Pratite nas

Analiza

Davor Dijanović: Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita

Objavljeno

na

Seine Saint-Denis
Seine Saint-Denis
Masovne migracije – hoće li srednjoistočna Europa i Hrvatska išta naučiti na pogrješkama zapadne Europe?

Ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović, danas je gostovao na N1 televiziji i komentirao aktualne teme.

Komentirao je, među ostalim, i pitanje migranata. Na pitanje „Koliko je zabilježeno kaznenih djela od strane migranata?“ Božinović je rekao: „Nema takvih situacija, uglavnom ti ljudi gledaju kako što prije proći, nije njihov motiv krađa ili napastovanje, oni gledaju kako prije proći. Hrvatska je među najsigurnijim zemljama ne samo u Europi, nego i šire. To je zato što hrvatska policija radi 24 sata dnevno.“

Nema nikakve sumnje da gotovo svi migranti žele otići iz Hrvatske dalje na zapad, posebno u države s izdašnom mrežom socijalne sigurnosti. Složit ćemo se i s time da je Hrvatska za sada nedvojbeno jedna od sigurnijih država u Europi. No, tvrdnja da nije bilo počinjenih kaznenih djela od strane migranata izaziva prilično velike sumnje u njezinu vjerodostojnost.

Pogledajmo samo neke od naslova hrvatskih medija u posljednjih nekoliko mjeseci:

Skupina migranata provalila u pet kuća na Malom Platku

Migranti provaljuju u kuće kod Rijeke, Plitvičkih jezera i Korenice

Tko provaljuje u vikendice u zaleđu Rijeke? Mještani sumnjaju na migrante, policija čeka istragu

ZBOG KRAĐE AUTOMOBILA UHIĆENA DVA SIRIJCA NA PODRUČJU METKOVIĆA Uhićeni su kad su se zaustavili na odmorištu

Navedeni naslovi nisu „iskopani“ iz nekih opskurnih „desničarskih“, „populističkih“, „fašističkih“ ili „rasističkih“ portala, nego je riječ o tzv. mainstream medijima. Ili, dakle, lažu navedeni mediji, pa bi ih trebalo sankcionirati, ili ministar – eufemistički govoreći – želi malo uljepšati situaciju. Situacija je glede kriminala migranata, doduše, daleko gora u susjednoj Bosni i Hercegovini (gdje boravi nekoliko tisuća migranata), no tvrdnja da u Hrvatskoj uopće nije bilo kaznenih djela migranata izgleda krajnje upitnom.

S druge strane, sudeći po napadima inozemnoga ljudskopravaškog sektora na hrvatsku policiju, čini se da redarstvo dobro radi svoj posao. Nadamo se da će – unatoč pritiscima i optužbama koji će se nedvojbeno s vremenom povećavati (u čemu će sudjelovati i domaća NGO industrija, do sada specijalizirana i zadužena za proizvodnju ustaških zmija i fašističkih dinosaura) – policija i dalje nastaviti što kvalitetnije kontrolirati hrvatske granice i čuvati sigurnost hrvatskih građana. To je jako u interesu svih vladajućih političara u Hrvatskoj, kako onih sadašnjih tako i onih budućih, jer je uz doznake iseljenika upravo turizam (enorman udio u BDP-u) jedan od glavnih faktora koji sprječavaju državni bankrot i neutraliziraju socijalne nemire u državi (tu se može dodati i siva ekonomija, no to je posebna priča). Bilo kakva nesigurnost unutar hrvatskih granica, praćena eventualno i naručenim člancima konkurencije u inozemnim medijima, mogla bi preko noći srušiti hrvatski turizam.

Masovna silovanja žena – fenomen koji se proširio Europom

Međutim, postavlja se pitanje: kakvo je stanje na zapadu Europe kad su u pitanju kriminal i napastovanje?

Mainstream medij Jutarnji list prošle je godine (autor: Đino Kolega) objavio članak o situaciji u Švedskoj, danas najvećemu multikulturalnom eksperimentu u Europi. Masovne i nekontrolirane migracije u toj su državi snažno narušile sigurnost građana, pojedini dijelovi države s bogatom židovskom tradicijom ispražnjeni su od Židova, stopa kriminala i silovanja u enormnom je porastu, a u pojedine dijelove države (tzv. no-go zone) ni hitna i vatrogasci više ne ulaze bez pratnje policije.

Masovna grupna silovanja u Kölnu na Silvestrovo 2016. godine obišla su svjetske medije, pa je i britanski Daily Mail morao priznati da je silovanje žena od strane migranata postao fenomen koji se proširio Europom.

Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su migranti u toj državi „neproporcionalno prezastupljeni u statistika o zločinima.“ (prema: Douglas Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 62.).

Slučaj silovanja djevojčica u britanskom Rotherhamu najprije se skrivao od javnosti, a oni koji su upozoravali na taj zločin optuživani su za „fašizam“ i „rasizam“. Istraga je kasnije pokazala, a pravomoćna presuda potvrdila da su sve žrtve (od 1997. do 2014. najmanje 1.400 djece) bile bijele nemuslimanske djevojčice, odabrane jer su nemuslimanke, a gotovo su svi počinitelji bili Pakistanci udruženi u bande. Lokalni političari i policija šutjeli su o ovome zločinu zbog straha od optužbi za „fašizam“ i „rasizam“. (Independent Inquiry into Child Sexual Exploitation in Rotherham 1997-2013)

Slično Roherhamu, i u britanskom je Telfordu u posljednjih 40 godina silovano oko 1.000 djevojčica od strane pakistanskih bandi koje se eufemistički naziva „azijskim bandama“. (VELIKI SKANDAL TRESE VELIKU BRITANIJU U posljednjih 40 godina seksualno je zlostavljano oko 1000 djevojčica, policija nije učinila ništa)

Početkom prošle godine Deutsche Welle objavio je članak pod naslovom „Indija i Pakistan: silovanje kao društveni problem“, u kojemu se problematizira tzv. kultura silovanja, odnosno seksualno nasilje protiv žena koje je duboko ukorijenjeno u ova društva i dio je sveobuhvatne diskriminacije i ugnjetavanja.

Duboke civilizacijske razlike

Poznato je, međutim, da u zapadnoj Europi već neko vrijeme krivac može biti jedino bijeli i heteroseksualni muškarac, po mogućnosti mrski desničar, pa tako feminističke udruge i udruge za zaštitu prava žena ne samo da ne pozivaju na odgovornost migrante – silovatelje, nego te udruge uglavnom prednjače u kulturi dobrodošlice i pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu.

Problem nisu silovatelji, problem su oni koji ukazuju na silovanja i na to da muktikulturalna (u svojoj posljednjoj knjizi Samuel Huntington je multikulturalizam nazvao „antieuropskom“ i „antizapadnom“ ideologijom) društva ne funkcioniraju.

Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami u jeku izbjegličko-migrantske krize, komentirajući zašto bogati Kuvajt nije dao azil niti jednome Sirijcu rekao je, među ostalim, da Kuvajt ne može primiti ljude koje dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja.

 

Ako su Kuvajt i Sirija kao muslimanske države „drukčije ozračje“, što onda reći o dubokim civilizacijskim razlikama koje migrante dijele u odnosu na Europu, čiji su narodi, nota bene, međusobno krvavo ratovali tijekom mnogih stoljeća? I pritom se tu ne radi o pitanju rase, kako to ističu tzv. bijeli supermacisti, nego o kulturološkim i religijskim razlikama. Autentični islam jednostavno nije spojiv s demokracijom jer za razliku od kršćanstva nije prošao kroz bilo kakve reforme u tom pravcu. To je činjenica, a pritom nije uopće potrebno da o tome zauzimamo bilo kakav vrijednosni sud.

Migranti nisu homogena skupina kojoj bi se mogle kolektivno pripisivati oznake dobra (kao što čine zeloti „kulture dobrodošlice“) ili zla (kao što čine pojedini ekstremi na desnici). Riječ je mahom o ljudima koji u Europi žele potražiti bolji ili sigurniji život (ne odlazi se iz mjesta gdje je čovjeku lijepo živjeti), često inspirirani pripovijestima o bogatoj Europi i njezinoj mreži socijalne sigurnosti. No, sve ima svoje granice: do kraja stoljeća Afrika će prema procjeni UN-a narasti na 4,468 milijardi stanovnika (nešto više stanovnika imat će Azija), a Europa taman da primi milijardu Afrikanaca (do kraja stoljeća europski će kontinent pasti s 742 milijuna na 653 milijuna stanovnika), i dalje će 3 milijarde živjeti u neimaštini. Vi možete na vlastiti čamac primiti petero ljudi koji se utapaju, no ako ih primite dvadeset čamac će potonuti, a s skupa s čamcem i vi.

Već danas brojni dijelovi zapadne Europe liče na sjevernu Afriku i Bliski istok. Predgrađe Saint Denis u Parizu, središnje mjesto francuske povijesti, s velikim katedralnom bazilikom u središtu i s grobovima francuskih kraljeva, danas sliči na sjevernu Afriku, a Sveta misa se služi uz zaštitu teško naoružane vojske. Slično imamo i u brojnim drugim predgrađima zapadnoeuropskih gradova, bilo da je riječ o Bruxellesu, Amsterdamu, Malmöu ili Weddingu kod Berlina.

Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita rezultirao stvaranjem paralelnih društava, kao što su svojedobno konstatirali Merkel, Cameron i Sarkozy, koji su unatoč toj spoznaji nastavili migrante pozivati u svoje države (unatoč protivljenju domicilnog stanovništva), i to u daleko većem broju nego ranije. Zapadna Europa možda je već i potpisala svoju osmrtnicu, taman da se već sutra – što je posve nerealno – zatvore granice. Srednjoistočna Europa, pa tako i Hrvatska, još uvijek nije. Hoćemo li barem jednom nešto naučiti iz tuđih pogrješaka, pa makar nas oni koji danas pripremaju teren za sutrašnje sukobe civilizacije, nazivali „fašistima“ i „rasistima“? Vrlo brzo se otkrije da su navedene i srodne etikete laž, a posljedice ostaju trajne.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

U pet godina vojni proračun Hrvatske porastao 17%, a Srbije čak 90%!

Objavljeno

na

Objavio

Usvega pet godina, od 2015. do 2019., hrvatski vojni proračun narastao je oko 17 posto, a vojni proračun Srbije u istom razdoblju oko – 90 posto! Hrvatska je u 2015. tako na vojsku trošila oko 555 milijuna eura, Srbija 459 milijuna eura.

Već 2017. Hrvatska troši 591 milijun eura, a Srbija se primiče Hrvatskoj i troši 559 milijuna eura. I onda se u 2018. događa potpuni preokret, Hrvatska počinje ubrzano zaostajati za Srbijom u odnosu na vojne troškove, naš je (realizirani) vojni proračun te godine bio 587 milijuna eura, manje od plana zbog prekida nabave borbenog zrakoplova, dok je vojni proračun Srbije znatno “skočio” na čak 725 milijuna eura.

Takav trend nastavljen je i tijekom ove godine kada, prema rebalansu (opet utrošeno manje od plana, ovoga puta 35 mil. eura manje), hrvatski vojni proračun iznosi 647 milijuna eura, a onaj u Srbiji čak 877 milijuna eura.

Ovi podaci dokazuju ono što su vojni analitičari već isticali, činjenicu da se Hrvatska izuzetno sporo, “mic po mic” penje u vojnim izdacima, pa je izložena i kritici NATO-a i SAD-a što se ne uspijeva značajnije približiti kolektivnoj obvezi o utrošku 2 posto BDP-a na vojsku.

Računovodstvenim manevrom, po uzoru na neke druge zemlje članice, u ožujku ove godine Hrvatska je NATO-u prikazala da troši znatno više pa je uračunavanjem troškova vojnih mirovina postotak naglo “porastao” s 1,3% na 1,75% BDP-a. Što je onda RH i podignulo na ljestvici zemalja članica na solidno 11. mjesto unutar 28 članica (bez Makedonije).

Kako je rebalansom utvrđeno da ni ove godine MORH nije uspio utrošiti planirani iznos, u međuvremenu je Hrvatska pala na 1,68% BDP-a. U sljedeća tri tjedna Hrvatska mora sastaviti konkretan “papir”, dokument koji će imati obligatornu snagu, a u kojemu će biti točno razrađeno kako i do kada će RH dostignuti onih 2% vojnih izdvajanja iz BDP-a.

Računa se da bi s početkom nabave eskadrile borbenih zrakoplova i još jednom kvalitetnijom, a planiranom nabavom, primjerice 60-tak američkih oklopljenih vozila “Bradley” koje bi nam SAD donirao, a mi platili 30 mil eura za modernizaciju te nabavom još nekoliko helikoptera “Black Hawk”, Hrvatska i dostignula tih 2%, dakle trošila bi više od milijarde eura godišnje na vojsku.

Problem je MORH-a što ne može nikakvom “računovodstvenom operacijom” približiti se drugom obveznom cilju NATO-a, a to je da za modernizaciju i opremanje, dakle nabavu novih ili modernizaciju starih borbenih sustava, troši 20% vojnog proračuna, konkretno oko 150 milijuna eura godišnje.

Premda službena Hrvatska nerado komentira jačanje vojnog trošenja u Srbiji, a nikako ne komentira nove, za javnost atraktivne vojne nabave zrakoplova MiG-29 i protuavionskih raketa “Pantsir-S1” iz Rusije, i njima je vjerojatno očito da skok od 90% u vojnom trošenju u susjednoj Srbiji nikako ne smije proći bez paljenja lampica za uzbunu u sustavu nacionalne sigurnosti RH, piše Večernji list

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što je za Hrvatsku, a što za SAD osnovna vojna ravnoteža u regiji?

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana američka vladina agencija DSCA predložila je Kongresu da Hrvatskoj odobri nabavu novih transportnih helikoptera UH-60M Black Hawk.

U svom dopisu objašnjavaju kontekst zašto će RH i NATO-u ta nabava dobro doći, no u dopisu stoji i jedna za nas znakovita rečenica, koja potvrđuje teze o tome da SAD jako dobro mjeri kakvo oružje Hrvatska smije nabaviti.

“Predložena prodaja ove opreme neće izmijeniti osnovnu vojnu ravnotežu u regiji”, glasi. S obzirom na to da Hrvatska nema problema s “vojnom ravnotežom” s Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Slovenijom, kao članicama NATO-a ili BiH, Crnom Gorom i Sjevernom Makedonijom, očito je da se to mjerenje vojne ravnoteže odnosi na mjerenje sa Srbijom.

Sada je jasnije zašto Hrvatska već godinama ne uspijeva nabaviti jače vojne sustave, a nema takvih problema kada je riječ o nabavi oklopljenih vozila, transportnih i izviđačkih helikoptera Kiowa Warriorsa, protuoklopnih raketa kratkog dometa, piše Davor Ivanković / Večernji list

Netko u američkom State Departmentu mjeri i zaključuje da bi isporuka jačeg oružja Hrvatskoj poremetila vojnu ravnotežu sa Srbijom. Sada je jasnije i zašto je prije četiri godine zaustavljena priča o isporuci američkih višecijevnih raketnih lansera M 270 MLRS, što je dogovarao još ministar obrane Ante Kotromanović.

Čim je spomenuto da će nekoliko lansera od njih 16 moći ponijeti i rakete dometa do 300 km, javio se Aleksandar Vučić i poslao poruku: “Ne znam zašto bi netko u regiji uzimao balističke rakete, ili će oni odustati od toga ili ćemo mi morati pronaći odgovor na to.”

Ta poruka i vješta diplomacija Srbije očito su uspjeli blokirati vojnu isporuku jačeg oružja Hrvatskoj. Nekoliko godina poslije Hrvatska je s Izraelom već uspjela dogovoriti isporuku F-16 Baraka, no u zadnji čas to SAD zaustavlja.

Uvidom u spomenutu rečenicu iz dopisa DSCA Kongresu sada je jasnije koji je bio primarni razlog blokade. Izraelski Baraci su, istina, već stari zrakoplovi, no posjeduju izrazito suvremenu opremu i “dalekometno” naoružanje, kao i opremu za elektroničku zaštitu. I bio je u pravu tada ministar obrane Damir Krstičević kada je, nažalost, preuranjeno govorio o tome da će s Baracima HRZ biti nadmoćniji u zraku od bilo kojeg borbenog zrakoplova u susjedstvu.

Niti se ona Kotromanovićeva niti Krstičevićeva namjera ispunila. No u međuvremenu Srbija je iskoristila taj za nas čudni “time out” te je dobila, kupila ili razvila oružja kojim može parirati najavljenim hrvatskim vojnim nabavama, a koje se nisu ni dogodile.

U zadnje tri godine vojna ravnoteža između Hrvatske i Srbije se poljuljala, uvelike i na štetu Hrvatske. Srbija sada posjeduje i dalekometne raketne projektile, razvila je i vlastitu, što bi Vučić rekao “balističku raketu” dometa 300 km, od ruskog i bjeloruskog partnera dobila je jednu i pol operativnu eskadrilu MiG-ova 29, a sada i najmoderniji protuavionski sustav Pancir S1 za male i srednje visine.

Kako bi rekao jedan naš vojni analitičar, nakon instaliranja ruskog Pancira S1, “Hrvatska može slobodno zaboraviti na uporabu i Kiowa i Black Hawkova i svega što imamo od zračne potpore”.

Opće je poznato da Hrvatskoj nedostaje kompletan sustav obrane zračnog prostora, dakle i borbena eskadrila i PZO sustavi za srednje i velike visine. I kako u svjetlu tih činjenica shvatiti da nas naš ključni vojni partner SAD koči u nabavi operativnih vojnih sustava koji bi nam omogućili samostalnost u obrani zračnog prostora i teritorija?

I kriza u odnosima Turske s NATO-om i SAD-om počela je kada su Amerikanci kočili isporuku svog najmodernijeg protuzračnog sustava Patriot Turskoj pa su posljedično ovi od Rusa kupili S-400, koji ruši sve letjelice na daljinama od 400 km i na kojem, kad smo kod toga, srpske posade već provode početnu obuku.

Hrvatska si definitivno ne može dozvoliti ono što je učinio Erdoğan, no ima saveznika koji bi mogli priskočiti, poput Francuske, a najprije Izraela. Mi si ipak prethodno moramo postaviti pitanje i tražiti odgovor o ponašanju našeg glavnog saveznika.

Treba sjesti za stol i otvoreno porazgovarati o tome što je za Hrvatsku, a što za SAD “osnovna vojna ravnoteža u regiji”. Ne bi trebalo biti teško dokazati prvo, da je ravnoteža sada već znatno poljuljana na štetu RH, članice NATO-a, te da Hrvatska nikada nije svojim oružjem napala Srbiju.

Dok je Srbija svoje oružje agresivno koristila prema Hrvatskoj, ali i širom “regije”. Od kraja rata Hrvatska se pridržavala dviju strateških postavki. Da nikada više neće dozvoliti da bude razoružana i da nikada više neće dozvoliti vojnu hegemoniju Srbije u “regiji”. Sada je samo pitanje tko će, dakle, SAD-u kazati da za nas nije “ravnoteža” situacija u kojoj smo vojno inferiorniji od Srbije.

 

SAD odobrio prodaju dva Black Hawka Hrvatskoj

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari