Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto u Hrvatskoj ne dolazi do promjena

Objavljeno

na

Nema promjena bez dugotrajnog i mukotrpnog rada i ispravljanja vlastitih mana i nedostataka
Čovjeku koji kaže da niti jedan patriot ne bi trebao napasti Burski rat dok se on ne završi, ne isplati se razborito odgovoriti. On zapravo kaže da niti jedan dobar sin ne bi svoju majku trebao upozoravati na visoke stijene, sve dok ona ne padne s njih.- Chesterton, 'Pravovjerje'
Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot.- Chesterton, 'Pravovjerje'

O nezavidnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u Republici Hrvatskoj, o korijenima i uzrocima stanja u kojemu se nalazimo, a koje je dobrim dijelom posljedica neprovedene dekomunizacije, napisane su tisuće analiza, članaka i osvrta, iz različitih kutova gledanja, veće ili manje kvalitete. I unatoč tome što je već sve napisano, do bitnijih promjena u Hrvatskoj jednostavno ne dolazi, a mladi i stariji bježe iz Hrvatske glavom bez obzira.

I pisac ovih redaka dosta je pisao o problemima s kojima se Hrvatska suočava. U ovome osvrtu nije nam nakana da te pisanije ponavljamo, nego da pokušamo, bez ikakvih pretenzija ulaženja u dublju analizu (bit će i za to vremena), istaknuti neke aspekte uzroka problema kojima se možda nije dovoljno dalo pozornosti, a koji se prvenstveno odnose na naše vlastite mane i nedostatke kojih često nismo svjesni. O drugim uzrocima problema mnogo smo govorili i pisali, a sada se koncentrirajmo na nas same.

Loši političari i sankrosantni narod

Govoreći o političkim patologijama i društvenim anomalijama, većina analitičara koristi romantičarski narativ o lošim političarima i gotovo pa sankrosantnome narodu. To, međutim, nije točno: političari se „regrutiraju“ iz naroda, a ona izreka da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje dobrim dijelom stoji u slučaju Republike Hrvatske. Protivnici ovakvog mišljenja reći da je narod izmanipuliran, no, kao mahom deklarirani vjernici, očito zaboravljaju da je Bog svakome ljudskom biću dao slobodnu volju i zdrav razum da objektivno i kritički prosuđuje događaje i svijet oko sebe i da ne dopusti da ga drugi vodaju kao u magli guske.

A mnogi se pojedinci daju svjesno tako vodati u zamjenu za (lažnu) sigurnost. Naime, unatoč svim lijepim pripovijestima i bajkama o idealima, većini ljudi, na žalost, nije ni do kakvih ideala koji prelaze granice dobro uhranjenog trbuha. „Metafizika“ kruhoborstva najveći je domet većine birača. I upravo je to razlog zašto uvijek biramo iste političare iako bi nam zdrav razum trebao nalagati da ih ne biramo jer su nas ovi dokazano prevarili, izdali i opljačkali. Naime, oko 60 % posto birača je na ovaj ili onaj način skopčano uz državni proračun (umirovljenici, zaposlenici u javnoj upravi, paradržavni sektor itd.) i patološki ljubomorno čuva svoje sinekure i sinekurice. Njima odgovara status quo jer im omogućava makar i mizerna sigurna primanja i oni jednostavno nisu u stanju iskoračiti iz svoje lažne sigurnosti.

U svibnju nas očekuju izbori za Europski parlament. Prema mnogim pokazateljima dvije najuspješnije hrvatske europarlamentarke su Ruža Tomašić i Marijana Petir. No, unatoč rezultatima koji iza njih stoje, pisac ovih redaka dao bi se okladiti da one ne će ponovno biti izabrane u Parlament. Zašto? Zato što iza njih ne stoji partijska mašinerija, a dični hrvatski birači (oni kojima romantično tepaju naivni analitičari) ne će za njih glasovati unatoč tome što imaju dobre rezultate. A ne će glasovati zato što veću korist imaju ili potencijalno mogu imati od velikih stranaka i beneficija koje one nude u zamjenu za faustovski „ugovor“ o tome da ih se podupre na izborima.

Postati svjesni vlastitih mana

Dio birača, dakako, želi promjene, što je pokazalo glasovanje za Most, no ta protestna baza dobrim dijelom se iseljava u inozemstvo i premala je da bi dovela do značajnijih političko-društvenih promjena. Mišljenja sam da bi se matematički moglo izračunati, s obzirom na broj korisnika proračunskih transfera, koliki je realni kapacitet mogućih promjena u Hrvatskoj. Novac, novac i novac – novac je u korijenu svih čudnovatih zgoda u današnjoj Hrvatskoj koje se mnogim dobronamjernim, ali naivnim ljudima čine neshvatljivima.

Veliki Ante Starčević pred mnogo je godina zapisao: „Kod ovoga naroda ja nalazim preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno…“.

Čim prije se okanimo naivnih pripovijesti o lošim političarima i (pre)dobrome narodu i postanemo svjesni vlastitih mana – tim bolje za nas. 100 godina „Jugosfere“, a posebno 45 godina kriminalnog komunizma moralno je i etički iskvarilo naše društvo, a budući da do društvene obnove nije došlo duh prevrtljivosti i mentalitet „snađi se druže“ i dalje duboko impregnira hrvatsko društvo u cjelini. A kada se tome doda današnji postmoderni relativizam Zapada dobiva se jedan čudovišni hibridni model ponašanja u kojemu ne postoje bilo kakvi čvrsti vrijednosni orijentiri, a sve se procjenjuje filozofijom kubikaže i kvadrature, odnosno prema onoj „u se, na se, i poda se“.

U državi s preko 90 % deklariranih kršćana, u kojoj je istodobno opsovati Boga kao reći dobar dan, i u kojoj je zakonski legalizirano ubijanje nerođene djece, u takvoj državi se ne mogu očekivati pozitivni plodovi. Činjenica da toga očito nismo svjesni jasnije od ičega svjedoči o tome kakvi smo katolici i koliko držimo do svoje tradicije.

Država kao hajdučija i podjela ratnog plijena

Hrvatski narod je 1991. postigao oslobođenje, no riječ je o jednokratnom činu. Put do slobode je dugačak i trnovit. Hrvati stoljećima nisu imali vlastitu državu i nedostaje im iskustvo državništva koje je nemoguće naučiti u 29 godina, posebno u situaciji dok mnogi rade protiv države u kojoj žive. A mnogi su u razdoblju stvaranja države vidjeli dobru priliku da zbrinu sebe i svoju svojtu. Takvo shvaćanje države kao hajdučije i podjele ratnog plijena mnogim je ljudima ogadilo hrvatsku državu. Slika kriminalca i primitivca koji uz domoljubno tamburanje i veliku zastavu trpa kune u svoje dobro skrivene džepove za mnoge je postala stereotip hrvatskog „domoljublja“.

Tome je dobrano pridonijela nezrela, neobrazovana i primitivna politička desnica koju su svih ovih godina vodili podkapacitirani tipovi kojima je vrhunac političkog djelovanja bilo guturalno bukačenje nakon što su prethodno omastili brk janjetinom i mladim lukom. Htjeli mi to priznati sebi ili ne, desnica u Hrvatskoj (jugoidna ljevica u startu je isključena kao faktor ikakvih pozitivnih promjena) kroz cijelo je ovo vrijeme prepuna čudaka, lunatika i nesposobnih tipova kojima ta nesposobnost nije prepreka da imaju neograničene državničke ambicije iako realno većina njih nije sposobna voditi niti poljoprivrednu apoteku. Pretežiti dio javno eksponiranih desničara boluje od pseudomesijanskog poremećaja: svi si oni misle da su upravo oni, i nitko drugi, predodređeni da budu narodni vođe. Jasno je da s takvim tipovima nije moguće išta graditi jer će se oni prvi međusobno posvađati prvom prilikom, bilo prilikom slaganja izbornih lista ili jednostavno zato što će se nečiji ego osjetiti povrijeđenim zbog ovog ili onog razloga.

Postanimo svjesni gorkoga realiteta: u 29 godina hrvatske države nije odgojena i stvorena društvena i politička elita koja bi danas bila nosilac promjena. Naraštaj ljudi rođenih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koji bi po prirodi stvari danas trebalo dominirati političkom scenom, u Hrvatskoj je dobrim dijelom iznio najveće napore u vremenu Domovinskog rata. I taj je naraštaj (tj., preciznije govoreći, njegovi pozitivni elementi), nažalost, dobrim dijelom emocionalno i u drugim pogledima istrošen, a frustriran stanjem u državi pasivizirao se i povukao.

Kao što u posljednjoj kolumni, komentirajući zašto u Hrvatskoj nije moguć političar Orbanova profila, piše Višnja Starešina: „U tih istih trideset godina u Hrvatskoj ne samo što nije stvorena nova državna elita, već su upravljanje i kadroviranje potpuno preuzele stare oligarhije iz razdoblja jugoslavenskog komunizma, gurnuvši u prve redove svoje potomstvo, prema starom naslijeđenom obrascu. Podobnost, poslušnost i potkapacitiranost su i dalje kriteriji napredovanja, salonski internacionalizam je zamijenio otvoreno jugoslavenstvo, a zadržano je pravilo eliminacije svakoga tko nadrasta taj kanon. Za razliku od Mađarske, Hrvatska danas nema nacionalnu elitu, već državom upravljaju anacionalni sivi patuljci – s ovih naših prostora. Mahom potomci iz miljea duboke jugoslavenske države. A bez nove državne elite ni u Mađarskoj Orban ne bi bio moguć“.

Promjena nema bez dugotrajnog i mukotrpnog rada

Hrvatski naraštaji rođeni od početka osamdesetih pa na ovamo, koji su većinu školovanja završili u samostalnoj Hrvatskoj, u suradnji sa starijim i iskusnijim naraštajima (spoj vitalnosti i iskustva) trebali bi sutra predstavljati okosnicu političkih promjena pri čemu u prvim redovima trebaju biti mlađi i neistrošeni političari. Biračima željnima promjena dosta je istrošenih političkih faca pa makar one imale i dobre namjere. Tko nije svjestan te činjenice bolje mu je da se ne bavi politikom i analitikom. No, na našu veliku žalost, u Hrvatskoj se, ako tu izuzmemo individualne inicijative, također ne radi ništa na intelektualnom i političkom formiranju ovih naraštaja. Mnogi će se egomanijaci radije i sa 75 ili 80 godina gurati u politiku u prve redove, čudovišno nesvjesni vlastite nesposobnosti i činjenice da ih je vrijeme jednostavno pregazilo, nego da pomognu u formiranju novih naraštaja.

Hrvatske probleme ne će riješiti nikakve koalicije desničarskih i pseudodesničarskih strančica. Prosjaci kad se ujedine ne postanu ništa bogatiji, osim možda poneki od njih ako se prišteka uz vladajuću stranku i tako unovči svoj mandat. Do promjena može doći onda kad sazriju okolnosti. A one ne će sazreti bez dugotrajnog i mukotrpnog rada, bez žrtve i želje da se osobni interesi podrede općim interesima. Promjene devedesetih, kad smo postigli oslobođenje, ali smo još uvijek na putu osvajanja slobode, nisu došle preko noći. Morao je pasti Berlinski zid i stvoriti se povoljnije globalne geopolitičke okolnosti. A morali su i ljudi poput Tuđmana desetljećima raditi na sebi, na svome intelektualnom uzdizanju, na svojim vizijama i na okupljanju pozitivnih snaga koje će u trenutku sazrijevanja političke konjukture uhvatiti Kairosa za čuperak.

Više koristi danas Hrvatska ima od, primjerice, „Obnove“ (riječ je o udruzi, a ne o političkoj stranci) koja izdaje časopis, organizira tribine i okuplja mlade intelektualce i studente koji, okupljenim idejom domoljublja i intelektualnog uzdizanja, otvaraju bitna pitanja hrvatske političke i društvene stvarnosti, nego od svih smiješnih desničarskih strančica zajedno. Iz „Obnove“ sutra, nakon što se dugotrajnim radom stvore okolnosti, zaista može doći do impulsa za obnovu hrvatskog društva. Iza strančica će ostati pokoja realizirana sinekura, a mahom tek bulumenta nerealiziranih i frustriranih pojedinaca.

Svaki medijski projekt u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju

Mnogo je puta apostrofirano da do fundamentalnih promjena ne može doći dok se ne stvore jaki mediji koji će te promjene moći podupirati. I to je nesumnjivo tako. U vremenu globalizacije i informacijsko-psihološkog ratovanja, postojanje jakih medija koji se vode kriterijem nacionalnih interesa predstavlja jednu od ključnih pretpostavki nacionalne sigurnosti.

Zašto u 29 godina hrvatske samostalnosti nisu stvoreni takvi mediji? Polazim od teze da veću krivnju za to – uz relikte udbaških struktura, masoneriju, srednjostrujaške političke i medijske snage te ostale dežurne krivce – snose sami dični desničari. Kad god se u Hrvatskoj pojavi neki medijski projekt on, naime, u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju. Prosječni desničar manijakalno će dijeliti članke s portala koje prezire, ali će rijetko podijeliti članak s nekoga desnog portala. Prosječni desničar će bugariti kako nemamo desne medije, ali će mu, kad se, primjerice, osnuje Podcast Velebit biti teško stisnuti subscribe na YouTube-u, a još će mu teže biti da podijeli neku emisiju iz tog podcasta na društvenim mrežama.

Da ne govorimo da tome dičnom desničaru ne će pasti napamet da uplati i deset kuna za podcast ili neki internetski portal, ali će zato žustro pametovati kako bi te medije trebalo uređivati. I na kraju dana, taj će isti desničar takvo ponašanje samome sebi opravdati konstatacijom da „oni nemaju pojma“ pa će im on to u nekome svom pljuvačkom komentaru i reći. Na žalost, desnica je prepuna tipova koji ne će prstom maknuti da naprave nešto korisno osim što će po društvenim mrežama ostavljati trećerazredne pljuvačke komentare. S takvim mentalitetom ne piše nam se baš ništa dobro.

Na kraju osvrta istaknuo bih još dva elementa.

Plemensko-regionalna svijest i uloga Crkve

Prvi je da bi Hrvati kao nacija morali odrasti i okaniti se predimenzioniranja regionalno-zavičajnih identiteta i guranja vlastitih ljudi na proračunska mjesta na temelju tih identiteta. Takvo ponašanje stvara mržnju i zavist te rastače nacionalno jedinstvo jednako kao i kolektivna demonizacija kakvoj su početkom 2000. bili podvrgnuti Hrvati iz BiH. Regionalne identitete ostavimo za tamburaške zabave i smotre folklora, a maknimo ih od proračuna. Pretjerano naglašena plemensko-regionalna svijest, guranje vlastitih ljudi samo na temelju zavičajne pripadnosti, nije odlika zrelih nacija, nego afričkih plemena i mafijaških organizacija.

Drugo što bih istaknuo je uloga Crkva. Crkva je imala pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti, no njezine upravne strukture od vremena stvaranja samostalne Hrvatske do danas nisu položile svoj ispit na odgoju budućih naraštaja o kojima smo govorili na početku osvrta. U situaciji u kojoj država ne radi svoj posao, na Crkvi nije da se konformistički prilagođava političkim strukturama, nego da stepinčevskom hrabrošću preuzme ulogu formiranja novih naraštaja, jer je u konačnici i to njezina uloga u okviru odgoja dobrih ljudi i brige za spasenje duša. Da je bilo više pameti i žrtve, od 1990. do danas Crkva je, s obzirom na nekretnine kojima raspolaže, mogla imati daleko veći broj svojih škola, vrtića, fakulteta, srednjoškolskih i studentskih domova i odgojen čitav jedan naraštaj katoličkih intelektualaca koji bi zastupali katoličke i hrvatske vrijednosti.

Dragi biskupi i svećenici i svi mi vjernici, umjesto prilagođavanja ovome svijetu, što je jedna od destruktivnih posljedica izvikanoga Drugoga vatikanskog koncila (koji kritičari s pravom označavaju kao Francusku revoluciju unutar Crkve) radije se ugledajmo na Stepinca i Merza i na metode kojima su oni privlačili mladost u okrilje Svete Crkve. Neka nam Stepinac i Merz ne budu samo na ustima: slijedimo radije njihov primjer života, njihov svetački lik koji je dijametralno suprotan današnjim modernističkim pojavama koje rastaču Katoličku crkvu.

Okupljati se oko pozitivnih i konstruktivnih ideja

Na samome kraju ovoga osvrta (u sljedećim osvrtima pozabaviti nam se je i drugim povezanim temama) napominjem da njegova namjera nije dociranje. Kao autor ne smatram da sam u svemu u pravu (krho je znanje naše) niti imam namjeru bilo kome nametati svoje stavove i govoriti kako bi trebao živjeti i što raditi. Ono što želim jest uputiti poziv na raspravu. Potrebna nam je otvorenija rasprava o našim manama i nedostatcima i o našemu mentalitetu koji se jednostavno mora mijenjati. Okanimo se mitova i pogledajmo istini u oči. Ispravna dijagnoza je preduvjet djelotvorne terapije. Vrijeme je za promjene, no umjesto megalomanskih planova da mijenjamo druge i cijelu društvenu zajednicu, radije ovaj put krenimo, svako od nas, prvo od sebe. Uz takav pristup i nakon godina mukotrpnog rada doći će i do širih društvenih promjena. Plaću, naime, treba prvo zaraditi, a preko noći se obogaćuju jedino lopovi.

Osnovni problem u Hrvatskoj nije XX ili YY političar ili stranka. Hrvatski je problem postojanje sustava koji generira izokrenute vrijednosti i u kojemu je posljedično tome najisplativije živjeti od izdaje i služenja takvome sustavu. Kad ode XX regrut sustava doći će YY i tako dalje.

U Hrvatskoj i dalje imamo socijalističke mentalne recidive pa se sve očekuje od države. Država treba ovo, država treba ono. Ne, ne treba. Država je tu da stvori zakonodavni okvir, da se brine o obrani i sigurnosti i da arbitrira među sukobljenim stranama. Očekivati sve od države karakteristika je etatističkih sustava kao što je bio komunizam. Postanimo svjesni da smo mi tu da mijenjamo stvari i to tako što ćemo krenuti od sebe, a onda se i šire organizirati na planu civilnog društva. Što više pozitivnih individualnih inicijativa to će i država biti bolja, uređenija i organiziranija. Državu činimo svi mi.

Hrvatski je narod tijekom povijesti pokazao da je žilav i izdržljiv: sama činjenica da smo se održali kao narod na geopolitičkom položaju na kojem se nalazimo vrijedna je poštovanja. Bitku s vanjskim ugrozama dobili smo devedesetih (otvaraju se novi frontovi koji će, međutim, imati općeeuropski karakter), a sada je vrijeme da pobijedimo svoje mane i svoje nedostatke i da transformiramo svoj mentalitet iz gubitničkog u pobjednički, kakav smo imali devedesetih, i iz destruktivnog (opiranje promjenama, apatija, konstantno jamranje i bugarenje, cinizam i relativizam) u konstruktivni. Devedesetih nas je okupila ugroza, a sada bi nas ako smo zrela nacija trebale okupljati pozitivne i konstruktivne ideje o tome kako da organiziramo društveni, politički, ekonomski, kulturni i drugi život unutar granica naše države. Vrijeme je za promjene.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari