Connect with us

Kolumne

Davor Dijanović: Hoće li kršćanska Europa pasti šaptom pred islamskim teroristima?

Published

on

Prema stručnoj literaturi, terorizam (lat. terrere znači strašiti) je organizirana uporaba sile i nasilja ili prijetnja uporabom nasilja kojom se posredstvom intencionalnoga širenja straha odnosno terora, a na temelju anticipiranih reakcija širih psiholoških učinaka, nastoje ostvariti politički ciljevi. (Prema: Danijela Lucić, Državni terorizam, Zagreb, 2019.)

Iako se u narativu o terorizmu obično misli na terorizam ne-državnih aktera (primjerice, desničarski, ljevičarski ili islamistički terorizam), postoji i državno sponzorirani te državni terorizam, pri čemu tu vrstu terorizma ne vežemo samo uz totalitarne i autoritarne, nego i uz demokratske države. Jugoslavija je bila klasičan primjer države koja je sponzorirala terorističke akcije, piše Davor Dijanović za Hrvatski tjednik.

Racionalno djelovanje

Terorizam karakterizira strateška uporaba terora, asimetričnost nasilja; usmjerenost na neborbene mete; širenje straha kao sredstva utjecaja i prisile na širu javnost; prisvajanje moći i ostvarenje političkih ciljeva.

Ključno je kod terorizma to da se radi o ne-borbenim metama, tj. u pravilu su žrtve obični ljudi. Kad je objekt napada obični čovjek, s time se mogu poistovjetiti i svi drugi ljudi čime se postiže učinak straha. Kad se izvrši određeni teroristički akt, posebno samoubilačkoga karaktera, nerijetko se mogu čuti komentari kako ih je izvršio neki „luđak“ ili „psihički bolesnik“. Međutim, empirijska istraživanja pokazuju kako su teroristi vrlo racionalni ljudi.

Prema Maxu Abrahmsu, racionalnost je u strateškome modelu temeljena na trima elementima: postojanje stabilnih i konzistentnih ciljeva, analiza okoline i raspoloživih opcija, cost-benefit pristup (uloženo-korist) te odabir optimalne opcije djelovanja, a to su sve elementi koji se pronalaze kod (samoubilačkoga) terorizma.

Povijesno gledano, mogu se detektirati četiri vala terorizma: anarhistički val (od 1880. u Rusiji, koji je trajao oko 40 godina), antikolonijalni val (od 1920. do kraja 60-ih), val nove ljevice (od kraja 60-ih do kraja 90-ih) i religijski val (od 1979.)

Teroristički napadi kojima svjedočimo posljednjih dana, a tu mislimo na teroristički napad u Nici i teroristički napad u Beču, pripadaju terorizmu religijskoga vala te imaju jasan rukopis radikalnoga islama.

Francuska kao primarna meta terorizma

Teroristički napad koji je nedavno izvršen u crkvi u Nici nadovezuje se na niz takvih napada koji su posljednjih godina izvršeni u Francuskoj. Godine 2012. u Touloeseu Francuz alžirskoga podrijetla ubio je tri vojnika, troje djece i židovskoga učitelja. Dvije godine kasnije, Said i Cherif Kouachi i Amedy Coulibaly ubili su u Parizu 17 ljudi.

Trinaestoga ovoga mjeseca navršit će se pet godina od velikoga terorističkog napada u Parizu kad je ubijeno i ranjeno preko 500 ljudi. Pariški je masakr, ističe sigurnosni stručnjak prof. dr. Mirko Bilandžić, „predstavljao težak udarac francuskoj državi, ali još bolniji francuskome društvu, dovevši u pitanje njihovu sigurnost.

U procesu terorizma teroristi uvijek žele tri „R“: osvetu (revenge) zbog stvarnih ili percipiranih nepravdi i poniženja, ugled i pozornost javnosti (renown) te reakciju (reaction) napadnutih za koju je poželjno da bude disproporcionalna u odnosu na teroristički udar (nerazmjerno veća). To je potvrđeno u ukupnim okolnostima pariškoga ubilačkog pohoda“ (Mirko Bilandžić, Nacionalna sigurnost. Prognoziranje ugroza, Zagreb, 2019.).

Iako su u pojedinim terorističkim napadima posljednjih godina u Europi sudjelovali i teroristi koji su ušli na Stari kontinent u okviru velikoga migrantskog vala 2014./2015., većinu napada ipak su počinili oni koji već dugo vremena žive u Europi. Teroristički udari u Francuskoj uokvireni u globalnu islamističku platformu prema Bilandžiću su prvenstveno djelo francuskih državljana muslimanskoga podrijetla.

„Francuska je suočena s internaliziranim međunarodnim odnosno ‘domaćim terorizmom’, Francuzi napadaju francusku državu i društvo. Francuskim muslimanima islamizam je očito privlačan. U eri sekuritizacije terorizma (tretiranje terorizma kao egzistencijalne prijetnje) i islamizma očiti su dokazi i sekuritizacije islama i muslimanske zajednice“. (189.)

I nakon „krvavoga petka“ 2015. u Francuskoj je počinjen čitav niz terorističkih napada. Godinu dana kasnije, 2016., upravo u Nici došlo je do terorističkoga napada u kojemu je Mohamed Lahouaiej Bouhlel, stanovnik Nice s francuskim i tuniškim državljanstvom, kamionom ubio 85 ljudi. Nedavno je najprije srednjoškolskom profesoru Samuelu Patty čečenski islamist odrubio glavu, a uslijedio je pokolj u crkvi Notre-Dame u Nici gdje su ubijene još tri osobe, pri čemu je starijoj ženi odrubljena glava.

Od niza europskih država gdje su do sada izvršeni teroristički napadi Francuska se nameće kao primarna meta terorizma. „Naša je zemlja još jednom pogođena islamističkim terorističkim napadom. Jutros je opet ubijeno troje naših sunarodnjaka u bazilici Notre Dame u Nici. Potpuno je jasno – ovdje se radi o napadu na Francusku“, rekao je nakon napada francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Francuski obavještajni sektor, koji je slovio za jedan od kvalitetnijih u Europi (protuobavještajna DGSI znala se smatrati jednom od najsposobnijih u svijetu), opasno puca svih ovih godina, infiltriran je islamistima, ima loše rezultate u pokušajima infiltracije u terorističke mreže, a niti izvanredno stanje niti intenzivna sekuritizacija terorizma (protuteroristički zakon iz 2017.) ne daju rezultata, osim što ograničavaju prava i slobode.
Beč kao strateško-logističko središte džihadizma

Nakon terorističkoga napada u Nici izvršen je teroristički napad i u Beču, gdje je kao napadač detektiran Albanac rodom iz Makedonije. Ovaj vojnik kalifata izveo je napad vatrenim oružjem te ubio ili ozlijedio oko 30 ljudi u središtu Beča. Pojedini sigurnosni analitičari nakon napada bili su zatečeni te se ustvrdili kako Beč nije bio označen kao grad prve crte za potencijalni teroristički napad. To mnogo govori o ozbiljnosti onih koji se danas u Beču, ali i općenito na Zapadu, bave terorizmom i sigurnošću. Naime, kao što smo uvodno istaknuli, cilj terorističkoga napada izazivanje je straha. Beč je, s druge strane, ne samo jedan od središta međunarodne diplomacije, nego je i strateško logističko središte džihadizma za Zapadnu Europu, Balkan i Bliski istok.

Nakon napada, Deutsche Welle upozorio je kako je Austrija već odavno mjesto na kojemu se okupljaju džihadisti s Balkana i Kavkaza. U članku na DW-u čitamo: „IS već godinama regrutira borce i na Balkanu, tamošnji ‘hotspot’ je Sandžak na tromeđi BiH, Srbije i Kosova, odnosno susjedne zemlje. Propagandni video-filmovi IS-a ‘ciljaju’ prvenstveno na mlade muškarce u balkanskim zemljama. Njihova borbena imena upućuju na njihovo podrijetlo: Al-Bosni, Al-Kosovi, Al-Albani, tako se oni sami nazivaju. Vizija radikala integracija je Balkana u kalifat koji tek treba utemeljiti. Njihovi tragovi redovito vode do – Beča’.

Napadač iz Beča od ranije je bio poznat policiji, a i sam je austrijski ministar vanjskih poslova Karl Nehammer priznao da su postojale naznake da bi napadač mogao izvršiti napad.

I napad u Francuskoj i napad u Austriji u antiterorističkoj se terminologiji nazivaju aktima „vuka samotnjaka“, no svi su oni dio globalne islamističke mreže, bilo da ih ta mreža kapacitira ideološki ili logistički.

Nasilje

Teroristički napadi diljem Europe posljedica su krivih politika koje se već desetljećima vode u Europi vabljenjem ljudi iz sasvim drukčijega kulturno-civilizacijskoga i vjerskoga miljea, ali su dijelom i posljedica intervencionističke politike razvaljivanja Bliskoga istoka. Islam jednostavno nije spojiv s demokracijom, tj. kako je 1970. u Islamskoj deklaraciji zapisao Alija Izetbegović, islam i ne-islamski poredci međusobno su nespojivi jer „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija“.

Primjeri koji se često navode kao kontraargument rijetke su iznimke i obično predstavljaju privremenu mimikriju u manjinskome okruženju. I sami EU-glavešine – od Angele Merkel i Davida Camerona do Nicolasa Sarkozyja – svojedobno su konstatirali da je projekt multikulturalizma mrtav, ali su 2015. ponovno, još više, otvorili vrata pridošlicama koji se dominantno jednostavno ne žele prilagoditi okolini u koju dođu, nego – paradoksalno – žele mijenjati tu okolinu i kulturološki ju modelirati prema stanju kakvo imamo u njihovim zemljama iz kojih su – pobjegli.

Politički korektni analitičari – bojeći se misaone i ideološke žandarmerije – redovito naglašavaju kako su teroristički napadi islamističkoga predznaka zlouporaba islama, slično kao što apologeti komunizma kažu kako je komunizam dobra ideja koja je tobože loše provedena. Iako bi bilo nepravedno i nepristojno tvrditi da su svi vjernici islama nasilni (u Hrvatskoj muslimani su kao vjerska manjina integrirani u hrvatsko društvo, a mnogi su bili i u redovima Hrvatske vojske u vrijeme rata), uporište za nasilje može se pronaći u muslimanskim vjerskim spisima.

U knjizi Samira Khalila Samira Islam na Zapadu autor ističe da u Kur’anu možemo pronaći primjer gdje se poziva na snošljivost. Za primjer možemo navesti Kur’an 10/99 gdje čitamo: „Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti nagoniš ljude da budu vjernici?“.

No nasuprot ovim snošljivim redcima, nailazimo i na brojne koji uistinu potiču na nasilje, na – prema ocjeni – nečuveno nasilje prema neprijateljima islama, koji su – prema Kur’anu – po definiciji i neprijatelji Božji. Nasilni su redci prema Samiru daleko brojniji od nenasilnih, a „musliman formiran u muslimanskoj znanstvenoj predaji prirodno će dati prednost nasilnim stihovima u odnosu na nenasilne.

U tom smislu, možemo smatrati kako muslimani koji se odaju terorizmu ne čine to toliko iz osobnih razloga, koliko iz vjerskoga uvjerenja: primjenjuju, naime, objavu Božju čovječanstvu u obliku u kojemu je ona izražena u Kur’anu što je moguće vjernije“.

Islamizam

Govoreći o islamistima, Samir ističe da je taj pojam iskovan u arapskome svijetu sedamdesetih godina prošloga stoljeća nasuprot pojmu „musliman“. Pojam „muslimani“ označuje obična vjernika koji vjeruje u Boga i u Muhameda, a „islamist“ je radikal prema kojemu Kur’an potiče na ratovanje sa svakime tko je protiv Boga ili njegova proroka. „Polazište je ovoga jedno zapravo vrlo jednostavno razmišljanje.

Prorok Muhamed, Božji poslanik, sustavno je ratovao protiv svojih koji su se protivili bilo njemu, bilo Bogu. Ako je Muhamed uzor svakome vjerniku, tada je zadaća vjernika zaratiti sa svakim tko je protiv Boga ili njegova proroka, ili se jednostavno protivi islamu, koji je prava religija, željena od Boga.

Ostaje još utvrditi tko je to točno protivnik islama. Jednom kada se to utvrdi, vjernik će biti obvezan zaratiti protiv njega. Iako se ovakvo razmišljanje može učiniti pomalo djetinjastim, ono to ipak nije, jer i najradikalniji muslimani ostaju legalisti. Oni, zapravo, ne vode rat jer to žele, već radi poštovanja prema riječi Božjoj, objavljenoj preko Muhameda u Kur’anu, a koju valja primijeniti u životu“.

Idejni je vođa islamista Sayyed Qutb, glavni čovjek „Muslimanske braće“, jedne od najutjecajnijih skupina danas u muslimanskome svijetu. Pedesetih godina prošloga stoljeća, dok je boravio u zatvoru, Sayed Qutb napisao je opsežan komentar Kur’ana, nazvan U sjeni Kur’ana, koji – ističe Samir – zapravo više predstavlja njegove političko-vjerske ideje nego komentar samoga Kur’ana.

U tom djelu upušta se u kritiku Zapada i SAD-a, koji prema njegovu mišljenju šire novopoganštinu. Potrebno je stoga: 1.) utvrditi neprijatelja Boga i islama; 2.) odbaciti pogansko društvo i u potpunosti se odijeliti od njega; 3.) izgraditi muslimansko društvo; 4.) napasti i uništiti pogansko društvo. Takvo je učenje nadahnulo najekstremističnije skupine koje su počinile teroristička djela.

Ovdje valja dodati i Samirovu misao da su ranije Muhamedove objave iz Meke bile otvorenije i pomirljivije od kasnijih iz Medine, tj. iz razdoblja kad se islam formira kao zasebna religija s rigoroznim normama te postaje politička i vojna sila. A s obzirom na to da prema muslimanskom naučavanju novija objava ukida raniju, svi tradicionalistički pokreti (Muslimanska braća, selafisti) kao i radikalni islamistički pokreti (Al-Kaida, ISIL) svoje tumačenja islama uglavnom temelje na medinskim objavama koje su znatno radikalnije od onih iz Meke.

Uzroci terorizma

U poglavlju „Ideologija i terorizam“ Samir raspravlja o uzrocima terorizma izvan islama i unutar samoga islama. Siromaštvo autor ne smatra glavnim uzrokom jer zemlje iz kojih teroristi uglavnom dolaze nisu među najsiromašnijima (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir).

Postoje na desetine siromašnih muslimanskih zemalja koje se ne bave terorizmom. K tome, niti kolonijalizam zasigurno nije glavnim uzrokom, s obzirom na to da brojne muslimanske zemlje koje stvaraju teroriste nisu doživjele kolonizaciju i obrnuto.

„Istinski su razlozi posve drugi te pripadaju samome muslimanskome svijetu. U biti je riječ o indoktrinaciji koja se vrši počevši od osnovne škole, kao i u džamijama te u vjerskome tisku i ostalim medijima. Ta teorija onomu koji ju želi slušati neprestano ponavlja kako je kršćanski Zapad pokvareni svijet koji tvore bezbožnici (kuffár); izopačene osobe koje besramno liježu s prvom osobom koja naiđe te općenito prakticiraju najodvratnije gadosti.

Navedeno učenje neprestano opetuje kako je Bog naredio da se uklone bezbožnici, homoseksualci, bludnice, kao i svi ostali koji zemljom šire pokvarenost te kako On odobrava i ofenzivni rat, ako je potreban da bi se očistila zemlja. Širenje islama svim mogućim sredstvima volja je Božja, sve dok Dar al-Harb (Kuća Rata), odnosno, Darr al-Kufr (Kuća Bezboštva) – a to znači sve nemuslimanske zemlje, postanu dijelom Dar al-Islam ili Dar al-Salam (Kuće Islama, odnosno, Kuće Mira). Srednjovjekovni, ali i suvremeni pravni pisci pojašnjavaju kako svi oni koji pripadaju Kući Rata (ili bezboštva) nemaju pravo štititi ni svoja dobra niti svoj život. Drugim riječima, takvi se mogu opravdano ubijati i otimati im dobra, jer zemljom šire zlo“.

Govoreći o eliminaciji terorizma, autor ističe da je tu prije svega važna obrazovna komponenta, a ne vojni odgovori. „Sve dok se obrazovanje prisutno u muslimanskome svijetu u školama, džamijama, na radiju i televiziji; u novinama i po školama – ne promijeni; sve dok snošljivost (uključuju tu i zabludu te ‘grješnika’) ne zauzme mjesto nesnošljivosti i ‘čistoga’ društva; sve dok sloboda, jednakost svih te sva prava čovjeka ne budu priznati kao temelj društva; sve dok civilni zakoni ne prevladaju nad onima za koje se tvrdi da su ‘zakoni Božji’, imat ćemo kamikaze i one koji dragovoljno odlaze u smrt“.

Samir smatra kako su glavni uzročnici radikalizacije muslimana u Europi tzv. imami. Radikalizacija islama najčešće se događa upravo putem imama, upozorava autor, bez obzira na to jesu ili oni „putujući“ imami ili kao duhovnici djeluju u zatvorima, bolnicama, vojsci, džamijama. Imami ne pomažu muslimanskim vjernicima integrirati se u zemlju primateljicu, već naprotiv, „nastoje tu integraciju zapriječiti i stvoriti sukob s kulturom i uljudbom u koju su se doselili. To ne može donijeti ništa dobra, kako mladima, tako ni onima manje mladim muslimanima, kojima već jest teško živjeti istovremeno unutar dviju kultura, od kojih su do kraja zapravo usvojili samo jednu“.

Autor dodaje kako bi zemlje primateljice trebale paziti kad su u pitanju imami, njihova formacija i djelovanje i kako bi se trebalo spriječiti one imame koji su prepreka skladnoj integraciji muslimanskih vjernika u zapadni sustav vrijednosti.

Muslimansko pitanje

Douglas Murray u knjizi Čudna smrt Europe upozorava kako nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju zemalja iz trećega svijeta „nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da pridošlice ne samo što se možda ne će integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastitih vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takva previda.

Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskoga bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća.

Sve koji su na to upozoravali, ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali. Rijetko su kad, možda i nikad, čak i kad su se činjenice promijenile, stvarne žrtve dobile zasluženo suosjećanje”.

U istom smislu Murray dodaje: „Svih proteklih desetljeća gotovo nitko nije uzeo u obzir ideologije ili uvjerenja ljudi koji stižu u Europu niti je pokazao imalo zanimanja za to. Političari i mediji općenito su umanjivali razlike između islama i bilo koje druge vjere i nisu odustajali od stava da je rješenje problema, ako problem uopće postoji, vezati budućnost europskih društava za budućnost islama podupiranjem ‘umjerenijih’ kako bi prevladao ‘reformirani islam’. To će, uporno su tvrdili političari, riješiti i europski problem i problem islama u cjelini.

Kao da uopće nisi bili svjesni činjenice da je islamska povijest od mutazilita u desetome pa do Iranca Alija Daštija u dvadesetome stoljeću svjedočila brojnim reformističkim pokretima i pojedincima sklonim reformama, ali da su svi poraženi silom, argumentima i žalbama fundamentalista. Europski političari vezivali su buduću sigurnost Europe za reformistički pokret koji se tijekom cijele povijesti pokazao neuspješnim i koji će po svoj prilici propasti. No oni i dalje nisu odustajali od toga argumenta“.

Društvo rizika

Dosadašnji oblici borbe protiv terorizma pokazali su se velikim dijelom neuspješnima i uglavnom su poslužili za ograničavanje ljudskih prava i sloboda. Teroristički su napadi vrlo jeftini za organiziranje, napade pojedinaca teško je prognozirati i prevenirati, a posljedice napada iznimno su skupe.

Primjerice, organizacija poznatoga napada 11. rujna stajala je između 300 i 500 tisuća dolara, a ekonomske posljedice iznosile su 100 milijarda dolara i 1,8 milijuna izgubljenih radnih mjesta. Riječ je o vrlo djelotvornome načinu asimetričnoga ratovanja, tako da i u budućnosti možemo očekivati pojačani broj napada. Europa je prepuna spavača koji su se, čini se, dosta naspavali i uskoro bi moglo uslijediti razdoblje pojačane budnosti. Nica i Beč možda su tek uvod.

Nema nikakve dvojbe da danas živimo u društvu rizika (risk society), kako ga je definirao sociolog Ulrich Beck, pri čemu se rizici ne odnose samo na terorizam, nego i na kompleksne odnose velikih sila i druge čimbenike. Sve vrste rizika dodatno je intenzivirala korona kriza pa tako i teroristi tu gledaju nove prilike.

Početkom korona krize ISIL je svojim pristašama poručio kako je aktualna pandemija oslabila njihove neprijatelje. „Ovo je povoljno razdoblje jer su neprijatelji zaokupljeni borbom protiv virusa. Sada treba napasti pomagače zapada u islamskome svijetu jer Zapad ne planira slati nove vojnike u područja zaraze. Sada je trenutak da bez milosti počinimo napade na mjesta kao što su Pariz, London i Bruxelles, jer su sigurnosne službe i zdravstveni sustavi tih zemalja, u mnogim područjima dotaknuli granice svojih kapaciteta“, stajalo je u priopćenju koje je ISIL poslao pod naslovom “Al Naba“.

Prvi islamistički napad u Europi dogodio se 20. listopada 1995. u Rijeci nakon što je Hrvatska izručila SAD-u istaknutoga člana Al Gamma’e al-Islamiyye Tal`ata Fu’ada Qassima. Od tada, preko samoubilačkoga terorističkog napada 2005. u londonskome metrou, teroristički napadi postali su svakodnevnica europskih gradova, a svi oni koji, izvan narativa iz politkorektnih katekizama, upozoravaju na pogubne demografske politike zemalja Staroga kontinenta (koji je doista postao star i u demografskome smislu) proglašavaju se fašistima i ksenofobima od strane prilično sulude lijevo-psuedoliberalne bulumente.

Ovih dana, međutim, vidimo da i pojedini liberalni udarnici mijenjaju narative te i sami vide da tzv. multikulturalizam jednostavno ne funkcionira. Je li prekasno za povratak, veliko je pitanje, no Hrvatska očito nije naučila ništa iz primjera sjeverozapadne Europe pa je tako nedavno donijela vrlo liberalni Zakon o strancima, čime će se dodatno pojačati migracije u Hrvatsku.

Naime, ponovimo: u situaciji dok se iz Hrvatske iselilo 40.148 ljudi (od toga 32.454 hrvatska državljana (80,8 posto) te 7667 stranaca), prošle se godine doselilo 37.726 ljudi, a od toga 27.834 stranaca (73,8 posto) te 9882 hrvatska državljana. Pri tom treba apostrofirati da se od 2013. do 2016. u Hrvatsku useljavalo oko 10.000 ljudi, a prvi skok imamo od 2018.

Bosna šaptom pade, govorilo se svojedobno za pad Bosne pod Osmanlije. Hoće li i nekada velika kršćanska Europa pasti šaptom ili će se dozvati pameti?

* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. U Zagrebu je završio studij međunarodnih odnosa. Od 2008. do danas objavio više od tisuću novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, energetika i globalna sigurnost. Stihovi su mu uvršteni u knjigu “Hrvatsko pjesničko biserje – Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva 2006. – 2016.”. Moderirao je i izlagao na velikom broju tribina, predavanja i književnih večeri. Član je Matice hrvatske, Hrvatskih novinara i publicista, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Udruge “Obnova” i Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije. Voditelj je uredništva znanstvenog časopisa za kulturu, društvo i politiku “Obnova” te autor knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.). Oženjen, otac dvoje djece.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari