Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (2)

Objavljeno

na

Tito i Vladimir Dedijer
Tito i Vladimir Dedijer

Zastrašujući razmjeri idealiziranja života u SSSR-u rezultirali su ne samo bezuvjetnom ideološkom odanošću, nego i uvjerenjem da je SSSR nepobjediv. Ivan Šibl tako navodi: „Naivno smo vjerovali da će Staljin za ciglih nekoliko mjeseci slistiti Hitlera, a to će, kao u Internacionali, biti naš ‘posljednji ljuti boj’“.[1] Milovan Đilas i Aleksandar Ranković su 22. lipnja 1941. bili uvjereni: „Za dva meseca Crvena armija će biti u Jugoslaviji“.[2] Đilas je ukorio Koču Popovića što je ovaj negdje „nepromišljeno“ rekao da će rat trajati čak do konca 1941. godine, a Veselin Masleša je partijski kažnjen „zbog širenja defetizma“, jer je u to doba u „Narodnoj borbi“ napisao da će Njemačka kapitulirati za šest mjeseci.[3] Neki su internirani komunisti u Kerestincu ostavili svjedočenja kako su hitci koji su se čuli u srpnju 1941. u okolici Zagreba zapravo znak da se borbe vode nadomak glavnoga grada Hrvatske, jer mu je Crvena armija na domaku. I tijekom rata se uloga i snaga SSSR-a preuveličavala. Dubajić opisuje kako je to izgledalo: „Čak i onda, i mnogo kasnije, kad smo znali da sve što nam se baca iz aviona, bacaju Ameri i Englezi, mi smo kao roboti utucavali kroz pamćenje izbušenu matricu i vikali: ‘To šalju Rusi!’“.[4]

S obzirom na tu zaslijepljenost, moguće je shvatiti komunističku poslušnost Moskvi. Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije priznaje da je nakon njemačko-sovjetskog sporazuma „Partija unekoliko izmenila parole i u svojoj akciji postavljala težište na tu novu opasnost. Mesto ranije osnovne parole – borba protiv fašističke opasnosti, Partija ističe borbu protiv imperijalističkog rata, protiv uvlačenja Jugoslavije u rat, za oslanjanje na SSSR“.[5] Titov biograf i član KPJ Vladimir Dedijer bio je ipak otvoreniji: „Rat je bio na pragu. Došlo je do zaključenja sovjetsko-njemačkog pakta. Članovi KPJ primili su taj pakt kao disciplinovani komunisti, smatrajući da je on potreban radi zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, u to vreme jedine socijalističke države na svetu“.[6]

Dosljedno tomu, u vrijeme napada na Jugoslaviju, dok su Treći Reich i SSSR još uvijek poštivali pakt Ribbentrop-Molotov, jugoslavenski komunisti – kao ekspozitura Kominterne – nisu smjeli ići protiv volje svojih nadređenih. Bez te bezuvjetne odanosti Kominterni, ističe jedan od najpoznatijih povjesničara KPJ, nemoguće je shvatiti ponašanje komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji: „Za razumijevanje položaja KPJ-KPH 1941. godine svakako je važan odnos prema Kominterni i obratno. Polazim od konstatacije da rukovodstvo KPJ i Tito nijedan potez nisu poduzimali bez dodira i savjetovanja s vodstvom Kominterne. Bilo je to pitanje određene obveze i discipline“.[7] Njihov je odnos prema Osovini, dakle, određen politikom SSSR-a odnosno Kominterne prema savezu Njemačke i Italije. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s „Rusima“ ima pakt o nenapadanju – pita se nakon napada na Jugoslaviju mladi „antifašist“ Dubajić – „kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?“.[8]

Jugoslavenskim je komunistima, dakle, bio važniji SSSR, tj. njegova obrana od činjenice da je napadnuta Jugoslavija. Jedan od prvaka tzv. Sisačkoga partizanskog odreda, njegov komesar Marijan Cvetković, navodi kako je Josip Kraš, član CK KPH, sredinom svibnja 1941. održao sastanak s članovima sisačkoga okružnog komiteta Partije. Tada im je najavio da će uslijediti sukob Njemačke i SSSR-a te na tom sastanku „dogovoreno je ‘da se podigne ustanak u trenutku kada dođe do sukoba Njemačke sa Sovjetskim Savezom’“.[9] Cvetković ovako opisuje 22. lipanj 1941.: „Tog jutra već negdje oko pet sati ili možda nešto kasnije došao je k meni jedan omladinac koji je radio u noćnoj smjeni u rafineriji ‘Shell’. Saopćio mi je da je noćna smjena slušala [radio?] i da već od četiri sata Nijemci govore kako su napali Sovjetski Savez. Ja sam tada odmah otišao do sekretara našeg komiteta Vlade Janića koji je bio u isto vrijeme član CK KPJ i član CK KPH. (…) Brzo smo zaključili što treba da se radi: trebalo je odmah obavijestiti sve organizacije da nitko više ne smije pasti neprijatelju u ruke, da se komunisti naoružaju i da se ne spava kod kuće… Svi kompromitirani, tj. oni koje će policija tražiti i oni koji su već prije bili uhapšeni, da se povuku u šumu, naoružaju i uspostave veze sa odredom što će se istog dana formirati na određenom mjestu za koji će znati partijske veze…“.[10]

Povjesničarka Gordana Vlajčić ističe „da je 22. lipanj [1941. u Sisku] u izravnoj vezi s globalnom taktikom Komunističke internacionale i Sovjetskog Saveza. I ti komunisti svojim ‘izlaskom van’ potvrđujući kako su čekajući napad na SSSR krenuli u NOB, a time i dokazujući kako Hrvati nisu čekali da ih netko oslobodi. Ali 22. lipnja je direktno sinhroniziran s napadom na SSSR i to je davno bilo dogovoreno. U dokumentima Kominterne se vidi da treba pričekati s ustankom i u slučaju napada na SSSR dignuti ustanke i raditi diverzije kako bi usporili napredovanje fašističkih i nacističkih snaga na Sovjetski Savez i pridonijeti oslobođenju SSSR-a koji je za Kominternu jedina domovina proletarijata“.[11]

Kominternin pouzdanik Josip Kopinič u naputku komunistima od 29. lipnja istaknuo je kako je „svaki partijac dužan braniti SSSR“.[12]

M. Đilas, jedan od ključnih ljudi u partizanskome pokretu, o vremenu podizanja ustanka jasno kaže: „Da, mi smo pozvali narod na ustanak tek kad je Hitler napao Sovjetski Savez“. [13] Ni I. Šibl nema dvojbi oko toga, za koga su se partizani i komunisti borili: „Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali“.[14] Ni Tito nije imao problema priznati da su partizani i komunisti „pozvali narod na ustanak u samom početku, čim su fašističke horde napale Sovjetski Savez“.[15] Dakle, narod nije pozvan na ustanak kad je napadnuta Jugoslavija, nego kad je napadnut SSSR.

Već iz navedenih činjenica – tj. iz priznanja samih visokih komunističkih i partizanskih dužnosnika, kao i samog Tita – jasno proizlazi da je komunističko-partizanska borba bila primarno motivirana ideološkim razlozima, odnosno obranom SSSR-a kao „prave domovine“ revolucije. Njima je bio važniji SSSR od obrane same Jugoslavije ili, drugim riječima, obrana Jugoslavije bila je važna samo u onoj mjeri u kojoj je to odgovaralo strateškim ciljevima Kominterne. Kad to imamo na umu, tada se nameće i pitanje koje je samo na prvi pogled hipotetsko: da kojim slučajem Treći Reich nije napao SSSR i da se Pakt o nenapadanju nastavio poštovati (premda neka novija historiografska istraživanja pokazuju da je Hitler zapravo preduhitrio Staljina koji je imao plan napasti Treći Reich[16]), bi li se i kad bi se jugoslavenski komunisti pobunili i odmetnuli se u partizane? Jer, i njihov odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) bio je – unatoč činjenici da su bili protivnici raspada Jugoslavije[17] i protivnici Osovine – prvenstveno određen stajalištima SSSR-a odnosno Kominterne.

Utoliko su i protivnici jugoslavenskih komunista i partizana bili uvjetovani time tko su protivnici SSSR-a, jer se – kako je rekao Đilas – „od Oktobarske revolucije do današnjeg dana svijet – kako države i narodi, tako i pojedinci – počeo (…) odlučno dijeliti na prijatelje i neprijatelje Sovjetskog Saveza. I ta podjela, u stvari, označava podjelu na napredne i nazadne snage savremenog društva. (…) Bez Sovjetskog Saveza nije mogućno u svijetu napraviti nijedno ozbiljno djelo, nijedan stvaran čin“.[18] Ni pobjeda u ratu nije bila moguća bez SSSR-a. Zagrebački Vjesnik je 22. lipnja 1945. pisao kako je njemački napad na SSSR odnosno ulazak Crvene armije u rat „bilo osnovni uslov, koji je omogućio našu borbu za oslobođenje“, zaključujući kako bez SSSR-a i Crvene armije „mi ne bi mogli osloboditi našu zemlju i pobijediti neprijatelja“.[19] To vrijedi i za cijelu Europu, piše isti list nekoliko mjeseci kasnije: „Svi porobljeni narodi Evrope vjerovali su, da svoje oslobođenje ispod fašističkog jarma mogu postići samo uz pomoć herojske armije sovjetskih naroda“.[20]

Nakon što je Treći Reich napao SSSR, situacija se iskristalizirala. Sovjetski savez prisiljen s jedne strane pridobiti zapadne saveznike na svoju stranu, a s druge strane anulirati činjenicu postojanja dotadašnjeg komunističko-nacionalsocijalističkog partnerstva oličenog u Paktu o nenapadanju,[21] odlučuje promijeniti taktiku. Umjesto kategoričkog zahtijevanja provedbe „komunističke revolucije“, SSSR od tada naglašava nužnost „antifašističke borbe“, dakle borbe protiv svoga dojučerašnjeg partnera Trećeg Reicha. Dosljedno taktičkom zaokretu, Moskva 22. 6. putem radiograma upozorava svoju ekspozituru KPJ da je riječ o „antifašističkoj borbi“, a ne o „pokretanju socijalističke revolucije“.[22] Partizani na poziv Moskve bježe u šumu i dižu pobunu („ustanak“).

No, kako ističe dr. Ivo Banac, dok se Staljin u obrani od osovinskog napada iz taktičkih razloga poziva na rusku tradiciju i ruske nacionalne simbole,[23] jugoslavenski komunisti na čelu s Titom se otvoreno služe „ikonografijom međunarodnog komunizma“.[24] Ustanak je bio usmjeren primarno protiv NDH. Suprotno mitovima koji se od devedesetih propovijedaju u Hrvatskoj, Hrvati nisu na početku rata u znatnome broju participirali u partizanskome pokretu. Nešto veći priljev Hrvata u partizane uslijedio je tek u drugoj polovici 1942., a osobito nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. U vrijeme početka pobune protiv NDH u partizanskom je pokretu prevladavao srpski element, dok je udio Hrvata bio od ne osobito velikog značenja.

Na „savjetovanju pretstavnika štabova i komandanata narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije“ u Stolicama 27. rujna 1941. u vezi s razvitkom partizanskoga pokreta u Hrvatskoj Tito je dao sljedeću ocjenu: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što on uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata – seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se pozivu Komunističke partije i stupio u partizanske redove. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno podpore od hrvatskog stanovništva …“.[25]

S. Dubajić komentirajući stanje u Trećoj dalmatinskoj brigadi piše: „Preterao je Nitonja kad je napisao da je među nama partizanima bilo šest stotina Hrvata. Toliko ih nije bilo sve do pada Italije. Bilo ih je ukupno stotinjak“.[26] Dubajić dalje navodi da je sastav njegovih „triju bataljona bio sto posto srpski, a samo Drugog pedeset posto hrvatski“.[27] Partizanski general Milan Kuprešanin navodi kako su 98 % pripadnika njegove partizanske postrojbe u Lici sačinjavali Srbi.[28] Josip Kotnik svjedoči da su pobunjenici uglavnom imali potporu u selima naseljenima srpskim stanovništvom.[29] U siječnju 1942. Tito je Adilu Zulfikarpašiću izjavio: „Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95% Srba“.[30] Izaslanik Vrhovnog štaba i CK KPJ, Ivo Lola Ribar, 17. ožujka 1942. javlja Titi o situaciji u Hrvatskoj i Vojvodini, napominjući kako i u Dalmaciji glavninu partizanskog pokreta „sačinjavaju još uvijek Srbi!“.[31] Pavle Gregorić, član CK KPH, pokušavajući pridobiti za suradnju zastupnika HSS-a, Tomu Vojkovića, u svibnju 1942. govori o „važnosti da u oslobodilačkoj borbi sudjeluju i Hrvati, pogotovu zato što se u partizanima nalazi golema većina Srba, a znatno manje Hrvata“.[32] Dajući ocjenu dotadašnjega političkog rada komunista u sjevernoj Hrvatskoj, komunist Ivan Marinković je u prosincu 1942., među ostalim, zaključio: „Naši drugovi nisu uspjeli da uvjere hrvatskoga seljaka da je jedini pravi put pristupanje partizanima, i u tom pravcu treba još mnogo da se radi“.[33]

Jasno je, dakle, da su u vrijeme početka pobune protiv NDH glavninu partizanskih postrojbi činili Srbi.[34] A znatan dio Srba – kako zaključuje povjesničar Hrvoje Matković – „nije se mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo“.[35] Da je Matković u pravu, potvrđuje Đilas, koji nema dvojbe da Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“.[36] Štoviše, Srbi ne samo da su bili protivnici samostalne hrvatske države, nego su bili i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije. Primjer koji to u praksi neprijeporno dokazuje bio je odnos Srba prema Banovini Hrvatskoj. Pretežit dio srpskih i srbijanskih političara bio je protivnik Banovine Hrvatske, iako je formiranje Banovine Hrvatske imalo za cilj prvenstveno konsolidirati i očuvati Jugoslaviju.[37] Protubanovinsku i protusporazumsku politiku zastupao je i nezanemariv broj srpsko-pravoslavnoga svećenstva.[38] Odnos srpskih političara i vjerskih poglavara prema Banovini Hrvatskoj, zorni je dokaz da u pobuni protiv NDH glavni razlog nije bio ustaški režim, već protivljenje hrvatskoj državi.

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (1 dio ovdje)

 [1] Ivan ŠIBL, Sjećanja I. Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Globus, Zagreb, 1986., 40.
[2] M. MARIĆ, Deca komunizma, 187.
[3] Isto, 29.
[4] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 149.
[5] Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, 265.
[6] Vladimir DEDIJER, Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju, Kultura, Beograd, 1955., 259.
[7] Ivan JELIĆ, „Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe“, Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 23./1991., br. 1 – 3, Zagreb, 1991., 63.
[8] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 78.
[9] Antun NIKOLIĆ, „Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji. Povijesna istina o Sisačkom narodnooslobodilačkom partizanskom odredu“, Podlistak, (1), Vjesnik, Zagreb, 21. i 22. lipnja 1991., 13.
[10] A. NIKOLIĆ, „Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji“, (2), Vjesnik, Zagreb, 24. lipnja 1991., 18.
[11] Ivančica KNAPIĆ, „Gordana Vlajčić: U čemu se pogriješili komunisti“, Vjesnik, Zagreb, 21. i 22. lipnja 1991., 16.
[12] Ivan JELIĆ, Tragedija u Kerestincu : Zagrebačko ljeto 1941., Globus, Zagreb, 1986., 63.
[13] Milovan ĐILAS, Članci 1941. – 1946., 81.
[14] Ivan ŠIBL, Sjećanja I, 40.
[15] Josip BROZ TITO, Intervjui, August Cesarec, Zagreb, 1980., 309.
[16] Cilj Staljina nije bilo uništenje samo Njemačke, nego i čitava Zapada. U jednome članku Staljin je taj cilj sasvim jasno precizirao: „Zapad je sa svojim imperijalističkim ljudožderima postao centar tmine i ropstva. Naš je zadatak da taj centar uništimo na radost i veselje trudbenika svih zemalja“ (Isaac DEUTSCHER, Staljin. Politička biografija, Zagreb, Globus, 1977., 189.).
[17] Ovdje se misli na razdoblje nakon 1933. odnosno 1934. Do Hitlerova dolaska na vlast (1933.) i njemačko-poljskog ugovora o nenapadanju te ulaska SSSR-a u Društvo naroda (1934.) KPJ je monarhističku Jugoslaviju iz taktičkih razloga prozivala kao umjetnu, versaillesku tvorevinu bez budućnosti. No, nakon dolaska Hitlera na vlast i sklapanja spomenutog ugovora, SSSR se je osjetio ugroženim te se priklonio antirevizionističkim krugovima i postao zagovornikom europskoga status quoa. KPJ će nakon toga – kao prava i poslušna ekspozitura Kominterne – i sama zagovarati opstanak Jugoslavije – versailleske tvorevine (Vidi: T. JONJIĆ, „Planovi federalizacije Jugoslavije. Promašeni argument partizanske kvazihistoriografije“, Republika Hrvatska, 46./1997., br. 196., Zagreb, rujan 1997., 43.).
[18] M. ĐILAS, Članci 1941. – 1946., 80.
[19] „22. lipnja 1941. počeli smo stvarati krvlju zapečaćeno bratstvo sa Sovjetskim Savezom – jamstvo naše slobode i nezavisnosti“, Vjesnik, 5./1945., br. 54, Zagreb, 22. lipnja 1945., 1.
[20] „Živjela prva godišnjica bratskog saveza naroda SSSR-a i Jugoslavije“, Vjesnik, 6./1946., br. 301, Zagreb, 11. travnja 1946., 1.
[21] Francuski povjesničar François Furet o Paktu o nenapadanju piše: „Riječ je o savezništvu, a ne samo o dogovoru o nenapadanju, kao što se htjelo isprva prikazati, u vrijeme najžešće poljske krize. Javnu je objavu savezništva pratio i tajni dogovor, postojanje kojega će Sovjeti dugo poricati budući da tekst otvoreno utanačuje veličinu teritorija što ga partneri namjeravaju podijeliti, a sve uoči prodora njemačkih trupa na granicu Poljske“ (François FURET, Prošlost jedne iluzije, Politička kultura, Zagreb, 1997., 315.).
[22] I. JELIĆ, „Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe“, 64.
[23] Staljin, naime, nije motivirao narod na obranu internacionalističkim, već nacionalističkim parolama: zazivajući religiju i vojnu slavu iz carističkog vremena, narod se poticao na obranu borbom za „svetu Rusiju“ (Richard PIPES, Komunizam. Povijest intelektualnog i političkog pokreta, Alfa, Zagreb, 2006., 104.).
[24] Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, 22.
[25] J.B. TITO, Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941. – 1944. 22. Usp. ISTI, Sabrana djela, sv. 7., Beograd, 1982., 137.
[26] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 156.
[27] Isto, 232.
[28] „Narodni heroji NOB-a o državi HDZ-a“, Nacional, br. 188, Zagreb, 13. lipnja 1999., 24., 41.
[29] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, Globus, 41.
[30] Adil ZULFIKARPAŠIĆ, Put u Foču 25. 1. 1942. godine, u: Bleiburg, uzroci i posljedice, Knjižnica Hrvatske revije, München – Barcelona, 1988., 50.
[31] ZNOR, II/3, dok. 58, 157. – 168. Usp. NOBD, II., dok. 34, 93. – 95.
[32] Fikreta JELIĆ BUTIĆ, Hrvatska seljačka stranka, Globus, Zagreb, 1983., 158.
[33] Isto, 172.
[34] Odnosno – kako navodi T. Jonjić – između „četničkih pobunjenika i partizanskih odmetnika tijekom 1941., pa i u prvim mjesecima 1942. na vojnopolitičkoj i organizacijskoj razini nije bilo jasne razlike“ (T. JONJIĆ, „Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XI.). KPH i 1941. ostaje dosljedno na jugoslavenskoj liniji“, Politički zatvorenik, 10./2000., br. 98, Zagreb, svibanj 2000., 20.).
[35] Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Kratak pregled, Naklada Pavičić, Zagreb, 1994., 166.
[36] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., 180.
[37] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., 91. – 116. Usp. Ivan GABELICA, „Pravno-politički kontekst nastanka Banovine Hrvatske“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, zbornik radova, ur.: T. JONJIĆ – Zlatko MATIJEVIĆ, Naklada Trpimir, Zagreb, 2009., 244. – 247.
[38] Vidi: Krešimir REGAN, „Djelovanje Srpske pravoslavne crkve na području Banovine Hrvatske“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 249. – 278.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Koga Josip Perković šutnjom štiti?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga odvjetnika Ante Nobila „Obrana“, izazvala je brojne kontroverze, a o svemu smo razgovarali i s poznatim hrvatskim emigrantom, Petrom Penavom. Direktan povod za razgovor, nisu samo teze koje Nobilo iznosi u svojoj knjizi, nego i privatna tužba Penave, koji tuži Nobila, zato što ga je Nobilo javno optužio za terorizam. Inače, Petar Penava, napustio je Hrvatsku 1969., a od 1970 aktivno sudjeluje u radu hrvatske emigracije. Svjedočio je na svim sudskim procesima protiv Krunoslava Pratesa, a kasnije Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Prema vlastitom priznanju, surađuje s njemačkim istražiteljima na rasvjetljavanju slučajeva udbaških likvidacija. Štoviše, Penava tvrdi da je jedan od glavnih pokretača procesa protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, te da je dokumente o njihovoj upletenosti u zločin, vidio još početkom devedesetih, kada je ako vanjski suradnik radio za SIS, piše Dnevno.hr

Gospodine Penava, u svojoj knjizi „Obrana“, odvjetnik Ante Nobilo prepričava više epizoda o pozadini slučaja „Perković“. Između ostalog, spominje i CIA-u. O čemu se tu zapravo radi i koji je mogući interes američke obavještajne službe za čitavu priču?

„Ma gledajte, sve su to izmišljotine. Kakva CIA! Iz pouzdanih izvora imam saznanja što je Nobilo radio, i gdje se stvarno kretao. Bio je tako u Crnoj Gori, gdje je tražio lažne svjedoke koji su trebali govoriti u korist Perkovića. U Berlinu se sastao sa sinom Vinka Sindičića, koji je trebao utjecati na svjedočenje svog oca. „

S obzirom da surađujete s njemačkim istražiteljima, imate li neka konkretna saznanja o izvršiteljima ubojstva Stjepana Đurekovića i Đure Zagajskog?

„Stalno se pokušavala plasirati informacija da su ubojice Arkan i Giška. To nije istina. UDBA uopće nije koristila kriminalce kao svoje ubojice, nego svoje zaposlenike, plaćene ubojice koji su radili za službu. Kriminalci su im služili da nas špijuniraju, dok su ubojstva odrađivali profesionalci. Ne mogu vam reći tko su izvršitelji ubojstva, no to sigurni nisu bili obični kriminalci. „

Josip Perković je pravomoćno osuđen. Po svemu sudeći, ostatak života, provesti će iza rešetaka. Zašto i dalje šutio? Ako je uistinu kriv, zbog čega istražiteljima nije ponudio važne informacije i dokaze, u zamjenu za blažu kaznu?

„Jednostavno, Nobilo mu je zabranio da govori. Perkoviću su tužitelji dali šansu, ali on je poslušao savjete svog odvjetnika, i sad je tu gdje je. „

Dobro, ali zašto mu Nobilo nije dozvolio da progovori o svemu pred njemačkim sudom? Ili bolje rečeno, da budem direktan, koga Josip Perković šutnjom štiti? Tko su osobe koje predstavljaju vrh ostavštine nekadašnje UDBE?

„Ne mogu vam govoriti o konkretnim imenima. Neke istrage još traju i vjerujem kako će se puna istina jednog dana saznati. „

Zašto pokrećete tužbu protiv odvjetnika Ante Nobila?

„Kao njemački državljanin, podigao sam preko svog njemačkog odvjetnika tužbu protiv Ante Nobila i tražim 20 000 eura, zbog iznesenih laži. Nobilo je tvrdio da sam slao bombe i proglasio me teroristom. Neka sad pred njemačkim sudom dokaže svoje tvrdnje. „

1990. se vraćate u Hrvatsku i radite u SIS-u kao vanjski suradnik. Tehnički gledano, odgovarali ste upravo Josipu Perkoviću, koji je u to vrijeme bio načelnik ove službe?

„Ne, ja nikada nisam odgovarao Josipu Perkoviću. Doduše, on me htio poslati u Hercegovinu da me tamo ubiju, ali sam to odbio. Ja sam radio za hrvatske emigrante i domoljube koji su se vratili u Hrvatsku. Mi smo bili struja koja se suprotstavila Perkoviću i njegovim udbašima. „

Tko je zapovjedno odgovoran za ubojstva hrvatskih emigranata?

„Naredbu bi dala Savezna služba državne sigurnosti, ali republička „UDBA“ je organizirala, i operativno vodila te izvršavala likvidacije. Nisu Srbi ubijali Hrvate. Nažalost, Hrvati su ubijali Hrvate. „

Vratimo se na ulogu odvjetnika Ante Nobila. Prema vašim saznanjima, koji je njegov interes u svemu?

„Nobilo možda ima i neke osobne razloge za sudjelovanje u cijeloj priči. Uostalom, i on je bio na terenu, kao sportaš putovao inozemstvom. Poznat je njegov susret s Mirom Barešić. Ali nije se on sukobio s Barešićem. On je pobjegao od Mire Barešića, zato što je Miro Barešić bio jači od njega. „

Marin Vlahović/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

Objavljeno

na

Objavio

Nikola Banić: Popis žrtava Jasenovca je stvaran kao i mogućnost da nas sad pogodi meteor

U Podcastu Velebit je gostovao Nikola Banić viši asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Banić je koristeći kompjuterske programe usporedio službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te je otkrio da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.

♦ Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

♦ Zašto je došlo do promjene popisa stradalih na službenoj stranici JUSP Jasenovca?

♦ Tko su ljudi čija se imena nalaze i na popisu stradalih u Jasenovcu i na popisu stradalih Auschwitza, Buchenwalda i Dachau?

♦ Kako statistika otkriva nelogičnosti jasenovačkog popisa stradalih?

♦ Ako su točni faktografski podaci osoba s jasenovačkog popisa stradalih, kako objasniti nevjerojatne nelogičnosti prema kojima je nadprosječno velik broj onih kojima je upisana ‘okrugla’ godina rođenja, odnosno 1880., 1890., 1900. i 1910.?

♦ Jeli to zato što se tih godna doista rađalo nekoliko puta više ljudi ili se radi o šlampavim krivotvoriteljima kojima je bilo lakše upisivati ‘okrugle’ brojke?

Projekt Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari