Pratite nas

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Objavljeno

na

Prije okupacije Osmanlija, BiH je bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bh. Hrvata.

Razgovarao: Josip Vričko / Katolički tjednik

Hrvatski geopolitičar i geostrateg admiral Davor Domazet-Lošo ostat će u povijesti upamćen kao jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnog područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju te južnu Bosnu i Hercegovinu.

Istaknuo se u planiranju operacija BljesakOluja i Južni potez. Nositelj je najviših državnih odlikovanja i autor knjiga koje redovito pobuđuju golemu pozornost.

Ekskluzivno za Katolički tjednik govori o Ashdownovoj „diplomaciji prijevarom“, izmišljanju „Tuđmanove salvete“, nemuštoj hrvatskoj politici u BiH od 2000. do danas te o tomu kako je Vučiću „sveća dogorela“ i što se zapravo krije iza svjetske „migrantske krize“.

Nedavno je preminuo bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown. Bošnjački dužnosnici, ali, kazao bih, i bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo je dirljivo komemorirala toga diplomata. Koja je, po Vašem sudu, bila stvarna Ashdownova uloga u BiH?

Jeremy John Durham Ashdown, poznat jednostavno kao Paddy Ashdown, bio je tipični predstavnik britanske politike “diplomacija prijevarom”. A to što je bio vođa liberalnih demokrata od 1988. do 1999., barun od Nortona pod Hamdonom, član Tajnog vijeća Velike Britanije i vitez Britanskog Carstva samo su potvrda da je zdušno služio interesima svoje zemlje.

A što je lord Pady Ashdown radio u životu? Odrastao uglavnom u Sjevernoj Irskoj, učio u školi Bedford u Engleskoj. Šezdesetih godina prošlog stoljeća je mornar u Kraljevskoj mornarici i časnik u komandosima i specijalnoj brodskoj službi.

Potom, kao član parlamenta iz Yeovila, biva izabran u liberalnu stranku. Sedamdesetih je diplomat u Ženevi i cijelo vrijeme radi za MI6 (Millitary Intelligence Six), britansku tajnu službu.

Radi za službu koja itekako ima prste skretanja pozornosti međunarodne javnosti sa Srebrenice i spriječavanja otvorene podjele između Velike Britanije i ostalih NATO saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, glede prebacivanja rata iz istočne u središnju Bosnu 1993. godine.

Britansko ‘otkriće’ pokolja nad civilima u muslimanskom selu Ahmićima što su ga počinili Hrvati, do tada u razmjerno mirnom dijelu Bosne, u trenutku dok je pozornost svjetske javnosti bila usredotočena na Srebrenicu, dala je posve novu dimenziju ratu u Bosni i Hercegovini.

Na međunarodnoj sceni on je postao razdjelnica. Ahmići su, od tada, pisat će Martin Bell„bili jedna od prekretnica… za percepciju rata u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Preko noći rat je postao mnogo složeniji, moralni kompas još nekorisniji, a sve je nekako poprimilo sive tonove. Jer, sada je bila posrijedi borba na tri strane“.

Ako se slučaju Ahmići u kojimu je prste itekako imao britanski MI6, i njezin agent pod tajnim nazivom Rose, doda i slučaj “rušenja Starog mosta u Mostaru” i medijska kakafonija tog slučaja u izvedbi britanskih medija posebno BBC-a, i gdje su pravi akteri njegovog rušenja bili s istočne, a ne s njegove zapadne strane, onda se može zaključiti da je pritanska politika “dipomacija prijevarom” itekako uspjela da se tada u središtu MI6 vjerojatno likovalo.

Uspješno su odradili posao za politiku svoje zemlje. Ostali su prijatelji sa Srbijom, a u Bosni i Hercegovini napravili ‘dobar posao’. To potvrđuju grobovi, i na muslimanskoj i na hrvatskoj strani.

Nakon Daytonskog sporazuma britansku “diplomaciju prijevarom” nastavit će Peddy Ashdown, a prije toga 2000. godine postat će vitezom, i biti proglašen doživotnim članom Doma lordova.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini postaje 27. svibnja 2002. godine. Do tada već je priskrbio slavu kao tvorac izmišljene Tuđmanove salvete, lažiranog “dokaza” za mit o podjeli Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića i podloge za tezu o agresiji Hrvatske na ovu susjednu državu kako bi se neutralizirala činjenica da je Hrvatska četiri puta spasila i obranila Bosnu i Hercegovinu.

Ta salveta, inače papirnata, što je vrlo zanimljivo budući da se radilo o kraljevskom prijemu, ispisana Ashdownovim rukopisom iskorištena je već četvrti dan operacije Oluja, kao dio informacijskog rata protiv operacije Oluje.

O lažnosti ove salvete napisano je mnogo. Podvala ovog engleskog političara vrlo je brzo raskrinkana. Međutim toliko ponavljana po inozemnim a nažalost i hrvatskim medijima “kao nepobitan dokaz hrvatske ekspanzionističke politike” tako uporno i često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown to ponovio i na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića.

Kao visoki predstavnik nastavlja britansku politiku “diplomacija prijevarom” kako bi što više oslabio položaj Hrvata do te mjere da im bez poteškoća muslimani biraju njihovog predstavnika u predsjedništvo. Zato nije nimalo iznenađujuće da je “bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo dirljivo komemorirala toga diplomata”.

Znana je misao da se nepravda nanosi na dva načina nasiljem ili obmanom. A Paddy Ashdown kao majstor obmane ostaje zapamćen i kao veliki nanositelj nepravde. Za hrvatski narod svakako. Ništa novo za znanu britansku politiku “dipomacija prijevarom”.

Bošnjačka politika je snažno okrenuta Turskoj, srpska Rusiji. Pritom svaka reakcija Hrvatske na položaj, uglavnom dekonstituiranje Hrvata u BiH, stigmatizira se kao miješanje u unutarnje stvari suverene države

Dayton je Bosnu i Hercegovinu, kao državu, programirano ostavio nedovršenom, kako bi se, ako moćnicima to bude odgovaralo, ponovno mogao aktivirati neki novi “nadzirani nered”.

Operator u tom predmjevanom “detreminiranom kaosu” ne bi bili Srbi, nego bosanskohercegovački muslimani. Dakle, Bosna i Hercegovina stvorena je tako da ne bude u pravom smislu riječi suverena država.

Nažalost točna je tvrdnja da je politika bosanskohercegovačkih muslimana snažno okrenuta Turskoj i njezinoj geopolitici neoosmanizma, a srpska Rusiji i njezinoj geopolitici neoazijatizma, a Hrvati ostali bez čvrstog uporišta.

O tome sam mnogo pisao i govorio pa i u ovom razgovoru ponaljam žalostan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je posljedica izostanka jasne i čvrste geopolitike hrvatske države općenito, a posebno prema ovoj susjednoj državi, nekadašnjem hrvatskom kraljestvu i hrvatskoj djedovini.

Na jugoistoku Europe, a na području Bosne i Hercegovine svakako prelamaju se aglosaksonska geopolitka atlantizma, ruska geopolitika neoazijatizma, njemačka geopolitika kontinentalizma, pa čak i kineska geopolitika teulokacije, a posebno turska geopolitka neoosmanizma i srbijanska svetosavlja. Dakle, sve su geopolitike tu osim hrvatske geopolitike adriatizma.

Bosanskohercegovačkim muslimanima na ruku njihove drskosti i nezahvalnosti, naime, Hrvati su u srpskoj agresiji četiri puta spasili obranili Bosnu i Hercegovinu, ide i blagonaklon odnos ne samo Bruxellesa prema stampedu migranata, nego i spomenuta turska geopolitika neosmanizma.

Za nemuštu hrvatsku geopolitiku za koju od 2000. godine Bosna i Hercegovina je samo susjedna država, a ne nezino geostrateško predpolje u kojemu su bosanskohrecegovački Hrvati zalog opstanka i same države Hrvatske.

Naišavši na čvrst otpor u srbijanskoj geopolitici cjelokupna politika bosanskohercegovačkih muslimana usmjerila se prema oduzimanju prava bosanskohercegovačkim Hrvatima u entitetu koji se naziva Federacija. S druge strane geopolitika bosnskohercegovačkih muslimna okrenuta je prema Turskoj, gajeći u svakom smislu velika očekivanja.

Nije dvojbeno da neoosmanizam ima odličnog saveznika u bosanskohercegovačkim muslimanima, ali je dvojbeno to što postoji niz ograničenja, kojih, za sada, bosanskohercegovački muslimani, a i službeni Zagreb nisu svjesni. Jedno od tih ograničenja je i stvaranje “bošnjačke nacije”. A ta samoproglašena nacija, od samog početka krenula je pogrješnim smjerom tražeći odgovore na pitanje – što ona nije, a ne – što ona jeste.

Namjerno se pri tome zaboravlja da je Bosna i Hercegovina druga domovina hrvatskog naroda, odnosno da je Bosna i Hercegovina, a to se treba još jednom istaknuti, “hrvatska djedovina” i “hrvatsko kraljevstvo”.

Ova tvrdnja stoji u cijelosti, poglavito ako se ima u vidu povijesni kontekst da je prije okupacije Osmanlija, Bosna i Hercegovina bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne bosanskohercegovačkih muslimana.

Na polazištu o novoj “bošnjačkoj naciji” muslimanska intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj “Memorandum”, ali postupci bošnjačkih političara i “Bošnjačkog instituta” pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.

U biti ‘memorandum’ (‘plan’) bosanskohercegovačkih muslimana osmišljen je tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.

Ovakva i ova Bosna i Hercegovina nema potuni suverenitet, jer ona je protektorat. Inače suverenitet nije vezan za veličinu neke države ili brojnost. Suvreniteta imaš onoliko koliko ga izboriš, a to bez jasne strategije i nepotrošive upornosti ne ide.

Mislite li i dalje, kao što ste to napisali u knjizi Admiralovi zapisi 2, kako je geostrateška zamisao stvoriti muslimansku državu s osloncem na Ankaru? I ako mislite, znači li to istovremeno ostvarenje Dodikova javnog i Vučićeva skrivenog sna o brisanju granice između Srba. I što onda s bh Hrvatima?! Točnije, Hrvatima – općenito…

Što turska geopolitika neoosmanizma želi s Bosnom i Hecegovinom, jasno i glasno izrekao je Recep Tayyip Erdoğan rekavši “Osmanska priča Balkana je divna priča i sada je treba obnoviti”. U toj turskoj “divnoj priči” glavni lik su bosanskohercegovački muslimani.

Geopolitičke strateške zamisli provode se desecima, pa i stotinama godina i nisu nikada čin trenutka. Tu činjenicu plitkomisleći političari ili ne znaju ili zaboravjaju. Još nešto, ciljevi zadane geopolitike ne moraju se ostvarivati vojnim sredstvima, nego se oni u informacijskim vremenima koja sada živimo provode asimetričnim ratovanjem. Migracije su tipičan primjer takvog ratovanja.

Ta takozvana Republika Srpska je proizvod američke geopolitike atlantizma. Osmišljena je daleke 1987. godine. Na jugoistoku Europe dugoročno igrati na kartu Albanaca. Izdvojiti Kosovo kao prvi čin prema Velikoj Albaniji. Za to je trebalo negdje teritorijalno nadoknaditi Srbima, a to je jedino moguće bilo u Bosni i Hercegovini.

Kod toga za geopolitiku moćnih uopće nije bitno što je politička tvorevina takozvana Republika Srpska nastala na genocidu. I Vučić Dodik koriste tu činjenicu i nastoje igrati, svaki na svoj način, na kratu sve moćnije Rusije.

Odgovor na ove i ovakve strategije bosanskohercegovačkih muslimana i Srba općenito je hrvatska protustrategija adriatizma to jest obrana Jadrana u čvrstom zajedništvu s bosanskohercegovačkim Hrvatima na cjelokupnom ozemlju susjedne države.

Nažalost, to je izostalo ne toliko iz neznanja koliko iz poslušnosti hrvatske elite globalnim središtima moći, bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu.

U tome je glavni problem, ali i rješenje kako poboljšati neodrživi položaj bosnskohercegovački Hrvata i djelotvorno zaštiti hrvatske nacionalne interese.

Bosanskohercegovački Hrvati moraju biti na prvom mjestu hrvatskih nacionalnih interesa, jer druge geopolitike preko Bosne i Hercegovine ugrožavaju opstanak države Hrvatske, a ne obrnuto. Otuda povika o mješanju Hrvatske. Ovdje se radi o čistoj zamjeni teza.

U ovdašnjoj je javnosti zna Vaš stav kako je koncept trećeg entiteta pogrešan. Štoviše, kazali ste – čak! – kako HDZ BiH inzistirajući na entitetu „nepoznatih“ granica vodi prosrpsku politiku.

U silnim raspravama o “trećem identitetu” često se zaboravljaju dvije stvari. Polazi se isključivo od kostitutivnosti a suverenost se zaboravlja, i drugo nitko nije, osim Alije Izetbegovića, nacrtao koji bi teritorij tvorio “treći identitet”.

Ako je konstitutivni narod jedan od više naroda koji dijele zajedničku teritorijalnu cjelinu jedne države, a jest, a suverenitet pravni pojam koji označava pravo na neograničeno vršenje vlasti, a jest, u čemu je onda paradigma. Ono što je danas Hrvatima uskraćeno, pa i djelovanjem Paddy Ashdowna, je sustavno sprječavanje vršenja vlasti.

Dakle, osporava im se suverenitet. Otuda ustrajno nastojanje muslimanske politike da u Bosni i Hercegovini ne dođe do promjene zbornog zakona, kako bi Hrvati postali suveren narod. Odreći se suverenosti za cijelom prostoru “hrvatske djedovine” i “hrvatskog kraljevstva” za jedan mali, teško određujući teritorij, sa stajališta smislene geopolitike dugoročno je strateški promašaj.

Dugoročne geopolitičke ciljeve ne određuje trenutni odnos snaga niti neki ishitreni potezi koliko god se oni činili dobitnim. Dodik se sada čini moćnim, a sutra sigurno tako biti neće. Daytonsku Bosnu i Hercegovinu, kao što je rečeno, stvorila je američka geopolitika, ona je može i mijenjati ako to bude odgovaralo njezinim interesima. Teško da to može netko drugi, a to bez novog rata ne ide.

Hrvatska je politka propustila ratificirati Washigtonski sporazum, a i sada nije kasno da to učini. Igrati na kartu Srba i njihove politike za Hrvate je pogubno.

Slijedom ovih postavki prijeko je potrebno da hrvatska politika prema Srbiji i Srbima, ima ova polazišta: prvo, Hrvatska pozicija prema Srbima je više nego razvidna. Mi ne trebamo njih, nego oni trebaju nas. Oni trebaju našu potporu. To se ne rješava nikakvim pregovorima, nego jasnim i nedvojbenim zahtjevima što Srbija i Srbi moraju ispuniti.

Drugo, uvijek imati na umu da je prikriveni cilj srpske politike “pomirba” po principu “vi ste nama – mi smo vama” kako bi se relativizirala srpska agresija. Metoda pomirbe u srbijanskoj izvedbi, ili izjednjačenje krivnje, ima i dodatnu zamku.

Uslijedio bi i drugi dio informacijskog rata u kojemu bi se krivnja prelila na hrvatsku stranu, jer za agresiju ne bi bila kriva velikopsrpska politika, nego bi za rat bila ‘kriva’ hrvatska politika prema Srbima. Posebno se hrvatska politika treba čuvati britanske zamke “kako se svi svima trebamo ispričati”.

Treće u Bosni i Hercegovini zbog američke supstitucije teritorija Srbima za ‘izgubljeno’ Kosovo Srbi su u znatno povoljnijoj poziciji od tamošnjih Hrvata. Iz tog razloga Srbi Hrvatima nikad neće biti od pomoći, jer se osjećaju nadmoćnima. Svaka pomisao da se može igrati na kartu Srba u Bosni i Hercegovini je besmislena.

Četvrto, sve veći problem hrvatskoj geopolitici postajat će dio instrumentalizirane bosanskohercegovačke muslimanske političke elite. I s njom nema pregovora, a ponajmanje dodvoravanja.

Jasno i glasno, u svakoj prigodi i na svakom mjestu dati do znanja da su Hrvati četiri puta spasili i obranili Bosnu i Hercegovinu. Naglašavati i ustrajavati da su Hrvati ti koji su spriječili da se nad Muslimanima Bosne i Hercegovine ne učini pet puta veći genocid nego u Srebrenici.

Dakle, i prema jednima i drugima, budući da iz političkih razloga Hrvatska mora biti u kontaktu i razgovoru, njezin odnos mora biti hijerarhijski korektan, kao kralj prema vojniku.

Srbi posebno moraju osijetiti tu razliku u razini. Oni to neće razumijeti, ali to je već njihov problem, a ne hrvatski. Pri tom hijerarhijskom odnosu, s hrvatske strane ne smije biti nikakvog trijumfalizma, to jest nekorektnosti, prepotentnosti ili nedaj Bože zloće, nego čisto “iznad” – prema rangu, mudrosti i jačini.

Glavno oružje Hrvatske je istina. Znači, svaka analiza temeljena na istini i javno obznanjena je za Srbe, a i za bosanskohercegovačke muslimane, kao udrac mačem. Svaka istina koja se iz taktičkih razloga prešućuje ili umanjuje, umanjuje i snagu udarca tog mača. Jednostavno jednima i drugima dati im do znanja – Istina, a ne laž, je na hrvatskoj strani!

Mislite li kako je Hrvatska zakasnila kada je riječ o pomoći ovdašnjim Hrvatima. Puno je, naime, vremena izgubljeno – još tamo od Račanove vlade s početka ovoga stoljeća, pa glasovite Sanaderove detuđmanizacije, što je dijelom značilo i ignoriranja Bosne, osim što je Doktor Ivo financijski podupro „alternativni“ HDZ 90… pa, evo, do današnjih dana kada, čini se, Plenkovićeva vlada ima „kasno paljenje“…

Nije se teško složiti s Vama. Hrvatska ne samo da da ima osamnaest izgubljenih godina glede politike prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima, nego su njezine političke elite tih godina, nažalost, vodile politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. I Ivica Račan i Ivo Sanader su zorni primjeri.

Prvi se uz svesrdnu pomoć Stipe Mesića odrekao Hrvata Bosne i Hercegovine prepustivši ih nemilosti i nezahvalnosti bosanskohercegovačkih muslimana, a drugi je po naputku Londona provodio rashrvaćivanje Hrvata u Hrvatskoj ili takozvanu detuđmanizaciju, a u Bosni i Hercegovački politički podijelio Hrvate učinivši ih još ranjivijim.

Plenković je novi “trojanski konj” i za njega uistinu vrijedi izreka: “Čuvaj se Danajaca i kada darove donose!” Briselski mali poslušnik čije je djelo izglasana Istambulska deklaracija i potpisani Marakeški sporazum, neće donijeti ništa dobroga bosanskohercegovačkim Hrvatima jer on svojom politikom razara i ono malo suverenosti što je Hrvatima u Hrvatskoj ostalo.

On je taj koji Hrvatsku prazni od Hrvata, on je taj koji je izložio hrvatsku migrantskom stampedu, on je taj koji slučajem Agrokorom rasprodaje hrvatsku zemlju, šume, pitku vodu, more. Za to prikriti i obmaniti, jer on provodi brisleku politiku “dipolmacija prijevarom”, prikazuje se samo formalnim zaštitnikom bosanskohercegovačkih Hrvata.

Prva politika prema Hrvatskoj i Hrvatima ma gdje bili, može nastati samo ako u Hrvatskoj pobjede suverenističke snage. Prestojeći izbori za europski Parlament mogli bi biti nagovještaj te toliko željne prave promjene.

Vjerujete li, a povremeno se javljaju i takve špekulacije, kako je američki plan, u biti, Velika Albanija?

Američka geopolitika igra, kao što je rečeno, igra na kartu “Velike Albanije” iz geostrateških i geopolitičkih interesa. “Velika Abanija” pod nadzorom Sjedinjenih Država spriječava prodor Rusije na sredinu Sredozemlja, Njemačke na istok, a presjeca jedan od bitnih krakova novog kineskog “Puta svile” prema Europi.

Srbi su već “namireni” takozvanom “Republikom Srpskom”. Aleksandar Vučić je kao i Andrej Plenković igrač Bruxellesa. Pitanje je koliko će se još održati na vlasti, budući da je spreman potpisati sporazum s Prištinom o “korekciji granica” na Kosovu i jugu Srbije, a taj ga potez može odvesti prema onome što se čuje u srbijanskom javnom prostoru da mu je “sveća dogorela”. Geopolitička prespektiva Srbije nije baš ružičasta, a to Hrvatska ne koristi da provede na pravi način svoju tako željnu geopolitiku adriatizma.

Jugoistok Europe jedna je od tri potencijalna žarišta “velikog rata”. Prvi je Južno kinesko more, a drugi Bliski i Srednji istok (Sirija, Iran).

U prvom slučaju to bi bio rat Sjedinjenih Država i Kine, a druga dva Sjedinjenih Država i Rusije. Odmjeravanje snaga ova tri tabora odredit će kuda će svijet ići u idućih tridesetak godina. Znano je da kada se veliki hrvaju tada stradaju mali. O tome bi mali itekao morali voditi računa, a hoće li to ovisi o njihovim političkim elitama.

Može li se kazati i kako je i migrantska kriza koja će, po općoj ocjeni, svoj novi zamah doživjeti na proljeće, dio zakulisnog geopolitičkog plana?

Budući da je migrantska kriza hiperstrateški plan, ona neće prestati a njezin intenzit se mjenja, što je razumljivo, i godišnjim dobima. Nažalost neće prestati jer su stvoreni zakonski okviri za takvo što. Jedan od njih je Ugovor koji su u Marakešu potpisale 164 države, uključujući i Hrvatsku.

Mnogi politički poslušnici kažu da nije zakonski obvezujući. Međutim, mora se uzviknuti: To je velika laž i velika obmana! Taj je Ugovor neprijeporno okidač neograničenoj migraciji koju se od Marakeša smatra ljudskim pravom, a kritiku nje tretirat će se kao “govor mržnje”.

Na tu je činjenicu i prije potpisivanja upozorila britanska predstavnica u Europskom parlamentu, Janice Atkinson. Upozorila je da UN Compact otvara vrata da europske zemlje, u narednih šest godina, preplavi 59 milijuna novih migranata. Upozorila je da će to slomiti europsku kulturu i identitet.

Upozorila je da će Ugovor dovesti do zakona protiv “govora mržnje” po kojem će biti protuzakonito korištenje pojma “ilegalni migranti” koji će biti zamijenjen pojmom “neregularni migranti”. Upozorila je da će se europljani oprostiti s “demokracijom koja više neće biti njihov životni stil” jer će, kako se izrazila “biti proglašeno nezakonitim korištenje nepropisanog jezika”.

Ciljano preseljenje naroda da bi se uništili drugi narodi i civilizacije zapisano je poodavno u Bibliji. A tu piše da je bilo jednom jedno kraljevstvo koje se počelo naglo širiti na velikom području Mezopotanije i na okolna područja, Asur! Asur (Asirijia) je postao prvi globalistički imperij na svijetu.

Asur je imao jednog glavnog boga s jedinim središnjim svetištem, a zvao se isto kao narod i država, Asur. Jednog je dana došo Asur i pred Izraelova vrata, i Izrael postade vazal. Nako što Izrael otkaže poslušnost, razvali Asur Izrael, i odvede stanovništvo u Mezopotaniju a od tamo dovede novo stanovništvo, izvrši zamjenu naroda i religije.

Izrael izgubi narod i religiju pa postade bezimena poslušna porobljena asirska provincija bez identiteta koja služi isključivo imperijalno-gospodarskim interesima vladara Ausra.

Asur je prvi pokazao kako se postupa s narodima koji ne želi biti vazali. Uništi im se identitete, to jest ime, državu kao domovinu, odseliti narod u druge krajeve i dovesti nove narode od bilo gdje. To je najlakši put za stvoriti poslušne robove. A danas novi Asur sjedi u briselskoj “Kuli babilonskoj” i upravlja, zapovijeda svojim trabantima u mnogim državama Europe, nažalost i u državi Hrvata.

Dok u Francuskoj ima tko da piše pismo predsjedniku Emmanuelu Macronu u kojemu će general, admiral i biviši ministar obrane napisati da je migrantska kriza “još jedan napad na suverenitet koji daje dodatni razlog više za pobunu potlačenog naroda (prosvjed “žutih prsluka” op. a)”, u Hrvatskoj stotinu i više generala pobjedničke vojske okupljeni u Hrvatskom generalskom zboru neće prozboriti ni riječi prijekora briselskom poslušniku Andreju Plenkoviću.

A što su to još napali francuski visoki vojni dužnosnici?

Napisali su da je potpisivanjem ugovora bez da je sadržaj Ugovora predočen francuskom narodu Macron kriv “za ukidanje (poricanje) demokracije i izdaju naroda”.

Napisali su da Francuska država kasni u ostvarenju nemoguće zadaće integracije ogromnog broja ljudi koji dolaze iz potpuno različitih kultura i koji su se pregrupirali tako da u područja u kojima obitavaju nad kojim više ne vladaju zakoni Republike, dodajući, da “masovna imigracija briše civilizacijski identitet Francuske”.

Živimo u nadi da će hrvatski generali, a i hrvatski biskupi napisati neko pismo predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću u kojemu bi stajalo. “Vi ne možete sami odlučiti da nam izbrišete naš civilizacijski identitet i lišiti nas naše domovine s kojom smo najuže povezani”, kao što su to učinili francuski.

Nakon ovih poticajnih slova pozabavimo se još tom takozvanom “migrantskom krizom” Jednostavno i jasno rečeno takozvana “migrantska kriza” je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe, odnosno ono što je još od njega ostalo. Sve ostale priče su smišljena magla.

Plan su osmislili vladari iz sjene, Colemanov “komitet 300” ili kako se u zadnje vrijeme popularno govori “duboka država”, a u djelo provode raznorazni Soroši, trilateralisti, bildeberzi, komiteti, komisije, međunarodne organizacije, raznorazne sveprisutne nevladine udruge i moćna vojska medijskih jurišnika.

O tom je planu još daleke 1922. godine progovorio Richard von Coudenhove Kalegri, visoko rangirani mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe zborivši o tome da će čovjek budućnosti biti mješanac.

Po njemu današnje će rase i kaste zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda iščeznuti, a nastat će nova euroazijsko-negroidna rasa, vanjštinom nalik staroegipatskoj, pri čemu će raznolikost naroda biti zamijena raznolikošću pojedinaca.

O tome se u Europi ne smije prozboriti. Zato Europa i dalje sniva svoje davno prohujale snove. Europa je uspavana do te mjere da vrlo malo ljudi, čak i oni koji su vrlo obrazovani na području povijesti, znaju da islam ni po podrijetlu ni po svoj biti nije bio nova vjera, nego hereza kršćanstva i judaizma. To je duboka istina. Kršćanska Europa jest, i po prirodi trebala bi biti jedno, ali ona je poodavno, a posebno u 21. stoljeću, zaboravila svoju vjeru i svoju prirodu. Ona je odbacila i pogazila svoju narav!

Ako ove činjenice nisu poznate veći Europljanja poznate su “Gospodarima kaosa” i na njima oni grade “determinirani kaos” ili “nadzirani nered” kako bi Kalegrijeva azijsko-afričko-europska rasa postala tragična europska stvarnost.

Ono što raduje jest postojanje nade. A ona, ta nada, nudi i kazuje da  suverenizam nanovo raste, može se ustvrditi, u svakom dijelu nekadašnje “dobre stare kršćanske Europe”.

Jednom ste kazali kako je u pozadini cijelog globalnog sukoba duhovna borba dobra i zla. Vjerujete li i danas da je tomu tako?

Uvijek u pozadini globalnog sukoba je sukob dobra i zla. To je poodavno tako, još od vremena kada je Lucifer bačen na Zemlju. U biti globalni sukob uvijek je bio i bit će  sukob laži protiv istine. Pobjednik takvog sve globalnog sukoba unaprijed se zna, za nas kršćane svakako, a to je Golgotski pobjednik.

Josip Vričko / Katolički tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

 

Admiral Davor Domazet Lošo – Kako izgleda sukob suverenista i globalista

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Objavljeno

na

Objavio

ARGUMENTI Propusti hrvatske države u odnosu prema Haškom sudu

O radu Haškog suda i njegovom utjecaju na hrvatsku državu bilo je riječi u Argumentima Hrvatskoga katoličkog radija, 16. siječnja, čiji su sugovornici bili profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović, novinarka Višnja Starešina i predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac.

Profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović je na pitanje o tome ima li štete za Hrvatsku od haških presuda, rekao da nitko iz Hrvatske nije pravomoćno osuđen, ali brojni segmenti odluka su nepovoljni.

Primjerice, nitko nije odgovarao za razaranje Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih gradova, a nalogodavci tih zločina su iz Srbije.

Upozorio je također da su u presudi bosanskohercegovačkim Hrvatima porušeni brojni pravni standardi. Zaključio je da je Haški sud zapravo politički eksperiment koji je – propao.

Djelovanje KOS-a na štetu Hrvatske

Novinarka Višnja Starešina je naglasila da je ovakvo stanje posljedica djelovanja struktura KOS-a: One su postigle da se političkom analizom haških presuda redefiniraju uzroci rata i sudjelovanja u tom ratu. Dobija se slika da je u RH bio građanski sukob, da se Srbi pobunili zbog svojih povijesnih sjećanja i da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, iako to nije pravno tako rečeno.”

Derenčinović je upozorio na još nešto: Prvotnom optužnicom predmet Vukovar je okarakteriziran kao međunarodni ratni sukob. Pojednostavljeno, agresija koja podrazumijeva involviranost Srbije. Kasnije je to maknuto uz optužnice. Naime, čak je i hrvatsko pravosuđe, u nekim postupcima u Hrvatskoj, sve što se dogodilo prije međunarodnog priznanja, proglasilo unutardržavnim sukobom. Haški sud je samo slijedio tu praksu.” 

Dodao je da su suci Haškog tribunala u brojnim slučajevima iskazivali određenu kreativnost. Činili su to, primjerice, u definiranju dopuštene zone granatiranja vojnih ciljeva od 200 metara ili slučajeva udruženog zločinačkog pothvata, koji se ne spominje nigdje u Statutu Suda.

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac podsjetio je da je u haškim postupcima srbijanska strana tražila čak i urudžbene brojeve zapisnika iz Hrvatske, a iz Srbije su u Hrvatsku stizali samo dokumenti sa zacrnjenim podacima. K tome su iz Ureda predsjednika Mesića u Haag predavani brojni tajni i važni hrvatski dokumenti.

Na pitanje je li situacija u kojoj se Hrvatska nalazi rezultat nesnalaženja, nonšalancije ili djelovanja bivših struktura, Miljavac je upozorio: Članovi Komiteta iz Kockice su odnijeli sve dosjee o suradnicima u Beograd. Svi ti ljudi se mogu aktivirati, bilo zbog ucjene bilo zbog toga što vole to raditi i ta struktura još uvijek djeluje. Naravno, s početkom i tijekom Domovinskog rata se pomalo primirila, a sada se čini da se pomalo opet aktivira na različitim područjima, od umjetnosti do politike. Nove obavještajne službe su aktivirale neke ljude, koji imaju i po sedamdeset godina, i sigurno je da će tu još neko vrijeme biti problema.”

Ucjene hrvatskih elita

Komentirajući proces koji se na osječkom sudu u odsutnosti vodi protiv generala JNA Aleksandra Vasiljevića, Starešina je primijetila potpunu odsutnost medijske javnosti. “Zašto? Zato što general Vasiljević ima sve dosjee hrvatske elite iz svih struktura društva. To je ogroman manipulativni materijal koji se kontinuirano koristi u svrhu pritisaka na Hrvatsku.”

Prof. Derenčinović je zaključio podsjećanjem da su predmeti protiv hrvatske šestorke u Bosni i Hercegovini proglašeni međunarodnim sukobom. Međutim, predmeti protiv jedinice El mudžahid proglašeni su unutarnjim sukobom, iako su njeni članovi dolazili izvan Bosne i Hercegovine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari