Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (5)

Objavljeno

na

Mržnju komunista prema svećenstvu najbolje ilustrira ubojstvo hercegovačkoga franjevca Stjepana Naletilića, koga su komunisti u svomu razbojničkome piru 1942. ispekli na ražnju.[1] Mržnja prema neprijatelju jasno je vidljiva i u partizanskoj zakletvi, u kojoj, među ostalim, stoji: „Zaklinjem se svome narodu, da iz ruku neću ispustiti oružje sve dok posljednji fašistički okupator ne napusti moju zemlju, sve dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen. (…) Ako prekršim ovu svetu zakletvu, ako pokažem slabost, malodušnost, kukavičluk, nedisciplinovanost ili zlonamjernost i izdam interese svog naroda, neka sramno padnem od ruke svojih drugova“.[2] U partizanskoj zakletvi stoji, dakle, da partizani ne će ispustiti oružje sve „dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen“.

fra Stjepan Naletilić (1907.) Partizani su ga u noći s 19. na 20. svibnja 1942. odveli iz župnog stana u Kongori

No, komunisti i partizani pojam ustaša tumačili su poprilično ekstenzivno.[3] Za Simu Dubajića su tako svi Hrvati ustaše: „Od prvog susreta s Generalom Skotom, a posebno u stalnom kontaktu s poručnikom Finlijem Lohedom, bio sam opsednut ustašama (…) Sve naoružane Hrvate predstavljao sam im kao ustaše i nikad nisam upotrebio drugi izraz. Želeo sam da Englezi o njima tako misle, pa sam isticao: ‘To je jedina država koja ne postoji, a objavila je rat saveznicima’. ‘Ustaša’ – ponavljali su engleski generali i oficiri, učeći to neprijateljsko ime“.[4]

Kasniji događaji i Bleiburška tragedija jasno su pokazali da su engleski generali i oficiri vrlo dobro naučili „to neprijateljsko ime“. U jednome razgovoru s engleskim poručnikom Lohedom, Dubajić mu je očito nezadovoljan prigovorio: „Neki zarobljenici, pa i ratni zločinci, ustaše, otkazuju poslušnost! Tvrde da imaju vaš azil?“. Na to mu je poručnik Lohed – očito dobro naučen na „neprijateljsko ime“ – odgovorio: „Nikada ratni zločinci i sumnjivi tipovi nisu imali naš azil. Među svim tim zarobljenicima za Englesku nema čoveka dostojnog pažnje!“.[5]

Način postupanja komunista i partizana prema neprijateljima i zarobljenicima M. Đilas je u Borbi zapisao još u veljači 1943. U članku Njihovi planovi će propasti on je dao vrlo precizne naputke: „Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“.[6]

Kasniji postupci komunista i partizana nisu predstavljali ništa drugo nego vjerno izvršavanje programa što ga navodi Đilas – programa istrebljivanja[7] svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali ili mogli potencijalno smetati komunističkoj Partiji u preuzimanju vlasti.[8] Slične naputke dao je svršetkom rata i visokoistaknuti partijski i državni dužnosnik i načelnik Odjeljenja za agitaciju i propagandu CK KPJ Marko Belinić. U svome govoru na velikoj sindikalnoj konferenciji u Zagrebu 18. svibnja 1945. on je najavio brutalan obračun s neistomišljenicima: „Ova država je naša, u njoj imamo pravo mi. Ona će biti onakova kakovu ćemo je urediti sami. (Povici: Tako je!) Nemamo se, drugovi, čega plašiti. Ja bih vam preporučio, da zgrabite sve fašističke elemente sutra ujutro, ili još sada, ako se neki nalaze ovdje medju vama, za vrat, treba ih maknuti. (Povici: Tako je!) Borili smo se za narodnu demokraciju i treba da naš narod osjeti da on isključivo ima pravo. (Povici: Dolje izdajice!) Fašističke tipove, koji su skriveni po kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronadjemo i uništimo. (Povici: tako je!) Svima treba biti jasno, da će u našoj državi postojati pravda i zakonitost, ali za fašiste zakona u našoj državi nema. (Povici: Tako je!) Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jeste – kuršum. (Povici: Tako je!) Nema pravde za one, koji su stvarali bezakonje, koji su rezali grudi majki, koji su palili naša sela. Oni nemaju nikakova prava, da se pozivlju na demokraciju. (Povici: tako je!)./ Drugarice i drugovi! Hoću da vam kažem, da je u vašim rukama sve, da pročistite odmah danas, vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju puno pravo da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obzira na to, da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada. Mi smo tu dozvolu stekli tokom teške i krvave borbe. (Povici: Tako je! Dole fašisti!)“.[9]

U uputi Trećeg odsjeka OZNA-e Prve armije podređenim divizijskim opunomoćenicima OZNA-e, od 6. svibnja 1945., kada su se jedinice Jugoslavenske armije pripremale za ulazak u Zagreb, čitamo: „(…) sve zarobljenike i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati. Ovo ne znači, da brigade treba sve zarobljenike da upućuju vama, nego one čiste na licu mesta, a ono što ostane, što se prikupi posle toga, koje brigade usled svojih vojničkih zadataka neće imati vremena da čiste, neka šalju vama. (…) Stav prema zarobljenim oficirima i zarobljenicima važi prema ranijim uputstvima. Oficire čistite sve redom, osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati. Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan…“.[10]

U drugome pak naputku OZNA-e čitamo:„Sve ustaše i SS-ovce likvidirati, naročito oficire. Također likvidirati i domobranske oficire, osim onih koji su prema podacima partijske organizacije ili OZNE surađivali sa NO pokretom“.[11]

Kao ilustraciju – pars pro toto – dovoljno je navesti partizansko-komunističko postpanje u Dalmaciji. Nakon prvog vala likvidacija stanovništvo je zahvatila panika, strah i nepovjerenje prema Partiji. Stoga je Oblasni komitet KPH za Dalmaciju izdao okružnicu okružnim i divizijskim komitetima u kojoj stoji da se prekine s praksom likvidacija bez sudskih presuda, a „ako je netko neprijatelj naše Partije i ako dolazi do likvidacije takvih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaše i njihove pomagače“.[12] Sasvim je dakle jasno da je sintagma „obračun s narodnim neprijateljem i suradnicima okupatora“ zapravo bila samo komunistička izmišljotina koja je u stvarnosti služila kao krinka za obračun s političkim neistomišljenicima.

Britanska diplomacija pri Svetoj Stolici tako izvješćuje 11. svibnja 1945. „kako su partizani u svakom selu uspostavili strahovitu diktaturu Komunističke partije. Likvidiraju sve neprijatelje ili one koje takvima smatraju“. To opravdavaju tobožnjom suradnjom s okupatorom, ali je pravi cilj upostavljanje komunističke diktature. „Oni jednostavno žele eliminirati sve one predstavnike naroda koji bi ih jednog dana moli spriječiti u njihovoj težnji da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju“.[13]

Takvi su naputci i postupanja, u biti, bili posve u skladu s proglasom CK KPJ od 22. lipnja 1941., u komu je vrlo jasno stajalo da u „borbi neće biti pardona zločinačkim fašističkim vođama i njihovim vernim slugama, u toj borbi neće biti pardona fašističkoj finansijskoj oligarhiji i njenim satrapima!“.[14] Pod pojmom fašist, međutim, zapravo se podrazumijevao svaki politički i ideološki protivnik komunista (u tomu su komunisti očito slijedili taktiku tzv. lijeve inteligencije koja je sve svoje protivnike bez iznimke nazivala fašistima), tako da su se u tu kategoriju mogle svrstati i osobe koje nisu imale nikakve veze sa stvarnim fašizmom. Etiketiranjem neprijatelja kao „fašista“, „narodnog neprijatelja“,[15] „izdajice“ „špijuna“ i sl., uglavnom se, zapravo, stvarala legitimacija za njegovu likvidaciju.

Metode za likvidaciju protivnika pritom se nisu birale. Jedne partizanske novine 1942. tako daju naputak: „Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gde stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima. Ubijajte gde god stignete“.[16] Slično je intoniran i proglas Vrhovnog štaba NOV i POJ, od 8. rujna 1944.: „Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača“.[17]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Tomo VUKŠIĆ, „Stradanje crkvenih osoba iz Bosne i Hercegovine za II. Svjetskog rata i u poraću (3). Fra Stjepana Naletilića su razapinjali na jeli i pekli na ražnju“, Podlistak, Glas Koncila, 44./2005., br. 30. (1622), Zagreb, 24. srpnja 2005., 26.
[2] Zbornik dokumenata o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, V./1., NOR u Hrvatskoj, travanj – listopad 1941., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., 76.
[3] U tomu, čini se, nisu bili usamljeni. Ruski general Tolbuhin prema nekim je izvorima izrijekom izjavio da su ustaše „svi Hrvati rođeni u Jugoslaviji“  (Hrvoje HITREC, „Hrvate su Britanci izručivali, a Bugari spašavali“, http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/zloini/5976-hrvate-su-britanci-izruivali-a-bugari-spaavali.html, pristup ostvaren 25. ožujka 2010. ).
[4] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje,. 333.
[5] Isto, 337.
[6] M. ĐILAS, Članci 1941. – 1946., 67.
[7] Još 1942. Đilas je u duhu prethodno spomenutih uputa istomišljenicima člankom u Proleteru poručio: „Možemo se opravdano nadati da će ih (protivnike partizana – ustaše, četnike, nedićevce itd., nap. D. D.) Srbi, Hrvati i muslimani izmiriti u zajedničkoj grobnici“ (ISTI, Članci 1941. – 1946., 13.). Dakle, već 1942. najavljuju se masovne grobnice kojima će „antifašisti“ partizani kasnije napuniti Jugoslaviju „od Vardara pa do Triglava“. Ova Đilasova poruka iz 1942. samo je jedan u čitavom nizu pokazatelja kako su poslijeratni zločini bili unaprijed pomno planirani i organizirani.
[8] Tako je, primjerice, stajalište OZNA-e i drugih ustanova u Slavoniji bilo da „bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas“ (Zdravko DIZDAR, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice)“, Senjski zbornik, br. 32., Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, Senj, prosinac 2005., 129.).
[9] Vjesnik, 5. /1945., br. 19., 2. Prema: T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, 71. – 72.
[10] Citat prema: Vladimir GEIGER, „Ljudski gubitci Hrvata u Drugome svjetskom ratu i u poraću, koje su prouzročili četnici – Jugoslovenska vojska u otadžbini i partizani – Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i jugoslavenska komunistička vlast“, Politički zatvorenik, 22./2012., br. 244./245., Zagreb, srpanj/kolovoz 2012., 33.
[11] Isto, 33. – 34.
[12] Tomislav ĐONLIĆ, „Politički okvir i organizacija partijskih tijela u obračunu s dalmatinskim klerom 1944. – 1945. (2)“, Glas Koncila, br. 4. (2006), LIII., 26. siječnja 2014., 21.
[13] Isto.
[14] Nikola MILOVANOVIĆ, Draža Mihailović, http://www.znaci.net/00001/111.htm, pristup ostvaren 15. ožujka 2010.
[15] Pod pojmom „narodnog neprijatelja“ tako su se recimo smatrali čak i oni koji su se „svojim pasivnim stavom negativno odnosili prema N.O.P. i na taj način pomagali neprijatelju“ (Josip JURČEVIĆ, Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Dokumentacijsko informacijsko središte – DIS, Udruga ratnih veterana, Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2005., 298.).
[16] Lički partizan, partizanske novine, 1942. Prema: J. JURČEVIĆ, Dokumenti. Povodom druge obljetnice Rezolucije Vijeća Europe o Potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/2046-josip-jurevi-dokumenti.html, pristup ostvaren 15. ožujka 2010.
[17] Martina GRAHEK RAVANČIĆ, Na Križnom putu kroz Slavoniju, Scrinia Slavonica, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 8./2008., br. 8, Slavonski Brod, 315.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

Objavljeno

na

Objavio

Nikola Banić: Popis žrtava Jasenovca je stvaran kao i mogućnost da nas sad pogodi meteor

U Podcastu Velebit je gostovao Nikola Banić viši asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Banić je koristeći kompjuterske programe usporedio službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te je otkrio da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.

♦ Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

♦ Zašto je došlo do promjene popisa stradalih na službenoj stranici JUSP Jasenovca?

♦ Tko su ljudi čija se imena nalaze i na popisu stradalih u Jasenovcu i na popisu stradalih Auschwitza, Buchenwalda i Dachau?

♦ Kako statistika otkriva nelogičnosti jasenovačkog popisa stradalih?

♦ Ako su točni faktografski podaci osoba s jasenovačkog popisa stradalih, kako objasniti nevjerojatne nelogičnosti prema kojima je nadprosječno velik broj onih kojima je upisana ‘okrugla’ godina rođenja, odnosno 1880., 1890., 1900. i 1910.?

♦ Jeli to zato što se tih godna doista rađalo nekoliko puta više ljudi ili se radi o šlampavim krivotvoriteljima kojima je bilo lakše upisivati ‘okrugle’ brojke?

Projekt Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari