Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto u Hrvatskoj ne dolazi do promjena

Objavljeno

na

Nema promjena bez dugotrajnog i mukotrpnog rada i ispravljanja vlastitih mana i nedostataka
Čovjeku koji kaže da niti jedan patriot ne bi trebao napasti Burski rat dok se on ne završi, ne isplati se razborito odgovoriti. On zapravo kaže da niti jedan dobar sin ne bi svoju majku trebao upozoravati na visoke stijene, sve dok ona ne padne s njih.- Chesterton, 'Pravovjerje'
Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot.- Chesterton, 'Pravovjerje'

O nezavidnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u Republici Hrvatskoj, o korijenima i uzrocima stanja u kojemu se nalazimo, a koje je dobrim dijelom posljedica neprovedene dekomunizacije, napisane su tisuće analiza, članaka i osvrta, iz različitih kutova gledanja, veće ili manje kvalitete. I unatoč tome što je već sve napisano, do bitnijih promjena u Hrvatskoj jednostavno ne dolazi, a mladi i stariji bježe iz Hrvatske glavom bez obzira.

I pisac ovih redaka dosta je pisao o problemima s kojima se Hrvatska suočava. U ovome osvrtu nije nam nakana da te pisanije ponavljamo, nego da pokušamo, bez ikakvih pretenzija ulaženja u dublju analizu (bit će i za to vremena), istaknuti neke aspekte uzroka problema kojima se možda nije dovoljno dalo pozornosti, a koji se prvenstveno odnose na naše vlastite mane i nedostatke kojih često nismo svjesni. O drugim uzrocima problema mnogo smo govorili i pisali, a sada se koncentrirajmo na nas same.

Loši političari i sankrosantni narod

Govoreći o političkim patologijama i društvenim anomalijama, većina analitičara koristi romantičarski narativ o lošim političarima i gotovo pa sankrosantnome narodu. To, međutim, nije točno: političari se „regrutiraju“ iz naroda, a ona izreka da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje dobrim dijelom stoji u slučaju Republike Hrvatske. Protivnici ovakvog mišljenja reći da je narod izmanipuliran, no, kao mahom deklarirani vjernici, očito zaboravljaju da je Bog svakome ljudskom biću dao slobodnu volju i zdrav razum da objektivno i kritički prosuđuje događaje i svijet oko sebe i da ne dopusti da ga drugi vodaju kao u magli guske.

A mnogi se pojedinci daju svjesno tako vodati u zamjenu za (lažnu) sigurnost. Naime, unatoč svim lijepim pripovijestima i bajkama o idealima, većini ljudi, na žalost, nije ni do kakvih ideala koji prelaze granice dobro uhranjenog trbuha. „Metafizika“ kruhoborstva najveći je domet većine birača. I upravo je to razlog zašto uvijek biramo iste političare iako bi nam zdrav razum trebao nalagati da ih ne biramo jer su nas ovi dokazano prevarili, izdali i opljačkali. Naime, oko 60 % posto birača je na ovaj ili onaj način skopčano uz državni proračun (umirovljenici, zaposlenici u javnoj upravi, paradržavni sektor itd.) i patološki ljubomorno čuva svoje sinekure i sinekurice. Njima odgovara status quo jer im omogućava makar i mizerna sigurna primanja i oni jednostavno nisu u stanju iskoračiti iz svoje lažne sigurnosti.

U svibnju nas očekuju izbori za Europski parlament. Prema mnogim pokazateljima dvije najuspješnije hrvatske europarlamentarke su Ruža Tomašić i Marijana Petir. No, unatoč rezultatima koji iza njih stoje, pisac ovih redaka dao bi se okladiti da one ne će ponovno biti izabrane u Parlament. Zašto? Zato što iza njih ne stoji partijska mašinerija, a dični hrvatski birači (oni kojima romantično tepaju naivni analitičari) ne će za njih glasovati unatoč tome što imaju dobre rezultate. A ne će glasovati zato što veću korist imaju ili potencijalno mogu imati od velikih stranaka i beneficija koje one nude u zamjenu za faustovski „ugovor“ o tome da ih se podupre na izborima.

Postati svjesni vlastitih mana

Dio birača, dakako, želi promjene, što je pokazalo glasovanje za Most, no ta protestna baza dobrim dijelom se iseljava u inozemstvo i premala je da bi dovela do značajnijih političko-društvenih promjena. Mišljenja sam da bi se matematički moglo izračunati, s obzirom na broj korisnika proračunskih transfera, koliki je realni kapacitet mogućih promjena u Hrvatskoj. Novac, novac i novac – novac je u korijenu svih čudnovatih zgoda u današnjoj Hrvatskoj koje se mnogim dobronamjernim, ali naivnim ljudima čine neshvatljivima.

Veliki Ante Starčević pred mnogo je godina zapisao: „Kod ovoga naroda ja nalazim preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno…“.

Čim prije se okanimo naivnih pripovijesti o lošim političarima i (pre)dobrome narodu i postanemo svjesni vlastitih mana – tim bolje za nas. 100 godina „Jugosfere“, a posebno 45 godina kriminalnog komunizma moralno je i etički iskvarilo naše društvo, a budući da do društvene obnove nije došlo duh prevrtljivosti i mentalitet „snađi se druže“ i dalje duboko impregnira hrvatsko društvo u cjelini. A kada se tome doda današnji postmoderni relativizam Zapada dobiva se jedan čudovišni hibridni model ponašanja u kojemu ne postoje bilo kakvi čvrsti vrijednosni orijentiri, a sve se procjenjuje filozofijom kubikaže i kvadrature, odnosno prema onoj „u se, na se, i poda se“.

U državi s preko 90 % deklariranih kršćana, u kojoj je istodobno opsovati Boga kao reći dobar dan, i u kojoj je zakonski legalizirano ubijanje nerođene djece, u takvoj državi se ne mogu očekivati pozitivni plodovi. Činjenica da toga očito nismo svjesni jasnije od ičega svjedoči o tome kakvi smo katolici i koliko držimo do svoje tradicije.

Država kao hajdučija i podjela ratnog plijena

Hrvatski narod je 1991. postigao oslobođenje, no riječ je o jednokratnom činu. Put do slobode je dugačak i trnovit. Hrvati stoljećima nisu imali vlastitu državu i nedostaje im iskustvo državništva koje je nemoguće naučiti u 29 godina, posebno u situaciji dok mnogi rade protiv države u kojoj žive. A mnogi su u razdoblju stvaranja države vidjeli dobru priliku da zbrinu sebe i svoju svojtu. Takvo shvaćanje države kao hajdučije i podjele ratnog plijena mnogim je ljudima ogadilo hrvatsku državu. Slika kriminalca i primitivca koji uz domoljubno tamburanje i veliku zastavu trpa kune u svoje dobro skrivene džepove za mnoge je postala stereotip hrvatskog „domoljublja“.

Tome je dobrano pridonijela nezrela, neobrazovana i primitivna politička desnica koju su svih ovih godina vodili podkapacitirani tipovi kojima je vrhunac političkog djelovanja bilo guturalno bukačenje nakon što su prethodno omastili brk janjetinom i mladim lukom. Htjeli mi to priznati sebi ili ne, desnica u Hrvatskoj (jugoidna ljevica u startu je isključena kao faktor ikakvih pozitivnih promjena) kroz cijelo je ovo vrijeme prepuna čudaka, lunatika i nesposobnih tipova kojima ta nesposobnost nije prepreka da imaju neograničene državničke ambicije iako realno većina njih nije sposobna voditi niti poljoprivrednu apoteku. Pretežiti dio javno eksponiranih desničara boluje od pseudomesijanskog poremećaja: svi si oni misle da su upravo oni, i nitko drugi, predodređeni da budu narodni vođe. Jasno je da s takvim tipovima nije moguće išta graditi jer će se oni prvi međusobno posvađati prvom prilikom, bilo prilikom slaganja izbornih lista ili jednostavno zato što će se nečiji ego osjetiti povrijeđenim zbog ovog ili onog razloga.

Postanimo svjesni gorkoga realiteta: u 29 godina hrvatske države nije odgojena i stvorena društvena i politička elita koja bi danas bila nosilac promjena. Naraštaj ljudi rođenih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koji bi po prirodi stvari danas trebalo dominirati političkom scenom, u Hrvatskoj je dobrim dijelom iznio najveće napore u vremenu Domovinskog rata. I taj je naraštaj (tj., preciznije govoreći, njegovi pozitivni elementi), nažalost, dobrim dijelom emocionalno i u drugim pogledima istrošen, a frustriran stanjem u državi pasivizirao se i povukao.

Kao što u posljednjoj kolumni, komentirajući zašto u Hrvatskoj nije moguć političar Orbanova profila, piše Višnja Starešina: „U tih istih trideset godina u Hrvatskoj ne samo što nije stvorena nova državna elita, već su upravljanje i kadroviranje potpuno preuzele stare oligarhije iz razdoblja jugoslavenskog komunizma, gurnuvši u prve redove svoje potomstvo, prema starom naslijeđenom obrascu. Podobnost, poslušnost i potkapacitiranost su i dalje kriteriji napredovanja, salonski internacionalizam je zamijenio otvoreno jugoslavenstvo, a zadržano je pravilo eliminacije svakoga tko nadrasta taj kanon. Za razliku od Mađarske, Hrvatska danas nema nacionalnu elitu, već državom upravljaju anacionalni sivi patuljci – s ovih naših prostora. Mahom potomci iz miljea duboke jugoslavenske države. A bez nove državne elite ni u Mađarskoj Orban ne bi bio moguć“.

Promjena nema bez dugotrajnog i mukotrpnog rada

Hrvatski naraštaji rođeni od početka osamdesetih pa na ovamo, koji su većinu školovanja završili u samostalnoj Hrvatskoj, u suradnji sa starijim i iskusnijim naraštajima (spoj vitalnosti i iskustva) trebali bi sutra predstavljati okosnicu političkih promjena pri čemu u prvim redovima trebaju biti mlađi i neistrošeni političari. Biračima željnima promjena dosta je istrošenih političkih faca pa makar one imale i dobre namjere. Tko nije svjestan te činjenice bolje mu je da se ne bavi politikom i analitikom. No, na našu veliku žalost, u Hrvatskoj se, ako tu izuzmemo individualne inicijative, također ne radi ništa na intelektualnom i političkom formiranju ovih naraštaja. Mnogi će se egomanijaci radije i sa 75 ili 80 godina gurati u politiku u prve redove, čudovišno nesvjesni vlastite nesposobnosti i činjenice da ih je vrijeme jednostavno pregazilo, nego da pomognu u formiranju novih naraštaja.

Hrvatske probleme ne će riješiti nikakve koalicije desničarskih i pseudodesničarskih strančica. Prosjaci kad se ujedine ne postanu ništa bogatiji, osim možda poneki od njih ako se prišteka uz vladajuću stranku i tako unovči svoj mandat. Do promjena može doći onda kad sazriju okolnosti. A one ne će sazreti bez dugotrajnog i mukotrpnog rada, bez žrtve i želje da se osobni interesi podrede općim interesima. Promjene devedesetih, kad smo postigli oslobođenje, ali smo još uvijek na putu osvajanja slobode, nisu došle preko noći. Morao je pasti Berlinski zid i stvoriti se povoljnije globalne geopolitičke okolnosti. A morali su i ljudi poput Tuđmana desetljećima raditi na sebi, na svome intelektualnom uzdizanju, na svojim vizijama i na okupljanju pozitivnih snaga koje će u trenutku sazrijevanja političke konjukture uhvatiti Kairosa za čuperak.

Više koristi danas Hrvatska ima od, primjerice, „Obnove“ (riječ je o udruzi, a ne o političkoj stranci) koja izdaje časopis, organizira tribine i okuplja mlade intelektualce i studente koji, okupljenim idejom domoljublja i intelektualnog uzdizanja, otvaraju bitna pitanja hrvatske političke i društvene stvarnosti, nego od svih smiješnih desničarskih strančica zajedno. Iz „Obnove“ sutra, nakon što se dugotrajnim radom stvore okolnosti, zaista može doći do impulsa za obnovu hrvatskog društva. Iza strančica će ostati pokoja realizirana sinekura, a mahom tek bulumenta nerealiziranih i frustriranih pojedinaca.

Svaki medijski projekt u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju

Mnogo je puta apostrofirano da do fundamentalnih promjena ne može doći dok se ne stvore jaki mediji koji će te promjene moći podupirati. I to je nesumnjivo tako. U vremenu globalizacije i informacijsko-psihološkog ratovanja, postojanje jakih medija koji se vode kriterijem nacionalnih interesa predstavlja jednu od ključnih pretpostavki nacionalne sigurnosti.

Zašto u 29 godina hrvatske samostalnosti nisu stvoreni takvi mediji? Polazim od teze da veću krivnju za to – uz relikte udbaških struktura, masoneriju, srednjostrujaške političke i medijske snage te ostale dežurne krivce – snose sami dični desničari. Kad god se u Hrvatskoj pojavi neki medijski projekt on, naime, u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju. Prosječni desničar manijakalno će dijeliti članke s portala koje prezire, ali će rijetko podijeliti članak s nekoga desnog portala. Prosječni desničar će bugariti kako nemamo desne medije, ali će mu, kad se, primjerice, osnuje Podcast Velebit biti teško stisnuti subscribe na YouTube-u, a još će mu teže biti da podijeli neku emisiju iz tog podcasta na društvenim mrežama.

Da ne govorimo da tome dičnom desničaru ne će pasti napamet da uplati i deset kuna za podcast ili neki internetski portal, ali će zato žustro pametovati kako bi te medije trebalo uređivati. I na kraju dana, taj će isti desničar takvo ponašanje samome sebi opravdati konstatacijom da „oni nemaju pojma“ pa će im on to u nekome svom pljuvačkom komentaru i reći. Na žalost, desnica je prepuna tipova koji ne će prstom maknuti da naprave nešto korisno osim što će po društvenim mrežama ostavljati trećerazredne pljuvačke komentare. S takvim mentalitetom ne piše nam se baš ništa dobro.

Na kraju osvrta istaknuo bih još dva elementa.

Plemensko-regionalna svijest i uloga Crkve

Prvi je da bi Hrvati kao nacija morali odrasti i okaniti se predimenzioniranja regionalno-zavičajnih identiteta i guranja vlastitih ljudi na proračunska mjesta na temelju tih identiteta. Takvo ponašanje stvara mržnju i zavist te rastače nacionalno jedinstvo jednako kao i kolektivna demonizacija kakvoj su početkom 2000. bili podvrgnuti Hrvati iz BiH. Regionalne identitete ostavimo za tamburaške zabave i smotre folklora, a maknimo ih od proračuna. Pretjerano naglašena plemensko-regionalna svijest, guranje vlastitih ljudi samo na temelju zavičajne pripadnosti, nije odlika zrelih nacija, nego afričkih plemena i mafijaških organizacija.

Drugo što bih istaknuo je uloga Crkva. Crkva je imala pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti, no njezine upravne strukture od vremena stvaranja samostalne Hrvatske do danas nisu položile svoj ispit na odgoju budućih naraštaja o kojima smo govorili na početku osvrta. U situaciji u kojoj država ne radi svoj posao, na Crkvi nije da se konformistički prilagođava političkim strukturama, nego da stepinčevskom hrabrošću preuzme ulogu formiranja novih naraštaja, jer je u konačnici i to njezina uloga u okviru odgoja dobrih ljudi i brige za spasenje duša. Da je bilo više pameti i žrtve, od 1990. do danas Crkva je, s obzirom na nekretnine kojima raspolaže, mogla imati daleko veći broj svojih škola, vrtića, fakulteta, srednjoškolskih i studentskih domova i odgojen čitav jedan naraštaj katoličkih intelektualaca koji bi zastupali katoličke i hrvatske vrijednosti.

Dragi biskupi i svećenici i svi mi vjernici, umjesto prilagođavanja ovome svijetu, što je jedna od destruktivnih posljedica izvikanoga Drugoga vatikanskog koncila (koji kritičari s pravom označavaju kao Francusku revoluciju unutar Crkve) radije se ugledajmo na Stepinca i Merza i na metode kojima su oni privlačili mladost u okrilje Svete Crkve. Neka nam Stepinac i Merz ne budu samo na ustima: slijedimo radije njihov primjer života, njihov svetački lik koji je dijametralno suprotan današnjim modernističkim pojavama koje rastaču Katoličku crkvu.

Okupljati se oko pozitivnih i konstruktivnih ideja

Na samome kraju ovoga osvrta (u sljedećim osvrtima pozabaviti nam se je i drugim povezanim temama) napominjem da njegova namjera nije dociranje. Kao autor ne smatram da sam u svemu u pravu (krho je znanje naše) niti imam namjeru bilo kome nametati svoje stavove i govoriti kako bi trebao živjeti i što raditi. Ono što želim jest uputiti poziv na raspravu. Potrebna nam je otvorenija rasprava o našim manama i nedostatcima i o našemu mentalitetu koji se jednostavno mora mijenjati. Okanimo se mitova i pogledajmo istini u oči. Ispravna dijagnoza je preduvjet djelotvorne terapije. Vrijeme je za promjene, no umjesto megalomanskih planova da mijenjamo druge i cijelu društvenu zajednicu, radije ovaj put krenimo, svako od nas, prvo od sebe. Uz takav pristup i nakon godina mukotrpnog rada doći će i do širih društvenih promjena. Plaću, naime, treba prvo zaraditi, a preko noći se obogaćuju jedino lopovi.

Osnovni problem u Hrvatskoj nije XX ili YY političar ili stranka. Hrvatski je problem postojanje sustava koji generira izokrenute vrijednosti i u kojemu je posljedično tome najisplativije živjeti od izdaje i služenja takvome sustavu. Kad ode XX regrut sustava doći će YY i tako dalje.

U Hrvatskoj i dalje imamo socijalističke mentalne recidive pa se sve očekuje od države. Država treba ovo, država treba ono. Ne, ne treba. Država je tu da stvori zakonodavni okvir, da se brine o obrani i sigurnosti i da arbitrira među sukobljenim stranama. Očekivati sve od države karakteristika je etatističkih sustava kao što je bio komunizam. Postanimo svjesni da smo mi tu da mijenjamo stvari i to tako što ćemo krenuti od sebe, a onda se i šire organizirati na planu civilnog društva. Što više pozitivnih individualnih inicijativa to će i država biti bolja, uređenija i organiziranija. Državu činimo svi mi.

Hrvatski je narod tijekom povijesti pokazao da je žilav i izdržljiv: sama činjenica da smo se održali kao narod na geopolitičkom položaju na kojem se nalazimo vrijedna je poštovanja. Bitku s vanjskim ugrozama dobili smo devedesetih (otvaraju se novi frontovi koji će, međutim, imati općeeuropski karakter), a sada je vrijeme da pobijedimo svoje mane i svoje nedostatke i da transformiramo svoj mentalitet iz gubitničkog u pobjednički, kakav smo imali devedesetih, i iz destruktivnog (opiranje promjenama, apatija, konstantno jamranje i bugarenje, cinizam i relativizam) u konstruktivni. Devedesetih nas je okupila ugroza, a sada bi nas ako smo zrela nacija trebale okupljati pozitivne i konstruktivne ideje o tome kako da organiziramo društveni, politički, ekonomski, kulturni i drugi život unutar granica naše države. Vrijeme je za promjene.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Populizam ili suverenizam

Objavljeno

na

Objavio

Naš Premijer i njegova svita krenuli u obilazak stranačku baze. Izbori za EU su blizu, treba uvjeriti članstvo otkuda i od koga prijeti opasnost. Stvoriše se tako neprijatelji i lijevi desni, nekada su postojali samo lijevi, i gle, svi postadoše populisti. Ti opaki populisti, postali su ne nacionalna, već globalna prijetnja, postadoše oni koji ne znaju kako funkcionira svijet. Skuplja tako stranačka vrhuška svoje stado u stranačkim prostorima ili za tu potrebu iznajmljuje velebne prostore, ali nitko ne prošeta ulicom, tržnicom, trgovinom, birtijom da priupita i objasni svoje stavove onima od čijih glasova žive. Da priupita – populus.

Populus znači narod, pa bi populizam trebao označavati narod, a narod je država.

Kroz povijest uvijek je bilo prosvijećenih elitista koji su vjerovali kako krezubi glasači ništa ne znaju i kako u njihovo ime trebaju vladati oni koji znaju.
Tako dobismo prosvijećeni apsolutizam.

Demokratski pokreti su kroz povijest svaki pa i taj apsolutizam pobijedili, ali elita se ne da.
Elita sile je uvijek sebe nastojala prikazati kao elitu znanja, osobito u znanju govorenja stranim jezicima, finim izričajima i pozlaćenom priboru za jelo.
Za vrijeme Kuena Hedervarija elita se trudila što bolje govoriti njemački i mađarski, blagovati u Bečkim parkovima ili uživati u Peštanskim kavanama, kako bi se svidjela eliti iz Beča i Pešte, ali onda su ih neki populisti opalili nogom u tur..

I za vrijeme Tite neki elitisti su se u Beogradu takmičili u poznavanju ekavce, a onda im je Milošević rekao kako to nije dovoljno i kako moraju otići. Naši elitisti se odmah sakrili ispod skuta raznih populističkih ognjištara kako bi ih oni spasili od srpskih populista.

Deset godina kasnije elitisti digli glavu i ognjištare poslali u mirovinu, kako bi oni na miru mogli pokazivati svoje znanje u govorenju europskih jezika, poznavanju tih europskih manira, pokazati populusu kako se služi onog tko ga hrani. To što ništa ne znaju o gospodarstvu nije ni važno pošto su naši populisti i onako navikli odlaziti na rad u Njemačku gdje ima više posla.

A lova koju populisti pošalju kući najslađa je lova za naše elitiste. Ništa ne radiš a lova stiže kako bi elitisti imali dovoljno za svoje plaće i benefite na koji populus nema pravo, jer populus ništa ne zna, a plaća se znanje. Eto, pa i Lovre ih je uvjerio da ne znaju ni čitati ni pisati, pogotovo ne znaju brojke..
Na proslavama 29-te godišnjice osnivanja HDZ-a ima najmanje onih koji su u toj stranci bili prije 29 godina. To s danas uglavnom krezubi populisti koje više nije ugodno gledati. Umjesto njih na tim je skupovima puno više onih koji dolaze slušati svoju stranačku elitu kako ne bi ispali iz prehrambenog lanca. A krezubi populisti i onako ne znaju na biračkom listiću zaokružiti ništa drugo nego tri slova H D Z. Barem tako misle elitisti.

Kako bi zadržali i one koji nešto sumnjaju u buduće koalicije Plenki čuva Krstičevića i Medveda kao dva oka u glavi. Oni su mu zadnji garant kojim nastoje uz sebe zadržati krezube branitelje, kojima se zbog godine već i ruke počinju tresti, ali još uvijek mogu glasovati.

Uz Premijera zna se tu naći i naš ministar Lovre, malo manje na skupovima šireg članstva, ali zato malo više na promidžbenim presicama. Izbrojao Lovro kako nema dovoljno potpisa za referendume pa se ruga neuspješnim populističkim skupljačima potpisa. Nije ni čudo što nisu skupili dovoljno potpisa kad su se obraćali polupismenim populistima koji se ne znaju ni potpisati. A jesam li ja među tima ne mogu ni provjeriti. Kada bih zatražio uvid u svoj potpis možda bih ga i mogao dobiti, ali ne bih mogao doznati jeli moj potpis među valjanima ili ne valjanima. Liste na kojima piše koji su to nevaljali potpisi su uništene pa bih, siguran sam dobio odgovor kako je moj potpis ispravan.

Čudo jedno, znam se čak i potpisati!

Ima u našoj eliti i onih koji nisu u HDZ-a, ali se jednako trude obrazovati naš narod kao bi svi razumjeli važne jezike. Umjesto školskog plana i programa uveli nam Kurikulum. To je više svjetski, više šik. O svemu se dogovorili osim o lektiri. Važno je da nam djeca što više čitaju, a što ne znaju ništa napisati koga briga. Ako znaju sastaviti SMS poruku to je sasvim dosta. Ako to još znaju napraviti i na engleskom kud će bolje.
To nam je naša buduća svjetska elita.

Boji se naša elita Živog Zida i Pernara.

Ne uzima glasove samo SDP-u već i HDZ-u, što je nedopustivo.
Boji se naša elita i malih desnih stranaka, jer kakva desnica, pa HDZ je desnica.

Htjeli bi iz elite izbaciti sve koji su radili za bivše obavještajne komunističke službe. Ne shvaćaju kako su ti jadni ljudi bili samo ucijenjeni pa su morali surađivati, ali oni su to radili vrlo promišljeno kako nekom poštenom drugu ne bi naškodili. Osim toga oni su se i očistili od možebitnih grešaka svojom upornom borbom za vrijednosti antifašizma.

Ako se male desne stranke ujedine mogli bi previše ojačat i uzet glasove koji po prirodnom pravu pripadaju stranci koja je stvorila Hrvatsku. To što su u toj stranci tada većinom bili neki drugi skloni populizmu nije bitno.
Ime je važno a ne ljudi.

Kako se ne bi ujedinili dobro je nekima, ako treba svašta i obećati samo kako se ne bi ujedinili. Kako se ne bi ujedinili dobro je držati uz sebe i ratne braniteljske udruge na kratkoj uzici. Ako budu poslušni bit će posla za rodbinu i prijatelje. A najbolje je kada takve udruge vode oni koji su među branitelje došli po zadatku KOS-a kao dio operacije Štit, ne bi li tako srušili mrskog im Miloševića i sačuvali milu im Jugoslaviju.

Zanimljivo je kako Premijer uz sebe na skupove ne vodi ministricu Obuljen. Slabo glumi pa bi se među populistima koji bezobrazno znaju svašta pitati možda mogla razotkriti govoreći ono što doista misli. A nakon toga bi za nju glasovali samo oni iz Radničke fronte. Htjela bi nam ministrica zabraniti i komentiranje po portalima kako neki populisti ne bi širili lažne vijesti i govor mržnje. Lažne vijesti smije širit samo elita koja ima pametne razloge za to.

U vrijeme njene mladosti neki populisti su nebodera i Savskog nadvožnjaka bacali letke kojima su širili govor mržnje prema Jugoslavije, pa je 1965. njih 12 dobilo od 4 do 9 godina zatvora.

Koja su to divna vremena bila za borce protiv govora mržnje i lažnih vijest.
A danas se naši demokratski elitisti moraju boriti protiv lažljivaca i populista koji preko internetskih mreža šire laži i mržnju, a ne možeš im stati na kraj. Stalno lažu kako propadamo i ne vide kako mi ustvari snažno napredujemo po stopi od čak 2,5 posto, dok neki drugi rastu samo 9 posto.

Kako bi suzbili populiste u HDZ-u obnavljaju i razne Karamarkove stručne odbore. U odborima 70 posto “državnih stručnjaka” i oko 30 posto običnih stručnjaka. Možda ovi obični stručnjaci povjeruju kako će ih sada netko početi pitat za mišljenje, pa se ipak potrude svoju rodbinu nagovarati da glasaju za “Stabilnost vlade”.
Stabilnost je bitna kako populist ne bi narod oteli eliti.
Bitno je i zaštititi i informacije o onome što radi elita. Pokušali članove stranke navest da potpišu izjavu o čuvanji informacija čak i na sudu, ali nije prošlo. Netko izjavu proslijedio novinama pa je krivac neko poduzeće koji prodaje pamet o GDPR-u, a ne onaj tko je baš takvu izjavu naručio.

Kako informacije ne bi curile od važnih ljudi se traži da dostave i svoje mejlove s ekstenzijom yahoo ili gmail pošto su Mailovi koje sada imaju preko svojih poduzeća nesigurni. Mogli bi ih se u budućnosti dokopati istražitelji koje će možda postaviti Pernar ili Bruna Esih pa je bolje koristiti meilove nad kojima kontrolu imaju samo FBI, CIA i NSA. Ovi barem nikoga ne šalju u zatvor. Ako nekog malo i ucjene to bar dobro plate.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari