Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Orwellova farma u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Opće je poznata činjenica da su domaći, i ne samo domaći ljevičari i progresivoidi najtolerantniji ljudi na svijetu. Njihova tolerancija je uzorna, a njihova ljubav prema ljudima nema granica. Osim, dakako, ako se s druge strane ne nalaze političko-ideološki neistomišljenici. Nema demokracije za protivnike demokracije, govorili su svojedobno jugoslavenski drugovi, a oni su, naravno, pritom bili ti koji su određivali što je to demokracija. I progresivoidi imaju slično pravilo apostola mistike otvorenog društva Karla Poppera: nema tolerancije za netolerantne.

Kad su “netolerantni” u pitanju sve je dopušteno. Dopušteno je tako muškarcu šakom u glavu udariti ženu samo ako je ova aktivistkinja inicijative „U ime obitelji“. Dopušteno je ženu od osamdeset godina udariti i slomiti joj nadlaktičnu kost ako je ova pro-life aktivistkinja. Dopušteno je i ženu na štakama i s karcinomom udariti u glavu i nazvati ju šatordžijom, kurvom i siledžijom ako je ova hrvatska braniteljica, neovisno što je srpskoga porijekla. I sve je to dopušteno gotovo bez ikakvih sankcija i primjerene javne osude. A bit će to i u budućnosti dopušteno, neovisno o izglasavanju tzv. Istanbulske konvencije. Jasno je, naime, kako je ova tek paravan za uvođenje tzv. rodne ideologije, a da se prema načelu supsidijarnosti pitanja poput obiteljskog nasilja mnogo djelotvornije mogu riješiti na nacionalnoj razini ako za to ima političke volje.

Relativiziranje osude nasilja kad su u pitanju „netolerantni“

Ako slučajno geler od limuna ili gavuna pogoditi vrhovnika srpskog etnobiznisa u Hrvatskoj, onda je riječ o napadu na same temelje „antifašističke“ Europe. Onda od toga strašnog čina treba napraviti skandal s međunarodnom dimenzijom. Jer, u pitanju je pravovjerni kadar, a ne hrvatski „ustaša“, „fašist“ ili zagovornik tako nazadnih vrijednosti kao što su obiteljske vrijednosti.

Nasilje je potrebno uvijek i bezuvjetno osuditi, no kad su u pitanju neistomišljenici onda ta osuda nije baš tako univerzalna. Onda je moguće relativizirati. Tolerantni mrzitelji nemaju jednake kriterije prema „netolerantnima“, a to su, već smo rekli, oni koje ljevičari i progresivoidi smatraju netolerantnima.

Fašist je dobio što je tražio!

Pred nekoliko dana u hrvatskim je medijima, doduše s velikim zakašnjenjem, objavljena vijest da je u Njemačkoj palicama pretučen političar desnoga AfD-a Frank Magnitz koji je tom prilikom zadobio teške ozljede glave opasne po život. I dok se od normalnih ljudi očekuje da osude svako nasilje, ljevičari i progresivoidi po društvenim mrežama – a isto, naravno, misle i političari tog predznaka, ali se ne usude uvijek sve javno izreći – potpuno su relativizirali nasilje nad svojim političkim neistomišljenikom iz Njemačke, sve do granica njegova potpuna opravdavanja. Fašist je dobio što je tražio!

Pred koji dan smo svjedočili i idiotskome ispadu sina jednoga saborskog zastupnika (čestitka „srbićima“), zastupnika koji bi se, doduše, prije mogao kvalificirati kao uhljeb, nego kao desničar. Taj i slični ispadi, koji s hrvatstvom imaju veze jednako kao i Vojislav Šešelj, dođu kao odličan materijal lijevo-jugoslavenskoj strani u poslu „antifašističkog“ šinteraja i u ideološkom egzorcizmu „ustaških“ zloduha. Oni pak koji imaju takve ispade služe kao korisne budale udboke države koja je i ovaj slučaj iskoristila za još jedan udarac „vaspitnom“ palicom na mrske hrvatske desničare, nacionaliste i „ustaše“.

Država dvostrukih kriterija i selektivne (ne)pravde

U nastavku donosimo izbor komentara (bez ikakve intervencije u tekst) koje su ljevičari i progresivoidi ostavili na vijest o prebijanju Magnitza na facebook stranici lijevo-jugoslavenskog portala „Telegram“. Oni jasno oslikavaju „toleranciju“, „humanizam“ i psihički profil domaćih ljevičara i progresivoida. Naime, protivno medijski kreiranoj percepciji kako su samo mrski desničari skloni „govoru mržnje“ (pandan nekadašnjem verbalnom deliktu), ljevičari i progresivoidi i ovdje drže ljestvicu „napretka“ i rado bi se fizički obračunali sa svojim neistomišljenicima. Samo kad bi se ponovno vratila 1945…

Ljevičari i progresivoidi o napadu na Magnitza

Idem pustit suzu za neonaciste.
Ono što Klerofasisticki olos traži ,to i dobije. SF SN
Jedini dobar fašist je onaj koji je mrtav
Kak bi rekli naši stari,: kak siješ tak i dvije sreće grabiš …
Čudi me da ranije nije dobio po tamburi,a i sada je dobro prošao
Kak siješ tak žanješ!
Drogirani fašistički Ološ je dobio što je tražio
Tak i treba

S ovakvim ljevičarima i progresivoidima Hrvatskoj se, nema sumnje, smiješi sretna i nadasve tolerantna budućnost! Tim više što ovo nisu izuzeci i komentari polupismenog polusvijeta iz internetske kanalizacije, nego tako misle i mnogi uglađeni lijevo-liberalni udarnici. Sjetimo se samo Stazićevih izjava, izjava varaždinskog psihijatra Horvata ili pak izjave jednoga predsjednika lokalne partijske mladeži koji je priželjkivao da se zrakoplov sruši na Čavoglave i tamo pobije 100.000 ljudi.

Tolerantnim mrziteljima, međutim, u Hrvatskoj je sve dopušteno, a Orwellova životinjska farma besprijekorno funkcionira… To je Hrvatska početkom 2019. godine: država dvostrukih kriterija i selektivne (ne)pravde…

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Josipovićeve optužbe Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Objavio

U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.

Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.

Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.

Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.

Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom.«

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari