Pratite nas

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

Objavljeno

na

Razgovor s admiralom Davorom Domazetom Lošom, geostrategom i publicistom

Prijepori oko tzv. Marakeškog sporazuma, migrantska kriza, kultura smrti na tzv. Zapadu, odbacivanje kršćanskog naslijeđa Europe, islam u Europi, hrvatska pozicija u Bosni i Hercegovini i općenito hrvatski položaj u aktualnim geopolitičkim previranjima samo su neke od tema razgovora Davora Dijanovića / HKV s admiralom Davorom Domazetom Lošom.

Migrantska kriza u posljednje je vrijeme ponovno u fokusu politike i medije, ponajprije zbog tzv. Globalnog kompakta koji su do sada odbacile SAD, Australija, ali i Austrija te zemlje Višegradske skupine. Što se po Vama nalazi u pozadini tog dokumenta?

Jednostavno i jasno rečeno takozvana “migrantska kriza” je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe, odnosno ono što je još od njega ostalo. Sve ostale priče su smišljena magla.

Plan su osmislili vladari iz sjene, Colemanov “komitet 300” ili kako se u zadnje vrijeme popularno govori “duboka država”, a u djelo provode raznorazni Soroši, trilateralisti, bildeberzi, komiteti, komisije, međunarodne organizacije, raznorazne sveprisutne nevladine udruge i brojna vojska medijskih jurišnika.

O tom je planu još daleke 1922. godine progovorio Richard von Coudenhove Kalegri, visoko rangirani mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe zborivši o tome da će čovjek budućnosti biti mješanac.

Po njemu današnje će rase i kaste zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda iščeznuti, a nastat će nova euroazijsko-negroidna rasa, vanjštinom nalik staroegipatskoj, pri čemu će raznolikost naroda biti zamijena raznolikošću pojedinaca.

Da bi se taj plan ostvario na globalnoj razini prijeko je potrebno razoriti Europu i njezin kršćanski identitet. Europa je svojom krivnjom postala lak plijen ovog i ovakvog sotonskog plana.

Slijednim revolucijama počevši od francuske, preko buržuarske, talijanskog risorgimenta, turskog genocida nad Armencima, boljševičke, takozvanog španjolskog građanskog rata, šezdesetosmaških prevratničkih godina i seksualne revolucije do današnje “bijele revolucije”, nestajao je dio po dio njezinog kršćanskog identiteta.

Svim tim revolucijama, “građanskim ratovima” i ideologijama zla komunizmom, fašizmom i nacizmom, a danas militantnim liberalizmom, Europa je, unatoč materijalnom boljitku, programirano dovedena u stanje praznine.

Europa još donekle ima kakav takav vanjski izgled, a i to ne zadugo, a unutra, u svojem duhovnom biću, ona je prazna mješina. Europa je ostala bez nade i to je njezin današnji najveći problem, ali ne i nerješiv.

Bez nade Europa ostaje padom Berlinskog zida. Naime, totalitarni komunistički režimi Srednje i Istočne Europe ne slučajno slijedno padaju upravo na dvjestotu obljetnicu Francuske revolucije.

Zar taj događaj odmah nije prozvan “bijela revolucija”. Prisjetili se veliki meštri misli Lava Trockoga da revolucija može biti i neprekidna, a u toj novoj revoluciji glave se ne moraju sjeći, ali se glave mogu učiniti suvišnima.

Istina jest da se okončalo vrijeme krvavih prevrata – bez prolijevanja krvi i sukoba, barikada i giljotina, logora i mučenja – ali se duh Francuske revolucije nastavio u drugom obliku. Od te 1989. prevratnički duh mutira i nastoji vladati, daljnjim raskršćanjenjem i potpunom sekularizacijom Europe, pomoću militantnog liberalizma, nove ideologije bezboštva.

Zato je u odgovoru na ovo pitanje prijeko potrebno prisjetiti se da su, te 1989., francuski znanstvenici i frankofili pozdravili dvjestotu obljetnicu Francuske revolucije pjevajući Requiem za revoluciju. Zar nije Franҫois Furet te godine proglasio da je Francuska revolucija započeta 1798. konačno završila?

Zar je nepoznato da su ideolozi “bijele revolucije”, sa Sorosem na čelu krenuli u otvoreno financiranje medijskih prerušenih komunističkih pulena?

Zar vrhunac institucionalne pobjede sljedbenika “bijele revolucije” nije izbacivanje spomena kršćanstva iz teksta europskog Ustava?

Zar je nepoznata sustavna američka antikršćanska histerija koja se kroz film, glazbu, nove paradigme o čovjeku i ženi, o ljudskim pravim i čudnovatoj demokraciji nastoji krstarećim raketama i ostalim ‘pametnim oružjem’ nametnuti cijelom svijetu?

Duhovna je praznima Europe širom otvorila vrata da pripremljena migrantska stampeda, uz pomoć praznoglavih i poslušnih europskih političara i vatikanskog smušenjaka mogu bez velikih poteškoća prodirati u europsko ozemlje sve laponskih pustopoljina.

Pred nama i uz našu veću ili manju ogluhu događa se nestanak europskih država i europskih naroda kako bi se sutra stvorila ona Kalergijeva euroazijsko-negroidna rasa. To je pozadina onoga što se zove “Globalni kompakt”.

Taj “kompakt” nije ništa drugo nego ugovor s đavolom kojim se želi ukinuti granice suverenih država. I to je surova istina koju nam hrvatska vlada s briselskim poslušnikom Andrejem Plenkovićem na čelu nastoji skriti.

U općoj kakafoniji medijskih obmana oko Marakeškog sastanka ipak postoji tračak nade. Raduje što su Sjedinjene Države (čitaj Trump), Australija, Austrija, zemlje Višegradske skupine, Bugarska i Švicarska rekli ne. Na pouku nerazumnicima i slijepim poslušnicima, suverenizam nije i ne može biti mrtav.

Svi su današnji europski političari više ili manje pijuni

Zagovornici nekontroliranih migracija uglavnom se pozivaju na humanitarni argument, ali i na pomanjkanje radne snage u Europi. Zašto se, međutim, posve zanemaruje sigurnosni aspekt i pitanje ugroze identiteta?

Svojedobno je George Orwell postavio pitanje: “Kako se može razgovarati s budućnošću?” I odgovorio: “Po prirodi to je nemoguće. Budućnost će ili sličiti na sadašnjost, ili će se razlikovati od nje.

Naslijeđe čovjekovo ne prenosi se priopćavanjem svojih misli nego čuvanjem duhovnog zdravlja.” Upravo tvoritelji sintagmi o humanitetu i potrebitoj radnoj snazi su oni koji svim silama nastoje uništiti duhovnost, a time i čovjeka kao sliku Božju. Oni su najgori antihumanisti u ime humanizma.

Oni su ti koji na tragu Orwella priopćavaju svoje misli u obliku rezolucija i preporuka čime sustvano vode rat protiv duhovnog zdravlja europskih naroda, njihova kršćanskog identiteta.

Obmana je njihovo glavno oružje, a raznorazne frazetine ubojito streljivo. Vrijedno se podsjetiti kao je usvojen Lisabonski ugovor. Taj dokument, što bi bilo posve razložno i opravdano, nije poslan na referendume kako bi se u najdemokratskijem postupku očitovala volja europskih naroda. Znali su oni dobro da bi ovakav Ugovor europski birači odbacili, pa su odlučili zaobići ih.

Umjesto da na referendumu osluhnu bilo naroda, izabrali su obmanu i odlučili da se Lisabonski ugovor potvrdi u parlamentima država članica. Od tada postoji veliki rascjep između europskih naroda, i “vlasti bez lica” u briselskoj kuli babilonskoj.

Ustrajno ustrajavaju na geslu što je ga je izrekao jedan od ‘otaca’ Europske unije, Jean Monnet ustvrdivši: “Nije bitno znati kamo se ide, nego ići.” Dakle, europski narodi ne znaju ni kamo se ide, niti znaju putove kojima se ide. A morali bi znati.

Naime, sve je zapisano u Povelji Europske unije. U njoj se do krajnosti ističe individualizam i doslovno stoji: “Svaki pojedinac ima pravo na slobodu mirna okupljanja i na slobodno udruživanje na svim razinama, to jest političkome, sindikalnom i građanskom području, što uključuje pravo svakog pojedinca da zajedno s drugim osnuje ili se pridruži udrugama za obranu vlastitih interesa.”

Sintagmom “svaki pojedinac” u svojoj biti Povelja priznaje ista prava i vlastitim građanima i strancima. Dakle, nema razlike između osoba koje legalno borave na teritoriju država Unije od osoba koje se tu nalaze iz nekih drugih razloga. Na taj način odredba izjednačuje činjenično stanje s istinskim subjektivnim pravom, kao što je državljanstvo.

Zanemarujući nacionalno državljanstvo, Povelja tako izjednačuje Europljane i strance, zakonite i nezakonite migrante. Marakeškim summitom to se nastoji potvrditi, a države potpisnice politički i pravno obvezati. To će širom otvoriti vrata da europsku kršćansku civilizaciju preplave narodi jedne druge civilizacije, u europskom slučaju to su pripadnici pretežito islamske.

Europa novom ‘kulturnom revolucijom’, ili terorom frazetina tipa lažnog humaniteta i novih radnih mjesta, klizi u nešto što će je dovesti da će nacionalna suverenost biti predana u ruke nadnacionalnoj pravnoj vlasti.

To pak znači da nova postmoderna prava nemaju ništa zajedničko s tradicionalnim, nego im se suprotstavljaju. Nova prva i nove vrijednosti zamjenjuju one stare koje su se temeljile na naravnom pravu.

Proizvesti novu Europu koju će tvoriti za stolom stvorena umjetna prava, ponavlja se tragična namjera prosvjetitelja i ‘ustavotvoraca’ Francuske revolucije i ostalih revolucija koje su Europu preorale do neprepoznatljivosti.

Prijeko je potrebno napomenuti da strateška zamisao o preseljenju stanovništva traži i operativne snage za njezinu provedbu, kako to poučava vojno umijeće. Te operativne snage čini agentura koja je razvijena diljem svijeta i u svim europskim zemljama.

Radi se o milijunima i milijunima klonova, upravo onako kako je to George Orwell zapisao u 1984., koji za novac rade protiv svojih najbližih, svoje države i svog naroda. Ti plaćeni, ideološki zastranjeni doušnici, socijalisti, liberali, internacionalisti, sekularisti, ljevičari i ini ‘isti’ kao krpelj su se prilijepili na kožu, ali i na dušu naroda, nemilice sišu krv i duh posredstvom medija, često i za tričavih ‘pet minuta slave’.

Njih se vrbuje po svim institucijama, ali još više se stvaraju na sve(učilištima) koja su nadzirana i u kojima se po principu turskog ‘danka u krvi’ stvara postroj novovjekih janjičara.

Nakon što završe ispiranje mozga, šalje ih se nazad, među svoj narod, da bi ovi, oboružani ideologijom bezboštva, kao sluđeni udarali po svemu što je nacionalno i domoljubno, što je Božje i što je Kristovo.

U tim obrazovnim laboratorijima (recimo Filozofski fakultet i Fakultet političkih znanosti u Hrvatskoj) stvara se tako postroj bezličnih ljudi, bez duha i morala, oboružanih sarkazmom, licemjerjem i mržnjom prema vlastitom narodu.

Europa živi vremena krivokletnika, novih janjičara, zbunjene mladeži, ispraznih političara, koji će vjerno i podanički služiti, na primjer briselskoj kuli babilonskoj, vjernije nego robovi u nekadašnjem Egiptu ili Rimu. Čast izuzecima, svi su današnji europski političari više ili manje pijuni.

Posve se zanemaruje i „kultura smrti“, inaugurirana nakon tzv. šezdesetosmaške revolucije koju je intelektualno pripremila neomarksistička Frankfurtska škola. Može li Europa uopće preživjeti ako će u glavama Europljana i Europljanki i dalje prevladavati protuživotni stav?

Nedvojbeno je da je današnju “kulturu smrti” koja hara nekada kršćanskom Europom pripremila neomarksistička Frankfurtska škola.

U onome u čemu je Lenjinova revolucija doživjela neuspjeh, revolucija što je šezdesetih godina 20. stoljeća izbila na sveučilištima doživjela je uspjeh. Ta je revolucija po zamisli njezinih tvoritelja imala za cilj uspostaviti novu pseudoreligiju poslije nazvanu New Age.

Od tada, pa do 2000. neprihvatljiva kultura, u biti antikultura, iz šezdesetih postala je dominantom kulturom zapadne civilizacije. Što su rezultati te revolucije sto sedamdeset devet godina nakon one jakobinske? Njezine nositelje, program, doktrinu djelovanja i učinke u uznemirujućoj knjizi Smrt zapada dao je Patrick J. Buchanan.

Fašizam i nacizam su odavno razotkriveni i osuđeni. Komunizam pak nije iako je jednako zočinačka ako ne i zločinačkija ideologija.

Žal za marksizmom, pa i komunizmom s humanim licem, kako se to nazivalo, ostalo je duboko ukorijenjen. Informatizacija i robotizacija nisu izmijenili bit represije, samo joj je suvremenost multiplicirala ubojitost unatoč drukčijem “bezazlenom obliku”.

Krajnji cilj današnje “bijele revolucije” je: uništiti domoljublje, ubiti ljubav prema domovini, demoralizirati, razoriti, izvrgnuti vrjednote ruglu.

Povijest nakon tog neravnopravnog boja više ne ujedinjuje, ne nadahnjuje, nego sve nas deprimira i dijeli na potomke žrtava i potomke zločinaca iz prošlosti, koji se samo mrze. Ta formula je univerzalna i jednako se odnosi i na Ameriku i na Europu, a o zemljama “trećeg svijeta” da se i ne govori. Hrvatska je u toj destrukciji iako malen u mnogočemu značajan kamenčić.

Gdje je izvor tog današnjeg zla? S pravom se nalazi u Frankfurtskoj školi koja je desetljećima obavlja preodgoj mladeži. Nastala je 1923. kada je mason i agent Kominterne György Lukács, osnovao filozofski krug oko instituta marksizma na Frankfurtskom sveučilištu.

Njegova knjiga Povijest i klasna svijest donijela mu je slavu marksističkog teoretičara koji nadvisuje i samog Marxa. “Revolucionarno razaranje društva smatrao sam jedinim rješenjem” rekao je Lukács, i dodao: “Prevrat vrijednosti u cijelom svijetu ne može se dogoditi ako revolucionari ne unište stare vrijednosti i ne stvore nove.”

Lukács je svoje “demonske” ideje, kako ih je sam nazvao, upregnuo u, kako je kasnije rekao, “kulturni terorizam”. Dakle, zapadna civilizacija, a Europa poglavito danas živi vremena kulturnog terorizma u biti terorizma antikulture.

Kasnije će se Lukácsu pridružuju Theodor Adorno, Wielhelm Reich, Erich Fromm. Bježeći pred Hitlerom u Ameriku prenose novu razarajuću ideologiju.

U Sjedinjenim Američkim Državama u njihov “unutarnji krug” odabranih ulaze Antonio Gramsci, Max Horkheimer, Herbert Marcuse, i svaki od njih je imao svoju zadaću, koja se pedesetak godina kasnije očituje u nekoliko osnovnih postavki: pad nataliteta u zapadnoj civilizaciji, masovno (nekontrolirano) useljavanje pripadnika naroda drukčije boje kože, vjere i kulture, što mijenja osobine Zapada, prevlast protuzapadnih kultura, te raspad država i bijeg vladajućih elita u “svjetsku vladu”, čija pojava označava kraj država-nacija.

Svaki od sudionika Frankfurtske škole stvarao je svoj dio cjelovitog modela. Jedan od glavnih protagonista te škole Antonio Gramsci, smatrao je da će se uspjeh postići infiltracijom u zapadne institucije, a sve pod krinkom marksističke revolucije nazvane kulturnom.

U njegovim “Bilježnicama iz zatvora” nalazi se glavno načelo doktrine novog prevratništva – inverzija. Ono u Gramscijevoj interpretaciji glasi – umjesto da se najprije osnuje vlast, a onda nameće kulturna revolucija, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrela kruška.

Da bi se to ostvarilo smatrao je Gramsci potreban je dugotrajni pohod na institucije – umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise. Ako bi netko ukazao i (ili) se suprotstavio takvom djelovanju, njega odmah (a to je već Lenjin u svojim knjigama naznačio) treba etiketirati kao fašista, nacistu, antisemita, umno poremećenu osobu, homofoba, ksenofoba…

Drugi kamenčić u mozaiku pohoda na institucije bio je plan Herberta Marcusea o zaposlenosti u institucijama. Onima koji su vas primili i zbrinuli, najbolje je odgovoriti mržnjom, poučavao je taj mason. Doktrinarno načelo inverzije za Marcusea je bio temelj djelovanja u razaranju društvenih vrjednota.

Naime, on je polazio od teze da političke snage moraju djelovati tako da uvijek niječu postojeće stanje. Tako je i Hegelovu dijalektiku, u smislu njezina marksističkog obrata, smatrao izvanrednim oružjem, jer se pomoću nje uvijek može ostvariti postupak kritične negacije neposredno danog.

Za Theodora Adorna prvo što treba razoriti je obitelj koja je po njegovom učenju leglo fašizma, jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi. Sustavni propagandni, ne samo medijski napadi na obitelj uvelike su pridonijeli krahu obitelji. Danas, kako napisa Patrick J. Buchanan milijuni žena zapadne civilizacije osjećaju feminističku odbojnost prema braku i majčinstvu.

Budući da su prihvatile Marcuseovo ‘Načelo zadovoljstva’ udaju su ostavile po strani. Kontracepcija, sterilizacija, pobačaj i eutanazija, četiri su jahača ‘kulture smrti’. Pilula i kondom postali su srp i čekić nove kulturne revolucije. Novo gradivo kulturne revolucije sastoji se u tome kako bi se umove djece odvojilo od umova roditelja i otrgnulo djecu od njihova naslijeđa..

Teorijska ostavština “Frankfurtske škole”, između ostalog je i revolucionarna 1968. i njezin – marš kroz institucije. Diljem zapadnog svijeta ne prestaje bacanje kamenja na institucije vlastitih država.

Hrvatska je na samom vrhu tog procesa. Mukotrpno i uz velike žrtve u obrani od agresije izgrađene institucije Hrvatske države, od siječnja 2000. postat će prve žrtve novih (starih) revolucionara u njihovom poimanju demokracije.

Pod udar račanovsko-mesićevskog juriša na hrvatske institucije stradat će redom: obavještajne službe, policija, vojska, školstvo, sveučilišta, kazališta, društvo književnika, radio, televizija, i naposljetku pod udar došla je i Katolička crkva. Za razliku od šezdesetosme danas su bacači kamenja u tim istim institucijama, često na visokim funkcijama.

Hrvatska je posebnost i u tome što je utjecaj Frankfurtske škole bio najjači među praksisovcima, svojevrsnim disidentima od Komunističke partije Jugoslavije. Njihov tobožnji otklon od Staljina i Lenjina, bila je samo inverzija varljivih lažnih oblika njihova učenja, ali s istim utemeljenjem i željom za istim ishodom.

Europa može preživjeti i ovu revoluciju, ili ispravnije rečeno može joj se odhrvati ako, kao što reče Sv. Ivan Pavao II.,

“ponovno otvori vrata Kristu”.

Presude kršćanskoj Europi

Koliko je današanje stanje u Europi posljedica odbacivanja kršćanskog naslijeđa?

Današnje kaotično stanje Europe je izravna posljedica odbacivanja kršćanskog naslijeđa. Sekularizirana Europa, kojom nastoje ovladati briselski otuđeni birokrati slijedi trag potpunog laicizma.

Križ

Laicistička Europa nije ništa drugo nego pristalo ime za jakobinsku, marksističku, liberalističku, postmarksističku, antiklerikalnu, antikršćansku i ateističku Europu.

Uzalud su Vatikan i Sveti Otac, te biskupi svih europskih zemlja prosjačili “za vizu i dozvolu trajnog boravka” Boga u europskom Ustavu. Sljedbenci “Frankfurtske škole” milosrđe kao krepost ne poznaju, zato su tako nemilosrdni i sarkastični.

Njima ustav i ne treba jer oni stvaraju naddržavu, bez pravde, naroda i Boga. Cijela igra oko europskog ustava, a danas oko Istanbulske konvecije i takozvanog Globalnog kompakta je u tome da se pomoću njih legalizira progon Krista iz Europe.

Da sve bude jasno do kraja, i Europski ustav i Istanbulska konvencija i Globalni kompakt su zakonski dokumenti (certifikati, ugovori) presude kršćanskoj Europi. To je njihova prva svrha. Sva nastojanja da se sačuvaju “kršćanske vrijednosti u Europskoj zajednici” Sizifov je posao jer na suprotnoj strani su “nevidljive sile” koje u duhu naučavanja frankfurtske škole teže redefiniranoj “panreligioznosti”.

Još se uvijek mnogi Europljani, a poglavito kršćani nadaju kako će prevladavati uvjerenje i svijest o tome da je “Europa ipak nešto više od zbroja nacija i država europskog kontinenta i nešto daleko više od jedne podvrste suvremene međunarodne zajednice”. Nada ili plan? Tko će pobijediti?

Ujednačena Europa kao ekonomski imperij, “talionica naroda i kultura”, koja vodi brigu samo o boljim materijalnim uvjetima života, ona koju neki mislioci i analitičari vide kao sofisticiranu totalitarističku tamnicu duha i stratište dostojanstva osobe ili Europa koja je kroz moga stoljeća bila ne samo “zemlja kršćanstva”, nego se ona poistovjećivala s kršćanstvom?

Za sada je u trenutnoj prednosti “njihov” plan, jednostavno zato što je na djelu posljednjih dvjestotrideset godina, ali to je samo jedna desetina od Kristove Europe i zato bitka još nije riješena.

Većina doseljenika su muslimanske vjeroispovijesti, a još je Alija Izetbegović u Islamskoj deklaraciji reako da „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija“. Jesu li „gospodari kaosa“, kako ste ih svojedobno nazvali, nesvjesni mogućih posljedica masovnih migracija ili, zapravo, žele ciljano proizvesti „kontrolirani kaos“?

Alija Izetbegović nije rekao ništa novo o naravi islama. On je samo citirao jedno od njegovih načela da nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava.

Danas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, milijuni i milijuni ljudi zapadne civilizacije, od Europe do jedne i druge Amerike, ne znaju baš mnogo o islamu. To je razumljivo jer se nisu s njime susreli. Uvjereni su da je on negdje tamo daleko, strano, i da je, ionako, samo neka religija koja ih se ne tiče. A on je najizdržljiviji neprijatelj što ga je kršćanska, odnosno zapadna civilizacija ikada imala.

Danas kada se ratovi vode asimetrijom, postao je opasan, možda opasniji nego ranije kada je nastupao simetričnim oblikom rata.

Opasniji je zato jer ovaj put ne napada oružanom silom nego terorizmom i demografskom ekspanzijom. Za takav oblik rata, poglavito Europa, ne samo da nije pripravna, nego njezini vodeći političari uopće ne razumiju što se događa.

To njihovo nerazumijevanje proizlazi iz ideologije militantnog liberalizma koja je preplavila Europu uništavajući četiri temeljne vrjednote na kojima počiva zapadna kršćanska civilizacija, a to su čovjek kao slika Božja, obitelj, domovina i vjera otaca.

Europljani, obezglavljeni slijednim revolucijama, a danas onom “bijelom”, kao ekstremom Francuske revolucije, ostaju zaslijepljeni parolama o ljudskim pravima i lažnim humanizmom. Oni ne znaju, ili ne žele znati, da je islam vanjska hereza kršćanstva i judaizma, i koja kao druge hereze s vremenom ne slabi i ne nestaje.

Gledajući iz perspektive fenomenologije religija, islam se, uz sve dobre i pozitivne sastavnice, prije svega iskazuje kao revolucionarni pokret koji snažno propovijeda čisti monoteistički teizam, a istodobno se iskazuje kao pokret koji se definitivno i nepomirljivo želi obračunati s kršćanstvom i kršćanskom vjerskom tradicijom.

Na ovim premisama počiva islamski stav prema kršćanstvu. Zbog svojega kristološkog i trinitarnog vjerovanja islam je kršćane svrstao u kategoriju nevjernika, odmetnika, pogana. To je presudna činjenica za povijesne odnose islama i kršćanstva tijekom stoljeća. I to je ono o čemu je u Islamskoj deklaraciji govorio Izetbegović.

Za razliku od unutarnjih hereza kršćanstva, islam kao vanjska hereza nije nestao. Naprotiv, itekako je živ i uživa strogu odanost, i neupitnu vjernost milijuna ljudi od Atlantika na zapadu do Inda na istoku, a da se ne govori o raštrkanim zajednicama diljem Dalekog istoka, sve do Filipina.

Ova činjenica neizostavno upućuje na pitanje u ovom smislu – Je li se islam, po treći put, vratio da dotuče Europu, ne simetričnim, nego asimetričnim nastupanjem? Tragom ovog pitanja postavlja se i jedno drugo pitanje – Hoće li europske zemlje, još uvijek nominalno kršćanske, napokon urbi et orbi objaviti kako treći rat islama protiv Europe nesmiljeno bjesni.

A što usnuli Europljani rade?

Nimalo se ne trude da, svojim sivim moždanim stanicama, pokušaju barem razumjeti na koji ih način islam danas ugrožava.

Ne, oni se ne trude razumjeti da je islam i dalje čvrsto ukorijenjen u svim političkim pokretima i mijenama europske današnjice.

Ne ne trude se razumjeti da je islam velika vjera, fizički i moralno vrlo živa.

Ne trude se razumjeti da je islam vanjska hereza kršćanstva i judaizma koja je pustila trajno korijenje, stvorivši vlastiti život diljem Europe.

Ne, ne trude se! Zato Europa i dalje sniva svoje davno prohujale snove. Europa je uspavana do te mjere da vrlo malo ljudi, čak i oni koji su vrlo obrazovani na području povijesti, znaju da islam ni po podrijetlu ni po svoj biti nije bio nova vjera, nego hereza. To je duboka istina. Kršćanska Europa jest, i po prirodi trebala bi biti jedno, ali ona je poodavno, a posebno u 21. stoljeću, zaboravila svoju vjeru i svoju prirodu. Ona je odbacila i pogazila svoju narav!

Ako ove činjenice nisu poznate veći Europljanja poznate su “Gospodarima kaosa” i na njima oni grade “determinirani kaos” ili “nadzirani nered” kako bi Kalegrijeva azijsko-afričko-europska rasa postala tragična europska stvarnost.

Izostanak jasne i čvrste geopolitike prema BiH

Spomenuli smo Izetbegovića. Njegov sin danas je čelnik najsnažnije bošnjačke stranke, a nedavno su Bošnjaci treći put Hrvatima izabrali predstavnika u Predsjedništvo BiH. Kako gledate na položaj Hrvata u BiH?

Žalostan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je posljedica izostanka jasne i čvrste geopolitike hrvatske države općenito, a posebno prema ovoj susjednoj državi, nekadašnjem hrvatskom kraljevstvu i hrvatskoj djedovini.

Na jugoistoku Europe, a posebno na području Bosne i Hercegovine prelamaju se aglosaksonska geopolitka atlantizma, ruska geopolitika neoazijatizma, njemačka geopolitika kontinentalizma, pa čak i kineska geopolitika teulokacije, a posebno turska geopolitka neoosmanizma i srbijanska svetosavlja. Sve su geopolitike tu osim hrvatske geopolitike adriatizma.

Dayton je Bosnu i Hercegovinu, kao državu programirano ostavio nedovršenom, kako bi se, ako moćnicima to bude odgovaralo, ponovno mogao aktivirati neki novi “nadzirani nered”. Operator u tom predmjevanom “detreminiranom kaosu” ne bi bili Srbi, nego bosnaskohercegovački muslimani.

Bosanskohercegovačkim muslimanima na ruku njihove drskosti i nezahvalnosti, naime, Hrvati su u srpskoj agresiji četiri puta spasili obranili Bosnu i Hercegovinu, ide i blagonaklon odnos ne samo Bruxellesa prema stampedu migranata, nego i spomenuta turska geopolitika neoosmanizma.

Za nemuštu hrvatsku geopolitiku koja od 2000. godine Bosna i Hercegovina je samo susjedna država, a ne nezino geostrateško predpolje u kojemu su bosanskohercegovački Hrvati zalog opstanka i same države Hrvatske.

Naišavši na čvrst otpor u srbijanskoj geopolitici cjelokupna politika bosanskohercegovačkih muslimana usmjerila se prema oduzimanju prava bosanskohercegovačkim Hrvatima u entitetu koji se naziva Federacija.

S druge strane geopolitika bosnskohercegovačkih muslimana okrenuta prema Turskoj, gajeći u svakom smislu velika očekivanja. Nije dvojbeno da neoosmanizam ima odličnog saveznika u bosanskohercegovačkim muslimanima, ali je dvojbeno to što postoji niz ograničenja, kojih, za sada, bosanskohercegovački muslimani, a i službeni Zagreb nisu svjesni.

Jedno od tih ograničenja je i stvaranje “bošnjačke nacije”. A ta samoproglašena nacija, od samog početka krenula je pogrješnim smjerom tražeći odgovore na pitanje – što ona nije, a ne – što ona jest.

Namjerno se pri tome zaboravlja da je Bosna i Hercegovina druga domovina hrvatskog naroda, odnosno da je Bosna i Hercegovina, a to se treba još jednom istaknuti, “hrvatska djedovina” i “hrvatsko kraljevstvo”.

Ova tvrdnja stoji u cijelosti, poglavito ako se ima u vidu povijesni kontekst da je prije okupacije Osmanlija, Bosna i Hercegovina bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne bosanskohercegovačkih muslimana.

Na polazištu o novoj “bošnjačkoj naciji” muslimanska intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj “Memorandum”, ali postupci bošnjačkih političara i “Bošnjačkog instituta” pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.

FBih

Po načinu kako istupa i kako djeluje bošnjačka politička elita, glavna misao toga plana, je pretvaranje Hrvata u Bosni i Hercegovini u manjinu te poticanje njihovog iseljavanja, gašenje Republike Srpske i priznavanje Srbima formalne konstitutivnosti unutar unitarizirane Bosne i Hercegovine, razbuktavanje nereda u Sandžaku i proglašenje sandžačke autonomije koja bi se u budućnosti treba pripojiti nacionalnoj ‘bošnjačkoj’ državi, matici Bosni i Hercegovini, po uzoru na Kosovo.

U biti, ‘memorandum’ (plan) bosanskohercegovačkih muslimana osmišljen je tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.

Odgovor na ovu i ovakvu strategiju bosanskohercegovačkih muslimana je hrvatska protustrategija adriatizma to jest obrana Jadrana u čvrstom zajedništvu s bosanskohercegovačkim Hrvatima na cjelokupnom ozemlju susjedne države.

Nažalost, to je izostalo ne toliko iz neznanja koliko iz poslušnosti hrvatske elite globalnim središtima moći, bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu. U tome vidim glavni problem, ali i rješenje kako poboljšati neodrživi položaj bosanskohercegovačkih Hrvata i djelotvorno zaštiti hrvatske nacionalne interese.

Na međunarodnoj sceni ponovno smo svjedoci neohladnoratovske retorike i politike, s tim da umjesto duopola SAD-SSSR, sada imamo i Kinu, ali i neke druge za sada regionalne sile u usponu. Kako komentirate geopolitičku situaciju u svijetu?

“Hladni rat” bio je u vremenima bipolarne podjele svijeta, a danas kada smo ušli u vremena višepolarnosti svijeta bolje je govoriti o “vrućem miru”.

A taj “vući mir” obilježavaju ne samo “nadzirani neredi” nego i pojačano sučeljavanje na svjetskoj razini tri vodeće geopolitike anglosaksonska atlantizma, ruska azijatizma i kineska teulokracije, ako se tome pridododaju i one regionalne prije svih turska neosmanizma i brazilska amazonizma s pravom se može govoriti da je višepolarnost svijeta tu.

Anglosaksonski antlatizam nakon pada bipolarne podjele svijeta, i dok je Rusija bila na koljenima, a Kina na početku rasta svoje gospodarske moći vidio je svijet 21. stoljeća kao “američko stoljeće”, u kojemu će Sjedinjene Države biti jedini “svjetski policajac”.

Slijedi proširenje NATO-a na istok, unatoč dogovoru Washingtona i Moskve da do toga neće doći. Bio je to uvijet za povlačenje sovjetskih snaga iz Njemačke. S proširenjem NATO-a dolazi i opkoljavanje Rusije bazama od Baltika do Crnog mora. Istodobno bazama Sjedinjene Države opkoljavaju i Kinu i imaju gotovo neograničenu projekciju moći i na Tihom i na Indijskom oceanu.

U tim vremenima ‘jednopolarnosti’ bilo je moguć američki, odnosno koalicijski napad na Afganistan, Irak, Siriju, i destabilizacija gotovo svih država od Srednjeg i Bliskog istoka i sjevernih obala Afrike sve do Gibraltara.

No, dogodilo se ono što geopolitika atlantizma nije predvidjela da će se Rusija pod Vladimirom Putinom “dići iz pepela” i u velikom stilu vratiti se na svjetsku geopolitičku scenu, a Kina postati izuzetno moćna gospodarska sila.

Te činjenice, po logici “ravnoteže snaga” znači da su anglosaksonci prisiljeni dijeliti moć s druga dva tabora, a to im teško pada, ili bolje i ispravnije rečeno to teško pada “dubokoj državi” za koju su Sjedinjene Američke Države kao država bile batina kojom su uvijek mogli lupati tamo gdje im se prohtijelo.

I tome je sada došao kraj. Došao je kraj i zbog još jedne činjenice. Naime, Kina je u ožujku 2018. pokrenula paralelnu valutu dolaru, a riječ je o takozvanom “petro-juanu” čime je zauvijek srušen dosadašnji monetarni svjetski poredak.

Gotovo 60 posto svjetskog stanovništva, a riječ je o zemljama BRICS-a: Brazilu, Rusiji, Indiji, Kini i Južnoafričkoj Republici, prelazi ili će prijeći na novu valutu, čime dolar prestaje biti jedina valuta svjetska trgovine. To znači da su Sjedinjene Države, pored gospodarske, vojne, nuklearne i svemirske moći prisiljene s Kinom i Rusijom dijeliti noć i na monetranom području.

Ovakvo stanje moguće je rješiti na dva načina ili “velikim ratom” globalnih razmjera, ili sjesti i dogovoriti koliko kome kolača pripada. Budući da “veliki rat” podrazumijeva start raketa s nuklearnim bojevim glavama pa i onih najjače razorne moći, a to ne odgovara “vladarima iz sjene”, pa svijet ulazi u razdoblje kompromisnog dogovara triju tabora.

Kao pouku dobro se prisjetiti one znane narodne mudrosti da “kada se veliki dogovaraju onda stradaju mali” ili one afričke “kada se slonovi hrvaju strada trava”.

Kako bi se u sadašnjoj geopolitičkoj situaciji trebala postaviti Hrvatska?

Hrvatska u vremenima “vrućeg mira”, ili višepolarnosti svijeta da bi ostala i opstala prijeko je potrebno da razvija samosvojnu geopolitiku zvanu adriatizam, i unatoč što je članica NATO-a ima razvijene odnose i s Rusijom i s Kinom. Jednom riječju Hrvatska kao država na sjevernom dijelu prvih vrata Euroazije mora voditi politiku dostojanstva, dostojanstva i opet dostojanstva. A toga od 2000. godine nema.

Koliko će masovno iseljavanje iz Hrvatske u perspektivi oslabiti nacionalnu sigurnost (demografske praženjenje određenih prostora), posebno ako imamo u vidu da nam gubitkom teritorija u BiH prijeti i gubitak „strateške dubine“ i de facto čini naše granice (na koje sve više nadiru migranti) neobranjivima?

Brojno iseljavanje hrvatskih državljana i to onih nasposobnijih i u najreproduktivnijoj životno dobi je izrava ugorza ne samo hrvatskih nacionalnih interesa, nego dugoročno i ugroza same države Hrvatske kao takove.

Ne treba biti “teoretičar urote” za ne vidjeti da netko hoće za sebe priskrbiti jedan od najljepših kutaka na planeti Zemlji. Ako Hrvatska ostane bez “strateške dubine”, a to je područje susjedne države Bosne i Hercegovine onda “šaptom pada” i područje Hrvatske od Velebita do Prevlake, kao što je bosanskohercegovačko hrvatsko kraljestvo palo daleke 1463. godine.

Za Hrvatsku je najgora moguća kombinacija unitarna Bosna i Hercegovina s dominacijom muslimanske većine, pojačana migrantskim stampedom.

U tom kontekstu treba promatrati migrantsku krizu koja se danima i mjesecima odvija na granici s Bosnom i Hercegovinom. Nije nepoznata činjenica, a službeno je objavljena da je sedamdeset milijuna migranata moguće očekivati na južnim granicama Europske unije.

Kriza će se nastaviti. A što nudi hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović? Nudi takozvani “humanitarni pristup”, kojega mu je prišapnuo francuski predsjednik Emmanuel Macron. A taj “humanitarni pristup” znači otvoriti kampove, u kojima će migranti zatražiti azil, i kojeg će dobivati tobože jer ‘zadovoljavaju uvjete’. To je jedan monstruozni plan koji se krije od hrvatskih državljana.

Svaka kriza se može zaustaviti ako se ima jasna strategija. Ona se mora imati jer će Hrvatska ponovno biti izložena migrantskom stampedu ne samo na graničnom prijelazu Maljevac, koji je bio samo test na koji će način Hrvatska reagirati te koliko dugo može izdržati jedan nalet. A što ako ti naleti budu na više mjesta i slijedni?

Za to, kao što se može razumijevati Hrvatska uopće nije spremna niti se takav scenario ugroze nacionalne sigurnosti razigrava. Akutualna hrvatska vlast zatvara oči, kao i one njoj predhodne. Jednako tako zatvaraju oči nad činjenicom da će za mjesec dana stranci moći kupovati našu, hrvatsku zemlju, kako bi se ostvarila postavka William Henry “Bill” Gatesa III., kako će do 2035. mnoge države nestati jer će jednostavno biti kupljene.

Slijedom navedenog prijeko je potrebno promatrati i sustavno pražnjene Slavonije i aferu Agrokor i pravno-medijski igrokaz koji se izvodi s Ivicom Todorićem.

Hrvatska da bi se odhrvala stampedu migracija mora prestati slijepo slijediti naputke iz briselske kule babilonske, i primjeniti doktrinu “ježa” kao što su to učinile zemlje Višegradske skupine, Slovenija i Austrija, a djelomično i Italija. Dakle, rješenje postoji.

Danas je godišnjica presude hrvatskoj šestorci u Haagu i samoubojstva generala Slobodana Praljka. Jesmo li već nakon godinu dana zaboravili i na Praljka, kao što smo, čini se, zaboravili i na Zvonka Bušića?

Nažalost, Hrvati brzo zaboravljaju svoje velike ljude, a poglavito istinske domoljube. Kao što smo zaboravili, da izdvojim vojskovođe, admirale Matiju Zmajevića i Janka Vukovića pl. Podkapelskog, feldmaršala Svetozara Borojevića tako ćemo još brže, bojim se, zaboraviti velike hrvatske domoljube Zvonka Bušića i Slobodana Praljka. Prvoga je ‘ubila’ hrvatska antihrvatska politička elita sa svojom nerazumnom politikom, a drugoga pravno nasilje i silovanje istine od strane djeljitelja nepravde haškog sudišta.

Ali kao što je znano istina se može prešutjeti, može i zaobići, može ju se i skrivati, ali jedno što se ne može, ne može se je ubiti. Ako se po Danteu za izdaju domovine ide u najniži krug pakla, u deveti i u posljednji četvrti rov, onda uzvišena smrt za domovinu i istinu vodi čovjekovu dušu u najvišu razinu nebeske hijerarhije.

Svakome je određeno mjesto koje će mu pripasti u jednoj od dvije hijerarhije pa tako i zaboraviteljima Hrvatima ma gdje i kakvi bili.

Davor Dijanović / HKV

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Hodak: HDZ najlakše dođe na vlast nakon mandata SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Gost u Podcastu Velebit je kolumnist i odvjetnik Zvonimir Hodak.

► Što znači ne izglasavanje GUP-a u Gradaskoj skupštini Zagreba? Kakav je to taktički potez koalicijskih partnera HDZ-a i gradonačelnika Bandića?
► Je li na djelu ‘pakiranje Bandiću’?
► Zašto je suradnja s manjinama politička pravovjerna referentna točka za HDZ?

► Je li u Hrvatskoj suveren hrvatski narod ili Ustavni sud?
► Zašto Ustavni sud umjesto Sabora rješava pitanje udomljavanja djece od strane homoseksualnih parova?
► Znači li to da se Plenković nije usudio, nakon političke štete koju je imao s Istanbulskom konvencijom, progurati udomljavanje djece od strane LGBT parova u Saboru?

► Znači li to da Ustavni sud neposredno naređuje svim sudovima da ne poštuju važeći Zakon već primjenjuju mišljenje Ustavnog suda izraženo u donesenoj odluci o udomljavanju djece kod istospolnih parova?
► Kako je Ustavni sud ‘žrtvovao’ Mesića za interese istospolnih parova?

► Kako može biti govor mržnje prokazivanje onih vojnih ili političkih formacija koje su ugrožavale Hrvatsku u Domovinskom ratu?
► Zašto je DORH uložio žalbu na oslobađajuću presudu Damiru Markušu zbog HOS-ovog pozdrava, a zašto je Visoki prekršajni sud prihvatio tu žalbu?
► Treba li na ulazu u Hrvatsku stajati natpis: ‘Ulazite u zemlju u kojoj za zločine protiv nje nitko nikada nije odgovarao’?

► Koliko je jeziv cinizam: ‘Ovdje živi narod čiji veterani zavide onima koji su odmah poginuli’?
► Kakav je to cinizam koji se petokrakom, simbolom pod kojim je vođena agresija na Hrvatsku, diči kao Prijestolnica europske kulture?

► Što znači otvoreno agitiranje za Jugoslaviju i komunizam u Rijeci koja se predstavlja kao Europski grad kulture? Zašto se odbacuju tužbe protiv Pupovca ili Stanimirovića, a siluju one protiv hrvatskih branitelja ili novinara?
► Zašto u HDZ-u imaju praksu munjevitog ograđivanja od svojih članova koji se nađu na nišanu medija?
► Donose li Miroslav Škoro, Suverenisti, Most i ostali koji se okupljaju, alternativu sadašnjem političkom dvostranačju?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Prof. dr. sc. Kristijan Krkač: Stoljeće uništavanja još nije gotovo

Objavljeno

na

Objavio

Portal HKV razgovarao je s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Od 2020. godine prestali ste pisati komentare, kolumne, osvrte, kritike, slikovne viceve itd. Koji je razlog?

Odgovor sam dao u kratkom predgovoru knjige (radne inačice) izvadaka (misli) iz kolumni i komentara „Slutim konje“ (2010.-2020). Možda je najbolje da zainteresirani za odgovor pročitaju predgovor knjige Krkač„Kako slutiš konje?“ (2020:3-12, URL) knjigu, tj. radnu inačicu kao strojopis moguće je „skinuti“ jednim klikom mišem).

Ukratko, razlog je taj što sam ispekao zanat u kolumnistici nakon 10 godina pisanja i objavljivanja. Pisati i objavljivati kolumne na čitanijim portalima, u 10 godina njih više od 1000, oduzima vrijeme i trud. Odabiranje teme, često istraživanje izvora, pisanje i komuniciranje s čitateljima podosta je zahtjevno. Tim više ako vam je mišljenje o stvari u pitanju različito od očekivanih utaborenih stavova. To je temeljni razlog. Bilo je i sporednih, ali oni nisu vrijedni spomena kao ni njihovi protagonisti.

Meni najdraže kolumne, one o sportu, filmu i glazbi nešto je zbog čega je sve skupa bilo vrijedno truda. Kako sam 2010. započeo s komentarima Dinama, drago mi je kako sam 2020. završio s Dinamovim europskim proljećem 2018./2019., eto skoro 50 godina nakon posljednjeg europskog proljeća 1970. koje sam doživio (ako je to moguće) samo iz majčine utrobe.

Izvatke iz priloga objavljivanih prošlih godina prikupili ste, kako se naznačili u prethodnom pitanju, u radni materijal pod naslovom “Slutim konje”. O kojim je konjima riječ i možemo li očekivati tiskano izdanje?

Tiskano izdanje knjige Slutim konje (2020.) teško se može očekivati zbog tehničkih poteškoća objavljivanja (prava na Slutim konjedijelove fotografija i sl.), ali i zbog toga što sve više vjerujem u hibridni tisak koji više naginje mrežnom nego tiskanom. To je oblik koji kaže kako se publikacija objavljuje prvo, središnje i dominantno mrežno (online), a tiskano (papirnato) se objavljuje u tzv. obliku tiska-na-zahtjev (engl. print on demand).

Konji su među starim čovjekovim prijateljima (uz pse i mačke), a i plemenite su životinje. Divlji konji u pokretu su možda najljepša scena životinjskog svijeta. Toliko nezgrapni kad miruju, a toliko uzvišeni u trku. Naslov Slutim konje preuzet je od imena jednog banda (kojeg nisam slušao), ali kad sam prvi put čuo ime pomislio sam – Teško da je moguć bolji naslov knjige. Dakle, ne radi se o tome koji su konji u pitanju, jer svatko će se prepoznati čak i ako nije naveden izrijekom ili slikom, nego o tome kako se slute konji. Osobno mi je rečeno kako ih se može slutiti već 1990., što kao mlad i naivan nisam vjerovao, ali nakon jeseni 1995. Počeo sam i osobno slutiti.

U Magazinu Glasa Slavonije nedavno ste govorili o govoru mržnju na društvenim mrežama, što je vrlo česta tema u javnim raspravama. Kako uopće pristupiti tom problemu, može li bilo kakva regulacija biti rješenje? Eto, ministrica kulture najavljuje nekakav zakon…

Jesam, govorio sam. Evo, ministrica kojoj se za 10 godina nitko neće niti imena sjećati kao što se niti danas nitko ne sjeća tko je bio ministar kulture prije 10 godina, da o 20 i 30 i ne govorimo, najavila je progon i kažnjavanje urednika portala temeljem govora mržnje u komentarima ispod vijesti. Ona kao online kultur-nazi to najavljuje već neko vrijeme jer očito društvene mreže do neke mjere utječu na rezultate izbora i pokreću razne društvene akcije svih političkih provenijencija.

Kao najbrži komentar na tu njezinu izjavu odmah sam postavio njezin tekst i iznad njega dvije fotografije. Na prvoj je bio online članak velikih dnevnih novina koji je o broju prosvjednika protiv notornog poglavara glavnog grada napisao „nekoliko tisuća“, dok je račun, tj. stranica na jednoj društvenoj mreži navela točan broj (utvrđen metodom analize Obuljenfotografija nadzornih kamera) koji je bio veći od 20.000. Za pretpostaviti je kako bi netko mogao staviti takav broj u komentar ispod tog članka u tim novinama i napisati „Neistina, obmana, objeda i laž!“ što bi ministrica vjerojatno okarakterizirala kao govor mržnje i kaznila urednika (što je ovdje igrom slučaja ispravno i čime je tragični ironizam cijele situacije doveden do vlastitog komičnog paradoksa).

Što se tiče pristupanja tom problemu, mislim da ministrica jako dobro zna što radi, tim više jer dolazi iz grada slobode, a i sama je odgojena slobodarski i umjetnički pa samim time direktno krši vlastite deklarirane vrijednosti (primjerice „umjetničku slobodu“) u ime stranačke taktike (ne radi se čak niti o strateškoj odluci, dakle, potez je proziran, trećerazredan i malograđanski). Osobno bih zabranio sve anonimne komentare, tj. one u kojima se identitet komentatora ne može utvrditi (pri čemu je kristalno jasno kako ga se mora tajiti, osim kad ga se temeljem zakona ne mora razotkriti, ali i tad samo onima kojima je to dužnost znati).

Ako želimo komentirati, kritizirati pa čak i političare nazivati „idiotima“ (za što nam velikom koalicijom izabran Ustavni sud RH veli kako smijemo željeti), onda to trebamo činiti pod vlastitim imenom i prezimenom. Onaj tko je osakaćen i sterilan pa samim time i nesposoban javno govoriti u svoje, samo u svoje i u ničije drugo ime, neka šuti i liječi se. Lijek je ovdje. Naime, demokracije i slobode ima dovoljno za sve državljane.

Nedavno ste ponovno kudili hrvatsku filozofiju. Može li hrvatska filozofija na zelenu granu? Koliko Hrvatska uopće ima filozofa koji objavljuju u relevantnim međunarodnim časopisima?

Uskoro će doći vrijeme kad ću i ja dovršiti svoj radni vijek i steći uvjete za mirovinu. Svoj profesionalni filozofski život dosad sam proživio velikom većinom u samostalnoj Hrvatskoj koja u 30 godina svoje filozofske povijesti nije bila Filozofijasposobna raščistiti sa svojom neprofesionalnom, nestručnom, lijenom, neradničkom, aljkavom, površnom, plagijatorskom, totalitarnom i bitno protu-slobodarskom poviješću.

Na svu sreću, a uglavnom zaslugom poticaja mog mentora, učitelja i prijatelja pokojnog prof. dr. sc. Ivana Macana, okrenuo sam se međunarodnim filozofskim kružocima. Uvijek sam težio objavljivati u što kvalitetnijim europskim i svjetskim časopisima jer tamo su recenzenti kvalitetniji i na koncu bi moji tekstovi, zahvaljujući njima u prvom redu, ali ne samo njima nego i kolegama s kojima sam neformalno raspravljao, redovito bili kudikamo kvalitetniji što se na koncu vidi i po barem nekakvoj citiranosti, a to nije uvriježena tuzemna praksa.

Ne znam točne podatke, ali od oka Hrvatska ima oko 120, možda oko 130 filozofa (na čak 7 studija i jednom institutu odvojenom od svih tih studija). Od tih 120, njih oko 15-20-ak ima određen relevantan broj citata svojih radova uglavnom objavljenih u solidnim svjetskim časopisima i kod dobrih ili najboljih svjetskih nakladnika (njihov broj citata usporediv je s usporedivim kolegama u EU). Ostalih oko 100 nemaju niti to. Time je tuzemna filozofija vjerojatno najgora u EU. Mlađe generacije su bolje od starijih. No, tko su osobe koje vedre i oblače tuzemnim filozofskim Mordorom i to financijski, kadrovski i akademski? To su dobrim dijelom ljudi koji su do 1990. bili marksisti, od 1990. Filozofijkado recimo 2000. bili su nacionalisti, a otad do danas su sve i sva, a najporaznije je to kako su odjednom čak i katolici (stariji među nama sjećaju se njihovih nemušto-ulagivačkih izlaganja na simpozijima 1990. i 1991.).

Osobno sam međunarodne filozofske rezultate ostvario radeći na privatnoj ne-filozofskoj instituciji od 2003. godine (ZŠEM-u). Na njoj mi je omogućeno nesmetano bavljenje filozofijom, potican sam na objavljivanje svake godine u što boljim časopisima, na gostujuća predavanja na sveučilištima Europe i na sudjelovanja na svjetskim konferencijama i simpozijima. Ako imate mjerljive rezultate, onda vas se potiče i šlus.

Hrvatska ima vrlo dobrih filozofa najviše za 1 studij filozofije i u sklopu njega postojeći institut (po naravi posla ljudi s instituta su kakvoćom najbolji). Taj bi studij trebao biti obvezno na hrvatskom, engleskom i možda dijelom na njemačkom jeziku. Tad bi bio europski relevantan. No, kako bi se do njega stiglo potreban je pravedan i transparentan sustav natjecanja, poput nekog eksperimenta. Napraviti top ljestvicu filozofa prema mjerljivim radnim učincima (članci, poglavlja, radovi sa simpozija, natuknice u enciklopedijama, knjige, kakvoća nastave, mentoriranja, sudjelovanja u administrativnim poslovima institucija, časopisa, konferencija, uredništva itd.). Tad bi za par godina imali polazište za utvrđivanje kakvoće i otud bi se isplatilo krenuti.

Na Vaše konkretno pitanje o konkretnom broju filozofa koji su visoko citirani temeljem radova u svjetskim časopisima i kod svjetskih nakladnika odgovor ne znam. Ne postoji niti jedna baza podataka iz koje bi se moglo vidjeti što su sve svi koji mogu i žele dokazati kako su hrvatski filozofi objavili u razdoblju recimo jedne godine, gdje, kakva je kakvoća te publikacije i kolika je citiranost tih radova. Ukratko i ako je omjer blizak istini, poražavajuće je kako Republika Hrvatska drži shodnim javnim novcem financirati i preostalih 80% jednako kao i recimo 20% najboljih.

Ne bih više o toj temi ako ne moram, jer sam pomalo rezigniran. Ako bih trebao reći kome imam zahvaliti svoje Wittgensteinbarem nekakve rezultate, uz spomenutog učitelja i instituciju na kojoj radim, prije svega bih u području filozofije Ludwiga Wittgensteina istaknuo neke stručnjake iz filozofije (pokojni E. J. Lowe, N. Rescher, N. Goodman, P. Hacker, J. Klagge, D. Richter, J. Schulte pa i Wittgensteinov učenik pokojni prof. W. Hijab da spomenem neke) koji su me redovito poticali, savjetovali i podržavali u bavljenju mojim suludim temama o Wittgensteinovoj filozofiji, a isto tako stručnjake u poslovnoj etici i korporacijskoj društvenoj odgovornosti (N. Bowie, M. Velasquez, R. E. Freeman i D. Crowther da spomenem samo neke starije kolege), pri čemu sam od tuzemne filozofske zajednice rijetko kad doživio ikakvu pa i najmanju reakciju. Bio bih nepošten kad ne bih spomenuo kolege iz austrijskih i njemačkih Društava L. Wittgensteina i engleskih kolega iz Mreže za istraživanje društvene odgovornosti jer su njihova susretljivost i suradnja vrlo važne.

Jedino što mi preostaje, a s obzirom na današnje stanje tuzemnog mudroljublja, jest da pokušam, kako mi je učitelj više puta napomenuo, odgojiti učenike koji će biti bolji nego što sam ja bio u njihovoj dobi ili iza sebe ostaviti ljude bolje od sebe samog. To je solidno mjerilo profesionalnosti i rezultata rada.

Na političkoj sceni u posljednje vrijeme imamo jednu čudnu pojavu da netko političarima stalno „podmeće“ nekretnine. Kako gledate na to čudo? Na Zapadu nekoliko naraštaja stječe bogatstvo koje neki domaći „poduzetnici“ steknu za nekoliko mjeseci. Jesmo li zemlja čudesa?

Nemam osobitog komentara na tu pojavu, a niti visoko mišljenje o privatnom vlasništvu koje nadilazi ono koje omogućuje čovjeku da živi pristojno, radi profesionalno i lege artis i ostvari svoje privatne životne ciljeve u skladu sa Nekrtninesvojim talentima, znanjem, iskustvom i rezultatima (dakako tu su i hobiji) koji su pak rijetko takvi da nadilaze stvarne sposobnosti. Tad se nazivaju perverznim ambicijama koje su „smrt misli“ kako je pisao prije spomenuti Wittgenstein.

Nedavno je moj kolega sa ZŠEM-a na TV-u jasno rekao na kako je Hrvatska „socijalistička država“ jer se u njoj preko 80% poslovanja na neposredan ili posredan način odvija u suradnji s državom, državnim i javnim institucijama, lokalnom samoupravom i kompanijama koje su u nekom dijelu u vlasništvu države. Na to treba nadodati kako ne postoji zakon o podrijetlu imovine i kako još uvijek nitko zbog imovine koja po nekoliko desetaka puta nadilazi sva moguća primanja nije završio u zatvoru na recimo 40 godina.

Ovdje se radi o poricanju, negiranju i odbijanju same zamisli privatnog vlasništva, također ostvarivanja zarade vlastitim profesionalnim radom na slobodnom tržištu (barem tamo gdje bi ono blagotvorno djelovalo na društvo) i na koncu radi se o poricanju čovjeka kao slobodnog, o poricanju elementarne, minimalne i dostatne ljudskosti (kako bi govorio prof. H. Frankfurt).

U svemu tome čudi me kako to da se tako malo krade od tih kradljivaca (uglavnom javnog novca, imovine i vještina), jer naime, ako je krađa po definiciji otuđivanje nečijeg vlasništva ili usluga, onda krađa od kradljivca nikako ne može biti krađa. Ona jest nešto, ali zasigurno nije krađa.

Klijentelistički sustav kakav je formiran u Hrvatskoj s jedne strane stvara neslobodne ljude koji ovise o partijskim i kojekakvim drugim vezana, a s druge strane ta nepravda tjera brojne ljude iz Hrvatske. Vidite li mogućnosti da dođe do demontaže toga sustava? Je li tu pravosuđe jedan od ključnih faktora za reformiranje?

Hrvatska je sustavno uništavana 30 godina (točnije 100, ali to je druga priča). Oni koji broje od 1995. ili od 1998. pogrešno broje jer i u tom razdoblju zbivala su se uz izvanjska agresorska uništavanja pod njihovom dimnom Lobiranjezavjesom i unutrašnja uništavanja. Mit o tome kako se ništa nije imalo za spasiti i kako je sve to bila tekovina revolucije razbija se time kad se pogleda kad je nastalo preko 50% hrvatskih kompanija, tj. prije 1945. godine nakon koje su mahom gospodarski degradirane. OK, budimo snošljivi pa brojimo od 1998. Što je otad učinjeno i kamo smo dospjeli 20 godina kasnije? Primjerice do toga da nam Europa financija, a Kinezi grade Pelješki most koji mi nazivamo svojim samo zato što je na našem teritoriju. Sami ga nikad ne bismo izgradili ili možda bismo poput primjerice bolnice u Blatu. Hrvatska je mršavi pas.

Demontaža? Nisam siguran. Uskoro će se Austrija otvoriti za državljane RH i zbog mnogih razloga, poput onog koji kaže kako je Gradec (Graz) na sat i pol vožnje od Zagreba, treba očekivati iseljavanje još najmanje 50-100.000 ljudi čak i prije parlamentarnih izbora, a ako će to biti slučaj, onda je veliko pitanje tko će demontirati, što, čime i na koncu konca koga? Štetočine na vlasti u zadnjih 30 godina kojima ne oskudijevamo dovele se do situacije političke autofagije i bratoubilačkog rata. Sustav bi se mogao urušiti. No možda je i to naivno, jer kako se može urušiti nešto što nikad nije niti sagrađeno na zdravim pa cijelo vrijeme stoji na staklenim nogama?

Pravosuđe? Ne znam. Znam kako je Hrvatska 1990. u svijetu imala globalno uspješnih gospodarstvenika, pravnika, sudaca, odvjetnika, ljudi u medijima pa i političara, da ne govorimo o znanstvenicima, liječnicima, umjetnicima itd., koji su sve te tuzemne totalitarne sustave i mehanizme mogli barem početi postavljati na zdrave noge demokratske i Crnotržišne slobode, profesionalizma i mjerljivih učinaka profesionalnog rada, ali nikad nisu pozvani ponudama koje nisu mogli odbiti, nikad nisu došli, a ako i jesu, uglavnom su teško požalili i otišli.

Stoljeće uništavanja (1918.-2018.) još nije gotovo, a pitanje je hoće li uopće svršiti prije nego što preživi i posljednji državljanin RH i to ne metaforički nego de facto, jer ako se iseljavanje nastavi postojećim ritmom i tempom oko 2050. primjerice Osijek će imati 0 (nula) stanovnika i „Niti jedno dobro djelo neće ostati nekažnjeno.“. Ako 20. st. brojimo od 1918. do 1989., onda je Hrvatska zemlja 21. stoljeća pri čemu je urbano zapela u 20-om, a ruralno u 19-om, a ljudi 21. stoljeća planski su i s predumišljajem nepozvani, potisnuti i otjerani. Sjećam se posljednjeg punokrvnog optimizma ljeta Gospodnjeg 1995. kad je bio trenutak da se pokrenu stvari i postave na zdrave noge što su neki i predlagali, a što je odbačeno. Ovo što danas kao i posljednjih 25 godina gledamo obračun je posljedica te propuštene prilike.

Dopustite da završim kako sam i počeo. Nadomještanje tog optimizma drugim oblicima, surogatima i zakrpama e kako se ne bismo trebali suočiti s time tko smo i što, poput uspjeha u sportu (jedinog međunarodno kontinuiranog uspjeha u 30 godina), dvostruko je pogrešno. Prvo, to je pogrešno jer Hrvatska nije sportska nacija nego nacija pretilih državljana (između ostalih i adolescenata) koji previše sjede, ne kreću se, jedu jeftino i/ili nezdravo i na koncu će završiti kao kardiovaskularni bolesnici kao i njihovi roditelji, ali samo ako daju sve od sebe, najmanje 110%. Drugo, to je pogrešno jer se time pokazuje bitno nesportski i anti-sportski duh, duh aktivnosti, natjecanja, zabave i joie de vivre, ali i patologija poistovjećivanja sportskog uspjeha s nacionalnim uspjehom čime se potiskuje činjenica kako smo nacionalno neuspješni i istovremeno se maše sa sportskim uspjehom za koji su u 95% slučajeva zaslužni ili pojedinci svojim osobnim odricanjem ili sportaši koji su postali to što jesu izvan te iste sportske Hrvatske, a ne u njoj, piše HKV.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari