Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (5)

Objavljeno

na

Mržnju komunista prema svećenstvu najbolje ilustrira ubojstvo hercegovačkoga franjevca Stjepana Naletilića, koga su komunisti u svomu razbojničkome piru 1942. ispekli na ražnju.[1] Mržnja prema neprijatelju jasno je vidljiva i u partizanskoj zakletvi, u kojoj, među ostalim, stoji: „Zaklinjem se svome narodu, da iz ruku neću ispustiti oružje sve dok posljednji fašistički okupator ne napusti moju zemlju, sve dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen. (…) Ako prekršim ovu svetu zakletvu, ako pokažem slabost, malodušnost, kukavičluk, nedisciplinovanost ili zlonamjernost i izdam interese svog naroda, neka sramno padnem od ruke svojih drugova“.[2] U partizanskoj zakletvi stoji, dakle, da partizani ne će ispustiti oružje sve „dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen“.

fra Stjepan Naletilić (1907.) Partizani su ga u noći s 19. na 20. svibnja 1942. odveli iz župnog stana u Kongori

No, komunisti i partizani pojam ustaša tumačili su poprilično ekstenzivno.[3] Za Simu Dubajića su tako svi Hrvati ustaše: „Od prvog susreta s Generalom Skotom, a posebno u stalnom kontaktu s poručnikom Finlijem Lohedom, bio sam opsednut ustašama (…) Sve naoružane Hrvate predstavljao sam im kao ustaše i nikad nisam upotrebio drugi izraz. Želeo sam da Englezi o njima tako misle, pa sam isticao: ‘To je jedina država koja ne postoji, a objavila je rat saveznicima’. ‘Ustaša’ – ponavljali su engleski generali i oficiri, učeći to neprijateljsko ime“.[4]

Kasniji događaji i Bleiburška tragedija jasno su pokazali da su engleski generali i oficiri vrlo dobro naučili „to neprijateljsko ime“. U jednome razgovoru s engleskim poručnikom Lohedom, Dubajić mu je očito nezadovoljan prigovorio: „Neki zarobljenici, pa i ratni zločinci, ustaše, otkazuju poslušnost! Tvrde da imaju vaš azil?“. Na to mu je poručnik Lohed – očito dobro naučen na „neprijateljsko ime“ – odgovorio: „Nikada ratni zločinci i sumnjivi tipovi nisu imali naš azil. Među svim tim zarobljenicima za Englesku nema čoveka dostojnog pažnje!“.[5]

Način postupanja komunista i partizana prema neprijateljima i zarobljenicima M. Đilas je u Borbi zapisao još u veljači 1943. U članku Njihovi planovi će propasti on je dao vrlo precizne naputke: „Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“.[6]

Kasniji postupci komunista i partizana nisu predstavljali ništa drugo nego vjerno izvršavanje programa što ga navodi Đilas – programa istrebljivanja[7] svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali ili mogli potencijalno smetati komunističkoj Partiji u preuzimanju vlasti.[8] Slične naputke dao je svršetkom rata i visokoistaknuti partijski i državni dužnosnik i načelnik Odjeljenja za agitaciju i propagandu CK KPJ Marko Belinić. U svome govoru na velikoj sindikalnoj konferenciji u Zagrebu 18. svibnja 1945. on je najavio brutalan obračun s neistomišljenicima: „Ova država je naša, u njoj imamo pravo mi. Ona će biti onakova kakovu ćemo je urediti sami. (Povici: Tako je!) Nemamo se, drugovi, čega plašiti. Ja bih vam preporučio, da zgrabite sve fašističke elemente sutra ujutro, ili još sada, ako se neki nalaze ovdje medju vama, za vrat, treba ih maknuti. (Povici: Tako je!) Borili smo se za narodnu demokraciju i treba da naš narod osjeti da on isključivo ima pravo. (Povici: Dolje izdajice!) Fašističke tipove, koji su skriveni po kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronadjemo i uništimo. (Povici: tako je!) Svima treba biti jasno, da će u našoj državi postojati pravda i zakonitost, ali za fašiste zakona u našoj državi nema. (Povici: Tako je!) Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jeste – kuršum. (Povici: Tako je!) Nema pravde za one, koji su stvarali bezakonje, koji su rezali grudi majki, koji su palili naša sela. Oni nemaju nikakova prava, da se pozivlju na demokraciju. (Povici: tako je!)./ Drugarice i drugovi! Hoću da vam kažem, da je u vašim rukama sve, da pročistite odmah danas, vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju puno pravo da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obzira na to, da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada. Mi smo tu dozvolu stekli tokom teške i krvave borbe. (Povici: Tako je! Dole fašisti!)“.[9]

U uputi Trećeg odsjeka OZNA-e Prve armije podređenim divizijskim opunomoćenicima OZNA-e, od 6. svibnja 1945., kada su se jedinice Jugoslavenske armije pripremale za ulazak u Zagreb, čitamo: „(…) sve zarobljenike i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati. Ovo ne znači, da brigade treba sve zarobljenike da upućuju vama, nego one čiste na licu mesta, a ono što ostane, što se prikupi posle toga, koje brigade usled svojih vojničkih zadataka neće imati vremena da čiste, neka šalju vama. (…) Stav prema zarobljenim oficirima i zarobljenicima važi prema ranijim uputstvima. Oficire čistite sve redom, osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati. Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan…“.[10]

U drugome pak naputku OZNA-e čitamo:„Sve ustaše i SS-ovce likvidirati, naročito oficire. Također likvidirati i domobranske oficire, osim onih koji su prema podacima partijske organizacije ili OZNE surađivali sa NO pokretom“.[11]

Kao ilustraciju – pars pro toto – dovoljno je navesti partizansko-komunističko postpanje u Dalmaciji. Nakon prvog vala likvidacija stanovništvo je zahvatila panika, strah i nepovjerenje prema Partiji. Stoga je Oblasni komitet KPH za Dalmaciju izdao okružnicu okružnim i divizijskim komitetima u kojoj stoji da se prekine s praksom likvidacija bez sudskih presuda, a „ako je netko neprijatelj naše Partije i ako dolazi do likvidacije takvih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaše i njihove pomagače“.[12] Sasvim je dakle jasno da je sintagma „obračun s narodnim neprijateljem i suradnicima okupatora“ zapravo bila samo komunistička izmišljotina koja je u stvarnosti služila kao krinka za obračun s političkim neistomišljenicima.

Britanska diplomacija pri Svetoj Stolici tako izvješćuje 11. svibnja 1945. „kako su partizani u svakom selu uspostavili strahovitu diktaturu Komunističke partije. Likvidiraju sve neprijatelje ili one koje takvima smatraju“. To opravdavaju tobožnjom suradnjom s okupatorom, ali je pravi cilj upostavljanje komunističke diktature. „Oni jednostavno žele eliminirati sve one predstavnike naroda koji bi ih jednog dana moli spriječiti u njihovoj težnji da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju“.[13]

Takvi su naputci i postupanja, u biti, bili posve u skladu s proglasom CK KPJ od 22. lipnja 1941., u komu je vrlo jasno stajalo da u „borbi neće biti pardona zločinačkim fašističkim vođama i njihovim vernim slugama, u toj borbi neće biti pardona fašističkoj finansijskoj oligarhiji i njenim satrapima!“.[14] Pod pojmom fašist, međutim, zapravo se podrazumijevao svaki politički i ideološki protivnik komunista (u tomu su komunisti očito slijedili taktiku tzv. lijeve inteligencije koja je sve svoje protivnike bez iznimke nazivala fašistima), tako da su se u tu kategoriju mogle svrstati i osobe koje nisu imale nikakve veze sa stvarnim fašizmom. Etiketiranjem neprijatelja kao „fašista“, „narodnog neprijatelja“,[15] „izdajice“ „špijuna“ i sl., uglavnom se, zapravo, stvarala legitimacija za njegovu likvidaciju.

Metode za likvidaciju protivnika pritom se nisu birale. Jedne partizanske novine 1942. tako daju naputak: „Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gde stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima. Ubijajte gde god stignete“.[16] Slično je intoniran i proglas Vrhovnog štaba NOV i POJ, od 8. rujna 1944.: „Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača“.[17]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Tomo VUKŠIĆ, „Stradanje crkvenih osoba iz Bosne i Hercegovine za II. Svjetskog rata i u poraću (3). Fra Stjepana Naletilića su razapinjali na jeli i pekli na ražnju“, Podlistak, Glas Koncila, 44./2005., br. 30. (1622), Zagreb, 24. srpnja 2005., 26.
[2] Zbornik dokumenata o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, V./1., NOR u Hrvatskoj, travanj – listopad 1941., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., 76.
[3] U tomu, čini se, nisu bili usamljeni. Ruski general Tolbuhin prema nekim je izvorima izrijekom izjavio da su ustaše „svi Hrvati rođeni u Jugoslaviji“  (Hrvoje HITREC, „Hrvate su Britanci izručivali, a Bugari spašavali“, http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/zloini/5976-hrvate-su-britanci-izruivali-a-bugari-spaavali.html, pristup ostvaren 25. ožujka 2010. ).
[4] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje,. 333.
[5] Isto, 337.
[6] M. ĐILAS, Članci 1941. – 1946., 67.
[7] Još 1942. Đilas je u duhu prethodno spomenutih uputa istomišljenicima člankom u Proleteru poručio: „Možemo se opravdano nadati da će ih (protivnike partizana – ustaše, četnike, nedićevce itd., nap. D. D.) Srbi, Hrvati i muslimani izmiriti u zajedničkoj grobnici“ (ISTI, Članci 1941. – 1946., 13.). Dakle, već 1942. najavljuju se masovne grobnice kojima će „antifašisti“ partizani kasnije napuniti Jugoslaviju „od Vardara pa do Triglava“. Ova Đilasova poruka iz 1942. samo je jedan u čitavom nizu pokazatelja kako su poslijeratni zločini bili unaprijed pomno planirani i organizirani.
[8] Tako je, primjerice, stajalište OZNA-e i drugih ustanova u Slavoniji bilo da „bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas“ (Zdravko DIZDAR, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice)“, Senjski zbornik, br. 32., Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, Senj, prosinac 2005., 129.).
[9] Vjesnik, 5. /1945., br. 19., 2. Prema: T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, 71. – 72.
[10] Citat prema: Vladimir GEIGER, „Ljudski gubitci Hrvata u Drugome svjetskom ratu i u poraću, koje su prouzročili četnici – Jugoslovenska vojska u otadžbini i partizani – Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i jugoslavenska komunistička vlast“, Politički zatvorenik, 22./2012., br. 244./245., Zagreb, srpanj/kolovoz 2012., 33.
[11] Isto, 33. – 34.
[12] Tomislav ĐONLIĆ, „Politički okvir i organizacija partijskih tijela u obračunu s dalmatinskim klerom 1944. – 1945. (2)“, Glas Koncila, br. 4. (2006), LIII., 26. siječnja 2014., 21.
[13] Isto.
[14] Nikola MILOVANOVIĆ, Draža Mihailović, http://www.znaci.net/00001/111.htm, pristup ostvaren 15. ožujka 2010.
[15] Pod pojmom „narodnog neprijatelja“ tako su se recimo smatrali čak i oni koji su se „svojim pasivnim stavom negativno odnosili prema N.O.P. i na taj način pomagali neprijatelju“ (Josip JURČEVIĆ, Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Dokumentacijsko informacijsko središte – DIS, Udruga ratnih veterana, Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2005., 298.).
[16] Lički partizan, partizanske novine, 1942. Prema: J. JURČEVIĆ, Dokumenti. Povodom druge obljetnice Rezolucije Vijeća Europe o Potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/2046-josip-jurevi-dokumenti.html, pristup ostvaren 15. ožujka 2010.
[17] Martina GRAHEK RAVANČIĆ, Na Križnom putu kroz Slavoniju, Scrinia Slavonica, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 8./2008., br. 8, Slavonski Brod, 315.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kako je hrvatski blaženik i uskoro svetac spašavao Židove

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, hrvatski blaženik i uskoro svetac, spašavao je Židove skrivajući ih od ustaša u Bolnici sestara milosrdnica. Činio je to u dogovoru sa Židovskom općinom Zagreb, a te dosad neotkrivene podatke prije ovogodišnjeg Stepinčeva Večernjem listu ustupio je zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla Marko Danon.

– Nadbiskup Stepinac imao je dogovor s predsjednikom Židovske općine dr. Hugom Khonom i nadrabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom da Židove koje Židovska općina pošalje u bolnicu i jamči da će im platiti liječenje, bolnica odmah prima na liječenje. To je išlo zacijelo tako brzo da bi, na primjer, oni danas poslali dopis, a čovjek bi već sutra bio primljen u bolnicu. To je funkcioniralo do svibnja 1943. kad je u Zagreb došao Himmler a s njime i SS jedinice, koje su uhitile mnogo Židova u Zagrebu, između ostalih i predsjednika općine dr. Khona i nadrabina Freibergera, i odvezli ih u Auschwitz.

Praktički je poslije toga Židovska općina vegetirala s jednim ili dva čovjeka koji su ostali i više nije mogla plaćati troškove za liječenje u bolnici, pa je zacijelo od toga svibnja 1943. do kraja rata za Židove koji su se skrivali u bolnici troškove podmirivala Zagrebačka nadbiskupija.

Oni su, u svakom slučaju, još dvije godine bili u bolnici – objašnjava Danon, napominjući da se Židovi u to vrijeme nisu mogli liječiti u državnim bolnicama, nego isključivo u Bolnici sestara milosrdnica kojom je upravljala Katolička crkva i koja je imala svoju autonomiju pa NDH na nju nije imala utjecaja.

– Da nije bilo Bolnice sestara milosrdnica, Židovi u Zagrebu, nažalost, bez obzira na to u kojem su statusu bili, arijevaca ili iz mješovitih brakova ili su pak prešli na katoličku vjeru, ne bi mogli biti liječeni u drugim bolnicama jer su bile pod upravom NDH. Mogli su se liječiti isključivo u Bolnici sestara milosrdnica i skrivati se ondje – kaže Danon, dodajući da su sestre milosrdnice prije rata tu bolnicu osuvremenile tako da je bila najbolja i najopremljenija bolnica u Kraljevini Jugoslaviji. Od kvalitete kadrova nadalje, od kirurgije, oftalmologije i drugih odjela, piše Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Otac djevojke koja je navodno nasilno ‘žigosana’ slovom U bio je kandidat SDP-a za Županijsku skupštinu

Objavljeno

na

Objavio

Otac djevojke jedne zadarske škole požalio se medijima kako joj kćer kolege učenici zlostavljaju zbog pripadnosti albanskoj nacionalnoj manjini. To zlostavljanje doživjelo je svoj vrhunac kada su joj, po riječima oca užarenim upaljačem utisnuli slovo ‘U’ na ruci zbog čega se oglasilo ministarstvo znanosti i obrazovanja te ministrica Divjak, dječje pravobraniteljice i posebice zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac koji je tražio stroge sankcije zbog čina mržnja i ksenofobije.

Ipak, obrat u slučaju dogodio se u petak kada je otkriveno kako je djevojka, pripadnica albanske nacionalne manjine na Facebooku objavljivala fotografije u majici s ustaškim znakovljem, a njena poznanica je komentirala kako je u istoj majici često viđena u gradu Zadru.

Poznanica je medije kazala kako joj kolege nisu mogli nasilno utisnuti upaljačem slovo “U” iz prve, odnosno da je djevojka sudjelovala dobrovoljno u tome, što je potvrdio i ravnatelj zadarske škole.

“Dječak joj slovo ‘U’ nije mogao napraviti u jednome potezu, bez da se ona trznula… pa tamo je bilo 20 učenika…”, kazala je poznanica.

Ravnatelj škole Jozo Dragić, na inzistiranje da objasni zašto odmah u srijedu nije policiji prijavio događaj, istaknuo je da su djeca poslana sa sata tjelesnog k njemu u ured, jer je profesorica primijetila slovo “U” na ruci djevojke te da su ga preklinjali da ništa ne poduzme, da su oni prijatelji.

“Snosim tu krivicu, ako je to tako, da sam trebao odmah prijaviti, ali ja sam stvarno sve učinio po Protokolu o nenasilju u školi. Nisam ni izjavio da je to bezazlena dječja igra, to su sama djeca meni izjavila, tim riječima, neposredno nakon događaja i molili me da ne zovem ni liječnika ni policiju”, objasnio je ravnatelj Dragić te na upit očekuje li sankcije, odgovorio: “Izgleda da očekujem, na žalost.”

Otac djevojke Adem Shala – izaslanik na SDP-ovoj Konvenciji i kandidat na izborima

Dodatnu pozornost cijelom slučaju, a kojeg je zgrozio i premijera Andreja Plenkovića, privlači činjenica kako je otac djevojke Adem Shala 2018. godine bio kandidat za Županijski odbor Županijske organizacije SDP-a u Zadru.

Nadalje, Adem Shala je 2017. godine bio i kandidat SDP-a za člana Županijske skupštine Zadarske Županije, a 2016. godine bio je izabran za jednog od 26 delegata koji su predstavljali SDP-ovu zadarsku Gradsku organizaciju na Konvenciji stranke u Zagrebu, piše narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari