporazum je isforsirano donesen krajem godine u razdoblju kad još nije formirana i konsolidirana nova američka administracija.

Sporazum je postignut prije sve zbog pod pritiscima njemačkih lobističkih krugova, a on svakako nije korak u pravcu obnove transatlantizma, nego je mnogo više u skladu s konceptom strateške autonomije EU-a. Nevolja je po male naroda ta što koncept strateške autonomije EU-a promiče federalistička osovina Berlin-Pariz čiji interesi nisu baš kompatibilni interesima malih naroda EU-a.

U takve vrste naroda spada i hrvatski narod kojemu je interes taj da u suradnji s državama koje promiču suverenističku politiku očuva svoj nacionalni i kulturni identitet pred naletima globalističkih unifikacijskih procesa. Ako zanemarimo ovaj aspekt, činjenicu da će Bidenova pobjeda ojačati globalističke snage svagdje pa i u Hrvatskoj, za Hrvatsku druge bitne promjene ne će nastati u odnosu na Trumpovo razdoblje.

Za SAD je bitno to da je Hrvatska članica NATO-a i da na ovome području postoji politička i sigurnosna stabilnost. Bilo kakve radikalnije promjene politike prema Hrvatskoj jednostavno nisu realne.

Više na strani zaštite Bošnjaka, nego Hrvata

Oni pak koji ističu da je Biden bio protivnik Miloševića devedesetih zaboravljaju da je novi američki predsjednik ranije iskazivao vrlo benovolentan stav prema Josipu Brozu Titu i Edvardu Kardelju i da je cjelokupna američka administracija početkom devedesetih zastupala stav o očuvanju Jugoslavije. Tek kasnije dok je Milošević svojim postupcima Jugoslaviju učinio dalje nemogućom nastupile su promjene u odnosu prema njemu i Srbiji. Nakon toga je i Biden Miloševića proglasio ratnim zločincem.

No i tada Amerika je više stajala na strani zaštite Bošnjaka, nego Hrvata, tako da Bidenovom pobjedom najviše mogu biti zadovoljni sarajevski krugovi, kao što ona najteže pada Srbima.

Hrvati u tim relacijama imaju prednost u odnosu na Srbiju, ali ne i u odnosu prema Bošnjacima što je zapravo i ključno jer jedina promjena koja može doći nakon Bidenove pobjede, koja se tiče Hrvata, mogla bi se odnositi na položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nije, naime, niti najmanje realno da će Hrvati u Bidenovoj administraciji dobiti zaštitnika svojih interesa u BiH.

Servis bošnjačkih interesa

Američko veleposlanstvo u BiH do sada je redovito služilo kao servis bošnjačkih interesa (mnogi u tome vide pranje američke bliskoistočne politike), a prema svemu sudeći to će ostati i dalje. Dio Bidenova savjetničkog tima je i američki Bošnjak Elvir Klempić, a on je prije pristupanja Bidenu obnašao dužnost izvršnoga direktora Organizacije za tursko naslijeđe, koju se, pak, povezuje s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom kojemu je, podsjetimo, Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet.

To naravno nije jedini argument u prilog tezi kako će Bidenova administracija biti sklonija Sarajevu, što će u razdoblju koje slijedi biti od ključne važnosti jer bi nakon promjene u Bijeloj kući i promjene Visokoga predstavnika, koji bi navodno trebao postati Nijemac Christian Schmidt (prema nekim špekulacijama on uživa njemačko-rusku potporu što bi mogli izazivati trvljenja u odnosu prema američkim pozicijama u BiH), moglo doći do rekonstrukcije Daytona.

Bošnjaci u Washingtonu imaju niz lobističkih ureda, Hrvati niti jedan pa je jasno kako bi ta rekonstrukcija mogla proći po Hrvate u BiH. Nakon što su lažno optuženi kao de facto najveći zločinci u BiH Hrvati bi u godinama koje slijede, ako ne će biti iznimno snažnoga diplomatskog i lobističkog angažmana Republike Hrvatske, mogli biti do kraja desubjektivizirani.

A način na koji bi do toga moglo doći ovih je dana u svome pismu Joe Bidenu proklamirao bivši predsjednik Stjepan Mesić koji se založio za građanski koncept Bosne i Hercegovine, umjesto uređenja prema nacionalnom principu. To u praksi de facto znači da bi se ukinuli entiteti i da bi se glasovalo na razini dijele države prema načelu jedan čovjek jedan glas. To bi, dakako, dovelo do toga da bi Bošnjaci preuzeli primat na razini države, Srbi bi im donekle mogli parirati, a Hrvati bi bili svedeni na status nacionalne manjine. Mesić je bolje artikulirao bošnjačke zahtjeve nego što bi ih oni sami formulirali.

Žal što nije stvorena centralizirana država s manjom autonomijom za „tri balkanska naroda“

Hoće li ovakva politika pronaći saveznike u novoj američkoj administraciji? Što stoji iza američke potpore dominantno bošnjačkim interesima u Bosni i Hercegovini?

Odličan poznavatelj političke situacije u Bosni i Hercegovini, politolog Ivan Pepić u razgovoru s autorom ovih redaka za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća ovako tumači potporu Bošnjacima: „Američki diplomati koji su devedesetih služili u BiH na muslimansko stanovništvo ne gledaju kao na većinu unutar BiH, nego kao ugroženu manjinsku zajednicu na Balkanu, koja je uz to proživjela etničko čišćenje od većinski kršćanskoga stanovništva.

Za američku vanjsku politiku osjetljivost prema Bošnjacima je dvojaka. S jedne strane riječ je o manjini koji je u danom području bivše Jugoslavije, BiH, imao objektivno najveći broj žrtava.

Istovremeno, nije rijetka literatura prema kojoj američke elite nastoje instrumentalizirati muslimanske žrtve. Time se nastoje balansirati upitne politike demokratizacije prethodnih administracija na Bliskom istoku, Srednjoj Aziji, i u drugim regijama gdje je dominantno muslimansko stanovništvo. O tim stajalištima moguće je čitati radove diplomata i novinara na nekada juniorskim pozicijama u BiH, a koji su danas dio vrha Bidenovoga ministarstva vanjskih poslova“.

Pepić u istome razgovoru dodaje: „Čini se kao da je duh ‘holbrookovskoga poslijeratnog kajanja’ zahvatio cijelu jednu američku diplomatsku generaciju, koja žali jer u Daytonu nije stvorena jača centralizirana država s manjom autonomijom za tri ‘balkanska naroda’ koja, valjda, ne znaju pregovarati i dogovarati se.

S druge strane, Biden i intelektualci koji ga podupiru zagovarali su visoku razinu teritorijalne autonomiju za šijite, sunite i Kurde u Iraku. Biden je javno tražio od Busha da od Iraka napravi državu s tri entiteta, a Peter Galbraith je tomu posvetio jednu cijelu knjigu, dok je istovremeno u slučaju BiH svjedočio pred Haškim sudom protiveći se bilo kakvoj unutarnjoj autonomiji konstitutivnih naroda.

Prema tomu, američka vanjska politika nije jednoobrazna i ne primjenjuje jednaka rješenja za cijeli svijet. Treba navesti i da Rusija i Turska, ali ni EU, na Balkanu nisu isti kao prije deset ili dvadeset godina, što Amerikanci neće u potpunosti moći ignorirati. Potrebno je otvoriti dubok i iskren dijalog s američkim intelektualcima i dužnosnicima.

U ovakvoj konstelaciji, uzimajući u obzir nova imenovanja i uložene milijarde dolara, američka administracija neće odustati od jačanja središnje vlasti nauštrb autonomije Bošnjaka, Hrvata i Srba“.

Tražiti saveznike na svim potencijalnim mjestima

Imajući u vidu sve navedeno, ali i činjenicu da američko shvaćanje situacije u Bosni i Hercegovini često ne ide dalje od narativa o „ratobornim balkanskim plemenima“ među kojima su Bošnjaci najveća žrtva, nije teško za zaključiti kako bi eventualni povratak američke politike u BiH (što je nakon usisavanja Makedonije i Crne Gore, a prije Srbije, vrlo izgledno kao dio strategije geopolitičkog zaokruživanja prostora) nakon Bidenova izbora mogao dovesti do rješenja koja će ići na štetu hrvatskog faktora i voditi prema njegovome potpunom eliminiranju iz ikakve sfere donositelja odluka.

Jedino što Hrvate u BiH može spasiti od takva ishoda je snažan angažman Republike Hrvatske koja mora lobirati i tražiti saveznike ne svim mogućim mjestima koja su potencijalno spremna imati ikakvog sluha po hrvatske interese u BiH. Takva politika, posebno s obzirom na iracionalnu američku politiku u BiH, predstavljat će imperativ hrvatskog opstanka u susjednoj državi.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari