Pratite nas

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (9)

Objavljeno

na

Jedna od najomiljenijih dogmi koju jugofili i titoisti hrvatskoga podrijetla navode u prilog Jugoslavije i Josipa Broza Tita, ona je da je Tito Ustavom iz 1974. „Hrvatskoj omogućio osamostaljenje, slobodu i neovisnost“. Dakako, riječ je o još jednoj neistini. U protivnom bi nam oni koji propovijedaju tu dogmu trebali dati odgovor na pitanje kako se je od SSSR-a osamostalila, primjerice, Litva koja nije imala prava kakva je po Ustavu iz 1974. imala Hrvatska.

Uostalom, sam je predsjednik Arbitražne komisije Robert Badinter u razgovoru za jedne dnevne novine 2003. pobio takve konfabulatore: „U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav… Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974., njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije“.[1] Tomu valja dodati i činjenicu da – na žalost njegovih apologeta koji mu kade zbog Ustava iz 1974. Tito zapravo nikada nije ni potpisao taj dokument.[2]

Od tvrdnje da je Ustav iz 1974. Hrvatskoj omogućio osamostaljenje smiješnija je jedino tvrdnja da je ZAVNOH „izvorište hrvatske državnosti“. Pritom se ne daje objašnjenje kako je moguće ZAVNOH smatrati „izvorištem hrvatske državnosti”, kad je isti taj ZAVNOH na trećem zasjedanju u Topuskom (8. – 9. svibnja 1944.) donio odluku o pristupanju Hrvatske komunističkoj Jugoslaviji – protuhrvatskoj tvorevini (a da je riječ o protuhrvatskoj tvorevini ne svjedoči samo Bleiburg, nego i kasniji teror u doba Jugoslavije, egzekucije onih koji su se borili za samostalnu Hrvatsku, gušenje svake ideje koja je mirisala na hrvatstvo, te krvavo finale u Vukovaru kojim su marširali pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA)). Kako je moguće nešto što je bez ikakve dvojbe protuhrvatsko smatrati temeljom hrvatske državnosti? Tvrdnja da je ZAVNOH – čijom je odlukom Hrvatska ušla u protuhrvatsku Jugoslaviju – izvorište hrvatske državnosti, dokaziva je jednako kao što je dokazivo postojanje vodene vatre ili drvene peći.

Od Titovih apologeta još se može čuti i tvrdnja da je on „institucionalno onemogućio srpsku dominaciju u SFRJ“.[3] Riječ je, naravno, o još jednoj netočnoj tvrdnji. Dr. Zdravko Tomac, osoba koja je zbog svoga položaja u vrijeme Jugoslavije svakako meritorna govoriti o toj problematici, svjedoči upravo suprotno: „Ustavnopravno Hrvatska je odlukama ZAVNOH-a konstituirana kao država ne samo hrvatskog naroda nego i država srpskog naroda. U praksi je ta formulacija o ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda, kao dva konstitutivna naroda Republike Hrvatske, ostvarivana na štetu hrvatskog većinskog naroda, ne samo zbog dominacije Srba u federalnim organima, vojsci, policiji, diplomaciji i Partiji u Jugoslaviji, nego i zbog njihove dominacije u Hrvatskoj.[4] (…) Srbi u Hrvatskoj bili su za dva i pol puta više zastupljeni u Savezu komunista od Hrvata (24,7 posto Srba od ukupnog broja Srba bilo je u SK, prema 9,8 posto Hrvata), a Jugoslaveni još i više (28,3 posto od ukupnog broja Jugoslavena bili su članovi SKH[5])“.

Identičan zaključak daje i srbijanska povjesničarka i političarka Latinka Perović, koja na pitanje novinara Andrije Tunjića „Jeste li bili svjesni da su Srbi u Hrvatskoj bili privilegirani“ daje ovaj odgovor: „Bilo smo svjesni. Bili su privilegirani u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zbog učešća u ratu. Zbog toga su Srbi činili najveći dio policijskih i vojnih struktura, na koje je i Tito stavljao žarište. Vojska je bila važan instrument funkcioniranja Jugoslavije, što je Zapad podržavao. Između mira, stabilnosti i nekih liberalnih ideja prednost je dana miru i stabilnosti“.[6]

Kako su se ravnopravnost te bratstvo i jedinstvo provodili u praksi, svjedoči nam 1952. bivši partizanski potpukovnik i komesar Titove prateće brigade, Adil Zulfikarpašić: „Danas se komunizam u Hrvatskoj pojavljuje, uglavnom, kao srpska stvar – i taj se komunizam održava pomoću vojske, milicije i UDB-e, u kojima su odlučni faktori u većini Srbi. Komandant Armije u Zagrebu je Srbin general-lajtanant Milan Kuprešanin, načelnik štaba general-lajtanant Mile Kalibarda. Komandant KOS-a general Drakulić Veljko (KOS – kontraobavještajna služba), komandant KNOJ-a general Brajović Petar i komandant milicije general Kovačević Stevo. 78 posto milicionera u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’, a 82 posto u ‘Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini’ su Srbi. 75 posto ‘sekretara’ općinskih komiteta KP u Slavoniji su Srbi (isključivo seljaci), 90 posto sekretara kotarskih komiteta u Bosni i Hercegovini su Srbi. Predsjednik vlade u BH Djuro Pucar, generalni sekretar vlade Mastalović Novak (pravoslavni pop iz Gacka), šef UDB-e i ministar unutrašnjih poslova, komandant Armije Apostolski Mihajlo, komandant milicije Kosorić Obren, komandant KNOJ-a Zekić Miloš, predsjednik ‘skupštine’ Vlado Šegrt, javni tužioc Boro Popović, predsjednik Vrhovnog Suda ‘Narodne Republike BH’ Božo Cikota, politički ‘sekretar’ CK KP BH je Djuro Pucar, organizacijski sekretar Mijatović Cvijetin, rektor sarajevskog univerziteta Savo Butozan i tako redom svi Srbi. Od članova CK KP BH 61 su Srbi, 13 muslimani i katolici od kojih se je samo jedan, Rudi Kolak, opredijelio kao Hrvat. U sve četiri oblasti na koje je podijeljena Bosna i Hercegovina kao šefovi UDB-e i sekretari partija sjede isključivo Srbi; sekretar partije za Hercegovinu je Papić Radovan, a šef UDB-e je Kovačević Brana, Sekretar partije za Krajinu je Stojnić Velja, a šef UDB-e je Bajić Slobodan, za centralnu Bosnu Grk Dušan i Djurašković Djuras, za istočnu Bosnu Novaković Gjuro i Predja Savo. Sekretari gradskih komiteta komunističke partije u Sarajevu Rato Dugonjić, u Banjoj Luci Voja Ilić, u Tuzli Gavrić Mitar, u Mostaru Gagović Sveto, kao i u Travniku, Jajcu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Brčkom, Zenici, Prijedoru, Bihaću, i t. d. su isključivo Srbi, većinom seljački sinovi. Takodjer u Karlovcu, Gospiću, Glini, Osijeku, Slavonskom Brodu, Mitrovici, Rumi, Zemunu, pa čak i Dubrovniku i Rijeci sekretari kotarskih i gradskih komiteta su Srbi. Od 14 divizija u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’ i ‘Narodnoj Republici BH’ 13 imaju komandante, a 12 komesare Srbe“.[7] Kao što je iz navedenoga razvidno, Srbi ne samo da su dominirali u SFRJ, nego su dominirali i u SRH: bitne, naime, razlike između monarhističke i komunističke Jugoslavije u tom pogledu doista nije bilo.

U krivotvorenju povijesnih činjenica neki zastupnici jugoslavenskih dogmi idu toliko daleko, da tvrde da se protivnicima hrvatske samostalnosti za vrijeme Jugoslavije mogu nazivati samo oni jugoslavenski komunisti koji su zastupali „velikosrpske i unitarističke tendencije“.[8] Time se hoće dokazati nedokaziva tvrdnja da su protivnici hrvatske samostalnosti bili samo Srbi, dok su s druge strane postojali tzv. hrvatski komunisti koji su bili za samostalnu Hrvatsku. Kao svojevrsna paradigma hrvatskih komunista, koji su tobože bili za samostalnu Hrvatsku, obično se navodi Andrija Hebrang.[9] No, i ovdje je riječ o još jednome mitu nastanku kojega je doprinijela činjenica da je Hebrang bio likvidiran od jugokomunističkog režima.[10] Istina je ta da su i Andrija Hebrang i svi ostali komunisti hrvatskoga porijekla bili za Jugoslaviju: njima je Jugoslavija uvijek bila ispred Hrvatske; i onda kada su tražili veća prava za Hrvatsku, činili su to radi konsolidiranja i očuvanja Jugoslavije. A. Hebrang nije bio likvidiran radi toga što je želio samostalnu Hrvatsku (one koji su bili za odcjepljenje Hrvatske iz Jugoslavije nazivao je „ostacima ustaštva“ protiv kojih se valja nemilosrdno obračunati!), već zbog drugih razloga.

O tim se razlozima sve do danas vode prijepori. U jednome pismu Kardelju, Hebrang je razloge promjene Titova odnosa prema njemu tražio u Titovoj taštini: pretpostavio je da je Tita pogodilo to što su neke depeše iz Moskve bile naslovljene „Za Tita i Hebranga“. Pored toga, Hebrang je kritizirao Tita da sastanke Politbiroa ne zakazuje redovito, te da od svršetka rata nije sazvao nijednu sjednicu CK.[11] Prema Đilasu, Hebrang je želio veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije: „Hebrang je nastojao na posebnom, autonomnijem položaju Hrvatske – dakako i kao formi svoje lične afirmacije i lične vlasti. Ali to bi povuklo slične zahteve i u drugim jugoslavenskim republikama, pa samim tim i slabljenje federacije kakvu su iskovale revolucionarne snage, a samim tim i slabljenje Titove centralne, dominirajuće uloge. Tito je već bio zadobio tu ulogu – nad celom Jugoslavijom, i prepuštanje slične uloge Hebrangu nad Hrvatskom neminovno bi potkopalo i njegovu ideju ‘bratstva i jedinstva’ i njegov prestiž“.[12] Ako je za vjerovati Đilasu, koji je i sam imao ulogu u određivanju granica, Hebrang se je zalagao – svakako neuspješno – i za teritorijalno veću SRH unutar Jugoslavije: „Hebrang je istutnjavao svoju nasrtljivost i nepomirljivost: Zna se granica Hrvatske – do Zemuna! Savom do ušća u Dunav!…“.[13] Hebrang je, dakle, vjerojatno bio zagovornik veće autonomije Hrvatske unutar Jugoslavije, no netočna je i političkim motivima iskonstruirana tvrdnja da je bio pobornik hrvatske samostalnosti: i on i svi ostali komunisti hrvatskoga podrijetla bili su, a većina i ostali, pobornici Jugoslavije.

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Prema: Žarko DOMLJAN, „Rađanje hrvatske države“, Vijenac, 18./2010., br. 414, Zagreb, 14. siječnja 2010., http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac414.nsf, pristup ostvaren 15. siječnja 2010.
[2] Vidi intervju s Brankom Mamulom, nekadašnjim načelnikom Generalštaba JNA: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/97916/Default.aspx, pristup ostvaren 7. travnja 2010). Isto tvrdi i srbijanska povjesničarka i političarka Latinka Perović, vidi: ANDRIJA TUNJIĆ, „Latinka Perović, srpska povjesničarka i političarka. Srbija ne zna želi li prošlost ili budućnost“, Vijenac, 19. / 2011., br. 462., 17. studenoga 2011., 4. – 6.
[3] Davor BUTKOVIĆ, „Komunistički diktator i uspješni državnik“, http://www.jutarnji.hr/komunisticki-diktator-i-uspjesni-drzavnik-/751767/, pristup ostvaren 5. svibnja 2010. Isti novinar – poznatiji kao autor najpoznatijeg intervjua u povijesti hrvatskog novinarstva – tvrdi da je „SFRJ, svoj represiji usprkos, bila neusporedivo slobodnija od Češke, Poljske ili Rusije“. Pripisivati nekomu u zasluge to što je bio na čelu represivnog sustava, ali je, eto, ta represija bila manja od represije nekoga drugog sustava, poprilično je tragikomičan argument. Po istoj bi, naime, logici mogli pohvaliti i osobu koja je, primjerice, izmasakrirala petero ljudi. Jer, netko drugi izmasakrirao je njih petnaest! No i tvrdnja da je SFRJ bila slobodnija od ostalih komunističkih zemalja u Europi stoji na vrlo klimavim nogama. Jugoslavija je, naime, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi. Nije poznato kako jugofili i titoisti objašnjavaju taj podatak.
[4] Zdravko TOMAC, Predsjednik – protiv krivotvorina i zaborava, Slovo M d.o.o., Zagreb, 2004., 46.
[5] Isto, 47.
[6] Andrija TUNJIĆ „Srbija ne zna želi li prošlost ili budućnost“, 4. – 6.
[7] [Adil ZULFIKARPAŠIĆ] Aziz ČENGIĆ, „Za volju istine“, Hrvatski glas (Winnipeg, Kanada), g. 24., br. 45. od 3. XI. 1952. Prema: Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 128. – 129.
[8] Ante MILETIĆ, „O temeljima hrvatske neovisnosti“, Vijenac, 18./2010., br. 423, Zagreb, 20. svibnja 2010.,
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac423.nsf/AllWebDocs/O_temeljima_hrvatske_neovisnosti, pristup ostvaren 21. svibnja 2010.
[9] Neki autori u tu skupinu ubrajaju i V. Nazora, koji je – tvrde oni – bio izraziti hrvatski nacionalist. No, isti ti autori spremni su bez ustezanja tvrditi da je komunističko-partizanski pokret imao izrazito rodoljubnu crtu, štoviše, da je u njemu bilo i hrvatskih velikonacionalista, stoga tu i slične tvrdnje – ako ih se već ne proglasi fantazmagorijama – treba uzeti s krajnje velikim oprezom (Petar STRČIĆ, „Hrvatsko nacionalno pitanje u KPH/SKH i u hrvatskih ‘komunista’“, u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, 251. – 268.).
[10] Iako je riječ o osobama koje se iz više razloga teško mogu uspoređivati, spomenimo uzgred da je donekle usporediv mit – upravo iz činjenice što ga je likvidirao režim prve jugoslavenske države – napravljen i od Stjepana Radića. Neprijeporna je, naime, činjenica da je Radić bio borac za hrvatske interese, no jednako tako neprijepornom ostaje i činjenica da je rješenje hrvatskog pitanja uvijek vidio u okviru Jugoslavije, čiji opstanak nije dovodio u pitanje čak ni nakon atentata u beogradskoj Skupštini. No, činjenica da Radić nikada nije Jugoslaviju dovodio u pitanje nije sprječavala srpskoga novinara Velimira Ristovića da ga u jednome članku nazove „najvećim čudovištem i dvadesetog veka i grčke mitologije“, postavljajući pritom pitanje je li dopustivo da takva nakaza ponizuje „idealnu i herojsku istoriju Srbije, nesumnjivo, jednu od najveličanstvenijih povesnica svih vremena i svih naroda“ (Hrvatskim mučenicima, II. izd., prir. Predrag RAOS, Azur journal, Zagreb, 1991., 115.- 116.). Ako imamo na umu činjenicu da je miroljubivi, popustljivi te projugoslavenski orijentirani Radić od velikosrpske klike bio likvidiran i nazvan najvećim čudovištem dvadesetog stoljeća, tada nas kasnije velikosrpsko-komunističke crne legende i (dis)kvalifikacije ustaškog pokreta i NDH ne bi trebale previše čuditi.
[11] Pero SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 265.
[12] Milovan ĐILAS, Vlast i pobuna, 146.
[13] Isto, 145.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Velikosrpski mitomani ne posustaju

Objavljeno

na

Objavio

U isto doba dok se istraživačima logora Jasenovac u Hrvatskoj želi onemogućiti rad i začepiti usta otrcanim i neutemeljenim optužbama za ‘revizionizam’, ‘fašizam’, ‘negacionizam’ i ‘ustašoidno buncanje’ (nismo sigurni možemo li uskoro očekivati i nekoga novog Kangrgu da za ‘revizioniste’ predloži ‘željeznu štangu’ ili nekoga novog Babića da im presudi sa ‘zemljicom čarnom’ i ‘travom zelenom’), velikosrpska beogradska čaršija ponovno agresivno vitla jasenovačkim bičem.

Sredstvo za discipliniranje ‘neposlušnih Hrvata’

Poznato je da je u vrijeme Jugoslavije jasenovački bič predstavljao najsnažnije sredstvo discipliniranja ‘neposlušnih Hrvata’. Monstruoznim i podlim, upravo velikosrpskim preuveličavanjem broja žrtava jasenovačkoga logora htjelo se Hrvate prikazati kao genocidan narod koji ne zaslužuje vlastitu državu. Jasenovac je, prema riječima jugoslavenskoga generala Jefte Šašića, predstavljao ‘kohezivno tkivo Jugoslavije’. U legitimiranju jasenovačkoga mita sa suludim milijunskim brojkama žrtava u tom je razdoblju velikosrpskim krugovima svestrano asistirala bulumenta tzv. hrvatskih komunista.

Isti oni historiografski krugovi koji su u vrijeme Jugoslavije legitimirali suludu milijunsku brojku žrtava, nakon hrvatskoga osamostaljenja snizili su ju desetak puta, a poimenični popis žrtava objavljen je na stranici institucije JUSP Jasenovac. Gotovo svakoga tjedna, doduše, otkrije se neka lažna žrtva na tom popisu (u otkrivanju prednjače upravo autori Hrvatskog tjednika), no to ‘znanstvenike’ iz spomenute institucije mnogo ne zamara: ako se otkrije deset lažnih žrtava (primjerice, dvostruka imena ili jasenovačke žrtve koje su umrle prirodnom smrću 20 godina nakon rata) oni pronađu i dopišu deset novih ‘žrtava’. Takav znanstveni terorizam moguć je vjerojatno jedino u Hrvatskoj; u svakoj bi drugoj državi krivotvoritelji ostali bez posla i bili izvrgnuti javnoj etičkoj osudi. No u državi Hrvatskoj, u kojoj je stvorena akademsko, društveno-političko i medijsko ozračje da treba skratiti za glavu one koji se zalažu za punu povijesnu istinu, moguće je baš sve.

Posebno se udara na bl. Alojzija Stepinca

A još su fantazmagoričniji scenariji mogući u Republici Srbiji. Ondje se, naime, čini sve da se i dalje legitimira i perpetuira brojka od najmanje 800.000 jasenovačkih žrtava i da se ta slika što snažnije pošalje u svijet. Srpski redatelj Emir Kusturica najavljuje snimanje filma o Jasenovcu, a drugi redatelj, književnik i ratni ‘komandant’ tzv. Belih orlova, jasenovački hiper-mitoman Dragoslav Bokan najavljuje izradu mrežne stranice kako bi se svijet upoznao sa „svirepim zločinima ustaških đelata“. Koliko je Bokan ozbiljan u svojim namjerama, svjedoči i njegovo ‘otkriće’ da je Ante Pavelić u vrijeme emigracije u Italiji ‘studirao’ turski genocid nad Armencima kao model-predložak kako riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj. Nema toga što ne će izmisliti patološki um velikosrpskoga luđaka ne bi li potkrijepio svoje mitomanske narative.

U okviru velikosrpske jasenovačke mitomanije posebno se udara na bl. Alojzija Stepinca. U razgovoru za ‘Večernji list’ židovska povjesničarka dr. sc. Ester Gitman, autorica knjige Kad hrabrost prevlada, svojedobno je za Stepinca izjavila kako je on za nju ‘model, uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira na to kojoj vjeri ili rasi pripada. Njegove su misli i ideje bile pozitivne i uvjerena sam da će i nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac dobroga učinio za židovski i hrvatski narod’. A spašavao je Stepinac i Srbe, što mnogo ne zanima velikosrpske mitomane koji ga žele prikazati kao jednoga od arhitekata genocida u NDH.

Hiperrealističnim opisima želi se izazvati užas kod čitateljstva

Prije nekoliko dana beogradske Večernje novosti u okviru protustepinčevske kampanje (Srbi se, usput govoreći, hvale kako su lobiranjem u Vatikanu zaustavili Stepinčevu kanonizaciju!) objavili su pamflet kojim se pokušava dokazati kako je Stepinac znao za ustaške zločine u Jasenovcu (pa ih je onda valjda, to je skrivena poruka teksta, i podupirao). Tekst kao i svi slični u Srbiji igra na emocije te slikovitim i hiperrealističnim opisima želi izazvati užas kod čitateljstva.

U tekstu tako čitamo (tekst radi literarne uvjerljivosti donosimo u originalu): ‘Ustaške okrutnosti ne sastoje se samo u ubistvima. Starci, žene i deca redovno su prvo strašno zlostavljani, pa tek onda ubijani. Ovi nevini Srbi prikivani su na panjeve, plamen vatre je lizao njihova gola prsa, njihova je koža zguljivana, otvorene rane peskom i solju posipane, oči kopane, uši, nosevi i jezici odsecani. Deca su bacana u vatru, kipuću vodu i krečane… I još mnogo užasnih zločina je učinjeno o kojima kulturno čovečanstvo uopšte ne može da ima predstavu.’

Ovakvi hiperrealni literarni opisi u kontekstu govora o Stepincu mogu izazvati jedino gađenje prema njegovoj osobi. Cilj ovakvih tekstova nije povijesna istina i izražavanje dužnoga pijeteta prema žrtvama nego se radi o propagandi kojoj je cilj proizvodnja mržnje i odgoj novih srpskih naraštaja za neke nove ratove motivirane umobolnim velikosrpskim planovima i programima koji se u svakoj prilici oslanjanju na kult ‘ugroženoga Srbina’.

Velikosrbi su, za razliku od hrvatskih dudeka, jako dobro svjesni da im intra muros politika i propaganda koja bi bila ograničena na Srbiju i ‘region’ nije od velike koristi. Zato se svim silama trude da svoje mitomanske narative plasiraju u inozemstvo: prevođenjem velikosrpskih pamfleta ili financiranjem stranih autora koji će podupirati njihove teze. A ako je taj strani autor još Židov, gdje ćeš boljega posla! Židovsku patnju velikosrpski jasenovački mitomani vide kao dobro sredstvo da svojoj mitomaniji daju aureolu kvaziobjektivnosti.

Greif: Najmanje 800.000 ubijenih Srba u Jasenovcu – poruka koja se šalje u inozemstvo

U jasenovačkoj propagandi velikosrpski su krugovi tako stvorili simbiozu s Efraimom Zuroffom (koji, kao i Srbi, negira genocid u Srebrenici), a ovih dana, čitamo u srpskim medijima, simbioza se nastavlja i s prof. dr. sc. Gideonom Greifom, izraelskim povjesničarom koji se ranije uglavnom bavio logorom Auschwitz, a u posljednje vrijeme sve više logorom Jasenovac. Greif je pred koji dan u Srbiji predstavio knjigu ‘Jasenovac, Auschwitz Balkana’, a ranije smo ga upoznali kao organizatora izložbe pod nazivom ‘Jasenovac pravo na nezaborav’ (koja je početkom prošle godine održana u zgradi UN-a) i kao velikoga protivnika Stepinčeve kanonizacije.

U izjavama za srpske medije Greif je nedavno izjavio kako je četiri godine radio na spomenutoj knjizi i da je u Jasenovcu na najokrutniji način ubijeno ‘minimum 800.000 Srba i oko 40.000 Židova’. Nakon izjave o 800.000 ubijenih Srba u Jasenovcu (veći broj od 90.000-100.000 ukupnih žrtava u Hrvatskoj ne spominje ni prof. dr. sc. Ivo Goldstein) prestaje ozbiljna rasprava i započinje mitomanija.

Za Greifa je tako Jasenovac bio ‘imperij smrti’ u kojemu je ‘postojalo 57 različitih načina ubijanja žrtava’. ‘Siguran sam da ih u Auschwitzu nije bilo toliko. To je svjetski rekord. Nema takvog nečeg u povijesti čovječanstva’ – istaknuo je Greif za srpske medije i dodao da ne smije biti sumnje o broju žrtava i podsjetio da je istraživanje zajedničke hrvatsko-srpske komisije pokazalo da je bilo 1, 4 milijuna žrtava. Dakle 800.000 je minimum, a stvarni broj žrtava u Jasenovcu mogao bi biti 1,4 milijuna! To bi praktički značilo da su u NDH pobijeni gotovo svi Srbi. No, tko zna, možda jednom doznamo i da je pobijeno 10 milijuna Srba? Mitomanija, naime, nema granica. Kao ni velikosrpsko ludilo.

Greif je najavio i snimanje filma u suradnji s Kusturicom pa je jasno koliko će taj film biti objektivan i utemeljen u činjenicama. Za Greifa ustaše su gori i od nacista pa je tako, govoreći o razlikama između Jasenovca i Auschwitza, naveo kako su nacional-socijalisti voljeli da im žrtve ne budu pred očima, voljeli su čistu smrt, dok su ustaše uživali osjetiti patnju svojih žrtava. Neovisno o tomu što se, kako vidimo, radi o najordinarnijoj propagandi (Greifa su očito u pisanju knjige i ‘istraživanjima’ literaturom kapacitirali isključivo velikosrpski mitomani i patološki lažovi) Greifova je knjiga objavljena na engleskom jeziku, a i film će vjerojatno biti namijenjen stranome gledateljstvu. Postavlja se u tom kontekstu pitanje hoće li Hrvatska reagirati na navedene pamflete koji na međunarodnoj razini imaju cilj sotonizacije hrvatskoga naroda. Budući da dosadašnji odnos prema ovoj problematici, gdje ne samo da se na strane jezike ne prevode hrvatski autori koji delegitimiraju velikosrpske jasenovačke mitove nego im se želi i otežati rad u Hrvatskoj, i gdje se na strane jezike ne prevode svjedočenja logoraša koja mijenjanju dosadašnje slike i percepcije, jasno je što možemo očekivati od dičnih institucija Republike Hrvatske – kuriozitetne samoukidajuće države.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

SPC je odgovorna za zločine genocida i etničkog čišćenja – Sud u Parizu potvrdio je to još 1995. godine

Objavljeno

na

Objavio

Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima ju se optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u Europi a vjerojatno i u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

Evo što o tomu piše jedan intelektualac i vjerski analitičar iz Srbije:

“Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako ‘dobro’ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati.”

(Mirko Đorđević, Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010.; str. 129.;  dostupno na: https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla; stranica posjećena 10.2.2019.)

Kako piše i Đorđević, vještaci na suđenju bili su vodeći francuski slavist Paul Garde i povjesničar (bizantolog), književnik i sveučilišni profesor dr. Ivan Đurić (podrijetlom iz Kruševca u Srbiji). Srpsku pravoslavnu crkvu branio je episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić, poznati velikosrpski fašist i ratni huškač i veliki obožavatelj Slobodana Miloševića, koji se i sam gorljivo zalagao za stvaranje “Velike Srbije”. Bio je i prvi rektor srpsko-pravoslavne “Duhovne akademije ‘Sveti Vasilije Ostroški'” u etnički očišćenoj Foči (koju su Srbi poslije okupacije nazvali “Srbinje”).

Nakon što je saslušao argumente “za” i “protiv” pariški sud donio je pravorijek, po kojemu utuženi listovi nisu krivi i nisu oklevetali SPC niti su u svojim tekstovima iznosili dezinformacije i neistine vezano za prikazivanje ratnih događaja u Bosni i Hercegovini i djelatnost srpske crkve i patrijarha Pavla.

Dakle, novinari su pisali istinu, a SPC je suodgovorna za masovna stradanja civilnog stanovništva, odnosno, za etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini.

Naravno, u Srbiji i okupiranim područjima Hrvatske i BiH, ova je odluka francuskog suda dočekana s ogorčenjem (pogotovu stoga što se Francuzi tradicionalno shvaćaju kao prijatelji Srba), uz salve uvreda i prozivki, ne samo na račun suda koji je ovaj pravorijek donio, nego i na adresu francuskih državnika, medija i građana. Kao i uvijek, velikosrpska propaganda nastojala je cijeli svijet uvjeriti kako su ustvari Srbi jedine žrtve rata i da se nad njima vrši “genocid” – i to su poput mantre ponavljali svi: od Miloševića, akademika, patrijarha Pavla i episkopa, do političara, diplomata, medija.

Podsjetimo ukratko u kojem se kontekstu sve to odigralo i što je prethodilo ovoj presudi. 

Genocid i etničko čišćenje kao sredstvo za postizanje cilja

Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Foča Srba je bilo 18.315 (45,2%), no u sklopu osvajačkog rata i plana etničkog čišćenja, ovo je područje (koje se nalazi na krajnjem istoku BiH, na granici s Crnom Gorom i Srbijom) već u travnju 1992. godine izloženo brutalnim napadima “JNA” i srpskih snaga – uglavnom onih iz Srbije. Dana 7. travnja 1992. godine, srpski je agresor napao područje Foče topništvom i zauzeo ga već 16/17. istog mjeseca. Tijekom ove operacije ubijeno je (ili “nestalo”) 2.704 osobe, uglavnom muslimana, gotovo cjelokupno ne-srpsko stanovništvo je protjerano, srušene su sve džamije, a izvršeni su i brojni masakri nad muslimanskim i hrvatskim civilnim stanovništvom, uz razaranje, palež, pljačku i silovanja. Treba napomenuti da u to vrijeme na području općine Foča, kao i u cijeloj istočnoj Bosni nije bilo nikakvih obrambenih oružanih formacija, tako da se radilo o čistoj agresiji na nezaštićeno stanovništvo.

Sportska hala “Partizan” pretvorena je u zatvor iz kojega se svake noći odvodilo žene i djevojčice u privatne kuće ili hotele i tamo su sustavno, mjesecima silovane. Nakon tih događaja u Foči, međunarodna zajednica shvaća da su i silovanja jedno od sredstava etničkog čišćenja. Žrtve su mučene, izgladnjivane, trpjele su fizičko nasilje i psihičko zlostavljanje i živjele u krajnje nehigijenskim, neljudskim uvjetima.

I ovdje se povijest ponovila.

Ne zaboravimo da su u Foči i cijelom Podrinju i tijekom Drugoga svjetskog rata četnici provodili planska i masovna klanja muslimana i Hrvata, pogotovu na području Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, Čajniče, Kalinovika s ciljem njihovog trajnog uklanjanja s ovih prostora. Prema najnovijim (još uvijek ne i cjelovitim) podacima, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata u BiH u operacijama etničkog čišćenja ubili preko 45.000 muslimana i Hrvata – ne štedeći niti žene, djecu i starce – srušili su na stotine katoličkih crkava i džamija, razorili, spalili i opljačkali preko 300 sela i manjih gradova, izvršili na tisuće silovanja i provodili nesmiljeni teror (mučenja i masovne egzekucije).

Pedeset godina poslije događa se nešto slično. Civili opet stradavaju od istog agresora i u istim područjima.

Nakon niza neuspjelih pokušaja zaustavljanja rata, Kontakt skupina (koju su činili predstavnici Britanije, Rusije, Njemačke, SAD-a i Francuske), početkom ljeta 1994. godine predložila je trima stranama u BiH mirovni sporazum kojim bi se izvršila teritorijalna podjela unutar BiH, tako da Srbima pripadne 49% područja, a muslimanima i Hrvatima preostalih 51%.

Plan su prihvatili Hrvati i muslimani – Bošnjaci, ali ne i Srbi.

Budući da je tada srpski agresor kontrolirao preko 70% područja ove države, taj je prijedlog glatko odbijen na zasjedanju “Narodne Skupštine” tzv. Republike Srpske 4. srpnja iste godine. Prihvaćanju ovog mirovnog rješenja i zaustavljanju rata, naročito se oštro protivila Srpska pravoslavna crkva. Na spomenutom zasjedanju Karadžićevog “parlamenta”, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, vrlo je oštro istupio, govoreći kako je to “desetkovanje srpskog naroda” i “presuda na vješanje”.

Dana 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je prijedlog Kontakt skupine odbila “Narodna Skupština” tzv. Republike Srpske), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” i uz opetovane tvrdnje kako srpski narod ima legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku”.

Episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić (isti onaj koji je branio SPC na sudu u Parizu) u kolovozu izjavljuje da taj i slični planovi nikad neće biti prihvaćeni ni po cijenu “bombardovanja”.

SPC i patrijarh agitiraju protiv mira i prestanka rata

 Kako bi se stvar utvrdila i ne bi bilo iznenađenja, uskoro (u kolovozu 1994. godine), slijedi turneja patrijarha Pavla po “Republici Srpskoj” i oštro agitiranje protiv prihvaćanja plana Kontakt skupine i svakog drugog sličnog sporazuma. Naime, Srpska pravoslavna crkva je tada još uvijek zastupala čvrstu poziciju stvaranja “Velike Srbije” u koju bi ušla cijela BiH i tadašnji okupirani prostor Republike Hrvatske i svako odstupanje od tog cilja za nju je bila “izdaja nacionalnih interesa”.

Krstareći po etnički očišćenim područjima BiH, patrijarh Pavle drži “opela”, “parastose” i liturgije “srpskim žrtvama” i u svojim “besedama” iznova podsjeća na “genocid nad Srbima”, a u Foči (koja je u međuvremenu preimenovana u “Srbinje”) otvara “Duhovnu akademiju ‘Vasilije Ostroški'” u kojoj će SPC odgajati mlade bogoslove i pripremati ih za svećenički poziv. Patrijarh ne vidi rijeke krvi koje teku oko njega i ne sablažnjava se nad masovnim klanjima i zlom što su ga počinili i čine njegovi sunarodnjaci, niti progovara o tomu. Za njega taj dio bosansko-hercegovačke stvarnosti ne postoji.

Turneja kulminira posjetom Palama 14. kolovoza, gdje patrijarh blagosilja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, lomi s njima pogaču i drži liturgiju. Prvak srpske crkve zaklinje ih da održe “jedinstvo sa Srbijom” i izglade političke nesporazume s Beogradom, te da ne prihvaćaju nikakve mirovne prijedloge, pa ni najnoviji, a naročito apelira na to da se “među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice”.

Mirovni plan Kontakt skupine odbijen dva tjedna poslije i na referendumu u “Republici Srpskoj” (28. kolovoza 1994. godine) s 96,66% glasova “protiv”.

Tužba sudu, gubitak parnice i nastavak puta u bespuće

Sve skupa, a pogotovu ono što čine patrijarh i njegova SPC,  izaziva zgražanje u zapadnoj Europi – budući da su činjenice o tomu što se dogodilo u Foči dvije godine prije već bile dobro poznate – a mnogi listovi (pogotovu u Francuskoj) objavljuju tekstove u kojima se i srpska crkva proziva odgovornom za zločine genocida i etničkog čišćenja. U mnogim se tekstovima kao krivca navodi i poimence patrijarha Pavla.

Kako je već rečeno, SPC je podnijela tužbu i sud izgubila – ali iz toga nije naučila ništa, jer tvrdoglavo nastavlja istim putem ekstremizma, mržnje i isključivosti.

Danas nigdje na Internet mreži i u medijima nema podataka o ovoj crnoj mrlji na obrazu SPC. Velikosrpska klika vodi brigu o tomu da se sve ono što bi moglo smetati imidžu Srbije i Srba ukloni, a prošlost uskladi s njihovim bolesnim tvrdnjama o “pravednom ratu za opstanak srpstva i pravoslavlja”. Srpska pravoslavna crkva ostaje bastion velikosrpske naci-fašističke ideologije, jednako kao i Šešeljeva SRS i Vučićeva vlast.

I aktualni čelnik SPC patrijarh Irinej gazi stazama svoga prethodnika Pavla. Druguje s ratnim zločincem, četničkim vojvodom, fašistom i rasistom Vojislavom Šešeljem i javno se izjašnjava kao pristaša “Velike Srbije”, vrijeđa i optužuje susjede i pri tomu se bez ikakvih skrupula služi otrovnim lažima.

U Parohijskom domu u sklopu Hrama svetog Save, 2011. godine, Šešeljeva Srpska radikalna stranka i SPC skupa su upriličili promociju knjige “Ispovest haškog sužnja”, monstruma Milana Lukića koji je odgovoran za najmanje 140 ubijenih muslimana – Bošnjaka, među ostalim i za 119 spaljenih civila (žena, djece, muškaraca i staraca na dvije lokacije u Višegradu). Mada je i u samome Beogradu bilo zahtjeva da se SPC ogradi od ovog čina, ona to nikad nije učinila. Knjiga se i danas reklamira po tiskovinama i na Internetu, pa i na YOUTUBE-u (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6IoxLwYiZdw).

Pod patronatom SPC slave se najveći zločinci kao nacionalni junaci, a neke od njih srpska crkva stavlja i u ikonostase manastira, među “Hristove vojnike” (primjerice, četničkog koljača i vođu iz Drugoga svjetskog rata, Dražu Mihailovića; vidi: https://kamenjar.com/evo-zasto-srpska-pravoslavna-crkva-nije-krscanska-crkva/)

I iz te i takve “sestrinske crkve” koja slavi zločince i koljače, koja u svojim redovima ima svece – fašiste i koljače, kojoj je uzor moralna nakaza, fašist, antisemit i  duhovni otac Dimitrija Ljotića, Nikolaj Velimirović, danas nam ponovno stižu otrovne strelice mržnje. Nas Hrvate se krivi za rat i prigovara nam se što ga naša Katolička crkva nije spriječila!? Oni koji su uzrokovali to zlo (preko 120.000 ubijenih, stotine tisuća invalida i traumatiziranih, deseci tisuća silovanih žena i djevojčica, milijuni protjeranih i raseljenih uz čitava područja koja su etnički očistili i srušena sela i gradove), prozivaju žrtvu agresije kao krivca!?

Ima li kraja toj bolesnoj velikosrpskoj perfidiji i gdje su granice njihove pokvarenosti!? I danas imaju iste ciljeve kao i prije 25-30 godina, ne odriču ih se i nastojat će ih ostvariti u budućnosti. To nam sami pokazuju svojim djelima. U Beogradu još uvijek stoluje “Vlada ‘Republike Srpske Krajine’ u egzilu”, čiji “ministri” i oni koji se okupljaju oko njih prednjače u ekstremizmu i fašizmu zagovarajući ponovno “oslobađanje Krajine” koja je (po njima) samo “privremeno okupirano područje”!? U njihovim medijima, govorima političara, crkvenih ljudi, intelektualaca, u izjavama običnih građana, “Krajina” se upravo tako shvaća – o njoj se govori i piše bez ikakvih ograda i navodnika, kao da je riječ o državi koju je netko oteo Srbima!

Patrijarh Irinej ne može preko usta prevaliti riječi “Hrvatska” i “Hrvati”, a glumi “hrišćanina”. Za njega i slične “hrišćane” mi kao narod ne postojimo, Hrvatska ne postoji, postoje samo “srpske pokrajine” (Dalmacija, Lika, Slavonija, Banija, Kordun).

Kontinuitet velikosrpske politike genocida i etničkog čišćenja na djelu je od početka XX stoljeća i njihove “Četničke akcije” u Makedoniji, zaključno s onim što se događalo 90-ih godina prošlog stoljeća i u svemu tomu jednu od glavnih uloga igra SPC!

Na drugoj strani, njezini predstavnici u “Mješovitoj komisiji” danas raspravljaju o kanonizaciji našega blaženika Alojzija Stepinca, a nisu u stanju barem prikriti mržnju koju osjećaju prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i njegovoj Crkvi!?

Mi Hrvati moramo shvatiti i prihvatiti neke činjenice kako nam se ne bi uvijek iznova ponavljale povijesne epizode nalik na one iz Drugoga svjetskog rata i 90-ih godina prošlog stoljeća.

Što se tiče Srpske pravoslavne crkve, ona će po svemu sudeći još dugo ostati na tragu velikosrpske ideologije i vjerno služiti svakom režimu koji bude pokušao ostvariti “Veliku Srbiju”. Sve dok njome vladaju nikolajevci i justinovci  – dvije podjednako radikalne struje utemeljene na “svetosavlju”, nade za ozdravljenje i njezin povratak temeljima kršćanskog nauka nema.

“Svetosavlje” kao trajni kamen smutnje i nesporazuma

Radikalna klero-nacionalistička ideologija nazvana “svetosavlje” (nastala 30-ih godina prošlog stoljeća u krilu srpskog fašizma – s Nikolajem Velimirovićem i Dimitrijem Ljotićem kao vodećim ideolozima), glavni je duhovni pokretač svih zala koja se rađaju i izviru iz današnje Srpske pravoslavne crkve – to se mora reći otvoreno i bez kolebanja zato što je istina, a ne stoga što bi bilo tko želio omalovažiti ili vrijeđati ovu instituciju ili ne daj Bože srpski pravoslavni narod.

Srbijanski politolog Damjan Pavlica dobro detektira u čemu je srž nesporazuma između SPC i pravoslavlja, pa i kršćanstva u cjelini. Problem je u tomu što je srpska crkva svojim “bogom” proglasila Rastka Nemanjića – svetog Savu (ne bez razloga, taj “srpski bog” potječe upravo iz dinastije Nemanjića koju je Balkan upamtio po barbarskim osvajanjima susjednih zemalja u razdoblju od 12. do 14. stoljeća i krvavim progonima Bogumila – u kojima su sudjelovali i članovi dinastije, uključujući i samoga Rastka) i stvaranjem svoje posebne nacionalno-vjerske ideologije – “svetosavlja” sebe praktično izopćila iz kršćanskog kruga. (Vidi: https://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/)

Blizak u svojim razmišljanjima Pavlici je i profesor Mirko Đorđević koji upravo u “svetosavlju” vidi glavni kamen smutnje u odnosima s drugim religijama koje smatra vrlo štetnim i za samu SPC i Srbiju.

Za Srbe-svetosavce sveti Sava je entelehija (grčki: entelekhija), odnosno, savršenstvo (samoostvareni oblik bića, organizam koji postoji sam po sebi), dakle, ravan Bogu. Nadalje, oni jedinu svrhu svoje vjere vide u jedinstvu crkve (religije), naroda i države (režima). Njihov “organski nacionalizam” (ili “nacionalizam svetog Save”) kao oblik etničkog nacionalizma prema kojemu srpska država svoj legitimitet izvodi iz prirodnog (organskog) produžetka zajedničke rase, u svojoj je srži čista rasistička teorija sasvim bliska Hitlerovom nacizmu – i to je jako dobro zapazio sam Nikolaj Velimirović (danas najveći duhovni autoritet SPC – kojega sa dva zapovjedna svetkovna dana u crkvenom kalendaru stavljaju čak ispred svetoga Save i njegovog oca Nemanje, rodonačelnika “svetorodne loze” Nemanjića i prvog srpskog sveca), podsjećajući da je sveti Sava 600 godina prije “velikog vođe nemačkog naroda” Srbima “utro” isti taj put (“nad-rase” i “izabranog naroda”) kojim moraju ići.

Etnofiletizam – hereza za koju je SPC čvrsto opredijeljena

SPC njeguje etnofiletizam (stavlja nacionalni interes iznad jedinstva vjere) koji je Carigradski sabor odbacio još 1872. godine kao herezu (krivovjerje), obvezujući sve pravoslavne crkve na poštivanje ove odluke  i ne pada joj napamet bilo što mijenjati u svojim shvaćanjima, pogledima na svijet ili učenju. Nema nikakvoga povratka na izvorne temelje kršćanstva.

Ona se i danas grozi ekumenizma kao “najvećeg zla” (koje “rastače srpsko biće i smrtni je neprijatelj srpstva i pravoslavlja”), ima isti negativan stav prema “Latinima” i “latinštini” (odnosno prema svim narodima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava koji spadaju u zapadno-kršćanski katolički civilizacijski krug), jednako se protivi Europi i njezinim pozitivnim vrijednostima (slobode, demokracije i pluralizma) kao i prije 200 ili 300 godina; jednom riječju, živi u dalekoj mitskoj prošlosti zatvorena u svoj nacionalni okvir, okovana dogmama i bez dodira s realnošću i stvarnim životom.

Nema sumnje da u srpskom narodu (pa i u samoj SPC) ima zdravog tkiva, pravih kršćanskih vjernika, moralnih i čestitih ljudi koji znaju razlučiti vjeru od ideologije i politiku od religije, ali oni se ne čuju, niti o bilo čemu odlučuju.  Oni su po svemu svedeni na marginalce na koje se baca “anatema” ako samo zinu i kažu nešto što je izvan okvira svetosavske ideologije. Sveti arhijerejski sabor, Sveti arhijerejski sinod, patrijarh, episkopi i golema većina svećenstva i dalje čvrsto koračaju stazom Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića.

I dok je tako, mi i oni bit ćemo dva svijeta koja se ne mogu razumjeti.

Jer, tu nije riječ o običnom. nego o suštinskom nesporazumu – između onih koji prihvaćaju univerzalna načela kršćanske vjere i drugih čija je namjera kršćanska načela podrediti svojoj naciji i njezinim interesima.

Ako vjera služi kao oruđe u ostvarivanju nacionalnih i državnih ciljeva ( i to metodama rata, genocida i etničkog čišćenja kao u ovom slučaju), ona može biti sve drugo ali nikako kršćanska.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari