Pratite nas

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Objavljeno

na

Prije okupacije Osmanlija, BiH je bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bh. Hrvata.

Razgovarao: Josip Vričko / Katolički tjednik

Hrvatski geopolitičar i geostrateg admiral Davor Domazet-Lošo ostat će u povijesti upamćen kao jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnog područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju te južnu Bosnu i Hercegovinu.

Istaknuo se u planiranju operacija BljesakOluja i Južni potez. Nositelj je najviših državnih odlikovanja i autor knjiga koje redovito pobuđuju golemu pozornost.

Ekskluzivno za Katolički tjednik govori o Ashdownovoj „diplomaciji prijevarom“, izmišljanju „Tuđmanove salvete“, nemuštoj hrvatskoj politici u BiH od 2000. do danas te o tomu kako je Vučiću „sveća dogorela“ i što se zapravo krije iza svjetske „migrantske krize“.

Nedavno je preminuo bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown. Bošnjački dužnosnici, ali, kazao bih, i bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo je dirljivo komemorirala toga diplomata. Koja je, po Vašem sudu, bila stvarna Ashdownova uloga u BiH?

Jeremy John Durham Ashdown, poznat jednostavno kao Paddy Ashdown, bio je tipični predstavnik britanske politike “diplomacija prijevarom”. A to što je bio vođa liberalnih demokrata od 1988. do 1999., barun od Nortona pod Hamdonom, član Tajnog vijeća Velike Britanije i vitez Britanskog Carstva samo su potvrda da je zdušno služio interesima svoje zemlje.

A što je lord Pady Ashdown radio u životu? Odrastao uglavnom u Sjevernoj Irskoj, učio u školi Bedford u Engleskoj. Šezdesetih godina prošlog stoljeća je mornar u Kraljevskoj mornarici i časnik u komandosima i specijalnoj brodskoj službi.

Potom, kao član parlamenta iz Yeovila, biva izabran u liberalnu stranku. Sedamdesetih je diplomat u Ženevi i cijelo vrijeme radi za MI6 (Millitary Intelligence Six), britansku tajnu službu.

Radi za službu koja itekako ima prste skretanja pozornosti međunarodne javnosti sa Srebrenice i spriječavanja otvorene podjele između Velike Britanije i ostalih NATO saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, glede prebacivanja rata iz istočne u središnju Bosnu 1993. godine.

Britansko ‘otkriće’ pokolja nad civilima u muslimanskom selu Ahmićima što su ga počinili Hrvati, do tada u razmjerno mirnom dijelu Bosne, u trenutku dok je pozornost svjetske javnosti bila usredotočena na Srebrenicu, dala je posve novu dimenziju ratu u Bosni i Hercegovini.

Na međunarodnoj sceni on je postao razdjelnica. Ahmići su, od tada, pisat će Martin Bell„bili jedna od prekretnica… za percepciju rata u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Preko noći rat je postao mnogo složeniji, moralni kompas još nekorisniji, a sve je nekako poprimilo sive tonove. Jer, sada je bila posrijedi borba na tri strane“.

Ako se slučaju Ahmići u kojimu je prste itekako imao britanski MI6, i njezin agent pod tajnim nazivom Rose, doda i slučaj “rušenja Starog mosta u Mostaru” i medijska kakafonija tog slučaja u izvedbi britanskih medija posebno BBC-a, i gdje su pravi akteri njegovog rušenja bili s istočne, a ne s njegove zapadne strane, onda se može zaključiti da je pritanska politika “dipomacija prijevarom” itekako uspjela da se tada u središtu MI6 vjerojatno likovalo.

Uspješno su odradili posao za politiku svoje zemlje. Ostali su prijatelji sa Srbijom, a u Bosni i Hercegovini napravili ‘dobar posao’. To potvrđuju grobovi, i na muslimanskoj i na hrvatskoj strani.

Nakon Daytonskog sporazuma britansku “diplomaciju prijevarom” nastavit će Peddy Ashdown, a prije toga 2000. godine postat će vitezom, i biti proglašen doživotnim članom Doma lordova.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini postaje 27. svibnja 2002. godine. Do tada već je priskrbio slavu kao tvorac izmišljene Tuđmanove salvete, lažiranog “dokaza” za mit o podjeli Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića i podloge za tezu o agresiji Hrvatske na ovu susjednu državu kako bi se neutralizirala činjenica da je Hrvatska četiri puta spasila i obranila Bosnu i Hercegovinu.

Ta salveta, inače papirnata, što je vrlo zanimljivo budući da se radilo o kraljevskom prijemu, ispisana Ashdownovim rukopisom iskorištena je već četvrti dan operacije Oluja, kao dio informacijskog rata protiv operacije Oluje.

O lažnosti ove salvete napisano je mnogo. Podvala ovog engleskog političara vrlo je brzo raskrinkana. Međutim toliko ponavljana po inozemnim a nažalost i hrvatskim medijima “kao nepobitan dokaz hrvatske ekspanzionističke politike” tako uporno i često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown to ponovio i na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića.

Kao visoki predstavnik nastavlja britansku politiku “diplomacija prijevarom” kako bi što više oslabio položaj Hrvata do te mjere da im bez poteškoća muslimani biraju njihovog predstavnika u predsjedništvo. Zato nije nimalo iznenađujuće da je “bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo dirljivo komemorirala toga diplomata”.

Znana je misao da se nepravda nanosi na dva načina nasiljem ili obmanom. A Paddy Ashdown kao majstor obmane ostaje zapamćen i kao veliki nanositelj nepravde. Za hrvatski narod svakako. Ništa novo za znanu britansku politiku “dipomacija prijevarom”.

Bošnjačka politika je snažno okrenuta Turskoj, srpska Rusiji. Pritom svaka reakcija Hrvatske na položaj, uglavnom dekonstituiranje Hrvata u BiH, stigmatizira se kao miješanje u unutarnje stvari suverene države

Dayton je Bosnu i Hercegovinu, kao državu, programirano ostavio nedovršenom, kako bi se, ako moćnicima to bude odgovaralo, ponovno mogao aktivirati neki novi “nadzirani nered”.

Operator u tom predmjevanom “detreminiranom kaosu” ne bi bili Srbi, nego bosanskohercegovački muslimani. Dakle, Bosna i Hercegovina stvorena je tako da ne bude u pravom smislu riječi suverena država.

Nažalost točna je tvrdnja da je politika bosanskohercegovačkih muslimana snažno okrenuta Turskoj i njezinoj geopolitici neoosmanizma, a srpska Rusiji i njezinoj geopolitici neoazijatizma, a Hrvati ostali bez čvrstog uporišta.

O tome sam mnogo pisao i govorio pa i u ovom razgovoru ponaljam žalostan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je posljedica izostanka jasne i čvrste geopolitike hrvatske države općenito, a posebno prema ovoj susjednoj državi, nekadašnjem hrvatskom kraljestvu i hrvatskoj djedovini.

Na jugoistoku Europe, a na području Bosne i Hercegovine svakako prelamaju se aglosaksonska geopolitka atlantizma, ruska geopolitika neoazijatizma, njemačka geopolitika kontinentalizma, pa čak i kineska geopolitika teulokacije, a posebno turska geopolitka neoosmanizma i srbijanska svetosavlja. Dakle, sve su geopolitike tu osim hrvatske geopolitike adriatizma.

Bosanskohercegovačkim muslimanima na ruku njihove drskosti i nezahvalnosti, naime, Hrvati su u srpskoj agresiji četiri puta spasili obranili Bosnu i Hercegovinu, ide i blagonaklon odnos ne samo Bruxellesa prema stampedu migranata, nego i spomenuta turska geopolitika neosmanizma.

Za nemuštu hrvatsku geopolitiku za koju od 2000. godine Bosna i Hercegovina je samo susjedna država, a ne nezino geostrateško predpolje u kojemu su bosanskohrecegovački Hrvati zalog opstanka i same države Hrvatske.

Naišavši na čvrst otpor u srbijanskoj geopolitici cjelokupna politika bosanskohercegovačkih muslimana usmjerila se prema oduzimanju prava bosanskohercegovačkim Hrvatima u entitetu koji se naziva Federacija. S druge strane geopolitika bosnskohercegovačkih muslimna okrenuta je prema Turskoj, gajeći u svakom smislu velika očekivanja.

Nije dvojbeno da neoosmanizam ima odličnog saveznika u bosanskohercegovačkim muslimanima, ali je dvojbeno to što postoji niz ograničenja, kojih, za sada, bosanskohercegovački muslimani, a i službeni Zagreb nisu svjesni. Jedno od tih ograničenja je i stvaranje “bošnjačke nacije”. A ta samoproglašena nacija, od samog početka krenula je pogrješnim smjerom tražeći odgovore na pitanje – što ona nije, a ne – što ona jeste.

Namjerno se pri tome zaboravlja da je Bosna i Hercegovina druga domovina hrvatskog naroda, odnosno da je Bosna i Hercegovina, a to se treba još jednom istaknuti, “hrvatska djedovina” i “hrvatsko kraljevstvo”.

Ova tvrdnja stoji u cijelosti, poglavito ako se ima u vidu povijesni kontekst da je prije okupacije Osmanlija, Bosna i Hercegovina bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne bosanskohercegovačkih muslimana.

Na polazištu o novoj “bošnjačkoj naciji” muslimanska intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj “Memorandum”, ali postupci bošnjačkih političara i “Bošnjačkog instituta” pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.

U biti ‘memorandum’ (‘plan’) bosanskohercegovačkih muslimana osmišljen je tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.

Ovakva i ova Bosna i Hercegovina nema potuni suverenitet, jer ona je protektorat. Inače suverenitet nije vezan za veličinu neke države ili brojnost. Suvreniteta imaš onoliko koliko ga izboriš, a to bez jasne strategije i nepotrošive upornosti ne ide.

Mislite li i dalje, kao što ste to napisali u knjizi Admiralovi zapisi 2, kako je geostrateška zamisao stvoriti muslimansku državu s osloncem na Ankaru? I ako mislite, znači li to istovremeno ostvarenje Dodikova javnog i Vučićeva skrivenog sna o brisanju granice između Srba. I što onda s bh Hrvatima?! Točnije, Hrvatima – općenito…

Što turska geopolitika neoosmanizma želi s Bosnom i Hecegovinom, jasno i glasno izrekao je Recep Tayyip Erdoğan rekavši “Osmanska priča Balkana je divna priča i sada je treba obnoviti”. U toj turskoj “divnoj priči” glavni lik su bosanskohercegovački muslimani.

Geopolitičke strateške zamisli provode se desecima, pa i stotinama godina i nisu nikada čin trenutka. Tu činjenicu plitkomisleći političari ili ne znaju ili zaboravjaju. Još nešto, ciljevi zadane geopolitike ne moraju se ostvarivati vojnim sredstvima, nego se oni u informacijskim vremenima koja sada živimo provode asimetričnim ratovanjem. Migracije su tipičan primjer takvog ratovanja.

Ta takozvana Republika Srpska je proizvod američke geopolitike atlantizma. Osmišljena je daleke 1987. godine. Na jugoistoku Europe dugoročno igrati na kartu Albanaca. Izdvojiti Kosovo kao prvi čin prema Velikoj Albaniji. Za to je trebalo negdje teritorijalno nadoknaditi Srbima, a to je jedino moguće bilo u Bosni i Hercegovini.

Kod toga za geopolitiku moćnih uopće nije bitno što je politička tvorevina takozvana Republika Srpska nastala na genocidu. I Vučić Dodik koriste tu činjenicu i nastoje igrati, svaki na svoj način, na kratu sve moćnije Rusije.

Odgovor na ove i ovakve strategije bosanskohercegovačkih muslimana i Srba općenito je hrvatska protustrategija adriatizma to jest obrana Jadrana u čvrstom zajedništvu s bosanskohercegovačkim Hrvatima na cjelokupnom ozemlju susjedne države.

Nažalost, to je izostalo ne toliko iz neznanja koliko iz poslušnosti hrvatske elite globalnim središtima moći, bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu.

U tome je glavni problem, ali i rješenje kako poboljšati neodrživi položaj bosnskohercegovački Hrvata i djelotvorno zaštiti hrvatske nacionalne interese.

Bosanskohercegovački Hrvati moraju biti na prvom mjestu hrvatskih nacionalnih interesa, jer druge geopolitike preko Bosne i Hercegovine ugrožavaju opstanak države Hrvatske, a ne obrnuto. Otuda povika o mješanju Hrvatske. Ovdje se radi o čistoj zamjeni teza.

U ovdašnjoj je javnosti zna Vaš stav kako je koncept trećeg entiteta pogrešan. Štoviše, kazali ste – čak! – kako HDZ BiH inzistirajući na entitetu „nepoznatih“ granica vodi prosrpsku politiku.

U silnim raspravama o “trećem identitetu” često se zaboravljaju dvije stvari. Polazi se isključivo od kostitutivnosti a suverenost se zaboravlja, i drugo nitko nije, osim Alije Izetbegovića, nacrtao koji bi teritorij tvorio “treći identitet”.

Ako je konstitutivni narod jedan od više naroda koji dijele zajedničku teritorijalnu cjelinu jedne države, a jest, a suverenitet pravni pojam koji označava pravo na neograničeno vršenje vlasti, a jest, u čemu je onda paradigma. Ono što je danas Hrvatima uskraćeno, pa i djelovanjem Paddy Ashdowna, je sustavno sprječavanje vršenja vlasti.

Dakle, osporava im se suverenitet. Otuda ustrajno nastojanje muslimanske politike da u Bosni i Hercegovini ne dođe do promjene zbornog zakona, kako bi Hrvati postali suveren narod. Odreći se suverenosti za cijelom prostoru “hrvatske djedovine” i “hrvatskog kraljevstva” za jedan mali, teško određujući teritorij, sa stajališta smislene geopolitike dugoročno je strateški promašaj.

Dugoročne geopolitičke ciljeve ne određuje trenutni odnos snaga niti neki ishitreni potezi koliko god se oni činili dobitnim. Dodik se sada čini moćnim, a sutra sigurno tako biti neće. Daytonsku Bosnu i Hercegovinu, kao što je rečeno, stvorila je američka geopolitika, ona je može i mijenjati ako to bude odgovaralo njezinim interesima. Teško da to može netko drugi, a to bez novog rata ne ide.

Hrvatska je politka propustila ratificirati Washigtonski sporazum, a i sada nije kasno da to učini. Igrati na kartu Srba i njihove politike za Hrvate je pogubno.

Slijedom ovih postavki prijeko je potrebno da hrvatska politika prema Srbiji i Srbima, ima ova polazišta: prvo, Hrvatska pozicija prema Srbima je više nego razvidna. Mi ne trebamo njih, nego oni trebaju nas. Oni trebaju našu potporu. To se ne rješava nikakvim pregovorima, nego jasnim i nedvojbenim zahtjevima što Srbija i Srbi moraju ispuniti.

Drugo, uvijek imati na umu da je prikriveni cilj srpske politike “pomirba” po principu “vi ste nama – mi smo vama” kako bi se relativizirala srpska agresija. Metoda pomirbe u srbijanskoj izvedbi, ili izjednjačenje krivnje, ima i dodatnu zamku.

Uslijedio bi i drugi dio informacijskog rata u kojemu bi se krivnja prelila na hrvatsku stranu, jer za agresiju ne bi bila kriva velikopsrpska politika, nego bi za rat bila ‘kriva’ hrvatska politika prema Srbima. Posebno se hrvatska politika treba čuvati britanske zamke “kako se svi svima trebamo ispričati”.

Treće u Bosni i Hercegovini zbog američke supstitucije teritorija Srbima za ‘izgubljeno’ Kosovo Srbi su u znatno povoljnijoj poziciji od tamošnjih Hrvata. Iz tog razloga Srbi Hrvatima nikad neće biti od pomoći, jer se osjećaju nadmoćnima. Svaka pomisao da se može igrati na kartu Srba u Bosni i Hercegovini je besmislena.

Četvrto, sve veći problem hrvatskoj geopolitici postajat će dio instrumentalizirane bosanskohercegovačke muslimanske političke elite. I s njom nema pregovora, a ponajmanje dodvoravanja.

Jasno i glasno, u svakoj prigodi i na svakom mjestu dati do znanja da su Hrvati četiri puta spasili i obranili Bosnu i Hercegovinu. Naglašavati i ustrajavati da su Hrvati ti koji su spriječili da se nad Muslimanima Bosne i Hercegovine ne učini pet puta veći genocid nego u Srebrenici.

Dakle, i prema jednima i drugima, budući da iz političkih razloga Hrvatska mora biti u kontaktu i razgovoru, njezin odnos mora biti hijerarhijski korektan, kao kralj prema vojniku.

Srbi posebno moraju osijetiti tu razliku u razini. Oni to neće razumijeti, ali to je već njihov problem, a ne hrvatski. Pri tom hijerarhijskom odnosu, s hrvatske strane ne smije biti nikakvog trijumfalizma, to jest nekorektnosti, prepotentnosti ili nedaj Bože zloće, nego čisto “iznad” – prema rangu, mudrosti i jačini.

Glavno oružje Hrvatske je istina. Znači, svaka analiza temeljena na istini i javno obznanjena je za Srbe, a i za bosanskohercegovačke muslimane, kao udrac mačem. Svaka istina koja se iz taktičkih razloga prešućuje ili umanjuje, umanjuje i snagu udarca tog mača. Jednostavno jednima i drugima dati im do znanja – Istina, a ne laž, je na hrvatskoj strani!

Mislite li kako je Hrvatska zakasnila kada je riječ o pomoći ovdašnjim Hrvatima. Puno je, naime, vremena izgubljeno – još tamo od Račanove vlade s početka ovoga stoljeća, pa glasovite Sanaderove detuđmanizacije, što je dijelom značilo i ignoriranja Bosne, osim što je Doktor Ivo financijski podupro „alternativni“ HDZ 90… pa, evo, do današnjih dana kada, čini se, Plenkovićeva vlada ima „kasno paljenje“…

Nije se teško složiti s Vama. Hrvatska ne samo da da ima osamnaest izgubljenih godina glede politike prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima, nego su njezine političke elite tih godina, nažalost, vodile politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. I Ivica Račan i Ivo Sanader su zorni primjeri.

Prvi se uz svesrdnu pomoć Stipe Mesića odrekao Hrvata Bosne i Hercegovine prepustivši ih nemilosti i nezahvalnosti bosanskohercegovačkih muslimana, a drugi je po naputku Londona provodio rashrvaćivanje Hrvata u Hrvatskoj ili takozvanu detuđmanizaciju, a u Bosni i Hercegovački politički podijelio Hrvate učinivši ih još ranjivijim.

Plenković je novi “trojanski konj” i za njega uistinu vrijedi izreka: “Čuvaj se Danajaca i kada darove donose!” Briselski mali poslušnik čije je djelo izglasana Istambulska deklaracija i potpisani Marakeški sporazum, neće donijeti ništa dobroga bosanskohercegovačkim Hrvatima jer on svojom politikom razara i ono malo suverenosti što je Hrvatima u Hrvatskoj ostalo.

On je taj koji Hrvatsku prazni od Hrvata, on je taj koji je izložio hrvatsku migrantskom stampedu, on je taj koji slučajem Agrokorom rasprodaje hrvatsku zemlju, šume, pitku vodu, more. Za to prikriti i obmaniti, jer on provodi brisleku politiku “dipolmacija prijevarom”, prikazuje se samo formalnim zaštitnikom bosanskohercegovačkih Hrvata.

Prva politika prema Hrvatskoj i Hrvatima ma gdje bili, može nastati samo ako u Hrvatskoj pobjede suverenističke snage. Prestojeći izbori za europski Parlament mogli bi biti nagovještaj te toliko željne prave promjene.

Vjerujete li, a povremeno se javljaju i takve špekulacije, kako je američki plan, u biti, Velika Albanija?

Američka geopolitika igra, kao što je rečeno, igra na kartu “Velike Albanije” iz geostrateških i geopolitičkih interesa. “Velika Abanija” pod nadzorom Sjedinjenih Država spriječava prodor Rusije na sredinu Sredozemlja, Njemačke na istok, a presjeca jedan od bitnih krakova novog kineskog “Puta svile” prema Europi.

Srbi su već “namireni” takozvanom “Republikom Srpskom”. Aleksandar Vučić je kao i Andrej Plenković igrač Bruxellesa. Pitanje je koliko će se još održati na vlasti, budući da je spreman potpisati sporazum s Prištinom o “korekciji granica” na Kosovu i jugu Srbije, a taj ga potez može odvesti prema onome što se čuje u srbijanskom javnom prostoru da mu je “sveća dogorela”. Geopolitička prespektiva Srbije nije baš ružičasta, a to Hrvatska ne koristi da provede na pravi način svoju tako željnu geopolitiku adriatizma.

Jugoistok Europe jedna je od tri potencijalna žarišta “velikog rata”. Prvi je Južno kinesko more, a drugi Bliski i Srednji istok (Sirija, Iran).

U prvom slučaju to bi bio rat Sjedinjenih Država i Kine, a druga dva Sjedinjenih Država i Rusije. Odmjeravanje snaga ova tri tabora odredit će kuda će svijet ići u idućih tridesetak godina. Znano je da kada se veliki hrvaju tada stradaju mali. O tome bi mali itekao morali voditi računa, a hoće li to ovisi o njihovim političkim elitama.

Može li se kazati i kako je i migrantska kriza koja će, po općoj ocjeni, svoj novi zamah doživjeti na proljeće, dio zakulisnog geopolitičkog plana?

Budući da je migrantska kriza hiperstrateški plan, ona neće prestati a njezin intenzit se mjenja, što je razumljivo, i godišnjim dobima. Nažalost neće prestati jer su stvoreni zakonski okviri za takvo što. Jedan od njih je Ugovor koji su u Marakešu potpisale 164 države, uključujući i Hrvatsku.

Mnogi politički poslušnici kažu da nije zakonski obvezujući. Međutim, mora se uzviknuti: To je velika laž i velika obmana! Taj je Ugovor neprijeporno okidač neograničenoj migraciji koju se od Marakeša smatra ljudskim pravom, a kritiku nje tretirat će se kao “govor mržnje”.

Na tu je činjenicu i prije potpisivanja upozorila britanska predstavnica u Europskom parlamentu, Janice Atkinson. Upozorila je da UN Compact otvara vrata da europske zemlje, u narednih šest godina, preplavi 59 milijuna novih migranata. Upozorila je da će to slomiti europsku kulturu i identitet.

Upozorila je da će Ugovor dovesti do zakona protiv “govora mržnje” po kojem će biti protuzakonito korištenje pojma “ilegalni migranti” koji će biti zamijenjen pojmom “neregularni migranti”. Upozorila je da će se europljani oprostiti s “demokracijom koja više neće biti njihov životni stil” jer će, kako se izrazila “biti proglašeno nezakonitim korištenje nepropisanog jezika”.

Ciljano preseljenje naroda da bi se uništili drugi narodi i civilizacije zapisano je poodavno u Bibliji. A tu piše da je bilo jednom jedno kraljevstvo koje se počelo naglo širiti na velikom području Mezopotanije i na okolna područja, Asur! Asur (Asirijia) je postao prvi globalistički imperij na svijetu.

Asur je imao jednog glavnog boga s jedinim središnjim svetištem, a zvao se isto kao narod i država, Asur. Jednog je dana došo Asur i pred Izraelova vrata, i Izrael postade vazal. Nako što Izrael otkaže poslušnost, razvali Asur Izrael, i odvede stanovništvo u Mezopotaniju a od tamo dovede novo stanovništvo, izvrši zamjenu naroda i religije.

Izrael izgubi narod i religiju pa postade bezimena poslušna porobljena asirska provincija bez identiteta koja služi isključivo imperijalno-gospodarskim interesima vladara Ausra.

Asur je prvi pokazao kako se postupa s narodima koji ne želi biti vazali. Uništi im se identitete, to jest ime, državu kao domovinu, odseliti narod u druge krajeve i dovesti nove narode od bilo gdje. To je najlakši put za stvoriti poslušne robove. A danas novi Asur sjedi u briselskoj “Kuli babilonskoj” i upravlja, zapovijeda svojim trabantima u mnogim državama Europe, nažalost i u državi Hrvata.

Dok u Francuskoj ima tko da piše pismo predsjedniku Emmanuelu Macronu u kojemu će general, admiral i biviši ministar obrane napisati da je migrantska kriza “još jedan napad na suverenitet koji daje dodatni razlog više za pobunu potlačenog naroda (prosvjed “žutih prsluka” op. a)”, u Hrvatskoj stotinu i više generala pobjedničke vojske okupljeni u Hrvatskom generalskom zboru neće prozboriti ni riječi prijekora briselskom poslušniku Andreju Plenkoviću.

A što su to još napali francuski visoki vojni dužnosnici?

Napisali su da je potpisivanjem ugovora bez da je sadržaj Ugovora predočen francuskom narodu Macron kriv “za ukidanje (poricanje) demokracije i izdaju naroda”.

Napisali su da Francuska država kasni u ostvarenju nemoguće zadaće integracije ogromnog broja ljudi koji dolaze iz potpuno različitih kultura i koji su se pregrupirali tako da u područja u kojima obitavaju nad kojim više ne vladaju zakoni Republike, dodajući, da “masovna imigracija briše civilizacijski identitet Francuske”.

Živimo u nadi da će hrvatski generali, a i hrvatski biskupi napisati neko pismo predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću u kojemu bi stajalo. “Vi ne možete sami odlučiti da nam izbrišete naš civilizacijski identitet i lišiti nas naše domovine s kojom smo najuže povezani”, kao što su to učinili francuski.

Nakon ovih poticajnih slova pozabavimo se još tom takozvanom “migrantskom krizom” Jednostavno i jasno rečeno takozvana “migrantska kriza” je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe, odnosno ono što je još od njega ostalo. Sve ostale priče su smišljena magla.

Plan su osmislili vladari iz sjene, Colemanov “komitet 300” ili kako se u zadnje vrijeme popularno govori “duboka država”, a u djelo provode raznorazni Soroši, trilateralisti, bildeberzi, komiteti, komisije, međunarodne organizacije, raznorazne sveprisutne nevladine udruge i moćna vojska medijskih jurišnika.

O tom je planu još daleke 1922. godine progovorio Richard von Coudenhove Kalegri, visoko rangirani mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe zborivši o tome da će čovjek budućnosti biti mješanac.

Po njemu današnje će rase i kaste zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda iščeznuti, a nastat će nova euroazijsko-negroidna rasa, vanjštinom nalik staroegipatskoj, pri čemu će raznolikost naroda biti zamijena raznolikošću pojedinaca.

O tome se u Europi ne smije prozboriti. Zato Europa i dalje sniva svoje davno prohujale snove. Europa je uspavana do te mjere da vrlo malo ljudi, čak i oni koji su vrlo obrazovani na području povijesti, znaju da islam ni po podrijetlu ni po svoj biti nije bio nova vjera, nego hereza kršćanstva i judaizma. To je duboka istina. Kršćanska Europa jest, i po prirodi trebala bi biti jedno, ali ona je poodavno, a posebno u 21. stoljeću, zaboravila svoju vjeru i svoju prirodu. Ona je odbacila i pogazila svoju narav!

Ako ove činjenice nisu poznate veći Europljanja poznate su “Gospodarima kaosa” i na njima oni grade “determinirani kaos” ili “nadzirani nered” kako bi Kalegrijeva azijsko-afričko-europska rasa postala tragična europska stvarnost.

Ono što raduje jest postojanje nade. A ona, ta nada, nudi i kazuje da  suverenizam nanovo raste, može se ustvrditi, u svakom dijelu nekadašnje “dobre stare kršćanske Europe”.

Jednom ste kazali kako je u pozadini cijelog globalnog sukoba duhovna borba dobra i zla. Vjerujete li i danas da je tomu tako?

Uvijek u pozadini globalnog sukoba je sukob dobra i zla. To je poodavno tako, još od vremena kada je Lucifer bačen na Zemlju. U biti globalni sukob uvijek je bio i bit će  sukob laži protiv istine. Pobjednik takvog sve globalnog sukoba unaprijed se zna, za nas kršćane svakako, a to je Golgotski pobjednik.

Josip Vričko / Katolički tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

 

Admiral Davor Domazet Lošo – Kako izgleda sukob suverenista i globalista

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari