Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto jugofilima i velikosrbima smetaju lojalni hrvatski Srbi, hrvatski domoljubi

Objavljeno

na

Aktualna mržnja Jugoslavena i velikosrba prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njezino ishodište

Protivno iskrivljenoj percepciji koja je proizvod nekoliko desetljeća jugoslavenske mitologije, odnosno političke patologije, pravaštvo kao hrvatska nacionalno integracijska ideologija, kao temelj hrvatskoga nacionalizma, oduvijek se, na tragu kršćanske etike i morala, odlikovalo etničkom i vjerskom snošljivošću te je bilo daleko od bilo kakvoga ekskluzivizma.

Za Starčevića svaki je narod ‘smjesa različnih naroda, različne krvi. O nijednom Hrvatu ne može se reći, da ne ima krvi n. pr. rimske, ili grčke, ili koje barbarske, a može se reći, da danas ne ima nigdje same i čiste krvi Hrvata iz VII. vieka, kako ni one od nijednoga naroda iz onoga doba’.

O manjinama Starčević je ovako prosuđivao: ‘U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi ne uvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati i ne narivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće. (…) Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam’.

Za Starčevića i ‘Ciganin’ može biti ‘pravi Hervat’ ako radi za samostalnost i slobodu Hrvatske, kao što pojedinci koji su podrijetlom Hrvati, mogu biti izrod, tj. ‘Slavoserbi’.U govoru izrečenome u Hrvatskom saboru dana 16. listopada 1884. Starčević je istaknuo da je ‘lakše (…) sazidati grad u zraku, nego načiniti deržavu bez viere u Boga’. Istodobno, on je, kao praktični katolik koji svaki dan moli časoslov, snošljiv prema tuđim vjerskim uvjerenjima jer ‘narodnost je stvar duševnosti kako i vjera, u nijednoj ne smi biti sile, u nijednoj većina ne odlučuje proti manjine, tu je jedna oseba jednako milonom oseba’.

U izbornome proglasu iz 1881. Starčević poziva: ‘Bez razlike imena, bez razlike vjere, budimo svi graditelji države Hrvatske’.

‘Dolazim kao Slovak, umirem kao Hrvat’

Za velikoga Antuna Gustava Matoša starčevićanstvo je ‘sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje: ‘Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu’.

Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda, a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu’.

Hrvatstvo je i za Starčevića i za Matoša, kao što vidimo iz prethodnih redaka, prije svega duhovno-kulturna i politička, a ne krvna (biološka) kategorija, tako da je za velikoga književnika Hrvat ‘svaki onaj koji vjeruje u Hrvatsku, koji je uvjeren da Hrvatska u svakom slučaju može sama o sebi živjeti’.

Mnogi porijeklom nehrvati ostavili su duboke tragove, zaorali duboke brazde na područjima hrvatske kulture i politike. Pavao Ritter Vitezović, Josip Juraj Strossmayer, Dimitrije Demeter, Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, August Šenoa, Ivan Zajc, Vatroslav Lisinski, Juraj Haulik, Bogoslav Šulek, Boris Papandopulo… Ovo su samo neka od imena istaknutih hrvatskih političkih, književnih i umjetničkih velikana koji su svoje talente ugradili u povijest hrvatske kulture i prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu. Svi su oni primjer političkoga hrvatstva koje pak paradigmatski ponajbolje oslikava znamenita rečenica kardinala Jurja Haulika: ‘Dolazim kao Slovak, umirem kao Hrvat’. Misao hrvatstva je ‘misao etična’ (Matoš), misao koje se oduvijek odlikovala onom istinskom – kako se to pomodno kaže – inkluzivnošću.

Iako su na kraju propale pravaške koncepcije konstituiranja hrvatske nacije kao multikonfesionalne, kršćanske i muslimanske, ni danas nemamo niti najmanjega razloga odricati se naslijeđa muslimanskih književnika koji su se nedvosmisleno deklarirali Hrvatima, kao što su, primjerice, Edhem Mulabdić, Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Hamdija Kreševljaković, Musa Ćazim Ćatić, Adamega Mešić, Mak Dizdar i dr.

U isto vrijeme dok su modernim ljudskopravašima puna usta slobode, tolerancije i jednakosti, i danas u Hrvatskoj postoji otpor i protivljenje prema ideji Hrvatske pravoslavne crkve, tj. prema ideji da mogu postojati pravoslavni Hrvati.

Vlasi i Srbi nisu isto

U Starčevićevo vrijeme posrbljivanje hrvatskoga pučanstva pravoslavne vjeroispovijesti još uvijek nije bilo dovršeno pa su tako u početcima djelovanja Stranke prava upravo pravoslavni vjernici bili jedni od istaknutih podupiratelja pravaške ideologije. Kvaternikov prijedlog o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve, na žalost, nije realiziran, što je u perspektivi, nakon nekoliko desetljeća za hrvatsku nacionalnu misao pogubnoga djelovanja Srpske pravoslavne crkve (SPC), lučonoše velikosrpske ideje – ideje koja se služi lažima i nasiljem u ostvarivanju svojih ciljeva, a koja je uobličena nakon uspostave Kneževine Srbije 1815. godine – dovelo do nacionalne identifikacije većine pravoslavnoga stanovništva u hrvatskim zemljama sa srpstvom (do Kvaternikova prijedloga još se uvijek nije radilo o ireverzibilnome procesu).

Mahom se pritom radilo o pravoslavnim Vlasima koji su u nacionalno-identitetskome smislu postali dio srpske nacije. S obzirom na to da u Hrvatskoj u mnogim područjima vlada veliko neznanje, tako se pojam Vlah i pojam Srbin često izjednačuju iako je povijesno riječ o različitim kategorijama. Vlasi su povijesno predstavljali zasebnu etničku skupinu koja je sudjelovala u etnogenezi brojnih europskih naroda: Rumunja, Bugara, Srba, Makedonaca, današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata (katolički Vlasi koji su se integrirali u hrvatsku naciju), Slovenaca, pa čak i Mađara (o različitim značenjima pojma Vlah vrijedi pročitati odličan članak akademika Augusta Kovačeca ‘Podrijetlo i razvitak naziva Vlah, Vlasi (vlah, vlasi), vlaški’ koji je 2016. objavljen u ‘Hrvatskoj reviji’)

Već je spomenuto da je upravo SPC povijesno gledano lučonoša velikosrpske ideje i da je imala ključnu ulogu u posrbljivanju pravoslavnih Vlaha u hrvatskim zemljama. Prirodu SPC-a od svih je hrvatskih intelektualaca najbolje shvatio dr. Ivo Pilar, utemeljitelj hrvatske geopolitike. O SPC-u Pilar će zapisati: ‘Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države.

A budući da je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem’.
Za Pilara SPC je ‘provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu’.

Bit velikosrpstva za Pilara je u sljedećem: ‘Prava je srž problema Južnih Slavena činjenica da bizantska državna i vjerska misao želi osvojiti cieli Balkan, tu staru domenu Bizanta. Pravo obstanka na Balkanu imadu samo bizantski vjernici i oni narodi, koji su grkoiztočne vjere. Sve ostalo treba izkorieniti silom ili lukavošću’.

Većinu prečanskih Srba Pilar je smatrao potomcima Vlaha, od kojih je samo dio prešao na katoličanstvo, a veći dio na pravoslavlje: ‘Na katoličku vjeru prieđoše samo oni Vlasi, koji stanovahu neposredno na području katoličke svoje gospode. Oni pako, koji bijahu naseljeni na području Bosne i Hercegovine ostadoše u pravoslavnoj Crkvi, ukoliko ne prihvatiše bogumilstvo. To se zbilo poradi toga što se kod njih po predaji sačuvalo pravoslavlje i što su stalno nadolazili pravoslavni Vlasi zbog zemljištne sveze sa Srbijom.

Moramo dakle smatrati, ostavivši sasvim po strani autohtone Vlahe, da je i od onih Vlaha, koji su kasnije s Turcima nadošli u hrvatske krajeve, samo manji dio prigrlio katoličku vjeru, dok je veći dio, budući pravoslavan, pripao Srbima, te su tako Vlasi mogli postati jezgrom, oko koje se u Bosni stvorilo pravoslavno pučanstvo. Time se broj Srba povećao samim pravoslavnim Vlasima, koji su živjeli na hrvatskom području, odnosno, koji su na tom području nastali’.

Kult ugroženoga Srbina

Ipak, i nakon nekoliko desetljeća djelovanja SPC-a nisu se svi pravoslavci u hrvatskim zemljama smatrali Srbima. Tako je, primjerice, Svetozar Borojević, veliki hrvatski vojskovođa i feldmaršal austro-ugarske vojske, ‘Lav sa Soče’, u pismu Slavku Kvaterniku iz 1919. napisao: ‘Dragi Slavko!… Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke.

Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku? … Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal’.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine 16 647 ljudi deklariralo se Hrvatima pravoslavcima, što znači da ni nakon gotovo dvije stotine djelovanja SPC-a velikosrpska misao nije u potpunosti postigla svoje ciljeve. S druge, pak, strane, pojam Srbin povijesno je bio identičan s pojmom pravoslavac. Pojava Srba katolika u Dubrovniku bila je manjim dijelom rezultat tadašnje slobodarske percepcije Srbije nakon borbe protiv Turaka i uspostave Kneževine Srbije, a dominantno posljedica propagandističkog djelovanja Vuka Karadžića koji je boravio u Dubrovniku od prosinca 1934. do travnja 1835. (Karadžić je propagandistički djelovao i u Boki kotorskoj).

Nakon Karadžićeva boravka u Dubrovniku rodio se pokret Srba katolika, a prvi katolik koji je prihvatio srpsko nacionalno ime bio je Medo Pucić u čijoj je kući Karadžić boravio. Srpski nacionalist Laza Kostić u knjizi „Katolički Srbi“ (str. 9.) to je i priznao: „Tek od druge polovine XIX. veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani“. Kao umjetni i propagandistički konstrukt, pokret Srba katolika nije u perspektivi zaživio i uhvatio korijena.

Zaživio je, međutim, velikosrpski kult ‘ugroženoga Srbina’. O tom je kultu pisao dr. sc. Mate Artuković u znanstvenom radu ‘Ugroženost – bitni element velikosrpske ideologije’. Taj rad pomoći će nam u objašnjenju kulta ‘ugroženoga Srbina’ koji je i danas snažno prisutan kod političkih predstavnika dijela Srba u Hrvatskoj.

Nakon stvaranja Kneževine Srbije 1815., a posebno nakon što je 1882. proglašena Kraljevina Srbija, srpske vlasti formirale su program stvaranja „Velike Srbije“, u koji bi, govoreći o hrvatskim zemljama, trebale ući Dalmacija, Lika, Krbava, Banovina, Slavonija, Srijem, Bosna i Hercegovina. Tada već dobrim dijelom posrbljeni pravoslavci u Hrvatskoj po nalogu Beograda započinju borbu za ‘priznavanje’ i ‘ravnopravnost’ Srba u Hrvatskoj, koja se svodi na pitanje hoće li srpski narod u Hrvatskoj biti priznat kao ‘srpski politički narod’, tj. kao nositelj državnosti.

Uz SPC, u Hrvatskoj od 1848. djeluje Jovan Živković, plaćeni agent srpske vlade. Srbi u Hrvatskoj, piše Artuković, bore se za proširenje Srbije na račun hrvatskih zemalja te protiv bilo kakve mogućnosti da se afirmiraju pojmovi ‘hrvatski’ ili ‘Hrvatska’ kao integrativni. Jedan od glavnih instrumenata u borbi da se hrvatske zemlje priključe Srbiji bio je kult ‘ugroženoga’, ‘obespravljenog’ Srbina, koji su posebno promicale srpske novine u Hrvatskoj, kao što su ‘Srpski glas”, ‘Vrač pogađač’, ‘Srbin’, ‘Srpski zabavnik’ i ‘Srbobran’ koji je osnovala i financirala srpska vlada. U tim tiskovinama objavljivale su se isključivo informacije u kojima se Srbe prikazivalo kao žrtve zavjere, prema formuli ‘Srbin je kriv što je živ’, ‘Protiv nas raj i pakao’, ‘Za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona’ ili ‘srpski narod ima neprijatelja kao ni jedan drugi na svijetu’.

Sklonost za prikazivanjem vlastite ugroženosti i tuđe agresivnosti, najistaknutija je značajka dobroga dijela Srpske samostalne stranke koja tada djeluje u Hrvatskoj. Povijesna djela izišla iz pera pisaca ove stranke, ističe Artuković u spomenutome radu, ‘obrađuju samo veličinu svojeg naroda ili njegovih članova i u isto vrijeme konstantnu ugroženost Srba, ističući trajnu izmjenu suprotnosti između ‘djela srpskih predaka’, njihovu nepravednu ugroženost i ‘nedjela srpskih zlotvora”. Artuković zaključuje: ‘Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakog ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi.

To je polazna točka svakog saobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazložiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu’.

Pupovac, Stanimirović…

U isto vrijeme dok se lagalo o ‘ugroženim Srbima’ u Hrvatskoj, ti su Srbi usred glavnoga grada Zagreba Hrvatima najavili rat do istrjebljenja, ‘do istrage naše ili vaše’, u članku Nikole Stojanovića objavljenome u ‘Srbobranu’. Taj članak prema Artukoviću ‘nije običan članak, nego programatski put koji se slijedio u srpskim intelektualnim krugovima cijelo 20. stoljeće, a i danas se slijedi u mnogim temeljnim mislima’.

Kult ‘ugroženoga Srbina’ kulminaciju je doživio u jasenovačkome mitu u doba Jugoslavije u onim milijunskim ciframa, a u narativu beogradske čaršije kao i političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj (ali i domaćih jugofila koji su ga legitimirali danas i onda) prisutan je i danas, s time što mu je dodana i ‘olujna’ viktimologija, tj. laž o etničkome čišćenju Srba u vrijeme vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’. Riječ je o transmisiji kulta ‘ugroženoga Srbina’ u moderne političke okolnosti, a ponovno s istim velikosrpskim ciljevima koji žive i danas.

Uz zapadne medije, pisac ovih redaka, kao novinar, redovito prati i medije na prostoru bivše Jugoslavije, pa tako i srpske medije. Iako među dobrim dijelom srbijanskoga i medijskog mainstreama danas možemo čuti pripovijesti o navodnome ‘europskom putu Srbije’, kod većine srpskih političara, novinara, publicista i intelektualaca prisutno je ono što možemo nazvati ‘velikosrpskim minimumom’ kad je u pitanju Hrvatska.

Ako zanemarimo članove nevladinih udruga i poneke liberale, većina javnih osoba u Srbiji u odnosu prema Hrvatskoj, ali i u odnosu prema drugim susjednim zemljama, i dalje u bitnome stoji na velikosrpskim pozicijama, na pozicijama mita o ‘nebeskoj Srbiji’ i na pozicijama narodne poezije tipa ‘Bog je rodom iz Srbije’. U ponekim slučajevima, kao, primjerice, kod Jovana Deretića, Vasilija Krestića, Dragoslava Bokana, Dragana Petrovića, Radovana Damjanovića, Dejana Lučića ili notornoga Vojislava Šešelja – velikosrpska mitologija i laži (znademo što je Ćosić pisao o velikosrpskim lažima) poprimaju psihopatološke oblike.

I dok stanje u Srbiji trebamo imati na umu čisto iz informativnih razloga, kako bi se po potrebi reagiralo na velikosrpsku propagandu na međunarodnom planu, ono što zabrinjava jest ponašanje dijela političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj koji i dalje promiču kult “ugroženoga Srbina”. Dr. Milorada Pupovca u vrijeme rata smatralo se pripadnikom umjerenije srpske struje spremne za suradnju s hrvatskim vlastima.

No isti je taj Pupovac u vrijeme rata posjećivao brata Vojislava kao vojnika u samoproglašenoj terorističkoj paradržavi tzv. SAO Krajini (o tome je pred koju godinu prvi pisao upravo ‘Hrvatski tjednik’), a ne treba zaboraviti niti laži o prekrštavanju srpske djece kao i ulogu u razmjeni dr. Šretera. Do pred koju godinu predsjednik Pupovčeva SDSS-a bio je dr. Vojislav Stanimirović (i danas ga se smatra sivom eminencijom stranke), koji je pad vukovarske bolnice nazvao padom ‘poslednjeg ustaškog bastiona’.

Stanimirović je bio gradonačelnik okupiranoga Vukovara, a svakome je zdravom razumu jasno kakvi su tipovi mogli biti na čelu toga mučeničkoga grada nakon brutalne velikosrpske agresije. Stanimirović je 2008. u razgovoru za ‘Novi list’ izjavio da kad bi se ponovno nešto dogodilo u Vukovaru, da bi učinio isto. Nakon što je 1995. dobio odlikovanje Radovana Karadžića, Stanimirovića je kasnije odlikovalo Pupovčevo Srpsko narodno vijeće – prema onoj similis simili gaudet – za razvoj institucija u RH.
Mržnja velikosrba prema nogometnoj reprezentaciji

Politika Milorada Pupovca i SDSS-a (jedan od utemeljitelja te stranke notorni je zločinac Goran Hadžić) još od devedesetih svodi se na konstantnu proizvodnju i podgrijavanje međunacionalnih sukoba i trvenja u Hrvatskoj, što je i bivšega predsjednika Ivu Josipovića nagnalo da Pupovca nazove ‘etnobiznismenom’. U skladu s politikom kulta ‘ugroženoga Srbina’ Pupovac konstantno želi Srbe u Hrvatskoj prikazati kao ‘ugrožene’ i ‘obespravljene’, iako Srbi u Hrvatskoj imaju politička, građanska i ljudska prava kao i svi drugi građani Hrvatske, a politika tzv. pozitivne diskriminacije daje im i neka manjinska prava kakva nema niti jedna manjina u bilo kojoj drugoj europskoj državi (gdje to još neka manjina ima fiksno zajamčena tri mandata u predstavničkom tijelu?).

No Pupovcu to nije dovoljno, on bi očito kotač povijesti želio okrenuti unatrag, u vrijeme Jugoslavije kad su Srbi u Hrvatskoj bili vladajuća i povlaštena klasa na račun većinskoga naroda. Zato se Srbe treba i dalje prikazivati kao ‘ugrožene’ od strane ponovno probuđenoga povampirenog ustaštva (niti jedna druga manjina, začudo, ne smatra se ‘ugroženom’), zato Pupovac u Saboru lijepi žutu traku s natpisom ‘gost’ (skandal bez presedana), zato Pupovčeve ‘Novosti’- dostojan nasljednik velikosrpskog ‘Srbobrana’ – u svakome broju bljuju velikosrpsku propagandu, ponekad omotanu u jugoslavensko ruho, vrijeđaju hrvatski narod, Domovinski rat i Katoličku crkvu, udaraju na same temelje hrvatskoga identiteta, a sve to na račun državnoga proračuna (‘Srbobran’ je financirao Beograd, a ‘Novosti’ Zagreb – to je jedina, perverzna razlika ovih dviju tiskotina).

Bitno je biti ugrožen! Pozicija žrtve najbolje je sredstvo dobivanja superiorne etičke pozicije i benefita koji iz toga proizlaze. Toga je jako dobro svjestan i Pupovac, ključni zagovaratelj kulta ‘ugroženoga Srbina’ u Hrvatskoj. O kakvoj je ugroženosti stvarno riječ, sjajno je svojedobno opisao dr. Ivo Korsky opisujući položaj srpske manjine u Hrvatskoj u vremenu komunističke Jugoslavije: ‘Svaka manjina osjeća se ugroženom, no povlaštena manjina još se više osjeća ugroženom jer zna da su joj povlastice dane na štetu većine i da zato prijeti opasnost reakcije ove većine čim se stanje promijeni.’

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije oduvijek su jako smetali protuhrvatskim snagama u Hrvatskoj (onih Tuđmanovih 20 posto), a mržnja prema nogometnoj reprezentaciji jedan je od najvidljivijih izraza mržnje prema hrvatskoj državi. A upravo je ta mržnja, mržnja i zavist prema hrvatskome uspjehu, eksplodirala ovih dana, ne samo kod velikosrpskih psihopata u Srbiji (pisanje Vučićeva tabloida ‘Informer’), čiji nas mrziteljski vokabular ne treba čuditi niti pretjerano dirati (mnogi tzv. desničari nepotrebno se, umjesto da ih ignoriraju, lože na trećerazredne srpske provokacije – velikosrbi, iskompleksirani i zavidni kakvi jesu, i žele da se njima stalno bavimo jer im to daje osjećaj važnosti), nego i kod domaćih jugofila i velikosrba.

Hrvatska nogometna reprezentacija najbolji je primjer što mogu u simbiozi napraviti domovinska i iseljena Hrvatska kad je na čelu teama pošteno i domoljubno vodstvo, a ne mediokriteti i partijska trčkarala. Nogometnu reprezentaciju na netom završenome prvenstvu odlikovali su pobjednički mentalitet, visoka motiviranost i izostanak bilo kakvih kompleksa prema tzv. velikima (eh, kad bi hrvatski političari imali barem djelić ponosa kao nogometaši u odnosu prema stranim centrima moći!). Iste su to one odlike koje su krasile hrvatske branitelje devedesetih. I baš zato što usporedno pokazuje svu bijedu hrvatske politike, čiji su akteri bitna suprotnost hrvatskim nogometašima i hrvatskome izborniku, hrvatska nogometna reprezentacija predmetom je čudovišne mržnje velikosrba i jugofilnih intrašovinista.

Jugofili i velikosrbi broje krvna zrnca

Umjereniji jugofili tako ne mogu bez ‘bratske’ Srbije pa su na HRT dovukli Milojka Pantića, srbijanskoga športskog komentatora bez kojega Hrvati valjda ne bi znali koliko vrijede njihovi nogometaši. Što je Anton Samovojska prema Milojku Pantiću?!

Onim žešćim jugofilima smeta držanje ruke na srcu prilikom intoniranja državne himne (isto rade i nogometaši brojnih drugih reprezentacija), a jako ih boli i to što u nogometnoj reprezentaciji nema tamnoputih igrača, kao da bi Hrvatska, u kojoj nema crnačkoga stanovništva, radi političke korektnosti valjda trebali uvoziti igrače tamne boje kože e da bi zadovoljila kvote domaćih ‘antifašista’, pseudoliberala i ljevičara (za Hrvatsku su svojedobno igrali genijalni Eduardo i Sammir, ali to vegeta stručnjaci tipa Puhovski ne spominju jer je potrebno Hrvatsku opanjkavati i optuživati za rasizam).

Kako bi se pokušalo umanjiti uspjeh nogometne vrste, jugosferaško i velikosrpsko parapolitičko podzemlje i političko nadzemlje uhvatilo se i brojanja krvnih zrnaca, pa su tako, nakon što je prvi o tome pisao jedan velikosrpski medij iz Srbije, Danijela Subašića proglasili Srbinom, kao da Srbin ne bi smio biti član hrvatske nogometne vrste, kao da za Hrvatsku već nisu igrali legendarni Dado Pršo i Milan Rapaić, koji su srpskoga etničkog porijekla.

Pustimo sad na stranu to što je Subašić Hrvat (kao i kod Dražena Petrovića majka mu je Hrvatica, a otac porijeklom pravoslavac) i što je nacionalno opredjeljenje stvar izbora svakoga pojedinca.

Zanimljiva je ta inverzija kad jugofili, koji hrvatske nacionaliste optužuju za šovinizam, krenu brojati krvna zrnca! Politička je to perverzija kad Pupovac nakon uspjeha hrvatske reprezentacije protiv Danske i maestralnih obrana Subašića porijeklo njegova oca želi upregnuti kao pogonsko gorivo za promicanje kulta ‘ugroženoa Srbina’, kad usred Sabora legendarnog vratara naziva čovjekom ‘koji nije imao pravo na ljubav’, a sebe – smatrajući valjda da se može uspoređivati s hrvatskim domoljubom Danijelom Subašićem -naziva degradiranim i onim na koga se uvijek gleda kao na Srbina, a ne kao na čovjeka i građanina. Ovaj Pupovčev saborski performans uistinu predstavlja vrhunac političke perverzije. Čovjek koji živi od etnobiznisa i podgrijavanja konflikata, naime, prigovara da se na njega gleda samo kao na Srbina.

Pritom se Pupovac ne će zapitati zašto se na Arsena Dedića i Đorđa Novkovića nije gledalo samo kao na Srbe, zašto se na Arijana Komazeca nije gledalo kao na Srbina, nego kao na hrvatskoga reprezentativnog košarkaša, zašto su hrvatski navijači slavili legendarnoga Dadu Pršu i Milana Rapaića, koji su obojica srpskoga porijekla, a odigrali su velike igre za hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

Zašto Hrvati vole vukovarskoga branitelja Predraga Mišića, a ne vole teroriste koji su ubijali i pljačkali u vremenu velikosrpske agresije. Zašto Hrvatima ne smetaju lojalni Srbi (neka ih je u Hrvatskoj što više!), nego im smetaju oni koji Hrvatsku vide kao plijen imperijalnih apetita Beograda ili kao bankomat za vlastite kriminalne porive.

Jugoslavenska zabluda najveća je nesreća

Jugofilima i velikosrbima očito smetaju lojalni hrvatski Srbi, hrvatski domoljubi, a kao uzor služe im balvanaši i apologeti kulta ‘ugroženog Srbina’ koji predstavlja pogonsko gorivo velikosrpske ideologije.

Zato Srbe u Hrvatskoj, naše sugrađane, politički ne predstavljaju ljudi poput Predraga Mišića, nego ‘ugrožen’ Srbi poput Milorada Pupovca Suznog i Vojislava Stanimirovića. Što je veća ‘ugroženost’, deblji je i novčanik, pa makar on bio pun i ‘ustaških’ kuna!

Zato se Hrvate koji se suprotstavljaju velikosrpstvu želi prikazati kao zatucane mrzitelje koji u životu ništa drugo ne rade nego mrze Srbe, a bivše se balvanaše prikazuje kao profinjene građane koji su žrtve mržnje i nasilja samo zato što su Srbi.

Na kraju treba reći da su i svojedobno Svetozar Pribićević (ispočetka agent Beograda, ali je kasnije uvidio da je velikosrpska politika beogradske čaršije pogubna ne samo za Hrvate, nego i za Srbe u Hrvatskoj) i danas Milorad Pupovac mogli postati političari od prvorazrednoga nacionalnoga značenja – Pribićević je bio možda i najistaknutiji član predratne dominantne Hrvatsko-srpske koalicije, a o Pupovcu danas ovisi opstanak Vlade – jedino uz pristanak i potporu hrvatske strane. Od hrvatske strane koja očito ne može bez jugoslavenstva i bez Srba. Od Hrvata koji su narkomanski ovisni o Jugoslaviji i Srbima, iako je Hrvatska stoljećima bila dio srednje Europe.

I zato je bio u pravu Ivan Oršanić kad je rekao: ‘Jugoslavenska je zabluda najveća nesreća Balkana i izvor zločina jer je protiv ideje slobode i samoodređenja svih njegovih naroda. Mi moramo biti protiv Srbije u konkretnom smislu, jer drukčije nije moguće, ali u idejnom i temeljnom smislu mi moramo biti protiv jugoslavenske zablude. U izvornom smislu ispravno je antijugoslavensko stajalište, jer smo po jugoslavenstvu postali srpskom kolonijom.

U tom poslu naša je stvar da se jugoslavenska zabluda potpuno dotuče, ali ne obranom Jugoslavena, a napadanjem Srba, nego napadanjem Jugoslavena, Jugoslavije i jugoslavenstva te životom u našoj državnoj ideji, a stvar je Srbijanaca, da se oslobode zastarjelih ambicija Pravoslavne crkve i da žive u svojoj državnoj ideji tako da na granicama Hrvatske i Srbije ne bi stajali luđaci, koji bi se htjeli smatrati ideolozima i svetcima, nego stanovnici normalno priznatih i ostvarenih načela u cijelom svijetu. Samo u tom slučaju mogao bi se očekivati i na Balkanu razvitak solidarističkih odnosa kakvi postoje i među drugim narodima’.

Pametnome dosta!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari