Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Hrvatski lav u srcu Listopadske revolucije

Objavljeno

na

“Crveni konjanik” Tomo Dundić

Boljševičku ili Listopadsku revoluciju izveo je udarni postroj okultne oligarhije i to tijekom Prvoga svjetskog rata, i to onda kada je trebalo braniti Rusiju i kada je Rusija već bila dobrano iskrvarila.

oktobarska revolucija

Taj udarni postroj činili su Lenjin i njegovi kompanjoni iz Švicarske te Trocki i njegova družina iz Sjedinjenih Američkih Država. Prvi sa zlatnim njemačkim markama, a drugi sa zelenim američkim dolarima.

Lenjin je u ‘svoju domovinu’ Rusiju dotutnjao u blindiranom vlaku kroz Njemačku, vlaku koji je imao pravo prvenstva čak i pred vojnom kompozicijom, i to preko Švedske, da bi subverzivnim i prevratničkim činima izveo najkrvaviju revoluciju u povijesti čovječanstva, koja je progutala više od sto milijuna ruskih života.

A drugi nije svijetom putovao s neuvjerljivom ruskom, nego s jakom i uvjerljivom američkom putovnicom, dobivenom na neobjašnjiv način tijekom kratkoga boravka u Sjedinjenim Državama, s ogromnom novčanom pomoći, čije podrijetlo istragama nije nikada utvrđeno.

Kako bi opljačkali Rusiju i razrušili njezin kršćanski pravoslavni identitet ili, kako je svojedobno rekao Churchill, ‘Rusiju ščepali za kosu’, iza udarnoga postroja s Lenjinom i Trockim na čelu, pored njih u krvavom hodu diljem Europe, našli su se Marx i Engels te bankari, ideolozi, filozofi, znanstvenici, političari koji su se obrušili na sve kršćanske zemlje bez iznimke, počevši u globalu, od 17. stoljeća, posebno na katoličku Mitteleuropu i pravoslavnu Rusiju.

Boljševizam se nije pojavio sam od sebe. On jest bio uvezen izvana, ali je on oživotvorenje duha revolucionarnih bezbožnika Marxa i Engelsa. Boljševici su bili samo provoditelji velikoga eksperimenta okultne oligarhije, koji se trebao širiti i primijeniti gdje god se ukaže prilika za to.

Nikada se, kao što naglašava Coleman, ne smije ispustiti iz vida činjenica da je Rusiju, dok se koprcala i vrištala, okultna oligarhija odvukla u diktaturu koja je došla ravno iz pakla, a ‘bila je organizirana u prvomu redu radi eksploatiranja i kontrole njezinih golemih prirodnih bogatstava’.

Lenjin je, dakle, u uz svesrdnu potporu okultne oligarhije i njezinih pohlepnih i nezasitnih bankarskih drugova izazvao užasno krvoproliće i preotimanje vlasti nad Rusijom od jednoga drugog urotnika Kerenskoga i da bi, nakon toga, tijekom i poslije Prvoga svjetskog rata ona bila opljačkana do temelja. Anglosaksonci su sve to mirno promatrali iako su mogli pomoći pravoslavnim kršćanima, carskim vojnicima i vjernicima Rusije, za vrijeme krvavoga obračuna Crvene armije nad Bijelima i nad carskom obitelji, mogli su ju zaštititi, ali to nisu učinili jer im je to bio prikriveni cilj, već su nevine žrtve prepustili svojim krvnicima da njima naslađuju svoje patološke duše, da njih iscrpljene u ratu ubijaju i sadistički muče povampireni ideološki isprani mozgovi.

Boljševizam i Listopadska revolucija – zastrašujući povijesni zločin

Ruske tragične dvadesete godine 20. stoljeća izazvale su oduševljenje ondašnje svjetske liberalne javnosti koje se ponegdje još nije stišalo ni do danas. ‘Veliki svijetli socijalni pokus’, kao i oni koji su taj pokus upriličili i njime zatrovali ne samo europski zrak, do sada su već nestali s lica zemlje, ali su u naslijeđe ostavili stečevinu koja je i dalje živa, pače vrlo živahna, a to je – relativizam.

Opljačkati Rusiji što brže i što temeljitije, bila je pokretačka snaga boljševičkoga bezumlja koji su po Lenjinovoj zapovijedi provodili njegovi klonovi i u najzabitijim zakutcima te velike zemlje da bi opljačkano blago svim mogućim kanalima odašiljali na Zapad.

Taj mračni sotonski pokretački plan koji je Lenjinobilježio Listopadsku revoluciju i ono u što se ona pretvorila, Aleksandar Solženjicin opisuje kao stanje u kojemu ‘sve što je sagrađeno – sruši; sve što raste –rekviriraj; tko se usprotivi – strijeljaj.’

Boljševizam je zastrašujući proizvod okultne oligarhije. Njihovi su klonovi pod izgovorom ‘opće koristi’ svjesno uništavali u čovjeku sve ono što ga čini čovjekom, prije svega ubijajući u njemu dušu i sve moralne vrjednote, istodobno oduzimali su mu svaku osobnost, pretvarajući čovjeka samo u običan broj.

Institucionalizirajući nasilje kao opravdano sredstvo pljačke, Lenjin je bez stida mogao javno propovijedati svoje zločinačke naume. Kako bi zadržao nasiljem i zločinom osvojenu vlast, u rukama je držao cjelokupno bogatstvo države, sav kruh, svu hranu, cjelokupni stambeni fond, uopće sve o čemu ovisi preživljavanje ljudi, a onda sve to rasporedio tako da gladan i glađu ponižen čovjek samo za krušnu karticu ide raditi sve što mu se zapovijedi.

Uistinu, genijalno i jednostavno! Ovakvo sredstvo nadzora i prinude naroda smatrao je Lenjin snažnijim i od zakona francuskoga Konventa i njegove giljotine. Giljotina je samo plašila, samo je odsijecala glave i lomila aktivni otpor, a Lenjinu je to bilo premalo jer je trebalo osim aktivnoga, slomiti i pasivni otpor, a on je, kao što su uočili okultni oligarhisti nakon francuskoga prevratništva, opasniji i time štetniji za provedbu planova pljačke i rušenja kršćanskih vrjednota.

U što se ta nekada bogata zemlja pretvorila? Srednja Azija poslije napada Mongola, Europa nakon 30-godišnjeg rata, Francuska poslije deset godina epidemije kuge – sve one, čak uzete i zajedno, ne mogu se usporediti s onim u što je Rusija pretvorena nakon nepunih sedam godina Lenjinove vlasti.

Za razliku od Francuske revolucije, kojom su iza kulisa upravljali anglosaksonski urotnici na teritoriju jednonacionalne Francuske, osim kratkoga upada neprijateljske vojske, nisu djelovali nikakvi stranci – ta revolucija, i svi njezini užasi su, dakle, od početka do kraja nacionalni.

U boljševičkoj revoluciji osim istih zakulisnih upravljača – poseban dodatni pečat ostavio je višenacionalni bijes – masovno sudjelovanje crvenih Letonaca, i bivših njemačko-austrijskih zarobljenika, uz uključivanje kompletnih pukovnija austro-njemačkih ratnih zarobljenika, poput mađarskih, i čak uz sudjelovanje nemaloga broja Kineza. Razumije se, osnovnu ratničku silu crvenih činili su Rusi – jedni natjerani terorom mobilizacije pod prijetnjom strijeljanja, drugi ludom vjerom u to da će izvojevati sretniju budućnost.

Listopadska je revolucija dugo tumačena i važila je ‘kao pobjeda radnika i seljaka nad vladavinom cara’. Nije to bila nikakva pobjeda radnika i seljaka; bila je to pobjeda okultne oligarhije kao i uprizorenje mnogih likova. Jedan od njih bijaše kodnim imenom Parvus, a pravim Isrel Lazarevič Helphand.

Ovaj je ruski Židov tipičan primjer operativca okultne oligarhije. On će krajem 1914., kada se Prvi svjetski rat već zahuktao, u Carigradu predložiti njemačkomu veleposlaniku već prije razrađen plan, odnosno savez između ‘pruskih bajuneta i ruskih proleterskih šaka’. Interesi Njemačke i ruskih revolucionara bili su identični, govorio je Parvus. Poslije početne sumnjičavosti, zakazan mu je sastanak u Berlinu. A taj Helphand ili Parvus živio je na visokoj nozi.

U Njemačkoj prvi put boravi u 1891. godini. Piše za ljevičarske novine pod raznim pseudonimima i sastaje se s istomišljenicima i operatorima okultne oligarhije, koji su i sami tomu pripadali: Rosom Luxemburg, Karlom Kautskim, Vladimirom Iljičem Lenjinom i Lavom Trockim.

U Veljačkoj revoluciji 1905. Parvus i Trocki iz egzila vraćaju se u Rusiju i bivaju uhićeni. Parvus iz sibirskoga zatvora uspijeva pobjeći i dolazi u Carigrad te ondje gradi poslovni imperij i postaje vlasnik više banaka. Idejno i novcem pomaže pokret za stvaranje Velike Turske, odnosno Ittihade, kao produžene ruke okultne oligarhije, i koja je stajala iza turskoga genocida nad milijun i pol Armenaca, naroda koji je prvi stvorio državu na kršćanskim zasadama.

Prevrat dirigiran iz inozemstva

Obavivši uspješno posao u Turskoj, kao što je rečeno, naći će se u Berlinu i u Ministarstvu vanjskih poslova iznijeti scenarij revolucije. Bio je to plan događaja koji će se nekoliko mjeseci kasnije zaista tako i odigrati. Parvus je na 23 stranice tiskanoga teksta detaljno opisao kako i zašto bi mogao uspjeti prevrat podržan iz inozemstva.

Mjesec dana kasnije, njemačka carska blagajna odobrava dva milijuna maraka ‘za potporu revolucionarnoj propagandi u Rusiji’. Parvus se uz političke ciljeve unosno bavio i ratnim profiterstvom. Trgovao je sa svima i svime: oružjem, metalima, konjakom, kavijarom, tekstilima. Do Rusije se za ovaj posao nije moglo stići preko bojišnice pa su njegovi pomagači robu švercali preko jednoga švedskoga sela na finskoj granici, što je tada bila kneževina Ruskog Carstva.

Naravno da su graničari bili podmićeni. Lozinka je glasila ‘Prenosim pozdrave od Olge’ i značila je da će ruski revolucionari preko te granice dobiti ne samo propagandne materijale već i oružje i eksploziv.

Pomoću ‘njemačkih darova’, potapani su brodovi u Arhangelsku i paljene luke. Parvusove je akcije usklađivao njemački veleposlanik u Kopenhagenu, grof Ulrich von Brockdorff-Rantzau, koji je smatrao da je podrška komunistima opravdana time što je tako bila potkopavana ratna koalicija.

Plan okultne oligarhije u operativnoj Parvusovoj izvedbi uspijeva te 7. studenoga 1917., dolazi do prevrata. Prijelazna vlada biva svrgnuta, a nekoliko tjedana kasnije Sovjeti preuzimaju vlast, Rusija istupa iz Antante u kojem su još bili Francuska i Velika Britanija. Bio je to faktički kraj rata za tu zemlju.

O Parvusu će posthumno Clara Zetkin, njemačka marksistkinja koja je i sama pomagala Lenjinovu revoluciju reći da je bio ‘svodnik imperijalizma’. Parvus ili Isrel Lazarevič Helphand, umire od moždanoga udara u 54 godini u Berlinu. A o njegovoj ulozi u genocidu nad Armencima, i prljavom poslu u Listopadskoj revoluciji svi će šutjeti i Sovjeti, i Nijemci, i Turci, a osobito Anglosaksonci.

Iza te šutnje nedvojbeno je stajala okultna oligarhija. Zna ona dobro kako se štite njezini najbolji operativci. U toj revoluciji bijaše i osoba posve suprotnih osobina. Jedan od njih svakako je Hrvat Toma (Tomo) Dundić, u Rusiji poznat kao Oleko ili Aleksa Dundić, čiju je nadljudsku hrabrost ovjekovječio poznati Semjon Mihajlovič Buđoni, u čijoj se Prvoj konjičkoj armiji borio.

Junak iz Grabovca

Tomo Aleksa Dundić rodio se u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković, po Velikoj sovjetskoj enciklopediji 13. travnja 1896. godine, ili po drugim podatcima 12. kolovoza 1897., u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda. Kao dvanaestogodišnjak Tomo Dundić 1908. odlazi u Sjedinjene Države kod svoga ‘dunda’ prekooceanskoga emigranta, a potom u Argentinu i Brazil, gdje radi kao ‘gaučo’, gonič stoke, jašući na konju i čuvajući ogromna stada.

Odlazeći kao dječak iz svojega čemera i jada, zabačenoga seoceta Dalmatinske zagore u kojem su harali neimaština, muka i boleštine, na prostranim argentinskim pampama i životom pod vedrim nebom, koje mu je davalo osjećaj slobode, preobrazit će se u vještoga i spretnoga konjanika.

Ta njegova vještina biva zapažena i od njegovih Aleksa Dundicargentinskih talijanskih poslodavaca te dobiva posve razumljiv talijanizirani nadimak ‘Ale’ (Krilo) koji će se kasnije jednostavno premetnuti u ruski izričaj imena Aleksa.

Nakon izbivanja Dundić se, sada s nadimkom Ale, vraća u rodni kraj i to baš početkom Prvoga svjetskog rata gdje ga dočekuje mobilizacijski poziv. Biva regrutiran u husare, a potom sa 70. pješačkom pukom, takozvanim zipcigerima, odlazi na Istočno ratište.

U svibnju 1916. godine u bitci kod ukrajinskoga grada Lutska biva zarobljen. Godinu dana kasnije prijavljuje se u ‘jugoslavenski puk’, postrojbu sastavljena uglavnom od zarobljenih Srba te nešto Hrvata i Slovenaca, iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante. Izbijanjem Listopadske revolucije, Dundić pristupa Crvenoj armiji te se bori na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika).

Postaje zapovjednikom konjaničke satnije i s rusiziranim nadimkom Aleksa ili Oleko sudjeluje u borbama protiv bijelih monarhista i drugih protuboljševičkih snaga i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa. Naći će se i u obrani Caricina, danas Volgograda, gdje zapovjednik obrane bijaše Josif Visarionovič Staljin.

Tijekom svih tih borbi ističe se iznimnom hrabrošću te više puta biva ranjen. Iako je predlagan za viši čin, odbija prihvatiti unaprjeđenje budući da se ‘onda ne bi mogao boriti u prvim redovima’. Pogiba kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., potajice hitcem iz puške, u vrijeme Sovjetsko-poljskoga rata. Na mjestu njegove pogibije podignut mu je spomenik, a njegovo je ime uklesano na zidine Kremlja. Za zasluge biva odlikovan prestižnim odličjem – Redom crvene zastave.

Hrvatska je povijest, na žalost, povijest zaboravljenih i zanemarenih heroja, onih koje su, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš, odnosno zaborav. Nisu to ljudi ove ili one ideologije, iako se ideologija dobrano koristila njima, nego su to ljudi koji su se borili, a mnogi i stradali, zbog vjere u viziju boljega i pravednijega svijeta.

Takvima nedvojbeno pripada ‘crveni konjanik’ Hrvat Tomo Aleksa Dundić, istinski heroj Listopadske revolucije, opjevan u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina ‘Oleko Dundič’ iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa poput maršala Semjona Mihajiloviča Buđonija i Klimenta Jefremoviča Vorošilova, pod čijim se zapovijedanjem borio.

O njegovu junaštvu još tijekom Listopadske revolucije nastat će legende, ponekad pretjerane, kao dio, što bi se danas reklo informacijskoga rata. Sigurno jest istina da je bio nevjerojatno hrabar i vješt konjanik, dragun, koji je sijao ‘strah i trepet’ svojom ‘čerkeskom ili adigejskom sabljom’.

Njegova je vještina konjanika i uporaba sablje u borbi bila na toj razini da je bio jedan od rijetkih koji se ravnopravno mogao nositi s Kozacima, najvještijim ruskim dragunima. Jedna od legendi o Dundiću kazuje da je u jednoj bitki u kozačkoj seoskoj samoupravi ili ‘stanici’ Velikoknjažskaja kod Rostova svojom sabljom posjekao čak 116 donskih Kozaka, među kojima 23 časnika.

Pobijedio 50 ljudi koji su ga opkolili

A kako se Dundić borio, opisat će Semjon Mihajilovič Buđoni. Maršal će ovako zapisati: ‘Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali.’

A u Jugoslaviji od srpske mitomanske svijesti ne će biti pošteđen ni Tomo Aleksa Dundić i on će, Hrvat, kako to po velikosrpstvu biva, biti proglašen Srbinom. Pisat će srpski mitomani da je njegova nacionalna pripadnost sporna jer ‘jedni kažu da je bio Srbin, a drugi da je bio Hrvat’. Pa će tako obrazlagati kako je ime Aleksa grčkoga podrijetla i kako se ono češće susreće u Srbiji.

U svrhu ‘dokazivanja’ da je Srbin, bit će izmišljeno i to da su mjesta njegova rođenja ili sela Podravno i Mrkalj u istočnom djelu Bosne Hercegovine ili Kruševac u Srbiji. Međutim, sami će mitomani napisati da ni u tim bosanskohercegovačkim selima ni u Kruševcu ‘još uvijek nisu pronađeni tragovi Alekse Dundića ili potomaka njegovih rođaka’. Ali to njima ne će značiti ništa i zato će posegnuti za omiljenom formulom i utvrditi kako je ‘Dundić bio Srbin iz Dalmacije’.

U komunističkoj Jugoslaviji iz ideoloških razloga Tomo Dundić bio je često spominjan. Da bi Hrvat listopadski ‘crveni konjanik’ postao ‘Srbinom’, u optjecaj je puštena priča kako je njegovo pravo ime Milutin Čolić, odnosno da je on časnik srpske vojske i član Srpskoga dobrovoljačkog korpusa, formiranoga u Rusiji, koji je nestao za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a da je Tomo Dundić samo pseudonim. Ti isti srpski mitomani zaključit će da se ‘Dundićevo ime ne spominje u dokumentima vezanima za djelovanje Srpskoga dobrovoljačkog odreda’, i da se današnji ruski istraživači i povjesničari posvema slažu da je ‘on Hrvat iz Grabovca, pitoresknoga sela Dalmatinske zagore’.

Na grobu toga ‘crvenog konjanika’ Hrvata iz Grabovca piše: ‘Crveni Dundić! Tko ga može zaboraviti? Tko se može usporediti s tim pravim herojem iz bajke po hrabrosti, odvažnosti, dobroti i drugarskoj toplini? To je bio lav sa srcem umiljatoga djeteta.’

Taj ‘lav i dijete’ koliko je bio značajan za revoluciju i mladu komunističku državu, kazuje i činjenica da je već 1920. godine, dakle iste godine kada je i poginuo, redatelj i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snima nijemi film ‘Oleko Dundić’ i tako potvrđuje istinsko herojstvo grabovačkoga Hrvata.

U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na Sovjetski Savez dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac, da bi na bojišnicama podigli moral crvenoarmejaca, pišu kazališnu dramu ‘Oleko Dundič’. Ta će njihova drama kasnije poslužiti kao predložak filmu Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojemu Dundića glumi srpski glumac Branko Pleša. Snimanje filma u to vrijeme ima svoju lako prepoznatljivu političku pozadinu.

Naime, bilo je to simbolično pružanje ruke Titu od strane Nikite Hruščova, nakon raskida sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1948. godine. Da bi ‘politika pomirenja’ imala neko čvrsto uporište, poslužit će ime Alekse Dundića pa će se mnoge ulice u tadašnjemu Sovjetskom Savezu nazvati njegovim imenom. One postoje i danas, između ostaloga, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novosibirsku i Novokuznjecku.

Za razliku od Hrvatske u kojoj se ime Tome Alekse Dundića institucionalno ne pamti u nazivima javnih ustanova, ulica ili trgova, u Beogradu njegovo ime nosi konjički klub, a ulice s imenom mogu se naći i u Valjevu, Kragujevcu, Smederevu, Somboru i Banjoj Luci.

Nema opravdanja da je politika ime ‘crvenoga konjanika’, koji i danas ima bliskih rođaka, primjerice pjevača iz Trija Gušti Željka Dundića, jer se borio na strani boljševika, tako bezdušno izbrisala iz hrvatske memorije.

A on bi morao biti u njoj budući da je Tomo Aleksa Dundić jedan od najprepoznatljivijih Hrvata koji je sudjelovao u povijesnom događaju koji je iz temelja potresao svijet, a koji je upriličila zapadna okultna oligarhija u svojemu boju protiv kršćanskoga identiteta Europe.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Domazet Lošo: Selefije nisu slučajno klanjale u Splitu! Trebalo ih je odmah privesti!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari