Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Hrvatski lav u srcu Listopadske revolucije

Objavljeno

na

“Crveni konjanik” Tomo Dundić

Boljševičku ili Listopadsku revoluciju izveo je udarni postroj okultne oligarhije i to tijekom Prvoga svjetskog rata, i to onda kada je trebalo braniti Rusiju i kada je Rusija već bila dobrano iskrvarila.

oktobarska revolucija

Taj udarni postroj činili su Lenjin i njegovi kompanjoni iz Švicarske te Trocki i njegova družina iz Sjedinjenih Američkih Država. Prvi sa zlatnim njemačkim markama, a drugi sa zelenim američkim dolarima.

Lenjin je u ‘svoju domovinu’ Rusiju dotutnjao u blindiranom vlaku kroz Njemačku, vlaku koji je imao pravo prvenstva čak i pred vojnom kompozicijom, i to preko Švedske, da bi subverzivnim i prevratničkim činima izveo najkrvaviju revoluciju u povijesti čovječanstva, koja je progutala više od sto milijuna ruskih života.

A drugi nije svijetom putovao s neuvjerljivom ruskom, nego s jakom i uvjerljivom američkom putovnicom, dobivenom na neobjašnjiv način tijekom kratkoga boravka u Sjedinjenim Državama, s ogromnom novčanom pomoći, čije podrijetlo istragama nije nikada utvrđeno.

Kako bi opljačkali Rusiju i razrušili njezin kršćanski pravoslavni identitet ili, kako je svojedobno rekao Churchill, ‘Rusiju ščepali za kosu’, iza udarnoga postroja s Lenjinom i Trockim na čelu, pored njih u krvavom hodu diljem Europe, našli su se Marx i Engels te bankari, ideolozi, filozofi, znanstvenici, političari koji su se obrušili na sve kršćanske zemlje bez iznimke, počevši u globalu, od 17. stoljeća, posebno na katoličku Mitteleuropu i pravoslavnu Rusiju.

Boljševizam se nije pojavio sam od sebe. On jest bio uvezen izvana, ali je on oživotvorenje duha revolucionarnih bezbožnika Marxa i Engelsa. Boljševici su bili samo provoditelji velikoga eksperimenta okultne oligarhije, koji se trebao širiti i primijeniti gdje god se ukaže prilika za to.

Nikada se, kao što naglašava Coleman, ne smije ispustiti iz vida činjenica da je Rusiju, dok se koprcala i vrištala, okultna oligarhija odvukla u diktaturu koja je došla ravno iz pakla, a ‘bila je organizirana u prvomu redu radi eksploatiranja i kontrole njezinih golemih prirodnih bogatstava’.

Lenjin je, dakle, u uz svesrdnu potporu okultne oligarhije i njezinih pohlepnih i nezasitnih bankarskih drugova izazvao užasno krvoproliće i preotimanje vlasti nad Rusijom od jednoga drugog urotnika Kerenskoga i da bi, nakon toga, tijekom i poslije Prvoga svjetskog rata ona bila opljačkana do temelja. Anglosaksonci su sve to mirno promatrali iako su mogli pomoći pravoslavnim kršćanima, carskim vojnicima i vjernicima Rusije, za vrijeme krvavoga obračuna Crvene armije nad Bijelima i nad carskom obitelji, mogli su ju zaštititi, ali to nisu učinili jer im je to bio prikriveni cilj, već su nevine žrtve prepustili svojim krvnicima da njima naslađuju svoje patološke duše, da njih iscrpljene u ratu ubijaju i sadistički muče povampireni ideološki isprani mozgovi.

Boljševizam i Listopadska revolucija – zastrašujući povijesni zločin

Ruske tragične dvadesete godine 20. stoljeća izazvale su oduševljenje ondašnje svjetske liberalne javnosti koje se ponegdje još nije stišalo ni do danas. ‘Veliki svijetli socijalni pokus’, kao i oni koji su taj pokus upriličili i njime zatrovali ne samo europski zrak, do sada su već nestali s lica zemlje, ali su u naslijeđe ostavili stečevinu koja je i dalje živa, pače vrlo živahna, a to je – relativizam.

Opljačkati Rusiji što brže i što temeljitije, bila je pokretačka snaga boljševičkoga bezumlja koji su po Lenjinovoj zapovijedi provodili njegovi klonovi i u najzabitijim zakutcima te velike zemlje da bi opljačkano blago svim mogućim kanalima odašiljali na Zapad.

Taj mračni sotonski pokretački plan koji je Lenjinobilježio Listopadsku revoluciju i ono u što se ona pretvorila, Aleksandar Solženjicin opisuje kao stanje u kojemu ‘sve što je sagrađeno – sruši; sve što raste –rekviriraj; tko se usprotivi – strijeljaj.’

Boljševizam je zastrašujući proizvod okultne oligarhije. Njihovi su klonovi pod izgovorom ‘opće koristi’ svjesno uništavali u čovjeku sve ono što ga čini čovjekom, prije svega ubijajući u njemu dušu i sve moralne vrjednote, istodobno oduzimali su mu svaku osobnost, pretvarajući čovjeka samo u običan broj.

Institucionalizirajući nasilje kao opravdano sredstvo pljačke, Lenjin je bez stida mogao javno propovijedati svoje zločinačke naume. Kako bi zadržao nasiljem i zločinom osvojenu vlast, u rukama je držao cjelokupno bogatstvo države, sav kruh, svu hranu, cjelokupni stambeni fond, uopće sve o čemu ovisi preživljavanje ljudi, a onda sve to rasporedio tako da gladan i glađu ponižen čovjek samo za krušnu karticu ide raditi sve što mu se zapovijedi.

Uistinu, genijalno i jednostavno! Ovakvo sredstvo nadzora i prinude naroda smatrao je Lenjin snažnijim i od zakona francuskoga Konventa i njegove giljotine. Giljotina je samo plašila, samo je odsijecala glave i lomila aktivni otpor, a Lenjinu je to bilo premalo jer je trebalo osim aktivnoga, slomiti i pasivni otpor, a on je, kao što su uočili okultni oligarhisti nakon francuskoga prevratništva, opasniji i time štetniji za provedbu planova pljačke i rušenja kršćanskih vrjednota.

U što se ta nekada bogata zemlja pretvorila? Srednja Azija poslije napada Mongola, Europa nakon 30-godišnjeg rata, Francuska poslije deset godina epidemije kuge – sve one, čak uzete i zajedno, ne mogu se usporediti s onim u što je Rusija pretvorena nakon nepunih sedam godina Lenjinove vlasti.

Za razliku od Francuske revolucije, kojom su iza kulisa upravljali anglosaksonski urotnici na teritoriju jednonacionalne Francuske, osim kratkoga upada neprijateljske vojske, nisu djelovali nikakvi stranci – ta revolucija, i svi njezini užasi su, dakle, od početka do kraja nacionalni.

U boljševičkoj revoluciji osim istih zakulisnih upravljača – poseban dodatni pečat ostavio je višenacionalni bijes – masovno sudjelovanje crvenih Letonaca, i bivših njemačko-austrijskih zarobljenika, uz uključivanje kompletnih pukovnija austro-njemačkih ratnih zarobljenika, poput mađarskih, i čak uz sudjelovanje nemaloga broja Kineza. Razumije se, osnovnu ratničku silu crvenih činili su Rusi – jedni natjerani terorom mobilizacije pod prijetnjom strijeljanja, drugi ludom vjerom u to da će izvojevati sretniju budućnost.

Listopadska je revolucija dugo tumačena i važila je ‘kao pobjeda radnika i seljaka nad vladavinom cara’. Nije to bila nikakva pobjeda radnika i seljaka; bila je to pobjeda okultne oligarhije kao i uprizorenje mnogih likova. Jedan od njih bijaše kodnim imenom Parvus, a pravim Isrel Lazarevič Helphand.

Ovaj je ruski Židov tipičan primjer operativca okultne oligarhije. On će krajem 1914., kada se Prvi svjetski rat već zahuktao, u Carigradu predložiti njemačkomu veleposlaniku već prije razrađen plan, odnosno savez između ‘pruskih bajuneta i ruskih proleterskih šaka’. Interesi Njemačke i ruskih revolucionara bili su identični, govorio je Parvus. Poslije početne sumnjičavosti, zakazan mu je sastanak u Berlinu. A taj Helphand ili Parvus živio je na visokoj nozi.

U Njemačkoj prvi put boravi u 1891. godini. Piše za ljevičarske novine pod raznim pseudonimima i sastaje se s istomišljenicima i operatorima okultne oligarhije, koji su i sami tomu pripadali: Rosom Luxemburg, Karlom Kautskim, Vladimirom Iljičem Lenjinom i Lavom Trockim.

U Veljačkoj revoluciji 1905. Parvus i Trocki iz egzila vraćaju se u Rusiju i bivaju uhićeni. Parvus iz sibirskoga zatvora uspijeva pobjeći i dolazi u Carigrad te ondje gradi poslovni imperij i postaje vlasnik više banaka. Idejno i novcem pomaže pokret za stvaranje Velike Turske, odnosno Ittihade, kao produžene ruke okultne oligarhije, i koja je stajala iza turskoga genocida nad milijun i pol Armenaca, naroda koji je prvi stvorio državu na kršćanskim zasadama.

Prevrat dirigiran iz inozemstva

Obavivši uspješno posao u Turskoj, kao što je rečeno, naći će se u Berlinu i u Ministarstvu vanjskih poslova iznijeti scenarij revolucije. Bio je to plan događaja koji će se nekoliko mjeseci kasnije zaista tako i odigrati. Parvus je na 23 stranice tiskanoga teksta detaljno opisao kako i zašto bi mogao uspjeti prevrat podržan iz inozemstva.

Mjesec dana kasnije, njemačka carska blagajna odobrava dva milijuna maraka ‘za potporu revolucionarnoj propagandi u Rusiji’. Parvus se uz političke ciljeve unosno bavio i ratnim profiterstvom. Trgovao je sa svima i svime: oružjem, metalima, konjakom, kavijarom, tekstilima. Do Rusije se za ovaj posao nije moglo stići preko bojišnice pa su njegovi pomagači robu švercali preko jednoga švedskoga sela na finskoj granici, što je tada bila kneževina Ruskog Carstva.

Naravno da su graničari bili podmićeni. Lozinka je glasila ‘Prenosim pozdrave od Olge’ i značila je da će ruski revolucionari preko te granice dobiti ne samo propagandne materijale već i oružje i eksploziv.

Pomoću ‘njemačkih darova’, potapani su brodovi u Arhangelsku i paljene luke. Parvusove je akcije usklađivao njemački veleposlanik u Kopenhagenu, grof Ulrich von Brockdorff-Rantzau, koji je smatrao da je podrška komunistima opravdana time što je tako bila potkopavana ratna koalicija.

Plan okultne oligarhije u operativnoj Parvusovoj izvedbi uspijeva te 7. studenoga 1917., dolazi do prevrata. Prijelazna vlada biva svrgnuta, a nekoliko tjedana kasnije Sovjeti preuzimaju vlast, Rusija istupa iz Antante u kojem su još bili Francuska i Velika Britanija. Bio je to faktički kraj rata za tu zemlju.

O Parvusu će posthumno Clara Zetkin, njemačka marksistkinja koja je i sama pomagala Lenjinovu revoluciju reći da je bio ‘svodnik imperijalizma’. Parvus ili Isrel Lazarevič Helphand, umire od moždanoga udara u 54 godini u Berlinu. A o njegovoj ulozi u genocidu nad Armencima, i prljavom poslu u Listopadskoj revoluciji svi će šutjeti i Sovjeti, i Nijemci, i Turci, a osobito Anglosaksonci.

Iza te šutnje nedvojbeno je stajala okultna oligarhija. Zna ona dobro kako se štite njezini najbolji operativci. U toj revoluciji bijaše i osoba posve suprotnih osobina. Jedan od njih svakako je Hrvat Toma (Tomo) Dundić, u Rusiji poznat kao Oleko ili Aleksa Dundić, čiju je nadljudsku hrabrost ovjekovječio poznati Semjon Mihajlovič Buđoni, u čijoj se Prvoj konjičkoj armiji borio.

Junak iz Grabovca

Tomo Aleksa Dundić rodio se u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković, po Velikoj sovjetskoj enciklopediji 13. travnja 1896. godine, ili po drugim podatcima 12. kolovoza 1897., u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda. Kao dvanaestogodišnjak Tomo Dundić 1908. odlazi u Sjedinjene Države kod svoga ‘dunda’ prekooceanskoga emigranta, a potom u Argentinu i Brazil, gdje radi kao ‘gaučo’, gonič stoke, jašući na konju i čuvajući ogromna stada.

Odlazeći kao dječak iz svojega čemera i jada, zabačenoga seoceta Dalmatinske zagore u kojem su harali neimaština, muka i boleštine, na prostranim argentinskim pampama i životom pod vedrim nebom, koje mu je davalo osjećaj slobode, preobrazit će se u vještoga i spretnoga konjanika.

Ta njegova vještina biva zapažena i od njegovih Aleksa Dundicargentinskih talijanskih poslodavaca te dobiva posve razumljiv talijanizirani nadimak ‘Ale’ (Krilo) koji će se kasnije jednostavno premetnuti u ruski izričaj imena Aleksa.

Nakon izbivanja Dundić se, sada s nadimkom Ale, vraća u rodni kraj i to baš početkom Prvoga svjetskog rata gdje ga dočekuje mobilizacijski poziv. Biva regrutiran u husare, a potom sa 70. pješačkom pukom, takozvanim zipcigerima, odlazi na Istočno ratište.

U svibnju 1916. godine u bitci kod ukrajinskoga grada Lutska biva zarobljen. Godinu dana kasnije prijavljuje se u ‘jugoslavenski puk’, postrojbu sastavljena uglavnom od zarobljenih Srba te nešto Hrvata i Slovenaca, iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante. Izbijanjem Listopadske revolucije, Dundić pristupa Crvenoj armiji te se bori na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika).

Postaje zapovjednikom konjaničke satnije i s rusiziranim nadimkom Aleksa ili Oleko sudjeluje u borbama protiv bijelih monarhista i drugih protuboljševičkih snaga i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa. Naći će se i u obrani Caricina, danas Volgograda, gdje zapovjednik obrane bijaše Josif Visarionovič Staljin.

Tijekom svih tih borbi ističe se iznimnom hrabrošću te više puta biva ranjen. Iako je predlagan za viši čin, odbija prihvatiti unaprjeđenje budući da se ‘onda ne bi mogao boriti u prvim redovima’. Pogiba kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., potajice hitcem iz puške, u vrijeme Sovjetsko-poljskoga rata. Na mjestu njegove pogibije podignut mu je spomenik, a njegovo je ime uklesano na zidine Kremlja. Za zasluge biva odlikovan prestižnim odličjem – Redom crvene zastave.

Hrvatska je povijest, na žalost, povijest zaboravljenih i zanemarenih heroja, onih koje su, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš, odnosno zaborav. Nisu to ljudi ove ili one ideologije, iako se ideologija dobrano koristila njima, nego su to ljudi koji su se borili, a mnogi i stradali, zbog vjere u viziju boljega i pravednijega svijeta.

Takvima nedvojbeno pripada ‘crveni konjanik’ Hrvat Tomo Aleksa Dundić, istinski heroj Listopadske revolucije, opjevan u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina ‘Oleko Dundič’ iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa poput maršala Semjona Mihajiloviča Buđonija i Klimenta Jefremoviča Vorošilova, pod čijim se zapovijedanjem borio.

O njegovu junaštvu još tijekom Listopadske revolucije nastat će legende, ponekad pretjerane, kao dio, što bi se danas reklo informacijskoga rata. Sigurno jest istina da je bio nevjerojatno hrabar i vješt konjanik, dragun, koji je sijao ‘strah i trepet’ svojom ‘čerkeskom ili adigejskom sabljom’.

Njegova je vještina konjanika i uporaba sablje u borbi bila na toj razini da je bio jedan od rijetkih koji se ravnopravno mogao nositi s Kozacima, najvještijim ruskim dragunima. Jedna od legendi o Dundiću kazuje da je u jednoj bitki u kozačkoj seoskoj samoupravi ili ‘stanici’ Velikoknjažskaja kod Rostova svojom sabljom posjekao čak 116 donskih Kozaka, među kojima 23 časnika.

Pobijedio 50 ljudi koji su ga opkolili

A kako se Dundić borio, opisat će Semjon Mihajilovič Buđoni. Maršal će ovako zapisati: ‘Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali.’

A u Jugoslaviji od srpske mitomanske svijesti ne će biti pošteđen ni Tomo Aleksa Dundić i on će, Hrvat, kako to po velikosrpstvu biva, biti proglašen Srbinom. Pisat će srpski mitomani da je njegova nacionalna pripadnost sporna jer ‘jedni kažu da je bio Srbin, a drugi da je bio Hrvat’. Pa će tako obrazlagati kako je ime Aleksa grčkoga podrijetla i kako se ono češće susreće u Srbiji.

U svrhu ‘dokazivanja’ da je Srbin, bit će izmišljeno i to da su mjesta njegova rođenja ili sela Podravno i Mrkalj u istočnom djelu Bosne Hercegovine ili Kruševac u Srbiji. Međutim, sami će mitomani napisati da ni u tim bosanskohercegovačkim selima ni u Kruševcu ‘još uvijek nisu pronađeni tragovi Alekse Dundića ili potomaka njegovih rođaka’. Ali to njima ne će značiti ništa i zato će posegnuti za omiljenom formulom i utvrditi kako je ‘Dundić bio Srbin iz Dalmacije’.

U komunističkoj Jugoslaviji iz ideoloških razloga Tomo Dundić bio je često spominjan. Da bi Hrvat listopadski ‘crveni konjanik’ postao ‘Srbinom’, u optjecaj je puštena priča kako je njegovo pravo ime Milutin Čolić, odnosno da je on časnik srpske vojske i član Srpskoga dobrovoljačkog korpusa, formiranoga u Rusiji, koji je nestao za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a da je Tomo Dundić samo pseudonim. Ti isti srpski mitomani zaključit će da se ‘Dundićevo ime ne spominje u dokumentima vezanima za djelovanje Srpskoga dobrovoljačkog odreda’, i da se današnji ruski istraživači i povjesničari posvema slažu da je ‘on Hrvat iz Grabovca, pitoresknoga sela Dalmatinske zagore’.

Na grobu toga ‘crvenog konjanika’ Hrvata iz Grabovca piše: ‘Crveni Dundić! Tko ga može zaboraviti? Tko se može usporediti s tim pravim herojem iz bajke po hrabrosti, odvažnosti, dobroti i drugarskoj toplini? To je bio lav sa srcem umiljatoga djeteta.’

Taj ‘lav i dijete’ koliko je bio značajan za revoluciju i mladu komunističku državu, kazuje i činjenica da je već 1920. godine, dakle iste godine kada je i poginuo, redatelj i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snima nijemi film ‘Oleko Dundić’ i tako potvrđuje istinsko herojstvo grabovačkoga Hrvata.

U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na Sovjetski Savez dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac, da bi na bojišnicama podigli moral crvenoarmejaca, pišu kazališnu dramu ‘Oleko Dundič’. Ta će njihova drama kasnije poslužiti kao predložak filmu Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojemu Dundića glumi srpski glumac Branko Pleša. Snimanje filma u to vrijeme ima svoju lako prepoznatljivu političku pozadinu.

Naime, bilo je to simbolično pružanje ruke Titu od strane Nikite Hruščova, nakon raskida sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1948. godine. Da bi ‘politika pomirenja’ imala neko čvrsto uporište, poslužit će ime Alekse Dundića pa će se mnoge ulice u tadašnjemu Sovjetskom Savezu nazvati njegovim imenom. One postoje i danas, između ostaloga, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novosibirsku i Novokuznjecku.

Za razliku od Hrvatske u kojoj se ime Tome Alekse Dundića institucionalno ne pamti u nazivima javnih ustanova, ulica ili trgova, u Beogradu njegovo ime nosi konjički klub, a ulice s imenom mogu se naći i u Valjevu, Kragujevcu, Smederevu, Somboru i Banjoj Luci.

Nema opravdanja da je politika ime ‘crvenoga konjanika’, koji i danas ima bliskih rođaka, primjerice pjevača iz Trija Gušti Željka Dundića, jer se borio na strani boljševika, tako bezdušno izbrisala iz hrvatske memorije.

A on bi morao biti u njoj budući da je Tomo Aleksa Dundić jedan od najprepoznatljivijih Hrvata koji je sudjelovao u povijesnom događaju koji je iz temelja potresao svijet, a koji je upriličila zapadna okultna oligarhija u svojemu boju protiv kršćanskoga identiteta Europe.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Domazet Lošo: Selefije nisu slučajno klanjale u Splitu! Trebalo ih je odmah privesti!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari