Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Hrvatska treba jaku nacionalnu političku opciju kakve pobjeđuju posvuda u Europi

Objavljeno

na

Negativna selekcija i partijsko kadroviranje glavni su uzroci zašto ne samo mladi nego sve više i ljudi srednjih godina bježe iz Hrvatske

Zagriženi HDZ-ovci, neovisno o njihovim motivima (politička nepismenost ili sinekurno mazivo) i danas će u polemikama s oponentima, koji dolaze s desne strane političkog spektra, ustvrditi kako je HDZ državotvorna stranka. I bit će pritom djelomično u pravu. Za vrijeme Franje Tuđmana, unatoč svim manjkavostima, HDZ je nesumnjivo bio državotvorni pokret. Međutim, razdoblje nakon 2000. godine, s manjim ili većim intenzitetom, razdoblje je u kojemu se HDZ ideološki prazni od državotvornih i desno-konzervativnih stavova (ti procesi bili su donekle zaustavljeni u vrijeme predsjednikovanja Tomislava Karamarka) te i sam sudjeluje u procesima desuverenizacije Hrvatske kao nacionalne države.

HDZ danas ne predstavlja desnu niti konzervativnu stranku, pandan kojoj bi bili Orbanov Fidesz, Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskog (autentične desne stranke koje su trn u oku bruxelleskoga mainstreama), ili čak Narodna stranka Sebastiana Kurza, nego je u najboljem slučaju riječ o centrističkoj stranci kao što je Merkeličin CDU (što je, naravno, posve legitimna pozicija za one koji žele biti centar). Formalno, riječ je o demokršćanskim i konzervativnim strankama koje proklamiraju zaštitu nacionalnih interesa, no one u političkoj praksi vrlo često podvijaju rep pred globalističkim procesima i vode liberalnu ili lijevu politiku.

Koalicija lišena bilo kakva sadržaja i bilo kakvih načela

Za početak, koalicija koja danas, predvođena HDZ-om i Andrejom Plenkovićem, vlada Hrvatskom lišena je bilo kakvoga ideološkog sadržaja i bilo kakvih načela. Jedino vezivno tkivo te koalicije puki je interes, tj. želja za ostankom na vlasti što, dakako, podrazumijeva proračunska beriva i sinekure. Kako drukčije objasniti koaliciju koju na životu održavaju Milorad Pupovac, Ivan Vrdoljak i Tomislav Saucha s jedne strane, te, primjerice, Stiv Culej ili Miroslav Tuđman s druge strane? Ti ljudi jednostavno nemaju nikakvih zajedničkih poveznica.

Činjenica da je i Milorad Pupovac – političar koji je karijeru izgradio na etnobiznisu i podgrijavanju međunacionalnih konflikata, a kojega su, kao i Pribićevića, političarom od nacionalnoga značenja učinili kukavni hrvatski političari – jedan od istaknutijih članova vladajuće koalicije (o njegovim trima glasovima ovisi opstanak Vlade), nešto je protiv čega će privatno rogoboriti gotovo svaki istaknutiji HDZ-ovac. Javno će, razumije se, ti isti HDZ-ovci šutjeti, a na kraju dana svaki će od njih zaboraviti na razloge zbog kojih im se Pupovac ne sviđa, jer, brat bratu, tri glasa Pupovčeva SDSS-a ipak osiguravaju vlast i sve one benefite koje ona donosi. Ta tko još u današnjem materijalističkom društvu gleda na nekakve ideale i načela? Ideali i načela su za budale. Kao i pojam političkoga legitimiteta koji, za razliku od legaliteta, nestaje prvim potezom krivotvorenja volje birača izražene na izborima.

Idealist Zvonko Bušić, čiji jedan dan zatvora vrijedi više nego cijeli životi mnogih naših bijednih političkih kreatura, savršeno je oslikao našu političku scenu kad je rekao: „Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘Stranka je iznad svih i svega’ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje“.

Politička perverzija

Nakon što je protekloga tjedna najavljen prosvjed protiv nedjelovanja pravosudnih institucija glede istraživanja srpskih zločina u Vukovaru, zaiskrilo je na političkoj sceni pa su tako neke braniteljske udruge od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića zatražile da se SDDS isključi iz parlamentarne većine. Plenković je otklonio taj zahtjev izjavom da mu ne će braniteljske udruge određivati većinu. I koliko je god ta izjava mnogima zazvučala skandalozno, držim da u demokratskim državama bilo kakve udruge, bile one dio ljudskopravaške NGO scene ili se radi o braniteljskim/veteranskim udrugama ne bi trebale određivati tko će sastavljati vladu. Udruge su tu da daju prijedloge, ali je na političarima koji su dobili demokratsku potporu birača kreiranje političkih procesa.

Ali! Politička je perverzija u nečemu drugom. Naime, u tome da je Pupovac, a ne branitelji, taj koji određuje većinu i koji vedri i oblači hrvatskom političkom scenom do te mjere da određuje kakvi će biti natpisi na braniteljskim spomenicima. I pritom se, još od vremena europskog thermidora Ive Sanadera, posve otvoreno podsmjehuje i izruguje većinskome narodu…

HDZ je zakazao i na pitanju svjetonazorskih odnosno identitetskih pitanja, onih koja određuju može li se neka stranka nazivati demokršćanskom (pojam „demokršćanstvo“ u Europi, doduše, već dugo vremena ne znači ništa). Dovoljno se prisjetiti krajnje neprihvatljivih zaključaka komiteta za suočavanje s prošlošću kao i ratifikacije Istanbulske konvencije koja otvoreno – više nego jasno to je istaknula i Katolička Crkva – na mala vrata uvodi tzv. rodnu ideologiju koja je dijametralno suprotna kršćanskoj antropologiji i zdravome razumu. Nije ovdje vrijeme ni mjesto da navodimo argumente gdje to Istanbulska promiče genderizam, o tome su ozbiljni ljudi, među kojima brojni profesori i akademici, rekli sve što se treba reći.

Školstvo, kultura i mediji prepušteni su ljevičarima i pseudoliberalima

Školstvo i obrazovanje područja su od kojih presudno ovise formiranje djece i hrvatska budućnost. I što je HDZ na tome planu napravio? Prepustio je školsku reformu minornoj klijentelističkoj strančici zvanoj HNS koja je prethodno organizirala prosvjede protiv školske reforme koju je trebao provesti taj isti HDZ. Ljevica i pseuedoliberali (klasični liberali u Hrvatskoj nikada nisu postojali) upravo u školstvu vide najbolji instrument za ideološki preodgoj mladeži. Kao što je prošle godine rekao Vjeran Zuppa: „Danas svijet možete mijenjati kroz kurikularnu reformu zato što je upravo u njoj ta sposobnost za dubinsku promjenu.“

A dubinske promjene, prema Gramscijevu receptu marša kroz institucije, provode se i putem kulture. Kultura je kao i školstvo područje putem kojeg se najsnažnije djeluje na stvaranje „duha vremena“. Kultura je uz školstvo najvažnija poluga identitetskoga intervencionizma. A kakav to identitet možemo očekivati u državi u kojoj se iz proračuna i dalje financiraju protuhrvatski projekti, dok prohrvatski sadržaji (žalosno je i tragično da u Hrvatskoj moramo govoriti o prohrvatskim sadržajima) nemaju nikakve izglede, osim u iznimnim slučajevima kad poznanstva odrade svoje.

Što tek reći o medijima koji su danas glavna bojišnica za osvajanje političke vlasti? Je li slučajno da u dvadeset i osam godina hrvatske države nije formiran niti jedan desno-konzervativni medij koji bi po snazi mogao parirati lijevo-jugofilnim medijima? Na pitanju školstva, kulture i medija pada ili opstaje svaka vlada koje se smatra nacionalnom. Ta tri područja predstavljaju najbolje detektore na kojima se može odčitati vodi li neka vlada ozbiljnu nacionalnu politiku.

U diplomaciji i dalje drmaju jugoslavenski kadrovi

Nadalje, kako očekivati da Hrvatska postane ozbiljna i prosperitetna država kad u diplomaciji, koja je ključna za ostvarivanje vanjskopolitičkih ciljeva jedne države, i dalje drmaju jugoslavenski kadrovi kojima je Hrvatska tek dobar bankomat za zadovoljavanje vlastitih kriminogenih poriva? Jugoslavenski i udbaški kadrovi u diplomaciji i dalje dobivaju sva važnija veleposlanstva dok su hrvatski kadrovi na nekome iole značajnijem mjestu izuzetak, a ne pravilo.

S diplomatima naslijeđenima iz bivšega sustava teško je očekivati bilo kakvu proaktivnu vanjsku politiku koja će ići za tim da se Hrvatska pozicionira kao srednjoeuropska zemlja. Hrvatska se zato protuprirodno gura u tzv. Jugosferu jer jedino u Jugosferi jugo-kadrovi plivaju kao riba u vodi.

Za vrijeme sadašnje Trumpove administracije Hrvatska ima jedinstvenu priliku izgradnjom LNG terminala na Krku postati važno energetsko čvorište, što bi našoj državi donijelo geopolitičke i ekonomske benefite. Umjesto da je LNG već izgrađen, još uvijek nije postignut niti dogovor za zakup kapaciteta. LNG terminal osim Rusiji ne odgovara ni Njemačkoj, koja izgradnjom Sjevernoga toka 2 postaje glavni distributer ruskoga plina za Europu. Treba li u bliskosti HDZ-a i CDU-a (sestrinskih stranaka unutar Europskih pučana) tražiti razloge opstrukcije LNG-a?

Klijentelizam i negativna selekcija razaraju hrvatsko društvo

U svibnju prošle godine Davor Ivo Stier na Općem je saboru HDZ-a apostrofirao problem uhljebništva i klijentelizma. Na stranu s time što je upravo HDZ, uz SDP i HNS, patentirao hrvatski klijentelizam, činjenica je da je Stier bio u pravu i da je klijentelizam zaista karcinom koji ubija hrvatsku slobodu. Nije sadašnja Vlada izmislila klijentelizam, problem je, međutim, što je za njezina mandata klijentelistički sustav nastavio besprijekorno funkcionirati. Agrokor i „slučaj Borg“ za to su najbolji dokaz.

A ondje gdje veze i vezice, poznanstva, kumstva i partijska iskaznica, a ne znanje i obrazovanje jesu kriteriji za dobivanje posla i napredovanje u karijeri, ne mogu postojati sloboda i prosperitet. Negativna selekcija i partijski mentalitet, uz paralelno degradiranje i gaženje svih koji nisu dio posebnih interesnih skupina koje ubijaju opće interese – te pojave u društvu dovode do apatije i mladima gade život u Hrvatskoj. Negativna selekcija i partijsko kadroviranje glavni su uzroci zašto ne samo mladi nego sve više i ljudi srednjih godina bježe iz Hrvatske.

Kontinuitet i stabilnost poretka ustoličenoga nakon 3. siječnja 2000.

Iako je u demokratskim državama novinarima primarno zadatak kritizirati i propitivati, pa čak i onda kad se čini da je sve u redu (a u Hrvatskoj štošta nije u redu), bilo bi nekorektno kada bismo rekli da ova Vlada nije napravila baš ništa dobroga. Kao pozitivan primjer možemo uzeti vojno-obrambeni resor koji je posljednjih godina, vjerojatno dijelom i zbog američkih zahtjeva za pojačanom vojnom potrošnjom država članica NATO-a, ozbiljno ojačan (nabava borbenih zrakoplova i sklapanje vojno-strateškog partnerstva s Izraelom, ustrojavanje mornaričko-desantnoga pješaštva u Pločama i općenito jačanje obrambenih sposobnosti i kapaciteta).

Na žalost, izvan područja vojske i Ministarstva branitelja (HDZ uvijek, to treba priznati, ima više sluha za braniteljsku populaciju od oporbenoga SDP-a, a u trenutačnome mandatu krenula su i iskapanja žrtava komunističkih zločina), stanje, kao što smo vidjeli, nije sjajno i ukazuje na nastavak kontinuiteta i stabilnosti poretka ustoličenoga nakon 3. siječnja 2000. Poredak je to koji sprječava da Hrvatska prodiše punim plućima i od nedovršene postane dovršena država.

Otvoren prostor za jačanje autentičnih desno-konzervativnih i suverenističkih opcija

HDZ, stranka koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, i dalje je, unatoč svim opisanim pogrješnim politikama, najjača hrvatska stranka. Manjim je to dijelom zbog političke nepismenosti (vjerovali ili ne, neki ljudi misle da je HDZ i dalje po političkome sadržaju Tuđmanova stranka koja se bori protiv crvene nemani), a većim dijelom zbog golih interesa s obzirom na to da HDZ danas predstavlja najveće državnim novcem financirano poduzeće u Hrvatskoj (partijski uhljebi).

Plenkovićevim pomicanjem HDZ-a prema centru i tzv. lijevo-liberalnim pozicijama te istodobnim slabljenjem potpuno dezorijentiranoga SDP-a (za Hrvatsku bi bilo sjajno kad bi ta stranka potpuno propala budući da predstavlja potpuno retrogradnu opciju), akumuliran je dodatni broj glasova tako da uopće nije sporno kako bi HDZ – pogotovo ako bi pred izbore malo zasvirao domoljubne budnice i davorije – sutra ponovno osvojio relativnu većinu na potencijalnim izvanrednim izborima. Naravno, pod uvjetom da u međuvremenu ne bude nekakvih novih šokantnih borg otkrića.

Pozicioniranjem HDZ-a prema centru i u nekim aspektima prema lijevo-liberalnoj politici, otvoren je prostor za jačanje autentičnih desno-konzervativnih i suverenističkih opcija kakve danas pobjeđuju u nizu europskih država. Bojim se, međutim, da desnica u Hrvatskoj ne će Kairosa tako skoro povući za čuperak i da nam predstoji još nekoliko godina lutanja i odsustva snažnih desnih organizacijskih struktura, i to primarno zbog patološke taštine koja vlada na desnici. Naime, većina trenutačno eksponiranih desničara i konzervativaca boluje od pseudomesijanskoga poremećaja: svaki od njih misli da je najpametniji i da je upravo on bogomdan za narodnog vođu. Osobna samopromocija često je važnija od općega narodnog interesa. Što su sposobnosti i znanja manji, ambicije više rastu pa tako nerijetko na desnici gledamo tipove s kakvima se, pošteno govoreći, i prije Sanader i danas Plenković mogao doslovce sprdati. Desnica boluje od kroničnog antiintelektualizma, koji bi, međutim, vrlo brzo mogao biti prevladan kada bi se više prostora otvorilo mlađim ljudima i kada „na mladima svijet ostaje“ ne bi bila samo puka ispraznica političkih nadničara i demagoga.

Kako ne bismo završili u pesimističnome tonu, treba reći da će u Hrvatskoj – ako želimo preživjeti kao narod i država, a mišljenja sam da smo u povijest nebrojeno puta pokazali da želimo – za desetak godina nužno morati doći od jačanja nacionalne opcije, kao što se to danas događa diljem Europe. U prirodi je svakoga čovjeka i društva nagon za samoodržanjem i buđenje samoobrambenih refleksa onda kad dogori do noktiju.

Hrvatska je na političkome planu uvijek zabijala golove u zadnjim sekundama produžetaka. Tako će, bojim se, biti i ovoga puta.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Objavio

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari