Pratite nas

Komentar

DAVOR DIJANOVIĆ – SPECIJALNI RATOVI

Objavljeno

na

Politička, geopolitička i sigurnosna situacija na području tzv. zapadnog Balkana i danas opravdava staru i već pomalo otrcanu sintagmu o Balkanu kao “buretu baruta”.

Makedonija je nedavno preimenovana u Sjevernu Makedoniju, a time su stvorene i pretpostavke za ulazak te zemlje u NATO savez. Nakon ulaska Crne Gore u NATO američka politika postigla je još jedan strateški cilj geostrateškog zaokruživanja prostora toga dijela Europe, odnosno njegove rekonfiguracije u skladu s američkim interesima.

Političko okruženje Makedonije, međutim, i dalje je vrlo nesigurno: uz pitanje sjeverozapada države, dominantno naseljeno Albancima, tu je nepriznavanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne Crkve od Srpske pravoslavne Crkve, a tu su i stalne bugarske aspiracije. Unatoč sporazumu Zaeva i Tsiprasa odnosi Skopja i Atene i dalje nisu nimalo idilični, piše Piše: Davor Dijanović za Glas Slavonije

Posljednjih mjeseci u Srbiji traju prosvjedi protiv srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, u kojima neki vide i strani obavještajni rukopis, pa se tako spominje moguća umiješanost Rusije, Velike Britanije i SAD-a, ovisno tko iz koje perspektive komentira.

U Crnoj Gori prosvjeduje se protiv Mila Đukanovića, a u korijenu je sukob Đukanovića i njegova bivšeg “druga” Duška Kneževića, bivšega bankara i poduzetnika, koji je, nakon što je protiv njega pokrenuta istraga, pobjegao u London i odande redovito objavljuje podatke kojima nastoji diskreditirati Đukanovića.

Prosvjeduje se i u Albaniji protiv premijera Edija Rame, a iza prosvjeda stoji oporba, koja iznosi optužbe za korupciju. Iako su se u medijima, s obzirom na navedene prosvjede, pojavile špekulacije o mogućemu “balkanskom proljeću”, čini se da, bar za sada, od toga nema ništa.

ZOV DEVEDESETIH

Posljednjih nešto više od godinu dana u fokus politike vratilo se kosovsko pitanje. Najavljivao se tako sporazum Vučića i kosovskog predsjednika Hashima Thaçija o mogućem “razgraničenju”, a u medijima su objavljeni i nacrti tog sporazuma. Nakon što je Kosovo uvelo takse Srbiji, pregovori su prekinuti.

Za Srbiju je posebno važan sjever Kosova, naseljen većinski srpskim stanovništvom, a nakon početka transformacije kosovskih sigurnosnih snaga u vojsku Beograd strahuje od moguće intervencije Prištine na sjeveru. Vučić se grozi Albancima da Srbija više nikada ne će dopustiti “Bljesak” i “Oluju”, no pitanje je kako bi Srbija reagirala nakon mogućega upada kosovskih snaga na sjever, s obzirom na to da taj upad nije moguć bez zelenog svjetla Washingtona.

Bit će vrlo zanimljivo pratiti razvoj situacije između Beograda i Prištine. Iako nikada nije eksplicite spominjao moguće priznanje Kosova, nema nikakve dvojbe da je Vučić prije dolaska vlast nešto obećao zapadnim državama u tom smislu.

Uostalom, ako se prati što u različitim emisijama komentiraju njegova medijska potrkala (Vučić je pokupovao gotovo sve relevantne novinare i komentatore u Srbiji), jasno se vidi da dio njih sve češće govori o Kosovu kao “utegu Srbije” i da omekšava stavove glede mogućeg priznanja. Očito, riječ je o medijskoj “topničkoj pripremni” za moguće priznanje, iako, naravno, s beogradskom čaršijom nikada ne znate na čemu ste.

Ono što posebno zabrinjava glede Srbije jest konstantna medijska i politička proizvodnja mržnje prema okolnim državama i narodima. Nema dana a da se u novinama ili emisijama pod kontrolom vlasti ne prozivaju i ne sotoniziraju okolni narodi, bilo da je riječ o Albancima, Hrvatima bilo o Bošnjacima.

Medijski narativ o Srbima kao o žrtvi bjelosvjetske urote i dalje je dominantan u srpskome političkom i medijskom prostoru, čime se očito u mržnji odgajaju novi naraštaji za neke nove ratove. U Srbiji, naime, očekuju pad sadašnjega međunarodnog poretka pod američkom kontrolom, čime bi se stvorile “bolje prilike” za realizaciju nekih propalih velikosrpskih planova iz prošlosti.

Ipak, za Hrvatsku je najvažnija situacija u Bosni i Hercegovini, disfunkcionalnoj državi s tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Unatoč nedavnoj presudi protiv Radovana Karadžića, Republika Srpska i dalje će biti neupitna činjenica. U tome entitetu Srbi su većina i nema toga što bi ih moglo natjerati da se odreknu Republike Srpske, koju smatraju jedinim dobitkom iz “ratova devedesetih”, kako ih se u Srbiji zove.

Ne treba zaboraviti da je Republika Srpska čedo Daytonskog sporazuma, koji je dobio blagoslov Zapada, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. A kad bi danas zapadne države i htjele ukinuti Republiku Srpsku (takvih tendencija ima), to će se vrlo teško provesti s obzirom na bliske odnose Dodika i Putina. Ako je Republika Srpska preživjela razdoblje slabe Rusije, preživjet će i danas, kad je Rusija postala nezaobilazan geopolitički akter na globalnoj razini.

Federacija Bosne i Hercegovine već je danas pretvorena u bošnjački entitet, u kojemu Hrvati ne mogu birati svoje predstavnike (slučaj Sejde Komšića), služiti se svojim jezikom i imati svoje televizijske kanale.

Miloševićevski koncept “jedan čovjek – jedan glas” formalno se naziva “građanskim modelom”, no iza njega se kriju jasni velikobošnjački nacionalistički ciljevi – politika dominacije i podčinjavanja.

Nedavne sarajevsko-mektićevske optužbe hrvatskih tajnih službi za “false flag” operacije u BiH dio su obavještajnog rada Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH), koja je, prema samome Mektićevu priznanju, špijunirala visoke hrvatske političke predstavnike i gospodarstvenike, ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj. OSA već neko vrijeme, a posebno nakon listopadskih izbora, vodi specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem potpune eliminacije hrvatskog faktora u BiH.

LABAVA FEDERACIJA

U Federaciji danas imamo 21 paradžemat, u kojemu se okupljaju pripadnici radikalne vehabijsko-selafijske inačice islama, koji uživaju financijsku potporu moćne Saudijske Arabije, čiji je kapital snažno penetrirao u BiH.

Prije dvije godine, očito na temelju obavještajnih podataka, na radikalni islam u BiH, na desetak tisuća radikaliziranih pripadnika islama, upozorila je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, što ju je odmah stavilo na streljanu službenog Sarajeva, koje u svojim pothvatima uživa i potporu Turske.

Dok s jedne strane u FBiH imamo sljedbenike mudžahedina koji su u ratu u BiH počinili stravične zločine nad hrvatskim i srpskim stanovništvom (bivši džihadist Maajid Usman Nawaz u svojoj biografiji piše da je moderni džihad rođen u BiH), s druge strane u “Višegradu gradu” postrojavaju se četnici s porukom: “Bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina.”

Posljednjih godina jača vojna industrija u Federaciji BiH (streljivo, puške, haubice, VBR-ovi, dronovi, transporteri), ali i u Republici Srpskoj (u suradnji sa Srbijom). Proizvodi vojne industrije FBiH i RS-a nisu konkurentni na međunarodnom tržištu, tako da je posve jasno da se proizvode za moguće unutarnje potrebe.

Vrijeme za reviziju Daytona odavno je sazrelo, no i da dođe do revizije, to ne znači da će Hrvatska od te revizije profitirati. Dok Republika Srpska ima potporu pravoslavne Rusije, a FBiH islamske Turske i Saudijske Arabije, Hrvatska nema potporu nikoga (dična “katolička” Europa). Štoviše, SAD u FBiH podupire Bošnjake, čime očito pere svoju bliskoistočnu politiku.

Bošnjački cilj je Hrvate potpuno eliminirati iz FBIH, a to se može spriječiti jedino tako da Hrvatska lobiranjem pridobije SAD i da se stvori treći entitet, jer kao tvorac Daytona SAD je jedina relevantna adresa za njegovu reviziju. Pitanje je, naravno, može li Zagreb dobiti Washington na svoju stranu glede hrvatskog pitanja u BiH, no on to i ne pokušava, pa tako u SAD-u nemamo ni jedan lobistički ured, za razliku od Bošnjaka, koji ih imaju pregršt.

Govoreći o sigurnosnoj situaciji na tzv. zapadnom Balkanu, treba dodati članove propale tzv. Islamske države s tog područja, kojih je, prema procjenama, 900. Kada tomu dodamo moguću ponovnu aktivaciju migrantske krize, dobivamo još jedan sigurnosni problem.

Sve navedeno, uz demografsko pražnjenje prostora i sve jači angažman Rusije i Kine, čini sigurnosnu situaciju na Balkanu iznimno kompliciranom, pa se tako i u izvješću američke Nacionalne obavještajne agencije spominje rizik od nasilja niske razine i mogućega otvorenog vojnog sukoba tijekom 2019. na području zapadnog Balkana. Do otvorenih ratnih sukoba vjerojatno ne će doći, osim ako velikim igračima ne zatreba novo krizno žarište.

Hrvatska, kako god, mora pomno pratiti što se događa u njezinu balkanskom okruženju, jer, prema zakonu spojenih posuda, bilo kakvi konflikti reflektirali bi se i na njezinu sigurnost, kao i na ekonomiju i turizam. A tu je i pitanje BiH, gdje je hrvatski narod doveden do granice borbe za goli opstanak.

Davor Dijanović/Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ako ima pravde, Plenkovića će skupo koštati savez s Pupovcem

Objavljeno

na

Objavio

„Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“ – kaže jedna dobro poznata narodna poslovica koju je bezimeni autor vjerojatno iskusio na vlastitoj koži, jer, vele ljudi kako se životna škola najbolje uči upravo tako.
Političari su, međutim, posebna sorta, pa je sasvim moguće da ovo pravilo ne vrijedi za njih.

U takve izuzetke (možda) spada i naš premijer Andrej Plenković kojemu je (po sudu mnogih, pa i po mome osobnom) fatalna pogrješka u političkoj karijeri bila koalicija s SDSS-om i njezinim liderom Miloradom Pupovcem. Moguće da je upravo proteklih dana premijer ipak (barem djelomično), onako sramežljivo progledao na jedno oko – ili nam se samo čini, ali, po prvi put se u nečemu nije složio s dr. sc. Miloradom, vječnim i vječitim političkim „tatom“ svih „ugroženih Srba“ u Hrvatskoj.
Čuda se dakle, događaju – rijetko, ali se ipak događaju.

Pupovac i Plenković se, naime, nisu se složili oko kolektivne stigmatizacije hrvatskoga naroda vezano za nedavne slučajeve nasilja u Đevrskama i Uzdolju a čija su meta bili tamošnji Srbi.

Naime, dr. sc. Milorad Pupovac u zakrabuljenim nasilnicima (s fantomkama na glavama) vidi sve nas Hrvate koliko god nas ima, baš kao da svaki od tih 3.874.321 Hrvata (iliti „ustaša“ – koliko nas je bilo po popisu 2011. godine), iz dana u dan juriša na svoje susjede srpske nacionalnosti s palicama, štapovima, željeznim šipkama i ostalim rekvizitima u rukama (za sada „srbosjeci“ ne rade, ali nikad se ne zna…).

Za njega mi Hrvati ostajemo i dalje ono što smo uvijek bili: esktremisti, nasilnici, „ustaše“ etc, etc., i, on nam to bez ikakvoga kompleksa i zadrške sipa u lice ima već više od 27 godina, različitim povodima (a i bez povoda) u različitim oblicima i na razno-razne načine.

Za njega je Republika Hrvatska samo novi izdanak NDH i svi smo potencijalna opasnost, ne samo za Srbe nego i za sve druge. To je njegova „vizija“ Hrvata i hrvatske države, ne od jučer, nego od kad je počeo javno istupati. I koliko god se mi trudili pronaći nekog sličnog njemu na hrvatskom političkom nebu, neće nam to uspjeti.
Ono što je Svetozar Pribićević jako dobro znao prije više od 80 godina (da Srbima u Hrvatskoj budućnosti nema bez demokratskog sporazuma s Hrvatima i uvažavanja njihovih interesa kao većinskog naroda), našem Miloradu još uvijek nije stiglo u sivu moždanu koru.

On (Milorad) je jedan, jedinstven i neponovljiv kao političar i to u onom najnegativnijem smislu, kao destruktivac i prljav igrač (kad smo već kod toga, moram napomenuti da ja dotičnog „gospodina“ promatram isključivo kroz prizmu političara i da me uopće ne zanima kao čovjek niti mi je namjera, ne daj Bože, na njega ići s bilo kakvim osobnim diskvalifikacijama, pogotovu ne uvredama).

Dakle, Milorad Pupovac se od početka svoga javnog nastupanja (prosinca 1991. godine, u okviru „Srpskog demokratskog foruma“, pa dalje preko SNV-a i SDSS-a) bavi političkom diverzijom i destrukcijom, odnosno, pokušajima opstrukcije i rastakanja hrvatske države.

Taj prljavi specijalni rat u kojemu ne bira sredstva odvija se pred našim očima već gotovo tri desetljeća i tu je doista bilo svega i svačega. Neću sad na ovom mjestu ponavljati sve ono što je u tom smislu poduzimao Milorad kako bi nas oblatio, oklevetao, kompromitirao i ponizio pred svijetom, kako bi pokvario odnose između Srba i Hrvata, niti ću se baviti usputnim epizodama njegovih brojnih degutantnih performansa u Saboru i izvan njega – a čiji su ciljevi bili isto to –, neću spominjati ni huškačko pisanje tjednika ‘Novosti’ koji je pod njegovom upravljačkom palicom, samo ću podsjetiti da je izmišljao „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i u vrijeme krvave velikosrpske agresije i nakon nje, onda kad ama baš nikakvoga razloga za to nije imao, pa kako neće sad, kad mu skupina primitivaca i nasilnika da za takvo što povoda?

Milorad je „ugrožen“ oduvijek. Čak i od kriške limuna. Vjerojatno i od vremenskih prilika, plime, bure, juga, da ne spominjemo bljeskove i oluje.

„Ugroženo“ je jednako tako i onih 6-8% Srba u Hrvatskoj koji ga uporno biraju za svoga političkog predstavnika zadnjih 25 godina, dok onih preostalih preko 90% (i nešto više) pripadnika ove manjine koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom – nitko ne pita za mišljenje!? Oni nisu važni. Jer, Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a ta je „ugroženost“ strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti, od 1990. godine do danas.

Zato su ga ne bez razloga i prozvali „etnobiznismenom“, a tim ga je pridjevom počastio i sam ljevičarski predsjednik dr. Ivo Josipović (jednom prigodom kad mu je ovaj stao na žulj). I sasvim mu je svejedno koliko će njegovih sunarodnjaka izaći na izbore…10.000, 500, 200, 50…važno je da ga opet biraju, pa opet, opet, opet…i tako u nedogled. Njemu ta ratoborna manjina treba, jer bez njih ne bi bio ono što jeste. Kao što treba i Dejanu Joviću, Borislavu Miloševiću i ostalima iz te branše.

Za Milorada Pupovca ne postoji velikosrpska agresija. Ni srpski masovni zločini „ne postoje“.To je „fikcija“ i „izmišljotina“ nas „ustaša“. Postoje samo „ugroženi Srbi“, njihova prava, njihove žrtve, njihova „patnja“ i njihov interes.

Svaki njihov zločin (pa i masovni nad žiteljima Vukovara, Borova Naselja, Škabrnje, Široke Kule, Baćina, Joševice, Kostrića, Skele, Struge Banske, Petrinje, Majura, Balinaca, Četekovca, Saborskog, Sotina, Lovasa, zločin na Ovčari i u Veleprometu itd., itd.), samo su „pojedinačni incidenti“ za koje je „kriv politički vrh SAO Krajine“, a ne oni koji su etnički čistili Hrvatsku 90-ih i masovno ubijali, dok su naši uvijek „masovni“, „organizirani“, „sustavni“, pa i kad su u pitanju samo indicije da je na nekom području tijekom rata od naših snaga ubijen neki Srbin.

I naravno, sve to Milorad potom vezuje za Jasenovac i tim lažnim mitom tuče kao teškom artiljerijom (da se poslužim njihovim izrazom), nemilice i bespoštedno. On odavde, Vučić, Šešelj, Vulin, Dačić i srpski popovi odande (iz Srbije i s političkih tribina u Jasenovcu).

I s tim i takvim Miloradom i bratijom koja ga okružuje, Andrej Plenković je kao premijer sklopio savez, na sramotu i štetu svih nas, samoga sebe, pa u konačnici i svih građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj koji su lojalni građani i grade sebi i svojoj djeci budućnost u ovoj zemlji.

Ne znam je li premijer konačno toga svjestan i hoće li mu Bog otvoriti oči (možda će oni povremeni odlasci na svete Mise u katedralu ipak pomoći?), ali bilo bi jako dobro da se to dogodi – zbog svih nas.

Jer u svemu tomu, za hrvatsku je državu, hrvatski narod i građane koji žele živjeti normalno u Lijepoj našoj sasvim svejedno kako će na kraju završiti političari Andrej Plenković, Milorad Pupovac ili bilo tko drugi iz tog kruga.
Ali, nije i ne može nam biti svejedno što će biti s nama, ovom zemljom i našom zajedničkom budućnošću.

Kad kažem: „s nama“, mislim na sve Hrvate, ali i građane drugih nacionalnosti, kojega goda da su podrijetla, vjere, svjetonazora ili boje kože. Na sve one koji u Hrvatskoj vide svoju Domovinu i žele joj dobro.

Zlatko Pinter

 

Karamarko: Ne ponaša li se manipulator Milorad Pupovac upravo prema memorandumskom obrascu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari