Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Video – Iskaz Marka Juriča u DORH-u

Objavljeno

na

Objavio

Protiv Marka Juriča, Državno odvjetništvo RH pokrenulo je kazneni postupak zbog navodnog “pozivanja na nasilje i mržnju”…  Razlog je objava na Z1 televiziji u kojoj je Marko Jurič upozorio Zagrepčane na opasnost od širenja četničke ideologije u centru Zagreba na Cvjetnom trgu. Povod je bilo poznato pjevanje pjesme prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj mitropolitija Porfirija, koji je u toj pjesmi veličao četničku ideologiju i poznatog četničkog zločinca popa Močila Đujića.

Donosimo video snimku iskaza

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Ovo je diplomat koji je kardinalu Puljiću rekao: ‘Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u svojim javnim istupa kada god je govorio o ulozi međunarodne zajednice u obespravljivanju Hrvata uvijek je spominjao kako mu jedan zapadni diplomat rekao: “Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite”.

No kardinal nikada nije želio otkriti ime tog diplomata. No, Hrvatski Medijski Servis od pouzdanog izvora otkrio je o kojem je diplomatu riječ. “Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite”, doslovno tako kardinalu je rekao američki veleposlaniku u BiH Thomas Miller, otkrio je izvor HMS, koji je zamolio da mu se ne otkriva identitet.

Miller je bio veleposlanik SAD-a u vrijeme kada je na čelu OHR-a bio Wolfgang Petritsch, a na čelu OESS-a američki diplomata Robert Barry. Barry je netom prije izbora predložio je izmjene Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva, koje je Povjerenstvo usvojilo 14. listopada 2000., mjesec dana prije održavanja izbora. Te izmjene poznate su kao Barryevi amandmani.

Njima je omogućeno da čak trećinu izaslanika u Klub Hrvata Doma naroda parlamenta FBiH izaberu Bošnjaci, iz većinski bošnjačkih županija, što je ustavni sud BiH, 2016. po apelaciji Bože Ljubića proglasio neustavnim i izbrisao iz Izbornog zakona BiH.

Istovremeno je tadašnji visoki predstavnik Wolgang Petritsch nametnuo ustavne amandmane prema kojima je bilo omogućeno da se uz pomoć jedne trećine izaslanika u nacionalnim klubovima, umjesto do tada polovice, može izabrati predsjednik i dopredsjednici FBiH i Federalna vlada  bez stranaka za koje je glasovala većina Hrvata. Uz to dotadašnji paritet u Vladi FBiH je izmjenjen, pa je umjesto polovice određeno da Hrvati imaju tek trećinu ministarskih pozicija u Vladi FBiH.

Thomas Miler osobno se angažirao u sastavljaju Vlade FBiH, koju je činila tzv “Alijanse za promijene”, predvođena SDP-om, u kojoj su umjesto HDZ-a, stranke za koju je tada glasovala većina hrvatskih birača izašlih na izbore, Hrvate predstavljali minorna stranka Krešimira Zubaka Nova hrvatska inicijativa i Lijanovići.

Cilj projekta bio je napraviti vladu s unitarno-građanskim strankama koja bi provodila američke interesa u Bosni i Hercegovini, a u to vrijeme došlo je i do slabljenja utjecaja Europske unije.

Odgovor HDZ BiH, ali i ostalih prohrvatskih stranaka bio je osnivanje Hrvatskog Narodnog sabora u Novom Travniku i najava proglašenja Hrvatske samuprave. Milerov i Petritschew odgovor bio je smjena tadašnjeg lidera HDZ BiH i hrvatskog člana Predsjedništva BiH Ante Jelavića, tenkovsko uništavanja Hercegovačke banke i pokretanje montiranih sudskih procesa protiv hrvatskih političara./HMS/

Kardinal Puljić: Jedan mi je veleposlanik rekao: Hrvati, ili ćete se iseliti ili asimilirati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari