Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

U potrazi za Istinom

Istarska convivenza – suživot, stvarnost ili IDS-ova fikcija?

Objavljeno

na

Objavio

FABRIZIO RADIN: Volio bih da moj mandat obilježi ideja koju mi je sugerirao bivši župan Jakovčić ISTARSKA CONVIVENZA, naslov je u lokalnom glasilu Glasu Istre.

 „Radi se o civilizacijskom dostignuću prvorazrednog značaja koji zaslužuje biti kandidiran i registriran kao nematerijalno kulturno dobro. Convivenzom brišemo sve mentalne granice koje su nas razdvajale i prouzrokovale ogromne patnje“ kaže obnašatelj dužnosti istarskog župana Fabrizio Radin

https://www.glasistre.hr/istra/fabrizio-radin-volio-bih-da-moj-mandat-obiljezi-ideja-koju-mi-je-sugerirao-bivsi-zupan-jakovcic-istarska-convivenza-592647

„Nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito:

  • -jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta,
  • -folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote,
  • -tradicijska umijeća i obrti

Pod koju Stavku bi predložili convivenzu ili suživot?

Znaju li uopće značenje tog pojma, jer ja u Istri ne vidim jednakopravan suživot svih naroda,  narodnosti i nacionalnih manjina?

Već sam naslov nije u skladu sa covivenzom-suživotom, jer mnogi ljudi ne znaju talijanski jezik, a ni Župan, ni urednik Glasa Istre nisu nigdje napisali prijevod riječi!

Zar svi trebaju znati talijanski jezik?

Nije li po Ustavu RH službeni jezik u Hrvatskoj – hrvatski?

Članak 12.

U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.

Talijanska nacionalna manjina dobila je dvojezičnost, zbog održavanja svoga nacionalnog identiteta, ne misli li župan Fabrizio Radin da bi i dvojezičnost trebala biti dvosmjerna, radi očuvanja nacionalnog identiteta hrvatskog naroda? To je onda stvarni suživot, stvarna convivenza!

Eto na prvoj rečenici convivenza je zapela i pokazala se kao fikcija, a ne stvarna, jer se ne provodi u praksi, u stvarnom svakodnevnom životu.

Nije to prvi put da se zaobilazi prijevod na hrvatski jezik u Istri!

Dana 13. lipnja 2016. održana je sjednica Skupštine Istarske županije. Nakon izlaganja Furia Radina na talijanskom jeziku, Ivica Butorac (HDZ) zatražio je službeni prijevod njegova izlaganja.

Na taj zahtjev za prijevod Predsjednik Skupštine Valter Drandić,  neprimjereno je reagirao, kao da u Istri svi razumiju talijanski jezik.
Predsjednik Skupštine član je IDS-a tako da uopće ne iznenađuje takvo ponašanje, s obzirom  njihovu bahatu i licemjernu politiku!

Gdje je tu suživot ili convivenza sa kojom se busaju u prsa?
Gdje je tu multikulturalnost i tolerancija kojom se hvale?
Gdje su demokratski principi o pravima svakog čovjeka na svoj jezik?

Zar za talijansku manjinu Zakoni vrijede ,a za istarske hrvate ne
vrijede?
Zar su istarski hrvati građani drugog reda u vlastitoj državi?

IDS-ova licemjerna i podla politika

Od samog osnivanja IDS je imao „ mentalne granice prema hrvatskom narodu i Hrvatskoj državi“ i to uske mentalne granice u kojima nije bilo mjesta za hrvatsku komponentu u Istri, a to je opredjeljenje prikrivao raznim smicalicama, ali ostaje činjenica da nisu kao stranka, nikako prihvaćali raspad Jugoslavije i stvaranje samostalne države Hrvatske. Znači od samog početka IDS-a suživot sa hrvatskom komponentom nije bio prihvatljiv.

Ideja transgraničnosti koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideja  o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, nije u skladu  s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske. Stvarajući pritisak na  hrvatsku nacionalnu pripadnosti pučanstva Istre, proglašavajući je fašizoidnom, ustaškom i klerofašističkom i pozivajući stanovništvo Istre na izjašnjavanje kao Istrijani, čelnici IDS-a su vješto iskoristili proces društvenih promjena u situaciji prelaska iz jednostranačkoga u višestranački politički sustav i u trenutcima stvaranja  hrvatske države djelovali su kao destabilizirajući faktor tražeći regiju s posebnim statusom konstantno insinuirajući i producirajući sukob sa strankom na vlasti HDZ-om i predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

I to je po IDS-u  put ka istarskoj convivenci-suživotu? Da, ali bez hrvatske komponente!

Potkrijepiti ću sa par izjava utemeljitelja i osnivača IDS-a.

Programska deklaracija IDS-a objavljena 7. srpnja 1991. godine određuje politički profil stranke  stranke, liberalnoga usmjerenja čija je politička osnova regionalizam s isticanjem kulturne i teritorijalne specifičnosti.

.“ ‘IDS su osnovali autohtoni Istrijani kako bi vratili duh svojih predaka koji nikada nisu bili svoji na svome!’.  Za logo stranke odabran je zeleni krug sa tri koze koje su predstavljale podjelu Istre na tri djela: hrvatski, talijanski i slovenski. Cilj IDS-a je, među ostalim, ta tri istarska djela ujediniti u euro-regiju Istru,  ali zauzimajući se za načelo jugoslavenske i svjetske univerzalnosti.“

Ma što to značilo, hrvatska opcija nije postojala“ jugoslavenske i svjetske univerzalnosti“???

Glas Istre, br. 79, 22. ožujka 1990., str. 4.

 IDS je protiv nacionalne države, Elio Martinčić još preciznije kaže  ; „Zato smo mi protiv države nacije, a za državu – regija…..IDS je osnovan da bi se suprotstavio novom totalitarizmu koji se razvija iz okrilja nudeće nacionalne države Hrvatske, koja ne bi mogla zadovoljiti interese Istrana.“

Koji su to Istrani? U čije ime govori? Jeli IDS tražio izjašnjavanje građana Istre? Nije naravno!

Glas Istre, br. 108, 20. travnja 1990., str. 2

Po Ivanu Pauletti „Istranin je onaj tko poštuje istarske tradicije i običaje, prihvaća istarsku kulturu i djeluje za napredak Istre i dobrobit njenih žitelja“

Glas Istre, br. 104, 16. travnja 1990., str. 8

„Istrijanstvo predstavlja specifičnu svijest nacionalne pripadnosti koja se odnosi na procese identifikacije istarskoga čovjeka sa zajedničkim teritorijem i povijesnom sudbinom.“

Programska deklaracija IDS-a, 1991.

U trenutcima kada je Hrvatska branila suverenitet, Mario Sandrić, generalni tajnik IDS-a, izjavljuje: „Siguran sam da će do građanskog rata doći, jer je nemoguće pomirenje Hrvata i Srba. Oni se, od kada postoje, mrze i gledaju preko nišana. Nas Istrane neka puste na miru, jer nam rat nije potreban (…) Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja.“ Ops „ nečija nacistička opredjeljenja“

Glas Istre, br. 92, 5. travnja 1991., str. 9.

„Nas Istrane neka puste na miru“ Očito Mario Sandrić nije čuo pjesmu, koja se pjevala u Istri i van Istre u izbjeglištvu nakon što je, 12.studenog . 1920.godine u Rapallu, potpisan ugovor o predaji Istre Italiji, a potpisali su ga predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.

Primjetno je da je Mario Sandrić rekao  Istrani, a ne Istrijani!!! Što znači da još nije krenulo Istrijanstvo u galop.

. , evo i jedne od pjesama koje su se rado pjevale među izbjeglicama iz Istre (izvor: Romana Cehulić, čiji je otac Dragutin Plenča rođen 1931. u naselju Trešnjevka u Zagrebu):

Mi smo Istrani i Hrvati pravi
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo.
Talijani imaju pune vreće
Kupit nas neće
Kupit nas neće.
Talijani piju iz puni bunji
A naši žulji plaćaju
A naši žulji plaćaju.
Mi smo Istrani i Hrvati pravi,
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo

IDS o granicama

Čelnici IDS-a nisu razumjeli nacionalno integracijski proces i stvaranje samostalne države Hrvatske. Ivan Pauletta tvrdi: „Granice postavljene u Istri postavljene su protiv volje istarskog naroda.“ A da taj isti Pauletta, narod nije pitao za granice! Zanimljivo je i to da je 19. svibnja 1991.održan referendum o samostalnosti Republike Hrvatske, kada se 94,17% građana izjasnilo za samostalnost, a Pauletta, tvrdi da su granice postavljene protiv volje istarskog naroda?

Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5.

Posve je izvjesno da je IDS od te Stranke Jugoslavena (SJ) preuzeo programsku deklaraciju i prihvatio identičan odnos prema granicama koji ne vodi očuvanju teritorijalnoga integriteta novonastale  hrvatske države. Naime u programskoj izjavi SJ kaže se: „Osnovni cilj SJ je pokretanje snažnijeg procesa integracije regija na jugoslavenskom prostoru kako bi se stvorili preduvjeti da Jugoslavija regija integrira sebe politički, ekonomski, kulturno-civilizacijski u buduću Europu regija u kojoj granice postaju tek crte na geografskim kartama“

Naše teme, br. 3-4 (1990.), Zagreb, str. 783

Ivan Jakovčić u svojem prvom nastupu kao predsjednik IDS-a ističe: „Apsurdno je da se na pragu novog stoljeća ovdje u Europi grade nove granice“

Podsjećam referendum o samostalnosti održan je 19.svibnja 1991. godine.

Glas Istre, br. 200, 24. srpnja 1991., str. 14

Uspostavljanjem granice suverene Republike Hrvatske u Istri Ivan Jakovčić smatra: „To je jedan politički problem koji ima međunarodne implikacije. Po našoj procjeni, radi se o grubom kršenju Osimskih sporazuma.“

Nakon raspada SFR Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija kao sljednice prihvatile su Osimske sporazume.

Glas Istre, br. 291, 23. listopada 1991., str. 4

IDS „je organizirao proteste na granici, u Savudriji koji je bio jedan od niza organiziranih protestnih skupova protiv ustanovljenih granica između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Istrani iz Republike Slovenije, predstavljeni predsjednikom M. Carbonijem kao i Istrani iz Hrvatske, koje je predstavljao predsjednik IDS-a I. Jakovčić, opet su poručili pismom vladama republika Slovenije i Hrvatske da su im granice nametnute, (…) da ne smiju dijeliti tri naroda i tri kulture koje žive na ovom prostoru. Pismo je dostavljeno vladi Republike Italije“

Glas Istre, br. 289, 21. listopada, 1991., str. 10.

Ponavljam referendum o neovisnosti održan je 19.svibnja 1991.godine sa 94,17% za neovisnu Hrvatsku državu u priznatim granicama iz Ustava SFRJ iz 1974, godine, koje je priznala Badinterova komisija.

 Ivan Pauletta, Dino Debeljuh, Loredana Debeljuh-Bogliun slažu se da „Istra ima sve geografske, kulturne, povijesne i privredne pretpostavke da bude regija

Glas Istre, br. 104,16. travnja 1990., str. 8.

Ivan Pauletta tvrdi: „…sada je Europa svijet regija a ne svijet nacija“

Glas Istre, br. 70, 13. ožujka 1990., str. 10

IDS protiv mobilizacije i primanja izbjeglica i prognanika

U razdoblju obrane od agresije JNA i velikosrpskih četničkih formacija, koji su razarajući otimali hrvatske krajeve i tjerali na progon civilno stanovništvo Hrvatske: žene, djecu, bolesne i nejake Ivan Jakovčić nije htio primiti prognanike. Jakovčića je samo brinuo strah od gubitka identiteta Istre. Tako u pismu upućenom predsjednicima istarskih općina predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracionom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Tako je upozoreno kako će „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora.

To znači da Ivan Jakovčić nije htio jačanje hrvatske komponente u Istri! Zar  istarska convivenza, bez Hrvata, odnosno bez suživota?

Glas Istre, 15. ožujka 1993., br. 72, 5    

Čelnici IDS-a Ivan Pauletta, Dino Debeljuh, Loredana Bogliun-Debeljuh tvrdili su  da je najvažnije „da mi želimo regiju, a ona se stvara u ime mira, nasuprot države nacije, koja je nastala u ratu radi njega samog“

Eto tumačenja raspada Jugoslavije ” rat je nastao radi njega samog” a ne zbog Velikosrpske politike i agresije Srbije i JNA na hrvatski teritorij u cilju stvaranja Velike Srbije, sa granicom na crti Karlobag-Virovitica! To je govorio dugogodišnji veleposlanik Republike Hrvatske i zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova RH g.Dino Debeljuh koji kaže da ja pišem neistine ( lažem) i da imam bujnu maštu

“ Mašta im je doista bila bujna, no to su sve bile neistine.“

I ovo je valjda rezultat“ moje bujne mašte“

IDS poziva na demilitarizaciju i nudi recept za izolaciju Istre od Hrvatske u slučaju rata i napada upućujući 9. svibnja 1991. godine zahtjev vladama Hrvatske, Slovenije i Jugoslavije, parlamentima europskih država te generalnomu sekretaru UN. Potpisnici zahtjeva Mario Sandrić, generalni tajnik IDS-a, i Mario Blečić, koordinator IDS-a, svojevoljno, a sve u ime naroda Istre, a da nisu u svojstvu legitimnih predstavnika naroda, traže da se Istra zaštiti UN-ovim mirotvornim akcijama u slučaju oružanoga sukoba u njihovoj zemlji”

Glas Istre, br. 104, 16. travnja 1990., str. 8.

Dino Debeljuh je također rekao da je „vrijeme da se Istri vrati Istarski sabor, a Istarski demokratski sabor tražit će i referendum za Istru“

Glas Istre, br. 204, 28. srpnja 1990., str. 16

Debeljuh je isticao: „Ne bi van intrigivalo da Istra postane regija sa svojim Saborom. Kako ća je to prije sto lit bila.

Glas Istre, br. 215, 8. kolovoza 1990., str. 11.

Ivan Jakovčić u talijanskome listu Il giornale navodi da „prvi put u post-titoističkom Saboru je zastupljena jedna autonomaška snaga“, dok Jakovčić ističe da „na neki način slijedimo primjer Tuđmana koji je odvojio Hrvatsku od Jugoslavije“

Evo još jedno tumačenje Domovinskog rata od strane dugogodišnjeg IDS-ovog predsjednika Ivana Jakovčića , po njemu je dr. Tuđman” odvojio Hrvatsku od Jugoslavije” Hrvatska je kriva za raspad Jugoslavije! Oni nikako ne mogu preboljeti Jugoslaviju! To je IDS-ova convivenza! Suživot sa Hrvatima nije moguć, jer su oni krivi za raspad Jugoslavije?

Jeli  to u osnovi razlog animoziteta prema istarskim Hrvatima, koji su autohtoni stanovnici Istre?

Glas Istre, br. 245, 6. rujna 1992., str. 11.

Ivan Pletikos osnivač IDS-a, koji je zagovarao prohrvatski smjer stranke tada je izjavio”„njihov odijum naspram svega hrvatskog, neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskih Hrvata i hrvatskih dijalekata u Istri te stvaranje pojma istrijanstva i Istrijana izvan njegovih povijesnih dimenzija vodi u autonomaštvo kao oblik novokomponovanog političkog primitivizma i koncepciju politike kao politike krvi i tla. Time je IDS sada trenutno potpuno na tragu jednog Carla de Franceschija po kojoj Hrvati nisu Hrvati već Istrijani dok su svi ostali zadržali svoj identitet.”

Glas Istre, br. 68, 11. ožujka 1990., str. 15

Ivan Jakovčić na predizbornoj tribini IDS-a izjavljuje da „Istru treba braniti, a mi smo ovdje za to“, ne precizirajući od koga bi trebalo braniti Istru.

Glas Istre, br. 21, 23. siječnja 1993., str. 7

Ivan Pauletta izjavljuje: „U Istri smatramo i želimo da Istra bude cjelina, što sada nije. Pri tom mislim na cijelo geografsko područje, bez internih granica, s visokim stupnjem autonomije.“

Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5.      

 Kako su to mislili provesti ? To je čista iluzija, jer nijedna zemlja neće se odreći svog teritorija. Koja convivenza i sa kime?

I još   Fabrizio Radin uzdiže Ivana Jakovčića sa istarskom convivenzom?

Slovenci razvukli ogradu duž granice s hrvatskom, a sad su ljuti jer italija isto radi njima. Convivenza sa Slovencima, preko žice?

https://www.parentium.com/mobile/default.asp?clanak=72546

IDS i dr, Franjo Tuđman

Dr. Franjo Tuđman uvidio je da ga IDS-ovci sustavno obmanjuju kada je Skupština Istarske županije izglasala Statut 1994. godine, kojem je Ministarstvo pravosuđa ukinulo 36 članaka , od čega je Ustavni sud svojom odlukom u veljači 1995. godine prihvatio 18 članaka, a 18 članaka je potpuno ukinuo.

Vlada Republike Hrvatske zahtjevom od 14. travnja 1994. pokrenula je pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske postupak za ocjenu suglasnosti odredbi Statuta Istarske županije s Ustavom Republike Hrvatske i sa zakonom.

Ustavni sud je tako, primjerice, ukinuo odredbu čl. 23. Statuta o zaštiti istrijanstva budući da takva norma kojom se posebno štiti regionalna pripadnost,
nije u suglasnosti s odredbama čl. 14. i 15. Ustava. Prema odredbama čl. 14.
Ustava građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom
položaju ili drugim osobinama. Time su svi pred zakonom jednaki. Ustav pak
u čl. 15. jamči ravnopravnost i slobodu izražavanja narodnosne pripadnosti pripadnicima svih naroda i manjina.
“Ta se ustavna jamstva ne mogu drugim
propisima uređivati na drugačiji način, ni sužavati, a niti proširivati.” (Odluka
Ustavnog suda RH, Službene novine ZI, 1995., str. 103.)

IDS i talijanska nacionalna manjina

IDS-u se odmah priklonila i talijanska manjina u Istri koja je bila dominantno politički lijeve orijentacije, ali sada i s novo-starim desnim i iredentističkim usmjerenjem. Tako poznati talijanski predstavnik Giacomo Scotti ističe: „Talijanska manjina nastala je upravo kao antifašistička komponenta istarsko-riječkog stanovništva“

Glas Istre, br. 143, 27. svibnja 1991., str. 8.

I  talijanska manjina je u programskim načelima regionalne stranke prepoznala otpor prema nacionalnoj Hrvatskoj državi kojoj nije željela pripadati. Potvrda te tvrdnje je izjava Loredane Bogliun-Debeljuh i Franca Juria: „Što vi to, u stvari nudite nama – građanima Istre, ponovo nam nudite nacionalne podjele. Talijanima u formuli zajedničkog života s ostalim slavenskim narodima u Istri nudite priznanje da žive na hrvatskoj zemlji, pa neka se osjećaju kao kod kuće!“

Glas Istre, br. 86, 29. ožujka 1990., str. 11.

Tomu moramo priključiti i sve druge narode s prostora nekadašnje Jugoslavije koji su se naselili poslije Drugoga svjetskog rata na istarski poluotok i koji nisu osjećali Hrvatsku kao domovinu već su težili za očuvanjem prijašnje države kao simbioze krajeva kojima pripadaju i s kojima se poistovjećuju.

Convivenza-suživot, da uvijek, jer je to jedini način da ljudi različitih političkih uvjerenja, nacionalnosti i vjera, žive jedni do drugih, ali ne na IDS-ov način, negiranja nacionalnog identiteta hrvatskog naroda, kojeg je htio pretvoriti u Istrijane! Ne negirajući hrvatski identitet i naturajući mu istrijanski identitet.

IDS-ova politika istrijanstva proteže se kroz sve godine postojanja IDS-a, pa je mladež IDS-a pozivala građane da se na popisu 2011.godine izjasne kao Istrijani.

IDS poziva – izjasnite se kao Istrijani za popis stanovništva 2011,godine

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ids-poziva-izjasnite-se-kao-istrijani-20110223/print

Klub mladih IDS-a predstavio je informativno-edukativnu kampanju Ja sam Istrijan/ka, kojom se, vele, promoviraju ljudska i građanska prava

A Dino Debeljuh piše;“  insinuiralo se konstantno da smo htjeli odcijepiti Istru iz Hrvatske, da smo građane nagovarali da se deklariraju kao Istrijani,“

https://ivijesti.hr/dino-debeljuh-odgovorio-ids-nisu-osnovali-cetnici-fasisti-talijanasia-ni-iredentisti-ipak-danasnji-ids-nije-isti/

Priopćenje za javnost!
Na „Okruglom stolu“ koji je Puli 2. travnja 2011. godine, na temu „Što znači biti Istrijan?“, organizirala Mladež IDS-a trojica od četvorice pozvanih gostiju iskazala su se čistom fašističkom retorikom.
Govor mržnje, prema hrvatskom narodu, Republici Hrvatskoj – zapravo prema svemu hrvatskom, dominirao je u izlaganjima Sandija Blagonića, Erni Gigante Deškovića i posebice Ivana Paulette koji je u svojem istupu otišao najdalje izvan okvira Ustavom RH dozvoljenog, izjavivši da se zalaže za odvajanje
Istre od RH.
Nevio Šetić je jedini u tom društvu bio normalan, spreman argumentirano diskutirati na temu te tribine.
Kako je koncept „Okruglog stola“ bio zamišljen tako da nakon uvodnih izlaganja i nazočni auditorij može raspravljati razvila se široka i žestoka rasprava uglavnom protiv izlaganja trojice, po našem mišljenju, neospornih fašista. To međutim lokalni dnevnik nije niti jednom riječju zabilježio iako je diskusija
znatno duže potrajala i bila zanimljivija od samog izlaganja gostiju. Takav scenarij sugerira da je čitava akcija bila unaprijed planirana sa tom istom dnevnom tiskovinom. U scenarij se jedino nije uklopila činjenica što je tribina bila posječena u ogromnoj većini od onih koji ne dijele mišljenje organizatora.
No, što je stvarna pozadina ovog skandaloznog događaja? Prvi i površni dojam za mnoge će biti aktualni popis stanovništva u RH, a ova tribina samo kao dio kampanje Mladih IDS-a o „istrijanstvu“, započete krajem veljaće ove godine. No, to po našem mišljenju nije točno. Istrijanstvo kao „nacionalna
pripadnost“ davno je prevladana i apsolvirana tema. Ona nije nikada ni dosegla „znanstvenu“ razinu jer je u startu bila raskrinkana kao plod političko – primidžbenih laboratorija iredentističko – velikosrpskih snaga kojima je samostalna Hrvatska bila meta za njihove teritorijalne pretenzije. Da je to tako potvrđuju i nedavne izjave čelnika srpskih društava u Istri koji tvrde da je među onima koji su se izjasnili „Istrijanima“ bilo najmanje 30% Srba.
Izazivanje nacionalne i političke  polarizacije u Istri ima, po našem mišljenju, pozadinu u želji da se spriječi otvaranje kriminalnih afera u koje su umješane vodeće političke, pravosudne i dijelom policijske strukture naše Županije. Za Udrugu hrvatskih branitelja „Zavjet“
Ninoslav Mogorović, predsjednik podružnice za ŽI

https://pollitika.com/istrijan-ne-brojanju-krvnih-zrnaca

Dakle nisu insinuacije, već istina, dokazana istina!

A rezultati popisa iz 2011. godine su UKUPAN BROJ STANOVNIKA:  208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

I nakon 28 godina od međunarodnog priznanja RH retorika IDS-ovaca nije se promjenila;

https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-idsa-popljuvao-plenkovica-zbog-jacanja-hrvatskog-identiteta-istre/990339.aspx

Prigodom potpisivanja Ugovora o darovanju Vile Idola Porečko-Pulskoj biskupiji premijer Andrej Plenković izjavio je;

„ Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje”, rekao je Plenković

Na te se riječi premijera Plenkovića žestoko obrušio Boris Miletić;

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji”, poručio je predsjednik IDS-a . Dodao je kako “takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina”.

Miletić je pozvao premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga zajedno sa svojom vladom, kako je rekao, “potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj”, priopćeno je iz IDS-a.

Znači da se po Borisu Miletiću Hrvati i hrvatski identitet ne smiju spominjati, oni su za Istru zabranjena tema, jer“ uznemirava“nacionalne manjine ??? Znači Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“?

A nije “nacionalistički diskurs” kada se organiziraju Dani srpske kulture po gradovima Istre?

Nije ” nacionalistički diskurs” kada prima svetosavsku spomenicu?

A da gotovo u isto vrijeme Istarska Županija ukida subvencioniranje kalendara Jurina i Franina, koji je izlazio od 1922. godine i namijenjen širokom istarskom, mahom seoskom, čitateljstvu te je uživao veliku popularnost!

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije“  Uvreda je spominjanje „ hrvatske vrijednost, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu“???

 „potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj” su Miletićeve riječi, a Dino Debeljuh za tu tvrdnju, da IDS želi svoju politiku proširiti van Istre na cijelu Hrvatsku proglašava neistinom!

Jeli to istarska convivenza ili suživot?

Gdje je tu Miletićeva „  otvorenost, multikulturalnost, raznolikost i tolerancija“???

 „ Negirati postojanje i prava jednog naroda koji je autohtoni narod u Istri, da čuva i održi svoju kulturu i svoj identitet, to je convivenza ili suživot??? 

Ne dopustiti hrvatskom narodu da budu Hrvati, nego ih pretvarati u Istrijane , istarski identitet jeli to convivenza ili suživot pitam i novog župana Fabrizia Radina, koji se nije udostojio ni izreći hrvatski izraz za convivenzu-suživot???

Kako glase početni stihovi istarske himne?

Krasna zemljo, Istro mila,

Dome roda Hrvatskog…

Pa čak i u obrazloženju prigodom proglašenje” Krasne zemlje” istarskom himnom Istarska županija izdala je priopćenje sa obrazloženjem u kojem nema ni jedne riječi kojom istarsku himnu povezuje sa Hrvatskom, a drugi stih himne glasi ” dome roda hrvatskog”. I u službenom obrazloženju eto uopće ne spominju Hrvatsku!

http://www.istra-istria.hr/index.php?id=197

Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943.godine.

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

Zaključak

Čelnici IDS-a svjesno su manipulirali stanovništvom Istre stvarajući istarski (istrijanski) identitet čime su kod istarskih Hrvata uspjeli stvoriti holodek, virtualni svijet u kojem su samo oni, IDS, zaštitnici interesa Istre i njezina stanovništva u odnosu na centar državne vlasti s kojim su kontinuirano u stanju napetosti i konflikta. Djelujući sustavno na mentalni profil pučanstva Istre i umanjujući hrvatske vrijednosti u ozračju isticanja istarskih specifičnosti kroz multikulturalnost i multietničnost,  kao i sustavno radeći na potiskivanju i negiranju nacionalne svijesti istarskih Hrvata slobodno se može zaključiti da je djelovanje IDS-a, nanijelo nemjerljivu štetu nacionalnim interesima Republike Hrvatske i stanovnicima Istre.

Ostati će u povijesti zabilježeni samo kao uništavači Istre , kako na gospodarskom, tako i na imovinsko-pravnom i ideološkom planu.

I nakon svega javlja se Dino Debeljuh, sa nekim floskulama, kao da se tek probudio “Bila je to politika najplemenitijih ljudskih vrlina, poput poštivanja različitosti, gledanja na multikulturalnost kao na bogatstvo a ne razlog za svađu, poštenje, istina, prijateljstvo. Politika čistih računa, traženja prava koja ostvaruju druge slične sredine Istri, regije država europske unije.”

Najplemenitijim ljudskim vrlinama??? A od registracije su krenuli prijevarom!

Da se nasmijem? Ne, nije smiješno nego za plakati, plačem nad Uljanikom, nad rasprodanom istarskom zemljom ( Barbariga, Dragonera….), plačem nad opljačkanom Istrom i Hrvatskom i nad nama prevarenim i opljačkanim narodom!

Rezultat IDS-ove politike rasprodana je istarska zemlja, uništena industrija i zatrovani međunacionalni odnosi !

Katastrofa! Elementarna nepogoda za Istru!

Ja volim ovu našu Krasnu zemlju, naše prave-dobre i gostoljubive  Istrane, težake na ovoj našoj škrtoj zemlji istarskoj , ovaj naš ča, naše roženice, naš balun i našu Katoličku vjeru koja nas je održala uz sve žrtve, pobijene svećenike i dala nam moralne i etičke ljudske vrijednosti , koje je njihova Partija htjela uništiti, a eto nije uspjela.

Moj Nono , moja moralna i ljudska veličina , od koga san pokupila sve što znan i osjećam o Istri uvijek je govorio: „Ne dica moja u politiku , politika je šporka! „

A vero je!

Ili :“ ne kleti dica moja , beštimati i kleti ni Bogu milo!“

Nemam nikakve materijalne koristi od pisanja, više štete ,nisam neprijateljski orijentirana prema nikome,  ali imam satisfakciju da političarima slobodno mogu reći  da su moralne nule, lopovi, prevaranti i  niškoristi! Barem tu slobodu nam je demokracija donijela!

Dakle gospodo  Ivan Jakovčić, Fabrizio Radin, Boris Miletić i ostali jeli to vaša ISTARSKA CONVIVENZA, koju bi proglasili nematerijalnim kulturnim dobrom?

Neće ići bez stvarnog suživota sa poštivanjem jednakih prava svih naroda, narodnosti i nacionalnih manjina u Istri!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lošo otkrio detalje sastanka sa Škorom

Objavljeno

na

Objavio

Foto/Objavljeno uz odobrenje Vojislava Mazzocca

Nakon što je portal Index objavio fotografiju sastanka predsjedničkog kandidata Miroslava Škore s Tomislavom Marčinkom, članom Izvršnog odbora i Direktora za odnose s javnošću GNK Dinamo,  admiralom Davorom Domazetom Lošom, nekadašnjim savjetnikom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i neidentificiranim muškarcem, za detalje o ovome sastanku portal Direktno.hr obratio se admiralu.

“Sastanak je trajao dva i pol sata, bilo je to prekrasno, lijepo druženje. Tema razgovora? Kako voditi Hrvatsku nakon što Miroslav Škoro postane predsjednik Republike Hrvatske”, rekao je za portal Direktno Domazet Lošo.

“Nakon 19 izgubljenih godina od smrti predsjednika Tuđmana, Hrvatsku treba učiniti suverenističkom: državom Hrvata i svih njezinih državljana”, kazao je admiral.

Sa Škorom se, kaže Domazet Lošo, dosad vidio samo u kurtoaznim prilikama, a poziv na suradnju dobio je na dan Škorine objave kandidature na Facebooku. Povukavši se na Rab kako bi napisao novu knjigu, prisjeća se naš sugovornik, zvali su ga s jedne nacionalne televizije koja ga nije pozvala zadnjih 10 godina, s pitanjem bi li komentirao Škorinu kandidaturu, o kojoj tada ništa nije ni znao. Kad li odjednom, u 22.02 navečer, zazvoni mobitel. Nepoznat broj. Bio je to, kaže, Škoro, sa željom da se Domazet Lošo pridruži njegovu timu. “Rekao sam: ‘Gospodine Škoro, od ovog trenutka računajte na admirala Domazeta”, prisjeća se Domazet Lošo.

Upoznavši ga, Domazet Lošo shvatio je kako je Škoro od svega čime se bavi, uključujući bogato obrazovanje, najmanje pjevač: “Prvi puta nakon Tuđmana vidio sam čovjeka koji ima visinu, dubinu i širinu razmišljanja o svakom geopolitičkom i geostrateškom problemu”.

Dvadeset dana uoči predsjedničkih izbora Škoro će, najavljuje admiral Domazet Lošo, otkriti 12 ključnih ljudi čiju podršku ima i koji, uz narod, stoje iza njega.

“Ne mogu otkriti sve teme razgovora, ali raspravljali smo o strategiji nakon pobjede nad izborima. Svi Hrvati i Hrvatice u Hrvatskoj i diljem svijeta mogu se ponositi što će nakon Tuđmana imati pravoga predsjednika”, zaključio je Domazet Lošo, piše Direktno.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari