Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto u Hrvatskoj ne dolazi do promjena

Objavljeno

na

Nema promjena bez dugotrajnog i mukotrpnog rada i ispravljanja vlastitih mana i nedostataka
Čovjeku koji kaže da niti jedan patriot ne bi trebao napasti Burski rat dok se on ne završi, ne isplati se razborito odgovoriti. On zapravo kaže da niti jedan dobar sin ne bi svoju majku trebao upozoravati na visoke stijene, sve dok ona ne padne s njih.- Chesterton, 'Pravovjerje'
Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot.- Chesterton, 'Pravovjerje'

O nezavidnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u Republici Hrvatskoj, o korijenima i uzrocima stanja u kojemu se nalazimo, a koje je dobrim dijelom posljedica neprovedene dekomunizacije, napisane su tisuće analiza, članaka i osvrta, iz različitih kutova gledanja, veće ili manje kvalitete. I unatoč tome što je već sve napisano, do bitnijih promjena u Hrvatskoj jednostavno ne dolazi, a mladi i stariji bježe iz Hrvatske glavom bez obzira.

I pisac ovih redaka dosta je pisao o problemima s kojima se Hrvatska suočava. U ovome osvrtu nije nam nakana da te pisanije ponavljamo, nego da pokušamo, bez ikakvih pretenzija ulaženja u dublju analizu (bit će i za to vremena), istaknuti neke aspekte uzroka problema kojima se možda nije dovoljno dalo pozornosti, a koji se prvenstveno odnose na naše vlastite mane i nedostatke kojih često nismo svjesni. O drugim uzrocima problema mnogo smo govorili i pisali, a sada se koncentrirajmo na nas same.

Loši političari i sankrosantni narod

Govoreći o političkim patologijama i društvenim anomalijama, većina analitičara koristi romantičarski narativ o lošim političarima i gotovo pa sankrosantnome narodu. To, međutim, nije točno: političari se „regrutiraju“ iz naroda, a ona izreka da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje dobrim dijelom stoji u slučaju Republike Hrvatske. Protivnici ovakvog mišljenja reći da je narod izmanipuliran, no, kao mahom deklarirani vjernici, očito zaboravljaju da je Bog svakome ljudskom biću dao slobodnu volju i zdrav razum da objektivno i kritički prosuđuje događaje i svijet oko sebe i da ne dopusti da ga drugi vodaju kao u magli guske.

A mnogi se pojedinci daju svjesno tako vodati u zamjenu za (lažnu) sigurnost. Naime, unatoč svim lijepim pripovijestima i bajkama o idealima, većini ljudi, na žalost, nije ni do kakvih ideala koji prelaze granice dobro uhranjenog trbuha. „Metafizika“ kruhoborstva najveći je domet većine birača. I upravo je to razlog zašto uvijek biramo iste političare iako bi nam zdrav razum trebao nalagati da ih ne biramo jer su nas ovi dokazano prevarili, izdali i opljačkali. Naime, oko 60 % posto birača je na ovaj ili onaj način skopčano uz državni proračun (umirovljenici, zaposlenici u javnoj upravi, paradržavni sektor itd.) i patološki ljubomorno čuva svoje sinekure i sinekurice. Njima odgovara status quo jer im omogućava makar i mizerna sigurna primanja i oni jednostavno nisu u stanju iskoračiti iz svoje lažne sigurnosti.

U svibnju nas očekuju izbori za Europski parlament. Prema mnogim pokazateljima dvije najuspješnije hrvatske europarlamentarke su Ruža Tomašić i Marijana Petir. No, unatoč rezultatima koji iza njih stoje, pisac ovih redaka dao bi se okladiti da one ne će ponovno biti izabrane u Parlament. Zašto? Zato što iza njih ne stoji partijska mašinerija, a dični hrvatski birači (oni kojima romantično tepaju naivni analitičari) ne će za njih glasovati unatoč tome što imaju dobre rezultate. A ne će glasovati zato što veću korist imaju ili potencijalno mogu imati od velikih stranaka i beneficija koje one nude u zamjenu za faustovski „ugovor“ o tome da ih se podupre na izborima.

Postati svjesni vlastitih mana

Dio birača, dakako, želi promjene, što je pokazalo glasovanje za Most, no ta protestna baza dobrim dijelom se iseljava u inozemstvo i premala je da bi dovela do značajnijih političko-društvenih promjena. Mišljenja sam da bi se matematički moglo izračunati, s obzirom na broj korisnika proračunskih transfera, koliki je realni kapacitet mogućih promjena u Hrvatskoj. Novac, novac i novac – novac je u korijenu svih čudnovatih zgoda u današnjoj Hrvatskoj koje se mnogim dobronamjernim, ali naivnim ljudima čine neshvatljivima.

Veliki Ante Starčević pred mnogo je godina zapisao: „Kod ovoga naroda ja nalazim preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno…“.

Čim prije se okanimo naivnih pripovijesti o lošim političarima i (pre)dobrome narodu i postanemo svjesni vlastitih mana – tim bolje za nas. 100 godina „Jugosfere“, a posebno 45 godina kriminalnog komunizma moralno je i etički iskvarilo naše društvo, a budući da do društvene obnove nije došlo duh prevrtljivosti i mentalitet „snađi se druže“ i dalje duboko impregnira hrvatsko društvo u cjelini. A kada se tome doda današnji postmoderni relativizam Zapada dobiva se jedan čudovišni hibridni model ponašanja u kojemu ne postoje bilo kakvi čvrsti vrijednosni orijentiri, a sve se procjenjuje filozofijom kubikaže i kvadrature, odnosno prema onoj „u se, na se, i poda se“.

U državi s preko 90 % deklariranih kršćana, u kojoj je istodobno opsovati Boga kao reći dobar dan, i u kojoj je zakonski legalizirano ubijanje nerođene djece, u takvoj državi se ne mogu očekivati pozitivni plodovi. Činjenica da toga očito nismo svjesni jasnije od ičega svjedoči o tome kakvi smo katolici i koliko držimo do svoje tradicije.

Država kao hajdučija i podjela ratnog plijena

Hrvatski narod je 1991. postigao oslobođenje, no riječ je o jednokratnom činu. Put do slobode je dugačak i trnovit. Hrvati stoljećima nisu imali vlastitu državu i nedostaje im iskustvo državništva koje je nemoguće naučiti u 29 godina, posebno u situaciji dok mnogi rade protiv države u kojoj žive. A mnogi su u razdoblju stvaranja države vidjeli dobru priliku da zbrinu sebe i svoju svojtu. Takvo shvaćanje države kao hajdučije i podjele ratnog plijena mnogim je ljudima ogadilo hrvatsku državu. Slika kriminalca i primitivca koji uz domoljubno tamburanje i veliku zastavu trpa kune u svoje dobro skrivene džepove za mnoge je postala stereotip hrvatskog „domoljublja“.

Tome je dobrano pridonijela nezrela, neobrazovana i primitivna politička desnica koju su svih ovih godina vodili podkapacitirani tipovi kojima je vrhunac političkog djelovanja bilo guturalno bukačenje nakon što su prethodno omastili brk janjetinom i mladim lukom. Htjeli mi to priznati sebi ili ne, desnica u Hrvatskoj (jugoidna ljevica u startu je isključena kao faktor ikakvih pozitivnih promjena) kroz cijelo je ovo vrijeme prepuna čudaka, lunatika i nesposobnih tipova kojima ta nesposobnost nije prepreka da imaju neograničene državničke ambicije iako realno većina njih nije sposobna voditi niti poljoprivrednu apoteku. Pretežiti dio javno eksponiranih desničara boluje od pseudomesijanskog poremećaja: svi si oni misle da su upravo oni, i nitko drugi, predodređeni da budu narodni vođe. Jasno je da s takvim tipovima nije moguće išta graditi jer će se oni prvi međusobno posvađati prvom prilikom, bilo prilikom slaganja izbornih lista ili jednostavno zato što će se nečiji ego osjetiti povrijeđenim zbog ovog ili onog razloga.

Postanimo svjesni gorkoga realiteta: u 29 godina hrvatske države nije odgojena i stvorena društvena i politička elita koja bi danas bila nosilac promjena. Naraštaj ljudi rođenih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koji bi po prirodi stvari danas trebalo dominirati političkom scenom, u Hrvatskoj je dobrim dijelom iznio najveće napore u vremenu Domovinskog rata. I taj je naraštaj (tj., preciznije govoreći, njegovi pozitivni elementi), nažalost, dobrim dijelom emocionalno i u drugim pogledima istrošen, a frustriran stanjem u državi pasivizirao se i povukao.

Kao što u posljednjoj kolumni, komentirajući zašto u Hrvatskoj nije moguć političar Orbanova profila, piše Višnja Starešina: „U tih istih trideset godina u Hrvatskoj ne samo što nije stvorena nova državna elita, već su upravljanje i kadroviranje potpuno preuzele stare oligarhije iz razdoblja jugoslavenskog komunizma, gurnuvši u prve redove svoje potomstvo, prema starom naslijeđenom obrascu. Podobnost, poslušnost i potkapacitiranost su i dalje kriteriji napredovanja, salonski internacionalizam je zamijenio otvoreno jugoslavenstvo, a zadržano je pravilo eliminacije svakoga tko nadrasta taj kanon. Za razliku od Mađarske, Hrvatska danas nema nacionalnu elitu, već državom upravljaju anacionalni sivi patuljci – s ovih naših prostora. Mahom potomci iz miljea duboke jugoslavenske države. A bez nove državne elite ni u Mađarskoj Orban ne bi bio moguć“.

Promjena nema bez dugotrajnog i mukotrpnog rada

Hrvatski naraštaji rođeni od početka osamdesetih pa na ovamo, koji su većinu školovanja završili u samostalnoj Hrvatskoj, u suradnji sa starijim i iskusnijim naraštajima (spoj vitalnosti i iskustva) trebali bi sutra predstavljati okosnicu političkih promjena pri čemu u prvim redovima trebaju biti mlađi i neistrošeni političari. Biračima željnima promjena dosta je istrošenih političkih faca pa makar one imale i dobre namjere. Tko nije svjestan te činjenice bolje mu je da se ne bavi politikom i analitikom. No, na našu veliku žalost, u Hrvatskoj se, ako tu izuzmemo individualne inicijative, također ne radi ništa na intelektualnom i političkom formiranju ovih naraštaja. Mnogi će se egomanijaci radije i sa 75 ili 80 godina gurati u politiku u prve redove, čudovišno nesvjesni vlastite nesposobnosti i činjenice da ih je vrijeme jednostavno pregazilo, nego da pomognu u formiranju novih naraštaja.

Hrvatske probleme ne će riješiti nikakve koalicije desničarskih i pseudodesničarskih strančica. Prosjaci kad se ujedine ne postanu ništa bogatiji, osim možda poneki od njih ako se prišteka uz vladajuću stranku i tako unovči svoj mandat. Do promjena može doći onda kad sazriju okolnosti. A one ne će sazreti bez dugotrajnog i mukotrpnog rada, bez žrtve i želje da se osobni interesi podrede općim interesima. Promjene devedesetih, kad smo postigli oslobođenje, ali smo još uvijek na putu osvajanja slobode, nisu došle preko noći. Morao je pasti Berlinski zid i stvoriti se povoljnije globalne geopolitičke okolnosti. A morali su i ljudi poput Tuđmana desetljećima raditi na sebi, na svome intelektualnom uzdizanju, na svojim vizijama i na okupljanju pozitivnih snaga koje će u trenutku sazrijevanja političke konjukture uhvatiti Kairosa za čuperak.

Više koristi danas Hrvatska ima od, primjerice, „Obnove“ (riječ je o udruzi, a ne o političkoj stranci) koja izdaje časopis, organizira tribine i okuplja mlade intelektualce i studente koji, okupljenim idejom domoljublja i intelektualnog uzdizanja, otvaraju bitna pitanja hrvatske političke i društvene stvarnosti, nego od svih smiješnih desničarskih strančica zajedno. Iz „Obnove“ sutra, nakon što se dugotrajnim radom stvore okolnosti, zaista može doći do impulsa za obnovu hrvatskog društva. Iza strančica će ostati pokoja realizirana sinekura, a mahom tek bulumenta nerealiziranih i frustriranih pojedinaca.

Svaki medijski projekt u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju

Mnogo je puta apostrofirano da do fundamentalnih promjena ne može doći dok se ne stvore jaki mediji koji će te promjene moći podupirati. I to je nesumnjivo tako. U vremenu globalizacije i informacijsko-psihološkog ratovanja, postojanje jakih medija koji se vode kriterijem nacionalnih interesa predstavlja jednu od ključnih pretpostavki nacionalne sigurnosti.

Zašto u 29 godina hrvatske samostalnosti nisu stvoreni takvi mediji? Polazim od teze da veću krivnju za to – uz relikte udbaških struktura, masoneriju, srednjostrujaške političke i medijske snage te ostale dežurne krivce – snose sami dični desničari. Kad god se u Hrvatskoj pojavi neki medijski projekt on, naime, u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju. Prosječni desničar manijakalno će dijeliti članke s portala koje prezire, ali će rijetko podijeliti članak s nekoga desnog portala. Prosječni desničar će bugariti kako nemamo desne medije, ali će mu, kad se, primjerice, osnuje Podcast Velebit biti teško stisnuti subscribe na YouTube-u, a još će mu teže biti da podijeli neku emisiju iz tog podcasta na društvenim mrežama.

Da ne govorimo da tome dičnom desničaru ne će pasti napamet da uplati i deset kuna za podcast ili neki internetski portal, ali će zato žustro pametovati kako bi te medije trebalo uređivati. I na kraju dana, taj će isti desničar takvo ponašanje samome sebi opravdati konstatacijom da „oni nemaju pojma“ pa će im on to u nekome svom pljuvačkom komentaru i reći. Na žalost, desnica je prepuna tipova koji ne će prstom maknuti da naprave nešto korisno osim što će po društvenim mrežama ostavljati trećerazredne pljuvačke komentare. S takvim mentalitetom ne piše nam se baš ništa dobro.

Na kraju osvrta istaknuo bih još dva elementa.

Plemensko-regionalna svijest i uloga Crkve

Prvi je da bi Hrvati kao nacija morali odrasti i okaniti se predimenzioniranja regionalno-zavičajnih identiteta i guranja vlastitih ljudi na proračunska mjesta na temelju tih identiteta. Takvo ponašanje stvara mržnju i zavist te rastače nacionalno jedinstvo jednako kao i kolektivna demonizacija kakvoj su početkom 2000. bili podvrgnuti Hrvati iz BiH. Regionalne identitete ostavimo za tamburaške zabave i smotre folklora, a maknimo ih od proračuna. Pretjerano naglašena plemensko-regionalna svijest, guranje vlastitih ljudi samo na temelju zavičajne pripadnosti, nije odlika zrelih nacija, nego afričkih plemena i mafijaških organizacija.

Drugo što bih istaknuo je uloga Crkva. Crkva je imala pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti, no njezine upravne strukture od vremena stvaranja samostalne Hrvatske do danas nisu položile svoj ispit na odgoju budućih naraštaja o kojima smo govorili na početku osvrta. U situaciji u kojoj država ne radi svoj posao, na Crkvi nije da se konformistički prilagođava političkim strukturama, nego da stepinčevskom hrabrošću preuzme ulogu formiranja novih naraštaja, jer je u konačnici i to njezina uloga u okviru odgoja dobrih ljudi i brige za spasenje duša. Da je bilo više pameti i žrtve, od 1990. do danas Crkva je, s obzirom na nekretnine kojima raspolaže, mogla imati daleko veći broj svojih škola, vrtića, fakulteta, srednjoškolskih i studentskih domova i odgojen čitav jedan naraštaj katoličkih intelektualaca koji bi zastupali katoličke i hrvatske vrijednosti.

Dragi biskupi i svećenici i svi mi vjernici, umjesto prilagođavanja ovome svijetu, što je jedna od destruktivnih posljedica izvikanoga Drugoga vatikanskog koncila (koji kritičari s pravom označavaju kao Francusku revoluciju unutar Crkve) radije se ugledajmo na Stepinca i Merza i na metode kojima su oni privlačili mladost u okrilje Svete Crkve. Neka nam Stepinac i Merz ne budu samo na ustima: slijedimo radije njihov primjer života, njihov svetački lik koji je dijametralno suprotan današnjim modernističkim pojavama koje rastaču Katoličku crkvu.

Okupljati se oko pozitivnih i konstruktivnih ideja

Na samome kraju ovoga osvrta (u sljedećim osvrtima pozabaviti nam se je i drugim povezanim temama) napominjem da njegova namjera nije dociranje. Kao autor ne smatram da sam u svemu u pravu (krho je znanje naše) niti imam namjeru bilo kome nametati svoje stavove i govoriti kako bi trebao živjeti i što raditi. Ono što želim jest uputiti poziv na raspravu. Potrebna nam je otvorenija rasprava o našim manama i nedostatcima i o našemu mentalitetu koji se jednostavno mora mijenjati. Okanimo se mitova i pogledajmo istini u oči. Ispravna dijagnoza je preduvjet djelotvorne terapije. Vrijeme je za promjene, no umjesto megalomanskih planova da mijenjamo druge i cijelu društvenu zajednicu, radije ovaj put krenimo, svako od nas, prvo od sebe. Uz takav pristup i nakon godina mukotrpnog rada doći će i do širih društvenih promjena. Plaću, naime, treba prvo zaraditi, a preko noći se obogaćuju jedino lopovi.

Osnovni problem u Hrvatskoj nije XX ili YY političar ili stranka. Hrvatski je problem postojanje sustava koji generira izokrenute vrijednosti i u kojemu je posljedično tome najisplativije živjeti od izdaje i služenja takvome sustavu. Kad ode XX regrut sustava doći će YY i tako dalje.

U Hrvatskoj i dalje imamo socijalističke mentalne recidive pa se sve očekuje od države. Država treba ovo, država treba ono. Ne, ne treba. Država je tu da stvori zakonodavni okvir, da se brine o obrani i sigurnosti i da arbitrira među sukobljenim stranama. Očekivati sve od države karakteristika je etatističkih sustava kao što je bio komunizam. Postanimo svjesni da smo mi tu da mijenjamo stvari i to tako što ćemo krenuti od sebe, a onda se i šire organizirati na planu civilnog društva. Što više pozitivnih individualnih inicijativa to će i država biti bolja, uređenija i organiziranija. Državu činimo svi mi.

Hrvatski je narod tijekom povijesti pokazao da je žilav i izdržljiv: sama činjenica da smo se održali kao narod na geopolitičkom položaju na kojem se nalazimo vrijedna je poštovanja. Bitku s vanjskim ugrozama dobili smo devedesetih (otvaraju se novi frontovi koji će, međutim, imati općeeuropski karakter), a sada je vrijeme da pobijedimo svoje mane i svoje nedostatke i da transformiramo svoj mentalitet iz gubitničkog u pobjednički, kakav smo imali devedesetih, i iz destruktivnog (opiranje promjenama, apatija, konstantno jamranje i bugarenje, cinizam i relativizam) u konstruktivni. Devedesetih nas je okupila ugroza, a sada bi nas ako smo zrela nacija trebale okupljati pozitivne i konstruktivne ideje o tome kako da organiziramo društveni, politički, ekonomski, kulturni i drugi život unutar granica naše države. Vrijeme je za promjene.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari