Connect with us

Gost Kolumne

Davor Dijanović: Hrvatski ljevičari kao uzori tolerancije

Published

on

Katarina Peović
Katarina Peović/fb

Da su lijevi i tzv. lijevo-liberalni političari i društveni aktivisti u Hrvatskoj najtolerantnija bića na svijetu notorna je činjenica, a da su mediji u našoj domaji uzor profesionalizma i objektivnosti poznato je i pticama na grani. Historijat tolerancije navedenih krugova obiluje primjerima iznimne snošljivosti prema neistomišljenicima.

Utjelovljenje tolerancije

Tako je, primjerice, jedan tolerantni ljevičarski aktivist svojedobno šakom iza leđa udario volontericu udruge U ime obitelji. Jedan je prosvijećeni progresivac šakom u glavu udario hrvatsku braniteljicu Boju Kaurin iako je u trenutku napada bila na štakama. Progresivni je jedan siledžija slomio nadlaktičnu kost dr. Ružici Ćavar.

I kad su u pitanju „želje i pozdravi“ lijevi i pseudoliberalni udarnici pokazali su se kao utjelovljenje tolerancije. Neki su tako priželjkivali više ubijenih na Bleiburgu, a neki više udbaških ubojstava u vremenu Jugoslavije. Jedan je partijski omladinac zazivao pad MiG-a na Čavoglave. Nekima od navedenih snošljivaca znamo i ime, no ne vrijedi ih uopće spominjati. Oni su tek paradigmatski primjeri ljevičarske tolerancije.

Spodobe i alapače u istanbuliziranoj Hrvatskoj

I ovih dana obilujemo novim primjerima ljevičarske i pseudoliberalne tolerancije. Tako je najveći hrvatski PR stručnjak saborsku zastupnicu Karolinu Vidović Krišto nazvao spodobom, prema definiciji „liku koji tek sliči ljudskom biću“. Načuli smo da je Plenum FFZG-a ovome PR-ovcu ponudio katedru Komunikacijske vještine i odnosi s javnošću gdje će studente poučavati vještinama kriznoga i strateškog komuniciranja. U studiju Otvorenog in flagranti je pokazao vještine kriznoga komuniciranja, umjerenost i mirnoću.

Da sve ne bi ostalo na spodobama, pobrinuo se šlank gradonačelnik Rijeke koji je gradsku vijećnicu Ivonu Milinović nazvao „alapačom“ jer je spomenula honorar koji je ovaj dodijelio nekome od svoje crvene klijentele. Nastavak je to demonstracije Vojkanovih manira koje smo već vidjeli u slučaju otimanja kišobrana jednoj gospođi pred nekoliko godina.

Sorta ovlaštenih difamatora i mrzitelja

Zanimljivo, nitko od dežurnih ljudskopravaških higijeničara nije imao potrebu osuditi vrijeđanje dvije javne ženske osobe. Nisu se oglasile niti babe niti žabe. A niti ombudsmani raznih boja i fela. Dakako, niti zeloti Istanbulske konvencije naglo su zašutjeli kao što su šutjeli i dok su se prebijale Boja Kaurin i Ružica Ćavar. U pitanju je očito sorta ovlaštenih difamatora i mrzitelja koji – prema onoj o Jupiteru i volu – mogu nekažnjeno verbalni i fizički maltretirati svoje neistomišljenike.

Demokratski socijalizam Kate Šmajser

O demokratskome socijalizmu ovih je dana pojila Katarina Peović poznatija kao Kata Šmajser. Velika je ona zastupnica radničke klase. To što je radnike vidjela jedino u kinu na Tuškancu (kako je to primijetio Nikola Grmoja), nije odveć veliki problem. Mladi su radničkofrontaši, stignu još negdje raditi. Do toga mitskoga dana kad će članovi Radničke fronte nešto krenuti raditi ostaje im sanjarenje o revoluciji.

Tako je naša Katica neki dan rekla da se revolucija ne će dogoditi zbog lijepih ideja, nego zbog nužnosti. „Dogodi li se, tu smo“, poručila je Kata Šmajser. Zazivanje revolucije, ako kontekstualiziramo čitav politički format gospođice Šmajser, nije ništa drugo nego direktni atak na ustavni poredak Republike Hrvatske koji inaugurira demokratski poredak kao jednu od ključnih vrijednosti. Ne čudi stoga što Katica ne želi odgovoriti bi li u demokratskome socijalizmu bilo demokratskih izbora. Mi, naravno, znamo da bi: kao i 1945. kad se glasovalo kuglicama. Pa ako se čuje da kuglica padne u krivu kutiju… znate što slijedi! Tolerancija iznad svega!

Ekstremna ljevica dobila je pravo javnosti

Iako se u Hrvatskoj konstantno politički i medijski proizvodi fama o jačanju nekakve ekstremne desnice, ta desnica u Hrvatskome saboru ne postoji. Ali je zato sve jača ekstrema ljevica koja, očito je to, ne bi prezala niti od otvorenog nasilja kad bi, ne daj Bože, došla na vlast. U isto vrijeme dok se nad Hrvatskom provodio politički egzorcizam de-fašizacije (iako još nitko nije nigdje pokazao gdje su ti fašisti), ekstremna ljevica je u Hrvatskoj ponovno dobila pravo javnosti i zakoračila čak i u politički mainstream.

Hrvatska, na žalost, nema tradiciju dobro organizirane, idejno izgrađene i ideološki profilirane desne i konzervativne političke opcije. No zato još od svibnja 1945. (po šumama i gorama i ranije) ima tradiciju ekstremne ljevice. Ta ljevica od svibnja 1945. drma hrvatskim političkim i kulturnim prostorom, nekada s više, a nekada s manje moći i utjecaja. Neka je to ekstremno ljevičarenje otvorenije, deklaratorno revolucionarno, a nekada kamuflirano s agendom tobožnje ideološke evolucije. Čini se da se s novim ekstremnim ljevičarima u tom pogledu sve više vraćamo na staze revolucije. Revolucije koja teče, rekao bi Svetozar Vukmanović-Tempo. Pitanje je tek hoće li novi vrli ljevičari i revolucionari u šumu s mobitelom i iPhoneom ili će odbiti te tekovine truloga kapitalizma?

Davor Dijanović
Hrvatski glasnik, 24. srpnja 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari