Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto jugofilima i velikosrbima smetaju lojalni hrvatski Srbi, hrvatski domoljubi

Objavljeno

na

Aktualna mržnja Jugoslavena i velikosrba prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njezino ishodište

Protivno iskrivljenoj percepciji koja je proizvod nekoliko desetljeća jugoslavenske mitologije, odnosno političke patologije, pravaštvo kao hrvatska nacionalno integracijska ideologija, kao temelj hrvatskoga nacionalizma, oduvijek se, na tragu kršćanske etike i morala, odlikovalo etničkom i vjerskom snošljivošću te je bilo daleko od bilo kakvoga ekskluzivizma.

Za Starčevića svaki je narod ‘smjesa različnih naroda, različne krvi. O nijednom Hrvatu ne može se reći, da ne ima krvi n. pr. rimske, ili grčke, ili koje barbarske, a može se reći, da danas ne ima nigdje same i čiste krvi Hrvata iz VII. vieka, kako ni one od nijednoga naroda iz onoga doba’.

O manjinama Starčević je ovako prosuđivao: ‘U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi ne uvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati i ne narivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće. (…) Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam’.

Za Starčevića i ‘Ciganin’ može biti ‘pravi Hervat’ ako radi za samostalnost i slobodu Hrvatske, kao što pojedinci koji su podrijetlom Hrvati, mogu biti izrod, tj. ‘Slavoserbi’.U govoru izrečenome u Hrvatskom saboru dana 16. listopada 1884. Starčević je istaknuo da je ‘lakše (…) sazidati grad u zraku, nego načiniti deržavu bez viere u Boga’. Istodobno, on je, kao praktični katolik koji svaki dan moli časoslov, snošljiv prema tuđim vjerskim uvjerenjima jer ‘narodnost je stvar duševnosti kako i vjera, u nijednoj ne smi biti sile, u nijednoj većina ne odlučuje proti manjine, tu je jedna oseba jednako milonom oseba’.

U izbornome proglasu iz 1881. Starčević poziva: ‘Bez razlike imena, bez razlike vjere, budimo svi graditelji države Hrvatske’.

‘Dolazim kao Slovak, umirem kao Hrvat’

Za velikoga Antuna Gustava Matoša starčevićanstvo je ‘sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje: ‘Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu’.

Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda, a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu’.

Hrvatstvo je i za Starčevića i za Matoša, kao što vidimo iz prethodnih redaka, prije svega duhovno-kulturna i politička, a ne krvna (biološka) kategorija, tako da je za velikoga književnika Hrvat ‘svaki onaj koji vjeruje u Hrvatsku, koji je uvjeren da Hrvatska u svakom slučaju može sama o sebi živjeti’.

Mnogi porijeklom nehrvati ostavili su duboke tragove, zaorali duboke brazde na područjima hrvatske kulture i politike. Pavao Ritter Vitezović, Josip Juraj Strossmayer, Dimitrije Demeter, Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, August Šenoa, Ivan Zajc, Vatroslav Lisinski, Juraj Haulik, Bogoslav Šulek, Boris Papandopulo… Ovo su samo neka od imena istaknutih hrvatskih političkih, književnih i umjetničkih velikana koji su svoje talente ugradili u povijest hrvatske kulture i prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu. Svi su oni primjer političkoga hrvatstva koje pak paradigmatski ponajbolje oslikava znamenita rečenica kardinala Jurja Haulika: ‘Dolazim kao Slovak, umirem kao Hrvat’. Misao hrvatstva je ‘misao etična’ (Matoš), misao koje se oduvijek odlikovala onom istinskom – kako se to pomodno kaže – inkluzivnošću.

Iako su na kraju propale pravaške koncepcije konstituiranja hrvatske nacije kao multikonfesionalne, kršćanske i muslimanske, ni danas nemamo niti najmanjega razloga odricati se naslijeđa muslimanskih književnika koji su se nedvosmisleno deklarirali Hrvatima, kao što su, primjerice, Edhem Mulabdić, Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Hamdija Kreševljaković, Musa Ćazim Ćatić, Adamega Mešić, Mak Dizdar i dr.

U isto vrijeme dok su modernim ljudskopravašima puna usta slobode, tolerancije i jednakosti, i danas u Hrvatskoj postoji otpor i protivljenje prema ideji Hrvatske pravoslavne crkve, tj. prema ideji da mogu postojati pravoslavni Hrvati.

Vlasi i Srbi nisu isto

U Starčevićevo vrijeme posrbljivanje hrvatskoga pučanstva pravoslavne vjeroispovijesti još uvijek nije bilo dovršeno pa su tako u početcima djelovanja Stranke prava upravo pravoslavni vjernici bili jedni od istaknutih podupiratelja pravaške ideologije. Kvaternikov prijedlog o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve, na žalost, nije realiziran, što je u perspektivi, nakon nekoliko desetljeća za hrvatsku nacionalnu misao pogubnoga djelovanja Srpske pravoslavne crkve (SPC), lučonoše velikosrpske ideje – ideje koja se služi lažima i nasiljem u ostvarivanju svojih ciljeva, a koja je uobličena nakon uspostave Kneževine Srbije 1815. godine – dovelo do nacionalne identifikacije većine pravoslavnoga stanovništva u hrvatskim zemljama sa srpstvom (do Kvaternikova prijedloga još se uvijek nije radilo o ireverzibilnome procesu).

Mahom se pritom radilo o pravoslavnim Vlasima koji su u nacionalno-identitetskome smislu postali dio srpske nacije. S obzirom na to da u Hrvatskoj u mnogim područjima vlada veliko neznanje, tako se pojam Vlah i pojam Srbin često izjednačuju iako je povijesno riječ o različitim kategorijama. Vlasi su povijesno predstavljali zasebnu etničku skupinu koja je sudjelovala u etnogenezi brojnih europskih naroda: Rumunja, Bugara, Srba, Makedonaca, današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata (katolički Vlasi koji su se integrirali u hrvatsku naciju), Slovenaca, pa čak i Mađara (o različitim značenjima pojma Vlah vrijedi pročitati odličan članak akademika Augusta Kovačeca ‘Podrijetlo i razvitak naziva Vlah, Vlasi (vlah, vlasi), vlaški’ koji je 2016. objavljen u ‘Hrvatskoj reviji’)

Već je spomenuto da je upravo SPC povijesno gledano lučonoša velikosrpske ideje i da je imala ključnu ulogu u posrbljivanju pravoslavnih Vlaha u hrvatskim zemljama. Prirodu SPC-a od svih je hrvatskih intelektualaca najbolje shvatio dr. Ivo Pilar, utemeljitelj hrvatske geopolitike. O SPC-u Pilar će zapisati: ‘Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države.

A budući da je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem’.
Za Pilara SPC je ‘provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu’.

Bit velikosrpstva za Pilara je u sljedećem: ‘Prava je srž problema Južnih Slavena činjenica da bizantska državna i vjerska misao želi osvojiti cieli Balkan, tu staru domenu Bizanta. Pravo obstanka na Balkanu imadu samo bizantski vjernici i oni narodi, koji su grkoiztočne vjere. Sve ostalo treba izkorieniti silom ili lukavošću’.

Većinu prečanskih Srba Pilar je smatrao potomcima Vlaha, od kojih je samo dio prešao na katoličanstvo, a veći dio na pravoslavlje: ‘Na katoličku vjeru prieđoše samo oni Vlasi, koji stanovahu neposredno na području katoličke svoje gospode. Oni pako, koji bijahu naseljeni na području Bosne i Hercegovine ostadoše u pravoslavnoj Crkvi, ukoliko ne prihvatiše bogumilstvo. To se zbilo poradi toga što se kod njih po predaji sačuvalo pravoslavlje i što su stalno nadolazili pravoslavni Vlasi zbog zemljištne sveze sa Srbijom.

Moramo dakle smatrati, ostavivši sasvim po strani autohtone Vlahe, da je i od onih Vlaha, koji su kasnije s Turcima nadošli u hrvatske krajeve, samo manji dio prigrlio katoličku vjeru, dok je veći dio, budući pravoslavan, pripao Srbima, te su tako Vlasi mogli postati jezgrom, oko koje se u Bosni stvorilo pravoslavno pučanstvo. Time se broj Srba povećao samim pravoslavnim Vlasima, koji su živjeli na hrvatskom području, odnosno, koji su na tom području nastali’.

Kult ugroženoga Srbina

Ipak, i nakon nekoliko desetljeća djelovanja SPC-a nisu se svi pravoslavci u hrvatskim zemljama smatrali Srbima. Tako je, primjerice, Svetozar Borojević, veliki hrvatski vojskovođa i feldmaršal austro-ugarske vojske, ‘Lav sa Soče’, u pismu Slavku Kvaterniku iz 1919. napisao: ‘Dragi Slavko!… Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke.

Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku? … Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal’.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine 16 647 ljudi deklariralo se Hrvatima pravoslavcima, što znači da ni nakon gotovo dvije stotine djelovanja SPC-a velikosrpska misao nije u potpunosti postigla svoje ciljeve. S druge, pak, strane, pojam Srbin povijesno je bio identičan s pojmom pravoslavac. Pojava Srba katolika u Dubrovniku bila je manjim dijelom rezultat tadašnje slobodarske percepcije Srbije nakon borbe protiv Turaka i uspostave Kneževine Srbije, a dominantno posljedica propagandističkog djelovanja Vuka Karadžića koji je boravio u Dubrovniku od prosinca 1934. do travnja 1835. (Karadžić je propagandistički djelovao i u Boki kotorskoj).

Nakon Karadžićeva boravka u Dubrovniku rodio se pokret Srba katolika, a prvi katolik koji je prihvatio srpsko nacionalno ime bio je Medo Pucić u čijoj je kući Karadžić boravio. Srpski nacionalist Laza Kostić u knjizi „Katolički Srbi“ (str. 9.) to je i priznao: „Tek od druge polovine XIX. veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani“. Kao umjetni i propagandistički konstrukt, pokret Srba katolika nije u perspektivi zaživio i uhvatio korijena.

Zaživio je, međutim, velikosrpski kult ‘ugroženoga Srbina’. O tom je kultu pisao dr. sc. Mate Artuković u znanstvenom radu ‘Ugroženost – bitni element velikosrpske ideologije’. Taj rad pomoći će nam u objašnjenju kulta ‘ugroženoga Srbina’ koji je i danas snažno prisutan kod političkih predstavnika dijela Srba u Hrvatskoj.

Nakon stvaranja Kneževine Srbije 1815., a posebno nakon što je 1882. proglašena Kraljevina Srbija, srpske vlasti formirale su program stvaranja „Velike Srbije“, u koji bi, govoreći o hrvatskim zemljama, trebale ući Dalmacija, Lika, Krbava, Banovina, Slavonija, Srijem, Bosna i Hercegovina. Tada već dobrim dijelom posrbljeni pravoslavci u Hrvatskoj po nalogu Beograda započinju borbu za ‘priznavanje’ i ‘ravnopravnost’ Srba u Hrvatskoj, koja se svodi na pitanje hoće li srpski narod u Hrvatskoj biti priznat kao ‘srpski politički narod’, tj. kao nositelj državnosti.

Uz SPC, u Hrvatskoj od 1848. djeluje Jovan Živković, plaćeni agent srpske vlade. Srbi u Hrvatskoj, piše Artuković, bore se za proširenje Srbije na račun hrvatskih zemalja te protiv bilo kakve mogućnosti da se afirmiraju pojmovi ‘hrvatski’ ili ‘Hrvatska’ kao integrativni. Jedan od glavnih instrumenata u borbi da se hrvatske zemlje priključe Srbiji bio je kult ‘ugroženoga’, ‘obespravljenog’ Srbina, koji su posebno promicale srpske novine u Hrvatskoj, kao što su ‘Srpski glas”, ‘Vrač pogađač’, ‘Srbin’, ‘Srpski zabavnik’ i ‘Srbobran’ koji je osnovala i financirala srpska vlada. U tim tiskovinama objavljivale su se isključivo informacije u kojima se Srbe prikazivalo kao žrtve zavjere, prema formuli ‘Srbin je kriv što je živ’, ‘Protiv nas raj i pakao’, ‘Za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona’ ili ‘srpski narod ima neprijatelja kao ni jedan drugi na svijetu’.

Sklonost za prikazivanjem vlastite ugroženosti i tuđe agresivnosti, najistaknutija je značajka dobroga dijela Srpske samostalne stranke koja tada djeluje u Hrvatskoj. Povijesna djela izišla iz pera pisaca ove stranke, ističe Artuković u spomenutome radu, ‘obrađuju samo veličinu svojeg naroda ili njegovih članova i u isto vrijeme konstantnu ugroženost Srba, ističući trajnu izmjenu suprotnosti između ‘djela srpskih predaka’, njihovu nepravednu ugroženost i ‘nedjela srpskih zlotvora”. Artuković zaključuje: ‘Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakog ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi.

To je polazna točka svakog saobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazložiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu’.

Pupovac, Stanimirović…

U isto vrijeme dok se lagalo o ‘ugroženim Srbima’ u Hrvatskoj, ti su Srbi usred glavnoga grada Zagreba Hrvatima najavili rat do istrjebljenja, ‘do istrage naše ili vaše’, u članku Nikole Stojanovića objavljenome u ‘Srbobranu’. Taj članak prema Artukoviću ‘nije običan članak, nego programatski put koji se slijedio u srpskim intelektualnim krugovima cijelo 20. stoljeće, a i danas se slijedi u mnogim temeljnim mislima’.

Kult ‘ugroženoga Srbina’ kulminaciju je doživio u jasenovačkome mitu u doba Jugoslavije u onim milijunskim ciframa, a u narativu beogradske čaršije kao i političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj (ali i domaćih jugofila koji su ga legitimirali danas i onda) prisutan je i danas, s time što mu je dodana i ‘olujna’ viktimologija, tj. laž o etničkome čišćenju Srba u vrijeme vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’. Riječ je o transmisiji kulta ‘ugroženoga Srbina’ u moderne političke okolnosti, a ponovno s istim velikosrpskim ciljevima koji žive i danas.

Uz zapadne medije, pisac ovih redaka, kao novinar, redovito prati i medije na prostoru bivše Jugoslavije, pa tako i srpske medije. Iako među dobrim dijelom srbijanskoga i medijskog mainstreama danas možemo čuti pripovijesti o navodnome ‘europskom putu Srbije’, kod većine srpskih političara, novinara, publicista i intelektualaca prisutno je ono što možemo nazvati ‘velikosrpskim minimumom’ kad je u pitanju Hrvatska.

Ako zanemarimo članove nevladinih udruga i poneke liberale, većina javnih osoba u Srbiji u odnosu prema Hrvatskoj, ali i u odnosu prema drugim susjednim zemljama, i dalje u bitnome stoji na velikosrpskim pozicijama, na pozicijama mita o ‘nebeskoj Srbiji’ i na pozicijama narodne poezije tipa ‘Bog je rodom iz Srbije’. U ponekim slučajevima, kao, primjerice, kod Jovana Deretića, Vasilija Krestića, Dragoslava Bokana, Dragana Petrovića, Radovana Damjanovića, Dejana Lučića ili notornoga Vojislava Šešelja – velikosrpska mitologija i laži (znademo što je Ćosić pisao o velikosrpskim lažima) poprimaju psihopatološke oblike.

I dok stanje u Srbiji trebamo imati na umu čisto iz informativnih razloga, kako bi se po potrebi reagiralo na velikosrpsku propagandu na međunarodnom planu, ono što zabrinjava jest ponašanje dijela političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj koji i dalje promiču kult “ugroženoga Srbina”. Dr. Milorada Pupovca u vrijeme rata smatralo se pripadnikom umjerenije srpske struje spremne za suradnju s hrvatskim vlastima.

No isti je taj Pupovac u vrijeme rata posjećivao brata Vojislava kao vojnika u samoproglašenoj terorističkoj paradržavi tzv. SAO Krajini (o tome je pred koju godinu prvi pisao upravo ‘Hrvatski tjednik’), a ne treba zaboraviti niti laži o prekrštavanju srpske djece kao i ulogu u razmjeni dr. Šretera. Do pred koju godinu predsjednik Pupovčeva SDSS-a bio je dr. Vojislav Stanimirović (i danas ga se smatra sivom eminencijom stranke), koji je pad vukovarske bolnice nazvao padom ‘poslednjeg ustaškog bastiona’.

Stanimirović je bio gradonačelnik okupiranoga Vukovara, a svakome je zdravom razumu jasno kakvi su tipovi mogli biti na čelu toga mučeničkoga grada nakon brutalne velikosrpske agresije. Stanimirović je 2008. u razgovoru za ‘Novi list’ izjavio da kad bi se ponovno nešto dogodilo u Vukovaru, da bi učinio isto. Nakon što je 1995. dobio odlikovanje Radovana Karadžića, Stanimirovića je kasnije odlikovalo Pupovčevo Srpsko narodno vijeće – prema onoj similis simili gaudet – za razvoj institucija u RH.
Mržnja velikosrba prema nogometnoj reprezentaciji

Politika Milorada Pupovca i SDSS-a (jedan od utemeljitelja te stranke notorni je zločinac Goran Hadžić) još od devedesetih svodi se na konstantnu proizvodnju i podgrijavanje međunacionalnih sukoba i trvenja u Hrvatskoj, što je i bivšega predsjednika Ivu Josipovića nagnalo da Pupovca nazove ‘etnobiznismenom’. U skladu s politikom kulta ‘ugroženoga Srbina’ Pupovac konstantno želi Srbe u Hrvatskoj prikazati kao ‘ugrožene’ i ‘obespravljene’, iako Srbi u Hrvatskoj imaju politička, građanska i ljudska prava kao i svi drugi građani Hrvatske, a politika tzv. pozitivne diskriminacije daje im i neka manjinska prava kakva nema niti jedna manjina u bilo kojoj drugoj europskoj državi (gdje to još neka manjina ima fiksno zajamčena tri mandata u predstavničkom tijelu?).

No Pupovcu to nije dovoljno, on bi očito kotač povijesti želio okrenuti unatrag, u vrijeme Jugoslavije kad su Srbi u Hrvatskoj bili vladajuća i povlaštena klasa na račun većinskoga naroda. Zato se Srbe treba i dalje prikazivati kao ‘ugrožene’ od strane ponovno probuđenoga povampirenog ustaštva (niti jedna druga manjina, začudo, ne smatra se ‘ugroženom’), zato Pupovac u Saboru lijepi žutu traku s natpisom ‘gost’ (skandal bez presedana), zato Pupovčeve ‘Novosti’- dostojan nasljednik velikosrpskog ‘Srbobrana’ – u svakome broju bljuju velikosrpsku propagandu, ponekad omotanu u jugoslavensko ruho, vrijeđaju hrvatski narod, Domovinski rat i Katoličku crkvu, udaraju na same temelje hrvatskoga identiteta, a sve to na račun državnoga proračuna (‘Srbobran’ je financirao Beograd, a ‘Novosti’ Zagreb – to je jedina, perverzna razlika ovih dviju tiskotina).

Bitno je biti ugrožen! Pozicija žrtve najbolje je sredstvo dobivanja superiorne etičke pozicije i benefita koji iz toga proizlaze. Toga je jako dobro svjestan i Pupovac, ključni zagovaratelj kulta ‘ugroženoga Srbina’ u Hrvatskoj. O kakvoj je ugroženosti stvarno riječ, sjajno je svojedobno opisao dr. Ivo Korsky opisujući položaj srpske manjine u Hrvatskoj u vremenu komunističke Jugoslavije: ‘Svaka manjina osjeća se ugroženom, no povlaštena manjina još se više osjeća ugroženom jer zna da su joj povlastice dane na štetu većine i da zato prijeti opasnost reakcije ove većine čim se stanje promijeni.’

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije oduvijek su jako smetali protuhrvatskim snagama u Hrvatskoj (onih Tuđmanovih 20 posto), a mržnja prema nogometnoj reprezentaciji jedan je od najvidljivijih izraza mržnje prema hrvatskoj državi. A upravo je ta mržnja, mržnja i zavist prema hrvatskome uspjehu, eksplodirala ovih dana, ne samo kod velikosrpskih psihopata u Srbiji (pisanje Vučićeva tabloida ‘Informer’), čiji nas mrziteljski vokabular ne treba čuditi niti pretjerano dirati (mnogi tzv. desničari nepotrebno se, umjesto da ih ignoriraju, lože na trećerazredne srpske provokacije – velikosrbi, iskompleksirani i zavidni kakvi jesu, i žele da se njima stalno bavimo jer im to daje osjećaj važnosti), nego i kod domaćih jugofila i velikosrba.

Hrvatska nogometna reprezentacija najbolji je primjer što mogu u simbiozi napraviti domovinska i iseljena Hrvatska kad je na čelu teama pošteno i domoljubno vodstvo, a ne mediokriteti i partijska trčkarala. Nogometnu reprezentaciju na netom završenome prvenstvu odlikovali su pobjednički mentalitet, visoka motiviranost i izostanak bilo kakvih kompleksa prema tzv. velikima (eh, kad bi hrvatski političari imali barem djelić ponosa kao nogometaši u odnosu prema stranim centrima moći!). Iste su to one odlike koje su krasile hrvatske branitelje devedesetih. I baš zato što usporedno pokazuje svu bijedu hrvatske politike, čiji su akteri bitna suprotnost hrvatskim nogometašima i hrvatskome izborniku, hrvatska nogometna reprezentacija predmetom je čudovišne mržnje velikosrba i jugofilnih intrašovinista.

Jugofili i velikosrbi broje krvna zrnca

Umjereniji jugofili tako ne mogu bez ‘bratske’ Srbije pa su na HRT dovukli Milojka Pantića, srbijanskoga športskog komentatora bez kojega Hrvati valjda ne bi znali koliko vrijede njihovi nogometaši. Što je Anton Samovojska prema Milojku Pantiću?!

Onim žešćim jugofilima smeta držanje ruke na srcu prilikom intoniranja državne himne (isto rade i nogometaši brojnih drugih reprezentacija), a jako ih boli i to što u nogometnoj reprezentaciji nema tamnoputih igrača, kao da bi Hrvatska, u kojoj nema crnačkoga stanovništva, radi političke korektnosti valjda trebali uvoziti igrače tamne boje kože e da bi zadovoljila kvote domaćih ‘antifašista’, pseudoliberala i ljevičara (za Hrvatsku su svojedobno igrali genijalni Eduardo i Sammir, ali to vegeta stručnjaci tipa Puhovski ne spominju jer je potrebno Hrvatsku opanjkavati i optuživati za rasizam).

Kako bi se pokušalo umanjiti uspjeh nogometne vrste, jugosferaško i velikosrpsko parapolitičko podzemlje i političko nadzemlje uhvatilo se i brojanja krvnih zrnaca, pa su tako, nakon što je prvi o tome pisao jedan velikosrpski medij iz Srbije, Danijela Subašića proglasili Srbinom, kao da Srbin ne bi smio biti član hrvatske nogometne vrste, kao da za Hrvatsku već nisu igrali legendarni Dado Pršo i Milan Rapaić, koji su srpskoga etničkog porijekla.

Pustimo sad na stranu to što je Subašić Hrvat (kao i kod Dražena Petrovića majka mu je Hrvatica, a otac porijeklom pravoslavac) i što je nacionalno opredjeljenje stvar izbora svakoga pojedinca.

Zanimljiva je ta inverzija kad jugofili, koji hrvatske nacionaliste optužuju za šovinizam, krenu brojati krvna zrnca! Politička je to perverzija kad Pupovac nakon uspjeha hrvatske reprezentacije protiv Danske i maestralnih obrana Subašića porijeklo njegova oca želi upregnuti kao pogonsko gorivo za promicanje kulta ‘ugroženoa Srbina’, kad usred Sabora legendarnog vratara naziva čovjekom ‘koji nije imao pravo na ljubav’, a sebe – smatrajući valjda da se može uspoređivati s hrvatskim domoljubom Danijelom Subašićem -naziva degradiranim i onim na koga se uvijek gleda kao na Srbina, a ne kao na čovjeka i građanina. Ovaj Pupovčev saborski performans uistinu predstavlja vrhunac političke perverzije. Čovjek koji živi od etnobiznisa i podgrijavanja konflikata, naime, prigovara da se na njega gleda samo kao na Srbina.

Pritom se Pupovac ne će zapitati zašto se na Arsena Dedića i Đorđa Novkovića nije gledalo samo kao na Srbe, zašto se na Arijana Komazeca nije gledalo kao na Srbina, nego kao na hrvatskoga reprezentativnog košarkaša, zašto su hrvatski navijači slavili legendarnoga Dadu Pršu i Milana Rapaića, koji su obojica srpskoga porijekla, a odigrali su velike igre za hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

Zašto Hrvati vole vukovarskoga branitelja Predraga Mišića, a ne vole teroriste koji su ubijali i pljačkali u vremenu velikosrpske agresije. Zašto Hrvatima ne smetaju lojalni Srbi (neka ih je u Hrvatskoj što više!), nego im smetaju oni koji Hrvatsku vide kao plijen imperijalnih apetita Beograda ili kao bankomat za vlastite kriminalne porive.

Jugoslavenska zabluda najveća je nesreća

Jugofilima i velikosrbima očito smetaju lojalni hrvatski Srbi, hrvatski domoljubi, a kao uzor služe im balvanaši i apologeti kulta ‘ugroženog Srbina’ koji predstavlja pogonsko gorivo velikosrpske ideologije.

Zato Srbe u Hrvatskoj, naše sugrađane, politički ne predstavljaju ljudi poput Predraga Mišića, nego ‘ugrožen’ Srbi poput Milorada Pupovca Suznog i Vojislava Stanimirovića. Što je veća ‘ugroženost’, deblji je i novčanik, pa makar on bio pun i ‘ustaških’ kuna!

Zato se Hrvate koji se suprotstavljaju velikosrpstvu želi prikazati kao zatucane mrzitelje koji u životu ništa drugo ne rade nego mrze Srbe, a bivše se balvanaše prikazuje kao profinjene građane koji su žrtve mržnje i nasilja samo zato što su Srbi.

Na kraju treba reći da su i svojedobno Svetozar Pribićević (ispočetka agent Beograda, ali je kasnije uvidio da je velikosrpska politika beogradske čaršije pogubna ne samo za Hrvate, nego i za Srbe u Hrvatskoj) i danas Milorad Pupovac mogli postati političari od prvorazrednoga nacionalnoga značenja – Pribićević je bio možda i najistaknutiji član predratne dominantne Hrvatsko-srpske koalicije, a o Pupovcu danas ovisi opstanak Vlade – jedino uz pristanak i potporu hrvatske strane. Od hrvatske strane koja očito ne može bez jugoslavenstva i bez Srba. Od Hrvata koji su narkomanski ovisni o Jugoslaviji i Srbima, iako je Hrvatska stoljećima bila dio srednje Europe.

I zato je bio u pravu Ivan Oršanić kad je rekao: ‘Jugoslavenska je zabluda najveća nesreća Balkana i izvor zločina jer je protiv ideje slobode i samoodređenja svih njegovih naroda. Mi moramo biti protiv Srbije u konkretnom smislu, jer drukčije nije moguće, ali u idejnom i temeljnom smislu mi moramo biti protiv jugoslavenske zablude. U izvornom smislu ispravno je antijugoslavensko stajalište, jer smo po jugoslavenstvu postali srpskom kolonijom.

U tom poslu naša je stvar da se jugoslavenska zabluda potpuno dotuče, ali ne obranom Jugoslavena, a napadanjem Srba, nego napadanjem Jugoslavena, Jugoslavije i jugoslavenstva te životom u našoj državnoj ideji, a stvar je Srbijanaca, da se oslobode zastarjelih ambicija Pravoslavne crkve i da žive u svojoj državnoj ideji tako da na granicama Hrvatske i Srbije ne bi stajali luđaci, koji bi se htjeli smatrati ideolozima i svetcima, nego stanovnici normalno priznatih i ostvarenih načela u cijelom svijetu. Samo u tom slučaju mogao bi se očekivati i na Balkanu razvitak solidarističkih odnosa kakvi postoje i među drugim narodima’.

Pametnome dosta!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Objavio

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH – i više od uobičajenog saborskog striptiza

Objavljeno

na

Objavio

Kad je onomad, dok još topovi nisu zagrmjeli, jednom stranom diplomatu potanko predočen problem u bivšoj Jugoslaviji, odmah mu je sinulo rješenje. Sve što treba je Hrvate iz BiH razmijeniti sa Srbima u Hrvatskoj i stvar je riješena. Hrvatska može otići, Srbi postaju većinom u BiH, a ona ostaje dijelom krnje Jugoslavije. To idealno rješenje poremetit će prvo gramzljivost Srba (uzdajući se u vojnu premoć, htjeli su više), a potom i epilog zbivanja na terenu – obrana BiH Hrvata od oba napadača – bosanskih Srba i Muslimana, a potom potpuni vojni i politički slom hrvatskih Srba.

Imaju li Hrvati napokon prave ljude?

Međutim, ti, čiji su planovi poremećeni u ratu, ne mire se s neželjenim ishodom u miru. Odatle suđenja za udružene zločinačke pothvate i cinično nametanje krivnje za dijeljenje Bosne onima koji su i sebi i drugima donijeli mir. Sude im oni koji su BiH (ali i Hrvatsku), podgrijavajući rat, sve vrijeme dijelili, i na kraju, barem ovu prvu, doista podijelili. Za razliku od ratnih vremena kad su Hrvati s obje strane granice u zajedništvu pobijedili, počev od one pijane trećejanuarske noći ponašanje Hrvatske prema BiH Hrvatima sve više podsjeća na Petrovo višekratno zatajivanje Gospodina u najstrašnijoj noći svjetske povijesti. Ona taj narod više ne poznaje – ne samo kao svoj, nego i uopće. Nikad vidjeli, nikad čuli, … ma, tko su ti ljudi?

Osobom u kojoj se simbolički zrcali sva dubina procjepa nastalog između Hrvata Hrvatske i Hrvata Herceg-Bosne postao je, dodijeljenom mu ulogom, haaški sudac Meron. U prvih je Meron slavljen isključivo kao dobar, pravedni sudac, koji je Hrvatskoj ne samo podao rubac da joj otare krv, znoj i suze s lica, nego ju je i oslobodio kalvarije napola puta. S druge strane, Hrvati Herceg-Bosne su, ne prvi put u povijesti, križni put odradili do kraja – do raspeća – uz suglasnost “Pilata” Merona, popraćenu nedavno izrečenom ciničnom usporedbom Slobodana Praljka i Hermanna Göringa.

Je li napokon došlo vrijeme da Hrvati izvuku pouke iz Domovinskog rata i vazda im, izgubili u ratu ili pobijedili, tragičnog poraća pa da na Tuđmanovoj Hridi dovrše svoj Dom i učvrste ga kako bi kao svoji na svome preživjeli još jedan izazovan povijesni trenutak?

Za takvo što Hrvati trebaju iznaći najbolje ljude, svjesne kako nisu sami na svijetu i da ne ovisi sve samo o njima – one koji će moći, htjeti i znati, ali i odvažiti se postaviti pravo pitanje na pravom mjestu – tamo gdje se odlučuje, a da ih istodobno oni koji imaju moć odlučivanja shvate ozbiljno. Hrvatska treba ljude koji će se bez kompleksa i pardona umiješati u stvari države u kojoj žive Hrvati, a čijem je stvaranju doslovce potpisom kumovala. Treba ljude koji se ne će dodvoravati tuđincu hineći kako je riječ o zemlji koja ima jedno svoje unutarnje “ja”, ali istodobno i ne će ustručavati primijetiti kako tamo ima tri “ja”. I kad ih neko od ta tri “ja” počne prozivati zbog miješanja u unutarnje stvari BiH, ne će pokunjeno ustuknuti, nego samopouzdano odvratiti kako se radi o konceptu iz 19. stoljeća. Hrvatska treba ljude koji će se i riječju i djelom znati obračunati s ostavštinom ishlapjelih, bjelosvjetskih hohštaplera, koji su prava BiH Hrvata narušili do neprepoznatljivosti pa sad vlastito nedjelo brane. Svejedno, bila riječ o tri doživotna bivša visoka predstavnika Svijeta u BiH, ili o jednom doživotnom niskom predstavniku najzelenije trećine BiH u Hrvatskoj, barabi kojeg je Hrvatima dvaput uspjelo izabrati na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku.

Deklaracija i saborski smetenjaci i smutljivci

U dekompoziciji melodije koju gudi kvartet doživotnih predstavnika važan kamenčić čini Deklaracija o položaju Hrvata u BiH koju je Hrvatski sabor donio prošlog petka. Upravo zbog njezine vanjskopolitičke namjene i jer je riječ o borbi na duge staze koja nadilazi mandat jedne vlade, bilo je poželjno oko nje postići što je moguće šire suglasje. No, prihvaćanje Deklaracije s 81 glasom “Za” (od 153 moguća) pokazuje kako je ono izostalo. Znalo se kako je postizanje dvotrećinske većine, što se moglo postići samo uključivanjem SDP-a, nužno imalo za cijenu razvodnjavanje i poopćavanje dokumenta, no neke granice nisu se mogle prijeći. Koplja su se prelomila oko zahtjeva SDP-a za ugrađivanjem umetka posve na tragu Josipovićeve izjave o konglomeratu loših politika s aluzijom na kajanje zbog podjele BiH, te kapitulantskog inzistiranja na legalnosti izbora Željka Komšića. Prihvaćanje navedenog bi u Deklaraciju utkalo kompleks hrvatske krivnje, čime bi Hrvatska samu sebe već u startu uškopila pri pokušaju razrješavanja ovog doista zapetljanog čvora.

Tijekom saborske rasprave još jednom se potvrdilo koliko su kroz medije desetljećima taložene ublehe uzele maha u promišljanjima saborskih zastupnika, kako onih još zelenih, tako i veterana u kopanju groba Hrvatima Herceg-Bosne. Zajednički nazivnik tih šabloniziranih istupa ogledao se u osudi političke suradnje BiH Hrvata s Miloradom Dodikom koji ne priznaje genocid u Srebrenici. No, kad bosanskim Muslimanima, nad kojima je genocid tamo počinjen, to nije prepreka da posve pragmatično surađuju s nasljednicima onih koji su ga počinili (SDS-om Radovana Karadžića), a ti nemaju ni izbliza tako blagonaklon stav prema Hrvatima kao Milorad Dodik, zašto Hrvati ne bi surađivali sa svojim jedinim preostalim prirodnim saveznikom u BiH? Zar samo zato da ih se neki u Hrvatskoj ne bi sramili, i to upravo oni koji su sve ovo vrijeme – opterećeni navodnom hrvatskom krivnjom prema Muslimanima u BiH, izgrađenom po jasenovačkom obrascu, samo tada sa Srbima u ulozi žrtve – od njih okretali glavu? Konačno, zašto bi u trenutcima pritiska Muslimana na Hrvate u Federaciji BiH genocid u Srebrenici, dakle muslimansko-srpska stvar, uopće bio nekakav orijentir za političko djelovanje BiH Hrvata? Zašto, primjerice, Muslimanima za njihovo djelovanje prema Hrvatima referenca ne bi bio spriječeni genocid u Bihaću dva mjeseca poslije Srebrenice?

Za razliku od ostatka oporbe, kako lijeve, tako i desne, Most Hrvatima BiH nije predbacivao hrvatsko-srpsku koaliciju. Ipak, iz njihovih amandmana koji se odnose na pojedinačna operativna rješenja, od kojih su neka hvale vrijedna, a druga, pak, predstavljaju batinu s dva kraja, vidljivo je duboko nerazumijevanje karaktera Deklaracije i njezine prvenstveno vanjskopolitičke namjene. Osim ako im predstava nije poslužila tek kao izlika da Deklaraciju ne prihvate, a da istodobno ostanu neokaljani? Ipak, na to čistunstvo sjenu baca ponašanje Mosta dok je obnašao vlast. Tada je na valu medijske histerije o zlim Hercegovcima – koji poput migranata navaljuju na hrvatsku granicu samo kako bi žiteljima pograničnih gradova izabrali lokalnu vlast – od Mosta nadzirana policija provela akciju brisanja nepoćudnih birača iz biračkog popisa. Rezultat svega je bio da je Most izgubio vlast u Metkoviću, koju je prethodno zadobio dok su popisi još bili “nečisti”. Doima se, zapravo, da Most jedno govori kad je u oporbi (puste riječi tada ništa ne koštaju), a posve drugo radi dok je na vlasti.

Kad je riječ o politikantskom tehniciranju, Božo Petrov se pokazuje svojevrsnim blizancem Zorana Milanovića. Neopterećen bilo kakvom ideologijom i svjetonazorom, usredotočen je tek na optimizaciju svog prvog sljedećeg poteza. I to isključivo u smislu njegova doživljaja u očima birača, bez potrebe za sagledavanjem onoga što dalje iza toga slijedi. Pri tome se oslanja na slabo pamćenje birača uz podršku medija prešućivanjem marifetluka ili u najmanju ruku izostankom podsjećanja na njih. Zorna ilustracija navedenog su međunarodne arbitraže koje je Zoran Milanović pokrenuo, a njihovo rješavanje dogovorom, što se činilo razumnim jer je bilo očito da su hrvatski izgledi slabi, spriječio Božo Petrov. Obojica su pritom skupili naramak političkih bodova jer su te postupke mediji, nadaleko poznati po tome što Hrvatskoj uvijek žele sve najbolje, predstavili suverenističkima. Jednako “suverenistički” su se ponašali i ponašaju i kad su Hrvati u BiH u pitanju. Doduše s manjom štetom, budući je “suverenističko” blebetanje po Hrvatsku ipak nešto bezbolnije od “suverenističkih” djela. Jedno je slikati se po Mostaru za unutarnju političku uporabu, a nešto sasvim drugo nametnuti temu na međunarodnoj pozornici. Potonje niti znaju, niti hoće, niti mogu.

Suha zlata vrijedni Zlatko i rosno mu cvijeće

Druga opcija kojoj suverenizam ne silazi s usana glasovala je za Deklaraciju, no istup njezinog istaknutog predstavnika Zlatka Hasanbegovića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Čita li ga se iz konteksta aktualnog političkog trenutka u BiH, iz govora treba izdvojiti dvije ključne stvari – inzistiranje na punim pravima svih posvuda (pod firmom borbe do zadnjeg Hrvata, ma koliko ih gdje bilo), te ignoriranje realnosti vraćanjem u nepovratnu perspektivu predratnog stanja, prije masovnih progona i provedene razmjene stanovništva. Slično kao što su neki u Zagrebu proteklih dana ostali zamrznuti u vremenu otprije 100 godina, kad je u njemu živjelo više Slovenaca nego Hrvata ne-kajkavskih i ne-njemačkih prezimena, tako i Hasanbegović zanemaruje trenutno stvarno stanje u BiH, ostajući zarobljenikom vremena od prije 30 godina. Uz to još izvor svega zla vidi u Daytonskom sporazumu, previđajući kako su prava Hrvata grubo narušena njegovim naknadnim izmjenama. Pitanje je tek čini li to iz pukog idealizma ili vođen nekim drugim pobudama.

Kako bilo da bilo, ovakva promišljanja predstavljaju vjetar u jedra aktualnim muslimanskim pritiscima da se izbor predstavnika u ključno tijelo za zaštitu prava Hrvata – Dom naroda BiH – provede na način kojeg je Ustavni sud proglasio neustavnim. Posve u skladu s  načelima iznesenim u Hasanbegovićevom govoru Muslimani traže da se ti izbori provedu temeljem predratnog popisa iz 1991. godine (a ne novijeg iz 2013. godine koji odražava trenutno stanje), ali i da sve županije imaju pravo birati predstavnike svih naroda, pa i one u kojima Hrvati (a ni drugi) zbog malobrojnosti ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike. Zato ih im izabiru višestruko brojniji Muslimani.

Dovoljno im je izabrati trećinu zastupnika u Domu naroda Hrvata Federacije BiH da bi stekli kontrolni paket za izbacivanje svih Hrvata izabranih od Hrvata iz izvršne vlasti (Vlade Federacije BiH), a što bi imalo daleko pogubnije političke posljedice po položaj Hrvata od izbora Komšića. Uostalom, u tu su svrhu već instalirali 6 “komšića” u skupštinu Zeničko-dobojske županije .Tako bi Muslimani u miru političkim putem dokrajčili Hrvate u Federaciji BiH, baš onako kako su ih Srbi dokrajčili u Republici Srpskoj u ratu ’92, a oni sami, kopirajući Srbe, započeli ’93. Ironično, pozivajući se na prava Hrvata koji više ne žive tamo odakle su ih Muslimani protjerali (u tome je svrha primjene popisa 1991.) obespravili bi one Hrvate koji su se obranili od njihove agresije.

Jedino konkretno rješenje primjenjivo na svim razinama vlasti koje Hasanbegović nudi za zaštitu prava Hrvata u smislu da im drugi ne izabiru predstavnike, sastoji se u 3 zasebna biračka popisa (za Hrvate, Muslimane i Srbe) na nivou cijele BiH, no i ovdje je nažalost riječ o mačku u vreći. Naime, što bi to spriječilo Muslimane – koji i danas masovno popunjavaju birački listić za izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, podmeću Hrvate ala Komšić u županijske skupštine kako bi zagospodarili Domom naroda Hrvata i izjašnjavaju se Hrvatima kako bi mogli obnašati dužnosti namijenjene Hrvatima – da se upišu na popis hrvatskih birača i nastave činiti to isto? Dosadašnja praksa i zdrav razum govore kako je prava manjinskih zajednica moguće zaštititi tek formiranjem izbornih jedinica temeljenih na etno-teritorijalnom načelu. Jednostavno, uključivanje područja u kojima su Hrvati neznatna manjina u izbor hrvatskih predstavnika omogućilo bi drugima da se samo za potrebe izbora izjasne Hrvatima i izaberu im predstavnike. Zbog ove dokazano realne prijetnje nije moguće ostvariti da svaki do zadnjeg Hrvata  BiH uživa jednaka prava, ma koliko to lijepo zvučalo.

Ipak, jednim poduljim etiketiranjem Željka Komšića, koje će se u funkciji skretanja pozornosti s onog bitnog naći mjesto u naslovima njegova saborskog govora, Hasanbegoviću će uspjeti u cijelosti zasjeniti ostatak sadržaja, čija bi temeljna načela zacijelo potpisala muslimanska politička vrhuška uključujući i samog Komšića. Time je uspio povući za nos one koji se već dulje vrijeme daju vući za nos, ne samo kad je izborni zakon u BiH u pitanju nego i prijedlog izbornog zakona u Hrvatskoj. Tu, zanimljivo, Hasanbegovićeva stranka podupire podjelu Hrvatske, koja za razliku od Federacije BiH nije federalna država, na izborne jedinice sukladne povijesnim pokrajinama što vodi raspirivanju autonomaških tendencija u budućnosti. Pa gdje ih ne će Hasanbegović povlačiti za nos, kad to isto dopuštaju i Josipovićevom pravnom stručnjaku Podolnjaku, koji će im podmetnuti krajnje ljevičarski prijedlog izbornog zakona, anarhičniji i od GONG-ovog. Na istu temu povlačit će ih za nos i netko tko je u mladim danima usred rata učio lagati surađujući s Human Right Watchom – organizacijom čiji je cilj tada bio izjednačiti zločine Srba i Hrvata (a i danas proziva Hrvatsku i ministra Božinovića za nehumano postupanje s migrantima) – potom se usavršavao uređujući informativni program krajnje liberalne Nove TV, da bi današnje mlade korumpirao ne samo prenijevši im tako stečeno znanje, nego ga i proširivši na područje krivotvorenja potpisa.

E, pa kad se toliko daš povlačiti za nos, ostaje izvjesno tek jedno – nos ti raste! A tad se ni ono neposredno pred njim ne vidi baš najbolje, kamoli što drugo. I, ma koliko god tražio Pinokija u drugima, a u sebi vidio samo Kalimera, ne trebaš poći daleko da bi Pinokija doista i ugledao… Dovoljno je tek da se zaputiš do najbližeg zrcala. Zadubiš li se našavši se pred njim, možda načas ugledaš i rosno cvijeće (e, kako se samo grubo povijest zna našaliti) suha ti zlata vrijednog Zlatka.

Mrak + Mrak = 2 Mraka

Inače, Neovisni za Hrvatsku su jedna od rijetkih organizacija čija je filijala osnovana prije središnjice, iskazavši se pod franšizom HSP-a BiH kao neka vrsta “Neovisnih za BiH”. Naime, nakon izbora 2010. godine, kad HDZ BiH nije pristao da se još jedan ministar, iz u odnosu na izvorni Dayton ionako drastično smanjene hrvatske kvote, prepusti muslimanskom SDP-u, “Neovisni za BiH” su spremno uskočili u vlast, prihvativši biti izborom SDP-a kad ih već nije izabrao hrvatski narod. Unitarizaciji Federacije BiH doprinijeli su prihvativši prebacivanje nekih ovlasti sa županija (gdje utjecaj Hrvata još nije ugrožen) na federalnu vlast (gdje su već u dva navrata, prvi put voljom međunarodne zajednice 2000. godine, a potom i muslimanske vrhuške potpomognute međunarodnom zajednicom 2010, hrvatski predstavnici postavljeni mimo izborne volje hrvatskog naroda).

Pa kad su već “Neovisni za BiH” pristali surađivati s muslimanskim SDP-om, što onda sprječava Neovisne za Hrvatsku da to isto učine s SDP-om Hrvatske i njegovim liberalnim saveznicima? Pogleda li se glasovanje u zagrebačkoj skupštini proteklog tjedna, čini se da postižu sve veći stupanj suglasja. Kako li je samo Krešimir Kartelo, zastupnik Neovisnih u gradskoj skupštini, gugutao Anki Mrak Taritaš na uho u radijskoj emisiji na dan glasovanja o proračunu (“slažem se s mišljenjem gđe Mrak …”, “upravo kako je gđa Mrak rekla,…”). Do jučer su jedni u drugima vidjeli mrak, barem što se prošlosti tiče, no po pitanju sadašnjosti i budućnosti kao da u tim mrakovima sad vide svijetlo. Iako elementarna aritmetika kaže kako mrak i mrak u zbroju ne mogu dati drugo doli 2 mraka, koji zajedno mogu samo rušiti, ništa izgraditi.

Dakle, s jedne strane stoje ideološki rigidna krila HNS-a i SDP-a uz “suverenističke” im prirepke. A s druge stožerna hrvatska stranka u suradnji s partnerima iz izbornim rezultatima diktirane nužde –  dijelom HNS-a, u znatnoj mjeri očišćenim od liberalne ideologije i dijelom SDP-a okupljenog oko Milana Bandića, operiranog od jugoslavenstva. Uza sve nedostatke oni su ipak spremni bez fige u džepu stati iza BiH Hrvata. To su, napokon, ona dva krila, lijevo i desno, usuglašena oko ključnih nacionalnih pitanja, koja je spominjao general Gotovina neposredno po povratku iz Haaga, bez kojih Hrvatska (dodajmo – ni njezin glavni grad) ne može letjeti. Nasuprot tome stoje oni koji se ne mogu usuglasiti ni oko čega za što su, nego samo protiv čega su. A Hrvatsku ili ne mogu smisliti ni nacrtanu ili ju toliko vole da ne primjećuju kako ju, grleći je, zapravo dave. Zar je onda čudno što i prema BiH Hrvatima gaje iste osjećaje?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari