Connect with us

Kolumne

Davor Dijanović: Što nam to donosi današnji ‘novi vrli svijet’?

Objavljeno

on

(Post) pandemijska distopija

Da je još pred desetak mjeseci netko rekao da ćemo Božić 2020. i novu godinu čekati u sadašnjim okolnostima taj bi u kratkome roku bio proglašen za klauna ili luđaka. Ipak, „crni labud“ korona-virus u kratkome je roku napravio „veliki reset“ naše svakodnevice i uspostavio pravila „novonormalnosti“ za koje se nadamo kako je ipak samo prolazno stanje jer s normalnošću ima malo dodirnih točaka .

Pad BDP-a na globalnoj razini doseže rekordne iznose, zdravstveni sustavi brojnih država pokazuju velike slabosti, mainstream mediji sudjeluju u kreiranju histerije, odnosi velikih sila, prije svega Sjedinjenih Američkih Država i Kine dodatno se kompliciraju, a psihijatri će vrlo skoro imati pune ruke posla. Dok je početni hrvatski odgovor na korona-krizu bio prilično dobar, danas je krizni menadžment u korona-krizi jedan od najgorih u Europi po mnogim indikatorima.

Ne ćemo ovdje ulaziti u medicinske aspekte krize niti u rasprave o cjepivima. To je pitanje za struku koja se je, međutim, dobrano prostituirala u ovoj krizi. Nije, naime, sporno kako se radi o novome virusu s mnogim nepoznanicama. No toliki broj kontradiktornih izjava i nedosljednosti odavno nismo vidjeli. Samokritika očito nije nepoznat pojam samo političarima, nego i pojedinim epidemiolozima.

Malo gori svijet?

Trenutno nije poznato kada će epidemija završiti i kakve će biti posljedice gledano po broju umrlih. Epidemija će, međutim, kako god jednom proći. No postavlja se pitanje kakav će biti postpandemijski svijet?

Futurologija je vrlo nezahvalna disciplina pa mi se trenutno ponajboljom ocjenom postpandemijskoga svijeta čini ona od francuskog književnika i cinika Michela Houellebecqa koji kaže da svijet nakon pandemije ne će biti previše različit, samo malo gori.

Ekonomske posljedice lockdowna osjećat će se godinama, a posebno u Hrvatskoj gdje bi, ako će se okruženje brže ekonomski oporavljati, još nekoliko stotina tisuća ljudi moglo otići u inozemstvo. Globalna geopolitička i sigurnosna situacija i pred pandemiju bila je prilično zahtjevna, a ova će ju kriza dodatno produbiti, posebno ako imamo na umu da je virus došao iz Kine koja danas čini najvećega američkog konkurenta.

Pohvale kineskom modelu

Tijekom prvih nekoliko mjeseci pandemije mogli smo svjedočiti raspravama o uspješnosti modela obračuna s virusom. Određeni krugovi čak su i na zapadu favorizirali kineski model obračuna s korona-virusom koji je u sebi sadržavao implicitnu pohvalu kineskome autoritarnom modelu.

Kao što je tada primijetio Frankfurter Allgemeine Zeitung: „Predsjednik Xi Jinping rado govori o kineskom modelu čime želi sugerirati da je kineski sustav, koji je pod njegovim vodstvom postao još autoritarniji, nadmoćan zapadnim demokracijama. Zbog toga mu mnogi u Njemačkoj i danas plješću, dok svoje političare kritiziraju. No ti isti vjerojatno bi žestoko prosvjedovali kada bi im se zaštitar s crvenim povezom oko ruke pojavio pred kućnim pragom i naredio im da dva mjeseca ne izlaze iz kuće.“

Za one koji ne znaju, vrijedi podsjetiti da je u Kini uveden model tzv. društvenog kredita gdje se građanima de facto mjeri „moralno-politička podobnost“, a nadzor se vrši putem visokosofisticiranih sustava umjetne inteligencije.

U istočnim društvima sklonima kolektivizmu ovakve mjere mogu proći, no ljudi na Zapadu su mnogo više skloniji individualizmu. Zato takve mjere na Zapadu ne mogu proći odjednom. No ako se žaba dovoljno dugo kuha na kraju će se i skuhati, zar ne?

Ograničenja prava i sloboda

Ograničenja ljudskih prava i sloboda danas ne karakteriziraju samo Kinu (o kojoj se više uopće ne piše u kontekstu pandemije!), nego su zbog zdravstvenih razloga uvedene i na Zapadu. Iz tog se aspekta mogu opravdati i racionalizirati. No hoće li nakon što pandemija prođe baš sve mjere biti ukinute? Ili će Big Brother nastojati zadržati određena stečena „prava“? Patriot Act koji je u SAD-u usvojen 2001. nakon terorističkog napada, a koji daje zakonski okvir za praćenje ljudi, do danas nije ukinut.

Sustavi umjetne inteligencije donose brojne fenomenalne mogućnosti, no donose i brojne etičke prijepore, ali prijepore vezane uz nadzor ljudi. U tzv. pametnim gradovima (smart cites), kojih je sve više u svijetu i u Hrvatskoj, mogućnosti digitalnog nadzora dovedene su do savršenstva. Živimo u digitalnome vremenu. U digitalnome svijetu gdje ako nisi digitalan, ako nisi na „mrežama“, jednostavno ne postojiš.

Internet je donio brojne mogućnost obrazovanja i istraživanja, ali i formiranje alternativnih načina informiranja. Proširio je granice slobode. To očito smeta globalističkim krugovima koji u posljednje vrijeme sve više žele svoju šapu staviti i na digitalne platforme. Stavovi koji su proglašeni „politički nekorektnim“ i „radikalnim“ (pri se često uopće ne radi ni o kakvome radikalizmu) direktno se cenzuriraju. Cenzura ide do te mjere da se cenzurira samoga američkog predsjednika Donalda Trumpa, što je vrlo jasna poruka ostalim običnim smrtnicima. Ekskomunikacija iz digitalnoga svijeta danas znači stavljanje na društvenu marginu.

Kina kao uzor?

Korona-virus jednom će otići, no pisac ovih redaka mnogo opasnijim smatra virus autoritarne kontrole koji se širi Zapadom. Liberalna demokracija sve se više pretvara u liberalnu ne-demokraciju. Postavlja se stoga logično pitanje ne misle li neki krugovi i na Zapadu uvesti model po uzoru na Kinu?

Nema baš nikakve dvojbe kako neki to zaista htjeli. Tako je još 2013. u Hong Kongu održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom Georga Sorosa.

Na konferenciji su sudjelovali brojni nobelovci, povjesničari, sociolozi, ekonomisti i politolozi koji su zaključili da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na istome skupu izrečena je i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

(Post)pandemijsko razdoblje, s dobro isplaniranim menadžmentom straha, idealno je za provođenje društvenih eksperimenata i ispitivanje granica do kuda se može ići u prekrajanju društva i svijeta.

Dvije opasnosti

Dr. sc. Ivica Šola tako prepoznaje dvije opasnosti iza kojih stoji rukopis globalističkih arhitekata: „Dvije su točke na kojima inzistiraju globalni moćnici. I jedna i druga idu u smjeru fuzije, neke vrste protuprirodnog bluda. Prva je spajanje do sada (pa i inače) nespojivog, a to je spajanje kapitalizma i socijalizma u jedan sustav.

Inspiracija su im ni manje ni više nego američki socijalisti, poput Bernieja Sandersa i Alexandra Ocasio-Corteza, ljudi koji kao da su ispali iz kloake davno, u praksi, ne samo propalih, nego i neizvedivih ideja pravde i pravednosti, koje su i počinjale i završavale u rijekama krvi.

Druga točka njihova plana je spajanje čovjeka i stroja, poznato pod imenom transhumanost, ili, kako je rekao osnivač Svjetskog ekonomskog foruma Klaus Schwab, da će četvrta industrijska, digitalna revolucija u sklopu ‘velikog reseta’ ‘dovesti do spajanja našeg fizičkog, digitalnog i biološkog identiteta’“.

Na žalost, nije riječ o literaturi

U knjizi Kršćanstvo i kriza kultura papa emeritus Benedikt XVI. upozorio je da prava i najveća opasnost ovoga trenutka leži u neravnoteži između tehničkih mogućnosti i moralne energije. „Sigurnost koja nam je potrebna kao pretpostavka naše slobode i našega dostojanstva“ – ističe Benedikt XVI.– „ne može proizići u konačnici iz tehničkih sustava kontrole, nego samo iz moralne snage čovjeka: tamo gdje nje nema, ili gdje je nedostatna, moć koju čovjek ima sve više će se pretvarati u razornu moć“.

I najveći majstori literarne distopije poput Orwella i Huxleya teško su mogli anticipirati sve opasnosti koje nam donosi današnji novi vrli svijet u kojemu su si određeni moćnici, na tragu prvotne pobune, umislili da su bogovi koji pomoću tehničkih sustava kontrole mogu upravljati tuđim životima.

Ovih tjedana iz tiska je izišao novi roman časnika Hrvatske vojske, književnika i novinara Željka Sakića. Riječ je o distopijskome romanu, kakvih je vrlo malo u hrvatskoj književnosti. Na zadnjim koricama knjige čitamo sljedeći sažetak: „Sakićeva vizija budućnosti izaziva duboki nemir; s obzirom na to da je njegov distopijski roman napisan s univerzalnom porukom, u kojemu je zamišljena budućnost dobrim dijelom postala sadašnjost.

Nakon globalne pandemije COVID-19 i rušenja kompletnoga ekonomskog sustava uspostavlja se jedinstvena vlada Unije u kojoj su svi ljudi strogo nadzirani, a njihovi život potpuno kontrolirani, čipiranjem, ali i svim ostalim mogućnosti napredne tehnologije. Oligarhija stanovnicima Unije omogućuje sredstva za život, ali cijena koju za to plaćaju je jeziva.

Unatoč totalitarnoj vlasti, koja se na sve načine nastoji održati, ipak se mala skupina ljudi i dalje odupire režimu. Dok se trenutak obračuna bliži, obje strane povisuju uloge i pitanje je koliko su daleko jedni i drugi spremni otići ne bi li ostvarili svoje ciljeve…“.

Riječ je o kvalitetnoj literaturi, no bojim se da bi kroz nekoliko godina pojedini aspekti ovoga romana mogli postati stvarnost. Novo jednoumlje koje je zahvatilo cijelu zapadnu civilizaciju, u kojemu najviše stradavaju logika i zdrav razum, pokazuje se kao vrlo sposobno za antropološki inženjering. No čovjek snuje (pa tako i globalistički udarnici), a Bog određuje. A rekao bi veliki Dostojevski: Nisu još sva vrata zatvorena, a pravda zna kuda će se provući.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari