Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Hrvatska treba jaku nacionalnu političku opciju kakve pobjeđuju posvuda u Europi

Objavljeno

na

Negativna selekcija i partijsko kadroviranje glavni su uzroci zašto ne samo mladi nego sve više i ljudi srednjih godina bježe iz Hrvatske

Zagriženi HDZ-ovci, neovisno o njihovim motivima (politička nepismenost ili sinekurno mazivo) i danas će u polemikama s oponentima, koji dolaze s desne strane političkog spektra, ustvrditi kako je HDZ državotvorna stranka. I bit će pritom djelomično u pravu. Za vrijeme Franje Tuđmana, unatoč svim manjkavostima, HDZ je nesumnjivo bio državotvorni pokret. Međutim, razdoblje nakon 2000. godine, s manjim ili većim intenzitetom, razdoblje je u kojemu se HDZ ideološki prazni od državotvornih i desno-konzervativnih stavova (ti procesi bili su donekle zaustavljeni u vrijeme predsjednikovanja Tomislava Karamarka) te i sam sudjeluje u procesima desuverenizacije Hrvatske kao nacionalne države.

HDZ danas ne predstavlja desnu niti konzervativnu stranku, pandan kojoj bi bili Orbanov Fidesz, Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskog (autentične desne stranke koje su trn u oku bruxelleskoga mainstreama), ili čak Narodna stranka Sebastiana Kurza, nego je u najboljem slučaju riječ o centrističkoj stranci kao što je Merkeličin CDU (što je, naravno, posve legitimna pozicija za one koji žele biti centar). Formalno, riječ je o demokršćanskim i konzervativnim strankama koje proklamiraju zaštitu nacionalnih interesa, no one u političkoj praksi vrlo često podvijaju rep pred globalističkim procesima i vode liberalnu ili lijevu politiku.

Koalicija lišena bilo kakva sadržaja i bilo kakvih načela

Za početak, koalicija koja danas, predvođena HDZ-om i Andrejom Plenkovićem, vlada Hrvatskom lišena je bilo kakvoga ideološkog sadržaja i bilo kakvih načela. Jedino vezivno tkivo te koalicije puki je interes, tj. želja za ostankom na vlasti što, dakako, podrazumijeva proračunska beriva i sinekure. Kako drukčije objasniti koaliciju koju na životu održavaju Milorad Pupovac, Ivan Vrdoljak i Tomislav Saucha s jedne strane, te, primjerice, Stiv Culej ili Miroslav Tuđman s druge strane? Ti ljudi jednostavno nemaju nikakvih zajedničkih poveznica.

Činjenica da je i Milorad Pupovac – političar koji je karijeru izgradio na etnobiznisu i podgrijavanju međunacionalnih konflikata, a kojega su, kao i Pribićevića, političarom od nacionalnoga značenja učinili kukavni hrvatski političari – jedan od istaknutijih članova vladajuće koalicije (o njegovim trima glasovima ovisi opstanak Vlade), nešto je protiv čega će privatno rogoboriti gotovo svaki istaknutiji HDZ-ovac. Javno će, razumije se, ti isti HDZ-ovci šutjeti, a na kraju dana svaki će od njih zaboraviti na razloge zbog kojih im se Pupovac ne sviđa, jer, brat bratu, tri glasa Pupovčeva SDSS-a ipak osiguravaju vlast i sve one benefite koje ona donosi. Ta tko još u današnjem materijalističkom društvu gleda na nekakve ideale i načela? Ideali i načela su za budale. Kao i pojam političkoga legitimiteta koji, za razliku od legaliteta, nestaje prvim potezom krivotvorenja volje birača izražene na izborima.

Idealist Zvonko Bušić, čiji jedan dan zatvora vrijedi više nego cijeli životi mnogih naših bijednih političkih kreatura, savršeno je oslikao našu političku scenu kad je rekao: „Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘Stranka je iznad svih i svega’ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje“.

Politička perverzija

Nakon što je protekloga tjedna najavljen prosvjed protiv nedjelovanja pravosudnih institucija glede istraživanja srpskih zločina u Vukovaru, zaiskrilo je na političkoj sceni pa su tako neke braniteljske udruge od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića zatražile da se SDDS isključi iz parlamentarne većine. Plenković je otklonio taj zahtjev izjavom da mu ne će braniteljske udruge određivati većinu. I koliko je god ta izjava mnogima zazvučala skandalozno, držim da u demokratskim državama bilo kakve udruge, bile one dio ljudskopravaške NGO scene ili se radi o braniteljskim/veteranskim udrugama ne bi trebale određivati tko će sastavljati vladu. Udruge su tu da daju prijedloge, ali je na političarima koji su dobili demokratsku potporu birača kreiranje političkih procesa.

Ali! Politička je perverzija u nečemu drugom. Naime, u tome da je Pupovac, a ne branitelji, taj koji određuje većinu i koji vedri i oblači hrvatskom političkom scenom do te mjere da određuje kakvi će biti natpisi na braniteljskim spomenicima. I pritom se, još od vremena europskog thermidora Ive Sanadera, posve otvoreno podsmjehuje i izruguje većinskome narodu…

HDZ je zakazao i na pitanju svjetonazorskih odnosno identitetskih pitanja, onih koja određuju može li se neka stranka nazivati demokršćanskom (pojam „demokršćanstvo“ u Europi, doduše, već dugo vremena ne znači ništa). Dovoljno se prisjetiti krajnje neprihvatljivih zaključaka komiteta za suočavanje s prošlošću kao i ratifikacije Istanbulske konvencije koja otvoreno – više nego jasno to je istaknula i Katolička Crkva – na mala vrata uvodi tzv. rodnu ideologiju koja je dijametralno suprotna kršćanskoj antropologiji i zdravome razumu. Nije ovdje vrijeme ni mjesto da navodimo argumente gdje to Istanbulska promiče genderizam, o tome su ozbiljni ljudi, među kojima brojni profesori i akademici, rekli sve što se treba reći.

Školstvo, kultura i mediji prepušteni su ljevičarima i pseudoliberalima

Školstvo i obrazovanje područja su od kojih presudno ovise formiranje djece i hrvatska budućnost. I što je HDZ na tome planu napravio? Prepustio je školsku reformu minornoj klijentelističkoj strančici zvanoj HNS koja je prethodno organizirala prosvjede protiv školske reforme koju je trebao provesti taj isti HDZ. Ljevica i pseuedoliberali (klasični liberali u Hrvatskoj nikada nisu postojali) upravo u školstvu vide najbolji instrument za ideološki preodgoj mladeži. Kao što je prošle godine rekao Vjeran Zuppa: „Danas svijet možete mijenjati kroz kurikularnu reformu zato što je upravo u njoj ta sposobnost za dubinsku promjenu.“

A dubinske promjene, prema Gramscijevu receptu marša kroz institucije, provode se i putem kulture. Kultura je kao i školstvo područje putem kojeg se najsnažnije djeluje na stvaranje „duha vremena“. Kultura je uz školstvo najvažnija poluga identitetskoga intervencionizma. A kakav to identitet možemo očekivati u državi u kojoj se iz proračuna i dalje financiraju protuhrvatski projekti, dok prohrvatski sadržaji (žalosno je i tragično da u Hrvatskoj moramo govoriti o prohrvatskim sadržajima) nemaju nikakve izglede, osim u iznimnim slučajevima kad poznanstva odrade svoje.

Što tek reći o medijima koji su danas glavna bojišnica za osvajanje političke vlasti? Je li slučajno da u dvadeset i osam godina hrvatske države nije formiran niti jedan desno-konzervativni medij koji bi po snazi mogao parirati lijevo-jugofilnim medijima? Na pitanju školstva, kulture i medija pada ili opstaje svaka vlada koje se smatra nacionalnom. Ta tri područja predstavljaju najbolje detektore na kojima se može odčitati vodi li neka vlada ozbiljnu nacionalnu politiku.

U diplomaciji i dalje drmaju jugoslavenski kadrovi

Nadalje, kako očekivati da Hrvatska postane ozbiljna i prosperitetna država kad u diplomaciji, koja je ključna za ostvarivanje vanjskopolitičkih ciljeva jedne države, i dalje drmaju jugoslavenski kadrovi kojima je Hrvatska tek dobar bankomat za zadovoljavanje vlastitih kriminogenih poriva? Jugoslavenski i udbaški kadrovi u diplomaciji i dalje dobivaju sva važnija veleposlanstva dok su hrvatski kadrovi na nekome iole značajnijem mjestu izuzetak, a ne pravilo.

S diplomatima naslijeđenima iz bivšega sustava teško je očekivati bilo kakvu proaktivnu vanjsku politiku koja će ići za tim da se Hrvatska pozicionira kao srednjoeuropska zemlja. Hrvatska se zato protuprirodno gura u tzv. Jugosferu jer jedino u Jugosferi jugo-kadrovi plivaju kao riba u vodi.

Za vrijeme sadašnje Trumpove administracije Hrvatska ima jedinstvenu priliku izgradnjom LNG terminala na Krku postati važno energetsko čvorište, što bi našoj državi donijelo geopolitičke i ekonomske benefite. Umjesto da je LNG već izgrađen, još uvijek nije postignut niti dogovor za zakup kapaciteta. LNG terminal osim Rusiji ne odgovara ni Njemačkoj, koja izgradnjom Sjevernoga toka 2 postaje glavni distributer ruskoga plina za Europu. Treba li u bliskosti HDZ-a i CDU-a (sestrinskih stranaka unutar Europskih pučana) tražiti razloge opstrukcije LNG-a?

Klijentelizam i negativna selekcija razaraju hrvatsko društvo

U svibnju prošle godine Davor Ivo Stier na Općem je saboru HDZ-a apostrofirao problem uhljebništva i klijentelizma. Na stranu s time što je upravo HDZ, uz SDP i HNS, patentirao hrvatski klijentelizam, činjenica je da je Stier bio u pravu i da je klijentelizam zaista karcinom koji ubija hrvatsku slobodu. Nije sadašnja Vlada izmislila klijentelizam, problem je, međutim, što je za njezina mandata klijentelistički sustav nastavio besprijekorno funkcionirati. Agrokor i „slučaj Borg“ za to su najbolji dokaz.

A ondje gdje veze i vezice, poznanstva, kumstva i partijska iskaznica, a ne znanje i obrazovanje jesu kriteriji za dobivanje posla i napredovanje u karijeri, ne mogu postojati sloboda i prosperitet. Negativna selekcija i partijski mentalitet, uz paralelno degradiranje i gaženje svih koji nisu dio posebnih interesnih skupina koje ubijaju opće interese – te pojave u društvu dovode do apatije i mladima gade život u Hrvatskoj. Negativna selekcija i partijsko kadroviranje glavni su uzroci zašto ne samo mladi nego sve više i ljudi srednjih godina bježe iz Hrvatske.

Kontinuitet i stabilnost poretka ustoličenoga nakon 3. siječnja 2000.

Iako je u demokratskim državama novinarima primarno zadatak kritizirati i propitivati, pa čak i onda kad se čini da je sve u redu (a u Hrvatskoj štošta nije u redu), bilo bi nekorektno kada bismo rekli da ova Vlada nije napravila baš ništa dobroga. Kao pozitivan primjer možemo uzeti vojno-obrambeni resor koji je posljednjih godina, vjerojatno dijelom i zbog američkih zahtjeva za pojačanom vojnom potrošnjom država članica NATO-a, ozbiljno ojačan (nabava borbenih zrakoplova i sklapanje vojno-strateškog partnerstva s Izraelom, ustrojavanje mornaričko-desantnoga pješaštva u Pločama i općenito jačanje obrambenih sposobnosti i kapaciteta).

Na žalost, izvan područja vojske i Ministarstva branitelja (HDZ uvijek, to treba priznati, ima više sluha za braniteljsku populaciju od oporbenoga SDP-a, a u trenutačnome mandatu krenula su i iskapanja žrtava komunističkih zločina), stanje, kao što smo vidjeli, nije sjajno i ukazuje na nastavak kontinuiteta i stabilnosti poretka ustoličenoga nakon 3. siječnja 2000. Poredak je to koji sprječava da Hrvatska prodiše punim plućima i od nedovršene postane dovršena država.

Otvoren prostor za jačanje autentičnih desno-konzervativnih i suverenističkih opcija

HDZ, stranka koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, i dalje je, unatoč svim opisanim pogrješnim politikama, najjača hrvatska stranka. Manjim je to dijelom zbog političke nepismenosti (vjerovali ili ne, neki ljudi misle da je HDZ i dalje po političkome sadržaju Tuđmanova stranka koja se bori protiv crvene nemani), a većim dijelom zbog golih interesa s obzirom na to da HDZ danas predstavlja najveće državnim novcem financirano poduzeće u Hrvatskoj (partijski uhljebi).

Plenkovićevim pomicanjem HDZ-a prema centru i tzv. lijevo-liberalnim pozicijama te istodobnim slabljenjem potpuno dezorijentiranoga SDP-a (za Hrvatsku bi bilo sjajno kad bi ta stranka potpuno propala budući da predstavlja potpuno retrogradnu opciju), akumuliran je dodatni broj glasova tako da uopće nije sporno kako bi HDZ – pogotovo ako bi pred izbore malo zasvirao domoljubne budnice i davorije – sutra ponovno osvojio relativnu većinu na potencijalnim izvanrednim izborima. Naravno, pod uvjetom da u međuvremenu ne bude nekakvih novih šokantnih borg otkrića.

Pozicioniranjem HDZ-a prema centru i u nekim aspektima prema lijevo-liberalnoj politici, otvoren je prostor za jačanje autentičnih desno-konzervativnih i suverenističkih opcija kakve danas pobjeđuju u nizu europskih država. Bojim se, međutim, da desnica u Hrvatskoj ne će Kairosa tako skoro povući za čuperak i da nam predstoji još nekoliko godina lutanja i odsustva snažnih desnih organizacijskih struktura, i to primarno zbog patološke taštine koja vlada na desnici. Naime, većina trenutačno eksponiranih desničara i konzervativaca boluje od pseudomesijanskoga poremećaja: svaki od njih misli da je najpametniji i da je upravo on bogomdan za narodnog vođu. Osobna samopromocija često je važnija od općega narodnog interesa. Što su sposobnosti i znanja manji, ambicije više rastu pa tako nerijetko na desnici gledamo tipove s kakvima se, pošteno govoreći, i prije Sanader i danas Plenković mogao doslovce sprdati. Desnica boluje od kroničnog antiintelektualizma, koji bi, međutim, vrlo brzo mogao biti prevladan kada bi se više prostora otvorilo mlađim ljudima i kada „na mladima svijet ostaje“ ne bi bila samo puka ispraznica političkih nadničara i demagoga.

Kako ne bismo završili u pesimističnome tonu, treba reći da će u Hrvatskoj – ako želimo preživjeti kao narod i država, a mišljenja sam da smo u povijest nebrojeno puta pokazali da želimo – za desetak godina nužno morati doći od jačanja nacionalne opcije, kao što se to danas događa diljem Europe. U prirodi je svakoga čovjeka i društva nagon za samoodržanjem i buđenje samoobrambenih refleksa onda kad dogori do noktiju.

Hrvatska je na političkome planu uvijek zabijala golove u zadnjim sekundama produžetaka. Tako će, bojim se, biti i ovoga puta.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari