Pratite nas

Analiza

Davor Dijanović: Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita

Objavljeno

na

Seine Saint-Denis
Seine Saint-Denis
Masovne migracije – hoće li srednjoistočna Europa i Hrvatska išta naučiti na pogrješkama zapadne Europe?

Ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović, danas je gostovao na N1 televiziji i komentirao aktualne teme.

Komentirao je, među ostalim, i pitanje migranata. Na pitanje „Koliko je zabilježeno kaznenih djela od strane migranata?“ Božinović je rekao: „Nema takvih situacija, uglavnom ti ljudi gledaju kako što prije proći, nije njihov motiv krađa ili napastovanje, oni gledaju kako prije proći. Hrvatska je među najsigurnijim zemljama ne samo u Europi, nego i šire. To je zato što hrvatska policija radi 24 sata dnevno.“

Nema nikakve sumnje da gotovo svi migranti žele otići iz Hrvatske dalje na zapad, posebno u države s izdašnom mrežom socijalne sigurnosti. Složit ćemo se i s time da je Hrvatska za sada nedvojbeno jedna od sigurnijih država u Europi. No, tvrdnja da nije bilo počinjenih kaznenih djela od strane migranata izaziva prilično velike sumnje u njezinu vjerodostojnost.

Pogledajmo samo neke od naslova hrvatskih medija u posljednjih nekoliko mjeseci:

Skupina migranata provalila u pet kuća na Malom Platku

Migranti provaljuju u kuće kod Rijeke, Plitvičkih jezera i Korenice

Tko provaljuje u vikendice u zaleđu Rijeke? Mještani sumnjaju na migrante, policija čeka istragu

ZBOG KRAĐE AUTOMOBILA UHIĆENA DVA SIRIJCA NA PODRUČJU METKOVIĆA Uhićeni su kad su se zaustavili na odmorištu

Navedeni naslovi nisu „iskopani“ iz nekih opskurnih „desničarskih“, „populističkih“, „fašističkih“ ili „rasističkih“ portala, nego je riječ o tzv. mainstream medijima. Ili, dakle, lažu navedeni mediji, pa bi ih trebalo sankcionirati, ili ministar – eufemistički govoreći – želi malo uljepšati situaciju. Situacija je glede kriminala migranata, doduše, daleko gora u susjednoj Bosni i Hercegovini (gdje boravi nekoliko tisuća migranata), no tvrdnja da u Hrvatskoj uopće nije bilo kaznenih djela migranata izgleda krajnje upitnom.

S druge strane, sudeći po napadima inozemnoga ljudskopravaškog sektora na hrvatsku policiju, čini se da redarstvo dobro radi svoj posao. Nadamo se da će – unatoč pritiscima i optužbama koji će se nedvojbeno s vremenom povećavati (u čemu će sudjelovati i domaća NGO industrija, do sada specijalizirana i zadužena za proizvodnju ustaških zmija i fašističkih dinosaura) – policija i dalje nastaviti što kvalitetnije kontrolirati hrvatske granice i čuvati sigurnost hrvatskih građana. To je jako u interesu svih vladajućih političara u Hrvatskoj, kako onih sadašnjih tako i onih budućih, jer je uz doznake iseljenika upravo turizam (enorman udio u BDP-u) jedan od glavnih faktora koji sprječavaju državni bankrot i neutraliziraju socijalne nemire u državi (tu se može dodati i siva ekonomija, no to je posebna priča). Bilo kakva nesigurnost unutar hrvatskih granica, praćena eventualno i naručenim člancima konkurencije u inozemnim medijima, mogla bi preko noći srušiti hrvatski turizam.

Masovna silovanja žena – fenomen koji se proširio Europom

Međutim, postavlja se pitanje: kakvo je stanje na zapadu Europe kad su u pitanju kriminal i napastovanje?

Mainstream medij Jutarnji list prošle je godine (autor: Đino Kolega) objavio članak o situaciji u Švedskoj, danas najvećemu multikulturalnom eksperimentu u Europi. Masovne i nekontrolirane migracije u toj su državi snažno narušile sigurnost građana, pojedini dijelovi države s bogatom židovskom tradicijom ispražnjeni su od Židova, stopa kriminala i silovanja u enormnom je porastu, a u pojedine dijelove države (tzv. no-go zone) ni hitna i vatrogasci više ne ulaze bez pratnje policije.

Masovna grupna silovanja u Kölnu na Silvestrovo 2016. godine obišla su svjetske medije, pa je i britanski Daily Mail morao priznati da je silovanje žena od strane migranata postao fenomen koji se proširio Europom.

Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su migranti u toj državi „neproporcionalno prezastupljeni u statistika o zločinima.“ (prema: Douglas Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 62.).

Slučaj silovanja djevojčica u britanskom Rotherhamu najprije se skrivao od javnosti, a oni koji su upozoravali na taj zločin optuživani su za „fašizam“ i „rasizam“. Istraga je kasnije pokazala, a pravomoćna presuda potvrdila da su sve žrtve (od 1997. do 2014. najmanje 1.400 djece) bile bijele nemuslimanske djevojčice, odabrane jer su nemuslimanke, a gotovo su svi počinitelji bili Pakistanci udruženi u bande. Lokalni političari i policija šutjeli su o ovome zločinu zbog straha od optužbi za „fašizam“ i „rasizam“. (Independent Inquiry into Child Sexual Exploitation in Rotherham 1997-2013)

Slično Roherhamu, i u britanskom je Telfordu u posljednjih 40 godina silovano oko 1.000 djevojčica od strane pakistanskih bandi koje se eufemistički naziva „azijskim bandama“. (VELIKI SKANDAL TRESE VELIKU BRITANIJU U posljednjih 40 godina seksualno je zlostavljano oko 1000 djevojčica, policija nije učinila ništa)

Početkom prošle godine Deutsche Welle objavio je članak pod naslovom „Indija i Pakistan: silovanje kao društveni problem“, u kojemu se problematizira tzv. kultura silovanja, odnosno seksualno nasilje protiv žena koje je duboko ukorijenjeno u ova društva i dio je sveobuhvatne diskriminacije i ugnjetavanja.

Duboke civilizacijske razlike

Poznato je, međutim, da u zapadnoj Europi već neko vrijeme krivac može biti jedino bijeli i heteroseksualni muškarac, po mogućnosti mrski desničar, pa tako feminističke udruge i udruge za zaštitu prava žena ne samo da ne pozivaju na odgovornost migrante – silovatelje, nego te udruge uglavnom prednjače u kulturi dobrodošlice i pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu.

Problem nisu silovatelji, problem su oni koji ukazuju na silovanja i na to da muktikulturalna (u svojoj posljednjoj knjizi Samuel Huntington je multikulturalizam nazvao „antieuropskom“ i „antizapadnom“ ideologijom) društva ne funkcioniraju.

Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami u jeku izbjegličko-migrantske krize, komentirajući zašto bogati Kuvajt nije dao azil niti jednome Sirijcu rekao je, među ostalim, da Kuvajt ne može primiti ljude koje dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja.

 

Ako su Kuvajt i Sirija kao muslimanske države „drukčije ozračje“, što onda reći o dubokim civilizacijskim razlikama koje migrante dijele u odnosu na Europu, čiji su narodi, nota bene, međusobno krvavo ratovali tijekom mnogih stoljeća? I pritom se tu ne radi o pitanju rase, kako to ističu tzv. bijeli supermacisti, nego o kulturološkim i religijskim razlikama. Autentični islam jednostavno nije spojiv s demokracijom jer za razliku od kršćanstva nije prošao kroz bilo kakve reforme u tom pravcu. To je činjenica, a pritom nije uopće potrebno da o tome zauzimamo bilo kakav vrijednosni sud.

Migranti nisu homogena skupina kojoj bi se mogle kolektivno pripisivati oznake dobra (kao što čine zeloti „kulture dobrodošlice“) ili zla (kao što čine pojedini ekstremi na desnici). Riječ je mahom o ljudima koji u Europi žele potražiti bolji ili sigurniji život (ne odlazi se iz mjesta gdje je čovjeku lijepo živjeti), često inspirirani pripovijestima o bogatoj Europi i njezinoj mreži socijalne sigurnosti. No, sve ima svoje granice: do kraja stoljeća Afrika će prema procjeni UN-a narasti na 4,468 milijardi stanovnika (nešto više stanovnika imat će Azija), a Europa taman da primi milijardu Afrikanaca (do kraja stoljeća europski će kontinent pasti s 742 milijuna na 653 milijuna stanovnika), i dalje će 3 milijarde živjeti u neimaštini. Vi možete na vlastiti čamac primiti petero ljudi koji se utapaju, no ako ih primite dvadeset čamac će potonuti, a s skupa s čamcem i vi.

Već danas brojni dijelovi zapadne Europe liče na sjevernu Afriku i Bliski istok. Predgrađe Saint Denis u Parizu, središnje mjesto francuske povijesti, s velikim katedralnom bazilikom u središtu i s grobovima francuskih kraljeva, danas sliči na sjevernu Afriku, a Sveta misa se služi uz zaštitu teško naoružane vojske. Slično imamo i u brojnim drugim predgrađima zapadnoeuropskih gradova, bilo da je riječ o Bruxellesu, Amsterdamu, Malmöu ili Weddingu kod Berlina.

Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita rezultirao stvaranjem paralelnih društava, kao što su svojedobno konstatirali Merkel, Cameron i Sarkozy, koji su unatoč toj spoznaji nastavili migrante pozivati u svoje države (unatoč protivljenju domicilnog stanovništva), i to u daleko većem broju nego ranije. Zapadna Europa možda je već i potpisala svoju osmrtnicu, taman da se već sutra – što je posve nerealno – zatvore granice. Srednjoistočna Europa, pa tako i Hrvatska, još uvijek nije. Hoćemo li barem jednom nešto naučiti iz tuđih pogrješaka, pa makar nas oni koji danas pripremaju teren za sutrašnje sukobe civilizacije, nazivali „fašistima“ i „rasistima“? Vrlo brzo se otkrije da su navedene i srodne etikete laž, a posljedice ostaju trajne.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Objavio

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari