Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (2)

Objavljeno

na

Tito i Vladimir Dedijer
Tito i Vladimir Dedijer

Zastrašujući razmjeri idealiziranja života u SSSR-u rezultirali su ne samo bezuvjetnom ideološkom odanošću, nego i uvjerenjem da je SSSR nepobjediv. Ivan Šibl tako navodi: „Naivno smo vjerovali da će Staljin za ciglih nekoliko mjeseci slistiti Hitlera, a to će, kao u Internacionali, biti naš ‘posljednji ljuti boj’“.[1] Milovan Đilas i Aleksandar Ranković su 22. lipnja 1941. bili uvjereni: „Za dva meseca Crvena armija će biti u Jugoslaviji“.[2] Đilas je ukorio Koču Popovića što je ovaj negdje „nepromišljeno“ rekao da će rat trajati čak do konca 1941. godine, a Veselin Masleša je partijski kažnjen „zbog širenja defetizma“, jer je u to doba u „Narodnoj borbi“ napisao da će Njemačka kapitulirati za šest mjeseci.[3] Neki su internirani komunisti u Kerestincu ostavili svjedočenja kako su hitci koji su se čuli u srpnju 1941. u okolici Zagreba zapravo znak da se borbe vode nadomak glavnoga grada Hrvatske, jer mu je Crvena armija na domaku. I tijekom rata se uloga i snaga SSSR-a preuveličavala. Dubajić opisuje kako je to izgledalo: „Čak i onda, i mnogo kasnije, kad smo znali da sve što nam se baca iz aviona, bacaju Ameri i Englezi, mi smo kao roboti utucavali kroz pamćenje izbušenu matricu i vikali: ‘To šalju Rusi!’“.[4]

S obzirom na tu zaslijepljenost, moguće je shvatiti komunističku poslušnost Moskvi. Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije priznaje da je nakon njemačko-sovjetskog sporazuma „Partija unekoliko izmenila parole i u svojoj akciji postavljala težište na tu novu opasnost. Mesto ranije osnovne parole – borba protiv fašističke opasnosti, Partija ističe borbu protiv imperijalističkog rata, protiv uvlačenja Jugoslavije u rat, za oslanjanje na SSSR“.[5] Titov biograf i član KPJ Vladimir Dedijer bio je ipak otvoreniji: „Rat je bio na pragu. Došlo je do zaključenja sovjetsko-njemačkog pakta. Članovi KPJ primili su taj pakt kao disciplinovani komunisti, smatrajući da je on potreban radi zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, u to vreme jedine socijalističke države na svetu“.[6]

Dosljedno tomu, u vrijeme napada na Jugoslaviju, dok su Treći Reich i SSSR još uvijek poštivali pakt Ribbentrop-Molotov, jugoslavenski komunisti – kao ekspozitura Kominterne – nisu smjeli ići protiv volje svojih nadređenih. Bez te bezuvjetne odanosti Kominterni, ističe jedan od najpoznatijih povjesničara KPJ, nemoguće je shvatiti ponašanje komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji: „Za razumijevanje položaja KPJ-KPH 1941. godine svakako je važan odnos prema Kominterni i obratno. Polazim od konstatacije da rukovodstvo KPJ i Tito nijedan potez nisu poduzimali bez dodira i savjetovanja s vodstvom Kominterne. Bilo je to pitanje određene obveze i discipline“.[7] Njihov je odnos prema Osovini, dakle, određen politikom SSSR-a odnosno Kominterne prema savezu Njemačke i Italije. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s „Rusima“ ima pakt o nenapadanju – pita se nakon napada na Jugoslaviju mladi „antifašist“ Dubajić – „kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?“.[8]

Jugoslavenskim je komunistima, dakle, bio važniji SSSR, tj. njegova obrana od činjenice da je napadnuta Jugoslavija. Jedan od prvaka tzv. Sisačkoga partizanskog odreda, njegov komesar Marijan Cvetković, navodi kako je Josip Kraš, član CK KPH, sredinom svibnja 1941. održao sastanak s članovima sisačkoga okružnog komiteta Partije. Tada im je najavio da će uslijediti sukob Njemačke i SSSR-a te na tom sastanku „dogovoreno je ‘da se podigne ustanak u trenutku kada dođe do sukoba Njemačke sa Sovjetskim Savezom’“.[9] Cvetković ovako opisuje 22. lipanj 1941.: „Tog jutra već negdje oko pet sati ili možda nešto kasnije došao je k meni jedan omladinac koji je radio u noćnoj smjeni u rafineriji ‘Shell’. Saopćio mi je da je noćna smjena slušala [radio?] i da već od četiri sata Nijemci govore kako su napali Sovjetski Savez. Ja sam tada odmah otišao do sekretara našeg komiteta Vlade Janića koji je bio u isto vrijeme član CK KPJ i član CK KPH. (…) Brzo smo zaključili što treba da se radi: trebalo je odmah obavijestiti sve organizacije da nitko više ne smije pasti neprijatelju u ruke, da se komunisti naoružaju i da se ne spava kod kuće… Svi kompromitirani, tj. oni koje će policija tražiti i oni koji su već prije bili uhapšeni, da se povuku u šumu, naoružaju i uspostave veze sa odredom što će se istog dana formirati na određenom mjestu za koji će znati partijske veze…“.[10]

Povjesničarka Gordana Vlajčić ističe „da je 22. lipanj [1941. u Sisku] u izravnoj vezi s globalnom taktikom Komunističke internacionale i Sovjetskog Saveza. I ti komunisti svojim ‘izlaskom van’ potvrđujući kako su čekajući napad na SSSR krenuli u NOB, a time i dokazujući kako Hrvati nisu čekali da ih netko oslobodi. Ali 22. lipnja je direktno sinhroniziran s napadom na SSSR i to je davno bilo dogovoreno. U dokumentima Kominterne se vidi da treba pričekati s ustankom i u slučaju napada na SSSR dignuti ustanke i raditi diverzije kako bi usporili napredovanje fašističkih i nacističkih snaga na Sovjetski Savez i pridonijeti oslobođenju SSSR-a koji je za Kominternu jedina domovina proletarijata“.[11]

Kominternin pouzdanik Josip Kopinič u naputku komunistima od 29. lipnja istaknuo je kako je „svaki partijac dužan braniti SSSR“.[12]

M. Đilas, jedan od ključnih ljudi u partizanskome pokretu, o vremenu podizanja ustanka jasno kaže: „Da, mi smo pozvali narod na ustanak tek kad je Hitler napao Sovjetski Savez“. [13] Ni I. Šibl nema dvojbi oko toga, za koga su se partizani i komunisti borili: „Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali“.[14] Ni Tito nije imao problema priznati da su partizani i komunisti „pozvali narod na ustanak u samom početku, čim su fašističke horde napale Sovjetski Savez“.[15] Dakle, narod nije pozvan na ustanak kad je napadnuta Jugoslavija, nego kad je napadnut SSSR.

Već iz navedenih činjenica – tj. iz priznanja samih visokih komunističkih i partizanskih dužnosnika, kao i samog Tita – jasno proizlazi da je komunističko-partizanska borba bila primarno motivirana ideološkim razlozima, odnosno obranom SSSR-a kao „prave domovine“ revolucije. Njima je bio važniji SSSR od obrane same Jugoslavije ili, drugim riječima, obrana Jugoslavije bila je važna samo u onoj mjeri u kojoj je to odgovaralo strateškim ciljevima Kominterne. Kad to imamo na umu, tada se nameće i pitanje koje je samo na prvi pogled hipotetsko: da kojim slučajem Treći Reich nije napao SSSR i da se Pakt o nenapadanju nastavio poštovati (premda neka novija historiografska istraživanja pokazuju da je Hitler zapravo preduhitrio Staljina koji je imao plan napasti Treći Reich[16]), bi li se i kad bi se jugoslavenski komunisti pobunili i odmetnuli se u partizane? Jer, i njihov odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) bio je – unatoč činjenici da su bili protivnici raspada Jugoslavije[17] i protivnici Osovine – prvenstveno određen stajalištima SSSR-a odnosno Kominterne.

Utoliko su i protivnici jugoslavenskih komunista i partizana bili uvjetovani time tko su protivnici SSSR-a, jer se – kako je rekao Đilas – „od Oktobarske revolucije do današnjeg dana svijet – kako države i narodi, tako i pojedinci – počeo (…) odlučno dijeliti na prijatelje i neprijatelje Sovjetskog Saveza. I ta podjela, u stvari, označava podjelu na napredne i nazadne snage savremenog društva. (…) Bez Sovjetskog Saveza nije mogućno u svijetu napraviti nijedno ozbiljno djelo, nijedan stvaran čin“.[18] Ni pobjeda u ratu nije bila moguća bez SSSR-a. Zagrebački Vjesnik je 22. lipnja 1945. pisao kako je njemački napad na SSSR odnosno ulazak Crvene armije u rat „bilo osnovni uslov, koji je omogućio našu borbu za oslobođenje“, zaključujući kako bez SSSR-a i Crvene armije „mi ne bi mogli osloboditi našu zemlju i pobijediti neprijatelja“.[19] To vrijedi i za cijelu Europu, piše isti list nekoliko mjeseci kasnije: „Svi porobljeni narodi Evrope vjerovali su, da svoje oslobođenje ispod fašističkog jarma mogu postići samo uz pomoć herojske armije sovjetskih naroda“.[20]

Nakon što je Treći Reich napao SSSR, situacija se iskristalizirala. Sovjetski savez prisiljen s jedne strane pridobiti zapadne saveznike na svoju stranu, a s druge strane anulirati činjenicu postojanja dotadašnjeg komunističko-nacionalsocijalističkog partnerstva oličenog u Paktu o nenapadanju,[21] odlučuje promijeniti taktiku. Umjesto kategoričkog zahtijevanja provedbe „komunističke revolucije“, SSSR od tada naglašava nužnost „antifašističke borbe“, dakle borbe protiv svoga dojučerašnjeg partnera Trećeg Reicha. Dosljedno taktičkom zaokretu, Moskva 22. 6. putem radiograma upozorava svoju ekspozituru KPJ da je riječ o „antifašističkoj borbi“, a ne o „pokretanju socijalističke revolucije“.[22] Partizani na poziv Moskve bježe u šumu i dižu pobunu („ustanak“).

No, kako ističe dr. Ivo Banac, dok se Staljin u obrani od osovinskog napada iz taktičkih razloga poziva na rusku tradiciju i ruske nacionalne simbole,[23] jugoslavenski komunisti na čelu s Titom se otvoreno služe „ikonografijom međunarodnog komunizma“.[24] Ustanak je bio usmjeren primarno protiv NDH. Suprotno mitovima koji se od devedesetih propovijedaju u Hrvatskoj, Hrvati nisu na početku rata u znatnome broju participirali u partizanskome pokretu. Nešto veći priljev Hrvata u partizane uslijedio je tek u drugoj polovici 1942., a osobito nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. U vrijeme početka pobune protiv NDH u partizanskom je pokretu prevladavao srpski element, dok je udio Hrvata bio od ne osobito velikog značenja.

Na „savjetovanju pretstavnika štabova i komandanata narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije“ u Stolicama 27. rujna 1941. u vezi s razvitkom partizanskoga pokreta u Hrvatskoj Tito je dao sljedeću ocjenu: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što on uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata – seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se pozivu Komunističke partije i stupio u partizanske redove. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno podpore od hrvatskog stanovništva …“.[25]

S. Dubajić komentirajući stanje u Trećoj dalmatinskoj brigadi piše: „Preterao je Nitonja kad je napisao da je među nama partizanima bilo šest stotina Hrvata. Toliko ih nije bilo sve do pada Italije. Bilo ih je ukupno stotinjak“.[26] Dubajić dalje navodi da je sastav njegovih „triju bataljona bio sto posto srpski, a samo Drugog pedeset posto hrvatski“.[27] Partizanski general Milan Kuprešanin navodi kako su 98 % pripadnika njegove partizanske postrojbe u Lici sačinjavali Srbi.[28] Josip Kotnik svjedoči da su pobunjenici uglavnom imali potporu u selima naseljenima srpskim stanovništvom.[29] U siječnju 1942. Tito je Adilu Zulfikarpašiću izjavio: „Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95% Srba“.[30] Izaslanik Vrhovnog štaba i CK KPJ, Ivo Lola Ribar, 17. ožujka 1942. javlja Titi o situaciji u Hrvatskoj i Vojvodini, napominjući kako i u Dalmaciji glavninu partizanskog pokreta „sačinjavaju još uvijek Srbi!“.[31] Pavle Gregorić, član CK KPH, pokušavajući pridobiti za suradnju zastupnika HSS-a, Tomu Vojkovića, u svibnju 1942. govori o „važnosti da u oslobodilačkoj borbi sudjeluju i Hrvati, pogotovu zato što se u partizanima nalazi golema većina Srba, a znatno manje Hrvata“.[32] Dajući ocjenu dotadašnjega političkog rada komunista u sjevernoj Hrvatskoj, komunist Ivan Marinković je u prosincu 1942., među ostalim, zaključio: „Naši drugovi nisu uspjeli da uvjere hrvatskoga seljaka da je jedini pravi put pristupanje partizanima, i u tom pravcu treba još mnogo da se radi“.[33]

Jasno je, dakle, da su u vrijeme početka pobune protiv NDH glavninu partizanskih postrojbi činili Srbi.[34] A znatan dio Srba – kako zaključuje povjesničar Hrvoje Matković – „nije se mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo“.[35] Da je Matković u pravu, potvrđuje Đilas, koji nema dvojbe da Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“.[36] Štoviše, Srbi ne samo da su bili protivnici samostalne hrvatske države, nego su bili i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije. Primjer koji to u praksi neprijeporno dokazuje bio je odnos Srba prema Banovini Hrvatskoj. Pretežit dio srpskih i srbijanskih političara bio je protivnik Banovine Hrvatske, iako je formiranje Banovine Hrvatske imalo za cilj prvenstveno konsolidirati i očuvati Jugoslaviju.[37] Protubanovinsku i protusporazumsku politiku zastupao je i nezanemariv broj srpsko-pravoslavnoga svećenstva.[38] Odnos srpskih političara i vjerskih poglavara prema Banovini Hrvatskoj, zorni je dokaz da u pobuni protiv NDH glavni razlog nije bio ustaški režim, već protivljenje hrvatskoj državi.

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (1 dio ovdje)

 [1] Ivan ŠIBL, Sjećanja I. Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Globus, Zagreb, 1986., 40.
[2] M. MARIĆ, Deca komunizma, 187.
[3] Isto, 29.
[4] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 149.
[5] Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, 265.
[6] Vladimir DEDIJER, Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju, Kultura, Beograd, 1955., 259.
[7] Ivan JELIĆ, „Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe“, Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 23./1991., br. 1 – 3, Zagreb, 1991., 63.
[8] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 78.
[9] Antun NIKOLIĆ, „Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji. Povijesna istina o Sisačkom narodnooslobodilačkom partizanskom odredu“, Podlistak, (1), Vjesnik, Zagreb, 21. i 22. lipnja 1991., 13.
[10] A. NIKOLIĆ, „Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji“, (2), Vjesnik, Zagreb, 24. lipnja 1991., 18.
[11] Ivančica KNAPIĆ, „Gordana Vlajčić: U čemu se pogriješili komunisti“, Vjesnik, Zagreb, 21. i 22. lipnja 1991., 16.
[12] Ivan JELIĆ, Tragedija u Kerestincu : Zagrebačko ljeto 1941., Globus, Zagreb, 1986., 63.
[13] Milovan ĐILAS, Članci 1941. – 1946., 81.
[14] Ivan ŠIBL, Sjećanja I, 40.
[15] Josip BROZ TITO, Intervjui, August Cesarec, Zagreb, 1980., 309.
[16] Cilj Staljina nije bilo uništenje samo Njemačke, nego i čitava Zapada. U jednome članku Staljin je taj cilj sasvim jasno precizirao: „Zapad je sa svojim imperijalističkim ljudožderima postao centar tmine i ropstva. Naš je zadatak da taj centar uništimo na radost i veselje trudbenika svih zemalja“ (Isaac DEUTSCHER, Staljin. Politička biografija, Zagreb, Globus, 1977., 189.).
[17] Ovdje se misli na razdoblje nakon 1933. odnosno 1934. Do Hitlerova dolaska na vlast (1933.) i njemačko-poljskog ugovora o nenapadanju te ulaska SSSR-a u Društvo naroda (1934.) KPJ je monarhističku Jugoslaviju iz taktičkih razloga prozivala kao umjetnu, versaillesku tvorevinu bez budućnosti. No, nakon dolaska Hitlera na vlast i sklapanja spomenutog ugovora, SSSR se je osjetio ugroženim te se priklonio antirevizionističkim krugovima i postao zagovornikom europskoga status quoa. KPJ će nakon toga – kao prava i poslušna ekspozitura Kominterne – i sama zagovarati opstanak Jugoslavije – versailleske tvorevine (Vidi: T. JONJIĆ, „Planovi federalizacije Jugoslavije. Promašeni argument partizanske kvazihistoriografije“, Republika Hrvatska, 46./1997., br. 196., Zagreb, rujan 1997., 43.).
[18] M. ĐILAS, Članci 1941. – 1946., 80.
[19] „22. lipnja 1941. počeli smo stvarati krvlju zapečaćeno bratstvo sa Sovjetskim Savezom – jamstvo naše slobode i nezavisnosti“, Vjesnik, 5./1945., br. 54, Zagreb, 22. lipnja 1945., 1.
[20] „Živjela prva godišnjica bratskog saveza naroda SSSR-a i Jugoslavije“, Vjesnik, 6./1946., br. 301, Zagreb, 11. travnja 1946., 1.
[21] Francuski povjesničar François Furet o Paktu o nenapadanju piše: „Riječ je o savezništvu, a ne samo o dogovoru o nenapadanju, kao što se htjelo isprva prikazati, u vrijeme najžešće poljske krize. Javnu je objavu savezništva pratio i tajni dogovor, postojanje kojega će Sovjeti dugo poricati budući da tekst otvoreno utanačuje veličinu teritorija što ga partneri namjeravaju podijeliti, a sve uoči prodora njemačkih trupa na granicu Poljske“ (François FURET, Prošlost jedne iluzije, Politička kultura, Zagreb, 1997., 315.).
[22] I. JELIĆ, „Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe“, 64.
[23] Staljin, naime, nije motivirao narod na obranu internacionalističkim, već nacionalističkim parolama: zazivajući religiju i vojnu slavu iz carističkog vremena, narod se poticao na obranu borbom za „svetu Rusiju“ (Richard PIPES, Komunizam. Povijest intelektualnog i političkog pokreta, Alfa, Zagreb, 2006., 104.).
[24] Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, 22.
[25] J.B. TITO, Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941. – 1944. 22. Usp. ISTI, Sabrana djela, sv. 7., Beograd, 1982., 137.
[26] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 156.
[27] Isto, 232.
[28] „Narodni heroji NOB-a o državi HDZ-a“, Nacional, br. 188, Zagreb, 13. lipnja 1999., 24., 41.
[29] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, Globus, 41.
[30] Adil ZULFIKARPAŠIĆ, Put u Foču 25. 1. 1942. godine, u: Bleiburg, uzroci i posljedice, Knjižnica Hrvatske revije, München – Barcelona, 1988., 50.
[31] ZNOR, II/3, dok. 58, 157. – 168. Usp. NOBD, II., dok. 34, 93. – 95.
[32] Fikreta JELIĆ BUTIĆ, Hrvatska seljačka stranka, Globus, Zagreb, 1983., 158.
[33] Isto, 172.
[34] Odnosno – kako navodi T. Jonjić – između „četničkih pobunjenika i partizanskih odmetnika tijekom 1941., pa i u prvim mjesecima 1942. na vojnopolitičkoj i organizacijskoj razini nije bilo jasne razlike“ (T. JONJIĆ, „Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XI.). KPH i 1941. ostaje dosljedno na jugoslavenskoj liniji“, Politički zatvorenik, 10./2000., br. 98, Zagreb, svibanj 2000., 20.).
[35] Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Kratak pregled, Naklada Pavičić, Zagreb, 1994., 166.
[36] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., 180.
[37] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., 91. – 116. Usp. Ivan GABELICA, „Pravno-politički kontekst nastanka Banovine Hrvatske“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, zbornik radova, ur.: T. JONJIĆ – Zlatko MATIJEVIĆ, Naklada Trpimir, Zagreb, 2009., 244. – 247.
[38] Vidi: Krešimir REGAN, „Djelovanje Srpske pravoslavne crkve na području Banovine Hrvatske“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 249. – 278.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

’48 apsurdnih susreta Tuđmana i Miloševića’

Objavljeno

na

Objavio

Evo, tko je pročitao što je Aralica napisao o vremenu pripreme puča “pismom šestorice“, dakle koga zanimaju prave činjenice, sad može pročitati i ovaj tekst u prilogu. Ovdje ima dosta riječi o pokušaju izvedbe puča u proljeće 1994. godine u svjetlu Mesićevog svjedočenja protiv Blaškića u Haagu.

Pročitajte bar 3. i 4. poglavlje ako vam je ostalo puno za čitati, a ovu tablicu susreta Tuđmana i Miloševića možete samo periferno pregledati jer je ispod tablice ionako sve zbirno navedeno, piše Predrag Nebihi.

U tekstu se spominje dosta datuma od kojih je jako važan 14. rujna 1993. kad su Tuđman i Izetbegović potpisali dva sporazuma, jedan javni o federaciji i drugi tajni o konfederaciji s Hrvatskom. Istog tog dana 14. rujna 1993. do Izetbegović s Tuđmanom potpisuje sporazum, Muslimani u selu Uzdol u dolini Neretve masakriraju 41 Hrvata.

Pet dana prije toga, 9. rujna 1993. dakle isti onaj dan kad su kod Gospića hrvatske vojno-redarstvene snage otpočele preventivni napad poznat kao operacija “medački džep”, u selu Grabovica, također u dolini Neretve, Muslimani čine najteži zločin u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu: upadaju u selo koje se nalazi u dubini teritorija pod kontrolom Muslimana, koje je nebranjeno u i kojem su samo civili i ubijaju sve štom se nađe na putu. Pritom je najmlađa žrtva bila djevojčica od 4 godine starosti koju su ubili skupa s majkom koja ju je držala u naručju. Ubijena su najmanje 34 hrvatska civila, od djece do staraca.

U takvim okolnostima, kad nas napadaju, ubijaju, masakriraju nam civile, ubijaju djecu, “šestorica” pod vodstvom spiritus movensa, maga današnje “desnice” Ive Banca, a prema Araličinim tvrdnjama na narudžbu Josipa Manolića, sastavljaju ono pismo koje ima bit uvod u puč, rušenje legalno izabrane vlasti i predsjednika države, i za sve se okrivljuje Hrvate.

To što ta vedeta današnje “desnice” Ivo Banac kaže da je on protiv komunizma (i ja sam protiv komunizma, a nikad nisam napravio nijedan izdajnički čin prema hrvatskoj državi pa me nitko ne postavlja za duhovnog vođu desnice) ali s “liberalnih pozicija” (nešto slično kao Kuljiš) ne znači ništa. Jer, zašto je on tada stao na stranu tih udbaša i komunista predvođenih Manolićem, koji je cijelo vrijeme napadao i optuživao ministra Šuška, a sve od onog famoznog prikazivanja filma o ubojstvu Bruna Bušića u jesen 1992. godine?

Taj, do sad jedini pravi pokušaj lustracije kojeg je predsjednik Tuđman pokušao provesti u jesen 1992. godine propao je upravo zato jer su te liberalne vedete iz tadašnje oporbe među kojima i “slavni” Vlado Gotovac, Ivo Banac, Vesna Pusić itd, stali na stranu udbaša. Naravno, na stranu udbaša stali su i pravaši predvođeni tadašnjim liderom pravaša Dobroslavom Paragom.

Takvima žrtve poput onih u Uzdolu i Grabovici ne znače ništa, štoviše, takvi će u svojoj mržnji, jalu i ljubomori prema predsjedniku Tuđmanu optužiti Hrvate da su sami krivi zato jer ih Muslimani ubijaju i protjeruju. I to će 20 godine kasnije završiti u presudi onoj drugoj, časnijoj šestorici, koja je u Haagu osuđena na 111 godina zatvora.

Kad je 7. lipnja 879. godine Papa Ivan VIII priznao Kneza Branimira za Kneza svih Hrvata i kad je Vatikan praktički prvi put priznao Hrvatsku, Hrvati su se zavjetovali Papi da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje ni osvajati ništa tuđe. I sad, to je presudom jednog suda koji je međunarodni, kojeg je osnovao UN, dovedeno u pitanje. Hrvati su prvi put osuđeni da su htjeli oteti zemlju koja nije njihova, iako na njoj obitavaju 14. stoljeća, odnosno puno prije provale Turaka u istu.

Predrag Nebihi

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zločini, teroristički kampovi i ritualna ubojstva pod pokroviteljstvom vrha tzv. Armije BiH

Objavljeno

na

Objavio

Sjeme ISIL-a je tlu u BiH posijano i službeno 13. kolovoza 1993. godine kada je general Rasim Delić u sastav 3. korpusa tzv. Armije BiH uveo odred El-mudžahid. Geografsko srce BiH, Središnja Bosna, poglavito hrvatsko stanovništvo, njihova kršćanska tradicija i kultura, bili najveće žrtve u pokušaju stvaranja islamističkog Heartlanda.

Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina. Na obroncima bosanskih planina planirali su svoje akcije diljem svijeta. Hrvati i Srbi, domicilni narodi u BiH, vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH. Ono što se zbivalo na širem području Središnje Bosne devedesetih godina, danas se dešava, ne samo na sirijskim bojišnicima gdje odlaze Bošnjaci boreći se na strani ISIL-a, nego i u cijelom svijetu.

Sjeme ISIL-a je tlu u BiH posijano i službeno 13. kolovoza 1993. godine kada je general Rasim Delić u sastav 3. korpusa tzv. Armije BiH uveo odred El-mudžahid. Geografsko srce BiH, Središnja Bosna, poglavito hrvatsko stanovništvo, njihova kršćanska tradicija i kultura, bili najveće žrtve u pokušaju stvaranja islamističkog Heartlanda.

Prema procjenama stručne javnosti, mudžahedini, islamski dobrovoljci u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine. Ni danas, zapravo, ne postoji sasvim precizna i točna brojka koliko ih je bilo, no uglavnom se navodi broj od njih dvije tisuće koji su se borili u sastavu 3. korpusa tzv. Armije BiH čije je sjedište bilo u Zenici. Već s proljeća 1992. godine organizirane su i prve  podružnice – po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

U sastavu tzv. Armije BiH, točnije, njenog 3. korpusa, ilegalno su se borili do 13. kolovoza 1993. godine kad su naredbom Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH, a po odluci Predsjedništva Republike BiH, legalno. Generali tzv. Armije BiH, kojima se sudilo pred Haaškim tribunalom,  Delić, Hadžihasanović i Kubura, tvrdili su kako zapovjedništvo njihove vojske nije imalo kontrolu mudžahedina i onoga što čine hrvatskom i srpskom stanovništvu. Bile su to, mahom, notorne laži. Bivši pripadnici odreda El-mudžahid, medijima su, ali i pravosudnim organima, uglavnom govorili kako se ni u jednu akciju nije išlo bez suglasnosti Glavnog stožera tzv. Armije BiH.

Način njihovog dolaska, broj svetih ratnika kao i oni sami, i danas su ostali svojevrsna misterija.  Međutim, sigurno je jedno – boreći se na strani tzv. Armije BiH počinili su brojne zločine nad Hrvatima i Srbima na širem prostoru Središnje Bosne tijekom rata, a nakon potpisivanja Daytona, sve i jedno ubojstvo povratnika i policajaca dovodilo se u vezu s njihovim bazama u BiH. Bošnjačka politička vrhuška ih je, prema ocjenama hrvatske i srpske javnosti, dovela u BiH, osigurala im državljanstva i brakove s domaćim Bošnjakinjama, a danas ih pred pravosuđem, uostalom, kao i druge pripadnike tzv. Armije BiH štiti. Iako se bošnjačka politička, vojna i vjerska elita katkad za potrebe međunarodne javnosti distancira od tekovina rata kojeg su Sedma muslimanska i odred El-mudžahid vodili, u BiH svojim postupcima dokazuju posve suprotno.

Zločini mudžahedina  nad Hrvatima i Srbima u BiH

Po dolasku u Središnju Bosnu, preciznije Zenicu koja je bila svojevrsno sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi puta u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine. Hrvatsko-bošnjački sukob u FBiH počeo je zločinom nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po Središnjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom čiji je počasni zapovjednik bio sam Alija Izetbegović. “Alija sokole, Sedma je uz tebe”, “Za Allaha protiv Vlaha”, bili su pokliči Bošnjaka – muslimanima koji su bili pripadnici te postrojbe, glavne napadačke sile 3. korpusa tzv. Armije BiH. Sedma je kasnije dobila  u nazivu i epitet Slavna. Bila je svojevrsna preteča El-mudžahida jer su u njoj, uglavnom, bili borci skloniji  prakticiranju vjere. “Allahu Ekber! Tekbir”  bio je poklič kojim se išlo u akcije.

Danas bi se moglo bez imalo zadrške konstatirati kako su po dolasku u Središnju Bosnu, mudžahedini, zapravo pomogli osnivanje jedne takve brigade već u studenom 1992. godine. “Tekbir” je bio zaštitni znak, a legaliziran je u kolovozu 1993. godine. Predsjedništvo Republike BiH tim je činom zapravo odobrilo džihad u BiH.

U selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata i svega hrvatskog, već 1992. godine Sefer Halilović je najavio rat protiv Hrvata u BiH. Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Alija Izetbegović: Ako vi nećete napasti Miletiće, pomozite mudžahedinima da to obave za vas 

U selu nekoliko kilometra udaljenom od Mehurića, u travnju 1993. godine počinjen je zločin nad Hrvatima. Mudžahedini i lokalne postrojbe tzv. Armije BiH ubili su petoro Hrvata, od kojih je četvero civila. Protjerali su 60-ak mještana sela. Protjerani Hrvati bili su zarobljeni u selu Mehurić gdje je bilo sjedište odreda El-mudžahid, a njihov zapovjednik, Abu Haris odbio je razmjenu hrvatskih civila. Prema iskazu jednog od preživjelih svjedoka, sam Alija Izetbegović je mještanima Muslimanima na ovom području kazao kako, ako oni neće napasti Miletiće, onda trebaju pomoći mudžahedinima koji će to obaviti za njih. Što je i učinjeno. Predmet Miletići vodi se na Tužiteljstvu BiH koje je nedavno uputilo prijedlog Sudu BiH da se spusti na Županijsko tužiteljstvo Središnja Bosna. Još jedna pljuska u lice hrvatskim žrtvama jer se pred županijskim sudovima ne sudi po zapovjednoj nego individualnoj odgovornosti čime bi masakr nad Hrvatima Miletićima bio, sporadični incident, kako to voli reći sam Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH.

Masovna grobnica na Bikošima – strijeljanja  najmanje 24 Hrvata od kojih se 22 i danas vode kao nestali 

Mantre o tome da “Armija BiH nije okaljala ruke” demantiraju masovne grobnice po Središnjoj Bosni. Jedna takva je i u selu Maljine iznad Travnika. Danas zločin na Bikošima, nažalost, nosi epitet najgoreg od najgorih. Mudžahedini i lokalne postrojbe tzv. Armije BiH u tom su zaoseoku oteli Hrvate, jednu grupu zarobili u logor na Mehurić, a drugu strijeljali. Najmanje 24 osobe hrvatske nacionalnosti 8. lipnja 1993. godine strijeljano je tom lokalitetu.  I danas se 22 žrtve vode kao nestali.  Strijeljani su mahom mladi muškarci. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine. Žrtve su bile i rodbinski povezane, pa su tako stradali: očevi i sinovi iz obitelji Janković i Bobaš, braća Balta (Anto,Jozo i Nikica), Barać (Davor i Bojan), Tavić (Mijo i Jakov). Među žrtvama strijeljanja je i Ana Pranješ (19). Sa strijeljanja su uspjeli pobjeći Marijan Bobaš, Darko Pušelja, Željko Pušelja, Berislav Marijan i Pavo Barać. Taj se zločin od dana počinjena među vrhom tzv. Armije BiH prikrivao, a general Merdan, zamjenik zapovjednika 3. korpusa izvijestio je kako su civili u Maljinama stradali u “borbenim dejstvima”.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna devedesetih je inzistirala na potragama za nestalim Hrvatima s Bikošima, a paralelno s time: istrage  i potrage su neprestano sabotirane. Pretpostavlja se kako su zapravo tijela strijeljanih Hrvata nekoliko puta prebacivana s jedne lokacije na drugu. Predmet Bikoši vodi se pred Tužiteljstvom BiH, a DNK žrtava dolazi na Kantonalni sud u Travniku. Pred Haagom su za zločin na Bikošima oslobođeni odgovornosti i Delić i Hadžihasanović jer “Armija BiH nije kontrolirala mudžahedine”.

Teror džihada nastavio se i u naseljima Zabilje i Bobaši na viteškoj općini kada su u ubili zarobljene pripadnike HVO-a, pripadnike Civilne zaštite i civile tijekom rujna i listopada 1993. godine za što također nitko nije odgovarao pred domaćim pravosuđem.

Osim toga, počinjeno je i nekoliko pojedinačnih zločina, poput ubojstva dr. Veljka Sladojevića u Zenici, odnosno, Dragoljuba Popovića u Travniku.

Kroz logor na Mehuriću koji je bio pod izravnim zapovjedništvom odreda El-mudžahid prošlo je gotovo 500 hrvatskih zarobljenika. Na tek nekoliko kilometara udaljenost od Mehurića, formiran i je kamp u nekada hrvatskom selu Orašac. Za potrebe terorističkih aktivnosti selo je kompletno pretvoreno u kamp, a izgrađena je čak i zgrada trokatnica u kojoj su stanovali samci-mudžahedini. U jednoj hrvatskoj kući bio je i zatvor za hrvatske i srpske civile koji su oteti u Travniku i dovezeni na Orašac. U ritualnom obredu, zarobljenom Popoviću, odrubljena je glava.

Dnevnik.ba je ranije objavio reportažu o selu Orašac, a uništene hrvatske kuće,osim što svjedoče tragediju Hrvata tog kraja, dokaz su kako isti pečat danas ostavlja ISIL kao nekada odred El-mudžahid.

Osim Orašca i Mehurića, organiziran je kamp i na Ravnom Rostovu, planinskom predjelu na kojem se spajaju Bugojno i Novi Travnik. Kamp na Rostovu često se spominje kao zadnja stanica kojoj su viđeni zarobljeni, odnosno, odvedeni bugojanski Hrvata iz logora bh. banka. Pojedini mediji godinama u BiH špekuliraju kako  su Hrvati iz bugojanske skupine ustvari završili kao žive mete mudžahedinima na Rostovu.

Iz kampa na Rostovu napadali su linije obrane novotravničke brigade HVO-a. U travnju 1993. godine oteli su četvoricu pripadnika novotravničke brigade HVO-a “Stjepan Tomašević”, a u istom tom mjesecu, u otmici Živka Totića, zapovjednika zeničke brigade HVO-a kojeg su pokušali ubiti, likvidirali su njegovu pratnju.

Srpski civli i vojnici VRS-a također su bili žrtve mudžahedinskog terora na Vozućoj 1995. godine.

Žrtvama njihovog terora bili su i katolički svećenici, časne sestre, kao i same  crkve. Primjerice, časna sestra Ljubica Šekerija, oteta je iz travničke gradske crkve sv. Ivana Krstitelja i bila zarobljena u logoru na Mehuriću. O tom je svjedočila i pred Papom Franjom 2015. godine.

Zajedno s drugima, zavezanih očiju, odvezli su nas u svoje sjedište u Mehuriće kod Travnika, u prostoriju 2×2 m s dva kreveta na kat. Odvezali su nam oči, uzeli sve stvari što smo imali u džepovima. Kod mene su našli samo krunicu i ključeve od kuće. Od župnika vlč. Vinka tražili su da nogama pogazi moju krunicu. Župnik to nije htio učiniti. Oštreći sablje prijetili su kako će mene zaklati ako župnik ne pogazi krunicu. Kazala sam: „Župniče, neka me zakolju, ali Vi nemojte gaziti našu svetinju!“ Poslije brojnih nasrtaja i urlikanja ostavili su nas na kratko same. Pokupila sam ostatke potrgane krunice. Noktom sam poderala dušek na krevetu i sakrila zrnca krunice. Boga sam molila za snagu”, dio je iz potresnog svjedočanstva časne sestre Šekerije.

Katoličke bogomolje, također, nisu ništa bolje prošle. Franjevački samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori bio je sjedište jedne od brigadi tzv. Armije BiH. Prije nego je samostan preuzela vojska generala Alagića, mudžahedini su ga u potpunosti devastirali – na oltaru je Abu Mali izučio ezan, freska iznad oltara je uništena, a kip sv. Franje u klaustru samostana i danas nosi svoje rane – rupe od ispaljenih metaka. Fra Franjo Križanac, prvi poslijeratni gvardijan jednog od najstarijih samostana u BiH, u razgovoru za Dnevnik.ba ranije je govorio o tim danima stradavanja. U hodniku samostana stajao je natpis “Arrivederci in Roma”, odnosno, “Doviđenja u Rimu” što dovoljno govori. Katolička groblja podvlašićkog kraja mahom su bila devastirana, a spomenici nakon rata minirani.

Nakon Daytona: Kampovi i brakovi kao jamac ostanka bivših boraca u BiH 

Pohod nije prestao potpsivianjem Daytonskog mirovnog sporazuma 1995.godine, nego je, moglo bi se reći, legaliziran. Brojni pripadnici odreda El-mudžahid su ostali u BiH zahvaljujući, primarno SDA i pojedinim akterima u Islamskoj zajednici. Dobivali su državljanstva BiH i oženili Bošnjakinje. Između brojnih bošnjačko-muslimanskih političara u tom se posebno istaknuli Hasan Čengić, predsjednik Glavnog odbora SDA i sabornik u Islamskoj zajednici BiH, neformalni pokrovitelj mudžahedina i njihovih terorističkih aktivnosti i Šemsudin Mehmedović, SDA-ov parlamentaraca koji je bio kum mudžahedinima i Bošnjakinjama, odnosno, osoba pred kojim su sklapali brakove pred civilnim vlastima u BiH.

Dok im je Mehmedović pronalazio buduće supruge, nekada SDA-ov, Bakir Alispahić se potrudio od došljaka izvući ono najbolje za bošnjačke policajce u BiH.

Alispahić je u tom razdoblju, bio glavni “logističar i časnik za vezu”  između MUP-a RBiH i Islamske Republike Iran, odnosno bošnjačkih policajaca – učenika  i iranskih – učitelja, i jednih i drugih podjednako, navodnih potencijalnih terorista. Alispahića su mediji godinama dovodili u (ne)izravnu vezu sa švercom oružja, hrane, krađu imovine sarajevskih Srba koji bi  nestajali preko noći,  kriminalnim sarajevskim grupama Ramiza Delalića Ćele, kao i specijalcima MUP-a RBiH, famoznim Lastama i Ševama.

Međutim,  istinu o navodnom najvećem špijunsko-terorističkom kampu u BiH, a zasigurno i u regiji, činjenice i dokaze o tome tko je stranim borcima, kako i zbog čega, odobravao državljanstva BiH, kako se financirala Armija BiH preko raznih islamskih (para)organizacija, trebalo se saznati tijekom sudskog postupka protiv Alispahića i drugih.

Iako su 2002. po nalogu tadašnjeg Federalnog tužiteljstva uhićeni Bakir Alispahić, Irfan Ljevaković i Enver Mujezinović zbog postojanja osnovanih sumnji špijunaža za Iran i političkih ubojstava i organizacija kampa koji je služio za obuku i pripremanje terorističkih akcija, pravosuđe je (ne)opravdano zakazalo.

Planirali su, kako se tada navodilo, po nalogu samog državnog vrha ubojstva bh. intelektualaca Bošnjaka, ali i Hrvata, poput Ivana Bandera i Jadranka Prlića. Terorističke akcije trebali su izvesti upravo pripadnici (anti)terorističkih grupa obučavanih u fojničkom kampu.

Ipak, optužnica protiv Alispahića i drugih, uskoro je s „kampa Pogorelice“, odnosno, organizacije vježbi za teroriste u suradnji s iranskom obavještajnom službenom i sprječavanja kaznenog procesuiranja osoba osumnjičenih za terorizam,  preinačena u  „pokušaj atentata Fikreta Abdića“, a sve trojica osumnjičenih, oslobođeni su pravomoćno, pred Vrhovnim sudom Federacije BiH kaznene odgovornosti po svim točkama optužnice.

Alija Izetbegović tada je izjavio kako su kontakti Vlade RBiH s Iranom bili legalni, a iranska diplomacija u BiH kako nikada nisu organizirali bilo kakvu obuku niti kamp mimo izričitog ranijeg zahtjeva Vlade RBiH.

Mudžahedinske ćelije (ne) miruju: Ubojstva hrvatskih povratnika i policajaca 

Po potpisivanju primirja između zaraćenih strana u BiH, uslijedili su teroristički napadi koji se uglavnom povezuju s naredbom američkih vlasti Aliji Izetbegoviću da mudžahedine pošalje tamo odakle su i došli. Ubojstva hrvatskih povratnika i policajaca u terorističkim napadima kasnih devedesetih postali su nova svakodnevica Hrvatima u Središnjoj Bosni. Prijetnje, nasilje, incidenti, zastrašivanje bili su dio novog rata protiv ustavnog poretka u BiH.

Sve i jedno ubojstvo se nakon 1995. godine dovodilo u izravnu vezu s ostatcima mudžahedinskih ćelija u BiH. Time se trebala spriječiti provedba jednog od daytonskih Aneksa da se “svi narodi vrate na svoje”.  Strani su ratnici, od 1992. pa sve do danas, u BiH, zapravo pronašli stanovit dio pristaša islamističkog režima kakav zagovaraju.

Auto-bombe više nisu bile sredstvo stranaca, nego i nekadašnjih prvih susjeda, Bošnjaka. Iz BiH je u zadnjih nekoliko godina sigurno više od 100 državljana BiH na sirijskim ratištima koji se bore na strani ISIL-a. Za sve ove godine – najveća bošnjačko-muslimanska stranka, SDA, vlastitu ulogu, ponajprije, ulogu Alije Izetbegovića, ratnog lidera, u regrutiranju mudžahedina skriva, minorizira ili pak relativizira pozivajući se na vojnike HV-a u Hercegovini, odnosno, JNA na teritorij BiH.

Međutim, brojne nejasnoće, manipulacije o brojki svetih ratnika, načinu na koji su došli, propaganda sve triju zaraćene strane, odnosno, javnosti ne umanjuje činjenicu da je zbog odreda El-mudžahid i njegove duhovne i političke ostavište u BiH jedan dio bošnjačkog naroda takvo tumačenje i ratovanja i vjere i društva prihvatio kao ispravno odnosno vlastiti.

Šestorica napadača u New Yorku bivši pripadnici tzv. Armije BiH 

Njihov put nije bila sama BiH, naša je zemlja bila tek stanica u jednoj globalnom projektu s čijim se posljedicama zapadno-europske zemlje tek danas suočavaju. Početak globalne kampanje protiv terorizma i tada Al-Kaide počeo je kada su 11. rujna 2001. godine bivši pripadnici odreda El-mudžahid, njih čak šestorica, izveli teroristički napad na SAD, odnosno, tornjeve u New Yorku. U tom napadu stradalo je 2 977 osoba.

Čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

Taj  izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004., i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

Teroristički tornado odnio je prvo hrvatske živote u Središnjoj Bosni 

Natpis iz samostana u Gučoj Gori 1993. “Arrivederci in Roma”  svjetskim medijima, ali i sigurnosno-obavještajnim koalicijama za borbu protiv terorizma i ISIL-a trebao je, barem biti, znakovit. Teror(izam) protiv svakog moguće kršćanski zapadnoeuropskog elementa počeo je u BiH. Masovne grobnice, ritualna ubojstva, kampovi po selima – svjedoci su, osim kalvarije Hrvata Središnje Bosne kao prvih žrtava islamskog terorizma, i bešćutnosti svjetskih javnosti i “voždova” koji 20 godina pokušaju zaustaviti teroristički tornado koji u BiH odnio prve živote.

Glorija Lujanović/Dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari