Pratite nas

Analiza

Davor Dijanović: Je li svijet pred kolapsom?

Objavljeno

na

Uz novu knjigu Noama Chomskog “Globalno nezadovoljstvo”

Noam Chomsky poznato je, veliko i kontroverzno ime globalne intelektualne i medijske scene. Napisao je brojne političke bestselere, a među njima su i knjige Hegemonija ili opstanak i Tko vlada svijetom? čiji su prijevodi objavljeni 2004. odnosno 2016. u nakladi Ljevak. Chomsky je počasni profesor na Sveučilištu Arizona te UvodUvodno možemo istaknuti kako je osnovna potka nove knjige upozorenje na sveopće nezadovoljstvo širom svijeta koje bi se uskoro moglo rasplamsati. Kao što piše u recenziji Publishers Weeklya, Chomsky nas u ovoj knjizi navodi na to da promislimo o „svijetu koji ostavljamo djeci i unucima“, o svijetu koji su ugrozile klimatske promjene i sve veći izgledi za izbijanje nuklearnog rata.profesor lingivistike i filozofije na MIT-u, a općenito ga se smatra zaslužnim za istinsku revoluciju u suvremenoj ligvistici. Živi u Tucsonu u Arizoni (SAD).

Nakladnička kuća „Ljevak“ u ožujku je objavila novu knjigu ovoga autora pod naslovom Globalno nezadovoljstvo, koja obuhvaća seriju razgovora Chomskog i Davida Barsamiana, utemeljitelja i voditelja radijskog programa Alternative Radio, koji su vođeni od lipnja 2013. do lipnja 2017. Knjiga je podijeljena na dvanaest poglavlja sa sljedećim naslovima: 1. Državna špijunaža, 2. Mali pregled Bliskog istoka, 3. Sustavi moći ne dijele darove, 4. ISIS, Kurdi i Turska, 5. Ono što se pamti, 6. Sijanje straha, 7. Savezništva i nadzor, 8. Korijeni sukoba, 9. Prema boljemu društvu, 10. Izbori i glasanje, 11. Krize i organiziranje, 12. Trumpov predsjednički mandat.

Uvodno možemo istaknuti kako je osnovna potka nove knjige upozorenje na sveopće nezadovoljstvo širom svijeta koje bi se uskoro moglo rasplamsati. Kao što piše u recenziji Publishers Weeklya, Chomsky nas u ovoj knjizi navodi na to da promislimo o „svijetu koji ostavljamo djeci i unucima“, o svijetu koji su ugrozile klimatske promjene i sve veći izgledi za izbijanje nuklearnog rata.

Važnost sadašnjega trenutka svjetske povijesti za Chomskoga je, naime, presudna: „Ne možemo previdjeti činjenicu da živimo u posve jedinstvenoj fazi čovjekove povijesti. Prvi puta u toj povijesti odluke koje donosimo odredit će hoće li ljudska vrsta preživjeti ili ne. A to ranije nije bio slučaj. Sada to i te kako vrijedi“ (str. 102.).

Širok raspon tema

Raspon tema obrađenih u razgovorima Chomskog i Barsamiana uistinu je impresivan. Autor tako upozorava na tehnologije i druge metode nadzora i dominacije države (i drugih sustava moći) nad građanima, s velikom minucioznošću analizira uspon ISIS-a i događaje na području Bliskog istoka i sjeverne Afrik, progovara o sve izraženijem bijesu zbog ekonomske neravnopravnosti, angažirano komentira klimatske promjene i kritizira pretjeranu uporabu fosilnih goriva, upozorava na težak položaj migranata, pri čemu hvali pristup pape Franje koji je izjavio da migranti nisu uzrok, nego žrtve krize, propituje američki izborni sustav, ali i ideje demokracije, kapitalizma, korporatizma, liberalizma, socijalizma, anarhizma, sindikalizma, kozmopolitizma itd.

Iako odrastao u tradicionalnoj židovskoj obitelji (posebno zanimljiv dio knjige upravo su reminiscencije na oca, majku i svoje djetinjstvo), Chomsky je izrazito kritičan prema politici Države Izrael (u kojoj je u mlađim danima živio u jednome kibucu) kad je u pitanju odnos prema Palestincima. On smatra da je ono što se trenutno događa u Izraelu jako slično onome što se dogodilo u Južnoj Africi. U tom kontekstu kritizira SAD koji svake godine Izraelu pomaže s 3-6 milijardi dolara, a daje mu i diplomatsku potporu: veto u Vijeću sigurnosti.

Kad je u pitanju ISIS, Chomsky politički nekorektno naglašava da su Sjedinjene Države stvorile uvjete iz kojih je ta teroristička grupacija iznikla. U tome je važnu ulogu imala i saveznička Saudijska Arabija kojom vlada ekstremistička vehabijsko-selafijska inačica islama. Arabija je „misionarska država“ koja, zahvaljujući silnim zalihama nafte, financira vjerske organizacije i osniva škole i džamije od Pakistana do sjeverne Afrike. Chomsky je vrlo eksplicitan: „ISIS je ideološki iznikao iz najekstremnijeg oblika islama, saudijske verzije, a također ga financira Saudijska Arabija – ne saudijska vlada, nego imućni Saudijci, kao i imućni Kuvajčani i ostali, koji osiguravaju novac i ideološku potporu džihadističkim skupinama koje niču posvuda“ (str. 66.)

U kritici hipokrizije globalne politike i dvostrukih mjerila koja ona često inaugurira, Chomsky je ponekad vrlo radikalan, pa tako na jednome mjestu ne oklijeva usporediti politiku SAD-a i politiku ISIS-a, proglašavajući SAD i gorim od ove terorističke organizacije: „Kad mi radimo zločine kao što je bombardiranje civila, kad su tijela žrtava tako raznesena da ih se ne može čak ni identificirati, to nije zločin. To je možda ‘pogreška’. Baš kao i ‘pogreške’ koje se događaju u napadima bespilotnim letjelicama, koje žrtvama nesumnjivo rade i gore stvari od odrubljivanja glave. Možda je to pogreška, ali nije zločin. S druge strane, kad ISIS nekome odrubi glavu, to nas neizmjerno pogađa. Ta su ubojstva užasna, u to uopće nema sumnje – ali su tek djelić ono što činimo mi i naše marionete“ (str. 69.).

Načelo dvostrukih mjerila i licemjerja Chomsky ovako definira: „Postoji samo jedno mjerilo: ako to oni čine nama, onda je to užasan zločin. Ako mi njima činimo nešto još mnogo gore, to je onda plemenito nastojanje. To je jedno jedino mjerilo. I održava se iznimnom dosljednošću i posvećenošću. (…) Što više neki zločin možemo pripisati neprijatelju, to je veća užasnutost. Što smo mi odgovorniji – pa usput, u vezi s time možemo nešto i poduzeti – to je zabrinutost manja i ide sve do ravnodušnosti, pa i, još gore, poricanja. To načelo primjenjuje se velikom dosljednošću (str. 88.-89.).

Apropo navedenog, autor apostrofira da su korijeni islamističkog terorizma u američkoj intervencionističkoj politici, tj. „terorističkoj kampanji“ kojoj je cilj „ubijati ljude za koje se pretpostavlja da nam možda jednoga dana namjeravaju nauditi, ali i sve one koji se slučajno nađu u njihovoj blizini. To je čisti terorizam, i to u masovnim razmjerima (str. 90.)“. Kad bi se smanjilo takvo djelovanje, to bi drastično umanjivalo razmjere terorizma u svijetu, smatra Chomsky.

U okviru analize Levanta, upozorava se i na položaj Kurda, komparira licemjerni odnos SAD-a prema Saudijskoj Arabiji i Iranu, a govori i o reislamizaciji Turske. Autorova analiza i kritika, međutim, ne ograničava se samo na područje Bliskog istoka i sjeverne Afrike, nego progovara i o stanju u Rusiji, Indiji i Kini, a dotiče se i stanja u državama južne Amerike u kojima „najviše dominiraju male, europeizirane uglavnom bjelačke elite koje su neizmjerno bogate i povezane sa Zapadnom i kulturno i ekonomski. Pripadnici tih elita ne preuzimaju odgovornost za vlastitu zemlju, a to izaziva silno siromaštvo i ugnjetavanje“ (str. 142.).

Europa kao treća sila

U Europskoj uniji (EU) uz jačanje desničarskih stranaka naš autor primjećuje i to da se mišljenje stanovnika Europe posve zanemaruje od strane bruxelleskih elita. Brexit bi mogao potaknuti Europu da preuzme neovisniju ulogu u međunarodnoj politici, u smislu da Europa postane jaka treća sila, a to brine američke planere još od Drugoga svjetskog rata.

Dakako, Chomsky u razgovorima nije zaobišao niti vladavinu Donalda Trumpa (u pretkampanji je preferirao Bernieja Sandersa), kojega etiketira kao neukog megalomanijaka tankih živaca kojem je jedina ideologija on sam. Neki aspekti kritike Trumpa izneseni u knjizi mogu se uvažiti, no neki su se u perspektivi pokazali posve promašenima. Primjerice, u dosadašnjem Trumpovu mandatu otvoren je veliki broj radnih mjesta, što svakako ne korespondira s predviđanjima iznesenima u knjizi.

U analizi i kritici politike SAD-a, Chomsky – unatoč angažiranoj aktualnoj politici tzv. humanitarnog intervencionizma i demokratskog pseudomesijanizma – zapaža opadanje moći te velesile na globalnoj razini, a primjećuje i prevladavajući osjećaj beznađa i slabljenja odnosno dojam da su u SAD-u došli do vrhunca i da sadašnji naraštaj ne će živjeti bolje od roditelja. Spominje i nepovjerenje u institucije (Kongres, banke, korporacije), a ističe i podatak da pojedine ankete pokazuju da oko 70 posto ljudi smatra da vlada ne radi za narod, nego da njome „upravljaju veliki interesi koji se brinu samo za sebe“.

Određene teze Chomsky u knjizi ponavlja neuobičajeno mnogo puta, a jedna od najistaknutijih bez ikakve je dvojbe optužba svoje države za imperijalizam i mrcvarenje ostatka svijeta.

Intelektualac danas

U knjizi se nije mogla zaobići niti uloga intelektualaca u suvremenom svijetu. Pomalo ironično, Chomsky kaže da ako želite biti „ugledan intelektualac ili novinar“ morate istodobno „zagovarati posve proturječne ideje i to ne primjećivati“ (str. 73.). Na drugom mjestu dodaje: „Izraz ‘odgovornost intelektualaca’ zapravo je dvosmislen – i to hotimično. Postoji dužnost koju bi trebali ispuniti, u biti prema lukavcima na dvoru. A tu je onda još i dužnost da budu istinoljubivi, točni, kritični, da se usredotoče na zločine i prijestupe za koje dijelimo krivnju kao dijelovi države u kojoj živimo, društva, što god to točno bilo“ (str. 123.).

Najvažnije stvari kojima se treba baviti za Chomskog su aktivizam, organiziranje i široki narodni pokreti. Konzistentno, on je radikalni kritičar kapitalizma, pa je za njega priroda kapitalizma – pokušavati ukrasti koliko možeš. Poslovni svijet i bogataši ne vole socijalnu državu, a poziv na mjere štednje pruža im priliku da je se riješe. Veliku zaradu moguće je ostvariti „jedino varanjem“, a ono što mu pruža nadu su „ljudi koji su posvećeni, koji se bore, nerijetko uz nikakve izglede (…) i nastoje stvoriti pristojan prostor za postojanje i bolji svijet“ (str. 120.).

Chomsky poziva i na probijanje barijere konvencionalnog razmišljanja i za to daje sljedeće tehnike: „Prvi su korak razvijanje otvorenog i kritičkog uma i propitivanje uobičajenih doktrina. Jesu li Sjedinjene Države posvećene demokraciji? Je li Iran najveća prijetnja miru u svijetu? Imamo li tržišni sustav? Nastoji li djelatnost odnosa s javnošću promicati mogućnost izbora ili ga želi ograničiti? Što god promotrili, svaku od tih stvari, morate se upitati: je li to točno? Dosta je dobar kriterij i ovo: ako je neka doktrina naširoko prihvaćena bez uvjerljivog objašnjenja, onda je vjerojatno pogrešna. Nakon tog prvog koraka i nakon što postanete spremni suprotstaviti se dogama, možete početi više čitati i promatrati svijet upućenijim i otvorenijim očima“ (61.)

Chomsky je i dalje nepopravljivi anarhist (protivnik autoriteta, hijerarhije i dominacije); projekcija boljeg društva za Chomskog je samoupravljačka (radnici bi bili vlasnici i upravljali tvornicama), ali i kripto-marksistička s obzirom na to da podrazumijeva malo-pomalo nestajanje nacionalnih granica, za što kao primjer navodi primjer EU-a, iako upravo aktualna migrantska kriza jasno opovrgava takve utopije i ponovno afirmira ulogu nacionalnih država.

Zaključno govoreći, Chomsky je i u knjizi Globalno nezadovoljstvo jednostavno – Chomsky. Bez dlake na jeziku i s pogledima koji su često u diskrepanciji s tzv. mainstreamom. Iako se s mnogim tezama iznesenima u ovoj knjizi dade polemizirati (npr. radikalni antikapitalizam, anarhističke i socijalističke teze, ali i jednodimenzinalno gledanje na pojedine geopolitičke probleme), a još bi se više dalo polemizirati s tezama Chomskoga o uzrocima raspada Jugoslavije (knjiga Jugoslavija – mir, rat i raspad, 2018.) promišljanja ovoga lingvista i filozofa korisna su za potpunije razumijevanje geopolitičkih i geostrateških odnosa na globalnoj razini. Ta promišljanja su, dakako, subjektivna, ali prema onoj audiautur et altera pars nesumnjivo pomažu u slaganju mozaika sve složenijih međunarodnih odnosa.

Davor Dijanović/Vijenac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari