Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (2)

Objavljeno

na

Tito i Vladimir Dedijer
Tito i Vladimir Dedijer

Zastrašujući razmjeri idealiziranja života u SSSR-u rezultirali su ne samo bezuvjetnom ideološkom odanošću, nego i uvjerenjem da je SSSR nepobjediv. Ivan Šibl tako navodi: „Naivno smo vjerovali da će Staljin za ciglih nekoliko mjeseci slistiti Hitlera, a to će, kao u Internacionali, biti naš ‘posljednji ljuti boj’“.[1] Milovan Đilas i Aleksandar Ranković su 22. lipnja 1941. bili uvjereni: „Za dva meseca Crvena armija će biti u Jugoslaviji“.[2] Đilas je ukorio Koču Popovića što je ovaj negdje „nepromišljeno“ rekao da će rat trajati čak do konca 1941. godine, a Veselin Masleša je partijski kažnjen „zbog širenja defetizma“, jer je u to doba u „Narodnoj borbi“ napisao da će Njemačka kapitulirati za šest mjeseci.[3] Neki su internirani komunisti u Kerestincu ostavili svjedočenja kako su hitci koji su se čuli u srpnju 1941. u okolici Zagreba zapravo znak da se borbe vode nadomak glavnoga grada Hrvatske, jer mu je Crvena armija na domaku. I tijekom rata se uloga i snaga SSSR-a preuveličavala. Dubajić opisuje kako je to izgledalo: „Čak i onda, i mnogo kasnije, kad smo znali da sve što nam se baca iz aviona, bacaju Ameri i Englezi, mi smo kao roboti utucavali kroz pamćenje izbušenu matricu i vikali: ‘To šalju Rusi!’“.[4]

S obzirom na tu zaslijepljenost, moguće je shvatiti komunističku poslušnost Moskvi. Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije priznaje da je nakon njemačko-sovjetskog sporazuma „Partija unekoliko izmenila parole i u svojoj akciji postavljala težište na tu novu opasnost. Mesto ranije osnovne parole – borba protiv fašističke opasnosti, Partija ističe borbu protiv imperijalističkog rata, protiv uvlačenja Jugoslavije u rat, za oslanjanje na SSSR“.[5] Titov biograf i član KPJ Vladimir Dedijer bio je ipak otvoreniji: „Rat je bio na pragu. Došlo je do zaključenja sovjetsko-njemačkog pakta. Članovi KPJ primili su taj pakt kao disciplinovani komunisti, smatrajući da je on potreban radi zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, u to vreme jedine socijalističke države na svetu“.[6]

Dosljedno tomu, u vrijeme napada na Jugoslaviju, dok su Treći Reich i SSSR još uvijek poštivali pakt Ribbentrop-Molotov, jugoslavenski komunisti – kao ekspozitura Kominterne – nisu smjeli ići protiv volje svojih nadređenih. Bez te bezuvjetne odanosti Kominterni, ističe jedan od najpoznatijih povjesničara KPJ, nemoguće je shvatiti ponašanje komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji: „Za razumijevanje položaja KPJ-KPH 1941. godine svakako je važan odnos prema Kominterni i obratno. Polazim od konstatacije da rukovodstvo KPJ i Tito nijedan potez nisu poduzimali bez dodira i savjetovanja s vodstvom Kominterne. Bilo je to pitanje određene obveze i discipline“.[7] Njihov je odnos prema Osovini, dakle, određen politikom SSSR-a odnosno Kominterne prema savezu Njemačke i Italije. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s „Rusima“ ima pakt o nenapadanju – pita se nakon napada na Jugoslaviju mladi „antifašist“ Dubajić – „kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?“.[8]

Jugoslavenskim je komunistima, dakle, bio važniji SSSR, tj. njegova obrana od činjenice da je napadnuta Jugoslavija. Jedan od prvaka tzv. Sisačkoga partizanskog odreda, njegov komesar Marijan Cvetković, navodi kako je Josip Kraš, član CK KPH, sredinom svibnja 1941. održao sastanak s članovima sisačkoga okružnog komiteta Partije. Tada im je najavio da će uslijediti sukob Njemačke i SSSR-a te na tom sastanku „dogovoreno je ‘da se podigne ustanak u trenutku kada dođe do sukoba Njemačke sa Sovjetskim Savezom’“.[9] Cvetković ovako opisuje 22. lipanj 1941.: „Tog jutra već negdje oko pet sati ili možda nešto kasnije došao je k meni jedan omladinac koji je radio u noćnoj smjeni u rafineriji ‘Shell’. Saopćio mi je da je noćna smjena slušala [radio?] i da već od četiri sata Nijemci govore kako su napali Sovjetski Savez. Ja sam tada odmah otišao do sekretara našeg komiteta Vlade Janića koji je bio u isto vrijeme član CK KPJ i član CK KPH. (…) Brzo smo zaključili što treba da se radi: trebalo je odmah obavijestiti sve organizacije da nitko više ne smije pasti neprijatelju u ruke, da se komunisti naoružaju i da se ne spava kod kuće… Svi kompromitirani, tj. oni koje će policija tražiti i oni koji su već prije bili uhapšeni, da se povuku u šumu, naoružaju i uspostave veze sa odredom što će se istog dana formirati na određenom mjestu za koji će znati partijske veze…“.[10]

Povjesničarka Gordana Vlajčić ističe „da je 22. lipanj [1941. u Sisku] u izravnoj vezi s globalnom taktikom Komunističke internacionale i Sovjetskog Saveza. I ti komunisti svojim ‘izlaskom van’ potvrđujući kako su čekajući napad na SSSR krenuli u NOB, a time i dokazujući kako Hrvati nisu čekali da ih netko oslobodi. Ali 22. lipnja je direktno sinhroniziran s napadom na SSSR i to je davno bilo dogovoreno. U dokumentima Kominterne se vidi da treba pričekati s ustankom i u slučaju napada na SSSR dignuti ustanke i raditi diverzije kako bi usporili napredovanje fašističkih i nacističkih snaga na Sovjetski Savez i pridonijeti oslobođenju SSSR-a koji je za Kominternu jedina domovina proletarijata“.[11]

Kominternin pouzdanik Josip Kopinič u naputku komunistima od 29. lipnja istaknuo je kako je „svaki partijac dužan braniti SSSR“.[12]

M. Đilas, jedan od ključnih ljudi u partizanskome pokretu, o vremenu podizanja ustanka jasno kaže: „Da, mi smo pozvali narod na ustanak tek kad je Hitler napao Sovjetski Savez“. [13] Ni I. Šibl nema dvojbi oko toga, za koga su se partizani i komunisti borili: „Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali“.[14] Ni Tito nije imao problema priznati da su partizani i komunisti „pozvali narod na ustanak u samom početku, čim su fašističke horde napale Sovjetski Savez“.[15] Dakle, narod nije pozvan na ustanak kad je napadnuta Jugoslavija, nego kad je napadnut SSSR.

Već iz navedenih činjenica – tj. iz priznanja samih visokih komunističkih i partizanskih dužnosnika, kao i samog Tita – jasno proizlazi da je komunističko-partizanska borba bila primarno motivirana ideološkim razlozima, odnosno obranom SSSR-a kao „prave domovine“ revolucije. Njima je bio važniji SSSR od obrane same Jugoslavije ili, drugim riječima, obrana Jugoslavije bila je važna samo u onoj mjeri u kojoj je to odgovaralo strateškim ciljevima Kominterne. Kad to imamo na umu, tada se nameće i pitanje koje je samo na prvi pogled hipotetsko: da kojim slučajem Treći Reich nije napao SSSR i da se Pakt o nenapadanju nastavio poštovati (premda neka novija historiografska istraživanja pokazuju da je Hitler zapravo preduhitrio Staljina koji je imao plan napasti Treći Reich[16]), bi li se i kad bi se jugoslavenski komunisti pobunili i odmetnuli se u partizane? Jer, i njihov odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) bio je – unatoč činjenici da su bili protivnici raspada Jugoslavije[17] i protivnici Osovine – prvenstveno određen stajalištima SSSR-a odnosno Kominterne.

Utoliko su i protivnici jugoslavenskih komunista i partizana bili uvjetovani time tko su protivnici SSSR-a, jer se – kako je rekao Đilas – „od Oktobarske revolucije do današnjeg dana svijet – kako države i narodi, tako i pojedinci – počeo (…) odlučno dijeliti na prijatelje i neprijatelje Sovjetskog Saveza. I ta podjela, u stvari, označava podjelu na napredne i nazadne snage savremenog društva. (…) Bez Sovjetskog Saveza nije mogućno u svijetu napraviti nijedno ozbiljno djelo, nijedan stvaran čin“.[18] Ni pobjeda u ratu nije bila moguća bez SSSR-a. Zagrebački Vjesnik je 22. lipnja 1945. pisao kako je njemački napad na SSSR odnosno ulazak Crvene armije u rat „bilo osnovni uslov, koji je omogućio našu borbu za oslobođenje“, zaključujući kako bez SSSR-a i Crvene armije „mi ne bi mogli osloboditi našu zemlju i pobijediti neprijatelja“.[19] To vrijedi i za cijelu Europu, piše isti list nekoliko mjeseci kasnije: „Svi porobljeni narodi Evrope vjerovali su, da svoje oslobođenje ispod fašističkog jarma mogu postići samo uz pomoć herojske armije sovjetskih naroda“.[20]

Nakon što je Treći Reich napao SSSR, situacija se iskristalizirala. Sovjetski savez prisiljen s jedne strane pridobiti zapadne saveznike na svoju stranu, a s druge strane anulirati činjenicu postojanja dotadašnjeg komunističko-nacionalsocijalističkog partnerstva oličenog u Paktu o nenapadanju,[21] odlučuje promijeniti taktiku. Umjesto kategoričkog zahtijevanja provedbe „komunističke revolucije“, SSSR od tada naglašava nužnost „antifašističke borbe“, dakle borbe protiv svoga dojučerašnjeg partnera Trećeg Reicha. Dosljedno taktičkom zaokretu, Moskva 22. 6. putem radiograma upozorava svoju ekspozituru KPJ da je riječ o „antifašističkoj borbi“, a ne o „pokretanju socijalističke revolucije“.[22] Partizani na poziv Moskve bježe u šumu i dižu pobunu („ustanak“).

No, kako ističe dr. Ivo Banac, dok se Staljin u obrani od osovinskog napada iz taktičkih razloga poziva na rusku tradiciju i ruske nacionalne simbole,[23] jugoslavenski komunisti na čelu s Titom se otvoreno služe „ikonografijom međunarodnog komunizma“.[24] Ustanak je bio usmjeren primarno protiv NDH. Suprotno mitovima koji se od devedesetih propovijedaju u Hrvatskoj, Hrvati nisu na početku rata u znatnome broju participirali u partizanskome pokretu. Nešto veći priljev Hrvata u partizane uslijedio je tek u drugoj polovici 1942., a osobito nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. U vrijeme početka pobune protiv NDH u partizanskom je pokretu prevladavao srpski element, dok je udio Hrvata bio od ne osobito velikog značenja.

Na „savjetovanju pretstavnika štabova i komandanata narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije“ u Stolicama 27. rujna 1941. u vezi s razvitkom partizanskoga pokreta u Hrvatskoj Tito je dao sljedeću ocjenu: „Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što on uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata – seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se pozivu Komunističke partije i stupio u partizanske redove. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno podpore od hrvatskog stanovništva …“.[25]

S. Dubajić komentirajući stanje u Trećoj dalmatinskoj brigadi piše: „Preterao je Nitonja kad je napisao da je među nama partizanima bilo šest stotina Hrvata. Toliko ih nije bilo sve do pada Italije. Bilo ih je ukupno stotinjak“.[26] Dubajić dalje navodi da je sastav njegovih „triju bataljona bio sto posto srpski, a samo Drugog pedeset posto hrvatski“.[27] Partizanski general Milan Kuprešanin navodi kako su 98 % pripadnika njegove partizanske postrojbe u Lici sačinjavali Srbi.[28] Josip Kotnik svjedoči da su pobunjenici uglavnom imali potporu u selima naseljenima srpskim stanovništvom.[29] U siječnju 1942. Tito je Adilu Zulfikarpašiću izjavio: „Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95% Srba“.[30] Izaslanik Vrhovnog štaba i CK KPJ, Ivo Lola Ribar, 17. ožujka 1942. javlja Titi o situaciji u Hrvatskoj i Vojvodini, napominjući kako i u Dalmaciji glavninu partizanskog pokreta „sačinjavaju još uvijek Srbi!“.[31] Pavle Gregorić, član CK KPH, pokušavajući pridobiti za suradnju zastupnika HSS-a, Tomu Vojkovića, u svibnju 1942. govori o „važnosti da u oslobodilačkoj borbi sudjeluju i Hrvati, pogotovu zato što se u partizanima nalazi golema većina Srba, a znatno manje Hrvata“.[32] Dajući ocjenu dotadašnjega političkog rada komunista u sjevernoj Hrvatskoj, komunist Ivan Marinković je u prosincu 1942., među ostalim, zaključio: „Naši drugovi nisu uspjeli da uvjere hrvatskoga seljaka da je jedini pravi put pristupanje partizanima, i u tom pravcu treba još mnogo da se radi“.[33]

Jasno je, dakle, da su u vrijeme početka pobune protiv NDH glavninu partizanskih postrojbi činili Srbi.[34] A znatan dio Srba – kako zaključuje povjesničar Hrvoje Matković – „nije se mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo“.[35] Da je Matković u pravu, potvrđuje Đilas, koji nema dvojbe da Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“.[36] Štoviše, Srbi ne samo da su bili protivnici samostalne hrvatske države, nego su bili i protivnici hrvatske autonomije unutar Jugoslavije. Primjer koji to u praksi neprijeporno dokazuje bio je odnos Srba prema Banovini Hrvatskoj. Pretežit dio srpskih i srbijanskih političara bio je protivnik Banovine Hrvatske, iako je formiranje Banovine Hrvatske imalo za cilj prvenstveno konsolidirati i očuvati Jugoslaviju.[37] Protubanovinsku i protusporazumsku politiku zastupao je i nezanemariv broj srpsko-pravoslavnoga svećenstva.[38] Odnos srpskih političara i vjerskih poglavara prema Banovini Hrvatskoj, zorni je dokaz da u pobuni protiv NDH glavni razlog nije bio ustaški režim, već protivljenje hrvatskoj državi.

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (1 dio ovdje)

 [1] Ivan ŠIBL, Sjećanja I. Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Globus, Zagreb, 1986., 40.
[2] M. MARIĆ, Deca komunizma, 187.
[3] Isto, 29.
[4] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 149.
[5] Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, 265.
[6] Vladimir DEDIJER, Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju, Kultura, Beograd, 1955., 259.
[7] Ivan JELIĆ, „Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe“, Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 23./1991., br. 1 – 3, Zagreb, 1991., 63.
[8] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 78.
[9] Antun NIKOLIĆ, „Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji. Povijesna istina o Sisačkom narodnooslobodilačkom partizanskom odredu“, Podlistak, (1), Vjesnik, Zagreb, 21. i 22. lipnja 1991., 13.
[10] A. NIKOLIĆ, „Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji“, (2), Vjesnik, Zagreb, 24. lipnja 1991., 18.
[11] Ivančica KNAPIĆ, „Gordana Vlajčić: U čemu se pogriješili komunisti“, Vjesnik, Zagreb, 21. i 22. lipnja 1991., 16.
[12] Ivan JELIĆ, Tragedija u Kerestincu : Zagrebačko ljeto 1941., Globus, Zagreb, 1986., 63.
[13] Milovan ĐILAS, Članci 1941. – 1946., 81.
[14] Ivan ŠIBL, Sjećanja I, 40.
[15] Josip BROZ TITO, Intervjui, August Cesarec, Zagreb, 1980., 309.
[16] Cilj Staljina nije bilo uništenje samo Njemačke, nego i čitava Zapada. U jednome članku Staljin je taj cilj sasvim jasno precizirao: „Zapad je sa svojim imperijalističkim ljudožderima postao centar tmine i ropstva. Naš je zadatak da taj centar uništimo na radost i veselje trudbenika svih zemalja“ (Isaac DEUTSCHER, Staljin. Politička biografija, Zagreb, Globus, 1977., 189.).
[17] Ovdje se misli na razdoblje nakon 1933. odnosno 1934. Do Hitlerova dolaska na vlast (1933.) i njemačko-poljskog ugovora o nenapadanju te ulaska SSSR-a u Društvo naroda (1934.) KPJ je monarhističku Jugoslaviju iz taktičkih razloga prozivala kao umjetnu, versaillesku tvorevinu bez budućnosti. No, nakon dolaska Hitlera na vlast i sklapanja spomenutog ugovora, SSSR se je osjetio ugroženim te se priklonio antirevizionističkim krugovima i postao zagovornikom europskoga status quoa. KPJ će nakon toga – kao prava i poslušna ekspozitura Kominterne – i sama zagovarati opstanak Jugoslavije – versailleske tvorevine (Vidi: T. JONJIĆ, „Planovi federalizacije Jugoslavije. Promašeni argument partizanske kvazihistoriografije“, Republika Hrvatska, 46./1997., br. 196., Zagreb, rujan 1997., 43.).
[18] M. ĐILAS, Članci 1941. – 1946., 80.
[19] „22. lipnja 1941. počeli smo stvarati krvlju zapečaćeno bratstvo sa Sovjetskim Savezom – jamstvo naše slobode i nezavisnosti“, Vjesnik, 5./1945., br. 54, Zagreb, 22. lipnja 1945., 1.
[20] „Živjela prva godišnjica bratskog saveza naroda SSSR-a i Jugoslavije“, Vjesnik, 6./1946., br. 301, Zagreb, 11. travnja 1946., 1.
[21] Francuski povjesničar François Furet o Paktu o nenapadanju piše: „Riječ je o savezništvu, a ne samo o dogovoru o nenapadanju, kao što se htjelo isprva prikazati, u vrijeme najžešće poljske krize. Javnu je objavu savezništva pratio i tajni dogovor, postojanje kojega će Sovjeti dugo poricati budući da tekst otvoreno utanačuje veličinu teritorija što ga partneri namjeravaju podijeliti, a sve uoči prodora njemačkih trupa na granicu Poljske“ (François FURET, Prošlost jedne iluzije, Politička kultura, Zagreb, 1997., 315.).
[22] I. JELIĆ, „Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe“, 64.
[23] Staljin, naime, nije motivirao narod na obranu internacionalističkim, već nacionalističkim parolama: zazivajući religiju i vojnu slavu iz carističkog vremena, narod se poticao na obranu borbom za „svetu Rusiju“ (Richard PIPES, Komunizam. Povijest intelektualnog i političkog pokreta, Alfa, Zagreb, 2006., 104.).
[24] Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, 22.
[25] J.B. TITO, Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941. – 1944. 22. Usp. ISTI, Sabrana djela, sv. 7., Beograd, 1982., 137.
[26] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 156.
[27] Isto, 232.
[28] „Narodni heroji NOB-a o državi HDZ-a“, Nacional, br. 188, Zagreb, 13. lipnja 1999., 24., 41.
[29] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, Globus, 41.
[30] Adil ZULFIKARPAŠIĆ, Put u Foču 25. 1. 1942. godine, u: Bleiburg, uzroci i posljedice, Knjižnica Hrvatske revije, München – Barcelona, 1988., 50.
[31] ZNOR, II/3, dok. 58, 157. – 168. Usp. NOBD, II., dok. 34, 93. – 95.
[32] Fikreta JELIĆ BUTIĆ, Hrvatska seljačka stranka, Globus, Zagreb, 1983., 158.
[33] Isto, 172.
[34] Odnosno – kako navodi T. Jonjić – između „četničkih pobunjenika i partizanskih odmetnika tijekom 1941., pa i u prvim mjesecima 1942. na vojnopolitičkoj i organizacijskoj razini nije bilo jasne razlike“ (T. JONJIĆ, „Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XI.). KPH i 1941. ostaje dosljedno na jugoslavenskoj liniji“, Politički zatvorenik, 10./2000., br. 98, Zagreb, svibanj 2000., 20.).
[35] Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Kratak pregled, Naklada Pavičić, Zagreb, 1994., 166.
[36] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., 180.
[37] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., 91. – 116. Usp. Ivan GABELICA, „Pravno-politički kontekst nastanka Banovine Hrvatske“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, zbornik radova, ur.: T. JONJIĆ – Zlatko MATIJEVIĆ, Naklada Trpimir, Zagreb, 2009., 244. – 247.
[38] Vidi: Krešimir REGAN, „Djelovanje Srpske pravoslavne crkve na području Banovine Hrvatske“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 249. – 278.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Izvješća 8. dalmatinskog korpusa nemaju nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale

Objavljeno

na

Objavio

U Časopisu za suvremenu povijest iz Zagreba, br. 1, 2018., str. 143. – 161., objavljen je članak »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«. Autor članka je Vladimir Šumanović.

U članku se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta što ga je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. Dokument opisuje Mostarsku operaciju koja je bila podijeljena u tri faze: operacija Bura, bitka za Široki Brijeg i bitka za Mostar. Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji držan kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije i u opravdavanju ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Autor donosi pet razloga zbog kojih drži da je dokument neautentičan.

Prvi razlog je dvojbeni karakter izvornika izvješća, odnosno izvornoga teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokumenata, a zatim u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija. Neimenovani major II. jugoslavenske armije jamčio je autentičnost dokumenta koji je objavljen u zborniku dokumenata. Taj podatak je sporan zbog toga što je 8. dalmatinski korpus izvješće uputio Generalštabu, a ne II. armiji. Tijekom svoga postojanja 8. dalmatinski korpus nije uopće bio podređen II. armiji, pa je nejasno kako se izvješće našlo u njezinu stožeru. Također, sporno je što je izvješće ovjerovio neimenovani major koji je bio zamjenik načelnika stožera II. armije, jer II. armija nije imala tu funkciju nego je tu dužnost obnašao potpukovnik Radoslav Đurić.

Drugi razlog je nadnevak izvješća, odnosno osobe koje su ga potpisale. Na izvješću je nadnevak 25. veljače 1945., a potpisali su ga politički komesar pukovnik Boško Šiljegović i zapovjednik general major Petar Drapšin. No, netočno je da se Drapšin mogao potpisati na izvješće jer je bio u Beogradu od 22. veljače do 4. ožujka.

Treći razlog je broj mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu spominju se dva srušena mosta, malo kasnije čak tri, da bi u podrobnom izvješću bilo spomenuto rušenje samo jednoga mosta.

Četvrti razlog donosi više podataka koji su izostavljeni iz izvješća. Ono uopće ne spominje likvidaciju franjevaca na Širokom Brijegu, iako su ih u sadržaju izvješća definirali kao jedne od organizatora operacije Bura. U svakom izvješću iznosili su odnos prema mjesnom pučanstvu jer je to odražavalo razinu stege pripadnika NOVJ-a ali u ovome izvješću toga nema. Izostavili su također pomoć britanskog zrakoplovstva tijekom Mostarske operacije, kao i broj bjegunaca u popisu gubitaka.

Vladimir Šumanović tvrdi da se zbog svih navedenih razloga može zaključiti da su obje inačice dokumenta nastale nakon završetka rata kako bi se stvorila poželjna slika prošlosti. Međutim, to nema nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kad, tko, gdje i na temelju čega je utvrdio da je u NDH počinjen genocid i holokaust?

Objavljeno

na

Objavio

Slušam prije par dana kako naš vrli „demokrat“, saborski zastupnik i politički predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac javno traži (sa saborske govornice, pred kamerama HTV-a) kazneni progon novinara, publicista i istraživača ratnog logora Jasenovac Igora Vukića zbog onoga što je izrekao u 15 minuta gostovanja na HTV-u gdje je bio pozvan vezano za predstavljanje svoje knjige.

Kao nekad u najcrnjim staljinističkim vremenima – u buksu zbog verbalnog delikta! Alal vera Milorade!
No, na stranu to. Mene je u svemu (donekle) začudilo nešto drugo.

Naime, Pupovac je Vukićev „crimen“ pokušao ugurati u odredbu KZ Republike Hrvatske (Članak 325.) koja govori o „negiranju djela genocida i zločina holokausta“, i „poticanje na nasilje i mržnju“!?

Dakle, Pupovac polazi od činjenice da je u NDH i Jasenovcu izvršen genocid, pa je umjesno zapitati: KAD, GDJE I TKO JE TU ČINJENICU UTVRDIO I NA TEMELJU KOJIH PODATAKA?

Možda sam nešto propustio naučiti u životu, pa bih volio da mi netko kompetentan odgovori na to pitanje.
Da sam saborski zastupnik, ja bih prvom prigodom predložio amandman na KZ RH (Članak 325 a) u kojemu bi stajalo sljedeće:
„Tko zlonamjerno preuveličava ratne žrtve s namjerom lažnog optuživanja bilo kojeg naroda, vjerske, rasne ili etničke skupine za kazneno djelo genocida ili holokausta, kaznit će se istom kaznom kao i počinitelj kaznenog djela opisanog u prehodnom Članku KZ“.

I siguran sam da bi Pupovac i njemu slični prije došli pod udar odredbi takvog KZ, nego Igor Vukić i drugi istraživači KOJI SE BAVE UTVRĐIVANJEM ISTINE I SVOJE REZULTATE ISTRAŽIVANJA JAVNO PREZENTIRAJU I ZASTUPAJU.

Naravno, naši vrli zastupnici na čelu s predsjednikom Sabora Jandrokovićem (uz časni izuzetak Steve Culeja), već po običaju nisu reagirali, jer u „svetu kravu“ Milorada se ne smije dirati, što god on govorio i koliko god lagao i vrijeđao. Jer, Milorad na svojim plećima drži na životu vladajuću koaliciju. Jadno i žalosno, ali je tako!

I zato Milorad može slobodno i do mile volje nastaviti sa svojom otrovnom propagandom i lažima u nedogled, bez ograničenja, pa i ponavljati nebuloze o „izvršenom genocidu“, o „20.000 – i više – ubijene i ‘umorene’ djece“ u Jasenovcu itd., itd.

Za početak, Milorad bi trebao odgovoriti: Gdje su pokopane „žrtve“ o kojima govori (uključujući i „20.000 djece“) i kako lažni popis JUS Jasenovac na kojemu je do sada pronađeno preko 14.000 lažnih „žrtava“ može poslužiti kao bilo kakav dokaz?

No, ima nešto što je gore čak i od njegove prljave, zloćudne velikosrpske propagande.

A to je naša šutnja – šutnja onih KOJI NE BI SMJELI NA OVO ŠUTJETI!

Je li normalno da se Pupovcu na ove zloćudne objede i podmukle otrovne laži ne odgovori?

Tko, kad, gdje, kako i na temelju čega je utvrdio da su u NDH počinjeni genocid i holokaust? Je li to legitimno pitanje, ili svakoga tko ga postavi čeka zatvor?

Koliko znam, u dosadašnjoj povijesti ljudskog roda ni jedna država na svijetu nije osuđena za genocid (pa čak ni Srbija i „republika srpska“), nego pojedinci za koje je utvrđeno da su osmislili, planirali ili provodili to najteže djelo koje se sankcionira po međunarodnom pravu.

Isto tako znam (volio bih da me netko ispravi ako nisam u pravu), da u optužnici protiv Ante Pavelića podignutoj od Okružnog javnog tužilaštva za grad Zagreb (Broj: B 124/51, Zagreb od dana 7.V.1956., na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku) vezano uz zahtjev za njegovu ekstradiciju, nema tih kvalifikacija, niti ih je, kako već rekoh ikad utvrdila ijedna relevantna međunarodna ili domaća (jugoslavenska) institucija.

Anti Paveliću se nikad čak nije sudilo – ni u odsutnosti! Ako je postojalo djelo genocida, odnosno, ako su te okolnosti činjenično utvrđene, kako je to moglo ostati nekažnjeno? Zašto u Jugoslaviji nikada nije proveden sudski postupak, utvrđene okolnosti njegove krivnje i potom mu presuđeno za ono za što ga se tereti i optužuje već više od 70 godina?
Tu nije teško zbrojiti dva i dva. Da su imali bilo kakvih elemenata za dokazivanje onoga što su tvrdili, komunisti bi itekako sudili javno – pa i u odsutnosti – i Paveliću i ostalima i od toga bi itekako napravili propagandnu predstavu, ali budući da je sve bilo na „klimavim nogama“, pametno su zaključili kako bi od takvih sudskih procesa imali više štete nego koristi.

Optužbe za genocid isuviše su ozbiljne stvari da bi se nekomu dopustila bilo kakva improvizacija.

I da se razumijemo. Nisu ovdje u pitanju NDH niti Pavelić, nego nametanje krivnje današnjoj Republici Hrvatskoj kao „sljednici ‘genocidne tvorevine’ NDH“.
To je prljavština koja se nama Hrvatima podmeće zadnjih 50 godina, od strane Vladimira Dedijera, Milana Bulajića, Vasilija Krestića, Antuna Miletića i sličnih propagandista srpsko-komunističkog agitpropa, a danas to rade Vučić, Vulin, Dačić i Milorad Pupovac.

„Nesvakidašnji i opasni nastup bivšeg novinara Igora Vukića“ (kako reče Pupi) nedavno na HTV-u bio je samo povod da se na njega sruči lavina optužbi i kleveta, uz prijetnje progonom, zbog istine koju je izrekao.

Ja sad javno postavljam sljedeća pitanja:
1. Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da su u NDH izvršeni genocid i holokasut?
2. Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da je Ustaški pokret izvršio genocid i holokaust?
3. Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da je dr Ante Pavelić osmislio, planirao i provodio genocid i holokaust u NDH (1941-45)?
4. Zašto nikad nije suđeno dr Anti Paveliću?

Pitanja ima još, ali neću ih sve postavljati, jer mislim da je i ovo dosta za 5-6 ili 10 godina zatvora (po Miloradu Pupovcu i njegovom „zakonodavstvu“), a to bi za mene bila (u ovim godinama) vjerojatno doživotna robija.

Zlatko Pinter/Kamenjar

VIDEO! Igor Vukić u Bujici: Ne bojim se Pupovčevih prijetnji zatvorom!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori