Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kako je hrvatski blaženik i uskoro svetac spašavao Židove

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, hrvatski blaženik i uskoro svetac, spašavao je Židove skrivajući ih od ustaša u Bolnici sestara milosrdnica. Činio je to u dogovoru sa Židovskom općinom Zagreb, a te dosad neotkrivene podatke prije ovogodišnjeg Stepinčeva Večernjem listu ustupio je zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla Marko Danon.

– Nadbiskup Stepinac imao je dogovor s predsjednikom Židovske općine dr. Hugom Khonom i nadrabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom da Židove koje Židovska općina pošalje u bolnicu i jamči da će im platiti liječenje, bolnica odmah prima na liječenje. To je išlo zacijelo tako brzo da bi, na primjer, oni danas poslali dopis, a čovjek bi već sutra bio primljen u bolnicu. To je funkcioniralo do svibnja 1943. kad je u Zagreb došao Himmler a s njime i SS jedinice, koje su uhitile mnogo Židova u Zagrebu, između ostalih i predsjednika općine dr. Khona i nadrabina Freibergera, i odvezli ih u Auschwitz.

Praktički je poslije toga Židovska općina vegetirala s jednim ili dva čovjeka koji su ostali i više nije mogla plaćati troškove za liječenje u bolnici, pa je zacijelo od toga svibnja 1943. do kraja rata za Židove koji su se skrivali u bolnici troškove podmirivala Zagrebačka nadbiskupija.

Oni su, u svakom slučaju, još dvije godine bili u bolnici – objašnjava Danon, napominjući da se Židovi u to vrijeme nisu mogli liječiti u državnim bolnicama, nego isključivo u Bolnici sestara milosrdnica kojom je upravljala Katolička crkva i koja je imala svoju autonomiju pa NDH na nju nije imala utjecaja.

– Da nije bilo Bolnice sestara milosrdnica, Židovi u Zagrebu, nažalost, bez obzira na to u kojem su statusu bili, arijevaca ili iz mješovitih brakova ili su pak prešli na katoličku vjeru, ne bi mogli biti liječeni u drugim bolnicama jer su bile pod upravom NDH. Mogli su se liječiti isključivo u Bolnici sestara milosrdnica i skrivati se ondje – kaže Danon, dodajući da su sestre milosrdnice prije rata tu bolnicu osuvremenile tako da je bila najbolja i najopremljenija bolnica u Kraljevini Jugoslaviji. Od kvalitete kadrova nadalje, od kirurgije, oftalmologije i drugih odjela, piše Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Otac djevojke koja je navodno nasilno ‘žigosana’ slovom U bio je kandidat SDP-a za Županijsku skupštinu

Objavljeno

na

Objavio

Otac djevojke jedne zadarske škole požalio se medijima kako joj kćer kolege učenici zlostavljaju zbog pripadnosti albanskoj nacionalnoj manjini. To zlostavljanje doživjelo je svoj vrhunac kada su joj, po riječima oca užarenim upaljačem utisnuli slovo ‘U’ na ruci zbog čega se oglasilo ministarstvo znanosti i obrazovanja te ministrica Divjak, dječje pravobraniteljice i posebice zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac koji je tražio stroge sankcije zbog čina mržnja i ksenofobije.

Ipak, obrat u slučaju dogodio se u petak kada je otkriveno kako je djevojka, pripadnica albanske nacionalne manjine na Facebooku objavljivala fotografije u majici s ustaškim znakovljem, a njena poznanica je komentirala kako je u istoj majici često viđena u gradu Zadru.

Poznanica je medije kazala kako joj kolege nisu mogli nasilno utisnuti upaljačem slovo “U” iz prve, odnosno da je djevojka sudjelovala dobrovoljno u tome, što je potvrdio i ravnatelj zadarske škole.

“Dječak joj slovo ‘U’ nije mogao napraviti u jednome potezu, bez da se ona trznula… pa tamo je bilo 20 učenika…”, kazala je poznanica.

Ravnatelj škole Jozo Dragić, na inzistiranje da objasni zašto odmah u srijedu nije policiji prijavio događaj, istaknuo je da su djeca poslana sa sata tjelesnog k njemu u ured, jer je profesorica primijetila slovo “U” na ruci djevojke te da su ga preklinjali da ništa ne poduzme, da su oni prijatelji.

“Snosim tu krivicu, ako je to tako, da sam trebao odmah prijaviti, ali ja sam stvarno sve učinio po Protokolu o nenasilju u školi. Nisam ni izjavio da je to bezazlena dječja igra, to su sama djeca meni izjavila, tim riječima, neposredno nakon događaja i molili me da ne zovem ni liječnika ni policiju”, objasnio je ravnatelj Dragić te na upit očekuje li sankcije, odgovorio: “Izgleda da očekujem, na žalost.”

Otac djevojke Adem Shala – izaslanik na SDP-ovoj Konvenciji i kandidat na izborima

Dodatnu pozornost cijelom slučaju, a kojeg je zgrozio i premijera Andreja Plenkovića, privlači činjenica kako je otac djevojke Adem Shala 2018. godine bio kandidat za Županijski odbor Županijske organizacije SDP-a u Zadru.

Nadalje, Adem Shala je 2017. godine bio i kandidat SDP-a za člana Županijske skupštine Zadarske Županije, a 2016. godine bio je izabran za jednog od 26 delegata koji su predstavljali SDP-ovu zadarsku Gradsku organizaciju na Konvenciji stranke u Zagrebu, piše narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari