Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

JEDNA SMRT U PARIZU

Objavljeno

na

Objavio

Ponedjeljak, 16. listopada 1978., nešto iza 23 sata navečer… poznata pariška četvrt Belleville, jedna od žila kucavica Grada svjetlosti živi svojim uobičajenim ritmom. Žagor ljudi na ulicama, trgovima, u parkovima, svjetla neona…

Ulazu u zgradu na broju 57 u Rue de Belleville približava se hrvatski emigrant, književnik, publicist i revolucionar Ante Bruno Bušić. Prolazi usko dvorište i dolazi nadomak stubištu. Ubojica koji čeka skriven u zasjedi, pritrčava mu iz sjene i iz neposredne blizine, s leđa, puca iz pištolja marke „Astra“ (kalibar 7,65) s prigušivačem. Od pet ispaljenih hitaca, dva pogađaju žrtvu – u glavu i lijevu stranu grudi. Bušić pada i uskoro podliježe ranama, a ubojica nestaje bez traga.

Ovo je približni opis mučkoga ubojstva izvršenog od strane krvnika jugoslavenske Udbe ili točnije, to su jedine nepobitno utvrđene činjenice oko kojih dvojbi nema – sve drugo i danas je, 41 godinu nakon ovoga surovog zločina, obavijeno velom tajne i nerasvijetljeno.

Dvojica svjedoka (stanari zgrade Pierre Carnajac i Bernard Didi) dali su izjave policiji, ali nikakvih podrobnijih informacija o događaju i egzekutoru nije bilo, osim toga da je ubojica bio nižeg rasta, zdepast, kratko ošišan, obučen u jaknu i da je viđen kako je utrčao za žrtvom u dvorište noseći u ruci „svjetlucavi metalni predmet“. Jedan od njih je s telefonske govornice pozvao neposredno poslije zločina policiju.

Te večeri u omalenom i neuglednom dvorištu na broju 57 u Rue de Belleville, prestalo je kucati srce 39-godišnjeg revolucionara i humanista, poete, književnika, intelektualca i političara koji se do zadnjega daha borio za svoj ideal slobodne i neovisne Hrvatske – čovjeka kojemu je riječ bila jedino oružje, nepopravljivom i vječitom sanjaru i idealistu koji je borbu za pravdu, istinu, dostojanstvo i slobodu svoga naroda smatrao moralnom i ljudskom obvezom. Komunistička Jugoslavija uz pomoć svoje prljave propagande trovala je svjetsko javno mnijenje i gušila svaki glas istine, pa i uz počinjenje najsurovijih zločina – likvidacijom onih koji se nisu mirili s takvim ropskim i ponižavajućim položajem. Taj državni teror koji je bio na djelu od 1945. godine, nije se zaustavljao na državnim granicama, nego je putem tajnih režimskih službi tragao za svojim žrtvama diljem svijeta i ubijao ih, mučki i kukavički, iz busije, rukom plaćenih ubojica.

Božjom voljom i Njegovom providnošću, istoga dana (tog 16. listopada 1978.), u Vatikanu, na tron svetog Petra sjeda novoizabrani papa Ivan Pavao II, dotadašnji poljski kardinal (svjetovnog imena Karol Józef Wojtyła) kao, 264. po redu poglavar Rimske crkve. U svojih nepunih 27 godina pontifikata postao je moralna uspravnica čovječanstva i nesporni autoritet našeg doba, te zavrijedio naslov „Veliki“. Jedan je od rijetkih papa nakon čije je smrti okupljeni puk na Trgu svetoga Petra iz stotina tisuća grla izvikivao: „Santo subito!“ („Svetac odmah!“). I kao rijetko koji sluga Božji, bio je samo 9 godina poslije smrti proglašen svecem Katoličke crkve.

U vrijeme službovanja ovog neumornog pape putnika, ekumenista, inicijatora sporazumijevanja među religijama i narodima, zagovornika bezuvjetnog mira, duhovnog Oca kršćanskog katoličkog puka i istinskoga apostola i sluge Božjeg ali i velikog državnika Vatikana, bezbožnički komunistički sustav doživio je svoj slom.

Bio je to papa koji je posebno volio nas Hrvate i u najtežim godinama novije povijesti u tri navrata nas pohodio kako bi nam osnažio vjeru u Krista i ohrabrio nas u pravednoj borbi na putu do slobode.

Pad Berlinskog zida i samostalnu i slobodnu Hrvatsku, Bruno Bušić i mnogi naši borci za slobodu nisu doživjeli, ali su utkali svoje živote u borbu za ostvarenje tog uzvišenog cilja.

Zločin je još uvijek obavijen misterijem

Očevid francuske policije i istraga koja je uslijedila obavljeni su traljavo i nemarno. Oni su imali preča posla nego voditi brigu o jednom hrvatskom emigrantu i njegovoj sudbini.

Istraga vođena u Francuskoj u godinama poslije samoga ubojstva (koja je službeno zaključena u lipnju 1982.) kao i sramotno fingirano „suđenje“ do kojega je došlo u samostalnoj Republici Hrvatskoj ne samo da nisu doprinijeli rasvjetljavanju zločina, nego je od svega što se te večeri 16. listopada 1978. godine dogodilo u Rue de Bellevilleu stvoren još veći misterij.

Nakon izvršenja gnjusnog zločina, oko tog događaja jugoslavenska Udba isplela je čitavu mrežu glasina i dezinformacija koje su bile ciljano usmjerene na to da se stvar zataška a činjenice nikad ne izađu na vidjelo.

Mada se od početka pouzdano znalo tko je naredio, organizirao i proveo egzekuciju, pravih dokaza nije bilo ili su oni ostali nedostupni sudu.

Najpoznatiji i najznačajniji poratni hrvatski emigrant bio je žrtva državnog terorizma jugoslavenskog režima i ubijen je od strane plaćenika jugoslavenske Udbe (SDS/SDB). Razlog tomu bilo je njegovo političko angažiranje u krugovima hrvatske emigracije i borba za samostalnost Hrvatske. Ubili su ga samo pet dana prije nego se trebao održati izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća (krovne organizacije hrvatskih emigranata) koji je u dva dana održavanja u Amsterdamu (od 20. do 21. listopada) trebao donijeti odlučujuće smjernice za daljnji rad i prema općem raspoloženju članstva na čelno mjesto izabrati upravo Brunu Bušića. Bruno je u emigraciji brzo stekao golemi ugled i korak po korak postajao nesporni lider tvrde državotvorne struje, ali one koja je svojim novim programom nacionalne pomirbe i jednakim odmakom od stare pro-ustaške opcije kao i od one koja je završavala u kandžama jugoslavenske Udbe i Sorosa, krerirala posve novu koncepciju borbe – razumnu i promišljenu, onu koja ujedinjuje sve Hrvate kojima je iskreno stalo do interesa vlastitog naroda i slobodne i samostalne Hrvatske. 

Bušić je već godinama prije bio na meti Titovog režima koji se panično plašio svake riječi što ju je napisao i izgovorio. Velikosrpska propaganda vođena u okviru tadašnjeg komunističkog aparata nastojala je svijetu prikazati idealiziranu slike Jugoslavije kao države u kojoj vladaju sloboda i demokracija, a svi narodi i građani uživaju najviši stupanj ljudskih prava, ali Bruno i njegovi suradnici svojim su tekstovima u emigrantskom tisku otkrivali pravu istinu. Uz to, nastojali su organizirati i druge akcije kako bi svjetsku javnost upoznali sa stvarnim stanjem u tadašnjoj SFRJ i ponižavajućim položajem hrvatskoga naroda u njoj.

Naročito ogorčenje u režimskim krugovima izazvala je akcija otmice američkog zrakoplova (u rujnu 1976. godine), nakon koje je svijet bio upoznat s istinom. Naime, Deklaraciju Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koja je tiskana u obliku letaka i potom bacana iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza, a objavili su je i najugledniji američki listovi sastavio je Bruno i u njoj su detaljno i argumentirano bili objašnjeni razlozi borbe hrvatskih revolucionara i prikazana prava slika stanja i odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji, naročito po pitanju položaja hrvatskoga naroda.

Već sljedeće 1977. godine, još je jedna operacija Brune Bušića i njegovih suradnika uzburkala duhove u Beogradu i izazvala pravu paniku. Na švedskoj televiziji 2. veljače 1978. godine prikazana je specijalna emisija i u okviru nje prikazan je dokumentarni film snimljen nekoliko mjeseci prije „Hrvati: teroristi ili borci za slobodu?“. U emisiji svoje su izjave tada dali: povjesničar i komunistički disident dr. Franjo Tuđman, nadbiskup zagrebački dr. Franjo Kuharić, filozof  Vlado Gotovac, jedan od vođa hrvatskog studentskog pokreta iz 1971. godine Ivan Zvonimir Čičak, akademik  Petar Šegedin i odvjetnik i istaknuti intelektualac Lav Znidarčić. Svi spomenuti progovorili su otvoreno o kršenju temeljnih ljudskih i nacionalnih prava u tadašnjoj Jugoslaviji i položaju hrvatskoga naroda kojemu se pored svega ostaloga negirao identitet, priječila uporaba materinjeg jezika i pisma i kršilo pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.

U jednom kadru spomenutog filma se, međutim, u neposrednoj blizini maskiranih hrvatskih revolucionara koji su izvodili neku od svojih vježbi s oružjem u jednoj šumi, u trenutku pojavilo i lice Brune Bušića (bez maske). Po svemu sudeći to je bilo presudno da se konačno odobri njegova fizička likvidacija (za koju su pripreme započele još u listopadu 1977. godine). Znalo se kako iza svega stoji Bruno koji je vodio cijelu operaciju vezano za snimljeni dokumentarac ali i TV emisiju, a što je imalo velikog odjeka u svjetskim medijima. Dakako, on nije imao nikakve veze s terorizmom, niti je kao humanist i intelektualac sebi dopuštao služiti se takvim sredstvima i jedina opasnost koja je jugoslavenskom režimu od njega prijetila bila je istina o kojoj je preko svojih članaka i medijskih izjava progovarao.

Nalogodavci zločina sjedili su u samome državnom i političkom vrhu tadašnje SFRJ, a neposredni egzekutor bila je tajna komunistička policija Udba (odnosno SDB/SDS) čiji su operativci organizirali i izvršili ovu kao i brojne druge likvidacije hrvatskih emigranata.

Oni su dobro znali da jedino tako mogu onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije oko novousvojenog programa, jer lidera hrvatske emigracije se nije moglo zastrašiti, ucijeniti ili ušutkati na bilo koji drugi način.

Konkretna odluka o likvidaciji donesena je na najvišoj razini u tadašnjem Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka (kojemu je od 1975. do 1982. godine predsjedao Vladimir Bakarić).

Činjenice vezano za nalogodavce i organizatore Bušićeva ubojstva ostale su skrivene u komunističkim arhivima i svoju konačnu potvrdu dobile tek na suđenju bivšim visokim operativcima SDB/SDS Jugoslavije i Hrvatske, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu (u studenome 2015. godine), kada je objelodanjen originalni dokument s operativnog sastanka u SUP-u SRH, održanom 11. siječnja 1977. godine (naslovljen: „ZAKLJUČCI  SA ODRŽANOG OPERATIVNOG SASTANKA U RSUP SRH, A U VEZI NEKIH NAJNOVIJIH NAJAVA TERORISTIČKIH AKCIJA  OD STRANE USTAŠKE EMIGRACIJE“), a na kojemu su osim operativaca i načelnika centara SDS-a za Split i Karlovac bili nazočni i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a.

Sadržaj ovog dokumenta potvrđuje kako  je jedan od operativaca Udbe imao svoga doušnika u Bušićevu bliskom okruženju i u njemu se decidirano traži da se izvrše sve predradnje kako bi se akter akcije pod brojem 1 neutralizirao“, a sve „u cilju onemogućavanja namjera ekstremnih pojedinaca i grupa“. Posve je sigurno kako je „broj 1“ bio Bruno Bušić koji je objektivno gledano i prema svim pokazateljima u to vrijeme predstavljao najveću opasnost za tadašnji komunistički režim.

(Opširnije: http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/ekskluzivno-prvi-objavljujemo-dokument-udbe-u-kojem-se-predlaze-ubojstvo-brune-busica-a-koji-moze-biti-presudan-na-sudenju-perkovicu/186397/)

 

Udbaš Josip Perković i njegov branitelj Ante Nobilo na suđenju u Njemačkoj

 Tko su bili egzekutori?

Do danas su mnogi nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je neposredni izvršitelj ovog gnjusnog zlodjela?

Kako je već naprijed rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine.

Među ostalim, ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije; tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak, i, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice već držale pod prismotrom kao i njega?

Ne treba gubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala posebno povjerljive osobe iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.

Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog krajnjeg nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu, Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, Osijeku, Splitu, dok su sve ostalo bili  samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.

Bruno je bio „meta“ od posebne važnosti i zato je njegovo ubojstvo pripremano gotovo pune dvije godine, tako da su zločinci imali više nego dovoljno vremena za razrađivanje svih potrebnih detalja i prikrivanje tragova.

Bliski suradnik i prijatelj Brune Bušića, Mladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje ZelićJerko DraginMaks ManfredaPaško RepušićNeven BaričevićSlavko BuljatPetar GudeljAnte PaparellaMiljenko Šimičević  Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (prema tvrdnji Schwartza) bio s Brunom na toj večeri uoči atentata.

Adresu trenutnog boravišta (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Brunin prijatelj i stanodavac Neven Baričević za kojega mnogi izvori također tvrde da je niz godina bio suradnik Udbe. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugima Vinko Sindičić, potom Petar GudeljVice Vukojević itd., itd.

Francuska policija i pravosuđe još su 1982.godine službeno prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinku Sindičiću (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković  uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.

No, to je samo jedna od mogućih verzija.

Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve. Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko ČolakIvan LasićBlagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su bili najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on navodi i sljedeće:

Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ 

(http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo HerljevićMiloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar.

(Vidi: http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su zacijelo imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.

Ono što se nikako ne može razumjeti i prihvatiti sadržano je u sramotnoj činjenici da ni danas, 41 godinu poslije mučkoga ubojstva Brune Bušića – čovjeka kojemu je jedino oružje bila riječ – i 29 godina po uspostavi samostalne Republike Hrvatske istina nije objelodanjena, krivci i nalogodavci nisu kažnjeni, niti je zločinački komunistički sustav doživio zasluženu moralnu društvenu osudu, čak ni nakon rezolucija Vijeća Europe i Europske unije o nužnosti osude totalitarističkog komunističkog sustava i njegovih zločina.

Režim koji je nastao u krvi i hranio se krvlju, u krvi se i raspao

 Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost  i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.

Nikad ne smijemo zanemariti kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti – naročito bez odluke Tita, zločinca kojega u Hrvatskoj mnogi još uvijek slave kao vodećeg „antifašistu“  iako je imao do ramena okrvavljene ruke i izravno je odgovoran za smrt stotina tisuća nevinih ljudi.

Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.

Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji i sklapaju savez s monarhistima i četnicima.

Po svijetu se, međutim, i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance, sve do 1989. godine. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (teške pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.

U slučajevima provale i otkrivanja identiteta, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili ih se rješava poticanjem sukoba u kriminalnim klanovima pri čemu se oni sami međusobno ubijaju.

Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je ponovno u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim „ljutim“ ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa „JNA“ protiv razoružanog hrvatskog naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao svojim novcem.

Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.

Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode o kojemu je sanjao i za koji je živio Bruno Bušić.

No, Bruno je bio i ostao trajni simbol i nadahnuće za borbu protiv komunističke i velikosrpske tiranije i putokaz svima koji su se žrtvovali za slobodu hrvatskoga naroda i time što su ga ubili komunistički su krvnici izazvali suprotan učinak od onoga kojega su željeli.

Njegov suborac i prijatelj iz razdoblja komunističke diktature, dr. Franjo Tuđman, dodijelio mu je svojim ukazima 1995. godine posmrtno visoka državna odličja: Red Kneza Domagoja s ogrlicom i Red Stjepana Radića, a posmrtni ostaci našega revolucionara i mučenika preneseni su u Hrvatsku i na 21. obljetnicu smrti (16. listopada 1999. godine) svečano pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.

Elitna postrojba Hrvatskog vijeća obrane (1. gardijska brigada), tijekom obrambenog Domovinskog rata s ponosom je nosila ime karizmatičnog hrvatskog junaka Ante Brune Bušića. S njegovim imenom na usnama, s njegovim likom na insignijama i s njegovom idejom o slobodi u srcima, ginulo se diljem Herceg Bosne, gazilo vrleti i krš, prolijevalo krv i s ponosom podnosilo sve žrtve, muke i patnje.

Bruno nije dočekao slobodu – ali je posijao sjeme iz kojega je niknula.

 

HRVATSKA

 

IZMEĐU tebe i mene

 

topla plava pupak-uzica

 

ti

 

kamen na srcu

 

ja

 

‘Smith & Wesson’ u džepu

 

u podne

šalica kave

u ponoć

čaša pelina

u kršu

kad dječak

 

podbode magarca i krene na zvijezdu

 

svijeta

 

na tvoju golu guzicu

 

past će sve naše suze i poljupci

 

zvijezda

mrlja crna i nedokučiva

 

u pepelu je najtoplije

 

Hrvatska

 

ovo je bila pjesma o

 

meni i tebi

 

ona je gotova

 

(Dobiveno od Pariške policije 15. XI. 1978.)

Isječak iz izjave Vlade Gotovca švedskoj televiziji 1977. godine (prikazano u okviru specijalne emisije Hrvati: teroristi ili borci za slobodu): https://vladogotovac.org/iz-medija/intervju-za-svedsku-televiziju-1977/

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (3)

Objavljeno

na

Objavio

Godina 1990. započela je ponovnom registracijom Matice hrvatske, ali i registracijom Srpskoga kulturnoga društva Zora s predsjednikom Jovanom Opačićem. On u srpnju srpski kulturno izjavljuje: „Dođe li do raskida jugoslavenske federacije, onda će integralna srpska država biti od Like i Korduna do Pirota, odnosno od Subotice do Dubrovnika“.

Na prvim demokratskim izborima borbu vode HDZ s Tuđmanom na čelu, koji se zauzima za hrvatsku državu, zatim Socijalistički savez i Savez komunista – zauzimaju se za ostanak u Jugoslaviji, te Koalicija narodnog sporazuma, koja se, kao nastavak ’71., zauzima za ugovorni savez Hrvatske s ostalim republikama. Komunistički prvak jugoslavenske orijentacije, Ivica Račan, naziva HDZ „strankom opasnih namjera“, budući da jedina predviđa slobodnu hrvatsku državu. Komunističko predsjedništvo SR Hrvatske ocjenjuje kako je prvi sabor HDZ-a, održan u veljači 1990., ‘atak na demokraciju’. Istodobno oko 50.000 Srba i Jugoslavena okuplja se početkom ožujka 1990. na Petrovoj Gori, kličući velikosrpskom vođi Slobodanu Miloševiću, ističući parole: ‘Ovo je Srbija!’, ‘Ubit ćemo Tuđmana!’ i ‘Nećemo podele’. Pjevalo se: ‘Slobodane srpski sine, kad ćeš doći do Udbine’.

Između dvaju izbornih krugova srbizirana JNA bez stvarnoga otpora komunističke vlasti na odlasku oduzima oružje hrvatske Teritorijalne obrane. Hrvatska je po drugi put od 1918. temeljito razoružana. O tomu Miloševićev najbliži suradnik Borisav Jović piše: ‘Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je učinio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati oštro su reagovali, ali nemaju kud’. Hrvatskoj je onemogućena i legalna kupovina oružja za obranu u čemu se osobito istaknuo jugoslavenski diplomat Budimir Lončar. On će desetak godina kasnije postati savjetnikom Predsjednika Republike!

Srbi odbijaju svaku ponudu Zagreba

Osim u razoružanju, odnos srbiziranih JNA i predsjedništva Jugoslavije prema demokratskim procesima u Hrvatskoj očituje se i u onemogućavanju hrvatske policije u pokušaju uspostave narušenoga mira i sigurnosti na pobunjenim područjima, u premještanju vojnika i časnika Hrvata, Slovenaca i Albanaca iz Hrvatske na teritorije drugih republika uz istodobno dovođenje jednonacionalnih (srpskih) vojničkih sastava u garnizone na području Hrvatske te u naoružavanju pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Generalsku strukturu JNA činilo je 70 posto Srba i 30 posto ostalih. Od ukupnoga broja aktivnih vojnih pripadnika JNA, Srba je bilo 54,43 posto, Hrvata 12,31. U takvim okolnostima vlast u Hrvatskoj po demokratskim izborima preuzima HDZ. 30. svibnja održana je prva sjednica Hrvatskoga sabora, koju su Srbi bojkotirali zbog insceniranoga slučaja Mlinar. Desetak idućih godina 30. svibnja slavio se kao Dan državnosti, sve do povratnoga, izvana poduprtoga, jugokomunističkog udara godine 2000. godine.

Potpredsjednik Srpske demokratske stranke, Branko Marijanović izrazio je stajalište većine Srba u Hrvatskoj u govoru održanom u Smokoviću 16. lipnja 1990. Rekao je: „Mi izbore dobijamo i nakon izbora, izbore koje smo za vrijeme izbora izgubili naknadno dobijamo jer narod sad vrši izbor između naše stranke i drugih stranaka. Umjesto petokrake sad su stavili neke kocke na sebi, to nisu komunisti nego kockari. Vi znate da smo mi… zaledili odnose sa Hrvatskim saborom i sa svim kroatocentričnim strankama, uključujući i Račanov SKH SDP… Ako je Hrvatska naša domovina i Jugoslavija naša domovina i naša ljubav, a Kosovo naša narodna duša…. stvaramo svoju zajednicu općina.“

Hrvatska demokratska vlast kontinuirano je pokušavala uspostaviti dogovor sa Srbima. Njihovu pobunu i protuustavno djelovanje unatoč tomu pokušavalo se velikosrpskom promidžbom opravdati lošim odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Srpski političari u Hrvatskoj prihvatili su tezu, koja se bezbroj puta ponovila sve do naših dana, koju je formulirao ključni čovjek Beograda u Hrvatskoj: „Pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele su već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije). Nedužni civili odvođeni su iz svojih domova, zajedničkih skloništa, s posla ili s ulice te ubijeni skončavali u rijekama i masovnim grobnicama.“ Godine 2013. hineći srpsku ugrozu i hrvatski fašizam, zastupnik Milorad Pupovac u Hrvatski sabor došao je sa žutom trakom na kojoj je pisalo ‘Gost’.

Protuustavno djelovanje s prekrajanjem teritorijalno-administrativnoga ustroja Hrvatske, međutim, započelo je još u lipnju 1990. kad u Kninu pobunjenici donose odluku o ustroju zajednice općina sjeverne Dalmacije. Protuustavne odluke usvajaju i Srbi u Donjem Lapcu, Obrovcu, Dvoru, Vojniću, Glini, Kostajnici, Gračacu i Benkovcu. Pobunjeni Srbi proglasili su ‘ništavnim za Srpski narod u Hrvatskoj sve Ustavne i zakonske promjene, koje negiraju njegov suverenitet kao naroda i umanjuju njegovo autonomno pravo“ na odcjepljenje i ‘prisajedinjenje’ Srbiji. Vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Beograd tvrdili su da se od Jugoslavije ‘odcjepljuju narodi, a ne države’.

Poslije ‘zajednica općina’ pobunjeni Srbi osnivali su protuustavne „srpske autonomne oblasti“ u Hrvatskoj: ‘SAO Krajina’ (Knin, 21. prosinca 1990.), ‘SAO Zapadna Slavonija’ (12. kolovoza 1991.) i ‘Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem’ (Beli Manastir, 25. rujna 1991.) s ciljem ujedinjenja ‘srpskih oblasti’ s istima u Bosni i Hercegovini, napokon i sa srbijanskom državom. Poslije ‘srpskih autonomnih oblasti’ utemeljena je i „Republika srpska Krajina“.

Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj počela je 17. kolovoza 1990., proglašenjem „ratnog stanja“ i okupljanjima naoružanih terorista ispred policijskih postaja u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gračacu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lapcu. Zaposjednute su prometnice na kninskome području. Minirana je turistička sezona. Nešto kasnije u okupatorskoj Republici srpskoj Krajini 17. kolovoza postao je „državnim“ praznikom, Danom ustanka srpskoga naroda. Navedeni nadnevak prihvatila je i Srbija u svojem zakonodavstvu.

Srbijanski oficir, vojni obavještajac Slobodan Lazarević, svjedočeći u Haagu o „spontanom ustanku naroda“ pojašnjava kako je predsjednik Srbije “Milošević imao izaslanike u Krajini, koji su se starali za to da sve njegove želje budu ispunjene. Njegovi predstavnici su gotovo bez izuzetka bili agenti Službe državne bezbednosti – SDB (Srbije). Oni su se od početka nalazili u Krajini i navodno ‘spontana’ pobuna protiv hrvatskih vlasti 1990. organizovana je iz Beograda“.

O čemu se u početku devedesetih godina radilo, pojasnio je Borisav Jović: „Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.”

Glavni cilj srbijaniziranoga Predsjedništva Jugoslavije i vojnoga vrha JNA bio je rušenje demokratske izabrane vlasti u Hrvatskoj. Zbog toga je 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ naredilo da se moraju “rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima”. Hrvatska je, naime, počela ustrojavati redarstvene, antiterorističke i specijalne policijske snage.

U Zagreb 28. veljače 1991. dolazi Britanac Douglas Hogg, drugi čovjek Foreign Officea i nudi predsjedniku Tuđmanu staru ideju koju su od 1918. zagovarale hrvatske guske u magli, zatim Titovi komunisti, te sedamdesetprvaška Koalicija narodnoga sporazuma, na koju bi velikosrbi rado pristali, naime, „da sve republike proglase suverenost, ali da odmah potom paralelno uslijedi i dogovor o zajednici jugoslavenskih republika, za što bi osnovni interes bilo jedinstveno tržište te jedan glas u EZ-u”. Dodao je kako mu je Milošević izjavio da je „rješenje ili jugoslavenska federacija ili Velika Srbija“. Kod osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije ovu britansku tezu zagovarali su Račanovi komunisti, pa kad nije prihvaćena, izašli su iz Sabora i mentalno ostali u Jugoslaviji. Dok je Tuđman slušao te i takve projugoslavenske ideje i s njihovim zagovornicima razgovarao, stvarao je vojnu silu bez koje nema hrvatske države.

KOS-ove diverzije po Hrvatskoj

Kontraobavještajna služba JNA pod vodstvom srpskoga generala Aleksandra Vasiljevića diljem Hrvatske izvodi diverzije, uhićuje i sabotažama širi osjećaj nesigurnosti i potrebe za intervencijom JNA. Vodstvo pobunjenih Srba ne prihvaća razgovor na poziv legitimne vlasti. Već ranije Sabor su napustili članovi Srpske demokratske stranke, a krajem siječnja 1991. jedanaest zastupnika srpske nacionalnosti, birani na komunističkim listama SKH-SDP i Socijalističke partije, priopćilo je da napuštaju rad Sabora. Redom: Marko Atlagić, Dušan Badža, Milorad Bekić, Stevan Cupać, Petar Džodan, Savan Grabundžija, Ilija Knežević, Branka Kuprešanin, Veljko Pjevac, Milivoj Vojnović i Jovan Vukobrat.

Pobunjeni Srbi provociraju u Pakracu, Plitvicama…, a nakon intervencije hrvatskoga redarstva dolazi JNA s oklopnim jedinicama. Ginu prvi hrvatski redarstvenici. JNA se razmjestila na crte koji su velikosrpski stratezi planirali kao granice nove srpske države. Utjecajan ratni huškač, predsjednik Srpskoga pokreta obnove, Vuk Drašković, 1991. dokazuje kontinuitet velikosrpske politike: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti”.

Vodstvo pobunjenih Srba iz Hrvatske i predstavnici Srba iz “Bosanske Krajine” 27. lipnja 1991. donijeli su “deklaraciju o ujedinjenju SAO Krajine i Zajednice opština Bosanska Krajina”. Sadržaj deklaracije pokazuje kako je krajnji cilj obnovljene velikosrpske politike i srpske pobune u Hrvatskoj – izražen načelom “da svi Srbi žive u jednoj državi” – bilo “stvaranje jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”.

U prva tri mjeseca poginulo 170 branitelja

Od 2. svibnja do 2. kolovoza 1991., u napadima JNA i srpskih paravojnih postrojba ubijeno je najmanje 170 hrvatskih branitelja, od toga 83 hrvatska policajca. Najviše hrvatskih policajaca poginulo je u istočnoj Slavoniji – 42, na Banovini – 23, u Lici – 6, zapadnoj Slavoniji – 5, Dalmaciji – 5. Srpska agresija na Hrvatsku, koja se otvoreno provodila od ljeta 1991., imala je za cilj presijecanje hrvatskoga teritorija i potom okupaciju Hrvatske ili barem onih dijelova hrvatskoga teritorija koje je velikosrpska politika željela pripojiti planiranoj jedinstvenoj velikoj srpskoj državi. Baranja je najvećim dijelom okupirana već u kolovozu 1991. prodorom Novosadskoga korpusa JNA iz Vojvodine (Jugoslavija, Srbija), a okupacija Slavonije planirana je usklađenim djelovanjem JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u jesen 1991. Do kraja 1991. okupirani su dijelovi Slavonije, Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. JNA je 1991. djelovala kao srbijanska vojska 1918.

Karakter rata protiv Hrvatske i ulogu JNA opisao je u LeMondeu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut: “Hrvatska nije, kao što neki uporno ponavljaju, poprište građanskoga rata već vojne invazije. Mornarica, ‘migovi’, tenkovi i vatreno oružje u cijelosti su samo na jednoj strani, onoj ‘federalne’ armije. Neovisno o tome koliko je u njoj preostalo ideologije, ta armija nije federalna, već komunistička, a sačinjavaju je Srbi. Nije to borba protiv ponovnoga rađanja ustaškog fašizma, već protiv odluke koju su Hrvati donijeli na demokratski način da budu gospodari vlastite sudbine, da ne budu više podčinjeni neprijateljski raspoloženoj vladi, te da osnuju suverenu državu unutar europske zajednice. Nije to pokušaj zaštite srpske manjine u Hrvatskoj, već kažnjavanje Hrvata tretiranjem njihovih spomenika kao neprijateljskih i otimanjem teritorija u korist Srbije”. Tri dana kasnije zrakoplovi JNA bombardirali su Banske dvore s ciljem likvidacije predsjednika Tuđmana.

Ubijeno 266 ranjenika iz vukovarske bolnice

S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena. Ipak, Hrvatska 1991. nije poražena. Od mnogih napadanih hrvatskih gradova srbijanski agresor uspio je okupirati Knin i Petrinju, te razoriti Vukovar. U njemu je tijekom srbijanske agresije poginulo najmanje 1.739 osoba, većinom civila, a ranjeno je najmanje 2.500. Po okupaciji prognano je oko 22.000 Vukovaraca, više od 4.000 osoba iz hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Srbije. Najmanje 2.796 zarobljenih osoba mučeno je i zlostavljano u logorima i zatvorima u Srbiji. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 81. Iz vukovarske bolnice odvedeno je i ubijeno na raznim stratištima najmanje 266 osoba. Od toga je 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara. Iz masovne grobnice 1996. ekshumirano je 200 tijela u dobi od 16 do 72 godine. Ulicu Stjepana Radića srbijanski okupatori preimenovali su u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.

Metode su to kojima se provodio Memorandum Srpske akademije znanosti i „umetnosti“ i Garašaninovo Načertanije u kojem piše: “Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice”. Hrvatske guske i hrvatski komunisti nikad nisu shvatili da je srbijanska politika trajna i da je svako podilaženje njoj – izdaja Hrvatske.

Samoegzodus jer nije ostvarena Velika Srbija

Hrvatska se „vlastitim snagama uz pomoć Božju“ oslobodila velikosrpske okupacije vojnom silom 1995. Zapovjednik 21. kordunskog korpusa tzv. “Srpske vojske Krajine”, pukovnik Čedo Bulat, potpisao je predaju Hrvatskoj vojsci 8. kolovoza 1995. Za srpskom vojskom otišao je veliki dio Srba s oslobođenih područja. Samoegzodus Srba ponovio se i 1998. poslije mirne reintegracije Podunavlja. Zašto su otišli? Zato što na hrvatskom teritoriju nisu ostvarili veliku Srbiju. Te 1998. Hrvati su unatoč izloženosti osmogodišnjoj agresiji, osvojili treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu!

Vojni uspjesi Hrvatske protiv okupatora 1995. doveli su i do Daytonskoga sporazuma. Ne samo da Sporazum, koji je uspostavio mir u Bosni i Hercegovini, nikad nije ratificiran u parlamentu BiH, već je i zajamčeno pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove, posebice na području “Republike Srpske”, u praksi ostalo neostvareno. Agencija za informiranje SAD-a stoga zaključuje: “U ožujku 1996. uputili smo Zagrebu analizu državne Agencije za informiranje SAD-a od prosinca 1995., koja upućuje na probleme Hrvata u BiH kojima se treba koristiti kao argumentacijom: 1) nemogućnost povratka 200.000 Hrvata na teritorij pod kontrolom ABiH; 2) posebno problem Bugojna; 3) međunarodna zajednica zanemaruje kršenje ljudskih prava i ratnog prava od strane ABiH, što koči zaživljavanje Federacije (najmanje osam masakra); 4) nemogućnost pristupa Hrvata sarajevskim medijima (de facto isključivanje Hrvata iz politike i diplomacije u Vladi u Sarajevu); 5) tijesne veze Sarajeva i Teherana“.

Američka je agencija uočila da je nemogućnost povratka 200.000 Hrvata u srednju i sjeverozapadnu Bosnu važniji problem za Federaciju nego pitanje Mostara, gdje su Muslimani predstavljali 2 posto bošnjačkog stanovništva, dok spomenuti broj protjeranih Hrvata čini 25 posto ukupnoga stanovništva u FBiH. Upozoreno je na to da je 42 posto bosanskih Hrvata pretrpjelo fizičke štete i ozljede, za razliku od 15 posto Bošnjaka i 13 posto Srba. Unatoč tomu, u anketi Agencije, Hrvati su se pokazali najspremnijima oprostiti svojim neprijateljima i podržati zapadnu demokraciju.

Ne zaboravimo, godine 1918. BiH je „prisajedinjena“ srpskoj Kraljevini kao dio države SHS. Daytonskim sporazumom 77 godina poslije BiH je podijeljena država s dvama entitetima i trima konstitutivnim narodima. Srpskom entitetu, zahvaljujući agresiji, pripalo je 49 posto, a Federaciji BiH 51 posto teritorija unatoč tomu što je srbijanska politika glavni krivac za izbijanje krvoprolića kako u monarhističkoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji.

Prema podatcima dr. Andrije Hebranga, ratnoga ministra zdravstva, na hrvatskoj strani tijekom srbijanske agresije ubijen je 6.891 hrvatski vojnik i 7.263 civila. Oko 47 posto ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44 posto bile su žene. Bez jednoga je roditelja ostalo 4.285 djece, a bez obaju 54. Ubijeno je više od 400 djece.

Na neokupiranom području ranjeno je 30.578 osoba, od toga čak 7.169 civila i 21.959 hrvatskih branitelja. Među ranjenim civilima je 1.044 djece. Od posljedica ranjavanja 188 djece ostalo je invalidima. Od ukupnoga broja poginulih civila više od 54 posto stradalo je u istočnoj Slavoniji, a više od 12 posto na području pod upravom snaga Ujedinjenih naroda.

Srbijanska agresija na Hrvatsku uništila je ili teško oštetila ukupno 1.313 sakralnih objekta: 265 župnih crkava, 306 ostalih crkava, 221 kapela, 252 župne kuće i dvorane, 80 samostana, 62 groblja i 127 križeva na otvorenom.

Više od 150 masovnih grobnica

Do sada je otkriveno više od 150 masovnih grobnica s najmanje 3.995 žrtava i oko 1.200 pojedinačnih grobnica žrtava srbijanske agresije. U Hrvatskoj je uništeno ili oštećeno najmanje 195.000 stambenih jedinica, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture. U prvoj godini srbijanske agresije stradalo je 590 naselja u 57 hrvatskih općina, od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja, među njima i veći gradovi. Samo izravne ratne štete procijenjene su od hrvatske vlade godine 1999. na iznos od 37,1 milijarda američkih dolara. Prema novijim istraživanjima, ukupna ratna šteta od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde dolara. Izravna ratna šteta iznosi 56,5, a neizravna oko 85,5 milijarda američkih dolara.

Hrvatska je zbog pretrpljene agresije do 2015. izgubila između 7,5 i 9 godišnjih bruto društvenih proizvoda prema BDP-u za 2004. Da bi se dosegle ukupne štete hrvatskoga naroda posljednje srbijanske agresije potrebno je dodati i štete Hrvata u BiH, koje su također ogromne. Od 1992. do kraja 1995. u Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo oko 9.900, dok je djedovinu u BiH pred napadima srpskih snaga ili Armije BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata. Procjena je da se nakon rata najmanje polovica protjeranih Hrvata nije vratilo u BiH.

Prihvaćen je opći zaključak: “Organizacije koje su se bavile prikupljanjem činjenica, kao UN, Ministarstvo vanjskih poslova SAD, CIA, Helsinki Watch i druge, jednoglasno su zaključile da su Srbi počinili 90 posto zločina u ovom balkanskom ratu i da su izvršili 100 posto genocida sukladno definiciji genocida koju je dao UN, naime, organizirano, planirano i sustavno uništavanje naroda u cjelini ili djelomično, temeljem etniciteta, religije ili drugog grupnog identiteta”.

5. razdoblje od 2000. do 2018.

Predsjednik Tuđman, unatoč vojnoj i diplomatskoj pobjedi, pred kraj života bio je zabrinut za državu i naciju. Izjavio je: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše“. Stoga je u Ustav ugradio članak 141., nazvan Tuđmanova tvrđava, kojim je onemogućeno legalno geganje u nove, prije svega jugoslavenske magle.

Vlast je 2000. preuzela kriptokomunistička koalicija projugoslavenske orijentacije na čelu s Račanom i Mesićem. Njihovim stopama nastavili su Sanader i Kosorova s Josipovićem. Hrvatskom je upravljala i Milanovićeva vlada, šesta najlošija vlada na svijetu, u kojoj su veliki broj ministarstava vodili Srbi, čak i potomci krvavoga Anđelinovića iz 1918. Plenković je izmislio i novi tip vlade – tzv. inkluzivnu vladu, do temelja ovisnu o Vučićevu Pupovcu.

U proteklih 18 godina promijenjeni su državni blagdani, ukinut je Županijski dom, Hrvatski državni sabor preimenovan je u Hrvatski sabor, ukinut je polupredsjednički sustav, za parcijalne ciljeve elita prilagođavan je i Ustav. Uspostavljen je nakaradni izborni sustav u kojemu svi hrvatski državljani nisu ravnopravni. Iz političkoga života izbačeno je hrvatsko izvandomovinstvo, ubačene su manjine. Zapostavljeni su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Proaktivna vanjska politika zamijenjena je pasivnom. Umjesto na međunarodnim sudištima, vlade su međudržavne probleme pristajale rješavati na sumnjivim arbitražama. Ponovo je privilegiran srpski element. Hrvatski branitelji višekratno su izdani. Više od 3.000 hrvatskih branitelja se ubilo. Narod i država prezaduženi su. K tomu, vinkovački Križevci i danas nose ime – Karadžićevo!

Agresor je u kolovozu 1996. priznao poraz Sporazumom o normalizaciji odnosa, kojim je dogovoreno da će se sklopiti i Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, što je uvod u plaćanje ratne odštete. U proteklih 18 godina nijedna vlada nije pristupila realizaciji Sporazuma o naknadi štete. Ustavni članak 141. nekoliko je puta grubo narušen. Vanjski dug enormno se penjao. Iseljavanje je svakodnevna pojava. Demografski slom prijeti izumiranjem hrvatskoga naroda. Hrvatska je sto godina od „prisajedinjenja“ na gospodarskom začelju Europske unije, ponajviše zbog pristajanja političkih elita na novo balkansko pozicioniranje države s rehabilitacijom jugoslavenstva i četništva.

Srbijanska agresija preimenovana je u građanski rat. Antifašizam je postao vrhovna vrjednota. Zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao je 2018.: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“ Sabotirana su istraživanja o masovnim poratnim zločinima komunista i četnika. I dalje se promoviraju jugoslavenski i velikosrpski mitovi. Četnici su postali antifašistima u Srbiji, a u Hrvatskoj saborski zastupnici, poput ministra okupatorske vlade RSK, Vojislava Stanimirovića. Hrvatske guske obnavljaju spomenike četničkom ustanku iz 1941. Velik dio poslova jugoslavenske Udbe preuzele su tzv. vladine organizacije na državnom proračunu. Suspendiraju se policajci koji istražuju srpske zločine, kao onaj na Ovčari. Uhićuju se i sude protivnici ćirilizacije Vukovara. Marginalizirani su Srbi branitelji Hrvatske. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Srbija s predstavnicima iz Hrvatske obilježava kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe.

Srpski intelektualac iz britanske kuhinje, Dejan Jović, profesor na hrvatskoj plaći i Pupovčev suradnik, smatra kako je referendum o hrvatskoj neovisnosti bio „vrlo neliberalan“ te da nije održan u slobodnim i poštenim okolnostima. Kasnije u svojoj knjizi laže da je „mit o Domovinskom ratu“ (Hrvata protiv srbijanske agresije), prijetnja slobodi u Hrvatskoj, osobito za pripadnike manjina.

Medijski teror jugoslavenstva

Hrvatska je izložena medijskome teroru integralnoga jugoslavenstva. Uspostavljen je jugohranidbeni lanac u kojemu istaknute uloge igraju Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, pokojna Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…

Nastavljena je praksa „dogovorne povijesti“. Nju zagovaraju povjesničari Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina. Nastavljeno je teroriziranje hrvatskoga jezika sve do donošenja protuustavne Deklaracije o zajedničkom jeziku 2017. Civilnim društvom vladaju dokazani jugoslaveni, financirani izvana i iz hrvatskoga proračuna, umrežujući se u „jugosferu“. Najpoznatiji su Zoran Pusić, Rada Borić, Vesna Teršelić, Dragan Zelić…

U takvim okolnostima, političari srpske nacionalne manjine ne prihvaćaju status manjine. Srbobran s početka prošloga stoljeća preimenovan je u Novosti, a uređivan kao da su Srbi vlasnici Hrvatske. Taj protuhrvatski list izlazi usred Zagreba. Iako je izdašno financiran hrvatskim proračunom, kontinuirano vrijeđa Hrvate i hrvatsku državu, obezvrjeđuje hrvatske ustanove i nasrće na hrvatski identitet. Nakladnik je privilegirano Srpsko narodno vijeće na čelu s neizostavnim Miloradom Pupovcem. On već nekoliko mandata nastavlja posao koji je započeo Nikola Stojanović i Svetozar Pribićević, nastavio Aleksandar Ranković, potom Dušan Dragosavac, pa Jovan Rašković. Postao je najmoćnijim arbitrom u državi, premda na izborima osvaja minoran broj glasova. Hrvatski pak političari vodećih stranaka sve više nalikuju onima iz Jugoslavenskoga odbora i Narodnoga vijeća, koji su prije sto godina hrvatski narod i teritorij uveli u zajednicu sa Srbijom iz koje je hrvatski narod izašao desetkovan, opljačkan i teritorijalno prepolovljen.

Hrvatski narod treba se zapitati kamo su ga doveli političari Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Zlatko Tomčić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Boris Šprem, Josip Leko, Željko Reiner… Kako su Hrvatsku pozicionirali ministri vanjskih poslova poput Vesne Pusić – koja Hrvatsku optužuje za nepostojeću agresiju, ili veleposlanici poput Ive Goldsteina, koji je u Parizu Hrvatsku predstavljao s fotografijom komunističkoga zločinca Josipa Broza Tita?

Posljednji jugoslavenski Dan republike proslavljen je u Haagu 29. studenoga 2017. osuđujućom presudom protiv skupine Hrvata iz BiH, kojom se Hrvatska proglašava agresorom na BiH. General Slobodan Praljak oduzeo si je život u sudnici uz krik: „S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

Kao da nije dovoljno što su rehabilitirane velikosrpska i jugoslavenska ideologija, Plenkovićeva vlada 2018. nametnula je i rodnu ideologiju ratifikacijom Istanbulske konvencije. Povrh svega, Srbija i SPC u Bačkoj Palanci 4. kolovoza 2018. u nazočnosti Milorada Pupovca usporedile su Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, gradeći novi mit o Oluji kao pogromu Srba.

Uzalud protuhrvatska histerija

Unatoč sustavnom djelovanju hrvatske pete kolone ugrađene u duboku državu – Hrvatska je u nogometu 2018. osvojila drugo mjesto na svijetu i pokazala odnarođenim političkim elitama da je globalni subjekt, a ne balkanski objekt. Uspjeh nije spriječila višegodišnja proizvodnja protuhrvatske histerije Zorana Stevanovića iz Rijeke, profesionalnoga nogometnog doušnika. Njemu uz bok ide i riječki mu sugrađanin Željko Jovanović. Kao ministar hrvatske vlade šutke je promatrao paljenje hrvatske zastave na stadionu u Beogradu. On je s ministarske pozicije izveo niz diverzija na području znanosti, obrazovanja i športa. Sve njegove „reforme“ srušile su pravosudne ustanove. Za vrijeme ministra Ranka Ostojića na stadionu u Splitu osvanuo je kukasti križ. Poniženjima treba dodati da su državni službenici morali u šetnju izvoditi psa ministrice Milanke Opačić.

Istodobno u Srbiji legalno djeluje vlada RSK u izbjeglištvu, ulice nose imena po istaknutim ubojicama Hrvata, četnicima, agresorima i slugama velikosrpske politike u Hrvatskoj. Četnici postaju predsjednici. Srbija i SPC jedini u svijetu protive se kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Srbijanska državna politika, kao i Srpska pravoslavna crkva i u 21. stoljeću Hrvatsku smatraju privremeno izgubljenom srpskom zemljom, koju u pogodnom trenutku treba „osloboditi“ i „prisajediniti“. U tom poslu odlično joj pomaže hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija.

Hrvatski narod mora u svojoj državi poraziti jugoslavensku, velikosrpsku i komunističku ideologiju. Od te pobjede ili poraza ovisi hoće li kraj 21. stoljeća dočekati kao slobodan i suveren politički narod ili će nestati iz povijesti. Srbija prema Hrvatskoj 2018. ima ista politička polazišta kao i godine 1918.

Nenad Piskač/Hrvatski tjednik/hkv

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (2)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari