Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Ristić umjesto Bajrušija – Josipović ponovno zatraljao

Objavljeno

na

Objavio

Josipović je  nastavio sa svojim lažima o događajima u Širokom Brijegu 1945. godine, a ovaj  put mu je umjesto Roberta  Bajrušija pokušao asistirati novinar Večernjeg lista Borislav Ristić. I opet neuspješno, jer je  Ivo Josipović u tolikoj mjeri intelektualno potkapacitiran da nije uspio zahvatiti ni  ovaj Ristićev centaršut kako treba.

Ali, sad bar  imamo dokaz  da je cijelu priču pokrenuo portal Kamenjar.com mojim osvrtom na upad sljedbenika najgore zločinačke ideologije u povijesti čovječanstva – socijalizma, na tribinu u organizaciji don Damira Stojića na kojoj je  o svom obraćenju u zatvoru, gdje je nevin proveo više od 17 godina, svjedočio Dario Kordić.
Ristić je u Večernjem listu, dakle novini kojom suvereno vladaju pijuni Georga Sorosa tobože „napao“ Josipovića u jednom igrokazu kojim je mene osobno pokušao pogoditi ispod pojasa.  A koji dan kasnije  Ristiću se u „napadu“ na Josipovića pridružio i  notorni Branimir Pofuk, koji par dana kasnije  u svom pamfletiću u kojem napada i pljuca po svojoj omiljenoj meti – Katoličkoj crkvi u  Hrvatskoj, nimalo slučajno spominje medački džep.

Također nimalo slučajno, Ristić relativizira genocidni zločin streljanja  261 ranjenika iz vukovarske bolnice trpajući taj genocidni zločin u organizaciji  „Uprave bezbednosti JNA“ kolokvijalno poznatije kao KOS, s  legalnim, legitimnim, preventivnim i neočekivanim napadom HVO-a na selo Ahmiće u srednjoj Bosni, kao što relativizira zločinačku ulogu jugo-srpskog generala Ratka Mladića trpajući ga  u isti koš s generalom Mirkom Norcem, kojeg  je pravosuđe u Hrvatskoj, bez ijednog jedinog dokaza, osudilo u čak  dva predmeta.

Ako ponovno pročitate moja dva teksta u kojima sam za Kamenjar.com prokomentirao prepisku između Sesardića i Josipovića, lako ćete uočiti da sam istakao upravo slučaj Ahmića i  generala Norca kao  antipode Josipovićevim papajzanijama u kojima relativizirajući ratni zločin  nad Franjevcima u Širokom Brijegu on  zapravo brani ideologiju internacional-socijalizma (komunizma) i svog oca koji je kao  visoko-pozicionirani  član komunističke partije u bivšoj propaloj državi sudjelovao u odlukama o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. Pa kad  Josipović već nema hrabrosti bubnuti da je pokćerka Stjepana Ševe, mala Rosemarie u  dobi od  9 godina bila „naoružana“, on se tim lažima istovara po Franjevcima sa Širokog.

Pritom Josipović ponovno ne navodi niti  jedan relevantan izvor za  svoje izmišljotine. Ponovno mu se pričinjavaju „britanski i  njemački izvori“ kojima on naravno, ne navodi točnu  referencu jer isti ne postoje, ali u priču uvodi novu kategoriju – „rođake partizanskih sudionika borbi“.  Pritom kaže:

U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri.“

Josipović ovdje kao  izvor navodi nekakvog „g. Torbicu“ i to je jedini „rođak“ kojem navodi  bar prezime. Ovim bijednim „argumentom“ Josipović zakucava obje  moje teze kao  točne:

1. Riječ je o potpuno maloumnoj osobi

2. Riječ je o  osobi koja  nema blagog pojma o pravnoj znanosti

Svjedočenje  fantomskih „rođaka“ pa i „g. Torbice“ u pravnoj znanosti zove se svjedočenje iz druge ruke, odnosno svjedočenje po čuvenju, odnosno rekla-kazala i ni u jednom uređenom  pravnom sustavu bilo koje pravne države ne može se uzeti kao dokaz.
Osim toga, ono što  Josipović iz treće ruke prepričava to što mu je „g. Torbica“ prepričao iz druge ruke u direktnoj je suprotnosti s onim što je  Robert Bajruši objavio u svom famoznom dodatku, navodeći dokument-izjavu „komandira 1. čete 1. bataljona Ivana Jukića“ koji je očito i sam bio sudionik u  počinjenju ratnih zločina koje je pokušao opravdati  tezom o  „ šest naoružanih klerika koji da su se predali“.
Dakle, izjavu direktnog  sudionika borbi, a vrlo vjerojatno i počinitelja ratnog zločina  nad  nenaoružanim Franjevcima, Josipović iz treće ruke  pobija preko  „g. Torbice“ iz druge ruke.
To  vam tako izgleda kad internacional-socijalisti odnosno komunisti krenu sa svojim lažima, pa onda  svaki put iznova griješe upadajući u novu, sve dublju i sve veću laž.

Josipović također u svom pamfletu Ristića „napada“ samo pričom o tome da mu „udaraljke iz spota sliče na hrenovke“ i to je sve.

Iz  toga  je jasno da su se Ristić (koji  je se mnom  na facebooku imao nekoliko pokušaja srazova argumentima i predviđanjima i svaki put je izvukao deblji  kraj jer je i on jedan intelektualno potkapacitirani  blefer koji se  u svom  „napadu“ na Josipovića a zapravo u napadu zavisti  otresao o mene ) Josipović, Pofuk i  Bajruši  udružili u pokušaju  neuspješnog napada na Kamenjar i mene osobno.
Unatoč činjenici da ja stalno njih i  puno sličnih njima stalno pozivam na  sučeljavanje argumentima, kad god hoće, gdje god hoće, koliko god njih da se skupi protiv mene samog, pod kojim  god uvjetima hoće, oni glume da me ignoriraju, a  stalno im se događa da se očešu od mene, i  o demokratski portal Kamenjar kojeg bi oni na silu htjeli proglasiti „ustašoidnim“. Pa zašto onda svi odreda čitaju tekstova s  „ustašoidnog“ portala?  Zašto tu usiljeno ne glume ignoranciju?

Par riječi o medačkom džepu: baš kao i  u slučaju Ahmića, riječ je o preventivnom, legalnom i  legitimnom napadu. Akcija „medački džep“ odnosno pravim imenom „džep 93“ je briljantna  i kao  suza  čista, kirurški  precizno  izvedena vojna operacija nižeg taktičkog značaja. Da je bilo tko od nabrojanih  diletanata uopće pročitao presudu notornog Mrčele o medačkom džepu vidio bi da se čak ni notorni Mrčela nije usudio osuditi  generala Norca za ubojstvo. Naime, general Norac u toj presudi osuđen je samo za uništavanje imovine, bez obzira što ta priča nimalo ne  drži vodu i što  je  sve u svezi s tim nepostojećim kaznenim djelom bilo počinjeno u  skladu s  međunarodnim ratnim pravom.

Par riječi o Ahmićima: Ahmići su bili legalan i legitiman vojni cilj HVO-a, a tijekom operacije bilo je  nešto kolateralne štete. Materijalnih dokaza da se u Ahmićima dogodio ratni  zločin nema, a ako  su točne špekulacije o incidentima tijekom  te operacije koje se mogu podvesti pod kršenje međunarodnog ratnog prava, riječ je o  pojedinačnim incidentima koji su se dogodili na mah.

Postoje  dva osnovna tipa  ratnih zločina, jedan je zločin na mah kakav se dogodio u vijetnamskom selu My  Lai  od strane američke  vojske, i postoji hladnokrvan, smišljen  i  organiziran zločin kakvog su  počinili njemački nacional-socijalistički zločinci  u  češkom (tada još čehoslovačkom) selu  Lidice.

Ako je  zločina  u Ahmićima i bilo, takav  spada u My Lai kategoriju.
S druge strane, streljanje 261 ranjenika na Ovčari bez  ikakve sumnje spada u Lidice kategoriju.

Trpati takve stvari kao što to čini Ristić, u isti koš, podlo je i zlonamjerno. Isto tako, ako je  već Ristić naveo Blaškića kao paradigmatskog počinitelja zločina Hrvata nad Muslimanima u BiH mogao je  bar  navesti Hadžihasanovića ili Kuburu kao u Haagu  pravomoćno osuđene muslimanske zločince za zločine nad Hrvatima. Međutim, gle čuda, Ristić od Muslimana navodi  samo Delića, koji je u  Haagu osuđen samo  za zločine nad Srbima, a oslobođen za zločine nad Hrvatima.
Malo  je  tu  previše zlonamjernih  podmetanja da  bi se govorilo o „slučajnostima“.

U „Matchdayu 2.“ pokazao sam kako Josipović spominjanje zloglasne nacional-socijalističke tajne policije GESTAPO u izvješću OZNA-e želi proturiti kao  „njemački izvor“. I sad, u svom kupus-pamfletu objavljenom u Večernjem listu ponavlja  istu laž. Josipović zapravo stalno ponavlja jedne te iste laži ne  nudeći nikakve izvore ni reference.  To je vjerojatno stoga jer je  usvojio informacijsku doktrinu  socijalista Josepha Goebbelsa po kojoj „ako dovoljno puta izgovoriš laž, ljudi će to početi smatrati istinom“.
Josipovićeva laž da su Franjevci  bili naoružani i da su sudjelovali i borbama najbolje je demantirana forenzičkim nalazom medicinskog tima koji se bavio  ovim pitanjem, a kojeg  možete vidjeti na slijedećem linku:

http://www.cmj.hr/2007/48/4/17696307.htm

Kad bi Josipovićevu laž pokušali nekako spojiti  s  ovim medicinsko-forenzičkim, dakle  znanstvenim nalazom, ispalo bi da su „rođaci  g.  Torbice“ bili toliko precizni da su uslijed borbe u kojoj  sve pršti od metaka, bombi,  granatiranja i  bombardiranja bili  toliko precizni da  su gotovo sve do jednog  Franjevca  uspjeli pogoditi u glavu, a najmanje troje i u zatiljak. A ako su Franjevci u  borbi bili pogođeni u zatiljak, to  znači da  su  bili leđima okrenuti „mladim partizanima“ a  to pak onda  znači  da bi njihovo oružje bilo napereno u  suprotnom smjeru od partizana, odnosno, prema  ustašama i Nijemcima.
I  stoga, da se je  na bih dalje upuštao u bilo kakav pokušaj repliciranja Josipoviću u pokušaju opravdavanja ovog  notornog ratnog zločina nad hercegovačkim Franjevcima, ja ću se  usredotočiti  na ono  što njega, Bajrušija, Pofuka, a moguće i Ristića najviše bode i boli, a to je nikakva  ili gotovo  nikakva razlika između nacional  i internacional socijalizma.

Njemački izvor

Vladimir Resun, operativac sovjetske tajne policije GRU, 1978. godine prebjegao je u Englesku  kako bi, pod pseudonimom „Viktor Suworow“ mogao objaviti svoju  knjigu „Ledolomac“.
O svemu tome snimljena je TV-serija  „Crvena Europa“, koja obiluje vrlo zanimljivim detaljima koji spadaju u domenu  „Tabu tema“, nečeg o čemu se ne smije ni misliti a kamoli govoriti, bez  obzira što  se radi o tvrdim, dokumentiranim i  vrlo argumentiranim činjenicama. Takvi poput Josipovića odmah  će potegnuti da se tu radi o  „revizionizmu“ što je  njihov  pojam za širi, dublji i  nadasve kompletniji uvid u činjenice.

Tako imamo činjenicu da je uz  Marxa i  Engelsa, dakle začetnika ideje genocida, najveći  idejni zločinac u povijesti čovječanstva, Vladimir Iljič Lenjin  1916. godine u  svom „Vojnom programu  revolucije proleterijata“ napisao kako „će biti potreban i drugi svjetski rat“ jer „ako socijalistička revolucija nije na svjetskoj  razini pokrenuta u prvom ratu, bit će potreban još jedan, kako  bi se  revolucija pokrenula na globalnoj  razini“.  Zatim  imamo 1920. godine pokušaj Tuhačevskog  da kroz Poljsku prodre u  Njemačku kako bi dao oružanu potporu njemačkim komunistima u  pokušaju provođenja revolucije. Dakle, 1920. godine, Njemačka je na koljenima  zbog poraza u prvom  svjetskom ratu, ponižavajućim odredbama Versajskog ugovora, katastrofalno lošom ekonomskom situacijom koju prati ogromna inflacija, i takvi uvjeti  su  plodno tlo za sijanje socijalističkih-komunističkih ideja, jer takve sulude ideje mogu se provoditi samo u uvjetima rata i totalne bijede, budući da  takve ideje nitko normalan u bilo kojoj stabilnoj državi ne bi prihvatio.  Mala digresija: poznata je ona  komunistička direktiva s kraja drugog  svjetskog rata u bivšoj jugoslaviji koja je i dovela  do masovnih  pljački, ubijanja i otimačine, jer je cilj bio uspostaviti čim veći  bjedu, budući da je čim veća  bjeda plodnije  tlo za sijanje komunističkih ideja. I to stoji u korijenu svih zločina, pa i  onih  570 tisuća ubijenih  od strane  režima kumrovečkog bravara koje navodi britanski izvor,  ugledni  Daily Mail.

Pohod  Tuhačevskog neslavno je propao jer je hrabra poljska  konjica taj pohod osujetila u  samom  začetku, a  njemački narod  je s  druge strane, unatoč lošim životnim uvjetima bio dovoljno zreo za odbacivanje komunističkih  ideja.

1923. godine, u Rusiji  se obilježava 6 obljetnica „oktobarske  revolucije“ dakle  7. studenog odnosno  novembra ( i tu je jasno vidljiva ta neodoljiva želja komunista za produkcijom laži, čak i  onih  najbizarnijih, kad događaj  iz studenog  bez ovećeg facijalnog grča, mrtvi-hladni smještaju u listopad).
Sutradan, 8.  studenog 1923. Adolf Hitler izjavljuje  „I nama treba revolucija“ i u  jednoj bavarskoj pivnici pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada.
Razloge pogledajte na ovom, njemačkom izvoru koji se referira na bivšeg sovjetskog tajnog agenta  kojeg je prihvatila i politički azil mu odobrila Velika Britanija:

1927. godine, novi vođa sovjetske komunističke partije i kominterne, Josif Visarjonovič Staljin kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći  na vlast u  Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju kako bi  se stvorila kriza da   bi fašist  Hitler mogao doći  na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“.
U to vrijeme u Njemačkoj je  postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka,  prije svega konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s  jedne strane su imali Hitlerove nacional-socijaliste a s druge komuniste odane Moskvi, odnosno kominterni odnosno Staljinu. Stoga Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da  pomognu Hitleru  istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice i doći na vlast. I kad je srušena  Weimarska republika a Hitler 1933. došao na vlast, samo je trebalo čekati izbijanje rata. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacional-socijalisti i  njemački fašisti odnosno nacional-socijalisti tijesno surađuju  (što je samo još jedan dodatak u prilog tezi kako nije problem ni u nacionalizmu  ni  u  internacionalizmu,  nego je problem u socijalizmu, koji je u  samom svom  startu  jedna zločinačka  i genocidna ideologija). 23. kolovoza 1939.  godine tajna  suradnja njemačkih  nacional  i sovjetskih internacional socijalista postaje javna kroz sporazum Molotov-Ribbentrop. Nakon toga kreće zajednički napad sovjetskih internacional i  njemačkih  nacional  socijalista  na  katoličku  Poljsku, i krvavi genocid  nad  poljskim narodom, koji je, među ostalim bio krvav djelom i zato što je  predstavljao osvetu  za ometanje pučističkih komunističkih nastojanja Tuhačevskog 1920. godine.

Ostatak  vrlo zanimljivih i prešućivanih činjenica pogledajte u videu, odnosno u  njemačkom izvoru.

Zaključak je  jasan.  Nacistička braća komunisti danas pojam „revizionizam“ svim silama žele dovesti u negativan kontekst isključivo zato da se ne bi vidjelo kako oni ne samo da nisu ništa bolji,  nego su u većini  slučajeva čak i gori od svoje braće po socijalizmu i ateizmu.  Pa  onda miješaju kruške i  jabuke, izmišljaju „naoružane fratre“ kako  bi pokušali  opravdati ubojstva nedužnih malodobnih djevojčica itd.

Vrijeme je da se pravosudna grana vlasti u Republici Hrvatskoj počne držati rezolucije 1481. Vijeća Europe kao i Deklaracije Europskog parlamenta  od 23.  kolovoza 2008. godine i da  svaku fašističku,  nacističku, komunističku, odnosno zajedničkim nazivom – socijalističku  tendenciju počne tretirati jednako, kao zagovaranje  zločinačkih, totalitarnih i  genocidnih  ideja, i da u sankcioniranju istih nema milosti,  te da time osnaži demokratske tendencije u hrvatskom društvu, kako se više nikad ne bi  moglo dogoditi da zagovornici genocidnih ratnih  i poratnih zločina sjede na Pantovčaku, ili da glume novinare po mainstream  medijima…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Korišteni  izvori i  korisni  linkovi:

– Crvena Europa, epizoda 1. „Sovjet“
https://www.youtube.com/watch?v=bMg0g0kWnd4&t

– Crvena Europa, epizoda 2. „Izdajnik“
https://www.youtube.com/watch?v=HFY95NcSW90

– Crvena   Europa, epizoda 3. „Komunizam“
https://www.youtube.com/watch?v=P3_L96j-huE&t

– Crvena Europa epizoda 4. „Imperij“
https://www.youtube.com/watch?v=lPYeDPeK0Ks&t

– Crvena Europa epizoda 5. „Suworow“
https://www.youtube.com/watch?v=qA_d172pLKw&t

– Crvena Europa epizoda  6. „Osloboditelj“
https://www.youtube.com/watch?v=fI_YIRCumCo

– Crvena Europa epizoda 7. „Saveznik“
https://www.youtube.com/watch?v=SzP1iGMwfs8&t

– Crvena Europa epizoda 8. „Katastrofa“
https://www.youtube.com/watch?v=S114XmqAyOs&t

Rekonstrukcija ubojstva Stjepan Ševo
https://www.youtube.com/watch?v=MCiCmWeng4o&t

Ostali korisni linkovi:

https://kamenjar.com/grabovica-najtezi-i-najkrvolocniji-zlocin-u-muslimansko-hrvatskom-gradanskom-ratu-u-bih/

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32659-ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32739-dogaaji-i-okolnosti-koje-su-prethodile-preventivnom-napadu-hvo-a-u-ahmiima-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32939-analiza-saetka-presude-dariju-kordiu

https://kamenjar.com/gdje-su-dokazi/

https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic-part-ii-demokratski-portal-uzvraca-udarac/

https://kamenjar.com/ivo-josipovic-ustasofili-zele-promijeniti-vrijednosni-sustav/

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tko bi mogao stajati iza namještanja Milijanu Brkiću?

Objavljeno

na

Objavio

Navodna afera s Milijanom Brkićem kao glavnim organizatorom prisluškivanja previše podsjeća na neke ranije slučajeve koji su se dogodili pod vrlo sličnim okolnostima. Dinamika iznošenja lažnih optužbi je toliko podudarna da se ne može raditi o slučajnostima.

Ukoliko pogledamo tko je tada stajao iza napada, nije problem zaključiti tko je i sada u ulozi organizatora lažnih konstrukcija.

Namještena afera koja je imala posve identičnu strukturu se dogodila uoči izbora u prosincu 2011. godine. Tada je protiv glavnog tajnika HDZ-a nekoliko mjeseci prije izbora iznenada otvorena istraga, nakon medijske pripreme vrlo slične kao i u aktivnostima protiv Milijana Brkića.

Najprije su krenuli napisi u medijima prema kojima taj političar želi srušiti vrh HDZ-a i da navodno ima neki tajni plan. Zatim se kazneni progon započeo najavljivati kroz probrane medije, izjavama da se polako stezao obruč. Nakon takve medijske pripreme je navedeni političar doista postao osumnjičen i pozvan na davanje izjave u USKOK, naravno uz medijsku paradu ispred zgrade, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net.

ISTRAGA OBUSTAVLJENA

Nakon davanje izjave u USKOK-u je protiv tog političara formalno otvorena istraga kao konačna metoda difamacije. Mjesecima je povlačena po medijima što je postalo povod za izbacivanje sa izbornih lista. Ako se ne sjećate o kojem slučaju se radi, podsjetit ćemo vas da je žrtva fabriciranih prijava taj put bio Ivan Jarnjak.

Pitate se koji krivac je stajao iza cijele akcije?

Ako možemo zaključiti po objavama u medijima, jedan poznati političar mu je prijetio da će protiv njega biti podnesene i druge optužnice, a dojam je pojačala činjenica da je tadašnji glavni državni odvjetnik viđen kako dolazi upravo njemu na sastanak.

O insinuacijama u tom slučaju dovoljno govori činjenica da je istraga obustavljena jer nije bilo nikakvih dokaza, o čemu je USKOK izvijestio jedan dan nakon provedenih izbora.

Nakon odbacivanja kaznene prijave nitko se nije ispričao, niti su represivna tijela odgovarala za služenje političkim interesima i za unutarstranačke obračune. Međutim, navedeni organizator je i nakon obustave istrage zaprijetio Jarnjaku da mu se spremaju nove optužnice. Jarnjak je na takvu prijetnju optužbama vrlo burno reagirao i umalo je došlo do fizičkog obračuna.

FABRICIRANJE NOVIH OPTUŽBI

Razlog radi kojeg je protiv Ivana Jarnjaka tada bila podnesena kaznena prijava bio je u njegovim najavama da bi se mogao kandidirati za neko od vodećih mjesta u HDZ-u. Iz takve situacije se može zaključiti da je neutemeljena prijava imala isključivi cilj difamacije mogućeg kandidata.

U potrazi za porijeklom represivnih metoda, više puta je bilo objavljeno da je organizator netko tko je vjerojatno bio suradnik UDBE, što je u medijima potvrdio i bivši ravnatelj te službe. Zanimljivo je da su upravo 2011. godine na izborne liste HDZ-a prvi put stavljeni Davor Božinović i Andrej Plenković kao novi perspektivni kadrovi. Dakle, podmetnuta je lažna afera Tuđmanovom ministru a na listu je došao Davor Božinović koji je bio predstojnik Mesićevog ureda.

Ako usporedimo strukturu prikazanog slučaja sa insinuacijama o Milijanu Brkiću, očito je da se radi o istovjetnim metodama, a samo je sadržaj optužbi drugačiji. Razlika je i trajanje navodne afere te izostanak cilja kojeg su pokretači očekivali.

Očito su vjerovali da će tri-četiri mjeseca biti dovoljno za cijelu operaciju, a to se moglo vidjeti i po naručenim naslovima u nekim medijima krajem 2018. godine. Nakon što su shvatili da im se plan izjalovio, panično su krenuli sa fabriciranjem novih težih optužbi koje sada već graniče sa nevjerojatnim. Radi toga se podmetanje toliko rastegnulo da više nikome ne nalikuje na pošteni pravni postupak.

Ako usporedimo navedena dva slučaja iz 2011. i 2018. vidljiva je potpuno ista struktura:

1. senzacionalno medijsko otkrivanje plana rušenja vlasti,

2. navodi o stezanju obruča radi pripreme kaznene prijave,

3. najava preko medija da će biti osumnjičeni,

4. davanje izjave u USKOKU uz javnu paradu probranih novinara,

5. otvaranje istrage,

6. odbacivanje prijava i istrage nakon popuštanja pozornosti medija,

7. prijetnja novim lažnim optužbama.

KAKO JE MOGUĆE PRISLUŠKIVATI MUP?

Propadanje plana organizatora je vidljivo u prebacivanju navodnih skandala na razna druga područja. Kad su odbačene sve optužbe protiv Milijana Brkića za tzv. elitnu prostituciju i tzv. SMS aferu, a pokazalo se da supruzi nije nadzirao poštu pa će i ta prijava biti uskoro odbačena, odjednom je izmišljen tzv. novi krak afere o prisluškivanju ministara ili premijera, ali bez ikakvih iznesenih dokaza koje bi takve optužbe prirodno zahtijevale.

Zašto niti jednom ozbiljnom mediju, niti novinaru, nije neobično kako to da nema dokaza za ovako ozbiljne optužbe?

Zašto niti jedan novinar nije provjerio kakve bi to tehničke uređaje i pristup komunikacijskim pravcima trebao imati netko tko bi želio prisluškivati MUP?

Ako je nešto tako izvedivo amaterima sa laptopom, zašto onda strane obavještajne službe trebaju silnu tehniku za prisluškivanje?

Znate li da u MUP-u postoji odjel inženjera kojima je jedina zadaća kriptografska zaštita komunikacija?

Zašto ministar Božinović ne kaže da prisluškivanje uopće nije bilo moguće? Bio je predstojnik Mesićevog ureda i sigurno se sjeća da čak niti strane službe nisu mogle prisluškivati, pa im je Mesić bez zakonske osnove zato ponudio Tuđmanove transkripte.

Kako to da iz postupka cijelo vrijeme cure navodne informacije medijima, a osumnjičenici i njihovi odvjetnici uopće nemaju prava uvida u spis?

Da li to znači da ministar policije uopće nije žrtva prisluškivanja, nego on ustvari manipulira tijelima kaznenog progona?

Cijela navodna afera traje već više od pola godine. Mislite li da neki opskurni tjednik već ne bi odavno objavio neki konkretni dokaz da išta takvo postoji?

Kako to da državni odvjetnik odjednom izgubi spis i ne preuzme odgovornost, nego odmah uz presumpciju krivnje pokušava insinuirati nešto što u spisu ne stoji?

A onda se nakon razvlačenja otkrije da je sve bilo po zakonu, ali državni odvjetnik ne stane pred javnost i ne ispriča se za narušavanje ugleda?

Možda naši pravosudni dužnosnici nisu upoznati da Europski sud za ljudska prava u okviru čl. 18. Konvencije primjenjuje tzv. test predominantnosti političkih motiva u kaznenom progonu, što ovakav slučaj stavlja uz bok mračnoj praksi u nekim bivšim državama Sovjetskog Saveza. Veliki domaći pobornici europskih principa će možda imati čast da ih se spomene u presudi Europskog suda za ljudska prava.

U lažnoj aferi postoji toliko nelogičnosti da je teško nabrojati.

Kako to da se jednog osumnjičenika okrivljuje da on prenosi informacije medijima, a on uopće nema uvida u spis?

Ponavljaju mu pretragu i uhićenje, iako je pola godine bio u zatvoru i informacije su jedino mogle curiti iz državnih tijela?

Zamislite paradoks da okrivljuju osumnjičenika da je on sam protiv sebe davao lažne informacije?

Kako to da postupak traje toliko dugo iako su sve istražne radnje davno provedene?

VARGA JE MOŽDA PRISLUŠKIVAO MERKEL, MACRONA…

Javnost nije reagirala na prisluškivanje premijera i ministra, pa će možda sljedeći broj opskurnog tjednika vjerojatno pokušavati sa nekim još neobičnijim konstrukcijama. Možda će pisati nešto kao da je Varga prisluškivao Merkel i Macrona, postavljat će se pitanje ima li kakve intime među njima, a jedna strana televizija sa domaćom adresom će možda pokrenuti veliku priču o nekom novom domaćem cilju prisluškivanja, možda da je nadziran Luka Modrić ili kardinal Bozanić.

Možda će se javiti neki preparirani svjedok sa nekom starom pričom u kojoj će opet napadati ugled Milijana Brkića. Ne bi bilo neobično niti da netko kaže da je pronašao neku žicu kraj telefonske utičnice, neki diktafon, bateriju ili neki sličan dokaz.

Jedini problem sa starim trikovima je što nakon par izvedbi više nikome nisu zanimljivi i nemaju očekivani efekt. Suradnici koji se u ovoj paradi skrivaju iza političkih marioneta istrošili su uvjerljivost medijskih manipulacija i nitko im više ne vjeruje. U cijelom slučaju je vrlo zanimljivo ponašanje najviših vladinih dužnosnika koji konstantno glume nezainteresiranost i prepuštaju istraživanje institucijama, a ustvari tim institucijama rukovode i omogućuju rastezanje namještenog slučaja isključivo za medijske potrebe.

Zar to nismo godinama slušali od Mesića, koji je szstavno ponavljao “neka institucije rade svoj posao”, a na čelu tih institucija bili su ljudi koje je on osobno tamo “uhljebio”!

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari