Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Hrvatska treba jaku nacionalnu političku opciju kakve pobjeđuju posvuda u Europi

Objavljeno

na

Negativna selekcija i partijsko kadroviranje glavni su uzroci zašto ne samo mladi nego sve više i ljudi srednjih godina bježe iz Hrvatske

Zagriženi HDZ-ovci, neovisno o njihovim motivima (politička nepismenost ili sinekurno mazivo) i danas će u polemikama s oponentima, koji dolaze s desne strane političkog spektra, ustvrditi kako je HDZ državotvorna stranka. I bit će pritom djelomično u pravu. Za vrijeme Franje Tuđmana, unatoč svim manjkavostima, HDZ je nesumnjivo bio državotvorni pokret. Međutim, razdoblje nakon 2000. godine, s manjim ili većim intenzitetom, razdoblje je u kojemu se HDZ ideološki prazni od državotvornih i desno-konzervativnih stavova (ti procesi bili su donekle zaustavljeni u vrijeme predsjednikovanja Tomislava Karamarka) te i sam sudjeluje u procesima desuverenizacije Hrvatske kao nacionalne države.

HDZ danas ne predstavlja desnu niti konzervativnu stranku, pandan kojoj bi bili Orbanov Fidesz, Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskog (autentične desne stranke koje su trn u oku bruxelleskoga mainstreama), ili čak Narodna stranka Sebastiana Kurza, nego je u najboljem slučaju riječ o centrističkoj stranci kao što je Merkeličin CDU (što je, naravno, posve legitimna pozicija za one koji žele biti centar). Formalno, riječ je o demokršćanskim i konzervativnim strankama koje proklamiraju zaštitu nacionalnih interesa, no one u političkoj praksi vrlo često podvijaju rep pred globalističkim procesima i vode liberalnu ili lijevu politiku.

Koalicija lišena bilo kakva sadržaja i bilo kakvih načela

Za početak, koalicija koja danas, predvođena HDZ-om i Andrejom Plenkovićem, vlada Hrvatskom lišena je bilo kakvoga ideološkog sadržaja i bilo kakvih načela. Jedino vezivno tkivo te koalicije puki je interes, tj. želja za ostankom na vlasti što, dakako, podrazumijeva proračunska beriva i sinekure. Kako drukčije objasniti koaliciju koju na životu održavaju Milorad Pupovac, Ivan Vrdoljak i Tomislav Saucha s jedne strane, te, primjerice, Stiv Culej ili Miroslav Tuđman s druge strane? Ti ljudi jednostavno nemaju nikakvih zajedničkih poveznica.

Činjenica da je i Milorad Pupovac – političar koji je karijeru izgradio na etnobiznisu i podgrijavanju međunacionalnih konflikata, a kojega su, kao i Pribićevića, političarom od nacionalnoga značenja učinili kukavni hrvatski političari – jedan od istaknutijih članova vladajuće koalicije (o njegovim trima glasovima ovisi opstanak Vlade), nešto je protiv čega će privatno rogoboriti gotovo svaki istaknutiji HDZ-ovac. Javno će, razumije se, ti isti HDZ-ovci šutjeti, a na kraju dana svaki će od njih zaboraviti na razloge zbog kojih im se Pupovac ne sviđa, jer, brat bratu, tri glasa Pupovčeva SDSS-a ipak osiguravaju vlast i sve one benefite koje ona donosi. Ta tko još u današnjem materijalističkom društvu gleda na nekakve ideale i načela? Ideali i načela su za budale. Kao i pojam političkoga legitimiteta koji, za razliku od legaliteta, nestaje prvim potezom krivotvorenja volje birača izražene na izborima.

Idealist Zvonko Bušić, čiji jedan dan zatvora vrijedi više nego cijeli životi mnogih naših bijednih političkih kreatura, savršeno je oslikao našu političku scenu kad je rekao: „Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘Stranka je iznad svih i svega’ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje“.

Politička perverzija

Nakon što je protekloga tjedna najavljen prosvjed protiv nedjelovanja pravosudnih institucija glede istraživanja srpskih zločina u Vukovaru, zaiskrilo je na političkoj sceni pa su tako neke braniteljske udruge od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića zatražile da se SDDS isključi iz parlamentarne većine. Plenković je otklonio taj zahtjev izjavom da mu ne će braniteljske udruge određivati većinu. I koliko je god ta izjava mnogima zazvučala skandalozno, držim da u demokratskim državama bilo kakve udruge, bile one dio ljudskopravaške NGO scene ili se radi o braniteljskim/veteranskim udrugama ne bi trebale određivati tko će sastavljati vladu. Udruge su tu da daju prijedloge, ali je na političarima koji su dobili demokratsku potporu birača kreiranje političkih procesa.

Ali! Politička je perverzija u nečemu drugom. Naime, u tome da je Pupovac, a ne branitelji, taj koji određuje većinu i koji vedri i oblači hrvatskom političkom scenom do te mjere da određuje kakvi će biti natpisi na braniteljskim spomenicima. I pritom se, još od vremena europskog thermidora Ive Sanadera, posve otvoreno podsmjehuje i izruguje većinskome narodu…

HDZ je zakazao i na pitanju svjetonazorskih odnosno identitetskih pitanja, onih koja određuju može li se neka stranka nazivati demokršćanskom (pojam „demokršćanstvo“ u Europi, doduše, već dugo vremena ne znači ništa). Dovoljno se prisjetiti krajnje neprihvatljivih zaključaka komiteta za suočavanje s prošlošću kao i ratifikacije Istanbulske konvencije koja otvoreno – više nego jasno to je istaknula i Katolička Crkva – na mala vrata uvodi tzv. rodnu ideologiju koja je dijametralno suprotna kršćanskoj antropologiji i zdravome razumu. Nije ovdje vrijeme ni mjesto da navodimo argumente gdje to Istanbulska promiče genderizam, o tome su ozbiljni ljudi, među kojima brojni profesori i akademici, rekli sve što se treba reći.

Školstvo, kultura i mediji prepušteni su ljevičarima i pseudoliberalima

Školstvo i obrazovanje područja su od kojih presudno ovise formiranje djece i hrvatska budućnost. I što je HDZ na tome planu napravio? Prepustio je školsku reformu minornoj klijentelističkoj strančici zvanoj HNS koja je prethodno organizirala prosvjede protiv školske reforme koju je trebao provesti taj isti HDZ. Ljevica i pseuedoliberali (klasični liberali u Hrvatskoj nikada nisu postojali) upravo u školstvu vide najbolji instrument za ideološki preodgoj mladeži. Kao što je prošle godine rekao Vjeran Zuppa: „Danas svijet možete mijenjati kroz kurikularnu reformu zato što je upravo u njoj ta sposobnost za dubinsku promjenu.“

A dubinske promjene, prema Gramscijevu receptu marša kroz institucije, provode se i putem kulture. Kultura je kao i školstvo područje putem kojeg se najsnažnije djeluje na stvaranje „duha vremena“. Kultura je uz školstvo najvažnija poluga identitetskoga intervencionizma. A kakav to identitet možemo očekivati u državi u kojoj se iz proračuna i dalje financiraju protuhrvatski projekti, dok prohrvatski sadržaji (žalosno je i tragično da u Hrvatskoj moramo govoriti o prohrvatskim sadržajima) nemaju nikakve izglede, osim u iznimnim slučajevima kad poznanstva odrade svoje.

Što tek reći o medijima koji su danas glavna bojišnica za osvajanje političke vlasti? Je li slučajno da u dvadeset i osam godina hrvatske države nije formiran niti jedan desno-konzervativni medij koji bi po snazi mogao parirati lijevo-jugofilnim medijima? Na pitanju školstva, kulture i medija pada ili opstaje svaka vlada koje se smatra nacionalnom. Ta tri područja predstavljaju najbolje detektore na kojima se može odčitati vodi li neka vlada ozbiljnu nacionalnu politiku.

U diplomaciji i dalje drmaju jugoslavenski kadrovi

Nadalje, kako očekivati da Hrvatska postane ozbiljna i prosperitetna država kad u diplomaciji, koja je ključna za ostvarivanje vanjskopolitičkih ciljeva jedne države, i dalje drmaju jugoslavenski kadrovi kojima je Hrvatska tek dobar bankomat za zadovoljavanje vlastitih kriminogenih poriva? Jugoslavenski i udbaški kadrovi u diplomaciji i dalje dobivaju sva važnija veleposlanstva dok su hrvatski kadrovi na nekome iole značajnijem mjestu izuzetak, a ne pravilo.

S diplomatima naslijeđenima iz bivšega sustava teško je očekivati bilo kakvu proaktivnu vanjsku politiku koja će ići za tim da se Hrvatska pozicionira kao srednjoeuropska zemlja. Hrvatska se zato protuprirodno gura u tzv. Jugosferu jer jedino u Jugosferi jugo-kadrovi plivaju kao riba u vodi.

Za vrijeme sadašnje Trumpove administracije Hrvatska ima jedinstvenu priliku izgradnjom LNG terminala na Krku postati važno energetsko čvorište, što bi našoj državi donijelo geopolitičke i ekonomske benefite. Umjesto da je LNG već izgrađen, još uvijek nije postignut niti dogovor za zakup kapaciteta. LNG terminal osim Rusiji ne odgovara ni Njemačkoj, koja izgradnjom Sjevernoga toka 2 postaje glavni distributer ruskoga plina za Europu. Treba li u bliskosti HDZ-a i CDU-a (sestrinskih stranaka unutar Europskih pučana) tražiti razloge opstrukcije LNG-a?

Klijentelizam i negativna selekcija razaraju hrvatsko društvo

U svibnju prošle godine Davor Ivo Stier na Općem je saboru HDZ-a apostrofirao problem uhljebništva i klijentelizma. Na stranu s time što je upravo HDZ, uz SDP i HNS, patentirao hrvatski klijentelizam, činjenica je da je Stier bio u pravu i da je klijentelizam zaista karcinom koji ubija hrvatsku slobodu. Nije sadašnja Vlada izmislila klijentelizam, problem je, međutim, što je za njezina mandata klijentelistički sustav nastavio besprijekorno funkcionirati. Agrokor i „slučaj Borg“ za to su najbolji dokaz.

A ondje gdje veze i vezice, poznanstva, kumstva i partijska iskaznica, a ne znanje i obrazovanje jesu kriteriji za dobivanje posla i napredovanje u karijeri, ne mogu postojati sloboda i prosperitet. Negativna selekcija i partijski mentalitet, uz paralelno degradiranje i gaženje svih koji nisu dio posebnih interesnih skupina koje ubijaju opće interese – te pojave u društvu dovode do apatije i mladima gade život u Hrvatskoj. Negativna selekcija i partijsko kadroviranje glavni su uzroci zašto ne samo mladi nego sve više i ljudi srednjih godina bježe iz Hrvatske.

Kontinuitet i stabilnost poretka ustoličenoga nakon 3. siječnja 2000.

Iako je u demokratskim državama novinarima primarno zadatak kritizirati i propitivati, pa čak i onda kad se čini da je sve u redu (a u Hrvatskoj štošta nije u redu), bilo bi nekorektno kada bismo rekli da ova Vlada nije napravila baš ništa dobroga. Kao pozitivan primjer možemo uzeti vojno-obrambeni resor koji je posljednjih godina, vjerojatno dijelom i zbog američkih zahtjeva za pojačanom vojnom potrošnjom država članica NATO-a, ozbiljno ojačan (nabava borbenih zrakoplova i sklapanje vojno-strateškog partnerstva s Izraelom, ustrojavanje mornaričko-desantnoga pješaštva u Pločama i općenito jačanje obrambenih sposobnosti i kapaciteta).

Na žalost, izvan područja vojske i Ministarstva branitelja (HDZ uvijek, to treba priznati, ima više sluha za braniteljsku populaciju od oporbenoga SDP-a, a u trenutačnome mandatu krenula su i iskapanja žrtava komunističkih zločina), stanje, kao što smo vidjeli, nije sjajno i ukazuje na nastavak kontinuiteta i stabilnosti poretka ustoličenoga nakon 3. siječnja 2000. Poredak je to koji sprječava da Hrvatska prodiše punim plućima i od nedovršene postane dovršena država.

Otvoren prostor za jačanje autentičnih desno-konzervativnih i suverenističkih opcija

HDZ, stranka koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, i dalje je, unatoč svim opisanim pogrješnim politikama, najjača hrvatska stranka. Manjim je to dijelom zbog političke nepismenosti (vjerovali ili ne, neki ljudi misle da je HDZ i dalje po političkome sadržaju Tuđmanova stranka koja se bori protiv crvene nemani), a većim dijelom zbog golih interesa s obzirom na to da HDZ danas predstavlja najveće državnim novcem financirano poduzeće u Hrvatskoj (partijski uhljebi).

Plenkovićevim pomicanjem HDZ-a prema centru i tzv. lijevo-liberalnim pozicijama te istodobnim slabljenjem potpuno dezorijentiranoga SDP-a (za Hrvatsku bi bilo sjajno kad bi ta stranka potpuno propala budući da predstavlja potpuno retrogradnu opciju), akumuliran je dodatni broj glasova tako da uopće nije sporno kako bi HDZ – pogotovo ako bi pred izbore malo zasvirao domoljubne budnice i davorije – sutra ponovno osvojio relativnu većinu na potencijalnim izvanrednim izborima. Naravno, pod uvjetom da u međuvremenu ne bude nekakvih novih šokantnih borg otkrića.

Pozicioniranjem HDZ-a prema centru i u nekim aspektima prema lijevo-liberalnoj politici, otvoren je prostor za jačanje autentičnih desno-konzervativnih i suverenističkih opcija kakve danas pobjeđuju u nizu europskih država. Bojim se, međutim, da desnica u Hrvatskoj ne će Kairosa tako skoro povući za čuperak i da nam predstoji još nekoliko godina lutanja i odsustva snažnih desnih organizacijskih struktura, i to primarno zbog patološke taštine koja vlada na desnici. Naime, većina trenutačno eksponiranih desničara i konzervativaca boluje od pseudomesijanskoga poremećaja: svaki od njih misli da je najpametniji i da je upravo on bogomdan za narodnog vođu. Osobna samopromocija često je važnija od općega narodnog interesa. Što su sposobnosti i znanja manji, ambicije više rastu pa tako nerijetko na desnici gledamo tipove s kakvima se, pošteno govoreći, i prije Sanader i danas Plenković mogao doslovce sprdati. Desnica boluje od kroničnog antiintelektualizma, koji bi, međutim, vrlo brzo mogao biti prevladan kada bi se više prostora otvorilo mlađim ljudima i kada „na mladima svijet ostaje“ ne bi bila samo puka ispraznica političkih nadničara i demagoga.

Kako ne bismo završili u pesimističnome tonu, treba reći da će u Hrvatskoj – ako želimo preživjeti kao narod i država, a mišljenja sam da smo u povijest nebrojeno puta pokazali da želimo – za desetak godina nužno morati doći od jačanja nacionalne opcije, kao što se to danas događa diljem Europe. U prirodi je svakoga čovjeka i društva nagon za samoodržanjem i buđenje samoobrambenih refleksa onda kad dogori do noktiju.

Hrvatska je na političkome planu uvijek zabijala golove u zadnjim sekundama produžetaka. Tako će, bojim se, biti i ovoga puta.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari