Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Pogubili su i fra Melhiora Prlića vrsnog časnog brata i stolara na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Fra Melhior Prlić rođen je 26. srpnja 1912. u Sovićima, župa Gorica. Roditelji su mu bili Ambro i Anica, r. Vlašić. Kršten je 27. srpnja 1912., župa Sv. Stjepana, Gorica, MK sv. III., str. 37., br. 63. Krstio ga je fra Blago Babić, župnik, a kum mu je na krštenju bio Ante Vlašić, seljak. Krsno mu je ime Jerko.

Stanje duša župe Gorica na 240. stranici donosi popis obitelji Prlić Ambrože, + Grge, kućni broj 18. Ambroža (rođ. 20. 11. 1883.) i njegova žena Anica, r. Vlašić (rođ. 11. 4. 1884.), vjenčali su se 27. 11. 1906. godine i u svom braku rodili desetero djece, osam sinova i dvije kćeri: Antu (1907.), Milu (1908.), Jerku (1912.), Ivana (1914.), Stjepana (1917.), Ivu (1919.), Grgu (1920.), Zorku (1922.), Rafu (1925.) i Ljubu (1929.). Njihov je sin Jerko postao hercegovački franjevac fra Melhior.

Osnovna škola

Jerko je osnovnu školu završio u Sovićima. Odmah ispod njegovih Vlašića, na cesti, predivna je i danas kamena kuća osnovne škole.

Školske god. 1920./21. pohađa 1. razred osnovne škole. U razrednoj je knjizi na str. 26./27. pod brojem 35 upisan Jerko Prlić, rimokatolik, rođen 26. VII. 1911. od oca Ambroža, težaka iz Sovića, k. br. 18. Učiteljica mu je bila Kornely Brekkey. Te je školske godine nedostajao ukupno četiri sata: 2 opravdano, 2 neopravdano.

Uspjeh u pojedinim nastavnim predmetima:
Polazak škole: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljača) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Vladanje: (listopad) 1; (prosinac) 1; (veljače) 1; (travanj) 1; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: vdb (1)
Nauka u vjeri: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Početna stvarna nastava: (listopad) 2; (prosinac) 1; (veljače) 2; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: db (2)
Srpski ili hrvatski jezik: (listopad) 2; (prosinac) 2; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 1; svršetkom šk. godine: db (2)
Račun: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 3; (lipanj) 3; svršetkom šk. godine: dv (3)
Zemljopis i povijest
Prirodne nauke
Krasnopis
Geometrija i crtanje
Gospodarstvo kućanstvo
Pjevanje: (listopad) 3; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Gimnastika: (listopad) 2; (prosinac) 3; (veljače) 3; (travanj) 2; (lipanj) 2; svršetkom šk. godine: dv (3)
Ženski ručni rad

UKUPNI USPJEH: (listopad) dobro = db (2); (prosinac) dovoljno = dv (3); (veljača) dovoljno = dv (3); (travanj) dobro = db (2); (lipanj) db (2)
Na kraju školske godine prošao s dovoljnim = dv (3)

Školske godine 1921. /1922. pohađa 2. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi na str. 62./63. pod brojem 14.
Na kraju je školske god. prošao s dobrim = db (2). Imao je u odnosu na 1. razred novi predmet krasnopis iz kojeg je imao ocjenu vrlo dobar = vdb (1). Te godine nije izostao nijedan sat nastave.
Školske god. 1922. /1923. pohađa 3. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 29.
Na kraju godine prošao je s dovoljnim = dv (3). U odnosu na 2. razred imao je sljedeće predmete: zemljopis i povijest dobar = db (2); prirodne nauke dovoljan = dv (3); geometriju i crtanje dovoljan = dv (3); gospodarstvo i kućanstvo dovoljan = dv (3).
Školske godine 1923. / 1924. pohađa 4. razred.
Upisan je u razrednoj knjizi pod rednim brojem 22. U školi u tom 4. razredu ima ocjene za mjesec listopad, i to: polazak škole (1), vladanje (1), nauka o vjeri (2), srpski ili hrvatski jezik (2) račun (2), zemljopis i povijest (3), prirodne nauke (2), krasnopis (3), geometrija i crtanje (3), gospodarstvo i kućanstvo (2), pjevanje (2) i gimnastika (2). Uspjeh na kraju toga razdoblja je dobar = db (2).

U razrednici u toj godini iza ovih ocjena u listopadu stoji: »Prešao u Drinovce« i potpis učiteljice Kornely Brekkey. U razrednim knjigama u školi u Drinovcima nema podataka o njemu. Time je, koliko nam sačuvane razredne knjige govore, Jerko Prlić, sin Ambrože, osnovnu školu završio u Sovićima.

Redovništvo i sveti redovi

U franjevački je red stupio kao tercijar u Mostaru 3. kolovoza 1935. U novicijat kao brat laik stupio je na Humcu 11. srpnja 1937. Arhiv Provincije čuva dopis (SP SV 120., folije 19. – 21., Humac, 13. 7. 1937.) meštra novaka fra Eugena Tomića koji obavješćuje Provincijalat da je o. provincijal 11. srpnja 1937. na Humcu primio u novicijat nove kandidate:
fra Boris (Ivan) Božić
fra Blago (Jozo) Brkić
fra Nevenko (Jozo) Dugandžić
fra Krešimir (Ante) Jukić
fra Bosiljko (Mate) Kordić
fra Teofil (Jure) Leko
fra Alojzije (Nikola) Milićević
fra Darinko (Bože) Mikulić
fra Urban (Bože) Pavković
fra Srećko (Jozo) Pejić
fra Rudo (Slavko) Prlić
fra Ambrozije (Ante) Tomić
fra Andrija (Bože) Topić
fra Stanko (Marijan) Vasilj
fra Ljubomir (Jozo) Zorić
fra Melhior (Jerko) Prlić, dosadašnji oblat primljen u novicijat laikata.
Redovničko im je odijelo obukao provincijal fra Mate Čuturić, a meštar im je bio »najprije fra Eugen Tomić, pa onda fra Mile Leko«.

Nakon godine dana provedene u novicijatu na Humcu jednostavne zavjete polaže 12. srpnja 1938. Potom ide na Široki Brijeg u stolariju. U njoj ostaje do kraja svoga života. Radio je i na početku učio zanat od vrsna stolara Hinka Rošeca, koji je već od prije u franjevačkoj stolariji na Širokom Brijegu. Fra Melhior je pismen, što ima zahvaliti pohađanju pučke škole u svojim rodnim Sovićima, župa Gorica, i nastojanju fratara u Mostaru i na Širokom Brijegu.

Da je na Širokom Brijegu radio u stolariji za samostan i za Provinciju, potvrđuje nekoliko vlastoručno ispisanih papira narudžbi i potražnja brava, drveta, dnevnica za djelatnike i drugog potrebnog za stolariju, kao i rasporedi osoblja.

Provincijal fra Krešimir Pandžić Vojnom okrugu u Mostaru službeno pod brojem 1112/40. 11. prosinca 1940. piše kako je »Prlić Jerko (fra Melhior) Ambrožin iz Sovića, rođen 1912. god. – srez Ljubuški, Vojni Okrug Mostar – pozvan ovih dana u rezervu u Hrvace – Sinj I. baterija.« Da bi bio oslobođen te »rezerve« provincijal se poziva na »naređenje u službenom Vojnom listu od 6. IX. 1940.« prema kojem se »svi obveznici-monasi od dana prijema monaškog čina imaju prevesti u obveznike-bolničare bez obzira u kojem su rodu vojske odslužili svoj kadrovski rok« …

»Obzirom na gornje moli se Naslov, da izvoli poziv u rezervu spomenutog Prlića Jerke (fra Melhiora) poništiti odnosno smatrati nevažećim, jer po svom zvanju i citiranom naređenju spada među bolničare, koji se u slučaju rata pozivaju.«

Fra Melhior je u samostanu na Širokom Brijegu i u sjemeništu, gimnaziji, konviktu za vanjske đake te u svim drugim gospodarskim objektima bio poput kućnog majstora. I ne samo da je otklanjao kvarove, on je znao napraviti i urediti mnoge zahtjevne zadatke. Tako čitamo u Hercegovini franciscani o događajima i radovima u samostanu na Širokom Brijegu:

»Novi je prefekt odlučio u dogovoru s fra Melhiorom Prlićem u prijašnjoj ostavi urediti malu banju s dva tuša. Banja je sjemeništu neophodno potrebna radi slučajeva svraba i sličnih zaraza. Zid između sjemenišnog dvorišta i samostanske ograde, što ga je 1936. tadanji prefekt o. Tadija Kožul većim dijelom podigao, produžen je za 27 metara do stolarske radionice i završen. Su tim je odijeljena sjemenišna ograda od samostanske. Fra Melhior Prlić postavio je nove električne stupove od centrale na južni dio gimnazije – sjemenište – samostan. Rupe za stupove iskopali su u ljeto 1941. dobrovoljno klerici.«

Svečane je zavjete fra Melhior položio na Širokom Brijegu 18. prosinca 1941. Pismohrana Provincije čuva »Svjedočanstvo prije polaganja svečanih zavjeta«: »Ja niže potpisani brat fra Melhior, član Reda Manje Braće, predloživši molbu starješinama za polaganje svečanih zavjeta, nakon što sam pred Bogom pomno stvar promislio, izjavljujem pod zakletvom i svjedočim:
da nisam natjeran nikakvim prisiljavanjem iz straha ili sile na polaganje svečanih zavjeta, već da to svojom voljom želim i posve slobodno hoću da ih prigrlim sa svim dužnostima što su s njima skopčane.

Ja priznajem da su mi dobro poznate sve dužnosti koje proističu iz ovoga zavjetovanja pa ih ja svojevoljno prihvaćam i odlučujem da ću ih uz pomoć Božju marljivo obavljati kroz čitavi život svoj.
Ja svjedočim da sam očito shvatio ono što se naređuje zavjetom čistoće i zakonom neženstva pa odlučujem čvrsto s Božjom pomoću to izdržati do konca života.
Napokon iskreno obećajem, da ću se prema Reguli i prema ustanovama Reda i svetih zakona pokoravati u svemu najspremnije što mi starješine nalože prema stezi Crkve i našega Reda, drugima spreman davati primjer kreposti riječju i djelom, tako da nakon polaganja svetog zavjetovanja zaslužim od Boga primiti zasluženu plaću.

Tako svjedočim i zaklinjem se na sveto Evanđelje na kojemu držim svoju ruku.
Široki Brijeg, dne 18. prosinca 1941.
Potpis: fra Melhior Prlić
Svjedoci (potpisi): fra Marijan Zubac
fra Rajko Radišić.«

Dan prije, fra Melhior je pred svom subraćom u samostanu na Širokom Brijegu prije večere u blagovaonici, kako je to uvijek običaj u ovim prigodama, pročitao i potpisao sljedeću izjavu:

»Odricanje prava na baštinu
Ja brat Melkior Prlić, dne 17. prosinca 1941 uoči moga svečanog zavjetovanja, pred Bogom i u prisutnosti redovničke zajednice, po 581 kanonu Crkvenoga Zakonika i prema općim propisima Reda po članu 89 odričem se čitavoga svoga vlasništva i svih posjeda koji mi pripadaju ili bi mi pripali.
U potvrdu toga ja se vlastitom rukom potpisujem.
Tako je. Ja fra Melkior Prlić.
Na Širokom Brijegu dne 17. prosinca 1941.«

Koliko je bio fra Melhior, i uopće časni brat laik, u Provinciji cijenjen i čašćen, potvrđuje nam izvješće Hercegovine franciscane: »Koliko provincija obiluje, Bogu hvala, svećeničkim zvanjima, toliko većma iznenađuje oskudica zvanja braće lajika u Hercegovini. Biti zdrav, čestit i sposoban radnik, još izučiti zanat pa usprkos predrasudama bliže i dalje okoline poći doživotno u samostan kao ponizni brat lajik, to je u nas doista rijedak dar Božje milosti. Što je slučaj rjeđi, to srdačnije je naša redovnička obitelj dočekala i proslavila svečane zavjete našeg vrijednog stolara fra Melhiora Prlića.

Dne 18. XII. 1941. u 7 sati pod misom položio je zavjete u ruke mp. o. provincijala, koji je prije mise uputio nekoliko toplih riječi o značenju redovničkog zvanja fra Melkioru, sabranoj samostanskoj obitelji, sjemeništu i vjernicima. Na ručku je ponovno o. provincijal čestitao fra Melkioru svečano primanje u bratstvo franjevačkog reda i sve prisutne pozvao na suradnju za zvanja braće lajika po milosti Božjoj, da čim prije ispunimo veliku i osjetljivu prazninu u životu provincije.

Po ručku priredio je u zabavnici dirljivu i bratsku svečanost u čast fra Melkioru meštar o. Vilim sa svojim klericima. Uz kratke prigodne govore tri klerika predali su svečaru tri dara: dar mp. o. provincijala od Svetog Oca blagoslovljenu krunicu i moći zaštitnika braće lajika sv. Didaka, dar o. gvardijana “Nasljeduj Krista” i dar klerikata Novi Zavjet. Na koncu su đaci otpjevali koral: Ecce quam bonum. Uzgojni rad naših Društava sv. Ante pružit će dokaz svoje temeljitosti i donijet će najplemenitiji plod, ako nam pomogne napučiti samostane zvanjima dobre braće laika.«

U Pismohrani Provincije nalazi se dopis Provincijalata, koji je potpisao tajnik Provincije, Ravnateljstvu hrvatskih državnih željeznica u Sarajevu, u kojem se za fra Melhiora Prlića i za fra Antu Perića traže »iskaznice za povlašćenu vožnju«.

Zadnji spis koji čuva Pismohrana Provincije, a odnosi se na fra Melhiora, jest onaj koji na njega osobno šalje provincijal fra Leo Petrović. A dopis Provincijalata Hercegovačkih franjevaca od 27. prosinca 1943. pod službenim brojem 914/43. glasi:
»Častnom bratu
Fra Melhioru Prliću, stolaru
Široki Brieg
Vama je povjeren veliki posao i čitav jedan imetak, kojega sačinjava material i alat u našoj stolarskoj radionici na Širokom Briegu. To je jedno veliko povjerenje prema Vama, što Vam služi na čast. Preporučamo Vam da odsele kao i dosada nastojite sačuvati povjerenje, koje su Vam svi provincijali poklanjali. U to ni najmanje ne sumnjamo.

Treba priznati da Vas na sve strane razvlače raznim malim poslima, što Vas smeta u redovitom radu koji Vam je povjeren. Da Vama bude lakše, da se ne morate obazirati lievo i desno, odlučili smo, da ne primate ničije narudžbe izravno od naručitelja nego da sve primate preko p. o. fra Andrije Jelčića, samostanskog vikara, tako da nitko, pa ni sam provincijal, ne će ništa naručivati nego sve preko p. o. vikara. Tako ćete biti u svemu mirni i bez brige.
Ovoga se točno držite.
Bratski Vas pozdravljamo.
Provincijal.«

Fra Melhior je bio jako odgovoran čovjek, radin, okretan. Fratri koji su preživjeli jugokomunistički pokolj o njemu su uvijek govorili s osobitim poštovanjem. Tako će pismeno ostati zabilježeno što je fra Vojislav Mikulić o njemu rekao u anketi koju je 1986. napravio fra Jozo Vasilj: »Fra Melhior Prlić (33). Bio je stolar. Sposoban i stručan u poslu; ozbiljan i primjeran u redovničkom životu. Za popravak brane na našoj hidrocentrali stručnjaci tražili rok od 3 mjeseca, a on je to izveo zajedno s nama za cigla 4 dana.«

Fra Melhiorov nestanak i smrt

Preživjeli đaci svjedoci, poslije fratri, kažu da je bio i u samostanskom podrumu i u mlinici tih zadnjih dana jugokomunističkih napada i žestokih borbi te da je navečer 6. veljače došao u mlinicu s viješću da je s đacima uspio ugasiti požar na zgradi gimnazije.

Njegov je otac Ambroža svima do svoje smrti svjedočio da ga je vidio živa u Imotskom i da je odveden put Splita. Od trenutka kada su ga jugokomunisti 8. veljače 1945. zajedno s drugim fratrima iz mlinice doveli pred samostanom gubi mu se svaki trag. U nekrologu Provincije stoji da je uhićen u hidrocentrali s još sedmoricom braće i odveden »via Spalatum«.

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz poraća Drugoga svjetskoga rata, gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod Ur. Br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.
U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Metkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«
Osnutkom ovoga povjerenstva Hercegovačka je franjevačka provincija učinila izravan korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se pothvatu ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Na Radiopostaji »Mir« Međugorje fra Ante je govorio o Povjerenstvu i o tome što bi ono trebalo raditi. To je u Zagvozdu slušao Vlado Čagalj te u »eter« Radiopostaji »Mir« Međugorje postavio pitanje: »Zašto fratri ne dolaze uzeti kosti ubijenih širokobrijeških fratara u Zagvozdu i ukopanih na Sudišću?« Bilo je to 9. veljače 2005.

»Fra Ante Marić odmah je stupio u kontakt s njim i najavio svoj posjet Zagvozdu.« U dogovoru s provincijalom fra Slavkom Soldom napravljeni su dopisi župniku don Jakovu Cikojeviću i načelniku općine Zagvozd gospodinu Boženku Dediću. Obojica su na dopise odgovorili pozitivno te se moglo pristupiti ekshumaciji.

»Fra Ante se još na Vel. Četvrtak 24. ožujka 2005. u Imotskome vidio s načelnikom Zagvozda Boženkom Dedićem i gđom. Gordanom Turić, a dana 4. travnja, ponedjeljak, 2005. godine su fra Željko Grubišić župnik u Drinovcima, fra Vinko Mikulić iz Gorice, prof. arheolog Tihomir Glavaš i fra Ante Marić u Zagvozdu gdje se sastaju sa župnikom don Jakovom Cikojevićem i načelnikom Boženkom Dedićem, odlaze na lokalitet Đoginu ledinu. Tu su, po kazivanju žitelja Zagvozda, ukopani ljudi koje su partizani mučili i ubili, a među njima su i širokobriješki fratri. Snjegova više nema, proljeće se budi. Početak ekshumacije je dogovoren za 6. travnja, u srijedu, 2005. godine.«

Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trave nije bilo, samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi. Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po jugokomunističkoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Zagvozd, srijeda, 6. travnja 2005.

»U Zagvozdu su bili u 9 sati. Sastali se i upoznali s radnicima. Radnici su Josip Prodan, Mirko Krištić i Ivan Čagalj, svi iz Zagvozda. Krenuli su put Sudišća. Najprije su vrtlić očistili od površinske mahovine i lišajeva. Tu skoro da nije bilo ni trave. Na zemlji su ljudi od kamenja poslagali križ, u sami ulaz u vrtlić. Ostatci su mnogih izgorenih lampaša.

Tiho je započeo probno iskopavanje u jugoistočnom dijelu vrtlića. Nakon 30 do 40 cm naišlo se na prvu ljudsku kost (rebro). Ljudi su po pobožnom običaju odložili alat, prekrstili se i izmolili Očenaš za te pokojne koji tu počivaju. Zatim se uz pomoć načelnika doveo jedan mali bager, te je Mirko u cijelom vrtliću podigao prvi sloj zemlje, desetak centimetara iznad pronađene kosti. U toj dubini nije se naišlo ni na jednu kost. Zemlja se odbacivala na stranu.«

Ubrzo je situacija bila jasna. Stratište je skrivalo osamnaest tijela na kojima su vidljive žice kojima su im ruke vezali na leđima. Sve je javljeno medijima i čekalo se na suca istražitelja.
»Boženko je Dedić javio da u 8 iz Splita kreće istražni sudac sa svojom ekipom. I stigli su oko deset sati Marko Brdar istražni sudac istražnog centra županijskog suda, zamjenica državne županijske tužiteljice Živana Marušić, sudski vještak za medicinu Marija Definis Gojanović. S prof. su arheologom Tihomirom Glavašem i s fra Antom došli do pronađenih tijela u zajedničkom grobu. Sudac je po propisu uzeo sve podatke, pitao je tko je ovo sve pokrenuo, pa mu je fra Ante Marić sve ispričao:

Da je iskapanje pokrenula Hercegovačka franjevačka provincija preko svoga Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca kojemu je fra Ante pročelnik. Provincija je u tom smislu tražila i dobila dopuštenje od općine Zagvozd, te unajmila arheologa Tihomira Glavaša, da u provincijsko ime arheološki istraži ima li u tom dočiću pokopanih ljudi, kako tvrde mještani, da su tu ukopani “širokobriški fratri”. Kad se utvrdilo da je tu uistinu ukop, zajedno su fra Ante Marić i načelnik općine Zagvozd obavijestili MUP i zatražili da na lice mjesta dođe sudac istražitelj.

Nakon što je sve detaljno pregledano, dogovorili smo se da se radovi nastave, a da sada na radilištu bude i Marija Definis kao vještak za sudsku medicinu, i da se nakon prave arheološke pripreme i ilustriranja na licu mjesta, pristupi ekshumaciji tijela i prijevozu na patologiju kako bi se utvrdio uzrok smrti i njihov identitet.«
O tome je podrobno u svom dnevniku zapisao prof. arheolog Tihomir Glavaš:

»14. travnja MMV:
Konačno je stigla ekipa za očevid na čelu sa županijskim sudcem istražiteljem Markom Brdarom. Osim njega, tu je dr. Marija Definis Gojanović, medicinski sudski vještak i g-đa Živana Marušić, zamjenica državnog županijskog tužitelja, te gosp. Ivan Ančić, kriminalistički policajac iz Splita i dr. Napravili su očevid. Sudac je Brdar preko svoje veze izdiktirao zapisnik o zatečenom stanju masovne grobnice. Nakon toga, na naše iznenađenje, zatražio je ekshumaciju.

Po našem mišljenju to nije bilo moguće uraditi na zadovoljavajući način jer kosturi ni izdaleka nisu bili dovoljno oslobođeni zemlje. Svaki pokušaj vađenja teško bi oštetio kosture. Stoga smo diskretno zamolili dr Definis Gojanović za podršku i zatražili da se započeti posao završi po našemu planu. Mada su PVC vreće već bile na brzinu dopremljene, uspjeli smo odgoditi masakriranje i osigurati dalji normalan rad kako smo ga ranije i zamislili. Dr Definis Gojanović nam je obećala pomoć. (…)

15. travnja MMV:
Danas su s nama dr. Marija Definis Gojanović, gosp. Ivan Ančić i gosp. Miran Palčok dokumentarista iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita koji će grobnicu geodetski snimiti i napraviti drugu tehničku dokumentaciju.
Ovi su nam ljudi bili od velike pomoći. Dr Definis Gojanović radila je cijeli dan s nama na čišćenju kostura a Ančić je digitalnim foto aparatom snimao svaki detalj po policijskoj i medicinskoj metodologiji. Svaki je kostur dobio svoj broj. Tu smo nomenklaturu prihvatili i mi iz praktičnih razloga i stoga što odgovara i našoj metodologiji.«
Tijela su pojedinačno izdvojena, obilježena i 19. travnja odvezena put Splita.

Slijedila je akcija na terenu i uzimanje uzorka krvi članova obitelji fratara za koje se smatralo da su u Zagvozdu ubijeni kako bi se napravila DNK analiza. Najviše se mislilo na skupinu iz hidrocentrale u kojoj su bili:
fra Bonifacije Majić, 62 godine, bivši profesor i meštar, graditelj konvikta i gimnazijske zgrade
fra Fabijan Kordić, 55 godina, brat pomoćnik – krojač
dr. fra Rade Vukšić, 51 godina, ravnatelj gimnazije i profesor
dr. fra Fabijan Paponja, 48 godina, ravnatelj konvikta i profesor
fra Andrija Jelčić, 41 godina, gvardijan samostana
dr. fra Leonardo Rupčić, 38 godina, profesor
fra Melhior Prlić, 33 godine, brat pomoćnik – stolar
fra Mariofil Sivrić, 32 godine, samostanski vikar
fra Miljenko Ivanković, 21 godina, klerik.

Fra Ante Marić zanimao se za obitelji ovih fratara. U svim je tim obiteljima živo sjećanje na njihove fratre iako je prošlo više od šezdeset godina njihova stradanja. No, uvijek su djeca braće i sestara tih fratara, njihovi unuci i praunuci, po tim fratrima dobivali imena. I obitelji su ponosne na njih i čuvaju svetost uspomene na njihovu žrtvu. S fra Antom je do obitelji ubijenih fratara išla s. Mila Sesar da bi od njih uzela uzorke krvi.

Uzorak krvi br. 2
Br. 2 – Vinko Prlić
Br. 2A – Jozo Prlić
»Krenulo se put Sovića. (23. lipnja 2005., m. o.) Kiša je padala sve do iza Posušja. Na Soviće su došli preko Imotskog i granice Vinjani – Gorica. Išli su odmah u Vlašiće, kako se brzoglasom i dogovorilo s Marinkom Prlićem – Batom. Uzorak su uzeli od dvojice fra Melhiorevih bratića: od brata mu Ante (1907.), krv su uzeli od njegova sina Vinka (1936.), a od brata mu Mile (1908.) krv smo uzeli od sina mu Joze (1955.).

Marinko je Bata, unuk od fra Melhiorovog brata Mile. On je jako sličan, prema fotografijama koje imamo od fra Melhiora, fra Melhioru. Fra Melhiorov je otac Ambrozije išao za svojim sinom kad su ga partizani natjerali kroz Soviće do Posušja i Imotskog. Dalje o njemu više ništa ne zna. To veli njihova obitelj. Prlići su častili s. Milu i fra Antu. Sretni su da se ovo čini. Nešto iza 16 sati, skoro 17 kreće se put Hardomilja.«

U laboratoriju u Splitu na patologiji na Firulama Marija Definis-Gojanović nastavlja sada laboratorijski posao identifikacije. Vrlo je bitno naglasiti da je dr. prof. Marija Definis-Gojanović stratište u Zagvozdu uzela kao ogledni primjerak identifikacije iz jednog desetljećima starog stratišta i sa svojim studentima napravila plakat kako se od jedne masovne grobnice, u ovom slučaju u Zagvozdu, izdvaja jedno tijelo i kako se postupa u postupku njegove identifikacije. Jedan primjerak toga plakata darovan je fra Anti Mariću i on je danas u arhivu Vicepostulature.

»8. Ostaci tijela označeni br.:
Lubanja zaživotno prelomljena, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima.
Donja čeljust čitava, manja, s po jednim prisutnim kutnjakom sa svake strane; postranično stara vađenja (izravnat aveloarni greben), prednji zubi postmortalno ispali; na zubima ravne (istrošene) grizne plohe.
Na fragmentima tjemenih kostiju vidljivi dijelovi defekta ulazne i izlazne strijelne rane.
Sve kosti suhe, krte, dijelom prorašćene korijenjem i znatno truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, lisne kosti; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju glavice humerusa i femura male, duge kosti tanje ostaci žice dostavljeni uz tijelo.

Duljina dugih kostiju: humerusa = 33,5 cm.
Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi starije životne dobi, slabije (nježnije) koštane građe.
Preračunavanjem faktorima po trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 173 cm.
Specifična zaživotna oštećenja: strijelna rana glave.
Za DNA analizu uzeto je pet (5)zuba.«

Nakon što se dobiveni DNA usporedio s DNA uzorka uzeta iz obitelji došlo se do željena rezultata:
»1. Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno je izolirana i umnožena DNA pod laboratorijskim brojem Os-36/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka krvi Joze i Vinka Prlića, sinova braće pok. Fra Melhiora Prlića, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga , izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima DNA analize uzorka krvi najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. Tijela 11 pripadaju pok. Fra Melhioru Prliću i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 862 034 417.

Pokojni Melhior Prlić preminuo je uslijed strijelne rane glave. Pregledom koštanih ostataka utvrđena je strijelna rana na tjemenom dijelu glave.
Takozvani plivajući predmeti koji su nađeni između/iznad koštanih ostataka, označeni brojem 23 (ostatci krunice) i 25 (ostatci tintane olovke), mogu se pridodati tijelu pok. Melhiora Prlića jer su se isti nalazili iznad kostura br. 11.«

Marija Definis-Gojanović je 30. prosinca 2005. obavijestila fra Antu da je identificiran fra Melhior Prlić. To je prvi pronađeni ubijeni hercegovački franjevac nakon punih šezdeset godina. Fra Melhior je mogao iz Splita krenuti natrag na svoj Široki Brijeg preko svoje župe Gorica i svojih Sovića.

Krunica uz njegove kosti vjerojatno je bila u džepu njegova habita ili njegovih hlača. Lijepa, bijelih zrnaca poput zrna riže te bijelih desetaka okruglih poput bisera, ostala je uz fra Melhiora svih tih šezdeset godina pod zemljom. Je li to ona krunica koju je posvetio Papa i koju je na dan polaganja vječnih zavjeta dobio na dar od provincijala fra Krešimira Pandžića, kojeg su također jugokomunisti ubili? Vjerujemo da bi mogla biti.

Fra Melhiorov ukop

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 sati u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop petnaest neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, suslavili su generalni vikar Splitsko-makarske biskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević te više od 40 svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa, u pratnji policije, krenula je iz Zagvozda povorka s tijelima identificiranih fratara: fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića, Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav. Pred samostanskim vratima svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća iz samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu.

Dana 9. listopada 2007. ukopani su posmrtni ostatci identificiranih fratara iz Zagvozda: fra Melhiora Prlića, fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zupca. Ukopani su u fratarski grob u širokobriješkoj crkvi. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. To su (njih 12) ubijenih na Širokom Brijegu: fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš. S njima su i oni iz Mostarskog Graca (njih 6): fra Krešimir Pandžić, fra Leopold Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Pandžić, fra Kornelije Sušac i fra Rudo Jurić. Ukupno je u grobu tada bio 21 ubijeni fratar.

Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za mir vječni.
Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 sati general franjevačkoga reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara te nazočnost cijele Provincije, ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa je slavljena pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. pokopani posmrtni ostatci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostatci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 7. – 10. listopada 2007. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova Frame, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara koji su ukopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu. Tu se uz ostalu ubijenu i ukopanu braću nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Melhiora Prlića na trinaestoj stranici.

Piše fra Ante Marić/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Papazjanije ‘teškog duševnog bolesnika’

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Postoji jedan lik, zove se, hm, malo je teže reći kako se zove, ali možemo reći da se služi čitavim nizom imena i prezimena: Drago Pilsel, Vjeran Grković, Zvonimir Carlos itd. To je lik koji u dva ujutro ‘mlati djecu’ po hotelskim hodnicima, pri čemu izjavljuje: “Oko 1.50 sati izašao sam četvrti put na hodnik. Nisam bio suvisao u to doba. Hodao sam u pidžami, pod djelovanjem tableta” Izvor: https://www.vecernji.hr/vijesti/drago-pilsel-udario-djecaka-jer-mu-u-hotelu-nije-dao-spavati-351948

Onda imamo činjenicu da je taj tip s više imena i prezimena nego Chico iz romana o Zagoru bio predmetom glavne rasprave na suđenju za Oluju u Haagu. Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić tad je, tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva Žarka Puhovskog (a koji je skupa s Pilselom, Bancem Čičkom i sličnima djelovao u HHO-u na način da su umjetno proizvodili i umnažali broj srpskih žrtava Oluje za što im je George Soros plaćao skupno pola milijuna dolara godišnje) otkrio da se Drago Pilsel krije iza pseudonima “Vjeran Grković” koji je u Feralu radio jedan intervju s Petrom Mrkaljom (Još jednim sorosevcem iz HHO-a). Za one koji o tome žele znati više, nek pročitaju transkript protuispitivanja od 16. veljače 2009. godine od stranice 16092 pa dalje http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090216ED.htm

Kako je taj dan vrijeme isticalo, te se dnevno zasjedanje suda približilo svom kraju, Mišetić je nastavio sutradan, kad smo otkrili još veću pikanteriju. Naime, policija iz PU Zadarske zatekla je Dragu Pilsela, Jadranka Mrkalja (sin spomenutog Petra Mrkalja) i još nekoliko osoba tijekom počinjenja kaznenog djela prikrivanja ubojstva u selu Komić u Lici. Kad su policajci legitimirali Pilsela, on se predstavio kao Zvonimir Carlos, a kasnije je o tom događaju pod pseudonimom “Vjeran Grković” u Feralu o tom slučaju postavljao pitanja Petru Mrkalju, a pozivajući se na, zamislite – Dragu Pilsela. Za sve koji se žele o tome detaljnije informirati, stavljam poveznicu na transkript od 17. veljače 2009. to vam počinje na stranici 16105. a na istom transkriptu, na stranicama 16137. – 16138. imate dokaz da je Soros plaćao 500. 000 dolara godišnje HHO-u za proizvodnju lažnih i optužujućih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, HV-a, operacije Oluja i Republike Hrvatske. http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Dakle, kad smo utvrdili tko je to Drago Zvonimir Vjeran Pilsel Carlos Grković, sad se možemo pozabaviti njegovim najnovijim pamfletom u kojem on klasično nevjerojatnim lažima pokušava obraniti veleizdajnika Budimira Lončara. Taj pamflet možete vidjeti na ovoj poveznici: http://www.autograf.hr/ovo-je-istina-budimir-loncar-je-omogucio-hrvatsku-neovisnost/

S obzirom da s teškim duševnim bolesnicima (a kako je Drago Vjeran Zvonimir u gore postavljenom članku iz Večernjeg lista opisao sam sebe ) teško smisleno polemizirati, jednako kao i s njihovim duševno osakaćenim tekstovima koji vrve najnevjerojatnijim lažima, uzet ću svega dva primjera iz ovog pamfletića kako bih vam pokazao kako, kad takvi kao Pilsel ili Buda Lončar lažu, to ne može izdržati ni test elementarne kronološke korektnosti, a kamoli da bi ovakav lažljivi pamflet mogao držati vodu kao bar donekle istinit.

Prvo, kaže Pilsel ovako: “Inače, Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju.”

Činjenica: Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja započeo je 15. siječnja 1996. godine kad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 i ustanovilo UNTAES, a završio je dvije godine poslije, 15. siječnja 1998. Izvor: https://hrvatski-vojnik.hr/mirna-reintegracija-hrvatskog-podunavlja/ Dakle, taj proces je počeo 21 mjesec prije tog navodnog razgovora, do završetka tog procesa došlo je 4 mjeseca nakon sastanka, a Buda da je upozorio Tuđmana da ne napada vojno?? Sama činjenica da ovo nikad nitko nije spominjao jer se ne može spomenuti ono što se nije dogodilo, a spominje se tak sad, govori samo za sebe. I onda, kažu Zvonimir, Drago, Vjeran i Buda, “ako ne vjerujete meni, pitajte Tuđmana, Tuđman je svjedok”. Umjesto da su toliko drski i pozivaju se na mrtvog svjedoka, zašto se ne pozovu na živog svjedoka Stjepana Mesića, koji je, kao što je poznato, rušeći Ustavni poredak i najveću veleizdaju u povijesti hrvatskog naroda otvorio Tuđmanov arhiv britanskim novinarima i obavještajcima (Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=tOebNGA_z1M) te haškom tužiteljstvu, Feralu, Nacionalu, Globusu i sarajevskim Danima, čudno je kako oni u toj hrpi nigdje ne mogu pronaći taj transkript tog navodnog razgovora Tuđmana i Lončara, a zna se da je Tuđman snimao svaki razgovor. Dakle, svakom razumnom tu je jasno da je riječ o potpunoj izmišljotini.

Kao drugo, Pilsel kaže ovako: Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokreta nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca)

Činjenica: Notorna je, općepoznata, tvrda, teška i neoboriva činjenica da je Sabor Republike Hrvatske Deklaraciju o nezavisnosti donio 25. lipnja 1991. Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=6edOi0N_-H0

Pa ako je Sabor donio Deklaraciju 25, lipnja 1991. kako je to onda moguće da su “tijela UN-a usvojila Deklaraciju o nezavisnosti RH 21. lipnja 1991.”? To on hoće reći da su “tijela UN-a” donijela Deklaraciju 4 dana prije Hrvatskog Sabora, valjda s u toliko voljeli Hrvatsku (pogotovo “nesvrstani) a mrzili jugoslaviju da nisu mogli čekati Hrvatski Sabor nego su samoinicijativno proglasili Hrvatsku nezavisnom? Postoji li u ovom djelu svemira toliki idiot da je toliko udaren u mozak da može prihvatiti ovakvu tešku laž kao istinu? Očito da postoji bar jedan, osim Drage-Vjerana-Zvonimira, a predstavio se kao Zdenko Barišić u komentaru odmah ispod teksta. A sad prava istina.

Činjenica je da je srbijansko vodstvo odustalo od ideje očuvanja jugoslavije i pretvaranja iste u unitarnu državu pod vodstvom Srba 24. siječnja 1991. godine kad su Milan Kučan i Slobodan Milošević potpisali srpsko-slovenski sporazum) (Izvor: https://kamenjar.com/o-sporazumu-milosevic-kucan-od-24-sijecnja-1991-2-dio/ Btw, u ovom članku koji je napisan prije više od 4 godine vidjet ćete da linkovi na youtube ne rade. Ti linkovi su bili tamo, ali ovi koji su skinuti s HTV-a ukinuti su intervencijom notornog KOS-ovca Gorana Radmana koji je bio glavni ravnatelj HTV-a i koji se, brišući sve te video-materijale pozivao na copyright HTV-a. A vi i tada i danas imate čitavu hrpu materijala s HTV-a koja nije brisana zbog copyrighta (autorskog prava) ali u njima ne možete vidjeti notornu činjenicu poput one da rat na području ex-yu nisu počeli ni Hrvati ni Srbi ni Muslimani nego jugoslaveni, da ga nisu počeli ni Tuđman ni Milošević ni Izetbegović nego Ante Marković, Budimir Lončar i Veljko Kadijević. Naime, nije samo Hrvatska 25. lipnja 1991. donijela Deklaraciju o neovisnosti. Isti dan isto je učinila i Slovenija te su se Hrvatska i Slovenija odmah i međusobno priznale. Tog istog dana Ante Marković, predsjednik savezne vlade, donosi dvije odluke: 1. Odluka o neposrednom obezbeđivanju izvršenja saveznih propisa o prelaženju državne granice na teritoriji Republike Slovenije 2. Odluka o zabrani uspostavljanja takozvanih graničnih prelaza unutar teritorije SFRJ.

Da bi shvatili što ove odluke znače, moramo se vratiti na 24. siječanj i potpisivanje srpsko-slovenskog sporazuma po kojem “Srbija nema ništa protiv da Slovenija izađe iz jugoslavije a zauzvrat Slovenija nema ništa protiv prava svih Srba da žive u jednoj državi”, onda treba reći i da je kontekst tog događaja direktno povezan s onim što će se dogoditi samo dan kasnije. Naime, tzv. JNA prijetila je izvođenjem vojnog udara. Tuđman odlučuje otići u Beograd. U tom trenutku pušta se famozni film KOS-a sa Špegeljom po kojem tzv. JNA traži izliku za oružanu intervenciju u Hrvatskoj. Tuđman v uče ključni potez i usred Beograda napada Kadijevića za kojeg zna da je labilan, i da, kao što to točno reče Branko Mamula “nije čovjek odluke nego čovjek provedbe”. Uostalom, sve te stvari možete vidjeti u serijalu “Rat prije rata”. Ista je stvar bila u ožujku 1991. Tad je tzv. JNA čekala samo odluku Predsjedništva SFRJ, ali je stvar propala neočekivanim glasom Bogića Bogičevića protiv intervencije. A Kadijević nikako nije sam htio donijeti tu odluku, htio je da mu neka viša instanca donese odluku i da je on onda samo provede. I to se dogodilo 25. lipnja kad Ante Marković kao predsjednik savezne vlade donosi one dvije ranije u tekstu spomenute odluke i tzv. JNA po tim odlukama napada Sloveniju. https://kamenjar.com/26-sijecnja-1991-afera-spegelj-promidzbena-filmska-podvala-srpskog-vodstva/

Kao bivši vojnik koji je vojničku dužnost obnašao preko 15 godina znam nešto o vojsci. Vojska je obično veliki i složeni mehanizam, pogotovo kad govorimo o vojsci kakva je bila bivša JNA, velika vojska, naoružana do zuba, masivna, ali ne baš mobilna kao manje vojske članice NATO-a (na primjer današnja Hrvatska vojska). Takav masivan mehanizam teško se pokreće, a kad se jednom pokrene još teže se zaustavlja. Iate film “Siege” koji je i nedavno bio na televiziji u kojem Bruce Willis u ulozi pukovnika američke vojske objašnjava nekom civilu i kaže: “Vojska ne reže žiletom nego sabljom”. Kad je jednom Ante Marković pokrenuo tu vojsku, ona se nije zaustavila sve dok nije razorila Vukovar, Pakrac, Gospić, Mostar, Sarajevo itd.

Još jednom treba upozoriti i podvući: Odluku o angažmanu JNA nije donijelo ni predsjedništvoi SFRJ koje je po ustavu bivše države bilo jedino tijelo koje je to imalo pravo, a ni famozni Slobodan Milošević, nego Ante Marković koji je tim činom prekršio savezni Ustav, a sve zato jer su on, Budimir Lončar i Veljko Kadijević i tad, nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije i dalje vjerovali u utopijsku ideju o očuvanju jugolslavije, partije i armije. Pritom im je na ruku išao i sramni američki državni tajnik James Baker koji je neposredno prije toga, u društvu upravo Budimira Lončara i na njegovo veliko zadovoljstvo usred Beograda izjavio kako SAD neće priznati Hrvatsku i Sloveniju. Šteta je što je i taj video fantomski nestao s you tubea, jer taj izraz lica Budimira Lončara u tom videu, nakon što Baker to izjavljuje, govori više od tisuću riječi (http://www.forum.hr/showpost.php?p=41564358&postcount=9561). No, svi ti video materijali, svi mogući dokumenti, kao i recimo kompletna web-stranica generala Praljka brišu se valjda jer je tima koji brišu “stalo do istine”, kao što je svakom tko uništava dokaze stalo do istine. Ali, kad unište dokaze onda mogu širiti ovakve laži kao što to ovdje čini Pilsel.

Dakle, nakon ovoga, tzv. JNA je nekih desetak dana ratovala sa Slovencima a onda je uslijedilo primirje i pregovori na Brijunima. Tad je počela internacionalizacija jugoslavenske krize, ali bez UN-a, samo EZ je poslao svog predstavnika, Lorda Petera Carringtona a u svemu je osim njega sudjelovala i famozna “europska trojka” u sastavu Gianni De Michelis, Jacques Poos i Hans Van Den Broek. Konačno je 7. srpnja usvojen “Brijunski sporazum” po kojem se vojska mora vratiti u vojarne a Hrvatska i Slovenija se moraju pridržavati tromjesečnog moratorija na odluke o nezavisnosti. Hrvatska se svoje obveze držala u potpunosti i tek 8. listopada 1991. proglasila raskid svih državno-pravnih sveza sa SFRJ, a JNA se nije držala istog jer je, kao što je poznato krajm kolovoza počela opći napad na Vukovar, a prije i poslije toga i n a druga mjesta u Hrvatskoj. Zapravo je britanski Lord Peter Carrington tu kupio tri mjeseca JNA da može srušiti Hrvatsku, a nakon toga još tri mjeseca, jer je, kao što je poznato, Hrvatska od strane EZ-a priznata tek 15. siječnja 1992. godine.

UN u igru ulazi tek 25. rujna 1991. kad uvodi embargo na uvoz oružja najviše zahvaljujući upravo Jamesu Bakeru i Budimiru Lončaru. O tome sam napisao jučer pa tko želi može se informirati ovdje https://kamenjar.com/zbog-embarga-je-pao-vukovar-zbog-toga-smo-imali-puno-zrtava-jer-se-nismo-imali-cime-braniti/

Sve ostalo su priče za malu djecu i teške naivce koje više ne puši čak ni Novi list!

Predrag Nebihi

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta uredništva portala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari