Pratite nas

Analiza

Davor Dijanović: Je li svijet pred kolapsom?

Objavljeno

na

Uz novu knjigu Noama Chomskog “Globalno nezadovoljstvo”

Noam Chomsky poznato je, veliko i kontroverzno ime globalne intelektualne i medijske scene. Napisao je brojne političke bestselere, a među njima su i knjige Hegemonija ili opstanak i Tko vlada svijetom? čiji su prijevodi objavljeni 2004. odnosno 2016. u nakladi Ljevak. Chomsky je počasni profesor na Sveučilištu Arizona te UvodUvodno možemo istaknuti kako je osnovna potka nove knjige upozorenje na sveopće nezadovoljstvo širom svijeta koje bi se uskoro moglo rasplamsati. Kao što piše u recenziji Publishers Weeklya, Chomsky nas u ovoj knjizi navodi na to da promislimo o „svijetu koji ostavljamo djeci i unucima“, o svijetu koji su ugrozile klimatske promjene i sve veći izgledi za izbijanje nuklearnog rata.profesor lingivistike i filozofije na MIT-u, a općenito ga se smatra zaslužnim za istinsku revoluciju u suvremenoj ligvistici. Živi u Tucsonu u Arizoni (SAD).

Nakladnička kuća „Ljevak“ u ožujku je objavila novu knjigu ovoga autora pod naslovom Globalno nezadovoljstvo, koja obuhvaća seriju razgovora Chomskog i Davida Barsamiana, utemeljitelja i voditelja radijskog programa Alternative Radio, koji su vođeni od lipnja 2013. do lipnja 2017. Knjiga je podijeljena na dvanaest poglavlja sa sljedećim naslovima: 1. Državna špijunaža, 2. Mali pregled Bliskog istoka, 3. Sustavi moći ne dijele darove, 4. ISIS, Kurdi i Turska, 5. Ono što se pamti, 6. Sijanje straha, 7. Savezništva i nadzor, 8. Korijeni sukoba, 9. Prema boljemu društvu, 10. Izbori i glasanje, 11. Krize i organiziranje, 12. Trumpov predsjednički mandat.

Uvodno možemo istaknuti kako je osnovna potka nove knjige upozorenje na sveopće nezadovoljstvo širom svijeta koje bi se uskoro moglo rasplamsati. Kao što piše u recenziji Publishers Weeklya, Chomsky nas u ovoj knjizi navodi na to da promislimo o „svijetu koji ostavljamo djeci i unucima“, o svijetu koji su ugrozile klimatske promjene i sve veći izgledi za izbijanje nuklearnog rata.

Važnost sadašnjega trenutka svjetske povijesti za Chomskoga je, naime, presudna: „Ne možemo previdjeti činjenicu da živimo u posve jedinstvenoj fazi čovjekove povijesti. Prvi puta u toj povijesti odluke koje donosimo odredit će hoće li ljudska vrsta preživjeti ili ne. A to ranije nije bio slučaj. Sada to i te kako vrijedi“ (str. 102.).

Širok raspon tema

Raspon tema obrađenih u razgovorima Chomskog i Barsamiana uistinu je impresivan. Autor tako upozorava na tehnologije i druge metode nadzora i dominacije države (i drugih sustava moći) nad građanima, s velikom minucioznošću analizira uspon ISIS-a i događaje na području Bliskog istoka i sjeverne Afrik, progovara o sve izraženijem bijesu zbog ekonomske neravnopravnosti, angažirano komentira klimatske promjene i kritizira pretjeranu uporabu fosilnih goriva, upozorava na težak položaj migranata, pri čemu hvali pristup pape Franje koji je izjavio da migranti nisu uzrok, nego žrtve krize, propituje američki izborni sustav, ali i ideje demokracije, kapitalizma, korporatizma, liberalizma, socijalizma, anarhizma, sindikalizma, kozmopolitizma itd.

Iako odrastao u tradicionalnoj židovskoj obitelji (posebno zanimljiv dio knjige upravo su reminiscencije na oca, majku i svoje djetinjstvo), Chomsky je izrazito kritičan prema politici Države Izrael (u kojoj je u mlađim danima živio u jednome kibucu) kad je u pitanju odnos prema Palestincima. On smatra da je ono što se trenutno događa u Izraelu jako slično onome što se dogodilo u Južnoj Africi. U tom kontekstu kritizira SAD koji svake godine Izraelu pomaže s 3-6 milijardi dolara, a daje mu i diplomatsku potporu: veto u Vijeću sigurnosti.

Kad je u pitanju ISIS, Chomsky politički nekorektno naglašava da su Sjedinjene Države stvorile uvjete iz kojih je ta teroristička grupacija iznikla. U tome je važnu ulogu imala i saveznička Saudijska Arabija kojom vlada ekstremistička vehabijsko-selafijska inačica islama. Arabija je „misionarska država“ koja, zahvaljujući silnim zalihama nafte, financira vjerske organizacije i osniva škole i džamije od Pakistana do sjeverne Afrike. Chomsky je vrlo eksplicitan: „ISIS je ideološki iznikao iz najekstremnijeg oblika islama, saudijske verzije, a također ga financira Saudijska Arabija – ne saudijska vlada, nego imućni Saudijci, kao i imućni Kuvajčani i ostali, koji osiguravaju novac i ideološku potporu džihadističkim skupinama koje niču posvuda“ (str. 66.)

U kritici hipokrizije globalne politike i dvostrukih mjerila koja ona često inaugurira, Chomsky je ponekad vrlo radikalan, pa tako na jednome mjestu ne oklijeva usporediti politiku SAD-a i politiku ISIS-a, proglašavajući SAD i gorim od ove terorističke organizacije: „Kad mi radimo zločine kao što je bombardiranje civila, kad su tijela žrtava tako raznesena da ih se ne može čak ni identificirati, to nije zločin. To je možda ‘pogreška’. Baš kao i ‘pogreške’ koje se događaju u napadima bespilotnim letjelicama, koje žrtvama nesumnjivo rade i gore stvari od odrubljivanja glave. Možda je to pogreška, ali nije zločin. S druge strane, kad ISIS nekome odrubi glavu, to nas neizmjerno pogađa. Ta su ubojstva užasna, u to uopće nema sumnje – ali su tek djelić ono što činimo mi i naše marionete“ (str. 69.).

Načelo dvostrukih mjerila i licemjerja Chomsky ovako definira: „Postoji samo jedno mjerilo: ako to oni čine nama, onda je to užasan zločin. Ako mi njima činimo nešto još mnogo gore, to je onda plemenito nastojanje. To je jedno jedino mjerilo. I održava se iznimnom dosljednošću i posvećenošću. (…) Što više neki zločin možemo pripisati neprijatelju, to je veća užasnutost. Što smo mi odgovorniji – pa usput, u vezi s time možemo nešto i poduzeti – to je zabrinutost manja i ide sve do ravnodušnosti, pa i, još gore, poricanja. To načelo primjenjuje se velikom dosljednošću (str. 88.-89.).

Apropo navedenog, autor apostrofira da su korijeni islamističkog terorizma u američkoj intervencionističkoj politici, tj. „terorističkoj kampanji“ kojoj je cilj „ubijati ljude za koje se pretpostavlja da nam možda jednoga dana namjeravaju nauditi, ali i sve one koji se slučajno nađu u njihovoj blizini. To je čisti terorizam, i to u masovnim razmjerima (str. 90.)“. Kad bi se smanjilo takvo djelovanje, to bi drastično umanjivalo razmjere terorizma u svijetu, smatra Chomsky.

U okviru analize Levanta, upozorava se i na položaj Kurda, komparira licemjerni odnos SAD-a prema Saudijskoj Arabiji i Iranu, a govori i o reislamizaciji Turske. Autorova analiza i kritika, međutim, ne ograničava se samo na područje Bliskog istoka i sjeverne Afrike, nego progovara i o stanju u Rusiji, Indiji i Kini, a dotiče se i stanja u državama južne Amerike u kojima „najviše dominiraju male, europeizirane uglavnom bjelačke elite koje su neizmjerno bogate i povezane sa Zapadnom i kulturno i ekonomski. Pripadnici tih elita ne preuzimaju odgovornost za vlastitu zemlju, a to izaziva silno siromaštvo i ugnjetavanje“ (str. 142.).

Europa kao treća sila

U Europskoj uniji (EU) uz jačanje desničarskih stranaka naš autor primjećuje i to da se mišljenje stanovnika Europe posve zanemaruje od strane bruxelleskih elita. Brexit bi mogao potaknuti Europu da preuzme neovisniju ulogu u međunarodnoj politici, u smislu da Europa postane jaka treća sila, a to brine američke planere još od Drugoga svjetskog rata.

Dakako, Chomsky u razgovorima nije zaobišao niti vladavinu Donalda Trumpa (u pretkampanji je preferirao Bernieja Sandersa), kojega etiketira kao neukog megalomanijaka tankih živaca kojem je jedina ideologija on sam. Neki aspekti kritike Trumpa izneseni u knjizi mogu se uvažiti, no neki su se u perspektivi pokazali posve promašenima. Primjerice, u dosadašnjem Trumpovu mandatu otvoren je veliki broj radnih mjesta, što svakako ne korespondira s predviđanjima iznesenima u knjizi.

U analizi i kritici politike SAD-a, Chomsky – unatoč angažiranoj aktualnoj politici tzv. humanitarnog intervencionizma i demokratskog pseudomesijanizma – zapaža opadanje moći te velesile na globalnoj razini, a primjećuje i prevladavajući osjećaj beznađa i slabljenja odnosno dojam da su u SAD-u došli do vrhunca i da sadašnji naraštaj ne će živjeti bolje od roditelja. Spominje i nepovjerenje u institucije (Kongres, banke, korporacije), a ističe i podatak da pojedine ankete pokazuju da oko 70 posto ljudi smatra da vlada ne radi za narod, nego da njome „upravljaju veliki interesi koji se brinu samo za sebe“.

Određene teze Chomsky u knjizi ponavlja neuobičajeno mnogo puta, a jedna od najistaknutijih bez ikakve je dvojbe optužba svoje države za imperijalizam i mrcvarenje ostatka svijeta.

Intelektualac danas

U knjizi se nije mogla zaobići niti uloga intelektualaca u suvremenom svijetu. Pomalo ironično, Chomsky kaže da ako želite biti „ugledan intelektualac ili novinar“ morate istodobno „zagovarati posve proturječne ideje i to ne primjećivati“ (str. 73.). Na drugom mjestu dodaje: „Izraz ‘odgovornost intelektualaca’ zapravo je dvosmislen – i to hotimično. Postoji dužnost koju bi trebali ispuniti, u biti prema lukavcima na dvoru. A tu je onda još i dužnost da budu istinoljubivi, točni, kritični, da se usredotoče na zločine i prijestupe za koje dijelimo krivnju kao dijelovi države u kojoj živimo, društva, što god to točno bilo“ (str. 123.).

Najvažnije stvari kojima se treba baviti za Chomskog su aktivizam, organiziranje i široki narodni pokreti. Konzistentno, on je radikalni kritičar kapitalizma, pa je za njega priroda kapitalizma – pokušavati ukrasti koliko možeš. Poslovni svijet i bogataši ne vole socijalnu državu, a poziv na mjere štednje pruža im priliku da je se riješe. Veliku zaradu moguće je ostvariti „jedino varanjem“, a ono što mu pruža nadu su „ljudi koji su posvećeni, koji se bore, nerijetko uz nikakve izglede (…) i nastoje stvoriti pristojan prostor za postojanje i bolji svijet“ (str. 120.).

Chomsky poziva i na probijanje barijere konvencionalnog razmišljanja i za to daje sljedeće tehnike: „Prvi su korak razvijanje otvorenog i kritičkog uma i propitivanje uobičajenih doktrina. Jesu li Sjedinjene Države posvećene demokraciji? Je li Iran najveća prijetnja miru u svijetu? Imamo li tržišni sustav? Nastoji li djelatnost odnosa s javnošću promicati mogućnost izbora ili ga želi ograničiti? Što god promotrili, svaku od tih stvari, morate se upitati: je li to točno? Dosta je dobar kriterij i ovo: ako je neka doktrina naširoko prihvaćena bez uvjerljivog objašnjenja, onda je vjerojatno pogrešna. Nakon tog prvog koraka i nakon što postanete spremni suprotstaviti se dogama, možete početi više čitati i promatrati svijet upućenijim i otvorenijim očima“ (61.)

Chomsky je i dalje nepopravljivi anarhist (protivnik autoriteta, hijerarhije i dominacije); projekcija boljeg društva za Chomskog je samoupravljačka (radnici bi bili vlasnici i upravljali tvornicama), ali i kripto-marksistička s obzirom na to da podrazumijeva malo-pomalo nestajanje nacionalnih granica, za što kao primjer navodi primjer EU-a, iako upravo aktualna migrantska kriza jasno opovrgava takve utopije i ponovno afirmira ulogu nacionalnih država.

Zaključno govoreći, Chomsky je i u knjizi Globalno nezadovoljstvo jednostavno – Chomsky. Bez dlake na jeziku i s pogledima koji su često u diskrepanciji s tzv. mainstreamom. Iako se s mnogim tezama iznesenima u ovoj knjizi dade polemizirati (npr. radikalni antikapitalizam, anarhističke i socijalističke teze, ali i jednodimenzinalno gledanje na pojedine geopolitičke probleme), a još bi se više dalo polemizirati s tezama Chomskoga o uzrocima raspada Jugoslavije (knjiga Jugoslavija – mir, rat i raspad, 2018.) promišljanja ovoga lingvista i filozofa korisna su za potpunije razumijevanje geopolitičkih i geostrateških odnosa na globalnoj razini. Ta promišljanja su, dakako, subjektivna, ali prema onoj audiautur et altera pars nesumnjivo pomažu u slaganju mozaika sve složenijih međunarodnih odnosa.

Davor Dijanović/Vijenac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Koliko je Komšić zaista ‘opasan’!?

Objavljeno

na

Objavio

Kratku i jezgrovitu analizu djelovanja drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH koja “gađa u sridu” objavio je novinar Tvrtko Milović. On je sumirao sve laži koje je Komšić izrekao u trećem mandatu te tako potvrdio tezu da je “zlatni ljiljan” instaliran u Predsjedništvo BiH kako bi bio trbuhozborac bošnjačke politike u BiH.

Milović analizira koliko su Komšićeve izjave zaista “opasne” te se iz toga iščitava kakva je funkcija namijenjena Komšiću u četverogodišnjem mandatu.

Facebook status Tvrtka Milovića Hrvatski Medijski Servis prenosi u cijelosti:

“Nakon što je političar Komšić tužiteljstvu BiH prijavio političara Dodika zbog političke izjave, analizirao sam koliko je Komšić zaista “opasan”.

Evo analizice:

08.10.2018. Željko Komšić najavio tužbu protiv Hrvatske zbog gradnje Pelješkog mosta.
11.05.2019. Kinezi zabili zadnji pilot mosta. Komšić nije učinio ništa.

28.11.2018. Željko Komšić izjavio da će “DF ući u koaliciju sa SDA isključivo kao dio BH bloka”.
08.04.2019. DF ušao u koaliciju sa SDA mimo BH bloka.

09.04.2019. Željko Komšić upozorio Hrvatsku da prestane maltretirati BH državljane povodom afere “Selefije”.
15.05.2019. Mediji objavili da su ispitivani BH državljani zaista sigurnosno opasni zbog veza sa registriranim teroristima.

18.04.2019. Željko Komšić najavio da će “FBIH adekvatno odgovoriti na formiranje rezervnog sastava MUP Republike Srpske”.
14.05.2019. U Parlamentu FBiH prijedlog zakona o formiranju rezervnog sastava MUP FBiH praktično blokirao HDZ BiH. Zbog toga FBiH neće adekvatno odgovoriti na formiranje rezervnog sastava MUP RS.

Ali, ako ste pomislili da je Komšić kompletno bezopasna figura, evo i jednog primjera gdje je stvarno pokazao zube:

03.03. Željko Komšić poručio maškarama u Čapljini da “neće uspjeti podijeliti Bosnu”.
I stvarno nisu uspjeli”, komentirao je Tvrtko Milović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Davor Marijan: Pet mitova i kontroverzi koje se u BiH i Hrvatskoj vežu uz Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Objavio

Medijski i politički najeksploatiranije su optužbe da je izdao Vukovar i da je stvorio uvjete da se u procesu privatizacije obogati skupina od oko 200 odabranih osoba.

Niz je kontroverzi koje se vežu uz Franju Tuđmana i uglavnom dolaze od političkih protivnika i iz miljea koji ga optužuje za razbijanje Jugoslavije.

Te su kontroverze najvećim dijelom vezane uz Bosnu i Hercegovinu i u nešto manjoj mjeri uz Hrvatsku. Kada je u pitanju Hrvatska, medijski i politički najeksploatiranije su optužbe da je izdao Vukovar i da je stvorio uvjete da se u procesu privatizacije obogati skupina od oko 200 odabranih osoba.

Godinama se na dan pada Vukovara plasira teza da je grad pao jer mu Tuđman nije želio pomoći. Uglavnom se vrtjela snimka razgovora za koju je teško naći osnovne podatke, prvo kada je uopće snimljena.

Pri tome je ignoriran kontekst u kojem se bitka zbila. Da je cijela Hrvatska bila u ratu. Da se vojska stvarala od nule. Da su sve postrojbe s crte duge oko 1200 km, koja je počinjala na granici Srbije i općine Županja i završavala na jugu, u Konavlima, tražile oružje i opremu, a da je zarobljen samo jedan od 17 korpusa Kopnene vojske JNA. Da je Hrvatska od 25. rujna 1991. bila pod embargom na oružje Vijeća sigurnosti UN-a kojim je onemogućeno legalno naoružavanje

Optužba o 200 odabranih obitelji koje su se obogatile na račun ostalih u državi u optjecaju je od 2000. godine, premda se prijašnjih godina “baratalo” brojkama od 50 do 500 obitelji, a najviše sa 100 obitelji.

Ta se optužba može svesti na tvrdnju jednoga novinara Feral Tribunea iz 2000. godine da je “svehrvatska imovina” prvo “pretvorena u državnu, a onda je razdijeljena tek promoviranim feudalcima, novom hrvatskom plemstvu koje je mladu državu trebalo uvesti u 21. stoljeće”. Tvrdnja o 200 obitelji često se i po potrebi izvuče iz naftalina. No problem je uopće dokučiti početak kad je tvrdnja plasirana i tko je njezin autor.

Tako se jedno loše i neučinkovito gospodarstvo, kao što je bilo socijalističko, prikazuje kao vrhunsko, gotovo savršeno prije smjene vlasti 1990., nakon čega je grubo privatizirano i opljačkano.

Prije nekoliko godina izrađen je doktorat u kojem je ta problematika dobila važno mjesto. No autor nije uspio naći vjerodostojan podatak kada je Tuđman spomenuo 200 obitelji, a osobe koje su to tvrdile nisu se očitovale na njegovu molbu da mu daju izvor za svoje optužbe, koja je, kao što smo rekli, i dalje u optjecaju, prema potrebama dnevne politike.

Kontroverze o BiH puno su češće, od navodnog dogovora u Karađorđevu do doprinosa padu Bosanske Posavine i optuživanja za izazivanje rata s muslimanima (Bošnjacima). U biti se mogu svesti i na jednu megakontroverzu u čijem su središtu BiH i Tuđmanov odnos prema njoj.

Karađorđevo je lovište pokraj Bačke Palanke u Vojvodini koje u hrvatskoj kolektivnoj memoriji ima negativno značenje zbog sječe Hrvatskog proljeća 1971. godine.

U njemu su se 25. ožujka 1991. sastali Tuđman i Milošević. Taj sastanak, kao i sljedeći 15. travnja u Tikvešu u Baranji, Tuđmanu je donio uglavnom nevolje i prozivanja da s Miloševićem dijeli Bosnu i Hercegovinu. Premda ne postoji nijedan konkretan dokaz, pojedini tumači novije povijesti navode i postotke BiH koji su trebali pripasti Hrvatskoj i Srbiji.

Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 25. travnja Tuđman je sastanke s Miloševićem obrazložio nakanom da pobunjenim Srbima koji su to izbjegavali, pokaže da su razgovori političkih protivnika ne samo mogući već i nužni.

Sve je to, znači, dovelo do otrežnjavanja, osobito kad su vidjeli da Milošević mora razgovarati s Tuđmanom, jer onda je jasno da moraju i Kninjani razgovarati. To mnogi ne razumiju. Navodni “sporazum” u Karađorđevu omiljen je kod Bošnjaka, koji na taj način relativiziraju propuste svoje politike, koja je rat dočekala nespremno, a što je posljedično imalo goleme civilne žrtve u prvim mjesecima rata.

Optuživanje Tuđmana da je kriv za pad Bosanske Posavine vrhunac je imalo početkom ovog stoljeća. Pri tome se, kao i kod drugih optužbi, polazilo od potpunog ignoriranja šire slike. Prvo, Bosanska je Posavina bila, što i sada jest, dio BiH pa je upitno kako je to Tuđman kriv za pad dijela druge države. On se jest miješao u rat, jer bez utjecaja HV-a u travnju 1992. ta država uopće ne bi opstala.

No najveća je ignorancija u činjenici koja je neumoljiva: najveći angažman Hrvatske vojske, ne računajući završnu etapu rata potkraj 1994. u BiH, bio je 1992. u Bosanskoj Posavini, više je vojnika bilo angažirano u obrani Bosanske Posavine nego u dijelu BiH od Livna do Stoca, tj. u jugozapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.

Optužba za izdaju lagodan je način da se amnestiraju mnogi, od onih koji su bili nedorasli do onih koji su pobjegli s kućnoga praga smatrajući da ga trebaju braniti Hrvati iz Hrvatske.

Tuđmana se optužuje i da je Hrvate u BiH okrenuo protiv države u kojoj su rođeni i da je zbog opsjednutosti Banovinom Hrvatskom izazvao rat s Bošnjacima, pri čemu je prekršio savez s njima protiv Srba.

Popisi stanovništva od 1948. do 1991. prilično dobro pokazuju trećerazredan položaj Hrvata u BiH, pa se ne treba čuditi što je golema većina gledala prema Zagrebu, a ne prema Sarajevu. Saveza s Bošnjacima nije bilo do srpnja 1995. premda se mnogi lome dokazati da je postojao.

Davor Marijan / Večernji list

 

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari