Connect with us

Kolumne

Davor Dijanović: Kontinuitet velikosrpske politike prema Dubrovniku

Objavljeno

-

Posljednjih tjedana svjedočimo novim iskazima starih velikosrpskih aspiracija prema Dubrovniku, tj. prema hrvatskome književnom naslijeđu.

Ideologija i geopolitika tzv. srpskoga sveta u novome ruhu reciklira stare ideje formulirane još tijekom 19. stoljeća. Tim povodom objavljujemo prikaz knjige “Raspre i rasprave” pokojnoga akademika Mirka Tomasovića. U ovoj se knjizi vrlo minuciozno dekonstruiraju velikosrpski mitovi vezani uz Dubrovnik i prisvajanje dubrovačke književnost. Prikaz je pred deset godina objavljen na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

U nakladi Matice hrvatske pred koji je mjesec objavljena knjiga „Raspre i rasprave“ akademika Mirka Tomasovića. Riječ je o dvodijelno komponiranoj knjizi kritičko-polemičkih tekstova i književno-povijesnih studija u kojima akademik Tomasović argumentirano i duhovito osporava antihrvatske tendencije u navodima pojedinih srpskih filologa i talijanskih slavista. Članci i studije prethodno su objavljeni u periodici te nose sljedeće naslove: „Jovan Splavić ‘ponovljen’“, „Un pretenzioso (ma malizioso) pasticcio“, „Qual e colui che forse di Croazia“, „Prilozi o književnosti u ‘Kraljskom Dalmatinu’“, „Gamulinov prijevod I. pjevanja Danteova spjeva u paklu Jasenovca (1944)“. Neki su tekstovi za knjižno izdanje dopunjeni i dotjerani. Inače, akademik Tomasović (r. 1938. u Splitu) književni je povjesničar, romanist i prevoditelj, te najistaknutiji hrvatski marulolog.

U članku pod naslovom „Jovan Splavić ‘ponovljen’“ autor piše o srbijanskom prisvajanju hrvatske književne baštine, a povod mu je  nedavno uvrštavanje Ivana Gundulića, Marina Držića i drugih hrvatskih književnika u ediciju „Deset vekova srpske književnosti“. Iza takvoga pljačkaškog pothvata stoje srbijanski akademik Miro Vuksanović, glavni urednik knjižnice Matice srpske u Novome Sadu i urednik Petar Milosavljević (Hiljada srpskih knjiga).

Autor ističe kako je osnovna teza ovih dvaju srbijanskih urednika stara Vukova parola „Srbi svi i svuda“, po kojoj su svi koji govore štokavski Srbi. Na prosvjed Ministarstva kulture Republike Hrvatske Vuksanović je kazao kako je dubrovačka književnost – koju Srbi ponajviše svojataju – „zajedničko naslijeđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenog srpskog jezika“. Tu tvrdnju autor smatra lako oborivom faktografskom besmislicom.

Tomasović tako podsjeća kako je novoštokavština uvedena u hrvatski jezik nekoliko desetljeća ranije nego u srpski. Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.) i njezina primjena u „Danici“ (1835.) prethode primjeni Vukove reforme i njezinu manifestu Rat za srpski jezik i pravopis (1847.) Đure Daničića. „Srbobranitelji u okviru Austrijske carevine izborili su se da se službeni zakoni i propisi objavljuju na njihovom  crkvenoslavenskom jeziku, odvojeno od štokavske ilirske inačice.

Najučeniji Srbin tog vremena, klasicistički pjesnik Lukijan Mušicki, umro 1837., izražava se na crkvenoslavenskom, ruskoslavenskom, srpskoslavenskom, kako se već zvao srpski idiom, što je bjelodano iz njegovih višesveščanih sabranih stihova (Stihotvorenje, 1858-1848). Uostalom, ‘otac moderne srpske nacije’, Ilija Garašanin svoje glasovito Načertanije (1844), program srpske državne osvajačke politike, piše, kako već i naslov svjedoči, na tom idiomu, ne pak na štokavštini.

No, u književnosti u užem smislu Karadžićeva reforma izvojštila je pobjedu tekar u Pesmama Branka Radičevića, klasičnoj zbirci srpskog romantizma, ali je ta zbirka tiskana 1847. Do tada, 1940-1946., bilježimo čitav niz klasičnih djela hrvatskog romantizma: drama Ivana Kukuljevića, Juran i Sofija, izvedena je 1949., iste godine kada je Stanko Vraz okupio u zbirku Đulabije, nakon kojih slijedi spjev Ane Vidović Stanko i Anka (1841); 1842. pojavila se Demetrova poema Grobničko polje i putopis Matije Mažuranića Pogled u Bosnu; auktor Grobničkog polja 1844. objavljuje tragediju Teuta, njegov šurjak Ivan Mažuranić 1846. slavni ep Smrt Smail-age Čengića kao i Petar Preradović prvu zbirku pjesama Pervenci. Ni 1845. nije ostala bez velikog književnog događaja s Pustositnicama Antuna Nemčića, najboljom prozom iz prve faze hrvatskog romantizma. Dakle, do Radičevićevih Pesama iz 1847. hrvatska je literatura višežanrovski organizirana na jeziku kojemu je podloga štokavština“.

Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića – pita se Tomasović –  kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala.

Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti dvojni pisci, zaključuje Tomasović. U nastavku Tomasović citira srbijanskoga književnog povjesničara Jovana Skerlića, koji je zapisao: “Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom“.

Autor nadalje ističe kako je hrvatski jezik još od srednjeg vijeka bio uredovni, pravnički i bogoštovni jezik. S time se imenom spominje u ispravi Petra Petrijaša u tzv. Dobranjskoj listini od 1. siječnja 1230., u listini popa Nikole i Jakova Križanića iz 1275., u zadarskoj listini J. Zubina („harvacke knjige“ iz 1437.). Tri važna pravna spomenika iz nacionalne povijesti, Istarski razvod (1257.), Vinodolski zakonik (1288.) i Poljički statut (1404.) izričito navode da su pisani hrvatskim jezikom. Hrvatsku oznaku možemo pronaći i u čitavom nizu bogoštovnih knjiga, kao što su: Kožičićev Misal hruacki (Rijeka, 1531.), koji je najpoznatiji, a prethode mu Misal hrvac’ki Pavla Modrušanina iz 1528., dok je Missal hervatski riječkog kanonika Jurja Manzina objavljen u drugoj polovici XVII. stoljeća; u Korizmenjaku popa Petra Jakovčića (Senj, 1508.) stoji da ga je „protumačio s latinskoga jezika na hrvatski“.

Vlačić Matija (Matthias Flacius Illyricus), uz Martina Luthera glavni teolog i ideolog protestantizma, u Regensbourgu je 1566. tiskao Katehismus hervatski, a 1588. u Mletcima potpuno nepoznati župnik iz Kaštel Starog pokraj Splita, Marko Andriolić, tiska još jedan „libar“, nazvavši ga Nauk katoličanski za dicu i ostale harvackog jezika. Šibenski biskup Ivan Tonko Mrnavić u zamahu katoličke protureformacije prenosi znameniti Bellarminov katekizam u „jazik harvacki“, a čak je i „sveslavjanin“ Juraj Križanić, po Tomasoviću „nadjezični fantast“, jednu svoju pjesmu nazvao Duma harvatska.

Hrvatsko ime potvrđuje i veliki broj rječnika, od kojih je jedan od prvih Dictionarum Fausta Vrančića. Njegov je materinski jezik nazvan „dalmatinski“, no u drugom izdanju „Dalmatia“, „Dalmata“, „Dalmatice“ zamjenjuje „Harvatska zemlja“. Georges d’Esclavonie (Juraj iz Slavonije, svećenik rodom iz Bežica) glagoljici daje pridjev „hrvatski“, njezin je jezik „lingua croata“, a kad spominje zavičaj Sv. Jeronima, Istru, ističe da je ona sastavni dio Hrvatske (Istria eadem patria Chrowati).

Više je nego zanimljiv podatak kako je papa Klement VIII. predložio poglavaru isusovačkog reda da provede anketu o tomu koji bi od slavenskih jezika bio najprikladniji da postane naukovni predmet u školama tog reda diljem slavenskih zemalja. Poglavar je pak zadužio prof. Alfonska Carilla, sveučilišnog profesora i jezikoslovca, da preuzme brigu oko organizacije ankete.

Prihvaćen je odgovor isusovca Teofila Kristeka, ravnatelja jednoga kolegija u Slovačkoj, koji izvješćuje kolegu Carilla da on uz svoj materinski slovački jezik pozna još sedam slavenskih jezika, među kojima navodi i srpski, ali da hrvatskom daje posvemašnju prednost zbog četiriju razloga, od kojih je ovdje vrijedno istaknuti prvi, tj. da se hrvatski govori po krajevima pod turskom vlašću, što znači ondje gdje se rabila štokavica. Iz Kristekova opširna izvješća vrijedi posebno naglasiti podatak kako je on razlikovao i odvajao srpski i hrvatski jezik, i to sa štokavskim izgovorom, što već samo po sebi jasno pobija Vukove nebuloze sadržane u paroli „Srbi svi i svuda!“.

U Zapisu popa Martinca iz 1493. godine čitamo da osvajači „nalegoše na jazik hrvacki“, harajući „vse zemlje harvacke“. Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, suvremenik Krbavske bitke, na početku XVI. stoljeća u jednom  pismu mletačkom prijatelju izražava bojazan što se Turci približavaju Zagrebu nakon poraza kršćanske vojske  na tlu Hrvatske; svoj materinski jezik i pjesništvo na njemu naziva „harvackim“. Nikola Nalješković, pjesnik, dramatik i znanstvenik velikih dometa, poznat u Italiji, u poslanici književniku Petru Hektoroviću deklarira se kao „Hrvat“, a to čini i u poslanici suotočanu Hortenziju Bartučeviću te pjesniku Ivanu Vidaliu. Potonji mu pak odgovara:“Časti izabrana, Niko, hvala velika/hrvatskoga dika i slava jezika“. U poslanici Vidaliu Nalješković kliče Dubrovniku kao „kruni svih hrvatskieh gradovah“.

Znanstvenik Ruđer Bošković, učenjak svjetskog glasa, boraveći u diplomatskom poslanju u Beču 1757.-1758. javlja bratu Bartolomeu u Dubrovnik da je u habsburškoj prijestolnici sreo jednu postrojbu kršnih momaka: “Danas su prošli naši Hrvati“. To, jednako kao i činjenica da je riječ o katoličkom svećeniku, velikosrpske primitivce (u koje se ubraja i bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić) ne sprječava da ga proglašavaju Srbinom.

Mitomanska svijest, naime, jača je i od činjenica i od zdravog razuma… Hanibal Lucić, bogati aristokrat iz grada Hvara, preveo je jednu Ovidijevu heroidu. Svoj traduktološki postupak u posveti Splićaninu Jeronimu Martinčiću metaforički opisuje, i tumači da je latinsku pjesmu „z latinske odiće svukši u našu harvacku priobukal“. Nepatvorenim domoljubljem odiše i prvi hrvatski roman Planine autora Petra Zoranića, koji se žestoko obara na Hrvate koji se odnarođuju, stide svog jezika i zanemaruju pisanje na njemu.

Dokaz hrvatske pripadnosti dubrovačke književnosti je i činjenica da su hrvatski pjesnici ranog romantizma imali uzore u Ivanu Gunduliću, Ignjatu Đurđeviću, Hanibalu Luciću, dok su se srpski obraćali onome štu su imali, narodnoj i folklornoj poeziji, Filipu Višnjiću, koji je k tome grčkog podrijetla. Sukladno tome Tomasović zaključuje: “Što su pak srpski pjesnici od XIX. stoljeća do naših vremena nasljedovali od južnohrvatske ljuvene lirike? – Ama baš ništa, iako je ona tobože srpska. Nisu je jednostavno prepoznavali kao vlastitu baštinu ni po jeziku, stihu, stilu, platonskomu ljubavnom duhu, pa im je drugim riječima bila tuđa i nerazumljiva. Kod tih pjesmarica uzalud je tražiti bilo kakav odjek, konkretno u stihovima akademika Matije Bečkovića ili Miodraga Pavlovića, koji se pače u svojoj ozbiljnoj poetici preispituju u tradiciji. SANU, kojoj oni pripadaju, ipak Džoru Držića, Šiška Menčetića, Dinka Ranjinu, Dominka Zlatarića uključuje u srpsku renesansnu poeziju, nastalu u Dubrovniku. O tempora, o mores!“.

Tomasović apostrofira kako se uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja tek sredinom XIX. stoljeća, kao neposredan refleks Garašaninova političkog manifesta  Načertanije, s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima. „Ministar u njegovoj vladi (Garašaninovoj, nap. D.D.), Stojan Novaković, napisao je Istoriju srpske književnosti (Beograd, 1866. i 1867.), a čini se da je od te knjige započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike, monografije, hrestomatije, antologije, čitanke, s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas“.

Uzgred, koga detaljnije zanima problematika srbijanskog prisvajanja Dubrovnika i njegove književne baštine – iza čega stoji srpsko književno siromaštvo, tj. kompleks što je Srbiju gotovo potpuno zaobišao humanizam, renesansa i barok -, može se o tome detaljnije informirati u knjizi dr. Trpimira Macana Povijesni prijepori, koja je 1992. izdana u nakladi Matice hrvatske Dubrovnik.

Do koje mjere u Srbiji ide cenzuriranje hrvatskog imena ponajbolje nam pokazuje za normalnog čovjeka nezamisliv postupak Isidore Sekulić, srpske pripovjedačice i esejistice, koja je u radu „Marko Marulić Splićanin“, navodeći puni naslov Judite, stavila tri točke umjesto „harvacki“ ispjevana.

Međutim, i među srbijanskim književnim povjesničarima dade se pronaći objektivnih i istinoljubivih znanstvenika, pa tako Miodrag Popović zaključuje:“U općim stilskim i jezičnim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića  (…) i Kršedolčeve Službe Maksimu, ispjevane petnaestak godina kasnije – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu Osmanu i Pajsijevog pristupa Žitiju Stefana Prvovenčanog (1629.). Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslavenske retorike? (…) Dubrovačka književnost bila je i jest sastavni dio hrvatske književnosti“.

U članku „Un pretenzioso (ma malizioso) pasticcio“ Tomasović se kritički osvrće na kontroverzno predstavljanje hrvatske književnosti u enciklopediji milanskoga nakladnika Garzantija, koje, zanimljivo, uvelike korespondira s pisanijama velikosrpskih mitomana i skribomana. U encikopediji se tako, što na izravan, a što na neizravan način, hrvatskoj književnosti sve do XIX. stoljeća poriče hrvatski znak, krijući ga pod nazivljem „dalmatinski“, „dubrovačko-dalmatinski“ itd. (takav je postupak tim više nebulozan što se crno na bijelo može provjeriti da su se brojni književnici u svojim radovima izrijekom deklarirali kao Hrvati – Dubrovčani Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Dominko Zlatarić; otočani: Korčulanin Ivan Vidali, s Hvara među inima Hortenzije Bartučević i Marin Gazarović; iz splitskoga kruga Marko Marulić; iz zadarskoga Petar Zoranić, Brne Karnarutić, Josip Baraković, Šime Budinić itd. itd.) Korijen spornih stavova talijanskih slavista za hrvatsku književnost do preporoda Tomasović pronalazi u stavovima Artura Cronije, padovanskog sveučilišnog profesora (rođenog u Zadru), koji je u prezentacijama i periodizacijama dopreporodne baštine proskribirao naziv „hrvatski“, a tako su postupali njegovi studenti i sljedbenici na sveučilištima diljem Italije. Da se je iza takvog postupka krio Cronijev iredentizam i svojatanje Dalmacije kao talijanske zemlje, suvišno je i napominjati.

U enciklopediji se mogu pročitati i svakakve druge pogrješke i besmislice, kao npr. ona da se je Marin Držić zaredio za „pravoslavnog sveštenika“ (Držić je bio katolički svećenik), da je Ivan Mažuranić autor romana „Pogled u Bosnu“ (autor je Ivanov mlađi brat Matija), da je hrvatska epika XVI. stoljeća procvala „povezavši se sa susjednom srpskom literaturom“ (iako i sam pisac enciklopedijske natuknice na prethodnoj stranici tvrdi da je srpska literatura nakon bitke na Kosovu 1389. „u zastoju“, zamrla,  te se kao prvi dojdući književnik navodi Dositej Obradović s razmeđa XVIII. i XIX. stoljeća). No, od onoga tko pišući o hrvatskoj književnosti uopće ne spomene Zoranića, Zlatarića, Bunića Vučića, Kašića, Križanića, Frankopana, Palmotića, Vitezovića, Vidu, Šopa, Ivaniševića, Ivšića, Gotovca, Slaminga… od takvoga doista nije ni za očekivati išta pametno.

U članku „Qual e colui che forse di Croazia“ Tomasović je s komentatorskog i trakdutološkog aspekta, znanjem vrsnoga romanista, obradio  mjesto u Danteovu Raju, gdje ovaj veliki talijanski književnik priziva pobožnog i ganutog hodočasnika Hrvata kad motri navodni otisak Kristova lica na Veronikinu rupcu, u crkvi Sv. Petra u Rimu. Iako je Dante Hrvatsku spomenuo u pozitivnom i časnom smislu, to nije sprječavalo neke kasnije krivotvoritelje da velikome pjesniku u usta stave ono što nije ispjevao. Tako je Niccolň Tommaseo ovo mjesto u Danteovu spjevu iz politikantskih razloga preveo:“ Hrvatska – divlji i neuljuđeni narod na obali Jadranskog mora“, što je kasnije od njega preuzeo i talijanski filolog Eugen Camerini. Iskompleksirani pak srpski prevoditelj Dragiša Stanojević u srpskom je prijevodu otišao toliko daleko, da je spomen Hrvata jednostavno eliminirao iz Danteova stiha.

Dakako, sve to ne može promijeniti činjenicu da je Dante s uvažavanjem govorio o Hrvatskoj i da je imao pozitivno mišljenje o njezinoj ulozi u zapadnoeuropskoj povijesti. Konkretno govoreći, Dante je jednom prigodom pohvalio Hrvate, jer da su ovi dva puta „spasili“ Europu i Italiju, od Avara i Monogola, prije njegova rođenja. Kao što je napisao talijanski prof. Antonio de Micheli:“Dante (…) ne stavlja ime Hrvatske, da bi naznačio neki daleki predjel zemlje (…) niti pak Hrvate drži neuljuđenim (…) kako, nažalost, nepromišljeno tvrde naši neki suvremeni danteolozi“. Upravo suprotno, hrvatsko se ime „pojavljuje časno spomenuto (…) u uzvišenoj pjesmi Raja“ (…), ‘u najvećem pjesmotvoru modernog vremena“.

Članak „Prilozi o književnosti u ‘Kraljskom Dalmatinu’“ tematizira problematiku  francuske okupacije hrvatskih krajeva za vrijeme Napoleona te književne priloge objavljene u tjedniku Kraljski Dalmatin, što je izlazio za vremena okupacije. Kako bi se bolje ušlo u tadašnji povijesno-politički i kulturni kontekst Tomasović se na početku članka pozabavio Francuskom revolucijom i mitovima koji su oko nje stvoreni.

Tako čitamo:“Tijekom proslave druge stoljetnice Prevrata (1789-1989) (…) utvrđeno je da u zloglasnoj Bastilli nije 14. srpnja 1789. sužnjevao nijedan politički osuđenik, već desetak sitnih lopova, džepara, pa da njihovo oslobađanje iz zatvora nije bio  nikakav revolucionarni čin, nego obična provala u tamnicu. (…) Desetak dana nakon ‘pada Bastille’, naprotiv, revolucionarci su sasjekli bajunetama stotinjak pripravnica jednoga ženskog samostana, tako da je po njegovim hodnicima sukljala krv nedužnih djevojčica. (…) Ne samo simboličko nego i ritualno prolijevanje krvi nije se svelo tek na giljotiniranje, nego se provodilo i u tamnicama na podlozi osuda, uvijek negativnih, prijekog ‘tribunala’, u kojoj su bili zbrda-zdola okupljeni građanke i građani, koji uopće nisu pratili ‘proces’, često drijemajući, već su na njegovu kraju samo spuštali desni palac, što je značilo: smrt giljotinom.

Za vrijeme Robespierreove strahovlade pomama i požuda za krvlju toliko se raširila, da je krv postala i napitak za tzv. buevers de sang (krvopije, ali ne u metaforičkom smislu). Mrcvarenju su posebno izvrgnuta mrtva trupla kralja Luja XVI. i kraljice Marije Antoanette. O svemu tome vijesti još nisu doprle do naših žurnalista, pa joj jedan još uvijek pripisuje navodnu ciničnu izreku siromasima:’Ako nemaju kruha, neka jedu kolača’, makar je davno utvrđeno da to nije njezina izreka, jer se navodila već od XVI. stoljeća, za neke kraljice i kraljevske priležnice. To je potvrdio i krvnik, koji je obavio giljotiniranje, ali je njegov zapis objavljen tek prije koju godinu. (…) Jedan se ‘revolucionarac’ hvastao da mu je krv giljotiniranog koju je skupio ispod stratišta prijala jednako kao i čaša rujnog vina, koje je usporedice popio“.

U nastavku Tomasović pobija mit o tome da su za vrijeme Napoleonova posjednuća južne Hrvatske u Dalmaciji tekli „med i mlijeko“, te tvrdi da je, naprotiv, tekla krv, i to u potocima. Godine 1807. tako su se Poljičani pobunili protiv „Vrancuza“, ne mireći se time što su oni od srednjeg vijeka do tada imali autonomiju na svojemu povijesnom području, a Francuzi su je, unatoč njihovu žestoku otporu, ukinuli.

Odmazda je bila stravična: 5. lipnja 1807. 11. francuska pukovnija na juriš je zauzela Stobreč i izvršila pokolj nad tamošnjim stanovništvom. Dan poslije u Podstrani su Napoleonovi vojnici probušili sve bačve s vinom i ubili 25 osoba. U nas u povijesnim udžbenicima često glorificirani pukovnik Marmont na prijevaru je zaposjeo Dubrovačku republiku i već drugi dan skinuo barjak sv. Vlaha sa svih dubrovačkih ustanova i brodova.

O ulozi Marmonta Tomasović dodaje: “Ne bi bilo pravedno i dostojno nijekati Marmonotove zasluge u preobrazbi Dalmacije, ali je neoboriva činjenica da je njegova soldateska počinila krvave zločine u lipnju 1807. u Poljicama, te da je i on sam bio po zapovjednoj dužnosti egzekutor u pacifikaciji Poljičana, što mu se uopće ne uzimlje za grijeh, već se naprotiv ključna ulica u Splitu, možda najpopularnija, kiti njegovim imenom (…) Dobio je tu počast zbog svojih administrativnih naprednih reformi, unapređenja zdravstva, školstva, sudstva, ali su svi pobunjenici ne samo u Poljicama, nego i drugdje, pod njegovom vojnom upravom nesmiljeno likvidirani“.

Kao što pišući o Napoleonovoj upravi u južnoj Hrvatskoj zaključuju povjesničari Mate Trogrlić i Josip Vrandečić: “Unatoč kozmopolitskoj ideologiji, prosvjetnoj revoluciji i projektu izgradnje cesta, stvarnost vojnog apsolutizma ove prosvijećene vojne diktature poticala je nezadovoljstvo kod većine stanovnika i u svim slojevima društva…“.

Govoreći o tjedniku „Kraljski Dalmatin“, Tomasović se priklanja mišljenju dr. Ive Hergešića, koji je zapisao:“Ne valja reći da je ‘Kraljski Dalmatin’ prvi hrvatski list: ovo su talijanske novine s hrvatskim prijevodom, a samo to dostaje da zasluge francuske uprave svedemo na pravu mjeru (…) Francusko vladanje nije samo pogodovalo afirmaciji hrvatskog jezika nego je širilo i talijanštinu“. Slično mišljenje zastupali su i povjesničari i publicisti Grga Novak, Franjo Fance i Josip Horvat.

U posljednjem članku autor piše o Gamulinovu prijevodu I. pjevanja Daneteova spjeva, što ga je ovaj učinio u zatočeništvu u logoru Jasenovac 1944.

Iako opsegom nevelika – 157. str. omanjeg formata – knjiga akademika Tomasovića izuzetno je vrijedan prilog borbi za povijesnu istinu i hrvatski nacionalno-politički i kulturni identitet. Ona je dostojan odgovor krivotvoriteljima s istoka, koji i dalje ne odustaju od svojih megalomanskih planova i projekata. Sinteza erudicije i ironije, pisana pitkim jezikom i jednostavnim izričajem, akribično i duhovito, s  izvanrednim poznavanjem predmeta, knjiga akademika Tomasovića zaslužuje mjesto u privatnoj knjižnici svakoga tko se želi što bolje upoznati s predmetnom povijesnom i kulturnom tematikom.

Davor Dijanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari