Pratite nas

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto u Hrvatskoj ne dolazi do promjena

Objavljeno

na

Nema promjena bez dugotrajnog i mukotrpnog rada i ispravljanja vlastitih mana i nedostataka
Čovjeku koji kaže da niti jedan patriot ne bi trebao napasti Burski rat dok se on ne završi, ne isplati se razborito odgovoriti. On zapravo kaže da niti jedan dobar sin ne bi svoju majku trebao upozoravati na visoke stijene, sve dok ona ne padne s njih.- Chesterton, 'Pravovjerje'
Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot.- Chesterton, 'Pravovjerje'

O nezavidnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u Republici Hrvatskoj, o korijenima i uzrocima stanja u kojemu se nalazimo, a koje je dobrim dijelom posljedica neprovedene dekomunizacije, napisane su tisuće analiza, članaka i osvrta, iz različitih kutova gledanja, veće ili manje kvalitete. I unatoč tome što je već sve napisano, do bitnijih promjena u Hrvatskoj jednostavno ne dolazi, a mladi i stariji bježe iz Hrvatske glavom bez obzira.

I pisac ovih redaka dosta je pisao o problemima s kojima se Hrvatska suočava. U ovome osvrtu nije nam nakana da te pisanije ponavljamo, nego da pokušamo, bez ikakvih pretenzija ulaženja u dublju analizu (bit će i za to vremena), istaknuti neke aspekte uzroka problema kojima se možda nije dovoljno dalo pozornosti, a koji se prvenstveno odnose na naše vlastite mane i nedostatke kojih često nismo svjesni. O drugim uzrocima problema mnogo smo govorili i pisali, a sada se koncentrirajmo na nas same.

Loši političari i sankrosantni narod

Govoreći o političkim patologijama i društvenim anomalijama, većina analitičara koristi romantičarski narativ o lošim političarima i gotovo pa sankrosantnome narodu. To, međutim, nije točno: političari se „regrutiraju“ iz naroda, a ona izreka da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje dobrim dijelom stoji u slučaju Republike Hrvatske. Protivnici ovakvog mišljenja reći da je narod izmanipuliran, no, kao mahom deklarirani vjernici, očito zaboravljaju da je Bog svakome ljudskom biću dao slobodnu volju i zdrav razum da objektivno i kritički prosuđuje događaje i svijet oko sebe i da ne dopusti da ga drugi vodaju kao u magli guske.

A mnogi se pojedinci daju svjesno tako vodati u zamjenu za (lažnu) sigurnost. Naime, unatoč svim lijepim pripovijestima i bajkama o idealima, većini ljudi, na žalost, nije ni do kakvih ideala koji prelaze granice dobro uhranjenog trbuha. „Metafizika“ kruhoborstva najveći je domet većine birača. I upravo je to razlog zašto uvijek biramo iste političare iako bi nam zdrav razum trebao nalagati da ih ne biramo jer su nas ovi dokazano prevarili, izdali i opljačkali. Naime, oko 60 % posto birača je na ovaj ili onaj način skopčano uz državni proračun (umirovljenici, zaposlenici u javnoj upravi, paradržavni sektor itd.) i patološki ljubomorno čuva svoje sinekure i sinekurice. Njima odgovara status quo jer im omogućava makar i mizerna sigurna primanja i oni jednostavno nisu u stanju iskoračiti iz svoje lažne sigurnosti.

U svibnju nas očekuju izbori za Europski parlament. Prema mnogim pokazateljima dvije najuspješnije hrvatske europarlamentarke su Ruža Tomašić i Marijana Petir. No, unatoč rezultatima koji iza njih stoje, pisac ovih redaka dao bi se okladiti da one ne će ponovno biti izabrane u Parlament. Zašto? Zato što iza njih ne stoji partijska mašinerija, a dični hrvatski birači (oni kojima romantično tepaju naivni analitičari) ne će za njih glasovati unatoč tome što imaju dobre rezultate. A ne će glasovati zato što veću korist imaju ili potencijalno mogu imati od velikih stranaka i beneficija koje one nude u zamjenu za faustovski „ugovor“ o tome da ih se podupre na izborima.

Postati svjesni vlastitih mana

Dio birača, dakako, želi promjene, što je pokazalo glasovanje za Most, no ta protestna baza dobrim dijelom se iseljava u inozemstvo i premala je da bi dovela do značajnijih političko-društvenih promjena. Mišljenja sam da bi se matematički moglo izračunati, s obzirom na broj korisnika proračunskih transfera, koliki je realni kapacitet mogućih promjena u Hrvatskoj. Novac, novac i novac – novac je u korijenu svih čudnovatih zgoda u današnjoj Hrvatskoj koje se mnogim dobronamjernim, ali naivnim ljudima čine neshvatljivima.

Veliki Ante Starčević pred mnogo je godina zapisao: „Kod ovoga naroda ja nalazim preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno…“.

Čim prije se okanimo naivnih pripovijesti o lošim političarima i (pre)dobrome narodu i postanemo svjesni vlastitih mana – tim bolje za nas. 100 godina „Jugosfere“, a posebno 45 godina kriminalnog komunizma moralno je i etički iskvarilo naše društvo, a budući da do društvene obnove nije došlo duh prevrtljivosti i mentalitet „snađi se druže“ i dalje duboko impregnira hrvatsko društvo u cjelini. A kada se tome doda današnji postmoderni relativizam Zapada dobiva se jedan čudovišni hibridni model ponašanja u kojemu ne postoje bilo kakvi čvrsti vrijednosni orijentiri, a sve se procjenjuje filozofijom kubikaže i kvadrature, odnosno prema onoj „u se, na se, i poda se“.

U državi s preko 90 % deklariranih kršćana, u kojoj je istodobno opsovati Boga kao reći dobar dan, i u kojoj je zakonski legalizirano ubijanje nerođene djece, u takvoj državi se ne mogu očekivati pozitivni plodovi. Činjenica da toga očito nismo svjesni jasnije od ičega svjedoči o tome kakvi smo katolici i koliko držimo do svoje tradicije.

Država kao hajdučija i podjela ratnog plijena

Hrvatski narod je 1991. postigao oslobođenje, no riječ je o jednokratnom činu. Put do slobode je dugačak i trnovit. Hrvati stoljećima nisu imali vlastitu državu i nedostaje im iskustvo državništva koje je nemoguće naučiti u 29 godina, posebno u situaciji dok mnogi rade protiv države u kojoj žive. A mnogi su u razdoblju stvaranja države vidjeli dobru priliku da zbrinu sebe i svoju svojtu. Takvo shvaćanje države kao hajdučije i podjele ratnog plijena mnogim je ljudima ogadilo hrvatsku državu. Slika kriminalca i primitivca koji uz domoljubno tamburanje i veliku zastavu trpa kune u svoje dobro skrivene džepove za mnoge je postala stereotip hrvatskog „domoljublja“.

Tome je dobrano pridonijela nezrela, neobrazovana i primitivna politička desnica koju su svih ovih godina vodili podkapacitirani tipovi kojima je vrhunac političkog djelovanja bilo guturalno bukačenje nakon što su prethodno omastili brk janjetinom i mladim lukom. Htjeli mi to priznati sebi ili ne, desnica u Hrvatskoj (jugoidna ljevica u startu je isključena kao faktor ikakvih pozitivnih promjena) kroz cijelo je ovo vrijeme prepuna čudaka, lunatika i nesposobnih tipova kojima ta nesposobnost nije prepreka da imaju neograničene državničke ambicije iako realno većina njih nije sposobna voditi niti poljoprivrednu apoteku. Pretežiti dio javno eksponiranih desničara boluje od pseudomesijanskog poremećaja: svi si oni misle da su upravo oni, i nitko drugi, predodređeni da budu narodni vođe. Jasno je da s takvim tipovima nije moguće išta graditi jer će se oni prvi međusobno posvađati prvom prilikom, bilo prilikom slaganja izbornih lista ili jednostavno zato što će se nečiji ego osjetiti povrijeđenim zbog ovog ili onog razloga.

Postanimo svjesni gorkoga realiteta: u 29 godina hrvatske države nije odgojena i stvorena društvena i politička elita koja bi danas bila nosilac promjena. Naraštaj ljudi rođenih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koji bi po prirodi stvari danas trebalo dominirati političkom scenom, u Hrvatskoj je dobrim dijelom iznio najveće napore u vremenu Domovinskog rata. I taj je naraštaj (tj., preciznije govoreći, njegovi pozitivni elementi), nažalost, dobrim dijelom emocionalno i u drugim pogledima istrošen, a frustriran stanjem u državi pasivizirao se i povukao.

Kao što u posljednjoj kolumni, komentirajući zašto u Hrvatskoj nije moguć političar Orbanova profila, piše Višnja Starešina: „U tih istih trideset godina u Hrvatskoj ne samo što nije stvorena nova državna elita, već su upravljanje i kadroviranje potpuno preuzele stare oligarhije iz razdoblja jugoslavenskog komunizma, gurnuvši u prve redove svoje potomstvo, prema starom naslijeđenom obrascu. Podobnost, poslušnost i potkapacitiranost su i dalje kriteriji napredovanja, salonski internacionalizam je zamijenio otvoreno jugoslavenstvo, a zadržano je pravilo eliminacije svakoga tko nadrasta taj kanon. Za razliku od Mađarske, Hrvatska danas nema nacionalnu elitu, već državom upravljaju anacionalni sivi patuljci – s ovih naših prostora. Mahom potomci iz miljea duboke jugoslavenske države. A bez nove državne elite ni u Mađarskoj Orban ne bi bio moguć“.

Promjena nema bez dugotrajnog i mukotrpnog rada

Hrvatski naraštaji rođeni od početka osamdesetih pa na ovamo, koji su većinu školovanja završili u samostalnoj Hrvatskoj, u suradnji sa starijim i iskusnijim naraštajima (spoj vitalnosti i iskustva) trebali bi sutra predstavljati okosnicu političkih promjena pri čemu u prvim redovima trebaju biti mlađi i neistrošeni političari. Biračima željnima promjena dosta je istrošenih političkih faca pa makar one imale i dobre namjere. Tko nije svjestan te činjenice bolje mu je da se ne bavi politikom i analitikom. No, na našu veliku žalost, u Hrvatskoj se, ako tu izuzmemo individualne inicijative, također ne radi ništa na intelektualnom i političkom formiranju ovih naraštaja. Mnogi će se egomanijaci radije i sa 75 ili 80 godina gurati u politiku u prve redove, čudovišno nesvjesni vlastite nesposobnosti i činjenice da ih je vrijeme jednostavno pregazilo, nego da pomognu u formiranju novih naraštaja.

Hrvatske probleme ne će riješiti nikakve koalicije desničarskih i pseudodesničarskih strančica. Prosjaci kad se ujedine ne postanu ništa bogatiji, osim možda poneki od njih ako se prišteka uz vladajuću stranku i tako unovči svoj mandat. Do promjena može doći onda kad sazriju okolnosti. A one ne će sazreti bez dugotrajnog i mukotrpnog rada, bez žrtve i želje da se osobni interesi podrede općim interesima. Promjene devedesetih, kad smo postigli oslobođenje, ali smo još uvijek na putu osvajanja slobode, nisu došle preko noći. Morao je pasti Berlinski zid i stvoriti se povoljnije globalne geopolitičke okolnosti. A morali su i ljudi poput Tuđmana desetljećima raditi na sebi, na svome intelektualnom uzdizanju, na svojim vizijama i na okupljanju pozitivnih snaga koje će u trenutku sazrijevanja političke konjukture uhvatiti Kairosa za čuperak.

Više koristi danas Hrvatska ima od, primjerice, „Obnove“ (riječ je o udruzi, a ne o političkoj stranci) koja izdaje časopis, organizira tribine i okuplja mlade intelektualce i studente koji, okupljenim idejom domoljublja i intelektualnog uzdizanja, otvaraju bitna pitanja hrvatske političke i društvene stvarnosti, nego od svih smiješnih desničarskih strančica zajedno. Iz „Obnove“ sutra, nakon što se dugotrajnim radom stvore okolnosti, zaista može doći do impulsa za obnovu hrvatskog društva. Iza strančica će ostati pokoja realizirana sinekura, a mahom tek bulumenta nerealiziranih i frustriranih pojedinaca.

Svaki medijski projekt u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju

Mnogo je puta apostrofirano da do fundamentalnih promjena ne može doći dok se ne stvore jaki mediji koji će te promjene moći podupirati. I to je nesumnjivo tako. U vremenu globalizacije i informacijsko-psihološkog ratovanja, postojanje jakih medija koji se vode kriterijem nacionalnih interesa predstavlja jednu od ključnih pretpostavki nacionalne sigurnosti.

Zašto u 29 godina hrvatske samostalnosti nisu stvoreni takvi mediji? Polazim od teze da veću krivnju za to – uz relikte udbaških struktura, masoneriju, srednjostrujaške političke i medijske snage te ostale dežurne krivce – snose sami dični desničari. Kad god se u Hrvatskoj pojavi neki medijski projekt on, naime, u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju. Prosječni desničar manijakalno će dijeliti članke s portala koje prezire, ali će rijetko podijeliti članak s nekoga desnog portala. Prosječni desničar će bugariti kako nemamo desne medije, ali će mu, kad se, primjerice, osnuje Podcast Velebit biti teško stisnuti subscribe na YouTube-u, a još će mu teže biti da podijeli neku emisiju iz tog podcasta na društvenim mrežama.

Da ne govorimo da tome dičnom desničaru ne će pasti napamet da uplati i deset kuna za podcast ili neki internetski portal, ali će zato žustro pametovati kako bi te medije trebalo uređivati. I na kraju dana, taj će isti desničar takvo ponašanje samome sebi opravdati konstatacijom da „oni nemaju pojma“ pa će im on to u nekome svom pljuvačkom komentaru i reći. Na žalost, desnica je prepuna tipova koji ne će prstom maknuti da naprave nešto korisno osim što će po društvenim mrežama ostavljati trećerazredne pljuvačke komentare. S takvim mentalitetom ne piše nam se baš ništa dobro.

Na kraju osvrta istaknuo bih još dva elementa.

Plemensko-regionalna svijest i uloga Crkve

Prvi je da bi Hrvati kao nacija morali odrasti i okaniti se predimenzioniranja regionalno-zavičajnih identiteta i guranja vlastitih ljudi na proračunska mjesta na temelju tih identiteta. Takvo ponašanje stvara mržnju i zavist te rastače nacionalno jedinstvo jednako kao i kolektivna demonizacija kakvoj su početkom 2000. bili podvrgnuti Hrvati iz BiH. Regionalne identitete ostavimo za tamburaške zabave i smotre folklora, a maknimo ih od proračuna. Pretjerano naglašena plemensko-regionalna svijest, guranje vlastitih ljudi samo na temelju zavičajne pripadnosti, nije odlika zrelih nacija, nego afričkih plemena i mafijaških organizacija.

Drugo što bih istaknuo je uloga Crkva. Crkva je imala pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti, no njezine upravne strukture od vremena stvaranja samostalne Hrvatske do danas nisu položile svoj ispit na odgoju budućih naraštaja o kojima smo govorili na početku osvrta. U situaciji u kojoj država ne radi svoj posao, na Crkvi nije da se konformistički prilagođava političkim strukturama, nego da stepinčevskom hrabrošću preuzme ulogu formiranja novih naraštaja, jer je u konačnici i to njezina uloga u okviru odgoja dobrih ljudi i brige za spasenje duša. Da je bilo više pameti i žrtve, od 1990. do danas Crkva je, s obzirom na nekretnine kojima raspolaže, mogla imati daleko veći broj svojih škola, vrtića, fakulteta, srednjoškolskih i studentskih domova i odgojen čitav jedan naraštaj katoličkih intelektualaca koji bi zastupali katoličke i hrvatske vrijednosti.

Dragi biskupi i svećenici i svi mi vjernici, umjesto prilagođavanja ovome svijetu, što je jedna od destruktivnih posljedica izvikanoga Drugoga vatikanskog koncila (koji kritičari s pravom označavaju kao Francusku revoluciju unutar Crkve) radije se ugledajmo na Stepinca i Merza i na metode kojima su oni privlačili mladost u okrilje Svete Crkve. Neka nam Stepinac i Merz ne budu samo na ustima: slijedimo radije njihov primjer života, njihov svetački lik koji je dijametralno suprotan današnjim modernističkim pojavama koje rastaču Katoličku crkvu.

Okupljati se oko pozitivnih i konstruktivnih ideja

Na samome kraju ovoga osvrta (u sljedećim osvrtima pozabaviti nam se je i drugim povezanim temama) napominjem da njegova namjera nije dociranje. Kao autor ne smatram da sam u svemu u pravu (krho je znanje naše) niti imam namjeru bilo kome nametati svoje stavove i govoriti kako bi trebao živjeti i što raditi. Ono što želim jest uputiti poziv na raspravu. Potrebna nam je otvorenija rasprava o našim manama i nedostatcima i o našemu mentalitetu koji se jednostavno mora mijenjati. Okanimo se mitova i pogledajmo istini u oči. Ispravna dijagnoza je preduvjet djelotvorne terapije. Vrijeme je za promjene, no umjesto megalomanskih planova da mijenjamo druge i cijelu društvenu zajednicu, radije ovaj put krenimo, svako od nas, prvo od sebe. Uz takav pristup i nakon godina mukotrpnog rada doći će i do širih društvenih promjena. Plaću, naime, treba prvo zaraditi, a preko noći se obogaćuju jedino lopovi.

Osnovni problem u Hrvatskoj nije XX ili YY političar ili stranka. Hrvatski je problem postojanje sustava koji generira izokrenute vrijednosti i u kojemu je posljedično tome najisplativije živjeti od izdaje i služenja takvome sustavu. Kad ode XX regrut sustava doći će YY i tako dalje.

U Hrvatskoj i dalje imamo socijalističke mentalne recidive pa se sve očekuje od države. Država treba ovo, država treba ono. Ne, ne treba. Država je tu da stvori zakonodavni okvir, da se brine o obrani i sigurnosti i da arbitrira među sukobljenim stranama. Očekivati sve od države karakteristika je etatističkih sustava kao što je bio komunizam. Postanimo svjesni da smo mi tu da mijenjamo stvari i to tako što ćemo krenuti od sebe, a onda se i šire organizirati na planu civilnog društva. Što više pozitivnih individualnih inicijativa to će i država biti bolja, uređenija i organiziranija. Državu činimo svi mi.

Hrvatski je narod tijekom povijesti pokazao da je žilav i izdržljiv: sama činjenica da smo se održali kao narod na geopolitičkom položaju na kojem se nalazimo vrijedna je poštovanja. Bitku s vanjskim ugrozama dobili smo devedesetih (otvaraju se novi frontovi koji će, međutim, imati općeeuropski karakter), a sada je vrijeme da pobijedimo svoje mane i svoje nedostatke i da transformiramo svoj mentalitet iz gubitničkog u pobjednički, kakav smo imali devedesetih, i iz destruktivnog (opiranje promjenama, apatija, konstantno jamranje i bugarenje, cinizam i relativizam) u konstruktivni. Devedesetih nas je okupila ugroza, a sada bi nas ako smo zrela nacija trebale okupljati pozitivne i konstruktivne ideje o tome kako da organiziramo društveni, politički, ekonomski, kulturni i drugi život unutar granica naše države. Vrijeme je za promjene.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti. Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda,predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu , čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: „Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli“) . Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima. Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK , jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta , ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom „prevođenju“ neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor „hteo da kaže“. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude „civil“ a ne četnik, da bude kao promatrač „na hrvatskoj strani“ sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede. Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari „krivo“ krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika , što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje „Novosti“ niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u „velikima“, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom. U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode. Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka ( no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima,ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni „ustanici“ iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija „proslavu“ najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno. Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da „nitko nije odgovarao“. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu „revidiranje“ povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli „prevođenju“ sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana

Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski,koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu. Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: „Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti,tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.“ I dalje: „Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.“ Kada danas vidim , vrlo često, ponašanje ljudi u „kafićima“ i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao.( Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo „tvrdo“ slovo „č“. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca

Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru). Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer „društvo“ nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne „društvo“ nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana . Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa

O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u „poslanici“ pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari