Pratite nas

Analiza

Davor Dijanović: Deset pitanja na koja bi predsjednički kandidati trebali odgovoriti

Objavljeno

na

Imamo li predsjedničkog kandidata koji jamči promjenu statusa quo?

Krajem godine očekuju nas izbori za funkciju Predsjednika Republike. Opće je poznata činjenica da se ovlasti predsjednika svode uglavnom na vojsku, vanjsku politiku i sigurnosne službe, ali se u predizborno vrijeme obećavaju brda i doline na području gospodarstva.

Međutim, unatoč ograničenim ustavnim ovlastima, funkcija Predsjednika Republike i dalje je vrlo utjecajna. Nije isto kad potpis za neki referendum dade tzv. običan građanin ili kad bi to pred svjetlima reflektora dao predsjednik/predsjednica države. Nije isto kad na rupe u zakonu ili društvene nepravde ukažu tzv. obični ljudi ili kad to učini predsjednik/predsjednica.

Funkcija Predsjednika Republike mnogo je važnija nego što bi to naizgled proizlazilo iz ustavnih ovlasti, tim više što je riječ o političaru koji je neposredno izabran voljom naroda i utoliko ima jak demokratski legitimitet.

Ususret predsjedničkim izborima zato bi bilo važno da od svakoga kandidata doznamo što misli o krucijalnim političkim i društvenim problemima koji more hrvatsku državu i hrvatsko društvo. Za sve nas birače bilo bi važno da znamo imamo li kandidata koji jamči status quo ili kandidata koji jamči promjene i rezove.

Ukupna društveno-politička situacija ukazuje nam da je sadašnji model vladanja Hrvatskom potrošen i poguban te da su potrebne korjenite promjene.

Krenimo redom.

1.) Stogodišnja geopolitička i kulturološka orijentacija na Balkan unazadila je Hrvatsku na demografskom, kulturnom, gospodarskom, pravnom, moralno-etičkom i svim dr. planovima. Hoće li kandidat poduprijeti nastavak balkanske orijentacije ili će Hrvatsku pozicionirati u srednjoj Europi? Hoće li svoje sugovornike pronalaziti u državama Višegradske skupine (suverenistička struja) ili u federalističkoj osovini Berlin-Pariz koja želi stvaranje europske superdržave?

2.) Što kandidat misli o masovnim i nekontroliranim migracijama u Europu? Jesu li one ugroza po europsku budućnost, sigurnost i identitet? Što kandidat misli o supstituciji stanovništva? Je li Hrvatskoj u interesu masovni dolazak afroazijskog stanovništva drugoga civilizacijskog ustroja ili popravljanje vlastite demografske slike?

3.) Što kandidat misli o abortusu i kulturi smrti? Mnogi kažu da su protiv abortusa, ali da nisu za zabranu. Ako, međutim, smatramo da život počinje začećem (oni koji to ne smatraju logično je da su protiv zabrane abortusa i tu na logičkoj razini nema ništa sporno) nije li licemjerno i maloumno ne biti za zabranu? Ako dijete u majčinoj utrobi smatramo životom kako je moguće biti protiv zabrane njegova ubojstva? Ako je zabranjeno ubiti čovjeka izvan majčine utrobe (kao živo biće) po kojoj to logici ne bi trebalo biti zabranjeno ubiti čovjeka u majčinoj utrobi (kao također živo biće)? Ako zaista smatramo da život počinje začećem.

Argument da će se abortus i dalje činiti unatoč zabrani je prilično neuvjerljiv jer se, primjerice, i ubija i krade unatoč tome što je zabranjeno ubiti i ukrasti. Argumenti o podrumima u kojima će se abortusi svejedno potajno činiti ili o tome da će žene raditi abortuse u susjednim državama spadaju u istu kategoriju pseudoargumentacije. Kad bi se nerođeni život štitio visokim kaznama kao i svako ubojstvo razmislilo bi se o tome hoće li se potajno činiti takve gnjusne činove.

Dakako, javno se zauzeti za zabranu abortusa znači doći na streljanu kojekakvih ljevičarskih i pseudoliberalnih falangi, no onaj tko se s njima nije u stanju suočiti neka se sakrije pod suknju i ne bavi politikom. Ili neka barem ne laže da je desničar odnosno konzervativac. Isto vrijedi i za one licemjere koji su tobože za život, ali i za pravo majke, što je atak na logiku i zdrav razum. Drvena peć još nije izmišljena.

Tamo gdje se ne štiti osnovno pravo svakoga ljudskog bića na život baš ništa drugo ne može funkcionirati. Tamo gdje nema života nastupa smrt. Pitanje abortusa nije irelevantno, nego najvažnije pitanje za svako društvo. Katolička crkva, koja je u bitnome povijesno oblikovala hrvatski identitet, jasno je protiv abortusa, a katoličanstvo nije automat iz kojega se može uzimati samo ono što nekome odgovara.

4.) Što kandidat misli napraviti glede zalaganja za demografsku obnovu društva? Hoće li se njegovo djelovanje na ovome planu svoditi na floskule o većim porodiljnim naknadama i dječjim doplatcima ili će se zalagati za to da ukupni ekonomski i vrijedni sustav države bude u funkciji demografskog oporavka?

5.) Hoće li se kandidat založiti za punu zaštitu obitelji kao zajednice žene i muškarca pred naletima ideologija kulture smrti?

6.) Hoće li se kandidat založiti za to da školstvo, obrazovanje, kultura i znanost budu temelj hrvatskoga napretka, tj. temelj za izgradnju visoko odgovornih pojedinaca koji će biti spremni integrirati se u tržište rada?

7.) Podupire li kandidat radikalno smanjivanje poreza, rezanje racionalne i glomazne birokracije i demontiranje klijentelističkog sustava koji uništava Hrvatsku? Demontaža današnjeg klijentelističkog sustava u prvome će mahu dovesti do otkaza, no rezanjem poreza omogućit će privatnome sektoru da dođe do zraka i prodiše punim plućima. S vremenom će i oni koji bi ostali bez posla u javnoj upravi pronaći zaposlenje u realnome sektoru. Razlog zašto se do danas nije napravio ovaj potez je jasan: ljudi zaposleni u javnome sektoru ucjenjiva su i za kontrolu velikih partija najpodatnija skupina. Ljudi zaposleni u privatnome sektoru nemaju taj problem.

Svaki kandidat koji Hrvatskoj želi dobro trebao bi stoga imati motto: manje poreza, manje poreza i još manje poreza. Jedino rezanje poreza i smanjivanje hranidbenog lanca velikih partija može ukloniti klijentelistički sustav u kojemu živimo. Oni koji se najviše zalažu za očuvanje „obiteljskog srebra“ i državno vlasništvo nad poduzećima nisu najveći „domoljubi“, nego u pravilu najveći kriminalci kojima proračun služi za zadovoljavanje vlastitih kriminalnih poriva kao i poriva njihovih adlatusa.

8.) Smatra li kandidat da je pravosuđe rak raka hrvatske države? Hoće li se založiti za reformu pravosuđa? Hoće li reagirati na nepravde koje se događaju u pravosuđu? Hoće li zagrmjeti da bez neovisnog i samostalnog pravosuđa u državi ništa ne može funkcionirati, pa tako ni gospodarstvo s obzirom na to da je pravna sigurnost osnovna pretpostavke gospodarske djelatnosti?

9.) Hoće li kandidat jasno i nedvosmisleno, bez fige u džepu i kalkulacije, bez onoga „ali“, javno istupiti za stvaranje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini?

10.) Hoće li se kandidati izdignuti iznad kaljuže hrvatske politike i založiti za to da se Domovinski rat konačno postavi kao nulta točka moderne hrvatske povijesti? Domovinski rat je ona točka koja ujedinjuje većinu hrvatskih građana, a teme iz Drugoga svjetskog rata su one koje dijele. Oni koji teme Drugoga svjetskoga rata nameću kao nešto najkrucijalnije za hrvatsku sadašnjost ne žele dobro Hrvatskoj ili služe kao njihove korisne budale. Hrvatska više nema vremena gubiti svoje potencijale na teme od pred osamdeset godina. Potrebno je osuditi sve zločine, pokopati mrtve i svakoj žrtvi dati pijetet. Oni koji bi bili protiv takvoga čina ljudskosti sami bi pokazali tko su i što su.

Većina navedenih područja, dakako, nije u ovlastima Predsjednika Republike. Međutim, birači imaju pravo znati što kandidati misle o ovim temama. A imaju pravo znati i to hoće li onaj kandidat koji će sutra biti izabran koristiti predsjedničku funkciju da ove krucijalne teme potencira u medijima i proziva sve one vladajuće strukture koje šute na društvene i političke nepravde.

Vrijeme kalkulanata prolazi i samo onaj kandidat koji će biti spreman javno i otvoreno, bez PR-ovskog umivanja i straha od zamjeranja strukturama statusa quo, zagrmiti i svaku stvar nazvati pravim imenom, bit će vrijedan glasa onih birača koji sebe smatraju patriotima.

Imamo li na obzoru takvoga kandidata/kandidaticu?

Davor Dijanović / HKV

 

Povijest je učiteljica života: Budite oprezni pred predsjedničke izbore

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

U pet godina vojni proračun Hrvatske porastao 17%, a Srbije čak 90%!

Objavljeno

na

Objavio

Usvega pet godina, od 2015. do 2019., hrvatski vojni proračun narastao je oko 17 posto, a vojni proračun Srbije u istom razdoblju oko – 90 posto! Hrvatska je u 2015. tako na vojsku trošila oko 555 milijuna eura, Srbija 459 milijuna eura.

Već 2017. Hrvatska troši 591 milijun eura, a Srbija se primiče Hrvatskoj i troši 559 milijuna eura. I onda se u 2018. događa potpuni preokret, Hrvatska počinje ubrzano zaostajati za Srbijom u odnosu na vojne troškove, naš je (realizirani) vojni proračun te godine bio 587 milijuna eura, manje od plana zbog prekida nabave borbenog zrakoplova, dok je vojni proračun Srbije znatno “skočio” na čak 725 milijuna eura.

Takav trend nastavljen je i tijekom ove godine kada, prema rebalansu (opet utrošeno manje od plana, ovoga puta 35 mil. eura manje), hrvatski vojni proračun iznosi 647 milijuna eura, a onaj u Srbiji čak 877 milijuna eura.

Ovi podaci dokazuju ono što su vojni analitičari već isticali, činjenicu da se Hrvatska izuzetno sporo, “mic po mic” penje u vojnim izdacima, pa je izložena i kritici NATO-a i SAD-a što se ne uspijeva značajnije približiti kolektivnoj obvezi o utrošku 2 posto BDP-a na vojsku.

Računovodstvenim manevrom, po uzoru na neke druge zemlje članice, u ožujku ove godine Hrvatska je NATO-u prikazala da troši znatno više pa je uračunavanjem troškova vojnih mirovina postotak naglo “porastao” s 1,3% na 1,75% BDP-a. Što je onda RH i podignulo na ljestvici zemalja članica na solidno 11. mjesto unutar 28 članica (bez Makedonije).

Kako je rebalansom utvrđeno da ni ove godine MORH nije uspio utrošiti planirani iznos, u međuvremenu je Hrvatska pala na 1,68% BDP-a. U sljedeća tri tjedna Hrvatska mora sastaviti konkretan “papir”, dokument koji će imati obligatornu snagu, a u kojemu će biti točno razrađeno kako i do kada će RH dostignuti onih 2% vojnih izdvajanja iz BDP-a.

Računa se da bi s početkom nabave eskadrile borbenih zrakoplova i još jednom kvalitetnijom, a planiranom nabavom, primjerice 60-tak američkih oklopljenih vozila “Bradley” koje bi nam SAD donirao, a mi platili 30 mil eura za modernizaciju te nabavom još nekoliko helikoptera “Black Hawk”, Hrvatska i dostignula tih 2%, dakle trošila bi više od milijarde eura godišnje na vojsku.

Problem je MORH-a što ne može nikakvom “računovodstvenom operacijom” približiti se drugom obveznom cilju NATO-a, a to je da za modernizaciju i opremanje, dakle nabavu novih ili modernizaciju starih borbenih sustava, troši 20% vojnog proračuna, konkretno oko 150 milijuna eura godišnje.

Premda službena Hrvatska nerado komentira jačanje vojnog trošenja u Srbiji, a nikako ne komentira nove, za javnost atraktivne vojne nabave zrakoplova MiG-29 i protuavionskih raketa “Pantsir-S1” iz Rusije, i njima je vjerojatno očito da skok od 90% u vojnom trošenju u susjednoj Srbiji nikako ne smije proći bez paljenja lampica za uzbunu u sustavu nacionalne sigurnosti RH, piše Večernji list

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što je za Hrvatsku, a što za SAD osnovna vojna ravnoteža u regiji?

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana američka vladina agencija DSCA predložila je Kongresu da Hrvatskoj odobri nabavu novih transportnih helikoptera UH-60M Black Hawk.

U svom dopisu objašnjavaju kontekst zašto će RH i NATO-u ta nabava dobro doći, no u dopisu stoji i jedna za nas znakovita rečenica, koja potvrđuje teze o tome da SAD jako dobro mjeri kakvo oružje Hrvatska smije nabaviti.

“Predložena prodaja ove opreme neće izmijeniti osnovnu vojnu ravnotežu u regiji”, glasi. S obzirom na to da Hrvatska nema problema s “vojnom ravnotežom” s Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Slovenijom, kao članicama NATO-a ili BiH, Crnom Gorom i Sjevernom Makedonijom, očito je da se to mjerenje vojne ravnoteže odnosi na mjerenje sa Srbijom.

Sada je jasnije zašto Hrvatska već godinama ne uspijeva nabaviti jače vojne sustave, a nema takvih problema kada je riječ o nabavi oklopljenih vozila, transportnih i izviđačkih helikoptera Kiowa Warriorsa, protuoklopnih raketa kratkog dometa, piše Davor Ivanković / Večernji list

Netko u američkom State Departmentu mjeri i zaključuje da bi isporuka jačeg oružja Hrvatskoj poremetila vojnu ravnotežu sa Srbijom. Sada je jasnije i zašto je prije četiri godine zaustavljena priča o isporuci američkih višecijevnih raketnih lansera M 270 MLRS, što je dogovarao još ministar obrane Ante Kotromanović.

Čim je spomenuto da će nekoliko lansera od njih 16 moći ponijeti i rakete dometa do 300 km, javio se Aleksandar Vučić i poslao poruku: “Ne znam zašto bi netko u regiji uzimao balističke rakete, ili će oni odustati od toga ili ćemo mi morati pronaći odgovor na to.”

Ta poruka i vješta diplomacija Srbije očito su uspjeli blokirati vojnu isporuku jačeg oružja Hrvatskoj. Nekoliko godina poslije Hrvatska je s Izraelom već uspjela dogovoriti isporuku F-16 Baraka, no u zadnji čas to SAD zaustavlja.

Uvidom u spomenutu rečenicu iz dopisa DSCA Kongresu sada je jasnije koji je bio primarni razlog blokade. Izraelski Baraci su, istina, već stari zrakoplovi, no posjeduju izrazito suvremenu opremu i “dalekometno” naoružanje, kao i opremu za elektroničku zaštitu. I bio je u pravu tada ministar obrane Damir Krstičević kada je, nažalost, preuranjeno govorio o tome da će s Baracima HRZ biti nadmoćniji u zraku od bilo kojeg borbenog zrakoplova u susjedstvu.

Niti se ona Kotromanovićeva niti Krstičevićeva namjera ispunila. No u međuvremenu Srbija je iskoristila taj za nas čudni “time out” te je dobila, kupila ili razvila oružja kojim može parirati najavljenim hrvatskim vojnim nabavama, a koje se nisu ni dogodile.

U zadnje tri godine vojna ravnoteža između Hrvatske i Srbije se poljuljala, uvelike i na štetu Hrvatske. Srbija sada posjeduje i dalekometne raketne projektile, razvila je i vlastitu, što bi Vučić rekao “balističku raketu” dometa 300 km, od ruskog i bjeloruskog partnera dobila je jednu i pol operativnu eskadrilu MiG-ova 29, a sada i najmoderniji protuavionski sustav Pancir S1 za male i srednje visine.

Kako bi rekao jedan naš vojni analitičar, nakon instaliranja ruskog Pancira S1, “Hrvatska može slobodno zaboraviti na uporabu i Kiowa i Black Hawkova i svega što imamo od zračne potpore”.

Opće je poznato da Hrvatskoj nedostaje kompletan sustav obrane zračnog prostora, dakle i borbena eskadrila i PZO sustavi za srednje i velike visine. I kako u svjetlu tih činjenica shvatiti da nas naš ključni vojni partner SAD koči u nabavi operativnih vojnih sustava koji bi nam omogućili samostalnost u obrani zračnog prostora i teritorija?

I kriza u odnosima Turske s NATO-om i SAD-om počela je kada su Amerikanci kočili isporuku svog najmodernijeg protuzračnog sustava Patriot Turskoj pa su posljedično ovi od Rusa kupili S-400, koji ruši sve letjelice na daljinama od 400 km i na kojem, kad smo kod toga, srpske posade već provode početnu obuku.

Hrvatska si definitivno ne može dozvoliti ono što je učinio Erdoğan, no ima saveznika koji bi mogli priskočiti, poput Francuske, a najprije Izraela. Mi si ipak prethodno moramo postaviti pitanje i tražiti odgovor o ponašanju našeg glavnog saveznika.

Treba sjesti za stol i otvoreno porazgovarati o tome što je za Hrvatsku, a što za SAD “osnovna vojna ravnoteža u regiji”. Ne bi trebalo biti teško dokazati prvo, da je ravnoteža sada već znatno poljuljana na štetu RH, članice NATO-a, te da Hrvatska nikada nije svojim oružjem napala Srbiju.

Dok je Srbija svoje oružje agresivno koristila prema Hrvatskoj, ali i širom “regije”. Od kraja rata Hrvatska se pridržavala dviju strateških postavki. Da nikada više neće dozvoliti da bude razoružana i da nikada više neće dozvoliti vojnu hegemoniju Srbije u “regiji”. Sada je samo pitanje tko će, dakle, SAD-u kazati da za nas nije “ravnoteža” situacija u kojoj smo vojno inferiorniji od Srbije.

 

SAD odobrio prodaju dva Black Hawka Hrvatskoj

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari