Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Nova američka strategija nacionalne sigurnosti – povratak na „principijelni realizam“

Objavljeno

na

Što donosi Trumpova strategija nacionalne sigurnosti?

Pred deset dana američki predsjednik Donald Trump proglasio je novu strategiju nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

Nastao kao rezultat višemjesečnog rada američkih vojnih, sigurnosno-obavještajnih i diplomatskih struktura Trumpove administracije, novi dokument nacionalne sigurnosti kao ključni cilj navodi služenje potrebama američkih građana, njihovoj sigurnosti, obrani njihovih prava i njihovih vrijednosti.

Trump je istaknuo kako objava strategije nacionalne sigurnosti predstavlja prekretnicu za bilo kojeg američkog predsjednika, a ta strategija objašnjava američkom narodu, saveznicima i partnerima SAD-a, kao i saveznim agencijama, kako predsjednik namjerava praktično ostvariti svoju viziju nacionalne sigurnosti u ime svojih građana. Strategija je odraz Trumpovog uvjerenja kako je stavljanje Amerike na prvo mjesto dužnost njegove vlade i temelj za djelotvorno američko vodstvo u svijetu.

Četiri vitalna nacionalna interesa prema strategiji nacionalne sigurnosti su sljedeća: 1. Zaštita domovine, američkog naroda i američkog načina života, 2. Promicanje američkog prosperiteta, 3. Očuvanje mira kroz snagu, 4. Unaprjeđenje američkog utjecaja.

„Principijelni realizam“, središnja uloga moći u svjetskim poslovima i suverene države kao najbolji okvir

Ovako postavljeni interesi, navodi se u strategiji, predstavljaju povratak na „principijelni realizam“, koji je već ranije Trump označio okosnicom svoje vanjske politike. Strategija je realna jer jasno gleda na globalnu konkurenciju: priznaje središnju ulogu moći u svjetskim poslovima, potvrđuje da su suverene države najbolja nada za mirni svijet i jasno definira američke nacionalne interese. Strategija je principijelna jer se temelji na spoznaji da je promicanje američkih vrijednosti ključno za širenje mira i prosperiteta širom svijeta.

U skladu s postulatima „principijelnog realizma“ najveću sigurnosnu prijetnju SAD-a predstavljaju Rusija i Kina, kao „revizionističke sile“ koje su nezadovoljne sadašnjim poretkom i teže njegovoj promjeni. Te dvije države, navodi se, žele promjenu svijeta na način koji je neposredno protivan američkim vrijednostima i interesima.

Rusija i Kina su odlučni u tome da ekonomije učine manje slobodnim i manje pravednim, da im vojske jačaju, kao i da kontroliraju informacije i podatke kako bi vršili represiju nad njihovim društvima i širili utjecaj, smatra američki predsjednik Trump.

Kao prijetnje SAD-u još se navode Iran i Sjeverna Koreja.

Nakon objave strategije iz ministarstva vanjskih poslova Rusije izraženo je žaljenje što nova strategija ne predstavlja pravac prema konstruktivnoj suradnji na ravnopravnim temeljima s drugim državama, već vodi prema konfrontaciji. „Umjesto da postavlja zadatak izgradnje partnerskih odnosa, dokument pokazuje težnju da se po svaku cijenu očuva prilično oslabljena američka dominacija na međunarodnoj sceni“ – navodi se u komentaru objavljenom na web stranici Ministarstva vanjskih poslova Rusije.

Suprotno stavu ruskog ministarstva vanjskih poslova, pojedini geopolitički analitičari smatraju kako iz novoga dokumenta strategije nacionalne sigurnosti zapravo proizlazi kako SAD priznaje da se svijet sve više kreće prema stanju multipolarnosti.

Odnos SAD-a i Europe

U strategiji nacionalne sigurnosti razrađuju se odnosi SAD prema pojedinim dijelovima svijeta. Kad je u pitanju Stari kontinent, navodi se kako je jaka i slobodna Europa od vitalne važnosti za SAD te predstavlja najvažnijega trgovačkog partnera.

Rusija koristi subverzivne mjere za slabljenje vjerodostojnosti američke predanosti Europi i za slabljenje europskih institucija i vlada. Svojom invazijom na Gruziju i Ukrajinu Rusija je demonstrirala spremnost na kršenje suvereniteta država u regiji.

Kina dobiva strateška uporišta u Europi širenjem svoje nepravedne trgovinske prakse i ulaganjem u ključne industrije, tehnologije i infrastrukturu. Europa se suočava i s prijetnjom nasilnih islamističkih ekstremista, za što se kao uzrok navodi nestabilnost na Bliskom istoku i Africi koja je potaknula kretanje milijuna emigranata i izbjeglica u Europu.

SAD će produbiti suradnju s europskim saveznicima i partnerima kako bi se suprotstavili snagama koje prijete potkopati zajedničke vrijednosti, sigurnosne interese i zajedničke vizije. Na planu obrane očekuje se da europski saveznici povećaju potrošnju za obranu na 2 % BDP-a, od čega 20 % treba uložiti na jačanje vojnih kapaciteta.

Povratak SAD-a na Balkan?

U strategiji se pobliže ne razrađuje američka politika prema jugostočnoj Europi i „Zapadnom Balkanu“, no iz Geopolitika nedavno objavljenog izvještaja Atlantskog vijeća „Balkan naprijed: Nova strategija SAD-a za regiju“, dade se naslutiti američki povratak na „ove prostore“. U izvještaju se navode četiri ključna koraka za postizanje stabilnosti: 1. Uspostava stalne vojne nazočnosti u jugoistočnoj Europi – u kampu Bondsteel na Kosovu, 2. „Povijesno“ zbližavanje sa Srbijom, 3. Vraćanje reputacije SAD-a kao nepristranog posrednika i 4. Fokusiranje na poduzetnike i mlade.

U izvještaju stoji da SAD mogu i trebaju imati ključnu ulogu u formiranju jasne, zajedničke vizije za „regiju“, te u suradnji s Europskom unijom trebaju nanovo uspostaviti jasan put prema zajedničkom transatlantskom cilju na političkoj razini.

U navednom izvještaju Hrvatska se ne navodi kao dio „Zapadnog Balkana“, no jasno je da bi se naša država morala proaktivno uključiti u novo „miješanje karata“ na Balkanu, posebno kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. Tim više što se najavljuje „povijesno“ zbližavanje sa Srbijom, koju SAD očito ne želi prepustiti ruskome utjecaju.

Integralni dokument nove strategije nacionalne sigurnosti – i dalje najmoćnije države svijeta – dostupan je na web stranici Bijele kuće.

Davor Dijanović / HKV

Donald Trump: Ljudi opet ponosno govore Sretan Božić

 

Uskraćivati Židovima pravo na Jeruzalem kao glavni grad duboko je nepravedno i nemoralno

 

Trump zaključio svoj najveći uspjeh u dosadašnjem mandatu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AFP

Poraz za porazom, promašaj za promašajem, iz lutanja u lutanje, nedodirljive i svemoćne kancelarke iz Istočne Njemačke, političkog mentaliteta tog njemačkog dijela, natjerali su je da ponižena i pobijeđena, poražena i potučena do nogu, počne govoriti zbogom politici. Bio je to dugo, od narod očekivani potez, žene kojoj je vlast slatka i ne daje se iz ruku, političarke koja se nikada, i nikako, nije snašla a niti prihvatila vrijednote zapadne demokracije i slobode.

Živjela je i vladala u Zapadnoj, a mislila i radila u Istočnoj Njemačkoj, za prošlost koju nikako nije mogla niti htjela ostaviti i zaboraviti. Istočnjakinja se nikako zbog toga nije snalazila u demokratskom europskom i slobodnom svijetu. Zapravo nije se ni trudila, napose od trenutka kada se, na Honeckorov način razračunavala sa političkim neposlušnicima, i kada je udarila nož u leđa velikom njemačkom i svjetskom državniku Helmutu Kohlu. I ako je samo mali dio istina onoga što pišu portali, na koji način je gurnula Kohla i njegovu obitelj na margine političkog i društvenog života, onda je to posao za neke sudove bilo u Njemačkoj ili u svijetu. Jer takva politika uvrijeda je za svakog političara, i potvrđuje staru izreku da su politika i prostitucija na istoj ravni.

Tom političkom brutalnošću ogolila je svoj totalitarni ego, ostajući vjerna politici Honeckera, uvijek nastojeći Zapadni dio Njemačke politički asimilirati u Istočni. Zbog toga se može kazati da Berlinski zid pada, i past će, tek trajnim odlaskom aktualne njemačke kancelarke, Mutti Merkel.

Na tom putu istočnoziranja ne samo zapadnog dijela Njemačke već i ostatka Europe, ustrajala je cijelo vrijeme kancelariranja dvijema Njemačkama. Silnu moć koju je osvojila, i kojom je vladala, snažno je pokazivala i demonstrirala nad malobrojnijim članicama Europske Unije.

Apsolutizam vladavine Njemačkom, i njegovo širenje na ostatak Europe bio je Merkelin , planski, početak destabiliziranja, i rušenja Europske Unije u onim njenim vrijednotama kakve su joj u okvir ugradili, i ostavili, njeni prethodnici. Merkelina demontaža Europske Unije glavni je razlog današnjeg političkog lutanja te asocijacije, pokazujući se sve nemoćnijom i nepripremljenijom za svaki problem na koji nailazi na putu ujedinjenja. Što je Frau Merkel bila okruženija sa svojim istomišljenicima i poslušnicima, a što je karakteristika vladavine svih autokrata, njemački je narod bio ušutkaniji, Europska Unija razdrmanija, nesigurnija i za mnoge nove članice upitnija.

Na vrhuncu svoje svemoći, poput njenog lidera Honeckera, s kojim je povezuju njeni i njenih roditelja mnogi skrivani mračni putevi, kancelarka udara gotovo razbijački udarac Europskoj Uniji dovodeći u pitanje njen politički opstanak. Naime u vrlo dobro razrađenom planu mirno izguruje Englesku iz europskog članstva, čime postaje najmoćnija žena svijeta.

Izguravanjem Engleske iz europske obitelji uistinu postaje nedodirljiva, svemoćna, te iznad svega bahata i gruba prema malim članicama Unije, napose onima koje su se odvažile u obrani svoga nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Kako bi ušutkala i zaustavila tu „istočnu revoluciju” unutar svoga političkog carstva, Mutti Merkel osmišlja i vrlo brzo provodi u praksu i otvoreno poziva u Njemačku milijune migrantskih islamskih ratnika. Planski ne šalje po njih zrakoplove u zemlje iz kojih ih je pozvala. Ne taj humani potez ne uklapa se u njen opasni plan rušenja, osiromašenja i destabiliziranja zemalja koje su se pokušale oduprijeti njenoj deunijarizaciji i deeuropeizaciji tisućljetnog europskog projekta Europske Unije, Ujedinjene Europe.

Po njenom u detalje razrađenom projektu bujica islamskih migranata koje je pozvala, ne pitajući svoj narod za mišljenje o toj opasnosti, imala je zadatak da na putu do dolaska na cilj u Njemačku, poruše, osiromaše, razruše križeve i crkve (Lezbos) jer se protive njihovim vjerskim osjećajima, siluju i ubijaju sve oni koji se usprotive njima i njihovoj Mutti Merkel.

Grčka, Makedonija, Srbija, BiH, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Češka, Slovačka, Italija,

kasnije Poljska, dijelom Francuska i Španjolska preplavljene su milijunskim brojem radikalni islamskih ratnika. Ratna pustoš i razrušenost ostajala je iza njih. Svaki vid obrane žrtvama te Merkeline agresije bio je zabranjen. Europa se našla pred kapitulacijom bez prava na otpor. Gotovo koordinirano u zemljama iz koji su dolazili i u koje su dolazili odvijao se progon i ubijanje kršćana. Koptski kršćani u Egiptu svakim danom, pa i ovim u kojem pokapaju svoje žrtve kršćanofobista, to potvrđuju, i na to Frau Merkel nijemo šuti, što još više povećava sumnju u dobronamjernost njene migrantske politike. Što je zemlja kroz koju su prolazili Merkelini ratnici bila opustošenija, razrušenija od migrantskog cunamija Mutti Merkel ih je raširenijih ruku dočekivala na svom feudu, i time prkosila i Njemcima koji je ušutkala.

Opasnost politike istočno njemačke kancelarke, ubrzo po dolasku na vlast shvatio je i američki predsjednik Trump. Za razliku od njene politike „prvo islamski migranti”, Trumpova državnička odgovornost se temelji na domoljubnom osjećaju i dužnosti „prvo Amerika”. A kolika je razlika između tih političko državničkih vladanja bila je vidljiva u slici kada američki predsjednik ne želi ni da se rukuje, da pruži ruku njemačkoj, i europskoj, vladarici. Bio je to početak političkog kraja nedodirljive i svemoćne Mutti Merkel. Kraja koji ulazi u finish poniženog i zaslužno sramotnog odlaska kancelarke. Može se kazati, svemoćnu kancelarku srušio je američki predsjednik Trump.

Njen odlazak podsjeća i na kraj diktatorske vladavine bivšog joj predsjednika Honeckera. Iza nje ostaje pustoš u zemljama kroz koje je prošla njena migrantska vojska, ostaje razjedinjena Njemačka i po svim šavovima popucana Europska Unija. Ostaje Bosna i Hercegovina sa desetinama tisuća migrantskih ratnika koji pljačkaju, kradu, djeci otimaju mobitele, upadaju u kuće, siluju djevojčice i žene, ubijaju i u svim egzistencijalnim dimenzijama razaraju ratom razrušenu zemlju, i osiromašuju do gladi siromašne beha narode. Ostaje ne „građanska“, kakvu je Merkel želila, već islamska Bosna i Hercegovina.

Ostaje na vrhuncu zamršenosti i neriješenosti migrantska kriza kojom je odlazeća kancelarka posijala sijeme vjerskog rata u Europi, dovodeći milijune islamskih ratnika koji nikada ne će, jer to i ne žele, prihvatiti europski mentalitet života. Po slikama koje ostavlja iza sebe „migrant Merkel“ samu je sebe uputila pred neki Međunarodni sud za mirnodopske zločine, ako ni zbog čega drugog a

ono zbog patnji djece koje migranti nose i vode sa sobom kao ključ otvaranja vrata zemalja kroz koje marširaju. Učinjen je zločin prema tisućama i tisućama nedužne djece, kao i prema svim migrantskim žrtvama na putu do dolaska k Mutti Merkel.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari