Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (8)

Objavljeno

na

Među povjesničarima u Hrvatskoj, međutim, postoje i oni koji ne dvoje da je Tito zločinac, ali ga svejedno poštuju i protive se ukidanju njegova Trga. Tako, primjerice, dr. Tvrtko Jakovina ističe: „Tito je sasvim sigurno odgovoran za brojne zločine, ali ne mislim da nema pravo na trg“.[1] Umjesto osude, zločinac, dakle, zaslužuje Trg! No, svi ovi dokazi, i oni koje ovdje zbog ograničena prostora nije moguće navesti, nisu dovoljni ni Stjepanu Mesiću koji Tita proglašava „hrvatskim herojem“. Isti je taj „hrvatski heroj“ u govoru postrojbama JNA prilikom proslave dana Armije 22. prosinca 1971. u Rudom, tj. nekoliko tjedana nakon gušenja Hrvatskog proljeća, rekao da će prije „Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu“.[2]

Što je Tito mislio o nacionalnoj pripadnosti pokazuje nam njegov odgovor na pitanje osjeća li se Hrvatom: „Ja sam rođen tamo u Zagorju, ali pripadnost nekom narodu u socijalizmu više mnogo ne znači, a u budućnosti će to biti još manje važno u našem sistemu samoupravljanja, a također zahvaljujući i pokretu nesvrstanosti…“.[3] Visokoistaknuti jugoslavenski političar Raif Dizdarević na pitanje je li se Tito ikada osjećao Hrvatom odgovara: „Ne[,] nikad nije u tom kontekstu pokazivao nimalo hrvatstva. Uvijek je bio Jugoslaven i građanin svijeta“.[4] Prema tome, njegova izjava biskupu Salisu-Sewisu iz početka lipnja 1945., kad je – da nekako odobrovolji kaptolsko izaslanstvo koje je došlo prosvjedovati zbog uhićenja nadbiskupa Stepinca – da je Hrvat i katolik, najobičniji je trik[5]: kao komunist, Tito nije mogao biti katolik, a kao Jugoslaven, nije htio biti Hrvat!

Teza, pak, da je Tito „Hrvatskoj vratio Istru“, također je – povijesno gledano – u najmanju ruku dvojbena. Poslijeratnu kartu svijeta nije krojio Tito, već dogovor velikih svjetskih sila, baš kao i nakon Prvoga svjetskog rata, kada su zapadni demokrati počastili Italiju krupnim teritorijalnim proširenjima na račun hrvatskog teritorija. Kako navodi britanska povjesničarka Phyllis Auty, još 27. veljače 1941. britanska je vlada ovlastila ministra vanjskih poslova Anthony Edena da „nagovesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može da očekuje ispravljanje granica u pogledu Istre…“.[6] Već sama ta činjenica nedvojbeno pokazuje da o poslijeratnoj sudbini Istre nije odlučivao Tito, već dogovor svjetskih sila. Prema mišljenju akademika Petra Strčića, Tito je od Amerikanaca „dobio Istru“, nakon što su „Amerikanci saznali da je Tito u sukobu sa Staljinom“.[7] Bio Strčić u pogledu Amerikanaca i Staljina u pravu ili ne, već sama njegova formulacija da je Tito „dobio Istru“, poprilično je rječita. Uključivanje Istre u okvir Jugoslavije bilo je, dakle, rezultat dogovora zapadnih saveznika i oblik kažnjavanja Italije što je 1939. opet, jednako kao 1914., stupila u rat na strani Njemačke.

A s uma ne treba smetnuti niti činjenicu da su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. ona područja koja je Italija anektirala u svibnju 1941., ali i Istra, formalnopravno reinkorporirani u sastav NDH. Pavelić je 10. rujna 1943. potpisao državnopravnu izjavu kojom se Rimski ugovori iz svibnja 1941. – ugovori potpisani u vrijeme kad se je u NDH nalazilo 10 talijanskih divizija,[8] a NDH još nije imala izgrađenu vlastitu vojsku, i koji su se od vlasti NDH i ovako tretirali kao provizorno rješenje[9] – proglašavaju ništetnima (s djelovanjem ex tunc).[10] Vlasti NDH nastojale su tada odbaciti i Rapallski ugovor iz 1920. kao i Rimski ugovor iz 1924., te tako Hrvatskoj vratiti Istru, Rijeku i Zadar, dakle krajeve koje je Italiji predala Kraljevina SHS.[11] Iako su Nijemci onemogućili faktično priključenje tih krajeva NDH, diplomatski napori hrvatskih vlasti urodili su određenim plodovima, pa su tako uz njemačko dopuštenje u Istri otvorene škole na hrvatskom jeziku, a osnovana je i istarska domobranska pukovnija.[12] Vlasti NDH također su pokrenule i niz akcija da se u domovinu vrate Hrvati koji su od 1941. bili internirani i zatvoreni u talijanskim logorima i zatvorima.[13]

Iako nisu mogle uspostaviti svoju vlast u Boki kotorskoj – najprije zbog talijanskih teritorijalnih ambicija, a nakon kapitulacije Italije zbog različitih njemačkih vojnih i političkih prioriteta – vlasti NDH u Dubrovniku i Zagrebu su tijekom 1944. poduzimale mjere skrbi za hrvatsko stanovništvo na tom području, s očitom nadom da će to područje u konačnici biti stavljeno pod hrvatsku vlast. Skrb vlasti NDH za Hrvate u Boki kotorskoj očitovala se u naporima da se za njih osigura hrana, kao i da ih se zaštiti od nasilja mjesne crnogorske uprave, odnosno četničkih elemenata.[14]

Suvremena historiografska istraživanja, lišena jugokomunističke ideologije, jasno pokazuju kako su posve neutemeljene propagandne fraze jugoslavenske publicistike i ideologizirane historiografije o „prodaji“ Dalmacije. Razgraničenje NDH s imperijalistički usmjerenom fašističkom Italijom bilo je posljedica omjera vojnih i političkih snaga, a ne „prodaja“ ili „izdaja“.[15]

Uzgred spomenimo da je nemalu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji – što se danas nikako slučajno prešućuje – odigralo katoličko svećenstvo u Istri, predvođeno svećenikom Božom Milanovićem. On je 31. srpnja 1945. inicirao sastanak u Pazinu na kojem je dvadesetak svećenika donijelo rezoluciju u kojoj se izjavljuje da „Istra iz etnoloških, geografskih i ekonomskih razloga mora biti definitivno priključena DF Jugoslaviji“. Milanović je bio ispitivan pred Savezničkom komisijom za razgraničenje između Italije i Jugoslavije u Parizu, a toj komisiji uručio je i dokument pod nazivom Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine.

Porečko-pulski biskup Radossi na tu je spomenicu reagirao na način da je u opširnoj okružnici pobijao tvrdnje te spomenice. Župnik u Baderni i jedan od potpisnika spomenice Miroslav Bulešić u pismu biskupu dokazima je pobijao njegove tvrdnje u toj okružnici. Podatke koje su prikupili i savezničkoj strani dostavili istarski svećenici predvođeni Milanovićem, bili su jedan od glavnih razloga što su zapadni saveznici odlučili Istru priključiti Jugoslaviji, a ne Italiji. Prigodom boravka u Parizu na radu Mirovne konferencije, Milanović je od francuskoga katoličkog novinara Waltera Eberharda dobio sljedeće pitanje: „Zašto vi svećenici želite radije dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, nego pod katoličku Italiju?“. Na to mu je Milanović odgovorio „da se državne granice određuju za stoljeća dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda“.[16] Komunističke vlasti – čiji se relikti danas eufemistički nazivaju antifašistima – katoličkim su se svećenicima u Istri za doprinos u priključenju Istre Jugoslaviji zahvalile tako što su na brutalan način likvidirale Miroslava Bulešića – jednoga od potpisnika spomenice koja je odigrala ključnu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji. Riječ je o prilično ilustrativnome primjeru kako su od strane jugoslavenskih antifašista prolazili neboljševički borci protiv fašizma.

Tito je, međutim, kao glavni arbitar u svim važnijim unutarpolitičkim pitanjima svakako zaslužan za to što je Hrvatska poslije rata prilikom povlačenja granica ostala bez svojih teritorija. Crna Gora je tako prilikom razgraničenja dobila Boku kotorsku (jedan od najljepših zaljeva u svijetu!) koja je povijesno, etnički, konfesionalno i kulturološki[17] pripadala Hrvatskoj.[18] BiH je dobila Neum i pristup Jadranu, iako je u njemu živjelo blizu 100 % Hrvata – katolika.[19] Istodobno je, međutim, izgubila drugi izlaz na more koji je austrougarska BiH imala, onaj u Sutorini. Time je uspostavljena hrvatsko-crnogorska granica u Boki kotorskoj, koja je u perspektivi ugrozila hrvatski suverenitet na Prevlaci. Na istoku je Hrvatska također teritorijalno okljaštrena, jer je zahvaljujući radu tzv. Đilasove komisije ostala bez istočnoga Srijema.[20] Tomu valjda dodati i činjenicu da je iz sastava tadašnje NR Hrvatske istrgnuto 27 sela i pripojeno Sloveniji.[21] Iako su dijelovi BiH po Sporazumu Cvetković – Maček pripadali Hrvatskoj, te iako je cijela BiH bila u sastavu NDH, ona je nakon rata ustrojena kao posebna republika. S druge pak strane, iako je nakon rata u Vojvodini bilo više Hrvata i Mađara nego Srba, zahtjevi da se Vojvodina ustroji kao zasebna republika bili su onemogućeni.[22] Time je BiH trajno odsječena od Hrvatske, dok je daljnji slijed događaja doveo do toga da je Vojvodina postala sastavnim dijelom Srbije. Bilo je također i pokušaja da se od Hrvatske izuzmu Dubrovnik i Ploče, no oni su na sreću propali.[23]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Saša ŠIMPRAGA, „Razgovori. Tvrtko Jakovina, profesor suvremene povijesti na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta“, Novosti, Samostalni srpski tjednik, br. 462., 24. listopada 2008., 8.
[2] Komunistički zločini nisu antifašizam, 37.
[3] Nenad PISKAČ, „Kačićev odgovor Mesiću“, Hrvatsko slovo, 15./2009., br. 741, Zagreb, 3. srpnja 2009., 5.
[4] Raif DIZDAREVIĆ, „Milošević je trebao biti premijer SFRJ“, Obzor. Tjedni politički magazin, br. 113, prilog Večernjeg lista, br. 15118, Zagreb, 10. prosinca 2005., 46. – 47.
[5] Motive toj izjavi mogli bismo, među ostalima, tražiti u činjenici da je međunarodni položaj i legitimitet komunističke Jugoslavije u to doba još bio prilično krhak, zbog čega je sukob s KC Tito nastojao odgoditi za povoljnije vrijeme, a s uma ne treba smetnuti niti činjenicu da je Tito računao na pomoć KC glede priključenja Istre Jugoslaviji.
[6] Phyllis AUTY, „Neki aspekti britansko-jugoslovenskih odnosa 1941. godine“, u: Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine i Evropa: zbornik radova prikazanih na Međunarodnom naučnom skupu Srpske akademije nauka i umetnosti, održanom od 24. do 26. novembra 1971. god. u Beogradu, povodom proslave tridesetogodišnjice ustanka u Jugoslaviji 1941. god., ur. Vaso ČUBRILOVIĆ, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje istorijskih nauka, Beograd, 1973., 92.
[7] Boris OREŠIĆ, „Akademik Petar Strčić, stručnjak za povijest Istre i Kvarnera. Bozanićevi preci nosili su petokraku“, http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/bozanicevi-preci-nosili-su-petokraku?onepage=1, pristup ostvaren 20. rujna 2009.
[8] Vjekoslav VRANČIĆ, Branili smo Državu, knjiga 1., HB Press Washington DC, 2006., 273.
[9] To jasnije od ičega pokazuje pisanje tiska u vrijeme NDH. Tisak u NDH – koji je bio pod cenzurom vlasti i utoliko zastupao njezina stajališta – u svakoj je prilici naglašavao hrvatstvo anektiranih krajeva, i to ne samo onih anektiranih 1941., već i onih koje je monarhistička Jugoslavija 1920. odnosno 1924.   predala Italiji za račun stabilizacije prve jugoslavenske države. Opš. o tretiranju anektiranih krajeva u tisku NDH vidi: Tomislav JONJIĆ, „Jadranske teme u Hrvatskom narodu od travnja 1941. do rujna 1943.“, Spomenica dr. Jere Jareba – Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 40. / 2008., br. 3, Zagreb, 2008., 911. – 932.
[10] Nije pritom nevažno – kao što primjećuje dr. Milan Blažeković – da je Mussolini sa svojom Talijanskom Socijalnom Republikom odbio priznati raskid Rimskih ugovora, čemu se je Pavelić zbog promjenjenih odnosa snaga tada mogao uspješno suprostaviti, kao i to da se Mussolini tom prilikom nije pozivao ni na kakve prije rata preuzete Pavelićeve obveze (T. JONJIĆ, „Razgovor s dr. Milanom Blažekovićem. S optimizmom gledam u hrvatsku budućnost!“, Politički zatvorenik, 7./1997., br. 60, Zagreb, ožujak 1997., 7. – 10.).
[11] Dragutin PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, četvrto, dopunjeno izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007., 430.
[12] Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru (1943. – 1945.), Pazin, 1998., 59. – 62.
[13] Nikica BARIĆ, „Napori vlasti Nezavisne Države Hrvatske za povratak Hrvata iz talijanskih logora i zatvora u domovinu nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 293.- 318.
[14] Nikica BARIĆ, „Nezavisna Država Hrvatska i Boka kotorska nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine“, Časopis za suvremenu povijest, br. 3., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 895. – 910.
[15] Usp. Nikica Barić, Ustaše na Jadranu. Uprava Nezavisne Države Hrvatske u jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012.
[16] Opš. u: Frano GLAVINA, „Pogled u slovenska presezanja na hrvatski teritorij u povijesti (2). Svećenici u obrani hrvatske Istre“, Glas Koncila, 48./2009., br. 3 (1804), Zagreb, 18. siječnja 2009., 25.
[17] Vatro MURVAR, „Boka kotorska u hrvatskoj kulturi“, u: Ante SELAK (ur.), Sudbine i djela. Književnost, umjetnost i jezikoslovlje, Školske novine – Pergamena, Zagreb, 1996., 345. – 357.
[18] Vidi: Josip PEČARIĆ, U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski, vlastita naklada, Zagreb, 2004. Usp. i: Ankica PEČARIĆ i Josip PEČARIĆ, „Kako je Boka Kotorska postala dio Crne Gore: Slučaj Oslava Smodlake“, Časopis za suvremenu povijesti, Hrvatski institut za povijest, 30./1998., br. 2., Zagreb, 1998., 377. – 385. Vidi i: Đuro VIDMAROVIĆ, Hrvati Boke kotorske kroz povijest – sjećanja i zaboravi, Hrvatska krovna zajednica Dux Croatorum, Tivat, 2011.
[19] D. PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, 473.
[20] Isto, 474.
[21] Armando ČERNJUL, „Ne smije se ponoviti izdaja iz 1955.“, Vijenac, 17./2009., br. 393., Zagreb, 26. ožujka 2009.,
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac393.nsf/AllWebDocs/Ne_smije_se_ponoviti_izdaja_iz_1955., pristup ostvaren 27. ožujka 2010.
[22] D. PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, 474.
[23] Isto, 474., 476.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Ristić umjesto Bajrušija – Josipović ponovno zatraljao

Objavljeno

na

Objavio

Josipović je  nastavio sa svojim lažima o događajima u Širokom Brijegu 1945. godine, a ovaj  put mu je umjesto Roberta  Bajrušija pokušao asistirati novinar Večernjeg lista Borislav Ristić. I opet neuspješno, jer je  Ivo Josipović u tolikoj mjeri intelektualno potkapacitiran da nije uspio zahvatiti ni  ovaj Ristićev centaršut kako treba.

Ali, sad bar  imamo dokaz  da je cijelu priču pokrenuo portal Kamenjar.com mojim osvrtom na upad sljedbenika najgore zločinačke ideologije u povijesti čovječanstva – socijalizma, na tribinu u organizaciji don Damira Stojića na kojoj je  o svom obraćenju u zatvoru, gdje je nevin proveo više od 17 godina, svjedočio Dario Kordić.
Ristić je u Večernjem listu, dakle novini kojom suvereno vladaju pijuni Georga Sorosa tobože „napao“ Josipovića u jednom igrokazu kojim je mene osobno pokušao pogoditi ispod pojasa.  A koji dan kasnije  Ristiću se u „napadu“ na Josipovića pridružio i  notorni Branimir Pofuk, koji par dana kasnije  u svom pamfletiću u kojem napada i pljuca po svojoj omiljenoj meti – Katoličkoj crkvi u  Hrvatskoj, nimalo slučajno spominje medački džep.

Također nimalo slučajno, Ristić relativizira genocidni zločin streljanja  261 ranjenika iz vukovarske bolnice trpajući taj genocidni zločin u organizaciji  „Uprave bezbednosti JNA“ kolokvijalno poznatije kao KOS, s  legalnim, legitimnim, preventivnim i neočekivanim napadom HVO-a na selo Ahmiće u srednjoj Bosni, kao što relativizira zločinačku ulogu jugo-srpskog generala Ratka Mladića trpajući ga  u isti koš s generalom Mirkom Norcem, kojeg  je pravosuđe u Hrvatskoj, bez ijednog jedinog dokaza, osudilo u čak  dva predmeta.

Ako ponovno pročitate moja dva teksta u kojima sam za Kamenjar.com prokomentirao prepisku između Sesardića i Josipovića, lako ćete uočiti da sam istakao upravo slučaj Ahmića i  generala Norca kao  antipode Josipovićevim papajzanijama u kojima relativizirajući ratni zločin  nad Franjevcima u Širokom Brijegu on  zapravo brani ideologiju internacional-socijalizma (komunizma) i svog oca koji je kao  visoko-pozicionirani  član komunističke partije u bivšoj propaloj državi sudjelovao u odlukama o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. Pa kad  Josipović već nema hrabrosti bubnuti da je pokćerka Stjepana Ševe, mala Rosemarie u  dobi od  9 godina bila „naoružana“, on se tim lažima istovara po Franjevcima sa Širokog.

Pritom Josipović ponovno ne navodi niti  jedan relevantan izvor za  svoje izmišljotine. Ponovno mu se pričinjavaju „britanski i  njemački izvori“ kojima on naravno, ne navodi točnu  referencu jer isti ne postoje, ali u priču uvodi novu kategoriju – „rođake partizanskih sudionika borbi“.  Pritom kaže:

U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri.“

Josipović ovdje kao  izvor navodi nekakvog „g. Torbicu“ i to je jedini „rođak“ kojem navodi  bar prezime. Ovim bijednim „argumentom“ Josipović zakucava obje  moje teze kao  točne:

1. Riječ je o potpuno maloumnoj osobi

2. Riječ je o  osobi koja  nema blagog pojma o pravnoj znanosti

Svjedočenje  fantomskih „rođaka“ pa i „g. Torbice“ u pravnoj znanosti zove se svjedočenje iz druge ruke, odnosno svjedočenje po čuvenju, odnosno rekla-kazala i ni u jednom uređenom  pravnom sustavu bilo koje pravne države ne može se uzeti kao dokaz.
Osim toga, ono što  Josipović iz treće ruke prepričava to što mu je „g. Torbica“ prepričao iz druge ruke u direktnoj je suprotnosti s onim što je  Robert Bajruši objavio u svom famoznom dodatku, navodeći dokument-izjavu „komandira 1. čete 1. bataljona Ivana Jukića“ koji je očito i sam bio sudionik u  počinjenju ratnih zločina koje je pokušao opravdati  tezom o  „ šest naoružanih klerika koji da su se predali“.
Dakle, izjavu direktnog  sudionika borbi, a vrlo vjerojatno i počinitelja ratnog zločina  nad  nenaoružanim Franjevcima, Josipović iz treće ruke  pobija preko  „g. Torbice“ iz druge ruke.
To  vam tako izgleda kad internacional-socijalisti odnosno komunisti krenu sa svojim lažima, pa onda  svaki put iznova griješe upadajući u novu, sve dublju i sve veću laž.

Josipović također u svom pamfletu Ristića „napada“ samo pričom o tome da mu „udaraljke iz spota sliče na hrenovke“ i to je sve.

Iz  toga  je jasno da su se Ristić (koji  je se mnom  na facebooku imao nekoliko pokušaja srazova argumentima i predviđanjima i svaki put je izvukao deblji  kraj jer je i on jedan intelektualno potkapacitirani  blefer koji se  u svom  „napadu“ na Josipovića a zapravo u napadu zavisti  otresao o mene ) Josipović, Pofuk i  Bajruši  udružili u pokušaju  neuspješnog napada na Kamenjar i mene osobno.
Unatoč činjenici da ja stalno njih i  puno sličnih njima stalno pozivam na  sučeljavanje argumentima, kad god hoće, gdje god hoće, koliko god njih da se skupi protiv mene samog, pod kojim  god uvjetima hoće, oni glume da me ignoriraju, a  stalno im se događa da se očešu od mene, i  o demokratski portal Kamenjar kojeg bi oni na silu htjeli proglasiti „ustašoidnim“. Pa zašto onda svi odreda čitaju tekstova s  „ustašoidnog“ portala?  Zašto tu usiljeno ne glume ignoranciju?

Par riječi o medačkom džepu: baš kao i  u slučaju Ahmića, riječ je o preventivnom, legalnom i  legitimnom napadu. Akcija „medački džep“ odnosno pravim imenom „džep 93“ je briljantna  i kao  suza  čista, kirurški  precizno  izvedena vojna operacija nižeg taktičkog značaja. Da je bilo tko od nabrojanih  diletanata uopće pročitao presudu notornog Mrčele o medačkom džepu vidio bi da se čak ni notorni Mrčela nije usudio osuditi  generala Norca za ubojstvo. Naime, general Norac u toj presudi osuđen je samo za uništavanje imovine, bez obzira što ta priča nimalo ne  drži vodu i što  je  sve u svezi s tim nepostojećim kaznenim djelom bilo počinjeno u  skladu s  međunarodnim ratnim pravom.

Par riječi o Ahmićima: Ahmići su bili legalan i legitiman vojni cilj HVO-a, a tijekom operacije bilo je  nešto kolateralne štete. Materijalnih dokaza da se u Ahmićima dogodio ratni  zločin nema, a ako  su točne špekulacije o incidentima tijekom  te operacije koje se mogu podvesti pod kršenje međunarodnog ratnog prava, riječ je o  pojedinačnim incidentima koji su se dogodili na mah.

Postoje  dva osnovna tipa  ratnih zločina, jedan je zločin na mah kakav se dogodio u vijetnamskom selu My  Lai  od strane američke  vojske, i postoji hladnokrvan, smišljen  i  organiziran zločin kakvog su  počinili njemački nacional-socijalistički zločinci  u  češkom (tada još čehoslovačkom) selu  Lidice.

Ako je  zločina  u Ahmićima i bilo, takav  spada u My Lai kategoriju.
S druge strane, streljanje 261 ranjenika na Ovčari bez  ikakve sumnje spada u Lidice kategoriju.

Trpati takve stvari kao što to čini Ristić, u isti koš, podlo je i zlonamjerno. Isto tako, ako je  već Ristić naveo Blaškića kao paradigmatskog počinitelja zločina Hrvata nad Muslimanima u BiH mogao je  bar  navesti Hadžihasanovića ili Kuburu kao u Haagu  pravomoćno osuđene muslimanske zločince za zločine nad Hrvatima. Međutim, gle čuda, Ristić od Muslimana navodi  samo Delića, koji je u  Haagu osuđen samo  za zločine nad Srbima, a oslobođen za zločine nad Hrvatima.
Malo  je  tu  previše zlonamjernih  podmetanja da  bi se govorilo o „slučajnostima“.

U „Matchdayu 2.“ pokazao sam kako Josipović spominjanje zloglasne nacional-socijalističke tajne policije GESTAPO u izvješću OZNA-e želi proturiti kao  „njemački izvor“. I sad, u svom kupus-pamfletu objavljenom u Večernjem listu ponavlja  istu laž. Josipović zapravo stalno ponavlja jedne te iste laži ne  nudeći nikakve izvore ni reference.  To je vjerojatno stoga jer je  usvojio informacijsku doktrinu  socijalista Josepha Goebbelsa po kojoj „ako dovoljno puta izgovoriš laž, ljudi će to početi smatrati istinom“.
Josipovićeva laž da su Franjevci  bili naoružani i da su sudjelovali i borbama najbolje je demantirana forenzičkim nalazom medicinskog tima koji se bavio  ovim pitanjem, a kojeg  možete vidjeti na slijedećem linku:

http://www.cmj.hr/2007/48/4/17696307.htm

Kad bi Josipovićevu laž pokušali nekako spojiti  s  ovim medicinsko-forenzičkim, dakle  znanstvenim nalazom, ispalo bi da su „rođaci  g.  Torbice“ bili toliko precizni da su uslijed borbe u kojoj  sve pršti od metaka, bombi,  granatiranja i  bombardiranja bili  toliko precizni da  su gotovo sve do jednog  Franjevca  uspjeli pogoditi u glavu, a najmanje troje i u zatiljak. A ako su Franjevci u  borbi bili pogođeni u zatiljak, to  znači da  su  bili leđima okrenuti „mladim partizanima“ a  to pak onda  znači  da bi njihovo oružje bilo napereno u  suprotnom smjeru od partizana, odnosno, prema  ustašama i Nijemcima.
I  stoga, da se je  na bih dalje upuštao u bilo kakav pokušaj repliciranja Josipoviću u pokušaju opravdavanja ovog  notornog ratnog zločina nad hercegovačkim Franjevcima, ja ću se  usredotočiti  na ono  što njega, Bajrušija, Pofuka, a moguće i Ristića najviše bode i boli, a to je nikakva  ili gotovo  nikakva razlika između nacional  i internacional socijalizma.

Njemački izvor

Vladimir Resun, operativac sovjetske tajne policije GRU, 1978. godine prebjegao je u Englesku  kako bi, pod pseudonimom „Viktor Suworow“ mogao objaviti svoju  knjigu „Ledolomac“.
O svemu tome snimljena je TV-serija  „Crvena Europa“, koja obiluje vrlo zanimljivim detaljima koji spadaju u domenu  „Tabu tema“, nečeg o čemu se ne smije ni misliti a kamoli govoriti, bez  obzira što  se radi o tvrdim, dokumentiranim i  vrlo argumentiranim činjenicama. Takvi poput Josipovića odmah  će potegnuti da se tu radi o  „revizionizmu“ što je  njihov  pojam za širi, dublji i  nadasve kompletniji uvid u činjenice.

Tako imamo činjenicu da je uz  Marxa i  Engelsa, dakle začetnika ideje genocida, najveći  idejni zločinac u povijesti čovječanstva, Vladimir Iljič Lenjin  1916. godine u  svom „Vojnom programu  revolucije proleterijata“ napisao kako „će biti potreban i drugi svjetski rat“ jer „ako socijalistička revolucija nije na svjetskoj  razini pokrenuta u prvom ratu, bit će potreban još jedan, kako  bi se  revolucija pokrenula na globalnoj  razini“.  Zatim  imamo 1920. godine pokušaj Tuhačevskog  da kroz Poljsku prodre u  Njemačku kako bi dao oružanu potporu njemačkim komunistima u  pokušaju provođenja revolucije. Dakle, 1920. godine, Njemačka je na koljenima  zbog poraza u prvom  svjetskom ratu, ponižavajućim odredbama Versajskog ugovora, katastrofalno lošom ekonomskom situacijom koju prati ogromna inflacija, i takvi uvjeti  su  plodno tlo za sijanje socijalističkih-komunističkih ideja, jer takve sulude ideje mogu se provoditi samo u uvjetima rata i totalne bijede, budući da  takve ideje nitko normalan u bilo kojoj stabilnoj državi ne bi prihvatio.  Mala digresija: poznata je ona  komunistička direktiva s kraja drugog  svjetskog rata u bivšoj jugoslaviji koja je i dovela  do masovnih  pljački, ubijanja i otimačine, jer je cilj bio uspostaviti čim veći  bjedu, budući da je čim veća  bjeda plodnije  tlo za sijanje komunističkih ideja. I to stoji u korijenu svih zločina, pa i  onih  570 tisuća ubijenih  od strane  režima kumrovečkog bravara koje navodi britanski izvor,  ugledni  Daily Mail.

Pohod  Tuhačevskog neslavno je propao jer je hrabra poljska  konjica taj pohod osujetila u  samom  začetku, a  njemački narod  je s  druge strane, unatoč lošim životnim uvjetima bio dovoljno zreo za odbacivanje komunističkih  ideja.

1923. godine, u Rusiji  se obilježava 6 obljetnica „oktobarske  revolucije“ dakle  7. studenog odnosno  novembra ( i tu je jasno vidljiva ta neodoljiva želja komunista za produkcijom laži, čak i  onih  najbizarnijih, kad događaj  iz studenog  bez ovećeg facijalnog grča, mrtvi-hladni smještaju u listopad).
Sutradan, 8.  studenog 1923. Adolf Hitler izjavljuje  „I nama treba revolucija“ i u  jednoj bavarskoj pivnici pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada.
Razloge pogledajte na ovom, njemačkom izvoru koji se referira na bivšeg sovjetskog tajnog agenta  kojeg je prihvatila i politički azil mu odobrila Velika Britanija:

1927. godine, novi vođa sovjetske komunističke partije i kominterne, Josif Visarjonovič Staljin kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći  na vlast u  Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju kako bi  se stvorila kriza da   bi fašist  Hitler mogao doći  na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“.
U to vrijeme u Njemačkoj je  postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka,  prije svega konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s  jedne strane su imali Hitlerove nacional-socijaliste a s druge komuniste odane Moskvi, odnosno kominterni odnosno Staljinu. Stoga Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da  pomognu Hitleru  istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice i doći na vlast. I kad je srušena  Weimarska republika a Hitler 1933. došao na vlast, samo je trebalo čekati izbijanje rata. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacional-socijalisti i  njemački fašisti odnosno nacional-socijalisti tijesno surađuju  (što je samo još jedan dodatak u prilog tezi kako nije problem ni u nacionalizmu  ni  u  internacionalizmu,  nego je problem u socijalizmu, koji je u  samom svom  startu  jedna zločinačka  i genocidna ideologija). 23. kolovoza 1939.  godine tajna  suradnja njemačkih  nacional  i sovjetskih internacional socijalista postaje javna kroz sporazum Molotov-Ribbentrop. Nakon toga kreće zajednički napad sovjetskih internacional i  njemačkih  nacional  socijalista  na  katoličku  Poljsku, i krvavi genocid  nad  poljskim narodom, koji je, među ostalim bio krvav djelom i zato što je  predstavljao osvetu  za ometanje pučističkih komunističkih nastojanja Tuhačevskog 1920. godine.

Ostatak  vrlo zanimljivih i prešućivanih činjenica pogledajte u videu, odnosno u  njemačkom izvoru.

Zaključak je  jasan.  Nacistička braća komunisti danas pojam „revizionizam“ svim silama žele dovesti u negativan kontekst isključivo zato da se ne bi vidjelo kako oni ne samo da nisu ništa bolji,  nego su u većini  slučajeva čak i gori od svoje braće po socijalizmu i ateizmu.  Pa  onda miješaju kruške i  jabuke, izmišljaju „naoružane fratre“ kako  bi pokušali  opravdati ubojstva nedužnih malodobnih djevojčica itd.

Vrijeme je da se pravosudna grana vlasti u Republici Hrvatskoj počne držati rezolucije 1481. Vijeća Europe kao i Deklaracije Europskog parlamenta  od 23.  kolovoza 2008. godine i da  svaku fašističku,  nacističku, komunističku, odnosno zajedničkim nazivom – socijalističku  tendenciju počne tretirati jednako, kao zagovaranje  zločinačkih, totalitarnih i  genocidnih  ideja, i da u sankcioniranju istih nema milosti,  te da time osnaži demokratske tendencije u hrvatskom društvu, kako se više nikad ne bi  moglo dogoditi da zagovornici genocidnih ratnih  i poratnih zločina sjede na Pantovčaku, ili da glume novinare po mainstream  medijima…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Korišteni  izvori i  korisni  linkovi:

– Crvena Europa, epizoda 1. „Sovjet“
https://www.youtube.com/watch?v=bMg0g0kWnd4&t

– Crvena Europa, epizoda 2. „Izdajnik“
https://www.youtube.com/watch?v=HFY95NcSW90

– Crvena   Europa, epizoda 3. „Komunizam“
https://www.youtube.com/watch?v=P3_L96j-huE&t

– Crvena Europa epizoda 4. „Imperij“
https://www.youtube.com/watch?v=lPYeDPeK0Ks&t

– Crvena Europa epizoda 5. „Suworow“
https://www.youtube.com/watch?v=qA_d172pLKw&t

– Crvena Europa epizoda  6. „Osloboditelj“
https://www.youtube.com/watch?v=fI_YIRCumCo

– Crvena Europa epizoda 7. „Saveznik“
https://www.youtube.com/watch?v=SzP1iGMwfs8&t

– Crvena Europa epizoda 8. „Katastrofa“
https://www.youtube.com/watch?v=S114XmqAyOs&t

Rekonstrukcija ubojstva Stjepan Ševo
https://www.youtube.com/watch?v=MCiCmWeng4o&t

Ostali korisni linkovi:

https://kamenjar.com/grabovica-najtezi-i-najkrvolocniji-zlocin-u-muslimansko-hrvatskom-gradanskom-ratu-u-bih/

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32659-ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32739-dogaaji-i-okolnosti-koje-su-prethodile-preventivnom-napadu-hvo-a-u-ahmiima-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32939-analiza-saetka-presude-dariju-kordiu

https://kamenjar.com/gdje-su-dokazi/

https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic-part-ii-demokratski-portal-uzvraca-udarac/

https://kamenjar.com/ivo-josipovic-ustasofili-zele-promijeniti-vrijednosni-sustav/

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tko bi mogao stajati iza namještanja Milijanu Brkiću?

Objavljeno

na

Objavio

Navodna afera s Milijanom Brkićem kao glavnim organizatorom prisluškivanja previše podsjeća na neke ranije slučajeve koji su se dogodili pod vrlo sličnim okolnostima. Dinamika iznošenja lažnih optužbi je toliko podudarna da se ne može raditi o slučajnostima.

Ukoliko pogledamo tko je tada stajao iza napada, nije problem zaključiti tko je i sada u ulozi organizatora lažnih konstrukcija.

Namještena afera koja je imala posve identičnu strukturu se dogodila uoči izbora u prosincu 2011. godine. Tada je protiv glavnog tajnika HDZ-a nekoliko mjeseci prije izbora iznenada otvorena istraga, nakon medijske pripreme vrlo slične kao i u aktivnostima protiv Milijana Brkića.

Najprije su krenuli napisi u medijima prema kojima taj političar želi srušiti vrh HDZ-a i da navodno ima neki tajni plan. Zatim se kazneni progon započeo najavljivati kroz probrane medije, izjavama da se polako stezao obruč. Nakon takve medijske pripreme je navedeni političar doista postao osumnjičen i pozvan na davanje izjave u USKOK, naravno uz medijsku paradu ispred zgrade, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net.

ISTRAGA OBUSTAVLJENA

Nakon davanje izjave u USKOK-u je protiv tog političara formalno otvorena istraga kao konačna metoda difamacije. Mjesecima je povlačena po medijima što je postalo povod za izbacivanje sa izbornih lista. Ako se ne sjećate o kojem slučaju se radi, podsjetit ćemo vas da je žrtva fabriciranih prijava taj put bio Ivan Jarnjak.

Pitate se koji krivac je stajao iza cijele akcije?

Ako možemo zaključiti po objavama u medijima, jedan poznati političar mu je prijetio da će protiv njega biti podnesene i druge optužnice, a dojam je pojačala činjenica da je tadašnji glavni državni odvjetnik viđen kako dolazi upravo njemu na sastanak.

O insinuacijama u tom slučaju dovoljno govori činjenica da je istraga obustavljena jer nije bilo nikakvih dokaza, o čemu je USKOK izvijestio jedan dan nakon provedenih izbora.

Nakon odbacivanja kaznene prijave nitko se nije ispričao, niti su represivna tijela odgovarala za služenje političkim interesima i za unutarstranačke obračune. Međutim, navedeni organizator je i nakon obustave istrage zaprijetio Jarnjaku da mu se spremaju nove optužnice. Jarnjak je na takvu prijetnju optužbama vrlo burno reagirao i umalo je došlo do fizičkog obračuna.

FABRICIRANJE NOVIH OPTUŽBI

Razlog radi kojeg je protiv Ivana Jarnjaka tada bila podnesena kaznena prijava bio je u njegovim najavama da bi se mogao kandidirati za neko od vodećih mjesta u HDZ-u. Iz takve situacije se može zaključiti da je neutemeljena prijava imala isključivi cilj difamacije mogućeg kandidata.

U potrazi za porijeklom represivnih metoda, više puta je bilo objavljeno da je organizator netko tko je vjerojatno bio suradnik UDBE, što je u medijima potvrdio i bivši ravnatelj te službe. Zanimljivo je da su upravo 2011. godine na izborne liste HDZ-a prvi put stavljeni Davor Božinović i Andrej Plenković kao novi perspektivni kadrovi. Dakle, podmetnuta je lažna afera Tuđmanovom ministru a na listu je došao Davor Božinović koji je bio predstojnik Mesićevog ureda.

Ako usporedimo strukturu prikazanog slučaja sa insinuacijama o Milijanu Brkiću, očito je da se radi o istovjetnim metodama, a samo je sadržaj optužbi drugačiji. Razlika je i trajanje navodne afere te izostanak cilja kojeg su pokretači očekivali.

Očito su vjerovali da će tri-četiri mjeseca biti dovoljno za cijelu operaciju, a to se moglo vidjeti i po naručenim naslovima u nekim medijima krajem 2018. godine. Nakon što su shvatili da im se plan izjalovio, panično su krenuli sa fabriciranjem novih težih optužbi koje sada već graniče sa nevjerojatnim. Radi toga se podmetanje toliko rastegnulo da više nikome ne nalikuje na pošteni pravni postupak.

Ako usporedimo navedena dva slučaja iz 2011. i 2018. vidljiva je potpuno ista struktura:

1. senzacionalno medijsko otkrivanje plana rušenja vlasti,

2. navodi o stezanju obruča radi pripreme kaznene prijave,

3. najava preko medija da će biti osumnjičeni,

4. davanje izjave u USKOKU uz javnu paradu probranih novinara,

5. otvaranje istrage,

6. odbacivanje prijava i istrage nakon popuštanja pozornosti medija,

7. prijetnja novim lažnim optužbama.

KAKO JE MOGUĆE PRISLUŠKIVATI MUP?

Propadanje plana organizatora je vidljivo u prebacivanju navodnih skandala na razna druga područja. Kad su odbačene sve optužbe protiv Milijana Brkića za tzv. elitnu prostituciju i tzv. SMS aferu, a pokazalo se da supruzi nije nadzirao poštu pa će i ta prijava biti uskoro odbačena, odjednom je izmišljen tzv. novi krak afere o prisluškivanju ministara ili premijera, ali bez ikakvih iznesenih dokaza koje bi takve optužbe prirodno zahtijevale.

Zašto niti jednom ozbiljnom mediju, niti novinaru, nije neobično kako to da nema dokaza za ovako ozbiljne optužbe?

Zašto niti jedan novinar nije provjerio kakve bi to tehničke uređaje i pristup komunikacijskim pravcima trebao imati netko tko bi želio prisluškivati MUP?

Ako je nešto tako izvedivo amaterima sa laptopom, zašto onda strane obavještajne službe trebaju silnu tehniku za prisluškivanje?

Znate li da u MUP-u postoji odjel inženjera kojima je jedina zadaća kriptografska zaštita komunikacija?

Zašto ministar Božinović ne kaže da prisluškivanje uopće nije bilo moguće? Bio je predstojnik Mesićevog ureda i sigurno se sjeća da čak niti strane službe nisu mogle prisluškivati, pa im je Mesić bez zakonske osnove zato ponudio Tuđmanove transkripte.

Kako to da iz postupka cijelo vrijeme cure navodne informacije medijima, a osumnjičenici i njihovi odvjetnici uopće nemaju prava uvida u spis?

Da li to znači da ministar policije uopće nije žrtva prisluškivanja, nego on ustvari manipulira tijelima kaznenog progona?

Cijela navodna afera traje već više od pola godine. Mislite li da neki opskurni tjednik već ne bi odavno objavio neki konkretni dokaz da išta takvo postoji?

Kako to da državni odvjetnik odjednom izgubi spis i ne preuzme odgovornost, nego odmah uz presumpciju krivnje pokušava insinuirati nešto što u spisu ne stoji?

A onda se nakon razvlačenja otkrije da je sve bilo po zakonu, ali državni odvjetnik ne stane pred javnost i ne ispriča se za narušavanje ugleda?

Možda naši pravosudni dužnosnici nisu upoznati da Europski sud za ljudska prava u okviru čl. 18. Konvencije primjenjuje tzv. test predominantnosti političkih motiva u kaznenom progonu, što ovakav slučaj stavlja uz bok mračnoj praksi u nekim bivšim državama Sovjetskog Saveza. Veliki domaći pobornici europskih principa će možda imati čast da ih se spomene u presudi Europskog suda za ljudska prava.

U lažnoj aferi postoji toliko nelogičnosti da je teško nabrojati.

Kako to da se jednog osumnjičenika okrivljuje da on prenosi informacije medijima, a on uopće nema uvida u spis?

Ponavljaju mu pretragu i uhićenje, iako je pola godine bio u zatvoru i informacije su jedino mogle curiti iz državnih tijela?

Zamislite paradoks da okrivljuju osumnjičenika da je on sam protiv sebe davao lažne informacije?

Kako to da postupak traje toliko dugo iako su sve istražne radnje davno provedene?

VARGA JE MOŽDA PRISLUŠKIVAO MERKEL, MACRONA…

Javnost nije reagirala na prisluškivanje premijera i ministra, pa će možda sljedeći broj opskurnog tjednika vjerojatno pokušavati sa nekim još neobičnijim konstrukcijama. Možda će pisati nešto kao da je Varga prisluškivao Merkel i Macrona, postavljat će se pitanje ima li kakve intime među njima, a jedna strana televizija sa domaćom adresom će možda pokrenuti veliku priču o nekom novom domaćem cilju prisluškivanja, možda da je nadziran Luka Modrić ili kardinal Bozanić.

Možda će se javiti neki preparirani svjedok sa nekom starom pričom u kojoj će opet napadati ugled Milijana Brkića. Ne bi bilo neobično niti da netko kaže da je pronašao neku žicu kraj telefonske utičnice, neki diktafon, bateriju ili neki sličan dokaz.

Jedini problem sa starim trikovima je što nakon par izvedbi više nikome nisu zanimljivi i nemaju očekivani efekt. Suradnici koji se u ovoj paradi skrivaju iza političkih marioneta istrošili su uvjerljivost medijskih manipulacija i nitko im više ne vjeruje. U cijelom slučaju je vrlo zanimljivo ponašanje najviših vladinih dužnosnika koji konstantno glume nezainteresiranost i prepuštaju istraživanje institucijama, a ustvari tim institucijama rukovode i omogućuju rastezanje namještenog slučaja isključivo za medijske potrebe.

Zar to nismo godinama slušali od Mesića, koji je szstavno ponavljao “neka institucije rade svoj posao”, a na čelu tih institucija bili su ljudi koje je on osobno tamo “uhljebio”!

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari