Pratite nas

Analiza

Davor Dijanović: Je li svijet pred kolapsom?

Objavljeno

na

Uz novu knjigu Noama Chomskog “Globalno nezadovoljstvo”

Noam Chomsky poznato je, veliko i kontroverzno ime globalne intelektualne i medijske scene. Napisao je brojne političke bestselere, a među njima su i knjige Hegemonija ili opstanak i Tko vlada svijetom? čiji su prijevodi objavljeni 2004. odnosno 2016. u nakladi Ljevak. Chomsky je počasni profesor na Sveučilištu Arizona te UvodUvodno možemo istaknuti kako je osnovna potka nove knjige upozorenje na sveopće nezadovoljstvo širom svijeta koje bi se uskoro moglo rasplamsati. Kao što piše u recenziji Publishers Weeklya, Chomsky nas u ovoj knjizi navodi na to da promislimo o „svijetu koji ostavljamo djeci i unucima“, o svijetu koji su ugrozile klimatske promjene i sve veći izgledi za izbijanje nuklearnog rata.profesor lingivistike i filozofije na MIT-u, a općenito ga se smatra zaslužnim za istinsku revoluciju u suvremenoj ligvistici. Živi u Tucsonu u Arizoni (SAD).

Nakladnička kuća „Ljevak“ u ožujku je objavila novu knjigu ovoga autora pod naslovom Globalno nezadovoljstvo, koja obuhvaća seriju razgovora Chomskog i Davida Barsamiana, utemeljitelja i voditelja radijskog programa Alternative Radio, koji su vođeni od lipnja 2013. do lipnja 2017. Knjiga je podijeljena na dvanaest poglavlja sa sljedećim naslovima: 1. Državna špijunaža, 2. Mali pregled Bliskog istoka, 3. Sustavi moći ne dijele darove, 4. ISIS, Kurdi i Turska, 5. Ono što se pamti, 6. Sijanje straha, 7. Savezništva i nadzor, 8. Korijeni sukoba, 9. Prema boljemu društvu, 10. Izbori i glasanje, 11. Krize i organiziranje, 12. Trumpov predsjednički mandat.

Uvodno možemo istaknuti kako je osnovna potka nove knjige upozorenje na sveopće nezadovoljstvo širom svijeta koje bi se uskoro moglo rasplamsati. Kao što piše u recenziji Publishers Weeklya, Chomsky nas u ovoj knjizi navodi na to da promislimo o „svijetu koji ostavljamo djeci i unucima“, o svijetu koji su ugrozile klimatske promjene i sve veći izgledi za izbijanje nuklearnog rata.

Važnost sadašnjega trenutka svjetske povijesti za Chomskoga je, naime, presudna: „Ne možemo previdjeti činjenicu da živimo u posve jedinstvenoj fazi čovjekove povijesti. Prvi puta u toj povijesti odluke koje donosimo odredit će hoće li ljudska vrsta preživjeti ili ne. A to ranije nije bio slučaj. Sada to i te kako vrijedi“ (str. 102.).

Širok raspon tema

Raspon tema obrađenih u razgovorima Chomskog i Barsamiana uistinu je impresivan. Autor tako upozorava na tehnologije i druge metode nadzora i dominacije države (i drugih sustava moći) nad građanima, s velikom minucioznošću analizira uspon ISIS-a i događaje na području Bliskog istoka i sjeverne Afrik, progovara o sve izraženijem bijesu zbog ekonomske neravnopravnosti, angažirano komentira klimatske promjene i kritizira pretjeranu uporabu fosilnih goriva, upozorava na težak položaj migranata, pri čemu hvali pristup pape Franje koji je izjavio da migranti nisu uzrok, nego žrtve krize, propituje američki izborni sustav, ali i ideje demokracije, kapitalizma, korporatizma, liberalizma, socijalizma, anarhizma, sindikalizma, kozmopolitizma itd.

Iako odrastao u tradicionalnoj židovskoj obitelji (posebno zanimljiv dio knjige upravo su reminiscencije na oca, majku i svoje djetinjstvo), Chomsky je izrazito kritičan prema politici Države Izrael (u kojoj je u mlađim danima živio u jednome kibucu) kad je u pitanju odnos prema Palestincima. On smatra da je ono što se trenutno događa u Izraelu jako slično onome što se dogodilo u Južnoj Africi. U tom kontekstu kritizira SAD koji svake godine Izraelu pomaže s 3-6 milijardi dolara, a daje mu i diplomatsku potporu: veto u Vijeću sigurnosti.

Kad je u pitanju ISIS, Chomsky politički nekorektno naglašava da su Sjedinjene Države stvorile uvjete iz kojih je ta teroristička grupacija iznikla. U tome je važnu ulogu imala i saveznička Saudijska Arabija kojom vlada ekstremistička vehabijsko-selafijska inačica islama. Arabija je „misionarska država“ koja, zahvaljujući silnim zalihama nafte, financira vjerske organizacije i osniva škole i džamije od Pakistana do sjeverne Afrike. Chomsky je vrlo eksplicitan: „ISIS je ideološki iznikao iz najekstremnijeg oblika islama, saudijske verzije, a također ga financira Saudijska Arabija – ne saudijska vlada, nego imućni Saudijci, kao i imućni Kuvajčani i ostali, koji osiguravaju novac i ideološku potporu džihadističkim skupinama koje niču posvuda“ (str. 66.)

U kritici hipokrizije globalne politike i dvostrukih mjerila koja ona često inaugurira, Chomsky je ponekad vrlo radikalan, pa tako na jednome mjestu ne oklijeva usporediti politiku SAD-a i politiku ISIS-a, proglašavajući SAD i gorim od ove terorističke organizacije: „Kad mi radimo zločine kao što je bombardiranje civila, kad su tijela žrtava tako raznesena da ih se ne može čak ni identificirati, to nije zločin. To je možda ‘pogreška’. Baš kao i ‘pogreške’ koje se događaju u napadima bespilotnim letjelicama, koje žrtvama nesumnjivo rade i gore stvari od odrubljivanja glave. Možda je to pogreška, ali nije zločin. S druge strane, kad ISIS nekome odrubi glavu, to nas neizmjerno pogađa. Ta su ubojstva užasna, u to uopće nema sumnje – ali su tek djelić ono što činimo mi i naše marionete“ (str. 69.).

Načelo dvostrukih mjerila i licemjerja Chomsky ovako definira: „Postoji samo jedno mjerilo: ako to oni čine nama, onda je to užasan zločin. Ako mi njima činimo nešto još mnogo gore, to je onda plemenito nastojanje. To je jedno jedino mjerilo. I održava se iznimnom dosljednošću i posvećenošću. (…) Što više neki zločin možemo pripisati neprijatelju, to je veća užasnutost. Što smo mi odgovorniji – pa usput, u vezi s time možemo nešto i poduzeti – to je zabrinutost manja i ide sve do ravnodušnosti, pa i, još gore, poricanja. To načelo primjenjuje se velikom dosljednošću (str. 88.-89.).

Apropo navedenog, autor apostrofira da su korijeni islamističkog terorizma u američkoj intervencionističkoj politici, tj. „terorističkoj kampanji“ kojoj je cilj „ubijati ljude za koje se pretpostavlja da nam možda jednoga dana namjeravaju nauditi, ali i sve one koji se slučajno nađu u njihovoj blizini. To je čisti terorizam, i to u masovnim razmjerima (str. 90.)“. Kad bi se smanjilo takvo djelovanje, to bi drastično umanjivalo razmjere terorizma u svijetu, smatra Chomsky.

U okviru analize Levanta, upozorava se i na položaj Kurda, komparira licemjerni odnos SAD-a prema Saudijskoj Arabiji i Iranu, a govori i o reislamizaciji Turske. Autorova analiza i kritika, međutim, ne ograničava se samo na područje Bliskog istoka i sjeverne Afrike, nego progovara i o stanju u Rusiji, Indiji i Kini, a dotiče se i stanja u državama južne Amerike u kojima „najviše dominiraju male, europeizirane uglavnom bjelačke elite koje su neizmjerno bogate i povezane sa Zapadnom i kulturno i ekonomski. Pripadnici tih elita ne preuzimaju odgovornost za vlastitu zemlju, a to izaziva silno siromaštvo i ugnjetavanje“ (str. 142.).

Europa kao treća sila

U Europskoj uniji (EU) uz jačanje desničarskih stranaka naš autor primjećuje i to da se mišljenje stanovnika Europe posve zanemaruje od strane bruxelleskih elita. Brexit bi mogao potaknuti Europu da preuzme neovisniju ulogu u međunarodnoj politici, u smislu da Europa postane jaka treća sila, a to brine američke planere još od Drugoga svjetskog rata.

Dakako, Chomsky u razgovorima nije zaobišao niti vladavinu Donalda Trumpa (u pretkampanji je preferirao Bernieja Sandersa), kojega etiketira kao neukog megalomanijaka tankih živaca kojem je jedina ideologija on sam. Neki aspekti kritike Trumpa izneseni u knjizi mogu se uvažiti, no neki su se u perspektivi pokazali posve promašenima. Primjerice, u dosadašnjem Trumpovu mandatu otvoren je veliki broj radnih mjesta, što svakako ne korespondira s predviđanjima iznesenima u knjizi.

U analizi i kritici politike SAD-a, Chomsky – unatoč angažiranoj aktualnoj politici tzv. humanitarnog intervencionizma i demokratskog pseudomesijanizma – zapaža opadanje moći te velesile na globalnoj razini, a primjećuje i prevladavajući osjećaj beznađa i slabljenja odnosno dojam da su u SAD-u došli do vrhunca i da sadašnji naraštaj ne će živjeti bolje od roditelja. Spominje i nepovjerenje u institucije (Kongres, banke, korporacije), a ističe i podatak da pojedine ankete pokazuju da oko 70 posto ljudi smatra da vlada ne radi za narod, nego da njome „upravljaju veliki interesi koji se brinu samo za sebe“.

Određene teze Chomsky u knjizi ponavlja neuobičajeno mnogo puta, a jedna od najistaknutijih bez ikakve je dvojbe optužba svoje države za imperijalizam i mrcvarenje ostatka svijeta.

Intelektualac danas

U knjizi se nije mogla zaobići niti uloga intelektualaca u suvremenom svijetu. Pomalo ironično, Chomsky kaže da ako želite biti „ugledan intelektualac ili novinar“ morate istodobno „zagovarati posve proturječne ideje i to ne primjećivati“ (str. 73.). Na drugom mjestu dodaje: „Izraz ‘odgovornost intelektualaca’ zapravo je dvosmislen – i to hotimično. Postoji dužnost koju bi trebali ispuniti, u biti prema lukavcima na dvoru. A tu je onda još i dužnost da budu istinoljubivi, točni, kritični, da se usredotoče na zločine i prijestupe za koje dijelimo krivnju kao dijelovi države u kojoj živimo, društva, što god to točno bilo“ (str. 123.).

Najvažnije stvari kojima se treba baviti za Chomskog su aktivizam, organiziranje i široki narodni pokreti. Konzistentno, on je radikalni kritičar kapitalizma, pa je za njega priroda kapitalizma – pokušavati ukrasti koliko možeš. Poslovni svijet i bogataši ne vole socijalnu državu, a poziv na mjere štednje pruža im priliku da je se riješe. Veliku zaradu moguće je ostvariti „jedino varanjem“, a ono što mu pruža nadu su „ljudi koji su posvećeni, koji se bore, nerijetko uz nikakve izglede (…) i nastoje stvoriti pristojan prostor za postojanje i bolji svijet“ (str. 120.).

Chomsky poziva i na probijanje barijere konvencionalnog razmišljanja i za to daje sljedeće tehnike: „Prvi su korak razvijanje otvorenog i kritičkog uma i propitivanje uobičajenih doktrina. Jesu li Sjedinjene Države posvećene demokraciji? Je li Iran najveća prijetnja miru u svijetu? Imamo li tržišni sustav? Nastoji li djelatnost odnosa s javnošću promicati mogućnost izbora ili ga želi ograničiti? Što god promotrili, svaku od tih stvari, morate se upitati: je li to točno? Dosta je dobar kriterij i ovo: ako je neka doktrina naširoko prihvaćena bez uvjerljivog objašnjenja, onda je vjerojatno pogrešna. Nakon tog prvog koraka i nakon što postanete spremni suprotstaviti se dogama, možete početi više čitati i promatrati svijet upućenijim i otvorenijim očima“ (61.)

Chomsky je i dalje nepopravljivi anarhist (protivnik autoriteta, hijerarhije i dominacije); projekcija boljeg društva za Chomskog je samoupravljačka (radnici bi bili vlasnici i upravljali tvornicama), ali i kripto-marksistička s obzirom na to da podrazumijeva malo-pomalo nestajanje nacionalnih granica, za što kao primjer navodi primjer EU-a, iako upravo aktualna migrantska kriza jasno opovrgava takve utopije i ponovno afirmira ulogu nacionalnih država.

Zaključno govoreći, Chomsky je i u knjizi Globalno nezadovoljstvo jednostavno – Chomsky. Bez dlake na jeziku i s pogledima koji su često u diskrepanciji s tzv. mainstreamom. Iako se s mnogim tezama iznesenima u ovoj knjizi dade polemizirati (npr. radikalni antikapitalizam, anarhističke i socijalističke teze, ali i jednodimenzinalno gledanje na pojedine geopolitičke probleme), a još bi se više dalo polemizirati s tezama Chomskoga o uzrocima raspada Jugoslavije (knjiga Jugoslavija – mir, rat i raspad, 2018.) promišljanja ovoga lingvista i filozofa korisna su za potpunije razumijevanje geopolitičkih i geostrateških odnosa na globalnoj razini. Ta promišljanja su, dakako, subjektivna, ali prema onoj audiautur et altera pars nesumnjivo pomažu u slaganju mozaika sve složenijih međunarodnih odnosa.

Davor Dijanović/Vijenac

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Ako Hrvatska ne može kupiti F-16 Barak, a ni novi F-16, što je dakle alternativa?

Objavljeno

na

Objavio

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav je SAD partner Hrvatskoj

Hrvati vole američke filmove. A u mnogima postoje scene vjenčanja. A te scene postaju dramatične u trenutku kada svećenik, na kraju obreda vjenčanja upita sve prisutne: “Ako netko ima nešto protiv ovog braka, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti.”

U, dakle, hollywoodskom filmu, scenaristi, pogotovo u komedijama, vole stvoriti situaciju da se netko od likova u zadnjim sekundama odluči sabotirati vjenčanje. No, to je Hollywood.

U filmu u kojem sudjeluju američki scenaristi iz Washingtona, u stvarnom životu, takvo se miniranje “braka” ne događa.

No, upravo se dogodilo Hrvatskoj kojoj se u zadnjem činu pred potpisivanje međudržavnog ugovora o nabavi ratne eskadrile izraelskih F-16 Barak dogodilo da je svjedok iz Washingtona uzviknuo da se protivi.

Izraelci će to nazvati “blokadom” iz SAD-a, a Amerikanci će Hrvatima poručiti da je to netočno te da, kao što stoji u poruci State Departmenta, SAD snažno podupire modernizaciju obrane Hrvatske i kupnju borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, piše Davor Ivanković / Večernji list

Bilo da je riječ o blokadi ili o “snažnom podupiranju modernizacije obrane RH”, posljedice su te da posao oko F-16 sada “visi”. A time “visi” i dvogodišnji napor MORH-a i Vlade RH, koliko cijela ova priča već traje.

U te dvije godine Hrvatska se prvo odlučila na hrabar korak da krene u nabavu eskadrile vrhunskih višenamjenskih zrakoplova.

Potom je organizirala međunarodni natječaj na koji se javio i SAD, s ponudom eskadrile potpuno novih F-16 Block 70/72, za 1,6 milijardi dolara, te Izraelci koji su zatražili 500 milijuna dolara.

Na natječaju se Hrvatska odlučila za izraelske avione Barak jer ponuda nije uključivala samo goli avion nego i potpunu konfiguraciju, obuku i prijenos iskustava najvještijih pilota. Odluka o izboru izraelskih zrakoplova usvojena je prije skoro 14 mjeseci.

Recimo da je u filmskom žargonu to bio čin zaruka između Hrvatske i Izraela. Da je namjera bila da te zaruke završe i brakom, svima je bilo jasno i transparentno. I Amerikanci su na nizu pripremnih sastanaka i s Izraelcima i s Hrvatima dali suglasnost, kako za zaruke tako i za sklapanje braka.

Postavili su tada mladoženji iz Izraela i neke tehničke uvjete, no nisu se protivili. Naprotiv. Kako su mjeseci, pa i cijela godina prolazili, ženici su održali jedanaest sastanaka stručnjaka kojima je do u detalj dogovoren “sadržaj braka”, ugovor od 450 stranica.

Taj je posao dovršen ljetos. Nakon toga Hrvatska i Izrael poslali su pozivnice za vjenčanje koje se trebalo dogoditi do kraja ove godine. I kada je sve došlo do oltara, iz Washingtona su raspustili svitu.

U svemu, koliko možemo shvatiti, SAD se ne ljuti na Hrvatsku, ljuti se iz nekih razloga na Izrael. No, to nije nikakva utjeha Hrvatskoj. Ona je sada u ponižavajućoj situaciji. Jer SAD ne da Izraelu da preproda svoj F-16 u konfiguraciji koju je naručila Hrvatska.

Problem je u tome što se Hrvatska čvrsto odlučila za F-16 Barak, a ne za neki “siromašniji” F-16. Ono što želi nabaviti RH posjeduje samo Barak i najnoviji američki F-16 zadnje generacije.

No, takav iz SAD-a Hrvatska si ne može financijski priuštiti, i to je SAD-u od početka bilo jasno. Ako se SAD i Izrael ne dogovore i riješe “tehničke” probleme, to znači da Hrvatska ne može kupiti Barak, a kao što vidimo ne može kupiti ni novi F-16. Što nam je dakle alternativa?

Na to bi trebao odgovor dati onaj koji je odgodio vjenčanje. Iz SAD-a kažu da imaju problem s Izraelcima zbog zaštite sigurnosti osjetljive američke vojne tehnologije. Mi možemo samo nagađati na što se to konkretno odnosi.

Američki veleposlanik Robert Kohorst bio je brutalno jasan pa je poručio da “Izraelci moraju prihvatiti naše tehničke zahtjeve”.

SAD i Hrvatska već 30-ak godina dokazuju svoje savezništvo i SAD je puno puta Hrvatskoj dokazao da je strateški partner.

No, ni Hrvatska nije bila loš saveznik. Od vremena kada su vojne pobjede HV-a u 1990-ima osigurale “Pax americana”, do operacija NATO-a širom svijeta gdje se Hrvatska redovito dokazuje kao “zemlja iznad svojih mogućnosti”, kako je to primijetio aktualni ministar obrane SAD-a James Mattis na svojim brojnim sastancima s našim Damirom Krstičevićem.

A kad smo već kod intelektualnog vlasništva, sjetit će se i SAD i Izrael kakav im je poklon o kojem su mogli samo sanjati omogućila Hrvatska početkom 2000-ih, a koji su dobili i zato što Hrvatskoj “intelektualno vlasništvo” nije bilo važnije od strateškog savezništva sa SAD-om.

Drugim riječima, Hrvatska jest mala, no najviše voli biti u vrhu s najjačima, što je dokazala kako na bojnom polju tako i na sportskom primjerice.

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav su doista SAD partner Hrvatskoj. Što će biti pouka i drugim malim državama koje vole misliti da su dio tima koji predvodi SAD.

Davor Ivanković / Večernji list

 

Krstičević: Nismo dobili službenu obavijest o stopiranju isporuke F – 16 Hrvatskoj

 

 

 

Američko veleposlanstvo o F-16: Surađujemo s RH i Izraelom u pronalasku prihvatljive opcije

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što je sve do sada uništio Komšić?

Objavljeno

na

Objavio

Treće nametanje Željka Komšića za predstavnika Hrvata iz Federacije BiH u Predsjedništvu BiH zaoštrilo je ne samo međustranačke i međuentitetske nego i onako ne baš primjerene međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini.

Ako je suditi i po retorici i svemu što se događa na i oko konstituirajuće sjednice novoizabranih članova Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, Srbina iz entiteta Republika Srpska te praktično dva bošnjačka člana iz Federacije BiH, nekadašnjeg pripadnika tajne bošnjačke policije AID Šefika Džaferovića i Željka Komšića, bez legitimiteta naroda, u čije ime je zauzeo najvišu funkciju u izvršnoj vlasti, od završetka rata 1995.pa do danas, rijetko kada sa su bile veće političke tenzije, piše Slobodna Dalmacija u prilogu Spektar.

Sama inauguracija novih članova Predsjedništva BiH bila je tek uvertira da će funkcionirati poput rogova u vreći. Prvi detalj koji je svima upao u oči jeste činjenica da se nikada do sada nije dogodilo da su najviši politički i vjerski predstavnici jednog od tri naroda bojkotirali svečanu sjednicu. Međutim ovaj puta doskorašnji hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović nije htio biti ni u zemlji, a kamoli na svečanoj sjednicu sjednici u društvu sa njegovim nasljednikom Komšićem.

Uzoriti kardinal Vinko Puljić, također, nije želio biti nazočan inauguraciji. Za razliku od Čovića on je javno i jasno iznio svoje razloge. Kardinal Puljić je otkrio kako nije mogao proći preko uvreda koje je doživio od Komšića, čiji izbor je nazvao zakonski nepravednim, da bi nakon toga od Komšića dobio uvrede i moralne prodike te etiketu nacionaliste i fašiste. Onako kako su to radili komunisti u bivšem sustavu, to je „predsjednik građanin“ udijelio kardinalu.

Također, nije dugo trebalo čekati na prve nesporazume nakon „svečane“ inauguracije. Prvi sukob na relaciji Dodik- Komšić – Džaferović dogodio se već prigodom predaje vjerodajnica od strane novoimenovanog veleposlanika Srbije u BiH Aleksandra Đorđevića predsjedavajućem Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku u zgradi Predsjedništva BiH. Naime tamo se na nezadovoljstvo Komšića i Džaferovića ukazala i vidno, po prvi puta,i zastava Republike Srpske.

Sukob zbog zastave RS

Taj čin isticanja zastave entiteta Republike Srpske razljutio je Džaferovića i Komšića, da bi, pod okriljem noći, a po naređenju Ureda bošnjačkog člana Predsjedništva BiH zastava uklonjena. Dodik je noćno uklanjanje zastave RS ispred njegovog ureda u zgradi Predsjedništva ocijenio nedopustivim i skandaloznim činom koji, što po njemu, predstavlja pokušaj Džaferovića i Komšića da mu pošalju poruku da tamo nema mjesta za Srbe. Slijedećeg jutra zastava je vraćena, ali koliko je zapaljiva retorika i „guranje prsta u oko“ utjecala na podizanje tenzija u zemlji moglo se posvjedočiti vrlo brzo kada su Dodiku i članovima njegovog ureda stigle prijetnje smrću od strane nepoznatog muškarca s njemačkog broja.

Ni jedan Dodikov nastup u političkom Sarajevu nije dočekan s odobravanjem. Od toga da će se zalagati za vojnu neutralnost BiH, ukidanja visokog predstavnika do odlaska stranih sudaca. Dodik je tako otkrio da će kao član Predsjedništva putovati s putovnicom Republike Srbije, a ne zemlje čiji je član Predsjedništva te kako više voli Srbiju, nego BiH i da je BiH njegovo radno mjesto i ništa više.

Nakon ovakve uvertire nameće se pitanje koliko će se ovakva uistinu napeta situacija i nategnuti odnosi među trojicom članova predsjedništva BiH, a dok se vodi borba oko slaganja parlamentarnih većina na svim razinama, od države, preko entiteta do županija, odraziti na funkcioniranje Predsjedništva te same države, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. Jer to ipak zahtjeva kakvu takvu suradnju i međusobnu snošljivost i uvažavanje.

O tome za Spektar govore prof. dr. Dražen Barbarić iz Centra za politološka istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. Šaćira Filandru, s Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu i Zoran Krešić, politički analitičar iz Mostara.

Barbarić: Dvije isključive politike u Predsjedništvu

-Već sada je izvjesno da će se u Predsjedništvu BiH voditi dvije potpuno isključujuće politike. Ne radi se samo o identitetskim razlikama i suštinskom razmimoilaženju u viziji buduće BiH, već i narativnim razlikama koje će se svaki put međusobno konfrontirati – kaže prof. Barbarić, naglašavajući kako će ovakva konstelacija Predsjedništva BiH neprestano proizvoditi medijski sadržaj optuživanja, prepucavanja i stalnog političkog sadržaja koji će koristiti i drugi akteri. Drži kako će ono biti potpuno nefunkcionalno i samo na načelnoj razini će predstavljati političku moć i volju.

-To će se svakako reflektirati i na vanjsku politiku BiH, ona će biti potpuno nekoherentna, prepuna proturječnosti i u određenim slučajevima groteskna. Imat ćemo situaciju u kojima će članovi Predsjedništva imati dijametralno suprotne stavove o ključnim vanjskopolitičkim temama. Ulazak u EU će ostati kao smokvin list, svi će se zaklinjati i pružati mu potporu, ali je iskreni pristup pod velikim znakom upitnika. Utjecaj vanjskih silnica (EU, Turska, Rusija i SAD) očitovat će se kroz različite silnice i u ovom trenutku je nemoguće predvidjeti njihovu manifestaciju, ali poznajući sadašnji sastav državnog Predsjedništva teško je očekivati uravnoteženje i balansiranje između navedenih aktera-mišljenja je prof. Barbarić.

Filandra: Stvari kulminirale zbog Komšića

Za prof. Šaćira Filandru nema dileme da se vanjskom promatraču trenutne prilike u BiH nadaju kaotičnim, turbulentnim, da ne kažemo uznemirujućim, budući se visok stupanja političke nestabilnosti i raznih prijepora iskazao činom izbora, a zatim i inauguracije članova Predsjedništva BiH.

-Prijepor se u suštini vodi oko različitih tumačenja i dijametralno suprotnih percepcija oko kategorija legalnosti i legitimnosti u političkom sistemu zemlje. Stvar je ovoga puta prilično u javnosti kulminirala jer su prijepori iz sfere političkih i stranačkih elita ovoga puta prenijeti na niže nacionalne razine, tako da se javnost, i to je ono što je u svemu negativno, u potpunosti polarizirala na etničkoj osnovi-naglašava prof Filandra, dodajući kako suprotstavljene percepcije stvarnosti, posebno hrvatska i bošnjačka, dovode do ozbiljnog narušavanja ionako krhkog povjerenja u institucije države te do produbljivanja međunacionalnih odnosa.

Unutar hrvatske percepcije, grubo govoreći, vlada stav da je izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH i nelegalan i nelegitiman, da je to bošnjačka zavjera protiv Hrvata usmjerena na umanjenje njihovih konstitutivnih prava dok Bošnjaci dijele uvjerenje da je Komšićev izbor i legalan i legitiman te da je u potpunosti suglasan slovu ustava zemlje. Ističe činjenicu kako od domaćih aktera niti od institucija međunarodne zajednice, posebno Visokog predstavnika Valentina Inzka kao instance zadužene za tumačenje ustava zemlje, nema još vidljivih pokušaja medijacije u ovom sporu.

-U svemu se najkomotnije ponaša gospodin Dodik koji se, eliminirajući opoziciju u vlastitom entitetu, predstavlja i kao zagovornik budućih hrvatskih interesa, a što mu dodatno priskrbljuje političku moć. Dodikovo predsjedavanje Predsjedništvom BiH u njegovom prepoznatljivom stilu započelo je iskricama i sitnim provokacijama koje pune novinske stupce i uveseljavaju dijelove javnosti. U BiH je mnogo i naslijeđenih i svakodnevno stvarajući političkih problema koji ozbiljno narušavaju kredibilitet zemlje, kako u očima njenih građana, gdje je vidan nedostatak emocionalnog legitimiteta države, tako i u očima međunarodnih aktera-uočava prof. Filandra detektirajući kako je ključni trenutno problem odnos Bošnjaka i Hrvata.

-Njihove pozicije su trenutno nesumjerljive i svakim danom se maksimaliziraju. Bošnjaci su uvjereni, i to je značaj te negativne percepcije, da hrvatski političari nastoje da kroz izborni zakon ponovo uspostave Herceg-Bosnu, dok Hrvati razvijaju stav da ih Bošnjaci žele do neprepoznatljivosti minimalizirati. Ovaj sukob sjajno koriste postojeće političke elite te ga instrumentaliziraju za učvršćivanje svojih političkih, statusnih i ekonomskih pozicija-ističe on, dodajući kako sve podsjeća na devedesete, a nacionalizam je u BiH biznis.

-Za to vrijeme političari iz entiteta Republika Srpska, uz nemalu pomoć Beograda i Moskve, su zadnjih godina uspjeli poziciju svog entiteta učiniti neupitnom i političke sukobe transponirati na odnose Hrvata i Bošnjaka. Pri tome su hrvatski političari za ostvarenje svojih maksimalističkih ciljeva uzeli Banju Luku za saveznika, a ne Sarajevo, što je u osnovi dovelo do produbljivanja nepovjerenja između Hrvata i Bošnjaka i do, u konačnici, nereformiranja izbornog zakona i biranja Komšića kao člana Predsjedništva države iz reda Hrvata-mišljenja je prof. Filandra.

Krešić: Predstoje nam četiri najteže godine od rata

-Ako je suditi po posljednjim dvorskim i inim intrigama u vrhu države kojima je prethodila ksenofobična kampanja mržnje s posljednjih izbora onda bi predstojeće četiri godine u zemlji mogle biti najgore od završetka rata u Daytonu – skeptičan je analitičar Zoran Krešić, dodajući kako on osobno ne bi čak ni isključio mogućnost da nataložena mržnja, nepovjerenje te pokušaji da se provede, rekao bi, miloševićevski koncept iz Jugoslavije s većinom jednoga naroda, majorizacijom i asimilacijom, dovede čak i do sukoba.

Po njemu, isti problemi, isti obrasci ponašanja, pa i politike dominiraju kao i prije tri desetljeća. Drži kako je izbor Komšića u hrvatsku fotelju rezultat ‘uspješne’ kampanje ‘neka susjednu crkne krava’ te kako je analfabetima jasno kako je Komšićevo nametanje Hrvatima rezultat jedne sulude medijske kampanje koja je trebala Bošnjacima ogaditi drugu stranu – Hrvate, a napose jedinog ozbiljnog takmaca s druge strane Dragana Čovića.

-Iako je u suštini to tek jedan Facebook osvrt, a vjerojatno se uvijek bolje vidi s vremenskog i prostornog odmaka, najbolju ocjenu onoga što se događa u BiH dali su književni velikani i novinari Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović.

Na djelu je, kaže Jergović, očitujući se na ZAVNOBiH, pokušaj bošnjačkih nacionalista da prekroje ‘ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska’ i pretvore je u novu formulu ‘bošnjačka i bosanska, tobože građanska, pa još ostavljena Redžepu Erdoganu u amanet’. Komšić je naslijeđe tog ‘građanskobošnjačkog’ nacionalizma čiji jedina rezultanta treba biti asimiliranje Hrvata i njihovo gušenje u zagrljaju ‘građana’-kaže Krešić.

Prema njegovu mišljenju još jedan igrač u Predsjedništvu Milorad Dodik imat će svoju posebnu srpsku agendu i da je on čak i ne krije, te da je ona identična još od referenduma 1992. kada su Srbi bili protiv neovisne BiH i za ostanak u krnjoj Jugoslaviji.

– Nesumnjivo da će obračun ove dvije koncepcije imati potencijala potpaliti fitilj. S treće pak strane ako je bilo što antihrvatska kampanja s Komšićem dobro učinila onda je to homogeniziranje Hrvata u BiH-zaključuje Krešić.

Miroslav Landeka/Slobodna Dalmacija

Dekan sarajevskog FPN-a kaže da je nepošteno da Bošnjaci biraju Hrvatima člana predsjednistva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari