Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Treći entitet u BiH nacionalni je hrvatski interes ostvariv samo uz pomoć Washingtona

Objavljeno

na

Jesu li hrvatski političari svjesni geopolitičke realnosti i brine li njih uopće položaj Hrvata u BiH, osim na folklornoj razini?

Gopolitička i sigurnosna situacija u hrvatskome balkanskom okruženju ponovno se komplicira i u nekim aspektima poprima obilježja i ozračje kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Srbijanski tisak danas i onaj iz vremena Miloševićeva agitpropa ne razlikuju se ni po čemu osim po novim suludim mitovima o srpskoj ugroženosti koji su u međuvremenu nastali iz beogradsko-čaršijske radionice, a na vlasti u toj državi pobočnici su Šešelja i Miloševića iz vremena devedesetih.

Na situaciju u Republici Srbiji Hrvatska malo može utjecati, ali može i mora pratiti što se u susjedstvu događa. A događa se ne samo revitaliziranje mita o srpskoj ugroženosti, nego i naoružavanje srpske vojske To, naravno, ne znači da nas već sutra očekuje novi rat (posebno dok funkcionira NATO savez), ne treba podlijegati utjecajima dežurnih katastrofičara, no poučen povijesnim iskustvom hrvatski narod treba biti na oprezu, posebno zato što dan danas u Hrvatskoj djeluju strukture koje djeluju kao transmisija beogradskih interesa.

Nije, međutim, za Hrvatsku problem jedino ponašanje Srbije i njezinih pulena u Hrvatskoj. Veliki problem po hrvatsku sigurnost i geopolitičku poziciju predstavlja i situacija u Bosni i Hercegovini. Izlišno je ponavljati da su Hrvati u BiH najgore iskusili posljedice rata.

Njihov je broj prepolovljen, a iseljavanja posljednjih godina prijete time da će se hrvatstvo u susjednoj državi svesti na nekoliko enklava u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni. Da stvar bude gora, kad se pogledaju haaške presude, izgleda kako je Hrvatska, a ne Srbija bila agresor na BiH.

Plan je ujedinjenje Srbije i Republike Srpske

Republika Srpska, takozvana ili ne, danas je već de facto druga srpska država iz koje su etnički očišćeni Muslimani i Hrvati (Bosanska Posavina). Srpski plan etapnog širenja prema zapadu zaustavljen je u Hrvatskoj, ali ne i u BiH.

RS

Republiku Srpsku Srbi smatraju jedinim dobitkom iz – kako ih oni zovu – „ratova devedesetih“, a u tome entitetu žive Srbi koji slove kao lučonoše borbenoga srpstva danas. Četništvo je rehabilitirano u Srbiji, no četničke tradicije najbolje se i danas održavaju u Republici Srpskoj gdje se u Višegradu svake godine postrojavaju sljedbenici četništva uz poruku „bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“.

Plan vascelog srpstva ujedinjenje je Srbije i Republike Srpske. Ono što predstavlja problem za te planove, činjenica je da su sve vodeće zapadne sile, ali i Turska protiv toga ujedinjenja.

Prekrajanje granica trenutačno nije popularno (što ne znači da već sutra ne će biti) tako da u Beogradu i Srbiji čekaju povoljnije okolnosti. Slabljenje Zapada i jačanje Istoka, posebno Rusije i Kine s kojima Beograd ima dobre odnose, kod Srba se gleda kao prilika da se u nekoj novoj „ćeraćemo se još“ prilici realizira formiranje „male velike Srbije“. „Ne može biti djelotvoran mir koji je donio državu koju nitko od onih koji žive u njoj ne želi.

Hrvati sebe vide s Hrvatskom, Srbi gledaju na Srbiju, a Bošnjaci ‘daytonsku Bosnu’ razumiju kao mig da vladaju cijelom BiH bez obzira na svoje potencijale moći“ – piše u analizi za portal Sve o Srpskoj srpski novinar, politički analitičar i sociolog Slobodan Reljić. Daytonska BiH gleda se, dakle, kod Srba tek kao prvo poluvrijeme, a ne kao akt djelotvornoga i trajnoga mira.

Objektivno govoreći, Republika Srpska ima takav geopolitički, geografski i prometni položaj da može opstati jedino ujedinjena sa Srbijom ili samostalno ako Srbija bude dovoljno snažna da jamči njezinu sigurnost.

U Republici Srpskoj danas živi tek nešto više od 900.000 ljudi na 24.526 četvornih kilometara. Za dugoročnu kontrolu prostora potrebni su ljudi, a sposobnost Srba u Republici Srpskoj da kontroliraju prostor RS-a dvostruko je niža od, primjerice, sposobnosti Srba da kontroliraju svoj prostor u Republici Srbiji. Srbi u RS-u strahuju od toga da će im zapadne sile nametnuti rješenja koja će dovesti do ukidanja toga entiteta, a kao prvi korak u tome procesu vide „pokušaj tihe NATO-aneksije BiH“ (S. Reljić).

Drugi je strah tamošnjih Srba vezan uz Muslimane koji već danas na razini cijele države imaju više od 50 posto stanovnika. Srbi strahuju da će Bošnjaci nakon što u Federaciji BiH „završe posao s Hrvatima“, krenuti i na Republiku Srpsku. Od tuda i Dodikovo prihvaćanje suradnje s tamošnjim Hrvatima. Interesi se najbolje brane u tuđem, a ne u svojem dvorištu.

Ne gledaju, međutim, svi Srbi s odobravanjem na Dodikovu i Čovićevu suradnju. Na već spomenutom portalu Sve o Srpskoj srpski politolog i analitičar Slobodan Antonić objavio je tekst pod naslovom Mogu li Srbi u BiH vjerovati Hrvatima. Ako zanemarimo da je autor članka istaknuti kroatofob koji ne može skriti svoju mržnju prema Hrvatima, Antonićev članak predstavlja prilično zanimljivu i lucidnu analizu situacije u BiH u nekim aspektima.

Antonić uvodno ističe: „Bošnjaka u BiH je 50 posto, koliko Hrvata i Srba ima zajedno. Zato se predstavnici muslimana trude da vode igru u BiH. Nametanje ‘svog’ Hrvata u Predsjedništvo BiH dobar je primjer takva ‘vođenja igre’.

S druge, pak, strane, kao u preferansu, protiv ‘nositelja igre’ udružuju se dvojica igrača koji ‘prate’, pokušavajući da izvedu ‘kontru’. Dodikov veto na odluku Predsjedništva BiH o Pelješkom mostu primjer je (bitne) srpsko-hrvatske ‘kontre’ (jedan ‘prateći’ igrač je povukao više nego drugi, ali su u obostranom interesu uspjeli nadvladati ‘nositelja igre’).“

Komentirajući svojedobnu Dodikovu izjavu da je 1995. trebalo formirati i Herceg-Bosnu kao treći entitet, Antonić smatra da Srbi u BiH nemaju interesa da „rasturaju daytonski aranžman zbog hrvatskog trećeg entiteta“.

Antonića brine što bi time Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Glamoč ušli u hrvatski entitet iako su naseljeni dominantno srpskim stanovništvom. (svojedobno su postojali, mišljenja sam opravdani, prijedlozi da se ovi teritoriji u BiH razmjene za  okupiranu Bosansku Posavinu koja je prije rata bila dominantno hrvatski teritorij).

Hrvatska bez BiH nema stratešku dubinu

Antonić u nastavku analize piše da „Hrvatska ne sliči na zaokruženu državu, već više na granični pojas – s obzirom na to da je s Krajinom nastala kao štit prema Turcima. Ona nema stratešku dubinu i može se presjeći na svakom pravcu, te kao takva može postojati samo pod nečijom zaštitom. Kad nema NATO-a, nema ni Hrvatske“.

Hrvatska BiH

Na stranu, rekli smo, Antonićeva kroatofobija vidljiva u izjavi da je Hrvatska nastala kao štit prema Turcima, čime se negira hrvatski državnopravni kontinuitet iz ranijih razdoblja i hrvatsku naciju smatra „veštačkom nacijom“. To je velikosrpska patologija laži koja će se Beogradu kad-tad jako obiti o glavu, a već im se i obila 1995., ali i 2009. gubitkom Kosova.

Iz navedenih Antonićevih rečenica treba podvući dvije činjenice. Prvo, Srbi se, što je svima, osim dudekima jasno, ne mire s postojanjem samostalne hrvatske države, a na jačanje Istoka i mogući raspad NATO saveza gledaju kao na priliku za ponovno ćeranje iako podsvjesno – neovisno o verbalnoj retorici da Hrvatska nije ništa bez NATO-a i da bez SAD-a ne bi pobijedila u Domovinskom ratu – znaju da ne bi dobro prošli u novome izravnom obračunu s Hrvatskom (neki Srbi, poput primjerice Srđe Trifkovića, ponajboljega srbijanskog geopolitičara, strahuju da bi Hrvatska vojska po direkciji NATO-a mogla biti određena za  zaposjedanje Drine i gradova u RS-u kao zapadne operacije ukidanja tog entiteta).

Drugo, Antonić ispravno ističe da Hrvatska bez Bosne i Hercegovine nema stratešku dubinu. BiH je zaista hrvatska strateška dubina te s Hrvatskom čini geopolitičko jedinstvo. Toga je svjestan Antonić, ali, na žalost, ne i brojni domaći političari i medijski djelatnici koji kontinuirano šire mržnju prema Hrvatima u BiH.

U Hrvatskoj se slabo geopolitički promišlja pa se tako javno ne slažu ni moguće hrvatske geopolitičke kombinacije za BiH. O geopolitici se u Hrvatskoj malo znade, a i oni koji nešto znaju, uz rijetke iznimke, smatraju politički nekorektnim javno iznositi određena geopolitička promišljanja koja bi se mogla shvatiti kao miješanje u pitanja susjedne države. Kao da u toj državi ne žive Hrvati i kao da upravo međunarodna zajednica nije podijelila tu državu i stvorila jedan neodrživi konstrukt.

Antonićeve tri inačice

U geopolitičke kombinacije upustio se Antonić nastojeći se uživjeti u poziciju hrvatskoga nacionalističkog uma. Antonić vidi tri moguće hrvatske kombinacije za BiH. Zbog zanimljivih promišljanja prenosimo ih u cijelosti:

„Inačica 1. Maksimalni hrvatski cilj svakako bi bio da Hrvatska proguta cijelu BiH i izbije na Drinu. Ali, ako bi se po modelu ‘Oluje’ NH 2.0 (Nezavisna Država Hrvatska 2. 0., nap. D. D.) riješila Srba iz RS, taj model mekoga genocida Hrvatska ne može primijeniti na Bošnjake. U koju, naime, od susjednih država uputiti njihovu traktorsku kolonu? Zato je ovo rješenje, čak i s obzorja hrvatskog nacionalističkog uma, zapravo nerealistično.

Inačica 2. Minimalni hrvatski cilj skraćivanja ‘mekoga trbuha’ bio bi da se u BiH formira hrvatski entitet pa da se on, u sljedećem koraku, pripoji Hrvatskoj. Ali to bi podrazumijevalo i pravo da se Republika Srpska pripoji Srbiji. Međutim, time bi ojačana i proširena Srbija ušla u hrvatski ‘meki trbuh’. Ovo je rješenje realističnije od prethodnoga; ali, mislim da je to nešto što Hrvati najmanje žele.

Inačica 3. Ova opcija čini se realnijom i optimalnom po interese NH 2.0: dobiti treći entitet, a zatim se udružiti s Bošnjacima i počistiti Republiku Srpsku. Bošnjaci danas, naime, efektivno i u teritorijalnom kontinuitetu, kontroliraju tek trougao Zenica-Tuzla-Sarajevo. No oni bi se možda mogli pridobiti kao saveznici Hrvatima ako bi im se, primjerice, obećalo spajanje toga trougla sa sadašnjom muslimanskom enklavom u Cazinskoj krajini preko očišćenih srpskih teritorija. Zar ne bi muslimani u BiH, tako, konačno mogli dobiti svoju zaokruženu unitarnu državu, koju neprestano sanjaju? A Hrvatska bi, anšlusom Herceg-Bosne i dijelova Republike Srpske,značajno povećala svoju stratešku dubinu te u svom trbuhu dobila tek malenu bošnjačku državu.“

Nakon što je iznio navedene kombinacije, Antonić zaključuje: „Ako je ova analiza točna, a čitatelji neka o tomu prosude, jasno je da je za Srbe flertovanje s idejom trećega, hrvatskog entiteta poprilično rizična igra. Hrvati bi, naime, mogli pridobiti Srbe za saveznike tako što bi im obećali kako će u sljedećem koraku ići na raspad BiH po principu: hrvatski entitet Hrvatskoj, srpski Srbiji (inačica 2). Ali što bi Srbima jamčilo da, kada dobiju treći entitet, Hrvati ne bi prešli na inačicu 3: savez s muslimanima, u cilju uništenja Republike Srpske i protjerivanja Srba preko Drine?“

Antonićeve strepnje, naravno, potpuno su irealne (čak i u racionalnim dijelovima koji se ne odnose na srpski kroatofobni narativ o genocidnim Hrvatima, nego na geopolitička promišljanja) kad je u pitanju sadašnja hrvatska politika.

Hrvatska praktički od Tuđmanove smrti ne vodi ozbiljnu vanjsku politiku i geopolitiku. Hrvatski političari boje se javno spomenuti treći entitet, a kamoli da bi u bilo kakvim kombinacijama postojali planovi izneseni u trima Antonićevim inačicama. A ti bi planovi – ako među njima zanemarimo Antonićeve izljeve ljubavi prema Hrvatima – trebali postojati. I zadnjim je naivcima jasno kako BiH ovakva kakva jest nema budućnosti i kako će kad-tad doći do nove podjele karata. Zna li Hrvatska što želi s BiH? Jesmo li sposobni racionalno geopolitički i geostrateški promišljati svoju poziciju?

Tiho etničko čišćenje Hrvata u FBiH

FBiH

Srpska je politika u BiH takva kakva jest, a svodi se na cilj ujedinjenja sa Srbijom. Hrvatsku i Hrvate u BiH srpska politika u BiH više mnogo ne dotiče jer su Hrvati odavno etnički očišćeni iz Republike Srpske.

S druge strane, nasuprot fizičkom etničkom čišćenju u RS-u, u Federaciji BiH provodi se tiho etničko čišćenje. Bošnjački odabir Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH nije samo akt podčinjavanja tamošnjih Hrvata, nego i jasna poruka Hrvatima da nemaju što tražiti u BiH.

Cilj je političkoga Sarajeva, bilo da govorimo o bošnjačkim nacionalistima ili o titoističko-kvazigrađanskoj platformi, potpuno raseliti i podčiniti tamošnje Hrvate i dugoročno stvoriti bošnjačku državu. (Dakako, slabljenju hrvatske pozicije u BiH pridonose i slabosti politike tamošnjih hrvatskih lidera, no to je posebna tema.) Prvi je korak pokoriti Hrvate, a dugoročno je meta i Republika Srpska.

Jasno je kako u okviru ovakvih planova Sarajevu smeta svaka ideja o uspostavi trećega hrvatskog entiteta i kako se bilo koja obljetnica Herceg-Bosne kriminalizira, za što se često koriste i etnički Hrvati – većinom plaćenici, a manjim dijelom korisne budale – koji su na liniji kvazigrađanske platforme. A koristi se (premda oni toga u pravilu nisu svjesni) i one koje se ponekad pogrdno naziva dodrinašima. To su oni koji i danas, 2019. godine, u situaciji dok se teško kontrolira i Neretva, potpuno ignoriraju stvarnost i Hrvatsku i dalje vide na Drini.

Naime, na dijelovima hrvatske desnice, koju se često povezuje s pravaštvom, i dalje se sanjari o Hrvatskoj na Drini (protiv čega nitko ne bi imao ništa protiv kad bi to bilo realno). U skladu s time, dodrinaši se protive formiranju trećega entiteta jer bi to, kažu oni, značilo legalizaciju Republike Srpske. One koji zagovaraju treći entiteti, dodrinaši smatraju maltene srpskim slugama.

Nema trećega entiteta bez konsenzusa u RH o tomu

Davor

Argument o legalizaciji Republike Srpske, naravno, potpuno je besmislen. Republiku Srpsku nije legalizirala Hrvatska, nego dična tzv. međunarodna zajednica. Republika Srpska etnički je očišćena od Hrvata, a bilo kakav masovniji povratak izbjeglih danas je potpuno nerealan.

Krajevi o kojima pripovijedamo, Bosna i Hercegovina, krajevi su iz kojih se bježi, a ne u koje se vraća. S druge strane, ako se ne formira treći entitet i konzekventno prolongira institucionalno nasilje nad tamošnjim Hrvatima i ono malo Hrvata pobjeći će iz BiH, pa će biti ne samo legalizirana RS, nego će vrlo brzo doći i do legalizacije FBiH kao bošnjačkoga entiteta. Entiteta koji bi dugoročno mogao postati jedan od glavnih rasadnika radikalne vehabijsko-selefijske inačice islama u Europi.

Argumenti dodrinaša vrlo su slični argumentima srpskih nacionalista glede Kosova (pri čemu, dakako, nemam namjeru uspoređivati hrvatske i srpske nacionaliste jer je to neusporedivo: i najveći srpski ljevičari veći su nacionalisti od prosječnoga umjerenog hrvatskoga desničara). Veći dio srpskih nacionalista, naime, ne želi podjelu Kosova i pripajanje sjevera naseljenoga Srbima Srbiji.

Oni smatraju da će se time legalizirati otimačina Kosova. Radije, kažu oni, potpuno ignorirajući demografske pokazatelje, treba pričekati povoljnije uvjete, pa uzeti natrag cijelo Kosovo. Tako i dodrinaši, potpuno ignorirajući stvarnost i demografske pokazatelje, misle kako će sutra možda doći do povoljnijih okolnosti te onda i moći izbiti na Drinu.

Argumenti i jednih i drugih krajnje su besmisleni i iracionalni: nije li, naime, bolje danas uzeti ono što je moguće – kod Hrvata to je treći entitet, a kod Srba sjever Kosova – pa nakon što se tako „osiguraju“ barem ti krajevi – čekati te bolje okolnosti? Je li bolje čekati bolje okolnosti, ako do njih ikada dođe, s nečim u rukama ili ni s čim? Zdrav razum ima samo jedan odgovor na ovo pitanje. Uostalom, sama činjenica da je kroatofobno Sarajevo protiv trećega entiteta jasno svjedoči da je on nesumnjivo hrvatski strateški interes.

„I kad bi htjeli treći entitet, nije izgledno da on bude formiran“ – krajnji je argument protivnika formiranja hrvatske jedinice u BiH kad se nastoji racionalizirati hrvatsku poziciju u toj državi. I pritom su u pravu. Dok god Hrvatska konsenzualno ne odluči da je hrvatski strateški cilj formiranje trećega entiteta, on ne će biti formiran. Da bi se nešto postiglo, prvo moraju postojati jaka volja i agenda da se to postigne. Tko je 1985. mogao pomisliti da će 1991. biti formirana hrvatska država? Tuđman je imao viziju, volju i čvrstinu i na kraju je baš zahvaljujući tomu uspio.

Lobirati u Washingtonu i iskoristiti promijenjene geopolitičke okolnosti

Gdje Hrvatska treba tražiti saveznike za formiranje trećega entiteta? Prije svega u Washingtonu, u gradu u kojemu Bošnjaci imaju mnoštvo lobističkih ureda, a Hrvati niti jedan. Današnja daytonska BiH čedo je SAD-a i bez SAD-a ništa se ne će promijeniti u susjednoj državi.

Neprijeporna je istina da je Washington proteklih godina vodio politiku prema BiH protivnu hrvatskim interesima. Očigledno su se favorizirali Bošnjaci, u čemu treba svakako tražiti i američko pranje od politike na Bliskom istoku. Međutim, promjena ne dolazi od toga da konstatiramo da postoji loša situacija, nego od toga da loše okolnosti nastojimo eliminirati.

Može li Hrvatska u Washingtonu izlobirati bolju poziciju? To je teško predvidjeti, ali je jedno sigurno: ne ćemo doznati kakve su nam perspektive ako ne pokušamo. Gdje Hrvatska treba tražiti svoj argument u pokušaju približavanja hrvatskih stajališta (koje tek treba istaknuti jer, kako rekosmo, formiranje trećega entiteta nije proklamirani službeni cilj Zagreba) Washingtonu? Treba ga tražiti u promijenjenim geopolitičkim okolnostima.

Pred tri mjeseca na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća analizirajući srodne teme, zapisao sam sljedeće: „Hrvati u Bosni i Hercegovini i službeni Zagreb trebali bi pomno pratiti i analizirati što bi zbližavanje Rusije i Turske odnosno Turske i srpskoga čimbenika moglo donijeti u BiH.

Točno je da bi Putin mogao utjecati na Dodika da ublaži svoju prosecesionističku retoriku, no ono na što treba paziti mogućnost je dogovora Bošnjaka i Srba na hrvatski račun. Neku vrsta toga dogovora početkom devedesetih zastupali su akademik Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić.“

Isti sam članak zaključio ovim riječima: „U situaciji zbližavanja Turske i Rusije, odnosno Turske i Srba, hrvatska diplomacija trebala bi poduzeti što širi spektar aktivnosti na planu lobiranja u Washingtonu. Zbližavanje Rusije i Turske, koje se održava i u odnosima Turske i Srbije/BiH, zasigurno nije osobito drago Sjedinjenim Državama.

U takvim okolnostima hrvatski je interes nametnuti se kao jedini pouzdani saveznik zapadne politike u BiH. Ne, dakako, putem lobiranja u američkome veleposlanstvu u Sarajevu (koje već godinama služi kao bošnjački servis), nego izravnim lobiranjem u Trumpovoj administraciji.

Trump je vrlo pragmatičan političar spreman na kompromise, dogovore i promjenu do sada ustaljenih obrazaca na međunarodnoj sceni. Kairosa je potrebno povući za čuperak sada. Pitanje je hoće li postojati druga prilika.“

Jesu li hrvatski političari svjesni geopolitičke realnosti i brine li njih uopće položaj Hrvata u BiH – osim na folklornoj razini? To je preliminarno pitanje koje bi, bojim se, otkrilo sve razloge hrvatskih neuspjeha u BiH, ali i šire svih proteklih godina…

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Ishod ovih izbora će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima

Objavljeno

na

Objavio

Zašto se žalimo na ponudu? Svi mi punoljetni državljani RH imamo aktivno i pasivno pravo glasa na predsjedničkim izborima, dakle, možemo glasati, a možemo se i kandidirati.

Vrlo često se piše o apstinentima i razlozima njihovog neizlaska na birališta, no rijetko se tko dotiče nekonzumiranja pasivnog biračkog prava, tj. pitanja zašto se mi ostali nismo kandidirali, u ovom slučaju – zašto se nitko drugi od 3,8 milijuna ljudi pravom glasa nije upustio u predsjedničku utrku, nego samo njih dvadesetak, od kojih je na koncu jedanaest uspjelo sakupiti potrebnih deset i više tisuća potpisa za kandidaturu.

Većina hrvatskih državljana nema tu vrstu ambicije, procjenjujući kako nije za visoku politiku. Neki su možda uvjereni u vlastitu pamet i sposobnost, ali nemaju stvarni ni društveni kapital za prikupiti potpise.

Opet, preostaje jako puno ljudi, vjerojatno stotine njih, koji bi, da su zapeli i istaknuli kandidaturu, mogli ispuniti i taj formalni uvjet. No, iz različitih razloga nisu, i sada, kad se sve zbroji, tu smo gdje smo, naša politička zajednica je za sljedeći petogodišnji mandat izlučila ovih jedanaest kandidata. To je naša istina, to smo mi u političkom smislu, u dobrom i lošem.

Stoga, reći kako je ponuda jadna i bezvezna ne govori samo o tih jedanaest kandidata već i o hrvatskom političkom korpusu u cjelini, koji se, iako svi državljani imaju i pasivno biračko pravo, na koncu sveo na ove kandidate. Stoga ih, u tom elementarnom smislu treba respektirati. To je jedanaest državljana RH koji su odlučili iskoristiti svoje pasivno biračko pravo i kandidirati se za Predsjednika, nakon što su uspjeli prikupiti potrebne potpise, razumno postavljen uvjet koji služi izbjegavanju zagušenosti ponude autsajderima.

Motivi kandidata su različiti. Neki iza sebe imaju politički i društveni, pa i financijski kapital, i ozbiljni su pretendenti na funkciju. Takav kandidat se doista natječe za Predsjednika RH kako bi postao Predsjednik RH.

Neki drugi su iskoristili predsjedničke izbore kao izlog kako bi dobili vidljivost za parlamentarne. Procjenjuju da nemaju šanse za pobjedu, ali koriste ih kao odskočnu dasku za dalje. Izvrstan posao u tom smislu je napravio Sinčić na zadnjim predsjedničkim izborima. Neki su potpuni autsajderi, a iz nekog razloga doista misle kako mogu pobijediti.

No to je njihov problem, sve dok svojim deluzijama ne ugrožavaju javnu sigurnost. Neki su puki ekshibicionisti, pa im prijaviti se na reality show, oboriti neki besmislen rekord za Guinnessa, objaviti pedesetu knjigu poezije ili prijaviti se za predsjedničke izbore dođe na isto.

Neki najmutniji su samo zečevi koji su ubačeni u utrku pomoći jednom, a odnemoći drugom kandidatu. Svi oni, taj cvijet naše političke zajednice, natječu su za neobičnu funkciju koja predstavlja anomaliju unutar našeg političkog sustava.

Iako od 2000. imamo de facto parlamentarni sustav, Predsjednik Republike Hrvatske se ipak ne bira u Saboru, već izravno od građana. Stoga je Predsjednik čudna figura koja ima lavlju glavu velikog legitimiteta (u drugom krugu u pravilu preko milijun glasova) na mačjem tijelu ovlasti (vrlo sužene na zapovijedanje vojskom, suodlučivanje o vanjskoj politici i tajnim službama).

Paradoks je da Hrvatskom danas, u sklopu većine skrpljene naknadnom političkom trgovinom i prevarom birača, drmaju likovi koji su na parlamentarnim izborima dobili samo nekoliko stotina glasova, dok osoba koju je zaokružilo preko milijun ljudi ima puku reprezentativnu funkciju.

Oligarhija teži tu anomaliju ispraviti tako što bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle opet političkom trgovinom i partijskim dealom, dok bi u stvarnom interesu građana bilo povećati predsjedničke ovlasti i dovesti ih u sklad s voljom birača koja stoji iza te figure. Otpor takvom scenariju na tragu je tendencija onemogućavanja referenduma i gušenja svih drugih mogućih kanala izražavanja političke volje građana mimo filtera oligarhije, partija, medija, agencija i režimskih intelektualaca.

Predsjednički izbori su stoga važni, jer iako onaj tko pobijedi sadržajno, u smislu ovlasti, nema veliku težinu, formalno nosi veliki legitimitet. Uz to, ishod ovih će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima, a vjerojatno i na unutarstranačkim u HDZ-u, a presudno će utjecati i na odnose snaga u SDP-u te na strukturiranje političke scene desno od HDZ-a. Puno toga je na kocki već 22. prosinca.

Logično, najviše može izgubiti onaj koji “brani titulu”. Uzevši u obzir petogodišnju snažnu medijsku i društvenu prisutnost pa i formalnu i neformalnu klijentelu stvorenu u prvom mandatu, veća je bruka ne obraniti “titulu” i ne osvojiti drugi mandat (što se do sada dogodilo samo Ivi Josipoviću) nego ne uspjeti iz pozicije izazivača. Ključna figura u dramaturgiji predizborne kampanje je stoga “braniteljica pojasa” Kolinda Grabar Kitarović.

Ovog tjedna učinila je najtežu pogrešku, nije pretjerano reći i uvredu birača odlukom da ne izađe na sučeljavanje s drugim kandidatima. Funkcija predsjednika je uglavnom reprezentativna, a javni govor, nastup, debata, sučeljavanje argumenata jest srž takve simboličke funkcije. Predsjednički izbori su, dramaturški gledano, atraktivniji od parlamentarnih, na kojima je više izbornih jedinica, puno kandidata i različitih situacija, dok je ovdje je sve pregledno i čisto, glava o glavu.

Ljudi vole sučeljavanja, a ne monologe, pripravljene u PR kuhinjama. Stoga se s pravom osjećaju izigrano jer sučeljavanja u prvom krugu, krivnjom Kolinde Grabar Kitarović neće biti. Čega se boji? Izbjegavanjem debate sigurno je izgubila dio glasova koji je vjerojatno veći od onoga kojeg bi eventualno bila izgubila za nju najnepovoljnijim tijekom diskusije s protukandidatima.

Istina, u sučeljavanju bi ju se moglo izvući na čistac oko pobačaja, Istanbulske konvencije, Trilaterale, potpore Hilary Clinton, nereagiranja kod gušenja referendumskih inicijativa, titranja Vučiću i puno drugih stvari, ali ni protukandidati nisu bez slabih točaka. Štoviše, nije sigurno da bi sučeljavanja uopće odgovarala glavnim rivalima, jer bi u njima “mali” kandidati koristili priliku da ranjavanjem velikih dobiju na vidljivosti.

Kampanja ulazi u prljavu fazu u kojoj se napumpava svaki detalj, a i tu se najkrhkijom pokazuje aktualna Predsjednica. Zadnji spinovi je prikazuju kako neku oholu, bešćutnu političku barunicu Castelli koja moćnim autobusom gazi sirotinju i ne zaustavlja se. Na sučeljavanju je mogla odgovoriti da se vozilo pod pratnjom ne zaustavlja zbog manjih sudara bez ozlijeđenih, dok je ovako sama sebe svela na laku metu.

Polumedvjeđa usluga joj je i tobožnja potpora Crkve. Mediji su iz propovijedi kardinala Bozanića na misi povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana izvukli dio kojeg su protumačili kao potporu Kolindi Grabar Kitarović. Priča se toliko napumpala da ispada kako joj je Kardinal dao eksplicitnu potporu, štoviše da se zadao u Kolindinoj kampanji kao Bujanec prije pet godina.

No iz navedene propovijedi to uopće nužno ne proizlazi. Još jednom se pokazuje važnost hermeneutike i u dnevnoj politici. A sve i da je navedeno tumačenje točno, pitanje je koliko to može utjecati na ishod izbora. Valja se prisjetiti kako miljenici crkvenog vrha nisu bili ni Mesić ni Josipović pa ih to nije spriječilo u izbornoj pobjedi.

Po sadašnjem stanju stvari, ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, postat će Predsjednik Republike. Priliku mu, u samom finišu kampanje, otvara Kolinda Grabar Kitarović nizom nepromišljenih izjava i poteza, od kojih je za nju potencijalno najpogubnija odluka o izbjegavanju sučeljavanja. Č

ast svima koji su bili aktivni u ostvarivanju svog pasivnog biračkog prava i kandidirali se, za razliku od nas 3,8 milijuna koji smo po tom pitanju ostali pasivni pa ćemo sudjelovati u biranju samo aktivno. Ali ostaje visjeti u zraku elementarno pitanje: Kako možeš pretendirati na to da zastupaš četiri milijuna ljudi ako nisu u stanju izaći pred nekoliko konkurenata i sučeliti programe, argumente, mišljenje?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari