Pratite nas

Komentar

Davor Dijanović: Za papu Franju ne postoji problem migrantskog nasilja, ali je zabrinut zbog suverenista i populista

Objavljeno

na

Vrlo čudnovata politika pape Franje

Početkom ovoga mjeseca azilant iz Sirije u Stuttgartu je mačetom ubio drugoga muškarca. U srpnju 2016. godine migrant iz Sirije mačetom je ubio trudnu ženu u jednome mjestu pokraj Stuttgarta.

Prošloga mjeseca u dva su migranta u Njemačkoj u devet dana tri osobe gurnuli pod vlak, a među njima i osmogodišnjeg dječaka. U lipnju 2015. godine islamisti su u Francuskoj, u tvornici industrijskog plina blizu Lyona odrubili glavu jednome muškarcu.

Naveli smo tek neke od primjera migrantskog nasilja u Europi. Nismo naveli niz terorističkih napada koji su u Europi počinjeni nakon migrantske krize 2015.

Nismo naveli masovna silovanja žena, od kojih su svakako medijski bila najbolje popraćena ona iz Silvestrova 2016. u Njemačkoj. Nismo naveli ni to da su u Hrvatskoj već zabilježena dva pokušaja silovanja od strane migranata.

Nismo naveli ni činjenicu da mnoga predgrađa gradova sjeverne i zapadne Europe već danas sliče na Bliski istok i Sjevernu Afriku i predstavljaju „no-go“ zone u koje se ne ulazi bez policijske zaštite.

Trebaju li Europljani biti zabrinuti zbog ovih pojava? Nitko razuman ne dvoji da bi trebali biti. Europski identitet i sigurnost sve su ugroženiji, čemu osim migracija presudno pridonosi činjenica da je Europa danas kontinent smrti, ali kontinent koji se s neviđenom mržnjom obračunava sa svojom poviješću, kulturom i tradicijom. Mi već danas živimo u vremenu postkršćanske Europe, ali i vremenu protukršćanske Europe.

Sve smo do sada vidjeli, ali da rimski prvosvećenika poziva muslimane u Europu još nismo

I dok navedene pojave i destruktivni procesi očito nimalo ne brigaju europski politički tzv. mainstream čudo je veliko što ih ignorira i sam vrh Katoličke crkve. Od pape Franje ne samo da nikada nismo čuli oštru, jasnu i nedvosmislenu osudu migrantskog nasilja, nego aktualni papa poziva europske političare da bezuvjetno prime migrante u Europu.

Možda netko nije ljubitelj križarskih pohoda i zbog toga ne simpatizira papu Urbana II. (1088. – 1099.). No, što tek reći o papi Franji i njegovome pozivanju migranata u Europu? Sve smo do sada vidjeli, ali da rimski prvosvećenik poziva muslimane u Europu to još nismo.

Međutim, ako papa Franjo nije zabrinut zbog migrantskog nasilja i identitetskog inženjeringa koji se upravo odvija u Europi zabrinut je zbog „suverenista“ i „populista“, pa je tako u razgovoru za talijanski list La Stampa izjavio da suverenizam predstavlja izolaciju.

„Zabrinut sam kada čujem izjave koje podsjećaju na Hitlera 1934. Izjave koje počinju riječima ‘mi na prvom mjestu’ (…) to su misli koje plaše.“

Tko to papu podsjeća na Hitlera nije pobliže eksplicirano. Je li to Salvini u Italiji? Orban u Mađarskoj? Le Pen u Francuskoj? Ili papa jednostavno sve suverenističke opcije smatra hitlerovskom opasnošću?

Argumentum ad Hitlerum (svođenje na Hitlera) inače je omiljena metoda diskvalifikacije ljevičarskih i globalističkih krugova, a papa Franjo očito jako voli rabiti sličan diskurs.

Nisu problem suverenisti

Realnost je, međutim, nešto posve drugo. Opasnost za današnju Europu nisu nikakvi suverenisti niti populisti. Suverenističke opcije ne žele uništenje Europe, nego veće ovlasti država članica i prekid procesa desuverenizacije europskih naroda.

Među suverenistima se nalazi vrlo mali broj ekstrema, a prevladavaju najnormalniji političari svjesni pogubnosti aktualnih geopolitičkih i kulturoloških procesa. Suverenisti upozoravaju na identitetske i sigurnosne posljedice masovnih i nekontroliranih migracija.

Pojava suverenista predstavlja najobičniji samoobrambeni refleks na pogubne autodestruktivne procese koji se danas događaju u Europi. U svakome drugom vremenu papa bi bio prvi koji bi dao potporu takvim opcijama jer upravo one inzistiraju na očuvanju ostataka kršćanske Europe.

Što se krije iza politike pape Franje kao poglavara Države Vatikanskoga Grada možemo samo nagađati, no jedno je sigurno: treba biti oprezan sa svima koje hvale progresivni i globalistički mediji. Takve pohvale nisu nimalo dobra preporuka…

Davor Dijanović / HKV

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

JESMO LI SE ZA TO BORILI???

Objavljeno

na

Objavio

Odgovor Hrvatskog Vojnika koji odgovara na pitanje… JESMO LI SE ZA TO BORILI???

Čast mi je i ponosan sam, što je ova moja slika, na kojoj sam ja osobno, upotrebljena, podijeljena, lajkana i pokazana tisuće puta u raznim komentarima, čestitkama, u znak podrške braniteljima, Domovinskom ratu, Hrvatskoj vojsci i policiji.

Pogotovo nedavno za Dan pobjede, Dan Domovinske zahvalnosti, Dan branitelja i Dan Oluje!

Hvala Vam svima!

No, mnogi ispod toga, napišu: ŽALOSNO, JESU LI SE ZA TO BORILI ŠTO SE DOGAĐA DANAS??!

Pa, moj nevažan odgovor svima takvima, koji na situaciju danas, postavljaju ovo po meni glupo pitanje.

Prvo, mi smo se borili za Slobodu Hrvatske i zaštitu svih građana Republike Hrvatske, niti smo razmišljali o bilo kakvim strankama, niti političarima, niti što ćemo i kako poslije.

Nas je vodilo srce i ljubav prema Domovini, i ljubav prema našim bližnjima.
Ono što nam je bilo najvažnije, je bilo preživjeti. Da, borili smo se za preživljavanje!!!
Ne za politiku, ne za političare, ne za Europu, niti za ikoga drugoga, nego za svoj opstanak.
Danas cijeli svijet zna da je napad i porobljavanje Hrvatske bilo planirano još od vremena kada je umro Tito. Srpske pretedencija na Hrvatsku traje još od Osmanskog carstva.

Dakle, svi oni koji se pitaju za što smo se borili, moj odgovor Vam je za opstanak i preživljavanje, jer bi i bez otpora i rata bilo opet kao i kod Bleiburga, i bez otpora bi bilo Vukovara i svi bi tako završili, kako su nažalost završili mnogi samo zato što su bili Hrvati. I prije ovog rata.

Zato, nemojte me žaliti, niti druge prave branitelje, niti nas ratne vojne invalide, niti poginule, jer da nije bilo nas, nebi bilo niti VAS! Zato smo se borili!
Ako vaše srce i uskogrudnost to ne vidi, žalim Vas!
Mi smo svjesno išli dati svoj život, svoja tijela, svoja srca i svoju psihu, da bi koliko god to izgledalo malo Vama, vi imali svoj život! Ne, i nije mi žao!

A kako vi živite, što radite, za koga glasate, po kome pljujete, jer su Vam svi drugi krivi, zato što ste vi nesposobni pokrenuti vaša srca, vaše tijelo, vaš um i duh, da bi živjeli kako treba, ne krivite i ne žalite nas, branitelje.
Mi smo se već davno pomirili da ćemo poginuti da bi Vi živjeli!
Krivite sebe, jer mi smo Vam dali Vaš život i Vašu slobodu, a što i kako vi živite odlučujete sami.

Mi smo obranili Vaše živote i Vašu Slobodu, a što ste vi poslije s time napravili, to ide Vama na dušu!

Znam jedino jednu stvar. Ja nisam išao u rat iz bilo kakve koristi, niti smo mi branitelji tražili bilo kakve privilegije (ako je privilegija biti bez noge, sa svakodnevnim bolovima u kičmi, mjenjanje proteza svako malo, uzmite si takvu privilegiju) ili razmišljali kako ćemo i što poslije rata, bilo nam je važno obraniti i preživjeti.

I još jedna stvar, koliko vi god pljuvali po braniteljima, ti isti branitelji ponovo će stati za obranu Domovine, jer želimo preživjeti. I da, stat ću ponovo opet, i sa svojim starim veteranima, kao i sa novim mladim časnim hrabrim ljudima ponovo u obranu za svoju Domovinu Hrvatsku!

Jer borili smo se i borimo se za Domovinu Hrvatsku, kakva god ona bila!

Dean Rostohar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Maxportal: Čemu knjiga ‘Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.’? To je šlamperaj

Objavljeno

na

Objavio

foto: Maxportal.hr/isječak

Prije tri dana u ruke mi je došla knjiga “Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.” autora dvojice generala Krešimira Kašpara i Marinka Krešića. U impresumu su kao nakladnici navedeni Hrvatski generalski zbor i Matica hrvatska Grude (BiH), piše Marko Marković/Maxportal u osvrtu “Knjiga koju treba spaliti: “Hrvatski generali i admirali 1991.-1999.” kojega prenosimo:

Knjiga je tehnička napravljena besprijekorno (tiskana u tiskari Grafotisak Grude) i to je jedino što zaslužuje pohvalu u ovoj knjizi koja izgledom pretendira biti leksikon hrvatskih generala i admirala. Ali samo izgledom.

Dvojio sam oko naslova ovog teksta. U prvoj inačici bio je ovakav, onda mi se činio pregrub pa sam ga promijenio, jer knjige, bilo kakve da jesu, ne treba spaljivati.

U međuvremenu sam razgovarao s jednim od autora, generalom Krešimirom Kašparom i upozorio na preočite greške u ‘Leksikonu’, piše Marković.

“Nije to leksikon, to je publicistika. Mi smo koristili javne izvore pa su i greške moguće, a nova knjiga koju radi Ministarstvo to će ispraviti”, kazao nam je Kašpar. Njemu greške nisu smetale i smatra ih nevažnim.

Čemu onda ova knjiga, ako ima grešaka ( i to vrlo ozbiljnih), ako je u pripremi Leksikon generala i admirala HV-a  koji se radi u sustavu Ministarstva obrane i HGZ-a.

Nakon nasumičnog prošetavanja po biografijama generala shvatio da ima neoprostivih grešaka, da ova knjiga ne smije ni slučajno doći do knjižnica, a ne dao Bog da bude arhivirana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ( iako ima CIP NSB-a)  i bude dostupna bilo kome za citiranje.

Već na prvoj biografiji koji smo otvorili, onu generala Rahima Ademija (generali su navedeni abecednim redom) u drugom pasusu ozbiljna greška. Za Ademija piše da  je “iz JNA s činom majora prebjegao u siječnju 1991.”

Rahim Ademi JNA je napustio u srpnju 1991. godine i Hrvatskoj vojsci se priključio krajem srpnja 1991. godine. Osobno sam upoznat s tom operacijom jer sam dijelom u njoj sudjelovao. Bio sam u šorcu i majici kratkih rukava na kolodvoru u Šibeniku i nije bio siječanj.

Knjigu potpisuju dva generala, Marinko Krešić i Krešimir Kašpar pa je za očekivati ozbiljnost, a ne šlamperaj.

Krešimir Kašpar po obrazovanju je profesor komparativne književnosti i engleskog jezika. Prije rata radio je kao novinar i urednik časopisa. Bio je pročelnika Vojnog kabineta čak trojice hrvatskih predsjednika dr. Franje Tuđmana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića. U mirovini je od 1. siječnja 2013. godine, član Hrvatskog generalskog zbora od 2015. godine.

Marinko Krešić po obrazovanju je pravnik. Isusovačku gimnaziju završio je u Dubrovniku, Pravni fakultet u Zagrebu. Do rata je radio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1989. godine je aktivan u HDZ-u, a obrani zemlje priključio su u prvim danima agresije. Najveći dio rata proveo je kao IPD-ovac u različitih brigadama, a od 1994. načelnik je Personalne uprave MORH-a. U mirovinu ga poslao Stipe Mesić u prosincu 2002. nakon skupa potpore Mirku Norcu. Prvi je predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora.

O generalima HVO-a

Navodeći generale Hrvatskog vijeća obrane autori knjige Krešić i Kašpar pišu: “Donosimo popis 77 osoba za koje smo iz javnih izvora našli da se predstavljaju ili ih predstavljaju kao generala Hrvatskog vijeća obrane.  Popis treba uzeti kao neslužbenu informaciju koju tek treba verificirati. Među njima njih 12 ima i generalski čin Oružanih snaga Republike Hrvatske.”

Čemu onda ova knjiga ako je riječ o “neslužbenim informacijama koje tek treba verificirati”, ako je riječ o osobama koje se predstavljaju ili ih drugi predstavljaju generalima”.

Zašto nisu tražili službene informacije!? Zašto npr. nisu nazvali Iliju Vrljića i pitali ima li čin generala!? Rekao bi im da nema. Znam čovjeka, branitelj je, bio zapovjednik 2. brigade, o njemu dobro govore(…)  Netko će ga u kavani pozdraviti “alo generale, kako je“, je li to dovoljno da ga se u knjizi predstavi generalom?

Ako je Kašparu i Krešiću tekst iz nekog lokalnog portala koji će nekoga nazvati generalom dovoljan razlog da ga uvrste na popis generala, onda ajme majko. Tako što ne radi ni jedan portal u Hrvatskoj koji drži imalo do sebe.

Objaviti neistinu o nekome i  pravdati se  informaciju smo pronašli u “javnim izvorima” neozbiljno je i zakonom kažnjivo.

Druga  tema je broj generala HVO-a. U bivšoj, militariziranoj, Jugoslaviji jedan general dolazio je na 160.000 stanovnika, u Hrvatskoj na oko 80 tisuća, a u HVO-u jedan general na cca 6.000 stanovnika.

Važno je spomenuti da postoji generali HVO-a ( do Daytona, kada se HVO spaja s Armijom BiH) i poslije generali hrvatske komponente u Armiji BiH, a u knjizi je sve to udrobljeno. Do Daytona je HVO imao 20-ak generala.

U knjizi je na više mjesta navedeno da su pri izradi knjige prikupljeni podaci iz javnih izvora, a osim preambuli knjige ni jedan izvor nije citiran, kao što nije nisu navedeni ni autori fotografija.

U knjizi se nalazi i nekoliko fotografija autora s Maxportala, koji nije  kontaktiran za pravo korištenja, a to su nam potvrdila još dva fotoreportera. Jedna od njih autor je više desetaka fotografija objavljenih u knjizi. Pokrenu li autori postupak za naknadu autorskih prava Generalski zbor bi, po slobodnoj procjeni, vrlo brzo i olakšali za oko 35.000 eura na ime autorskih prava.

Kao zanimljivost izbrojali smo da 29 fotografija na kojima se nalazi Krešimir Kašpar.

Iz Generalskog zbora smo neslužbeno saznali da ni jedno tijelo HGZ-a nije donijelo odluku o tiskanju knjige, a nekoliko generala koji su vidjeli knjigu kažu nam da su šokirani njenim sadržajem.

Na kraju knjiga u tekstiću pod naslovom “Literatura/izvori” nije navedena ni literatura ni izvori kao što je to uobičajeno i očekivano. Nema ni kazala imena što se smatra standardnim dijelom knjige i što objavi svaki autor koji imalo drži do sebe. Ni jedan recenzent knjige nije naveden u impresumu. “To je publicistika” rekao bi general Kašpar.

Tekst “Literatura/izvori” zapravo je pokušaj pravdanja za greške za koje su autori svjesni da im ima.

“S podacima iz ove knjige, koja je prvo ozbiljno sistematiziranje predmetne građe relativno smo zadovoljni. Sigurno ima pogrešaka, ali one su nenamjerne. Uvjereni smo da će predstojeći leksikon hrvatskih generala i admirala koji se priređuje u organizaciji Ministarstva obrane i Hrvatskog generalskog zbora i koji koristi službene izvore biti korak bliže u postizanju točnih podataka.”

Ako već generali Krešić i Kašpar znaju da se u sklopu Ministarstva obrane i Hrvatskoga generalskog zbora radi ozbiljan Leksikon hrvatskih generala i admirala, čemu onda ova knjiga puna netočnosti i neistina.

Da ne bi bi bili samo kritični treba reći da u knjizi ima i mnoštvo korisnih informacija, ali ako sami autori kažu da ima neistina, kako  znati što je točno, a što netočno i usuditi se citirati ju kao izvor.

Da bi sve bilo šlampavo pobrinuo se i lektor knjige Jozo Marić koji honorar za ovu knjigu nije zaslužio, piše Marko Marković/Maxportal.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari