Connect with us

Kolumne

Davor Dijanović: Valjda se neće ponovno dopustiti da nakon desničarskih svađa ljevičari ponovno dođu na vlast

Published

on

Sve što je Milanović do sada radio na planu unutarnje politike je osporavanje nacionalnoga identiteta i nacionalnih simbola

Uoči parlamentarnih izbora na stranicama Hrvatskog tjednika podsjetili smo na najgore poteze Vlade Vlade koju je vodio Zoran Milanović.

Ukidanje pokroviteljstva Sabora nad bleiburškom komemoracijom, donošenje tzv. Lex Perković s ciljem zaštite udbaških egzekutora, udar na hrvatski jezik ukidanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i donošenja Jovanovićeva pravopisa s rješenjima bliskima srpskome jeziku, nametanje pedofilskoga spolnog odgoja, financiranje protuhrvatskih kulturnih projekata, kriminalne predstečajne nagodbe, proglašavanje Hrvatske „slučajnom državom“, a Domovinskog rata „građanskim ratom“, revitalizacija projugoslavenskih političkih narativa…

Stvari nisu nikada crno-bijele. Imao je Milanović i rijetkih dobrih poteza, primjerice kad je usred nereda u BiH posjetio Mostar, no prevladavali su loši i suspektni potezi.

Svi nabrojani potezi, uzevši u obzir da je Milanović za predizborni slogan uzeo krilaticu „Predsjednik s karakterom“ (a karakter je, kao što je govorio Heraklit, čovjekova sudbina) tjerali su na veliki oprez da će Milanović i nakon potencijalnog izbora na predsjedničku funkciju dominantno povlačiti karakterne poteze koji se ne će baš nimalo sviđati nacionalnom-suverenističkom političkom spektru.

Novoprobuđeni državnik i suverenist Zoran Milanović

Govor u izbornoj noći nakon pobjede jako je podsjećao na onaj nakon parlamentarnih izbora 2011. Solidan i nekonfliktan. Iako je već postojalo iskustvo postupaka nakon „premijerskog govora“, politički naivci i poneki dobronamjernici nadali su se da ovaj put ne će biti tako. Sada Milanović ipak ne će biti vezan kadrovima SDP-a pa će voditi bolju politiku. Ovako su razmišljali i pojedini politički analitičari desno-konzervativne orijentacije.

Kod nekih je desnih komentatora slijepilo (da ne kažemo i glupost koja se nikada ne umara) išlo toliko daleko da su Milanovića proglašavali novoprobuđenim suverenistom i državnikom. Neki od tih bajnih analitičara navodno desne orijentacije – nomina sunt odiosa – javno su govorili kako je Milanović bolji izbor od Kolinde Grabar Kitarović.

Pisac ovih redaka nije podlegao takvim smiješnim prognozama jer je znao da je Milanović do tada samo redovito konzumirao PR talbete. Gostujući u podcastu Velebit nekih tjedan dana nakon izbora rekao sam da se ljudi rijetko mijenjaju nakon pedesete godine i da će se već tamo u petom ili šestom mjesecu desničarima dizati kosa na glavi od Milanovićevih izjava.

Na početku mandata Milanović je bio najbolji. Naime, šutio je, čemu je pridonijela i korona. Čim je progovorio otklonio je svaku sumnju. Stari legendarni Zoki je ponovno tu, u tvrdoj kohabitaciji sa svima i sa samim sobom.

Od bisti do ploče HOS-ovcima

Jedan od prvih Milanovićevih poteza bio je – stara je to škola – usmjeren na razgradnju identitetskih elemenata. U svome thermidorskom aktu Milanović je izbacio sve biste iz Ureda Predsjednika i tako se ustoličio kao prvi dan novoga kalendara. Ništa prije mene ne postoji, sve kreće od mene. Iako se nekome ljevičaru ili velikome progresivcu te biste mogu činiti jedino kao nakupina nekoga materijala oblikovana u više ili manje uspješan umjetnički akt, simbolička poruka bila je vrlo jasna.

Nakon ovoga poteza uslijedila je korona kad se je Milanović povukao u privatnost i poštedio općinstvo svojih mudrih izreka, tzv. zoranizama. Čim se je epidemiološka situacija malo popravila veliki učitelj, prosvjetitelj i akademik Zoran Milanović izišao je iz svojih odaja i krenuo, u starome „mi ili oni stilu“, proizvoditi nove konflikte. Izjavio je kako ploču s imenima poginulih hrvatskih branitelja HOS-a treba baciti u smeće.

Time je Predsjednik Republike pljunuo na žrtvu onih koji su mu omogućili da danas bude na svojoj funkciji. Opravdanja kako se tu radi o ustaškom pozdravu su, naravno, infantilna. HOS se legalno registrirao s tim pozdravom upravo u vremenu Račanove SDP-ove Vlade.

Ustašoprofiteri

Nakon izjave o ploči, gotovo kao koordinirano, ustaše i partizani vratili su se u političko-medijski prostor, a najviše su ih potencirali oni mediji koji inače jako vole jamrati o okretanju budućnosti.

Naravno, jamranje se redovito javlja kad se zazove lustracija, inače je prošlost pogodna za manipulacije i difamacije. Tih dana zbog epidemiološke situacije nitko živ od političara, novinara i analitičara mrske desničarske orijentacije nije jednom riječju spomenuo ustaše i partizane, no to nije bio razlog da ne krene medijska kampanja o ustašizaciji Hrvatske.

Milanovićev ispad pokazao je da ljevica žudi za raspravama o ustašama. Bez ustaša – kojih nema jer su ih humanisti istrijebili ili protjerali 1945. – oni očito nemaju razlog postojanja niti suvisle teme koju bi ponudili svojim biračima. Aktualne ideološke rasprave ponovno je potaknula ljevica jer ljevica ne može bez demoniziranja i borbe protiv fiktivnih neprijatelja. Slika neprijatelja i mržnja glavno su pogonsko gorivo ljevice danas.

Ustašoprofiteri ne mogu bez ustaša, ustaše su njihova trajna opsesija, ali i izvor zarade za bezbrojne politikante, pseudostručnjake i ljudskopravaške udarnike. Da nema ustaša hrvatska ljevica jednostavno se ne bi imala čime baviti. To je ne samo psihološki, nego i psihijatrijski problem.

„Predsjednik s karakterom“ svoj je mandat započeo obećanjem da će inzistirati na tome da nikoga namjerno ne povrijedi. Shvaća li on što je majkama, očevima, udovicama ili djeci poginulih HOS-ovaca značila njegova izjava? Je li on uopće svjestan što je rekao i napravio? NORMALNO da je. „Rat je završio, normalno“ – vrištalo je iz jednoga Milanovićevog predizbornog plakata. No rat protiv Domovinskog rata očito nije završio. Kriminalizacija je i dalje na djelu. A nije završio ni rat protiv hrvatskoga identiteta koji će se, nemojmo u to sumnjati, nastaviti i intenzivirati jer je predsjednička funkcija danas u državi najutjecajnija PR pozicija za nametanje vlastitih stavova. A vidimo kakve stavove Milanović ima i zagovara. Kontinuitet prije svega.

PR stručnjak Srećko Šojić pisao govor Milanoviću?

Milanovićev govor na proslavi Dana oružanih snaga RH i Dana Hrvatske kopnene vojske započeo je s „gospođe i Srecko Sojicgospođo“. Kao da mu je govor pisao PR savjetnik Srećko Šojić. Nedostajao je još samo Dimitrije Pantić pa da Milanović do kraja iziđe iz tesne kože.

Govor toliko jadan da bi ga bolje smislio kronični alkoholičar kad ga u podne probude nakon 3 sata sna i teške alkoholne noći. Poručio je Milanović u tome mamurluk govoru da će na sljedećoj obljetnici Dana oružanih snaga vojnicima čestitati neki drugi predsjednik ili predsjednica. Znači li to da će Milanović zaobilaziti sljedeće četiri obljetnice ili možda namjerava abdicirati – tko znade samo Bog.

Samo Bog znade što se našem Zokiju mota po glavi. Glavi koja nije ne-inteligentna, ali očito ima neke gadne probleme s hrvatskim identitetom. U konkretnom slušaju s datumom koji je bio široko prihvaćen u narodu kao Dan državnosti do 2000. godine. Kasnije SDP-ovo proglašenje 25. lipnja Danom državnosti bilo je tragikomično ako znamo da je Partija toga dana, prilikom glasovanja o hrvatskoj samostalnosti i suverenosti, napustila Sabor.

Ne poštujem državne praznike – normalno!

Kako bi još dodatno zakuhao kašu i dodatno polarizirao društvo Milanović je izjavio da za njega 30. svibnja nije Dan državnosti. U skladu s time, dosljedno mora se priznati, nije se ni pojavio na obilježavanju Dana državnosti (u skladu 30. svibnjas onom da bira Tita, a ne Tuđmana ne treba sumnjati da će se pojaviti 22. lipnja u Brezovici iako se toga datuma nije dogodilo baš ništa). Takvo ponašanje nije ponašanje državnika. Čak da netko i ima rezerve prema nekome datumu, ako je predsjednik države onda se jednostavno mora pojaviti na proslavi službeno propisanog Dana državnosti. To nalaže elementarna pristojnost.

No ne mari naš Zoki za pristojnost, ali mnogo ni za druge demokratske uzuse. Naš predsjednik tako – normalno! – možda ni ne namjerava izići na izbore. Nije još siguran. Takvu izjavu nikada u povijesti zapadnih demokracija nije dao niti jedan predsjednik. Naime, takve se izjave jednostavno ne daju. I tu je naš Zoki avangarda. Normalno!

U skladu s ovlastima, sve što je Milanović do sada radio na planu unutarnje politike odnosi se na dezavuiranje nacionalnog identiteta i nacionalnih simbola. Radi li on to namjerno ili zbog nekih političkih neuroza ili potreba za provokacijom – ostavljam čitateljima da se sami time pozabave. Znade Milanović imati i vrlo suvislih izjava kada hoće pa je zaista misterij veći od Međugorja što se njemu ponekad mota po glavi.

Ljevičari nas svađaju s Mađarskom, ali o Srbiji šute

Na planu vanjske politike, srećom, Milanović do sada nije imao mnogo poteza. Posjetio je Sloveniju, a nastavio je i sa svojom protumađarskom politikom. Iako je najprirodnije da danas baš s Mađarima imamo najbolje odnose, Milanović ne propušta priliku da nas svadi s Budimpeštom i Orbanom. Nedavno se tako jako uživio u komentiranje nekakvih karti velike Mađarske.

Szijjarto: Fake news tvornice preko svojih laži ne libe se okrenuti narode jedne protiv drugih

Iako, naravno, takve karte, čak ako su i folklorne, treba bezuvjetno osuditi zanimljivo je kako naši vrli ljevičari nemaju potrebu na isti način osuditi velikosrpske karte. Ili recimo četničke spomenike u Vukovaru. Iako s Mađarima de facto nismo ratovali od 1848., od vremena bana Josipa Jelačića, a Srbi su do pred 22 godine držali okupiranima dijelove Hrvatske, naši ljevičari šute na jačanje četništva u Hrvatskoj (na što je upozorila SOA-a). Ali napadati Mađarsku je jednostavno in. Oni, očito, jednostavno preziru hrvatski srednjoeuropski identitet i žele nas nepovratno ostaviti na Balkanu. Svađanje s Mađarima koji su nam pomogli u vremenu Domovinskoga rata siguran je recept za ostanak na Balkanu, ali i za otklon od suverenističke politike.

Tome će dodatno pridonijeti i vrlo vjerojatno Milanovićevo ignoriranje budućih susreta Inicijative triju mora. Hrvatskoj su ljevičari namijenili ulogu talaca Zapadnog Balkana i od te uloge ne odustaju. Lakše je loviti u mutnome u balkanskome mulju, nego poštivati zakone i vladavinu prava u koliko toliko uređenoj srednjoeuropskoj državi. A tome se nerijetko pridružuju i navodni demokršćani sa svojim nezasitnim kriminalnim porivima koji ponekad idu do granica psihopatologije i teškoga primitivizma, kako gledamo u kriminalnim aferama ovih dana.

Zato na dolazećim izborima za Hrvatski sabor trebamo biti jako oprezni i ne ponavljati stare pogrješke. Kad se je prije drugoga kruga predsjedničkih izbora upozoravalo da bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uz sve mane nije ista kao i Zoran Milanović, mnogi vrli desničari sladostrasno su se hvalili kako ne će izići glasovati u drugome krugu, a nekoliko desetaka tisuća njih glasovali su i za Milanovića, valjda prema onoj što gore to bolje ili su i sami zaista vjerovali u novokomponiranog suverenista Milanovića.

Sada ćemo svi kušati plodove njihove stupidne politike. Ovaj put valjda će biti više pameti pa se ne će dopustiti da nakon desničarskih svađa ljevičari ponovno dođu na vlast.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari