Pratite nas

Komentar

DAVOR DIJANOVIĆ – SPECIJALNI RATOVI

Objavljeno

na

Politička, geopolitička i sigurnosna situacija na području tzv. zapadnog Balkana i danas opravdava staru i već pomalo otrcanu sintagmu o Balkanu kao “buretu baruta”.

Makedonija je nedavno preimenovana u Sjevernu Makedoniju, a time su stvorene i pretpostavke za ulazak te zemlje u NATO savez. Nakon ulaska Crne Gore u NATO američka politika postigla je još jedan strateški cilj geostrateškog zaokruživanja prostora toga dijela Europe, odnosno njegove rekonfiguracije u skladu s američkim interesima.

Političko okruženje Makedonije, međutim, i dalje je vrlo nesigurno: uz pitanje sjeverozapada države, dominantno naseljeno Albancima, tu je nepriznavanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne Crkve od Srpske pravoslavne Crkve, a tu su i stalne bugarske aspiracije. Unatoč sporazumu Zaeva i Tsiprasa odnosi Skopja i Atene i dalje nisu nimalo idilični, piše Piše: Davor Dijanović za Glas Slavonije

Posljednjih mjeseci u Srbiji traju prosvjedi protiv srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, u kojima neki vide i strani obavještajni rukopis, pa se tako spominje moguća umiješanost Rusije, Velike Britanije i SAD-a, ovisno tko iz koje perspektive komentira.

U Crnoj Gori prosvjeduje se protiv Mila Đukanovića, a u korijenu je sukob Đukanovića i njegova bivšeg “druga” Duška Kneževića, bivšega bankara i poduzetnika, koji je, nakon što je protiv njega pokrenuta istraga, pobjegao u London i odande redovito objavljuje podatke kojima nastoji diskreditirati Đukanovića.

Prosvjeduje se i u Albaniji protiv premijera Edija Rame, a iza prosvjeda stoji oporba, koja iznosi optužbe za korupciju. Iako su se u medijima, s obzirom na navedene prosvjede, pojavile špekulacije o mogućemu “balkanskom proljeću”, čini se da, bar za sada, od toga nema ništa.

ZOV DEVEDESETIH

Posljednjih nešto više od godinu dana u fokus politike vratilo se kosovsko pitanje. Najavljivao se tako sporazum Vučića i kosovskog predsjednika Hashima Thaçija o mogućem “razgraničenju”, a u medijima su objavljeni i nacrti tog sporazuma. Nakon što je Kosovo uvelo takse Srbiji, pregovori su prekinuti.

Za Srbiju je posebno važan sjever Kosova, naseljen većinski srpskim stanovništvom, a nakon početka transformacije kosovskih sigurnosnih snaga u vojsku Beograd strahuje od moguće intervencije Prištine na sjeveru. Vučić se grozi Albancima da Srbija više nikada ne će dopustiti “Bljesak” i “Oluju”, no pitanje je kako bi Srbija reagirala nakon mogućega upada kosovskih snaga na sjever, s obzirom na to da taj upad nije moguć bez zelenog svjetla Washingtona.

Bit će vrlo zanimljivo pratiti razvoj situacije između Beograda i Prištine. Iako nikada nije eksplicite spominjao moguće priznanje Kosova, nema nikakve dvojbe da je Vučić prije dolaska vlast nešto obećao zapadnim državama u tom smislu.

Uostalom, ako se prati što u različitim emisijama komentiraju njegova medijska potrkala (Vučić je pokupovao gotovo sve relevantne novinare i komentatore u Srbiji), jasno se vidi da dio njih sve češće govori o Kosovu kao “utegu Srbije” i da omekšava stavove glede mogućeg priznanja. Očito, riječ je o medijskoj “topničkoj pripremni” za moguće priznanje, iako, naravno, s beogradskom čaršijom nikada ne znate na čemu ste.

Ono što posebno zabrinjava glede Srbije jest konstantna medijska i politička proizvodnja mržnje prema okolnim državama i narodima. Nema dana a da se u novinama ili emisijama pod kontrolom vlasti ne prozivaju i ne sotoniziraju okolni narodi, bilo da je riječ o Albancima, Hrvatima bilo o Bošnjacima.

Medijski narativ o Srbima kao o žrtvi bjelosvjetske urote i dalje je dominantan u srpskome političkom i medijskom prostoru, čime se očito u mržnji odgajaju novi naraštaji za neke nove ratove. U Srbiji, naime, očekuju pad sadašnjega međunarodnog poretka pod američkom kontrolom, čime bi se stvorile “bolje prilike” za realizaciju nekih propalih velikosrpskih planova iz prošlosti.

Ipak, za Hrvatsku je najvažnija situacija u Bosni i Hercegovini, disfunkcionalnoj državi s tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Unatoč nedavnoj presudi protiv Radovana Karadžića, Republika Srpska i dalje će biti neupitna činjenica. U tome entitetu Srbi su većina i nema toga što bi ih moglo natjerati da se odreknu Republike Srpske, koju smatraju jedinim dobitkom iz “ratova devedesetih”, kako ih se u Srbiji zove.

Ne treba zaboraviti da je Republika Srpska čedo Daytonskog sporazuma, koji je dobio blagoslov Zapada, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. A kad bi danas zapadne države i htjele ukinuti Republiku Srpsku (takvih tendencija ima), to će se vrlo teško provesti s obzirom na bliske odnose Dodika i Putina. Ako je Republika Srpska preživjela razdoblje slabe Rusije, preživjet će i danas, kad je Rusija postala nezaobilazan geopolitički akter na globalnoj razini.

Federacija Bosne i Hercegovine već je danas pretvorena u bošnjački entitet, u kojemu Hrvati ne mogu birati svoje predstavnike (slučaj Sejde Komšića), služiti se svojim jezikom i imati svoje televizijske kanale.

Miloševićevski koncept “jedan čovjek – jedan glas” formalno se naziva “građanskim modelom”, no iza njega se kriju jasni velikobošnjački nacionalistički ciljevi – politika dominacije i podčinjavanja.

Nedavne sarajevsko-mektićevske optužbe hrvatskih tajnih službi za “false flag” operacije u BiH dio su obavještajnog rada Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH), koja je, prema samome Mektićevu priznanju, špijunirala visoke hrvatske političke predstavnike i gospodarstvenike, ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj. OSA već neko vrijeme, a posebno nakon listopadskih izbora, vodi specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem potpune eliminacije hrvatskog faktora u BiH.

LABAVA FEDERACIJA

U Federaciji danas imamo 21 paradžemat, u kojemu se okupljaju pripadnici radikalne vehabijsko-selafijske inačice islama, koji uživaju financijsku potporu moćne Saudijske Arabije, čiji je kapital snažno penetrirao u BiH.

Prije dvije godine, očito na temelju obavještajnih podataka, na radikalni islam u BiH, na desetak tisuća radikaliziranih pripadnika islama, upozorila je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, što ju je odmah stavilo na streljanu službenog Sarajeva, koje u svojim pothvatima uživa i potporu Turske.

Dok s jedne strane u FBiH imamo sljedbenike mudžahedina koji su u ratu u BiH počinili stravične zločine nad hrvatskim i srpskim stanovništvom (bivši džihadist Maajid Usman Nawaz u svojoj biografiji piše da je moderni džihad rođen u BiH), s druge strane u “Višegradu gradu” postrojavaju se četnici s porukom: “Bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina.”

Posljednjih godina jača vojna industrija u Federaciji BiH (streljivo, puške, haubice, VBR-ovi, dronovi, transporteri), ali i u Republici Srpskoj (u suradnji sa Srbijom). Proizvodi vojne industrije FBiH i RS-a nisu konkurentni na međunarodnom tržištu, tako da je posve jasno da se proizvode za moguće unutarnje potrebe.

Vrijeme za reviziju Daytona odavno je sazrelo, no i da dođe do revizije, to ne znači da će Hrvatska od te revizije profitirati. Dok Republika Srpska ima potporu pravoslavne Rusije, a FBiH islamske Turske i Saudijske Arabije, Hrvatska nema potporu nikoga (dična “katolička” Europa). Štoviše, SAD u FBiH podupire Bošnjake, čime očito pere svoju bliskoistočnu politiku.

Bošnjački cilj je Hrvate potpuno eliminirati iz FBIH, a to se može spriječiti jedino tako da Hrvatska lobiranjem pridobije SAD i da se stvori treći entitet, jer kao tvorac Daytona SAD je jedina relevantna adresa za njegovu reviziju. Pitanje je, naravno, može li Zagreb dobiti Washington na svoju stranu glede hrvatskog pitanja u BiH, no on to i ne pokušava, pa tako u SAD-u nemamo ni jedan lobistički ured, za razliku od Bošnjaka, koji ih imaju pregršt.

Govoreći o sigurnosnoj situaciji na tzv. zapadnom Balkanu, treba dodati članove propale tzv. Islamske države s tog područja, kojih je, prema procjenama, 900. Kada tomu dodamo moguću ponovnu aktivaciju migrantske krize, dobivamo još jedan sigurnosni problem.

Sve navedeno, uz demografsko pražnjenje prostora i sve jači angažman Rusije i Kine, čini sigurnosnu situaciju na Balkanu iznimno kompliciranom, pa se tako i u izvješću američke Nacionalne obavještajne agencije spominje rizik od nasilja niske razine i mogućega otvorenog vojnog sukoba tijekom 2019. na području zapadnog Balkana. Do otvorenih ratnih sukoba vjerojatno ne će doći, osim ako velikim igračima ne zatreba novo krizno žarište.

Hrvatska, kako god, mora pomno pratiti što se događa u njezinu balkanskom okruženju, jer, prema zakonu spojenih posuda, bilo kakvi konflikti reflektirali bi se i na njezinu sigurnost, kao i na ekonomiju i turizam. A tu je i pitanje BiH, gdje je hrvatski narod doveden do granice borbe za goli opstanak.

Davor Dijanović/Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Jure Vujić: Trumpovo proglašavanje terorističkom organizacijom pokret „Antifa“ moglo bi biti presedan za cijelu Europu i Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Najava Američkog predsjednika Donalda Trumpa da će njegova administracija uvrstiti krajnje lijevi pokret “Antifa” (antifašisti) na američku listu terorističkih organizacija ( optuženi za nerede i nasilje tijekom prosvjeda u Minneapolisu i diljem SAD zbog pogibije afroamerikanca George Floyda), mogla bi biti pravni i politički presedan na kojeg bi se mogle i pozvati vlade država članica EU i Hrvatske, u kojima također djeluju Antifa organizacije i grupe ekstremističke ljevice.

Što se tiče političkog lijevog ekstremizma, zanimljivo je podsjetiti da je u posljednjem godišnjem izvješću EUROPOL-a istaknut porast ljevičarskog ekstremizma u obliku organiziranog terorizma i to kao nova prijetnja u Europi pored islamskog radikalizma. Primjerice Njemački ured za očuvanje ustavnopravnog poretka je registriralo 1.608 terorističkih napada radikalne ljevice za 2014-2015 na svom tlu, daleko više negoli slična djela krajnje desnice. EUROPOL navodi kako su ljevičarske ekstremističke grupe provele 27 nasilnih napada u 2016. godine unutar EU.

Riječ je o mrežama autonomnih grupa koji se povezuje putem koordinacija : u Njemačkoj, « Antifaschistische Aktion », u Velikoj Britaniji « Antifascist Action » , u Francuskoj mreža No Pasaran, dok u SAD djeluju preko 200 grupa poput Anti-Racist Action , Rose City Antifa, NYC Antifa, pokret Black Lives Mattera, radikalni ljevičarski pokret koji je osnovan 2013. kao reakcija protiv policijskih ubojstava crnaca, a koji se širi nakon prosvjeda u Fergusonu kada je ubijen mladi crnac Michael Brown.

Također treba napomenuti kako su međunarodne mreže “antifa” (antifašistička akcija je neformalna svjetska mreža antifašista koja ima i svoje krakove u Hrvatskoj) pa i domaće “antife”( http://www.crvena-akcija.org/category/akcije/antifa/ Antifašistička akcija, Antifašistička liga Hrvatske, Radnička fronta, itd…) izrazito agresivne ne samo po pitanju učestaloga govora mržnje i pozivanja na “oružani ustanak” kao prijetnja ustavno-pravnom poretku RH na društvenim mrežama već i po pitanju političkog nasilja. Treba podsjetiti da je američka savezna država New Jersey uvrstila antifašistički pokret među terorističke organizacije, a u SAD je pokrenuta peticija u kojoj više do 130.000 američkih građana traže od vlade da se zabrane Antife pokreti kao terorističke organizacije.

U Hrvatskoj anarhistička i radikalna ljevica u sprezi s antifašističkim mrežom i portalima dobivaju snažnu potporu drugih srodnih europskih struktura po pitanju organiziranja tribina, festivala, konferencija. U 2011.godini lijevo-radikalni subverzivni film festival je ugostio kao predavača Antonio Negrija (http://www.kinoeuropa.hr/program/4-subversive-film-festival-18056), talijanski filozof postmarksističkog operaizma, koji je poznat je po svojoj terorističkoj prošlosti unutar redova radikalne ljevice za vrijeme Olovnih godina u Italiji. 1979 optužen i suđen je za sudjelovanje u ubojstvo Aldo Moroa i povezivanja s Crvenim Brigadama.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Opasne igre nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Serija Milanovićevih postupaka, počevši od inauguracije, preko uklanjanja bista hrvatskih velikana iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, zatim poruke iz Jasenovca i eskalacija s napuštanjem državnog protokola u Okučanima, bile su samo potvrda zlućudne političke platforme koja čini Milanovića i društvenu i političku strukturu, koju on predstavlja. Njegovo ponašanje na Dan državnosti je i slijepcu trebalo otvoriti oči.

Idiotske, prigodničarske, nezrele i iznad svega manipulativne interpretacije tog zloćudnog niza, kao nekakvog izraza Milanovićevog osebujnog karaktera, njegove incidentnosti, nepromišljenosti i pogotovo kao nekakve javno-političke finte ili igrokaza između Milanovića i Plenkovića, puno su opasnije od samih postupaka tog čovjeka i demonstracije realne politike, koju predstavlja. U rasponu od Milanovićevog pajdaša Kotromanovića, koji poručuje da se Milanović i Plenković “zajebaju” sa svima, do Škorine, identične ocjene o frajerluku i šaljivdžijama, te sinkroniziranog tumačenja autoriteta s ljevice i desnice da Milanović ovim postupcima ide na ruku Plenkoviću, baš sve što čujemo i čemu svjedočimo u javnosti, ukazuje na duboku, duboku nevolju u kojoj se trenutno nalazi hrvatski narod i njegova državnost.

Kada predsjednik Republike na Dan državnosti, dakle na datum koji je usvojen na jedini mogući način i potvrđen kao Dan državnosti, otvoreno kaže da to nije Dan državnosti, da on to ne prihvaća i da zakone može donijeti tko god ima zakonodavnu većinu, otvoreno iskazujući neprihvaćanje takve zakonodavnosti, to je više nego jasna poruka nepoštivanja temeljnih ustavnih vrednota državnog poretka, temeljnih načela na kojima počiva civilizacija kojoj pripadamo i što je najzolućudnije to je izravno zastupanje i promicanje boljševičko-revolucionarnog modela društvenog uređenja u narodu prepoznatog u Titovim riječima – ne držimo se zakona kao pijan plota! Iza i ispod tih riječi pobijeno je, zlostavljano i protjerano stotine tisuća Hrvata s najstrašnijim ubilačkim udarom u nacionalnoj povijesti. Pod tom agendom ubijeno je u svijetu preko sto milijuna ljudi, a milijarde su zaustavljene u svom povijesnom razvoju, pri čemu su mnogi narodi vraćeni stoljeća unatrag, a hrvatski narod gotovo uništen.

Na to zlo treba znati odgovor primjeren njegovoj razini. I treba ga htjeti i znati javno zastupati, a ne banalizirati ili se skrivati iza zvučnih riječi i deklaracija. Konačno, pokojni Ivica Račan je povijesni eksponent bezbačajnosti deklaracija, usvojivši ih i podržavši uvijek i istodobno ozakonjujući suprotnosti u presudnim trenutcima, pa bi čak i s paradigmatske strane nacionalna Hrvatska morala to imati na umu i pozabaviti se uzrocima a ne posljedicama.

U tijeku je pokušaj završnog udarca u sami korijen višestoljetnog, dobrano okljaštrenog hrvatskog nacionalnog stabla i Milanović je izabran baš zbog svog individualnog profila raskopčane osobe, pomalo neodgovornog, lijenog i nesustavnog atipičnog ljevičara, ili lijevog suverenista kako je minuciozno predstavljan u zbunjenoj javnosti godinama, pogotovo sa strane desnih intelektualnih javnih autoriteta, što je gotovo idealan profil i stereotip za pogrešno usmjeravanje pozornosti s vrlo opasnih politika i ciljeva na njegov osobni profil.

Javno usmjeravati problematiku države i političke postupke na klackalicu na kojoj s jedne strane sjedi Milanovićeva politika raskapanja korijena državnosti, u nekakvu istoznačnost s Plenkovićem, iznimno je opasna prevara. Pri tome je Andrej Plenković osobno gotovo nebitan, makar da je i deset puta anacionalniji, jugoslaveniziraniji ili europsko-oligarhijski profiliran, jer on je nakon izbora u HDZ-u postao personalni eksponent političke volje, identiteta i kulture za više od 60 tisuća članova te stranke, koje se nikako ni usprkos svim greškama stranke ne može dovesti u ravan istoznačnosti s Milanovićevim politikama ili proglasiti idiotima, ili pokvarenjacima. Ako tom broju pridodamo nekoliko stotina tisuća ljudi,koji uporno podupiru tu političku ideju, postavlja se pitanje pred ocjenjivače, odakle vam pravo taj dio hrvatskog naroda proglašavati izravno ili neizravno suspektnim?

Predstavljati Milanovičeve navedene politike, ne incidente nego upravo i jedino politike, kao politički igrokaz s Plenkovićem, posve je isto kao bilo koju opravdanu ili neopravdanu kritiku Milorada Pupovca ili političkog srpstva, proglašavati igrokazom, jer, posve isti bi se argumenti mogli i morali upotrijebiti za logičan zaključak. Zar se ne bi onda Pupovčeva izjava da ne dolazi u obzir nikakvo partnerstvo ni s kim tko će surađivati sa Škorom, morala po istoj matrici tumačiti kao igrokaz Pupovca i Škore, ili Pupovčeva potpora Škori? Pada li ljudima koji pristaju na preuveličavanje inače ustavno pozicionirane Pupovčeve velikosrpske pozicije i proglašavanje Pupovca guvernerom Hrvatske, na pamet, da je upravo lijeva, pretežito anacionalna Hrvatska Pupovčevo prirodno okruženje s kojim ne treba ni koalirati, niti biti u “trgovačkom” savezu da bi dobio više nego traži, te da mu je upravo strateški cilj oslabiti u toj mjeri HDZ, kako u najgorem slučaju ne bi mogao bez njega, ako već ljevica ne može formirati vlast, te na taj način sisati krv nacionalnoj Hrvatskoj na najbolniji način, razarajući stranku, koja se što zbog svojih slabosti, što zbog trajnog koordiniranog pritiska i s ljevice i s desnice, dovodi u sve težu poziciju, vukući za sobom cjelokupan narod, ili u najboljem slučaju, usporavajući razvoj Hrvatske u svim elementima?

Naravno da se takva pitanja ne mogu čuti, ni na ljevici, a pogotovo na jurišničkoj desnici, kojoj se kao uljudbeni spas ucjepljuje Peternel, godinama u krugovima Željke Markić pripreman za manekena nacionalno-kršćanske Hrvatske s dnevnom afirmacijom na portalu narodnog imena (.opa K.). Tako se ostvaruje relativizacija, pere karijera i stvaraju modeli. Hoćemo li dakle konzistentnu logiku primijeniti na sve navedene primjere i zanemarivati utemeljene motive, a fabricirati nategnute?
Naravno da ne bi smjeli, a upravo tome svjedočimo. Kao što bi se svaka javna kritika na isti način mogla relativizirati, a predmet i bit kritike preusmjeriti i banalizirati. Nema opasnije činjenice i stanja od sveopće relativizacije, niti ima efikasnijeg modela uništenja jednog društva i naroda od relativizirajućeg kaosa, koji ljudima oduzima mogućnost racionalnog sagledavanja problema i nužno ih prirodnim refleksom zbija u skupine na temelju projiciranog ili proizvedenog dojma.
Upravo se taj instrument koristi stvarajući prihvatljivu javnu sliku i percepciju, pronalazeći takve ljude ili proizvodeći takve protagoniste, ako treba i negativnim kampanjama, kako bi u neosvojivom dijelu političkog tijela kreatori pozadinskih namjera i ciljeva postigli ono što ne mogu otvoreno i javno izravno.

Zato se upravo na nacionalnom tijelu hrvatskog naroda stalno potiču i održavaju histerične optužbe o udbašima, jugoslavenčinama, kosovcima, s ciljanim efektom. Ako je svatko udbaš, onda nije nitko, zato se korupcija gotovo isključivo veže za protagoniste nacionalne političke scene, isključivo se njih progoni, kao što se ratne zločine gotovo isključivo projiciralo i procesuiralo na hrvatskoj strani, i u Hrvatskoj i u BiH, naročito u Federaciji. Zato se svako malo, nakon istrošenih inicijativa i manekena, pojavljuju novi, potroše se, izazovu kaos, potaknu prvo nadu velikog broja ljudi, a onda izazovu frustracije i malodušje, pa potpunu rezignaciju, koja završava ili povlačenjem iz društvenih procesa ili odlaskom iz zemlje. Treba samo usporediti vremena nastanka MOST-a, njegovu političku misiju u bitnim stvarima, njegovo osipanje i marginalizaciju, a danas pojavu Škore sa svim saveznicima koji nude to što nude.

Također vrijedi znati da je model tako nastalih, uvijek umjetno potaknutih i produciranih sudionika političkih procesa, vrlo zvučna retorika, milozvučna i prihvatljiva deklarativnost, vrlo širok spektar, što više, ali nikada presudno puno, stvarno i dokazano prihvatljivih ljudi, sa što manje ili nimalo jasnih vrijednosnih zajedničkih načela, te usmjeravanje djelovanja na “naše” nevaljalce, prokušani uspješni scenarij ovladavanja državnim i društvenim procesima i zadržavanja postojećeg stanja moči. Dok se ljudi sjete, vlakovi prođu, a na kolodvore se već spremaju novi, kićeniji.

Prastara je mudrost zrelih naroda ne zatvarati si šansu. Zato nije danas u ovom izbornom razdoblju prvo pitanje za koga glasovati, nego s kim se ima barem malo šansi ostvariti nekoliko najvažnijih ciljeva, a ključna referenca za odgovor na to pitanje je – tko ima ili može imati potrebnu moć za postizanje proklamiranih ciljeva? Jer, obećanja bez sigurnog potencijala moći su egzibicionizam, a iza njega najčešće obična prevara. Odgovor na tu enigmu je bit racionalnog političkog odlučivanja.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari