Connect with us

Analiza

Davor Dijanović: Položaj Hrvata u BiH kao ključno vanjskopolitičko, ali i pitanje nacionalne sigurnosti

Objavljeno

-

Foto: Hina

Hrvati u Bosni i Hercegovini

Parlamentarni izbori u Bosni i Hercegovini, zakazani za početak listopada ove godine, održat će se prema starome Izbornom zakonu. To u praksi znači da će Željko Komšić vrlo vjerojatno biti izabran za tzv. hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Osim toga, već sa se može vidjeti bošnjački plan da oktroiraju što veći broj tzv. hrvatskih članova Doma naroda tako što se kandidirati svoje „Hrvate“. Pregovori o promjeni Izbornog zakona s bošnjačke su strane bili neiskreni. Htjelo se odugovlačiti i u konačnici ne pristati na promjene. Tako će biti i u budućnosti. Konstitutivnost ostaje mrtvo slovo na papiru.

Unitarna BiH

Naime, bošnjački maksimalistički ciljevi ne samo da ne uključuju promjenu Izbornog zakona, nego žele izvršiti dodatnu političku dekapitaciju Hrvata u BiH. Cilj je Hrvate – pod krinkom građanske opcije – pretvoriti u nacionalnu manjinu. U jesen 2019. godine u deklaraciji vladajuće SDA jasno je proklamiran cilj stvaranja unitarne BiH.

U deklaraciji se zagovara načelo jedan čovjek jedan glas, jedan bosanski identitet, jedan bosanski jezik, jedan vrhovni sud, jedna policija. Cilj je, dakle, nedvojbeno unitarna BiH u kojoj bi afirmiranjem tzv. bosanskoga identiteta bošnjački narod bio privilegiran. Naravno, unitarizacija bi podrazumijevala ukidanje entiteta i županija jer u dugoročnijoj perspektivi velikobošnjački koncept aspirira na cijelu BiH. Ovo nije samo plan SDA, nego o tome postoji konsenzus cjelokupne bošnjačke političke elite.

Za ostvarenje svojih ciljeva službeno Sarajevo spremno je ići i korak dalje i primijeniti nasilje. Izetbegović je svojedobno bio vrlo eksplicitan: „Hrvati imaju previše prava i ako ovako nastave, za dvije će se godine probosanske snage organizirati, ne će imati ni ovo danas što imaju, razbit ćemo okove pariteta… Ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima četiri puta više… Ako bude potreba, imamo prijatelje iz Europe i islamskih zemalja, ne daj, Bože, potrebe, pobijedit ćemo i vojno ako treba. Ako se budu okovi stavljali na ruke najbrojnijega naroda u BiH, ako mu se ne bude dalo da dođe do onoga što je izglasao na izborima, onda će se i taj narod organizirati tako da blokade u budućim ciklusima sigurno razbije, da ih ukloni“.

Potpora inozemnih središta moći za politiku Sarajeva

Nesreća je po Hrvate ta što bošnjačka politika uživa međunarodnu potporu. Islamski svijet je po prirodi stvari uz njih, no – na čast i diku nekada katoličkog Zapada – sarajevska politika uživa i potporu Bruxellesa, Berlina i Sjedinjenih Američkih Država. Izvjestitelj Bundestaga za Njemačku je bošnjački lobist Adis Ahmetović koji promiče pseudograđski koncept kao krinku za unitarizam, a veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu je čista transmisija bošnjačkih interesa.

Posljedice protuhrvatske politike u BiH i više su nego očigledne: broj Hrvata u toj državi je u posljednjih trideset godina preplovljen. Bez snažnijeg angažmana hrvatske politike, a napose lobiranja u relevantnim središtima moći – hrvatske perspektive u susjednoj državi nisu osobito bajne. S druge strane, prostor BiH čini hrvatsku stratešku dubinu tako je rješavanje hrvatskog položaja u susjednoj državi nije samo ključno vanjskopolitičko, nego i pitanje hrvatske nacionalne sigurnosti. Tko to ne razumije taj ne razumije baš ništa.

PRILOG: Predavanje nadbiskupa Vukšića: Aktualni trenutak Katoličke Crkve u BiH

Predsjednik BK BiH i Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu vrhbosanski nadbiskup i metropolit Tomo Vukšić održao je predavanje „Neke aktualnosti iz crkvenoga života u Bosni i Hercegovini“ na Petom hrvatskom iseljeničkom kongresu u petak 1. srpnja 2022. na Filozofskom fakultetu u Mostaru koje prenosimo u cijelosti.

Dijalog je jedini moralno prihvatljiv način traženja rješenja

Polazeći od činjenice da smo okupljeni na hrvatskom iseljeničkom kongresu, koji je želio u svom programu imati i okviran pogled na sadašnji trenutak Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini, u ovom prikazu bit će govora o nekim važnim aktualnim pitanjima za cijelo društvo, Katoličku Crkvu i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i potom o demografskom stanju katolika.

Uz napomenu da ovaj tekst nije iscrpna analiza teme, o kojoj je govor, nego sadrži samo sažete informacije za sudionike ovoga skupa, koje su u prošlosti većinom predstavljene i u dokumentima Biskupske konferencije, zahvaljujem organizatorima Petoga hrvatskog iseljeničkog kongresa za poziv, a vama svima unaprijed za strpljenje i zanimanje.

I.

Dijalog je egzistencijalna i moralna potreba i sredstvo za izgradnju pravednoga mira. BiH je već stoljećima, kao što je poznato, zemlja različitih naroda, kultura, civilizacija i religija. Kao takva, jednako dugo je složena i zamršena. Promatrana iz perspektive državne uprave, u posljednja dva stoljeća u njoj su se okušali skoro svi mogući oblici vlasti. Od feudalnog teokratskog, preko monarhija i diktatura, do današnjeg oblika, koji je mnogo više provizorij negoli prava demokracija i uređeno društvo. A viđena iz kuta projekcija za budućnost, BiH se danas nalazi između barem četiri vrlo prepoznatljive tendencije: održavanja statusa quo, federalizacije, unitarizma i secesionizma. Zato je u njoj iskreni dijalog između svih egzistencijalna potreba, sredstvo za izgradnju pravednoga mira, jačanje društvenoga sklada, ozdravljenje rana iz teške prošlosti te osnaživanje svijesti i vlastitoga poziva vjerskih zajednica da moraju biti moralna vertikala društva.

Prema rezultatima posljednjega popisa stanovništva, u BiH živi samo oko 15% katolika. Istovremeno, pravoslavaca je oko 31%, a muslimana nešto preko 50%.

Iako je, u smislu materijalne obnove, vidljiv napredak u posljednjih dvadesetak godina, još uvijek postoji velika potreba liječenja psiholoških rana i dubokih trauma, nastalih za vrijeme posljednjega rata. Stoga se, kao apsolutan prioritet, nameće potreba uspostave legalnih, društvenih, političkih, kulturnih, vjerskih i gospodarskih pretpostavki radi izgradnje i uspostave pravednoga i trajnoga mira, utemeljenoga na dijalogu u punom poštivanju prava pojedinih osoba i konstitutivnih naroda. A radi postizanja te svrhe, potrebna je konkretna suradnja svih sastojnica društva, uključujući one vjerske.

Gledano iz katoličke perspektive, međureligijski dijalog je općekatolička misao i program, koji vrijedi za sve katolike u svijetu, a na licu mjesta on je egzistencijalna i moralna potreba naše svakodnevice, jer se radi o zemlji, koju nastavaju ljudi triju velikih vjerskih grupa. Nastavaju je i različiti narodi. U njoj su prisutne također razne kulture i civilizacije: srednjoeuropska kršćanska i mediteranska kršćanska, te bizantinsko pravoslavna i bizantinsko otomanska. Njihovi pripadnici, k tomu, tradicionalno žive zajedno u istim gradovima i selima i stoga su predodređeni za međusobnu suradnju i dijalog. I naravno da Katolička Crkva u BiH želi dijalog i suradnju sa svima radi općega dobra, mira, društvene sloge i pomirenja.

Katoličke, pravoslavne i muslimanske odgojne ustanove organiziraju, konkretne oblike suradnje kao što su studijski susreti, master studij u službi upoznavanja i dijaloga, karitativna djelatnost, posjeti studenata i mladih, no poželjna bi bila aktivnija teološka i svaka druga suradnja, koja bi bila izvorno vjerska.

Državna vlast je 2006. godine sa Svetom Stolicom potpisala Temeljni ugovor, a 2010. i Ugovor o dušobrižništvu vojnika i osnutku Vojnog ordinarijata. Njihova provedba još uvijek čeka, čak i na vrlo jednostavnim pitanjima kao što je ozakonjenje vjerskih blagdana. Skoro jednaka situacija je s ugovorom, koji je BiH potpisala sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, a koji je vrlo sličan onom potpisanom sa Svetom Stolicom. No sličan ugovor s Islamskom zajednicom još uvijek nije potpisan i mi katolici bismo voljeli da se to riješi jer je to pitanje pravde, ravnopravnosti svih vjerskih zajednica i potrebe uređenja odnosa u društvu, ali i zato što se protivimo svakom obliku diskriminacije.

Neka vjerska prava često su pak samo djelomično poštovana, kao na primjer: sloboda vjere, autonomija vjerskih zajednica, poučavanje vjeronauka u svim odgojnim ustanovama, položaj i djelovanje karitativnih ustanova, dušobrižništvo zdravstva, zatvora, policije i vojnika, nejasna porezna politika glede neprofitnoga djelovanja crkvenih pravnih osoba, zdravstveno osiguranje vjerskih službenika, način dobivanja dozvola za gradnju vjerskih objekata itd. Druga prava su pak nerijetko onemogućena, kao što su: neka prava studenata i nastavnika u ustanovama u vlasništvu vjerskih zajednica, puna primjena državnoga zakona o slobodi vjere te ugovora koji su potpisani sa Svetom Stolicom i s drugim zajednicama, u nekim dijelovima zemlje nije riješeno zdravstveno osiguranje vjerskih službenika, a nije ni započeo proces radi donošenja zakona radi vraćanja dobara oduzetih za vrijeme komunističkoga režima itd.

II.

Procesi katoličkog i hrvatskog porasta i opadanja. Prisutnost katolika i Hrvata u BiH, izražena u apsolutnim brojevima, prema suvremenim popisima stanovništva (prvi 1879.), bila je u porastu sve do 1971. godine, otkada je u opadanju. Međutim, porast broja drugih, istovremeno, bio je mnogo brži i veći, pa je prisutnost katolika, izražena u relativnim brojevima (postocima), prema službenim rezultatima svih popisa stanovništva, u neprekidnom opadanju još od 1931. godine. Naime, Hrvati su 1971. godine (popis prema narodnoj pripadnosti) doživjeli svoj novovjeki apsolutni maksimum (772.491), a godine 1931. (popis prema vjerskoj pripadnosti) su doživjeli relativni maksimum od 24,01%, da bi godine 1991. (popis prema etničkoj pripadnosti) pali na 17,4%. A prema konačnim službenim rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, koje je objavila Agencija za statistiku (2016.), u BiH je 3.531.159 stanovnika.

Nakon što je u posljednjem ratu (1991.-1995.) stradalo, prognano i raseljeno vrlo mnogo ljudi, službeni rezultati posljednjega popisa stanovništva kažu da je u BiH 544.780 (15,43%) Hrvata, 1.086.733 Srba (30,78%) te 1.769.592 Bošnjaka (50,1%).

Prema istom popisu, u BiH je 1.790.454 muslimana, 536.333 katolika, 1.085.760 pravoslavaca, 10.816 agnostika, 27.853 ateista, nisu se izjasnili 32.700, ostalih 40.655 te nepoznate vjerske pripadnosti 6.588.

Međutim, broj katolika, koji je rezultat istoga popisa stanovništva (536.333), dosta je veći od broja katolika, kojim raspolažu nadležne ustanove Katoličke Crkve. Naime, prema izvještajima biskupskih ordinarijata, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je u BiH na kraju 2021. godine bilo prisutno 344.639 katolika.

Nakon posljednjega rata sveukupno stanovništvo BiH, prema službenim podacima Agencije za statistiku, koji obuhvaćaju razdoblje od 1996. do 2021. godine, zahvatio je proces depopulacije, povećanja prosjeka starosti stanovništva, proces vrlo ubrzanoga smanjenja broja rođenih, povećanja broja umrlih i novo iseljavanje. To se odnosi na pripadnike svih etničkih i vjerskih grupa ali, zbog nedostatka odvojenih podataka za svaku grupu, nije moguće napraviti komparativan prikaz, koji bi nas sigurno zanimao. Pa ipak, evo dva primjera.

Prvi: Da proces denataliteta pogađa sve grupe, dokazuje podatak da je 2021. godine cijela BiH (Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ostali), prema službenim podacima, imala negativan priraštaj za -22.633, a katolici (Hrvati), prema crkvenim izvorima, iste godine su u tomu sudjelovali s -3.620. To znači da bi iste godine Bošnjaci, Srbi i ostali, uzeti svi zajedno, bili na -19.013.

Drugi primjer: Da bi se uočio problem depopulacije kao proces, dovoljno je podsjetiti da je, na razini cjelokupnoga stanovništva, BiH 1996. godine imala pozitivan priraštaj za čak 21.442, dok je 2007. godine prvi put imala negativan priraštaj koji je iznosio -1209. U međuvremenu je taj negativan priraštaj 2017. godine dosegao 7178 smrti više negoli rođenja, a prošle 2021. godine čak -22.633.

Kad se tomu dodaju podaci o iseljavanju, o kojima svake godine izvještavaju nadležne ustanove, onda stvar postaje još očitija. No, nije uvijek prisutna svijest, da proces iseljavanja treba promatrati također u okviru sličnih događanja u okolnim zemljama, što je u izravnoj uzročnoj vezi i sa stanjem u zapadnim zemljama, koje svoje gubitke stanovništva nastoje nadoknaditi planskim useljavanjem.

Problem negativnoga priraštaja i novog iseljavanja katolika (Hrvata). Prema zbirnim podacima Biskupskih ordinarijata, prirodni priraštaj katolika u BiH 1996. godine bio je pozitivan za 1467. On se poslije toga svake godine smanjivao, ali je bio pozitivan sve do 2001. godine. Međutim, od 2002. godine do danas katolici u kontinuitetu imaju negativan priraštaj. Dapače, on se stalno produbljuje tako da je prirodni priraštaj katolika 2021. godine bio je čak -3620. Taj rezultat je zbroj odnosa broja krštenja i sprovoda u pojedinim biskupijama: Banja Luka -581, Sarajevo -2949, Mostar-Trebinje -90. A samo usporedbe radi, 1996. godine Banja Luka je s prirodnim priraštajem bila na samo -4, Sarajevo na pozitivnih +247, Trebinje na +96 a Mostar na čak +1128.

Novo iseljavanje je drugi veliki problem katolika. Prema crkvenim podacima, katolici su, nakon preživljene ratne tragedije i početnoga laganog povratka poslije rata, najbrojniji bili 2003. godine, kada ih je bilo 464.821. Otada njihov ukupan broj stalno opada, a posljednjih godina taj pad se ubrzava te je narastao na oko 14.000 godišnje. Prema istim crkvenim izvorima, na kraju 2021. godine katolika je 344.639, što je u razdoblju od dvadesetak godina gubitak od 120.182, odnosno oko 25,8%. A budući da se odseljavaju uglavnom mlađe osobe, dok su u fertilnim godinama, to već sada ima velike posljedice na prosječnu dob preostalih vjernika, a za budućnost najavljuje opasne posljedice glede nataliteta.

Prema izvorima Katoličke Crkve, danas je u BiH oko 345.000 katolika, a 1991. godine bilo ih je oko 760.000. To jest, tijekom posljednjih 30 godina nestalo je više od polovice katolika a time i Hrvata, odnosno oko 54,7%. Situacija je osobito teška u Republici Srpskoj gdje ih je 1991. godine bilo oko 220.000, a sada je samo oko 15.000 katolika, odnosno samo ih je 2,4% od ukupnoga broja stanovnika ovog entiteta. A u entitetu Federacije BiH, prema posljednjem popisu, Hrvata je 22,4%.

Nakon što je broj Hrvata i katolika u BiH krajem 20. stoljeća skoro prepolovljen zbog ratnih progona, raseljavanja i iseljavanja, demografski pad katolika i Hrvata u BiH u razdoblju poslije toga posljedica je istovremenoga djelovanja mnogih uzroka. Među njima najvažniji su: izostanak političke i materijalne podrške povratku prognanika i raseljenih; vrlo negativan prirodni priraštaj; novo iseljavanje; visoka stopa nezaposlenosti koja potiče iseljavanje u potrazi za poslom; nepoštivanje prava radnika; usporen gospodarski razvitak i frustracija ljudi; izostanak brige i nesposobnost državnih vlasti za rješavanje demografskih i gospodarskih pitanja; politička i pravna nesigurnost; raširena korupcija i politički nepotizam; novo iseljavanje kao posljedica planova razvijenih zemalja da nadoknade vlastite demografske gubitke i dobiju radnu snagu; nedovoljna društvena i materijalna podrška ženama; sve veća kriza bračnoga morala i sekularizacija; kriza svijesti o vrijednosti života i roditeljskoj suradnji s Bogom stvoriteljem; odlazak mladih i visoka prosječna dob stanovnika kao razlog neplodnosti itd.

Hrvate frustrira nepravedna unutrašnja podjela države, čija je upravna struktura u oba entiteta na njihovu štetu, zatim neriješeno nacionalno pitanje te činjenica, da biračku volju pojedinca i naroda obezvrjeđuje izborni zakon. Taj zakon Hrvatima ni na jednoj razini, gdje su u manjini, ne osigurava mogućnost, da sami sebi izaberu predstavnike. A ni drugima to nije osigurano tamo gdje su u manjini. Time, na etičkoj razini, legitimitet kao kriterij društvenoga predstavljanja biva često spriječen i ne-etičnost legalizirana, a na psihološkoj razini pojedini birač i narod frustrirani. To jest, budući da drugi nerijetko odlučuju tko će im biti predstavnik, brojni Hrvati se osjećaju poniženi. Ta pojava ima za negativnu posljedicu i to, da se u nedogled odgađa unutarhrvatska demokratizacija i zdravi pluralizam, jer postoji potreba za zbijanjem redova. Uz to, majorizacija i opstrukcija, a ponekad i lažan samoproglašeni hrvatski identitet pojedinaca u državnoj upravi i diplomaciji, primjenjuju se na štetu dostojanstva i prava Hrvata, posebice kod donošenja važnih odluka i preuzimanja nekih služba.

III.

Sigurnost društva i jednakost svih pojedinaca i naroda. Traženje pravednoga rješenja za sve u BiH, a time i složenoga problema katolika i Hrvata, obveza je državne vlasti i međunarodne zajednice. Pri tomu, ponavljamo socijalni nauk Crkve: od sudbinske je važnosti, da se jača pravna država i da se državna vlast ozbiljno zauzme za stvaranje ozračja sigurnosti svake vrste. U okviru toga, posebice bi bilo korisno podizanje političke i pravne sigurnosti cijeloga društva i ustavno pravne jednakosti svih pojedinaca i naroda, koja će pogodovati gospodarskom razvitku, bez kojega je gotovo nemoguće zaustaviti iseljavanje, a ni podići natalitet. Od presudne bi koristi bilo, da se donese državni plan demografske obnove i omogući povratak onima koji to žele. Tomu bi doprinio i pravedan teritorijalni i upravni preustroj države u pravcu reorganizacije cijele BiH na način, kako je to nekada davno učinjeno u npr. Švicarskoj i otvaranje postupka njezina priključenja Europskoj uniji. Na lokalnoj razini, Hrvati stalno trebaju osnaživati i njegovati svoje ustanove nacionalne kulture i znanosti i biti u dijalogu i suradnji sa svim drugim sličnim ustanovama, a od velike koristi bilo bi također definiranje osnovnih interesa naroda, koje bi sve hrvatske snage promovirale i zastupale kroz demokratizaciju djelovanja stranaka, kroz prestanak međusobnog optuživanja i isključivosti i kroz održavanje dobrih veza s Hrvatskom i svjetskim centrima moći.

Usporedno s time, na području crkvenoga djelovanja znademo da je hrvatski narod, o kojemu je ovdje govor, uz rijetke i drage iznimke, kao što je na primjer zajednica ukrajinskih grkokatolika, jedina živa Katolička Crkva u BiH. To jest, ako ima Hrvata, ima i Katoličke Crkve. A kao sadašnji predstavnici te žive Crkve i njezinih ustanova, zahvalni smo svima koji su ovoga svjesni, jer ta svijest je pretpostavka za svaki drugi oblik stvarne solidarnosti. Ta naša zahvalnost je dug prema brojnim osobama i ustanovama koje pomažu, a naša je obveza, radi božanskoga prava Crkve da bude po svemu svijetu, jačanje njezina kredibiliteta i unutrašnjega jedinstva te doprinositi uspostavi pravednoga društva i poštenih rješenja za sve ljude. U tom smislu za Katoličku Crkvu, na lokalnoj razini, bila bi vrlo važna provedba Temeljnog ugovora sa Svetom Stolicom, koji je potpisan još 2006. godine, kao i onoga u vezi Vojnog ordinarijata (2010.), te Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica (2004.). Međutim, u ovom času nema naznaka da državna vlast to namjerava učiniti. I možda upravo primjer ignoriranja i neprovođenja vlastitoga Zakona i tih dvaju međunarodnih ugovora ponajbolje oslikava kakav je stvarni odnos vlasti prema katolicima i njihovoj Crkvi.

U nastojanju oko općega dobra u BiH i budućnosti naše Crkve i Naroda na tom području, zahvalni smo za svaki oblik solidarnosti, jer pomaže katolicima koji su ovdje. Na njih treba biti stavljen naglasak sveukupne brige, jer oni su dokaz da Crkve ima u BiH i garancija da će je biti. Njima na vrlo konkretan način pomažu brojni dobri ljudi i dobrotvorne ustanove, ponajviše crkvene. I kamo sreće da to možemo kazati također za međunarodnu zajednicu koja je, prema nekim izvorima, katolicima povratnicima dodijelila samo oko tri posto od ukupne pomoći koju je radi povratka unijela u BiH.

Državna vlast u Republici Hrvatskoj svake godine daruje ne mala sredstva pomoći Hrvatima u BiH, na čemu smo vrlo zahvalni. I nadamo se da se neće umoriti u vršenju dobrote. No neka mi bude dopušteno, uz iskrenu i veliku zahvalnost, izreći i osobnu želju koju, vjerujem, dijele i mnogi drugi: Neka se mnogo više tih darovanih sredstava ulaže u stvaranje radnih mjesta i gospodarski razvitak, jer samo to će zadržati naše ljude.

IV.

Dijalog je jedini moralno prihvatljiv način za pronalaženje rješenja. Na kraju želim ponoviti odlomak iz Izjave naše Biskupske konferencije o stanju u Bosni i Hercegovini, koja je objavljena 5. studenoga 2021.

„Biskupi izražavaju svoju zabrinutost zbog neodgovornoga ponašanja i nepromišljenih izjava pojedinih političkih predstavnika, koji takvim svojim djelovanjem izazivaju osjećanje nesigurnosti i straha kod ljudi.
Sve, koji kao izabrani predstavnici sudjeluju u vlasti i donose odluke, i sve koji oblikuju medijski prostor, biskupi pozivaju

a) da se suzdrže od teških riječi i uvreda i

b) da poštuju pojedinačna i kolektivna prava ljudi, konstitutivnih naroda i manjinskih grupa.

Očekuju također da, radi uspostave društvene sloge i pronalaženja pravednog izbornog sustava i radi provođenja potrebite ustavne i zakonske reforme, svoju pomoć pruže i predstavnici međunarodne zajednice.

Tu reformu zahtijeva pravda i radi toga da bi se otklonila svaka pravna i stvarna mogućnost preglasavanja, manipulacija i dominacije, i da bi se pronašao zakonski sustav i rješenje koje će osigurati poštivanje ljudskih prava i dostojanstva u kojemu će svaki narod i manjinska grupa sama birati i imati svoje predstavnike.

A dijalog je jedini moralno prihvatljiv način koji izabrani predstavnici moraju slijediti u pregovorima radi pronalaženja rješenja.

Potrebno je to također radi ispravljanja nepravdȃ i stvaranja osjećaja sigurnosti, radi podržavanja poduzetničke klime i otvaranja radnih mjesta, posebice za mlade.“

I baš za kraj, uz srdačan pozdrav svima i zahvalnost za strpljenje, izrazio bih jednu želju: Volio bih za svoga života doživjeti da se održi „Hrvatski useljenički kongres“.

Mons. Tomo Vukšić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski, predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu

IKA / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari