Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Hrvatski lav u srcu Listopadske revolucije

Objavljeno

na

“Crveni konjanik” Tomo Dundić

Boljševičku ili Listopadsku revoluciju izveo je udarni postroj okultne oligarhije i to tijekom Prvoga svjetskog rata, i to onda kada je trebalo braniti Rusiju i kada je Rusija već bila dobrano iskrvarila.

oktobarska revolucija

Taj udarni postroj činili su Lenjin i njegovi kompanjoni iz Švicarske te Trocki i njegova družina iz Sjedinjenih Američkih Država. Prvi sa zlatnim njemačkim markama, a drugi sa zelenim američkim dolarima.

Lenjin je u ‘svoju domovinu’ Rusiju dotutnjao u blindiranom vlaku kroz Njemačku, vlaku koji je imao pravo prvenstva čak i pred vojnom kompozicijom, i to preko Švedske, da bi subverzivnim i prevratničkim činima izveo najkrvaviju revoluciju u povijesti čovječanstva, koja je progutala više od sto milijuna ruskih života.

A drugi nije svijetom putovao s neuvjerljivom ruskom, nego s jakom i uvjerljivom američkom putovnicom, dobivenom na neobjašnjiv način tijekom kratkoga boravka u Sjedinjenim Državama, s ogromnom novčanom pomoći, čije podrijetlo istragama nije nikada utvrđeno.

Kako bi opljačkali Rusiju i razrušili njezin kršćanski pravoslavni identitet ili, kako je svojedobno rekao Churchill, ‘Rusiju ščepali za kosu’, iza udarnoga postroja s Lenjinom i Trockim na čelu, pored njih u krvavom hodu diljem Europe, našli su se Marx i Engels te bankari, ideolozi, filozofi, znanstvenici, političari koji su se obrušili na sve kršćanske zemlje bez iznimke, počevši u globalu, od 17. stoljeća, posebno na katoličku Mitteleuropu i pravoslavnu Rusiju.

Boljševizam se nije pojavio sam od sebe. On jest bio uvezen izvana, ali je on oživotvorenje duha revolucionarnih bezbožnika Marxa i Engelsa. Boljševici su bili samo provoditelji velikoga eksperimenta okultne oligarhije, koji se trebao širiti i primijeniti gdje god se ukaže prilika za to.

Nikada se, kao što naglašava Coleman, ne smije ispustiti iz vida činjenica da je Rusiju, dok se koprcala i vrištala, okultna oligarhija odvukla u diktaturu koja je došla ravno iz pakla, a ‘bila je organizirana u prvomu redu radi eksploatiranja i kontrole njezinih golemih prirodnih bogatstava’.

Lenjin je, dakle, u uz svesrdnu potporu okultne oligarhije i njezinih pohlepnih i nezasitnih bankarskih drugova izazvao užasno krvoproliće i preotimanje vlasti nad Rusijom od jednoga drugog urotnika Kerenskoga i da bi, nakon toga, tijekom i poslije Prvoga svjetskog rata ona bila opljačkana do temelja. Anglosaksonci su sve to mirno promatrali iako su mogli pomoći pravoslavnim kršćanima, carskim vojnicima i vjernicima Rusije, za vrijeme krvavoga obračuna Crvene armije nad Bijelima i nad carskom obitelji, mogli su ju zaštititi, ali to nisu učinili jer im je to bio prikriveni cilj, već su nevine žrtve prepustili svojim krvnicima da njima naslađuju svoje patološke duše, da njih iscrpljene u ratu ubijaju i sadistički muče povampireni ideološki isprani mozgovi.

Boljševizam i Listopadska revolucija – zastrašujući povijesni zločin

Ruske tragične dvadesete godine 20. stoljeća izazvale su oduševljenje ondašnje svjetske liberalne javnosti koje se ponegdje još nije stišalo ni do danas. ‘Veliki svijetli socijalni pokus’, kao i oni koji su taj pokus upriličili i njime zatrovali ne samo europski zrak, do sada su već nestali s lica zemlje, ali su u naslijeđe ostavili stečevinu koja je i dalje živa, pače vrlo živahna, a to je – relativizam.

Opljačkati Rusiji što brže i što temeljitije, bila je pokretačka snaga boljševičkoga bezumlja koji su po Lenjinovoj zapovijedi provodili njegovi klonovi i u najzabitijim zakutcima te velike zemlje da bi opljačkano blago svim mogućim kanalima odašiljali na Zapad.

Taj mračni sotonski pokretački plan koji je Lenjinobilježio Listopadsku revoluciju i ono u što se ona pretvorila, Aleksandar Solženjicin opisuje kao stanje u kojemu ‘sve što je sagrađeno – sruši; sve što raste –rekviriraj; tko se usprotivi – strijeljaj.’

Boljševizam je zastrašujući proizvod okultne oligarhije. Njihovi su klonovi pod izgovorom ‘opće koristi’ svjesno uništavali u čovjeku sve ono što ga čini čovjekom, prije svega ubijajući u njemu dušu i sve moralne vrjednote, istodobno oduzimali su mu svaku osobnost, pretvarajući čovjeka samo u običan broj.

Institucionalizirajući nasilje kao opravdano sredstvo pljačke, Lenjin je bez stida mogao javno propovijedati svoje zločinačke naume. Kako bi zadržao nasiljem i zločinom osvojenu vlast, u rukama je držao cjelokupno bogatstvo države, sav kruh, svu hranu, cjelokupni stambeni fond, uopće sve o čemu ovisi preživljavanje ljudi, a onda sve to rasporedio tako da gladan i glađu ponižen čovjek samo za krušnu karticu ide raditi sve što mu se zapovijedi.

Uistinu, genijalno i jednostavno! Ovakvo sredstvo nadzora i prinude naroda smatrao je Lenjin snažnijim i od zakona francuskoga Konventa i njegove giljotine. Giljotina je samo plašila, samo je odsijecala glave i lomila aktivni otpor, a Lenjinu je to bilo premalo jer je trebalo osim aktivnoga, slomiti i pasivni otpor, a on je, kao što su uočili okultni oligarhisti nakon francuskoga prevratništva, opasniji i time štetniji za provedbu planova pljačke i rušenja kršćanskih vrjednota.

U što se ta nekada bogata zemlja pretvorila? Srednja Azija poslije napada Mongola, Europa nakon 30-godišnjeg rata, Francuska poslije deset godina epidemije kuge – sve one, čak uzete i zajedno, ne mogu se usporediti s onim u što je Rusija pretvorena nakon nepunih sedam godina Lenjinove vlasti.

Za razliku od Francuske revolucije, kojom su iza kulisa upravljali anglosaksonski urotnici na teritoriju jednonacionalne Francuske, osim kratkoga upada neprijateljske vojske, nisu djelovali nikakvi stranci – ta revolucija, i svi njezini užasi su, dakle, od početka do kraja nacionalni.

U boljševičkoj revoluciji osim istih zakulisnih upravljača – poseban dodatni pečat ostavio je višenacionalni bijes – masovno sudjelovanje crvenih Letonaca, i bivših njemačko-austrijskih zarobljenika, uz uključivanje kompletnih pukovnija austro-njemačkih ratnih zarobljenika, poput mađarskih, i čak uz sudjelovanje nemaloga broja Kineza. Razumije se, osnovnu ratničku silu crvenih činili su Rusi – jedni natjerani terorom mobilizacije pod prijetnjom strijeljanja, drugi ludom vjerom u to da će izvojevati sretniju budućnost.

Listopadska je revolucija dugo tumačena i važila je ‘kao pobjeda radnika i seljaka nad vladavinom cara’. Nije to bila nikakva pobjeda radnika i seljaka; bila je to pobjeda okultne oligarhije kao i uprizorenje mnogih likova. Jedan od njih bijaše kodnim imenom Parvus, a pravim Isrel Lazarevič Helphand.

Ovaj je ruski Židov tipičan primjer operativca okultne oligarhije. On će krajem 1914., kada se Prvi svjetski rat već zahuktao, u Carigradu predložiti njemačkomu veleposlaniku već prije razrađen plan, odnosno savez između ‘pruskih bajuneta i ruskih proleterskih šaka’. Interesi Njemačke i ruskih revolucionara bili su identični, govorio je Parvus. Poslije početne sumnjičavosti, zakazan mu je sastanak u Berlinu. A taj Helphand ili Parvus živio je na visokoj nozi.

U Njemačkoj prvi put boravi u 1891. godini. Piše za ljevičarske novine pod raznim pseudonimima i sastaje se s istomišljenicima i operatorima okultne oligarhije, koji su i sami tomu pripadali: Rosom Luxemburg, Karlom Kautskim, Vladimirom Iljičem Lenjinom i Lavom Trockim.

U Veljačkoj revoluciji 1905. Parvus i Trocki iz egzila vraćaju se u Rusiju i bivaju uhićeni. Parvus iz sibirskoga zatvora uspijeva pobjeći i dolazi u Carigrad te ondje gradi poslovni imperij i postaje vlasnik više banaka. Idejno i novcem pomaže pokret za stvaranje Velike Turske, odnosno Ittihade, kao produžene ruke okultne oligarhije, i koja je stajala iza turskoga genocida nad milijun i pol Armenaca, naroda koji je prvi stvorio državu na kršćanskim zasadama.

Prevrat dirigiran iz inozemstva

Obavivši uspješno posao u Turskoj, kao što je rečeno, naći će se u Berlinu i u Ministarstvu vanjskih poslova iznijeti scenarij revolucije. Bio je to plan događaja koji će se nekoliko mjeseci kasnije zaista tako i odigrati. Parvus je na 23 stranice tiskanoga teksta detaljno opisao kako i zašto bi mogao uspjeti prevrat podržan iz inozemstva.

Mjesec dana kasnije, njemačka carska blagajna odobrava dva milijuna maraka ‘za potporu revolucionarnoj propagandi u Rusiji’. Parvus se uz političke ciljeve unosno bavio i ratnim profiterstvom. Trgovao je sa svima i svime: oružjem, metalima, konjakom, kavijarom, tekstilima. Do Rusije se za ovaj posao nije moglo stići preko bojišnice pa su njegovi pomagači robu švercali preko jednoga švedskoga sela na finskoj granici, što je tada bila kneževina Ruskog Carstva.

Naravno da su graničari bili podmićeni. Lozinka je glasila ‘Prenosim pozdrave od Olge’ i značila je da će ruski revolucionari preko te granice dobiti ne samo propagandne materijale već i oružje i eksploziv.

Pomoću ‘njemačkih darova’, potapani su brodovi u Arhangelsku i paljene luke. Parvusove je akcije usklađivao njemački veleposlanik u Kopenhagenu, grof Ulrich von Brockdorff-Rantzau, koji je smatrao da je podrška komunistima opravdana time što je tako bila potkopavana ratna koalicija.

Plan okultne oligarhije u operativnoj Parvusovoj izvedbi uspijeva te 7. studenoga 1917., dolazi do prevrata. Prijelazna vlada biva svrgnuta, a nekoliko tjedana kasnije Sovjeti preuzimaju vlast, Rusija istupa iz Antante u kojem su još bili Francuska i Velika Britanija. Bio je to faktički kraj rata za tu zemlju.

O Parvusu će posthumno Clara Zetkin, njemačka marksistkinja koja je i sama pomagala Lenjinovu revoluciju reći da je bio ‘svodnik imperijalizma’. Parvus ili Isrel Lazarevič Helphand, umire od moždanoga udara u 54 godini u Berlinu. A o njegovoj ulozi u genocidu nad Armencima, i prljavom poslu u Listopadskoj revoluciji svi će šutjeti i Sovjeti, i Nijemci, i Turci, a osobito Anglosaksonci.

Iza te šutnje nedvojbeno je stajala okultna oligarhija. Zna ona dobro kako se štite njezini najbolji operativci. U toj revoluciji bijaše i osoba posve suprotnih osobina. Jedan od njih svakako je Hrvat Toma (Tomo) Dundić, u Rusiji poznat kao Oleko ili Aleksa Dundić, čiju je nadljudsku hrabrost ovjekovječio poznati Semjon Mihajlovič Buđoni, u čijoj se Prvoj konjičkoj armiji borio.

Junak iz Grabovca

Tomo Aleksa Dundić rodio se u obitelji Tome i Ive Dundić, djevojački Matković, po Velikoj sovjetskoj enciklopediji 13. travnja 1896. godine, ili po drugim podatcima 12. kolovoza 1897., u mjestu Grabovac između Šestanovca i Zagvozda. Kao dvanaestogodišnjak Tomo Dundić 1908. odlazi u Sjedinjene Države kod svoga ‘dunda’ prekooceanskoga emigranta, a potom u Argentinu i Brazil, gdje radi kao ‘gaučo’, gonič stoke, jašući na konju i čuvajući ogromna stada.

Odlazeći kao dječak iz svojega čemera i jada, zabačenoga seoceta Dalmatinske zagore u kojem su harali neimaština, muka i boleštine, na prostranim argentinskim pampama i životom pod vedrim nebom, koje mu je davalo osjećaj slobode, preobrazit će se u vještoga i spretnoga konjanika.

Ta njegova vještina biva zapažena i od njegovih Aleksa Dundicargentinskih talijanskih poslodavaca te dobiva posve razumljiv talijanizirani nadimak ‘Ale’ (Krilo) koji će se kasnije jednostavno premetnuti u ruski izričaj imena Aleksa.

Nakon izbivanja Dundić se, sada s nadimkom Ale, vraća u rodni kraj i to baš početkom Prvoga svjetskog rata gdje ga dočekuje mobilizacijski poziv. Biva regrutiran u husare, a potom sa 70. pješačkom pukom, takozvanim zipcigerima, odlazi na Istočno ratište.

U svibnju 1916. godine u bitci kod ukrajinskoga grada Lutska biva zarobljen. Godinu dana kasnije prijavljuje se u ‘jugoslavenski puk’, postrojbu sastavljena uglavnom od zarobljenih Srba te nešto Hrvata i Slovenaca, iz austro-ugarske vojske koji su prešli na stranu Antante. Izbijanjem Listopadske revolucije, Dundić pristupa Crvenoj armiji te se bori na strani Crvenih (boljševika i njihovih saveznika).

Postaje zapovjednikom konjaničke satnije i s rusiziranim nadimkom Aleksa ili Oleko sudjeluje u borbama protiv bijelih monarhista i drugih protuboljševičkih snaga i njihovih njemačkih saveznika na području Odese i Donbasa. Naći će se i u obrani Caricina, danas Volgograda, gdje zapovjednik obrane bijaše Josif Visarionovič Staljin.

Tijekom svih tih borbi ističe se iznimnom hrabrošću te više puta biva ranjen. Iako je predlagan za viši čin, odbija prihvatiti unaprjeđenje budući da se ‘onda ne bi mogao boriti u prvim redovima’. Pogiba kod Rivna u Ukrajini 8. srpnja 1920., potajice hitcem iz puške, u vrijeme Sovjetsko-poljskoga rata. Na mjestu njegove pogibije podignut mu je spomenik, a njegovo je ime uklesano na zidine Kremlja. Za zasluge biva odlikovan prestižnim odličjem – Redom crvene zastave.

Hrvatska je povijest, na žalost, povijest zaboravljenih i zanemarenih heroja, onih koje su, prekrili ružmarin, snjegovi i šaš, odnosno zaborav. Nisu to ljudi ove ili one ideologije, iako se ideologija dobrano koristila njima, nego su to ljudi koji su se borili, a mnogi i stradali, zbog vjere u viziju boljega i pravednijega svijeta.

Takvima nedvojbeno pripada ‘crveni konjanik’ Hrvat Tomo Aleksa Dundić, istinski heroj Listopadske revolucije, opjevan u operi Gennadija Trofimoviča Stavonina ‘Oleko Dundič’ iz 1972. godine i opisan u djelima ruskih književnika Isaka Emanueloviča Babelja i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, a i u memoarima ruskih vojskovođa poput maršala Semjona Mihajiloviča Buđonija i Klimenta Jefremoviča Vorošilova, pod čijim se zapovijedanjem borio.

O njegovu junaštvu još tijekom Listopadske revolucije nastat će legende, ponekad pretjerane, kao dio, što bi se danas reklo informacijskoga rata. Sigurno jest istina da je bio nevjerojatno hrabar i vješt konjanik, dragun, koji je sijao ‘strah i trepet’ svojom ‘čerkeskom ili adigejskom sabljom’.

Njegova je vještina konjanika i uporaba sablje u borbi bila na toj razini da je bio jedan od rijetkih koji se ravnopravno mogao nositi s Kozacima, najvještijim ruskim dragunima. Jedna od legendi o Dundiću kazuje da je u jednoj bitki u kozačkoj seoskoj samoupravi ili ‘stanici’ Velikoknjažskaja kod Rostova svojom sabljom posjekao čak 116 donskih Kozaka, među kojima 23 časnika.

Pobijedio 50 ljudi koji su ga opkolili

A kako se Dundić borio, opisat će Semjon Mihajilovič Buđoni. Maršal će ovako zapisati: ‘Oko pedeset ljudi opkoli neustrašivoga junaka i sukobi se s njim. On je u lijevoj ruci držao sablju, a u desnoj revolver, a konja je usmjeravao nogama. Sabljom je sjekao protivnike do sedla, iz revolvera ih je bez pogrješke pogađao u čelo i srce, i za kratko je vrijeme pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbježali.’

A u Jugoslaviji od srpske mitomanske svijesti ne će biti pošteđen ni Tomo Aleksa Dundić i on će, Hrvat, kako to po velikosrpstvu biva, biti proglašen Srbinom. Pisat će srpski mitomani da je njegova nacionalna pripadnost sporna jer ‘jedni kažu da je bio Srbin, a drugi da je bio Hrvat’. Pa će tako obrazlagati kako je ime Aleksa grčkoga podrijetla i kako se ono češće susreće u Srbiji.

U svrhu ‘dokazivanja’ da je Srbin, bit će izmišljeno i to da su mjesta njegova rođenja ili sela Podravno i Mrkalj u istočnom djelu Bosne Hercegovine ili Kruševac u Srbiji. Međutim, sami će mitomani napisati da ni u tim bosanskohercegovačkim selima ni u Kruševcu ‘još uvijek nisu pronađeni tragovi Alekse Dundića ili potomaka njegovih rođaka’. Ali to njima ne će značiti ništa i zato će posegnuti za omiljenom formulom i utvrditi kako je ‘Dundić bio Srbin iz Dalmacije’.

U komunističkoj Jugoslaviji iz ideoloških razloga Tomo Dundić bio je često spominjan. Da bi Hrvat listopadski ‘crveni konjanik’ postao ‘Srbinom’, u optjecaj je puštena priča kako je njegovo pravo ime Milutin Čolić, odnosno da je on časnik srpske vojske i član Srpskoga dobrovoljačkog korpusa, formiranoga u Rusiji, koji je nestao za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a da je Tomo Dundić samo pseudonim. Ti isti srpski mitomani zaključit će da se ‘Dundićevo ime ne spominje u dokumentima vezanima za djelovanje Srpskoga dobrovoljačkog odreda’, i da se današnji ruski istraživači i povjesničari posvema slažu da je ‘on Hrvat iz Grabovca, pitoresknoga sela Dalmatinske zagore’.

Na grobu toga ‘crvenog konjanika’ Hrvata iz Grabovca piše: ‘Crveni Dundić! Tko ga može zaboraviti? Tko se može usporediti s tim pravim herojem iz bajke po hrabrosti, odvažnosti, dobroti i drugarskoj toplini? To je bio lav sa srcem umiljatoga djeteta.’

Taj ‘lav i dijete’ koliko je bio značajan za revoluciju i mladu komunističku državu, kazuje i činjenica da je već 1920. godine, dakle iste godine kada je i poginuo, redatelj i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snima nijemi film ‘Oleko Dundić’ i tako potvrđuje istinsko herojstvo grabovačkoga Hrvata.

U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na Sovjetski Savez dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac, da bi na bojišnicama podigli moral crvenoarmejaca, pišu kazališnu dramu ‘Oleko Dundič’. Ta će njihova drama kasnije poslužiti kao predložak filmu Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojemu Dundića glumi srpski glumac Branko Pleša. Snimanje filma u to vrijeme ima svoju lako prepoznatljivu političku pozadinu.

Naime, bilo je to simbolično pružanje ruke Titu od strane Nikite Hruščova, nakon raskida sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1948. godine. Da bi ‘politika pomirenja’ imala neko čvrsto uporište, poslužit će ime Alekse Dundića pa će se mnoge ulice u tadašnjemu Sovjetskom Savezu nazvati njegovim imenom. One postoje i danas, između ostaloga, u Moskvi, Sankt Peterburgu, Voronježu, Novosibirsku i Novokuznjecku.

Za razliku od Hrvatske u kojoj se ime Tome Alekse Dundića institucionalno ne pamti u nazivima javnih ustanova, ulica ili trgova, u Beogradu njegovo ime nosi konjički klub, a ulice s imenom mogu se naći i u Valjevu, Kragujevcu, Smederevu, Somboru i Banjoj Luci.

Nema opravdanja da je politika ime ‘crvenoga konjanika’, koji i danas ima bliskih rođaka, primjerice pjevača iz Trija Gušti Željka Dundića, jer se borio na strani boljševika, tako bezdušno izbrisala iz hrvatske memorije.

A on bi morao biti u njoj budući da je Tomo Aleksa Dundić jedan od najprepoznatljivijih Hrvata koji je sudjelovao u povijesnom događaju koji je iz temelja potresao svijet, a koji je upriličila zapadna okultna oligarhija u svojemu boju protiv kršćanskoga identiteta Europe.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Domazet Lošo: Selefije nisu slučajno klanjale u Splitu! Trebalo ih je odmah privesti!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari