Pratite nas

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

Objavljeno

na

Razgovor s admiralom Davorom Domazetom Lošom, geostrategom i publicistom

Prijepori oko tzv. Marakeškog sporazuma, migrantska kriza, kultura smrti na tzv. Zapadu, odbacivanje kršćanskog naslijeđa Europe, islam u Europi, hrvatska pozicija u Bosni i Hercegovini i općenito hrvatski položaj u aktualnim geopolitičkim previranjima samo su neke od tema razgovora Davora Dijanovića / HKV s admiralom Davorom Domazetom Lošom.

Migrantska kriza u posljednje je vrijeme ponovno u fokusu politike i medije, ponajprije zbog tzv. Globalnog kompakta koji su do sada odbacile SAD, Australija, ali i Austrija te zemlje Višegradske skupine. Što se po Vama nalazi u pozadini tog dokumenta?

Jednostavno i jasno rečeno takozvana “migrantska kriza” je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe, odnosno ono što je još od njega ostalo. Sve ostale priče su smišljena magla.

Plan su osmislili vladari iz sjene, Colemanov “komitet 300” ili kako se u zadnje vrijeme popularno govori “duboka država”, a u djelo provode raznorazni Soroši, trilateralisti, bildeberzi, komiteti, komisije, međunarodne organizacije, raznorazne sveprisutne nevladine udruge i brojna vojska medijskih jurišnika.

O tom je planu još daleke 1922. godine progovorio Richard von Coudenhove Kalegri, visoko rangirani mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe zborivši o tome da će čovjek budućnosti biti mješanac.

Po njemu današnje će rase i kaste zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda iščeznuti, a nastat će nova euroazijsko-negroidna rasa, vanjštinom nalik staroegipatskoj, pri čemu će raznolikost naroda biti zamijena raznolikošću pojedinaca.

Da bi se taj plan ostvario na globalnoj razini prijeko je potrebno razoriti Europu i njezin kršćanski identitet. Europa je svojom krivnjom postala lak plijen ovog i ovakvog sotonskog plana.

Slijednim revolucijama počevši od francuske, preko buržuarske, talijanskog risorgimenta, turskog genocida nad Armencima, boljševičke, takozvanog španjolskog građanskog rata, šezdesetosmaških prevratničkih godina i seksualne revolucije do današnje “bijele revolucije”, nestajao je dio po dio njezinog kršćanskog identiteta.

Svim tim revolucijama, “građanskim ratovima” i ideologijama zla komunizmom, fašizmom i nacizmom, a danas militantnim liberalizmom, Europa je, unatoč materijalnom boljitku, programirano dovedena u stanje praznine.

Europa još donekle ima kakav takav vanjski izgled, a i to ne zadugo, a unutra, u svojem duhovnom biću, ona je prazna mješina. Europa je ostala bez nade i to je njezin današnji najveći problem, ali ne i nerješiv.

Bez nade Europa ostaje padom Berlinskog zida. Naime, totalitarni komunistički režimi Srednje i Istočne Europe ne slučajno slijedno padaju upravo na dvjestotu obljetnicu Francuske revolucije.

Zar taj događaj odmah nije prozvan “bijela revolucija”. Prisjetili se veliki meštri misli Lava Trockoga da revolucija može biti i neprekidna, a u toj novoj revoluciji glave se ne moraju sjeći, ali se glave mogu učiniti suvišnima.

Istina jest da se okončalo vrijeme krvavih prevrata – bez prolijevanja krvi i sukoba, barikada i giljotina, logora i mučenja – ali se duh Francuske revolucije nastavio u drugom obliku. Od te 1989. prevratnički duh mutira i nastoji vladati, daljnjim raskršćanjenjem i potpunom sekularizacijom Europe, pomoću militantnog liberalizma, nove ideologije bezboštva.

Zato je u odgovoru na ovo pitanje prijeko potrebno prisjetiti se da su, te 1989., francuski znanstvenici i frankofili pozdravili dvjestotu obljetnicu Francuske revolucije pjevajući Requiem za revoluciju. Zar nije Franҫois Furet te godine proglasio da je Francuska revolucija započeta 1798. konačno završila?

Zar je nepoznato da su ideolozi “bijele revolucije”, sa Sorosem na čelu krenuli u otvoreno financiranje medijskih prerušenih komunističkih pulena?

Zar vrhunac institucionalne pobjede sljedbenika “bijele revolucije” nije izbacivanje spomena kršćanstva iz teksta europskog Ustava?

Zar je nepoznata sustavna američka antikršćanska histerija koja se kroz film, glazbu, nove paradigme o čovjeku i ženi, o ljudskim pravim i čudnovatoj demokraciji nastoji krstarećim raketama i ostalim ‘pametnim oružjem’ nametnuti cijelom svijetu?

Duhovna je praznima Europe širom otvorila vrata da pripremljena migrantska stampeda, uz pomoć praznoglavih i poslušnih europskih političara i vatikanskog smušenjaka mogu bez velikih poteškoća prodirati u europsko ozemlje sve laponskih pustopoljina.

Pred nama i uz našu veću ili manju ogluhu događa se nestanak europskih država i europskih naroda kako bi se sutra stvorila ona Kalergijeva euroazijsko-negroidna rasa. To je pozadina onoga što se zove “Globalni kompakt”.

Taj “kompakt” nije ništa drugo nego ugovor s đavolom kojim se želi ukinuti granice suverenih država. I to je surova istina koju nam hrvatska vlada s briselskim poslušnikom Andrejem Plenkovićem na čelu nastoji skriti.

U općoj kakafoniji medijskih obmana oko Marakeškog sastanka ipak postoji tračak nade. Raduje što su Sjedinjene Države (čitaj Trump), Australija, Austrija, zemlje Višegradske skupine, Bugarska i Švicarska rekli ne. Na pouku nerazumnicima i slijepim poslušnicima, suverenizam nije i ne može biti mrtav.

Svi su današnji europski političari više ili manje pijuni

Zagovornici nekontroliranih migracija uglavnom se pozivaju na humanitarni argument, ali i na pomanjkanje radne snage u Europi. Zašto se, međutim, posve zanemaruje sigurnosni aspekt i pitanje ugroze identiteta?

Svojedobno je George Orwell postavio pitanje: “Kako se može razgovarati s budućnošću?” I odgovorio: “Po prirodi to je nemoguće. Budućnost će ili sličiti na sadašnjost, ili će se razlikovati od nje.

Naslijeđe čovjekovo ne prenosi se priopćavanjem svojih misli nego čuvanjem duhovnog zdravlja.” Upravo tvoritelji sintagmi o humanitetu i potrebitoj radnoj snazi su oni koji svim silama nastoje uništiti duhovnost, a time i čovjeka kao sliku Božju. Oni su najgori antihumanisti u ime humanizma.

Oni su ti koji na tragu Orwella priopćavaju svoje misli u obliku rezolucija i preporuka čime sustvano vode rat protiv duhovnog zdravlja europskih naroda, njihova kršćanskog identiteta.

Obmana je njihovo glavno oružje, a raznorazne frazetine ubojito streljivo. Vrijedno se podsjetiti kao je usvojen Lisabonski ugovor. Taj dokument, što bi bilo posve razložno i opravdano, nije poslan na referendume kako bi se u najdemokratskijem postupku očitovala volja europskih naroda. Znali su oni dobro da bi ovakav Ugovor europski birači odbacili, pa su odlučili zaobići ih.

Umjesto da na referendumu osluhnu bilo naroda, izabrali su obmanu i odlučili da se Lisabonski ugovor potvrdi u parlamentima država članica. Od tada postoji veliki rascjep između europskih naroda, i “vlasti bez lica” u briselskoj kuli babilonskoj.

Ustrajno ustrajavaju na geslu što je ga je izrekao jedan od ‘otaca’ Europske unije, Jean Monnet ustvrdivši: “Nije bitno znati kamo se ide, nego ići.” Dakle, europski narodi ne znaju ni kamo se ide, niti znaju putove kojima se ide. A morali bi znati.

Naime, sve je zapisano u Povelji Europske unije. U njoj se do krajnosti ističe individualizam i doslovno stoji: “Svaki pojedinac ima pravo na slobodu mirna okupljanja i na slobodno udruživanje na svim razinama, to jest političkome, sindikalnom i građanskom području, što uključuje pravo svakog pojedinca da zajedno s drugim osnuje ili se pridruži udrugama za obranu vlastitih interesa.”

Sintagmom “svaki pojedinac” u svojoj biti Povelja priznaje ista prava i vlastitim građanima i strancima. Dakle, nema razlike između osoba koje legalno borave na teritoriju država Unije od osoba koje se tu nalaze iz nekih drugih razloga. Na taj način odredba izjednačuje činjenično stanje s istinskim subjektivnim pravom, kao što je državljanstvo.

Zanemarujući nacionalno državljanstvo, Povelja tako izjednačuje Europljane i strance, zakonite i nezakonite migrante. Marakeškim summitom to se nastoji potvrditi, a države potpisnice politički i pravno obvezati. To će širom otvoriti vrata da europsku kršćansku civilizaciju preplave narodi jedne druge civilizacije, u europskom slučaju to su pripadnici pretežito islamske.

Europa novom ‘kulturnom revolucijom’, ili terorom frazetina tipa lažnog humaniteta i novih radnih mjesta, klizi u nešto što će je dovesti da će nacionalna suverenost biti predana u ruke nadnacionalnoj pravnoj vlasti.

To pak znači da nova postmoderna prava nemaju ništa zajedničko s tradicionalnim, nego im se suprotstavljaju. Nova prva i nove vrijednosti zamjenjuju one stare koje su se temeljile na naravnom pravu.

Proizvesti novu Europu koju će tvoriti za stolom stvorena umjetna prava, ponavlja se tragična namjera prosvjetitelja i ‘ustavotvoraca’ Francuske revolucije i ostalih revolucija koje su Europu preorale do neprepoznatljivosti.

Prijeko je potrebno napomenuti da strateška zamisao o preseljenju stanovništva traži i operativne snage za njezinu provedbu, kako to poučava vojno umijeće. Te operativne snage čini agentura koja je razvijena diljem svijeta i u svim europskim zemljama.

Radi se o milijunima i milijunima klonova, upravo onako kako je to George Orwell zapisao u 1984., koji za novac rade protiv svojih najbližih, svoje države i svog naroda. Ti plaćeni, ideološki zastranjeni doušnici, socijalisti, liberali, internacionalisti, sekularisti, ljevičari i ini ‘isti’ kao krpelj su se prilijepili na kožu, ali i na dušu naroda, nemilice sišu krv i duh posredstvom medija, često i za tričavih ‘pet minuta slave’.

Njih se vrbuje po svim institucijama, ali još više se stvaraju na sve(učilištima) koja su nadzirana i u kojima se po principu turskog ‘danka u krvi’ stvara postroj novovjekih janjičara.

Nakon što završe ispiranje mozga, šalje ih se nazad, među svoj narod, da bi ovi, oboružani ideologijom bezboštva, kao sluđeni udarali po svemu što je nacionalno i domoljubno, što je Božje i što je Kristovo.

U tim obrazovnim laboratorijima (recimo Filozofski fakultet i Fakultet političkih znanosti u Hrvatskoj) stvara se tako postroj bezličnih ljudi, bez duha i morala, oboružanih sarkazmom, licemjerjem i mržnjom prema vlastitom narodu.

Europa živi vremena krivokletnika, novih janjičara, zbunjene mladeži, ispraznih političara, koji će vjerno i podanički služiti, na primjer briselskoj kuli babilonskoj, vjernije nego robovi u nekadašnjem Egiptu ili Rimu. Čast izuzecima, svi su današnji europski političari više ili manje pijuni.

Posve se zanemaruje i „kultura smrti“, inaugurirana nakon tzv. šezdesetosmaške revolucije koju je intelektualno pripremila neomarksistička Frankfurtska škola. Može li Europa uopće preživjeti ako će u glavama Europljana i Europljanki i dalje prevladavati protuživotni stav?

Nedvojbeno je da je današnju “kulturu smrti” koja hara nekada kršćanskom Europom pripremila neomarksistička Frankfurtska škola.

U onome u čemu je Lenjinova revolucija doživjela neuspjeh, revolucija što je šezdesetih godina 20. stoljeća izbila na sveučilištima doživjela je uspjeh. Ta je revolucija po zamisli njezinih tvoritelja imala za cilj uspostaviti novu pseudoreligiju poslije nazvanu New Age.

Od tada, pa do 2000. neprihvatljiva kultura, u biti antikultura, iz šezdesetih postala je dominantom kulturom zapadne civilizacije. Što su rezultati te revolucije sto sedamdeset devet godina nakon one jakobinske? Njezine nositelje, program, doktrinu djelovanja i učinke u uznemirujućoj knjizi Smrt zapada dao je Patrick J. Buchanan.

Fašizam i nacizam su odavno razotkriveni i osuđeni. Komunizam pak nije iako je jednako zočinačka ako ne i zločinačkija ideologija.

Žal za marksizmom, pa i komunizmom s humanim licem, kako se to nazivalo, ostalo je duboko ukorijenjen. Informatizacija i robotizacija nisu izmijenili bit represije, samo joj je suvremenost multiplicirala ubojitost unatoč drukčijem “bezazlenom obliku”.

Krajnji cilj današnje “bijele revolucije” je: uništiti domoljublje, ubiti ljubav prema domovini, demoralizirati, razoriti, izvrgnuti vrjednote ruglu.

Povijest nakon tog neravnopravnog boja više ne ujedinjuje, ne nadahnjuje, nego sve nas deprimira i dijeli na potomke žrtava i potomke zločinaca iz prošlosti, koji se samo mrze. Ta formula je univerzalna i jednako se odnosi i na Ameriku i na Europu, a o zemljama “trećeg svijeta” da se i ne govori. Hrvatska je u toj destrukciji iako malen u mnogočemu značajan kamenčić.

Gdje je izvor tog današnjeg zla? S pravom se nalazi u Frankfurtskoj školi koja je desetljećima obavlja preodgoj mladeži. Nastala je 1923. kada je mason i agent Kominterne György Lukács, osnovao filozofski krug oko instituta marksizma na Frankfurtskom sveučilištu.

Njegova knjiga Povijest i klasna svijest donijela mu je slavu marksističkog teoretičara koji nadvisuje i samog Marxa. “Revolucionarno razaranje društva smatrao sam jedinim rješenjem” rekao je Lukács, i dodao: “Prevrat vrijednosti u cijelom svijetu ne može se dogoditi ako revolucionari ne unište stare vrijednosti i ne stvore nove.”

Lukács je svoje “demonske” ideje, kako ih je sam nazvao, upregnuo u, kako je kasnije rekao, “kulturni terorizam”. Dakle, zapadna civilizacija, a Europa poglavito danas živi vremena kulturnog terorizma u biti terorizma antikulture.

Kasnije će se Lukácsu pridružuju Theodor Adorno, Wielhelm Reich, Erich Fromm. Bježeći pred Hitlerom u Ameriku prenose novu razarajuću ideologiju.

U Sjedinjenim Američkim Državama u njihov “unutarnji krug” odabranih ulaze Antonio Gramsci, Max Horkheimer, Herbert Marcuse, i svaki od njih je imao svoju zadaću, koja se pedesetak godina kasnije očituje u nekoliko osnovnih postavki: pad nataliteta u zapadnoj civilizaciji, masovno (nekontrolirano) useljavanje pripadnika naroda drukčije boje kože, vjere i kulture, što mijenja osobine Zapada, prevlast protuzapadnih kultura, te raspad država i bijeg vladajućih elita u “svjetsku vladu”, čija pojava označava kraj država-nacija.

Svaki od sudionika Frankfurtske škole stvarao je svoj dio cjelovitog modela. Jedan od glavnih protagonista te škole Antonio Gramsci, smatrao je da će se uspjeh postići infiltracijom u zapadne institucije, a sve pod krinkom marksističke revolucije nazvane kulturnom.

U njegovim “Bilježnicama iz zatvora” nalazi se glavno načelo doktrine novog prevratništva – inverzija. Ono u Gramscijevoj interpretaciji glasi – umjesto da se najprije osnuje vlast, a onda nameće kulturna revolucija, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrela kruška.

Da bi se to ostvarilo smatrao je Gramsci potreban je dugotrajni pohod na institucije – umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise. Ako bi netko ukazao i (ili) se suprotstavio takvom djelovanju, njega odmah (a to je već Lenjin u svojim knjigama naznačio) treba etiketirati kao fašista, nacistu, antisemita, umno poremećenu osobu, homofoba, ksenofoba…

Drugi kamenčić u mozaiku pohoda na institucije bio je plan Herberta Marcusea o zaposlenosti u institucijama. Onima koji su vas primili i zbrinuli, najbolje je odgovoriti mržnjom, poučavao je taj mason. Doktrinarno načelo inverzije za Marcusea je bio temelj djelovanja u razaranju društvenih vrjednota.

Naime, on je polazio od teze da političke snage moraju djelovati tako da uvijek niječu postojeće stanje. Tako je i Hegelovu dijalektiku, u smislu njezina marksističkog obrata, smatrao izvanrednim oružjem, jer se pomoću nje uvijek može ostvariti postupak kritične negacije neposredno danog.

Za Theodora Adorna prvo što treba razoriti je obitelj koja je po njegovom učenju leglo fašizma, jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi. Sustavni propagandni, ne samo medijski napadi na obitelj uvelike su pridonijeli krahu obitelji. Danas, kako napisa Patrick J. Buchanan milijuni žena zapadne civilizacije osjećaju feminističku odbojnost prema braku i majčinstvu.

Budući da su prihvatile Marcuseovo ‘Načelo zadovoljstva’ udaju su ostavile po strani. Kontracepcija, sterilizacija, pobačaj i eutanazija, četiri su jahača ‘kulture smrti’. Pilula i kondom postali su srp i čekić nove kulturne revolucije. Novo gradivo kulturne revolucije sastoji se u tome kako bi se umove djece odvojilo od umova roditelja i otrgnulo djecu od njihova naslijeđa..

Teorijska ostavština “Frankfurtske škole”, između ostalog je i revolucionarna 1968. i njezin – marš kroz institucije. Diljem zapadnog svijeta ne prestaje bacanje kamenja na institucije vlastitih država.

Hrvatska je na samom vrhu tog procesa. Mukotrpno i uz velike žrtve u obrani od agresije izgrađene institucije Hrvatske države, od siječnja 2000. postat će prve žrtve novih (starih) revolucionara u njihovom poimanju demokracije.

Pod udar račanovsko-mesićevskog juriša na hrvatske institucije stradat će redom: obavještajne službe, policija, vojska, školstvo, sveučilišta, kazališta, društvo književnika, radio, televizija, i naposljetku pod udar došla je i Katolička crkva. Za razliku od šezdesetosme danas su bacači kamenja u tim istim institucijama, često na visokim funkcijama.

Hrvatska je posebnost i u tome što je utjecaj Frankfurtske škole bio najjači među praksisovcima, svojevrsnim disidentima od Komunističke partije Jugoslavije. Njihov tobožnji otklon od Staljina i Lenjina, bila je samo inverzija varljivih lažnih oblika njihova učenja, ali s istim utemeljenjem i željom za istim ishodom.

Europa može preživjeti i ovu revoluciju, ili ispravnije rečeno može joj se odhrvati ako, kao što reče Sv. Ivan Pavao II.,

“ponovno otvori vrata Kristu”.

Presude kršćanskoj Europi

Koliko je današanje stanje u Europi posljedica odbacivanja kršćanskog naslijeđa?

Današnje kaotično stanje Europe je izravna posljedica odbacivanja kršćanskog naslijeđa. Sekularizirana Europa, kojom nastoje ovladati briselski otuđeni birokrati slijedi trag potpunog laicizma.

Križ

Laicistička Europa nije ništa drugo nego pristalo ime za jakobinsku, marksističku, liberalističku, postmarksističku, antiklerikalnu, antikršćansku i ateističku Europu.

Uzalud su Vatikan i Sveti Otac, te biskupi svih europskih zemlja prosjačili “za vizu i dozvolu trajnog boravka” Boga u europskom Ustavu. Sljedbenci “Frankfurtske škole” milosrđe kao krepost ne poznaju, zato su tako nemilosrdni i sarkastični.

Njima ustav i ne treba jer oni stvaraju naddržavu, bez pravde, naroda i Boga. Cijela igra oko europskog ustava, a danas oko Istanbulske konvecije i takozvanog Globalnog kompakta je u tome da se pomoću njih legalizira progon Krista iz Europe.

Da sve bude jasno do kraja, i Europski ustav i Istanbulska konvencija i Globalni kompakt su zakonski dokumenti (certifikati, ugovori) presude kršćanskoj Europi. To je njihova prva svrha. Sva nastojanja da se sačuvaju “kršćanske vrijednosti u Europskoj zajednici” Sizifov je posao jer na suprotnoj strani su “nevidljive sile” koje u duhu naučavanja frankfurtske škole teže redefiniranoj “panreligioznosti”.

Još se uvijek mnogi Europljani, a poglavito kršćani nadaju kako će prevladavati uvjerenje i svijest o tome da je “Europa ipak nešto više od zbroja nacija i država europskog kontinenta i nešto daleko više od jedne podvrste suvremene međunarodne zajednice”. Nada ili plan? Tko će pobijediti?

Ujednačena Europa kao ekonomski imperij, “talionica naroda i kultura”, koja vodi brigu samo o boljim materijalnim uvjetima života, ona koju neki mislioci i analitičari vide kao sofisticiranu totalitarističku tamnicu duha i stratište dostojanstva osobe ili Europa koja je kroz moga stoljeća bila ne samo “zemlja kršćanstva”, nego se ona poistovjećivala s kršćanstvom?

Za sada je u trenutnoj prednosti “njihov” plan, jednostavno zato što je na djelu posljednjih dvjestotrideset godina, ali to je samo jedna desetina od Kristove Europe i zato bitka još nije riješena.

Većina doseljenika su muslimanske vjeroispovijesti, a još je Alija Izetbegović u Islamskoj deklaraciji reako da „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija“. Jesu li „gospodari kaosa“, kako ste ih svojedobno nazvali, nesvjesni mogućih posljedica masovnih migracija ili, zapravo, žele ciljano proizvesti „kontrolirani kaos“?

Alija Izetbegović nije rekao ništa novo o naravi islama. On je samo citirao jedno od njegovih načela da nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava.

Danas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, milijuni i milijuni ljudi zapadne civilizacije, od Europe do jedne i druge Amerike, ne znaju baš mnogo o islamu. To je razumljivo jer se nisu s njime susreli. Uvjereni su da je on negdje tamo daleko, strano, i da je, ionako, samo neka religija koja ih se ne tiče. A on je najizdržljiviji neprijatelj što ga je kršćanska, odnosno zapadna civilizacija ikada imala.

Danas kada se ratovi vode asimetrijom, postao je opasan, možda opasniji nego ranije kada je nastupao simetričnim oblikom rata.

Opasniji je zato jer ovaj put ne napada oružanom silom nego terorizmom i demografskom ekspanzijom. Za takav oblik rata, poglavito Europa, ne samo da nije pripravna, nego njezini vodeći političari uopće ne razumiju što se događa.

To njihovo nerazumijevanje proizlazi iz ideologije militantnog liberalizma koja je preplavila Europu uništavajući četiri temeljne vrjednote na kojima počiva zapadna kršćanska civilizacija, a to su čovjek kao slika Božja, obitelj, domovina i vjera otaca.

Europljani, obezglavljeni slijednim revolucijama, a danas onom “bijelom”, kao ekstremom Francuske revolucije, ostaju zaslijepljeni parolama o ljudskim pravima i lažnim humanizmom. Oni ne znaju, ili ne žele znati, da je islam vanjska hereza kršćanstva i judaizma, i koja kao druge hereze s vremenom ne slabi i ne nestaje.

Gledajući iz perspektive fenomenologije religija, islam se, uz sve dobre i pozitivne sastavnice, prije svega iskazuje kao revolucionarni pokret koji snažno propovijeda čisti monoteistički teizam, a istodobno se iskazuje kao pokret koji se definitivno i nepomirljivo želi obračunati s kršćanstvom i kršćanskom vjerskom tradicijom.

Na ovim premisama počiva islamski stav prema kršćanstvu. Zbog svojega kristološkog i trinitarnog vjerovanja islam je kršćane svrstao u kategoriju nevjernika, odmetnika, pogana. To je presudna činjenica za povijesne odnose islama i kršćanstva tijekom stoljeća. I to je ono o čemu je u Islamskoj deklaraciji govorio Izetbegović.

Za razliku od unutarnjih hereza kršćanstva, islam kao vanjska hereza nije nestao. Naprotiv, itekako je živ i uživa strogu odanost, i neupitnu vjernost milijuna ljudi od Atlantika na zapadu do Inda na istoku, a da se ne govori o raštrkanim zajednicama diljem Dalekog istoka, sve do Filipina.

Ova činjenica neizostavno upućuje na pitanje u ovom smislu – Je li se islam, po treći put, vratio da dotuče Europu, ne simetričnim, nego asimetričnim nastupanjem? Tragom ovog pitanja postavlja se i jedno drugo pitanje – Hoće li europske zemlje, još uvijek nominalno kršćanske, napokon urbi et orbi objaviti kako treći rat islama protiv Europe nesmiljeno bjesni.

A što usnuli Europljani rade?

Nimalo se ne trude da, svojim sivim moždanim stanicama, pokušaju barem razumjeti na koji ih način islam danas ugrožava.

Ne, oni se ne trude razumjeti da je islam i dalje čvrsto ukorijenjen u svim političkim pokretima i mijenama europske današnjice.

Ne ne trude se razumjeti da je islam velika vjera, fizički i moralno vrlo živa.

Ne trude se razumjeti da je islam vanjska hereza kršćanstva i judaizma koja je pustila trajno korijenje, stvorivši vlastiti život diljem Europe.

Ne, ne trude se! Zato Europa i dalje sniva svoje davno prohujale snove. Europa je uspavana do te mjere da vrlo malo ljudi, čak i oni koji su vrlo obrazovani na području povijesti, znaju da islam ni po podrijetlu ni po svoj biti nije bio nova vjera, nego hereza. To je duboka istina. Kršćanska Europa jest, i po prirodi trebala bi biti jedno, ali ona je poodavno, a posebno u 21. stoljeću, zaboravila svoju vjeru i svoju prirodu. Ona je odbacila i pogazila svoju narav!

Ako ove činjenice nisu poznate veći Europljanja poznate su “Gospodarima kaosa” i na njima oni grade “determinirani kaos” ili “nadzirani nered” kako bi Kalegrijeva azijsko-afričko-europska rasa postala tragična europska stvarnost.

Izostanak jasne i čvrste geopolitike prema BiH

Spomenuli smo Izetbegovića. Njegov sin danas je čelnik najsnažnije bošnjačke stranke, a nedavno su Bošnjaci treći put Hrvatima izabrali predstavnika u Predsjedništvo BiH. Kako gledate na položaj Hrvata u BiH?

Žalostan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je posljedica izostanka jasne i čvrste geopolitike hrvatske države općenito, a posebno prema ovoj susjednoj državi, nekadašnjem hrvatskom kraljevstvu i hrvatskoj djedovini.

Na jugoistoku Europe, a posebno na području Bosne i Hercegovine prelamaju se aglosaksonska geopolitka atlantizma, ruska geopolitika neoazijatizma, njemačka geopolitika kontinentalizma, pa čak i kineska geopolitika teulokacije, a posebno turska geopolitka neoosmanizma i srbijanska svetosavlja. Sve su geopolitike tu osim hrvatske geopolitike adriatizma.

Dayton je Bosnu i Hercegovinu, kao državu programirano ostavio nedovršenom, kako bi se, ako moćnicima to bude odgovaralo, ponovno mogao aktivirati neki novi “nadzirani nered”. Operator u tom predmjevanom “detreminiranom kaosu” ne bi bili Srbi, nego bosnaskohercegovački muslimani.

Bosanskohercegovačkim muslimanima na ruku njihove drskosti i nezahvalnosti, naime, Hrvati su u srpskoj agresiji četiri puta spasili obranili Bosnu i Hercegovinu, ide i blagonaklon odnos ne samo Bruxellesa prema stampedu migranata, nego i spomenuta turska geopolitika neoosmanizma.

Za nemuštu hrvatsku geopolitiku koja od 2000. godine Bosna i Hercegovina je samo susjedna država, a ne nezino geostrateško predpolje u kojemu su bosanskohercegovački Hrvati zalog opstanka i same države Hrvatske.

Naišavši na čvrst otpor u srbijanskoj geopolitici cjelokupna politika bosanskohercegovačkih muslimana usmjerila se prema oduzimanju prava bosanskohercegovačkim Hrvatima u entitetu koji se naziva Federacija.

S druge strane geopolitika bosnskohercegovačkih muslimana okrenuta prema Turskoj, gajeći u svakom smislu velika očekivanja. Nije dvojbeno da neoosmanizam ima odličnog saveznika u bosanskohercegovačkim muslimanima, ali je dvojbeno to što postoji niz ograničenja, kojih, za sada, bosanskohercegovački muslimani, a i službeni Zagreb nisu svjesni.

Jedno od tih ograničenja je i stvaranje “bošnjačke nacije”. A ta samoproglašena nacija, od samog početka krenula je pogrješnim smjerom tražeći odgovore na pitanje – što ona nije, a ne – što ona jest.

Namjerno se pri tome zaboravlja da je Bosna i Hercegovina druga domovina hrvatskog naroda, odnosno da je Bosna i Hercegovina, a to se treba još jednom istaknuti, “hrvatska djedovina” i “hrvatsko kraljevstvo”.

Ova tvrdnja stoji u cijelosti, poglavito ako se ima u vidu povijesni kontekst da je prije okupacije Osmanlija, Bosna i Hercegovina bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne bosanskohercegovačkih muslimana.

Na polazištu o novoj “bošnjačkoj naciji” muslimanska intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj “Memorandum”, ali postupci bošnjačkih političara i “Bošnjačkog instituta” pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.

FBih

Po načinu kako istupa i kako djeluje bošnjačka politička elita, glavna misao toga plana, je pretvaranje Hrvata u Bosni i Hercegovini u manjinu te poticanje njihovog iseljavanja, gašenje Republike Srpske i priznavanje Srbima formalne konstitutivnosti unutar unitarizirane Bosne i Hercegovine, razbuktavanje nereda u Sandžaku i proglašenje sandžačke autonomije koja bi se u budućnosti treba pripojiti nacionalnoj ‘bošnjačkoj’ državi, matici Bosni i Hercegovini, po uzoru na Kosovo.

U biti, ‘memorandum’ (plan) bosanskohercegovačkih muslimana osmišljen je tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.

Odgovor na ovu i ovakvu strategiju bosanskohercegovačkih muslimana je hrvatska protustrategija adriatizma to jest obrana Jadrana u čvrstom zajedništvu s bosanskohercegovačkim Hrvatima na cjelokupnom ozemlju susjedne države.

Nažalost, to je izostalo ne toliko iz neznanja koliko iz poslušnosti hrvatske elite globalnim središtima moći, bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu. U tome vidim glavni problem, ali i rješenje kako poboljšati neodrživi položaj bosanskohercegovačkih Hrvata i djelotvorno zaštiti hrvatske nacionalne interese.

Na međunarodnoj sceni ponovno smo svjedoci neohladnoratovske retorike i politike, s tim da umjesto duopola SAD-SSSR, sada imamo i Kinu, ali i neke druge za sada regionalne sile u usponu. Kako komentirate geopolitičku situaciju u svijetu?

“Hladni rat” bio je u vremenima bipolarne podjele svijeta, a danas kada smo ušli u vremena višepolarnosti svijeta bolje je govoriti o “vrućem miru”.

A taj “vući mir” obilježavaju ne samo “nadzirani neredi” nego i pojačano sučeljavanje na svjetskoj razini tri vodeće geopolitike anglosaksonska atlantizma, ruska azijatizma i kineska teulokracije, ako se tome pridododaju i one regionalne prije svih turska neosmanizma i brazilska amazonizma s pravom se može govoriti da je višepolarnost svijeta tu.

Anglosaksonski antlatizam nakon pada bipolarne podjele svijeta, i dok je Rusija bila na koljenima, a Kina na početku rasta svoje gospodarske moći vidio je svijet 21. stoljeća kao “američko stoljeće”, u kojemu će Sjedinjene Države biti jedini “svjetski policajac”.

Slijedi proširenje NATO-a na istok, unatoč dogovoru Washingtona i Moskve da do toga neće doći. Bio je to uvijet za povlačenje sovjetskih snaga iz Njemačke. S proširenjem NATO-a dolazi i opkoljavanje Rusije bazama od Baltika do Crnog mora. Istodobno bazama Sjedinjene Države opkoljavaju i Kinu i imaju gotovo neograničenu projekciju moći i na Tihom i na Indijskom oceanu.

U tim vremenima ‘jednopolarnosti’ bilo je moguć američki, odnosno koalicijski napad na Afganistan, Irak, Siriju, i destabilizacija gotovo svih država od Srednjeg i Bliskog istoka i sjevernih obala Afrike sve do Gibraltara.

No, dogodilo se ono što geopolitika atlantizma nije predvidjela da će se Rusija pod Vladimirom Putinom “dići iz pepela” i u velikom stilu vratiti se na svjetsku geopolitičku scenu, a Kina postati izuzetno moćna gospodarska sila.

Te činjenice, po logici “ravnoteže snaga” znači da su anglosaksonci prisiljeni dijeliti moć s druga dva tabora, a to im teško pada, ili bolje i ispravnije rečeno to teško pada “dubokoj državi” za koju su Sjedinjene Američke Države kao država bile batina kojom su uvijek mogli lupati tamo gdje im se prohtijelo.

I tome je sada došao kraj. Došao je kraj i zbog još jedne činjenice. Naime, Kina je u ožujku 2018. pokrenula paralelnu valutu dolaru, a riječ je o takozvanom “petro-juanu” čime je zauvijek srušen dosadašnji monetarni svjetski poredak.

Gotovo 60 posto svjetskog stanovništva, a riječ je o zemljama BRICS-a: Brazilu, Rusiji, Indiji, Kini i Južnoafričkoj Republici, prelazi ili će prijeći na novu valutu, čime dolar prestaje biti jedina valuta svjetska trgovine. To znači da su Sjedinjene Države, pored gospodarske, vojne, nuklearne i svemirske moći prisiljene s Kinom i Rusijom dijeliti noć i na monetranom području.

Ovakvo stanje moguće je rješiti na dva načina ili “velikim ratom” globalnih razmjera, ili sjesti i dogovoriti koliko kome kolača pripada. Budući da “veliki rat” podrazumijeva start raketa s nuklearnim bojevim glavama pa i onih najjače razorne moći, a to ne odgovara “vladarima iz sjene”, pa svijet ulazi u razdoblje kompromisnog dogovara triju tabora.

Kao pouku dobro se prisjetiti one znane narodne mudrosti da “kada se veliki dogovaraju onda stradaju mali” ili one afričke “kada se slonovi hrvaju strada trava”.

Kako bi se u sadašnjoj geopolitičkoj situaciji trebala postaviti Hrvatska?

Hrvatska u vremenima “vrućeg mira”, ili višepolarnosti svijeta da bi ostala i opstala prijeko je potrebno da razvija samosvojnu geopolitiku zvanu adriatizam, i unatoč što je članica NATO-a ima razvijene odnose i s Rusijom i s Kinom. Jednom riječju Hrvatska kao država na sjevernom dijelu prvih vrata Euroazije mora voditi politiku dostojanstva, dostojanstva i opet dostojanstva. A toga od 2000. godine nema.

Koliko će masovno iseljavanje iz Hrvatske u perspektivi oslabiti nacionalnu sigurnost (demografske praženjenje određenih prostora), posebno ako imamo u vidu da nam gubitkom teritorija u BiH prijeti i gubitak „strateške dubine“ i de facto čini naše granice (na koje sve više nadiru migranti) neobranjivima?

Brojno iseljavanje hrvatskih državljana i to onih nasposobnijih i u najreproduktivnijoj životno dobi je izrava ugorza ne samo hrvatskih nacionalnih interesa, nego dugoročno i ugroza same države Hrvatske kao takove.

Ne treba biti “teoretičar urote” za ne vidjeti da netko hoće za sebe priskrbiti jedan od najljepših kutaka na planeti Zemlji. Ako Hrvatska ostane bez “strateške dubine”, a to je područje susjedne države Bosne i Hercegovine onda “šaptom pada” i područje Hrvatske od Velebita do Prevlake, kao što je bosanskohercegovačko hrvatsko kraljestvo palo daleke 1463. godine.

Za Hrvatsku je najgora moguća kombinacija unitarna Bosna i Hercegovina s dominacijom muslimanske većine, pojačana migrantskim stampedom.

U tom kontekstu treba promatrati migrantsku krizu koja se danima i mjesecima odvija na granici s Bosnom i Hercegovinom. Nije nepoznata činjenica, a službeno je objavljena da je sedamdeset milijuna migranata moguće očekivati na južnim granicama Europske unije.

Kriza će se nastaviti. A što nudi hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović? Nudi takozvani “humanitarni pristup”, kojega mu je prišapnuo francuski predsjednik Emmanuel Macron. A taj “humanitarni pristup” znači otvoriti kampove, u kojima će migranti zatražiti azil, i kojeg će dobivati tobože jer ‘zadovoljavaju uvjete’. To je jedan monstruozni plan koji se krije od hrvatskih državljana.

Svaka kriza se može zaustaviti ako se ima jasna strategija. Ona se mora imati jer će Hrvatska ponovno biti izložena migrantskom stampedu ne samo na graničnom prijelazu Maljevac, koji je bio samo test na koji će način Hrvatska reagirati te koliko dugo može izdržati jedan nalet. A što ako ti naleti budu na više mjesta i slijedni?

Za to, kao što se može razumijevati Hrvatska uopće nije spremna niti se takav scenario ugroze nacionalne sigurnosti razigrava. Akutualna hrvatska vlast zatvara oči, kao i one njoj predhodne. Jednako tako zatvaraju oči nad činjenicom da će za mjesec dana stranci moći kupovati našu, hrvatsku zemlju, kako bi se ostvarila postavka William Henry “Bill” Gatesa III., kako će do 2035. mnoge države nestati jer će jednostavno biti kupljene.

Slijedom navedenog prijeko je potrebno promatrati i sustavno pražnjene Slavonije i aferu Agrokor i pravno-medijski igrokaz koji se izvodi s Ivicom Todorićem.

Hrvatska da bi se odhrvala stampedu migracija mora prestati slijepo slijediti naputke iz briselske kule babilonske, i primjeniti doktrinu “ježa” kao što su to učinile zemlje Višegradske skupine, Slovenija i Austrija, a djelomično i Italija. Dakle, rješenje postoji.

Danas je godišnjica presude hrvatskoj šestorci u Haagu i samoubojstva generala Slobodana Praljka. Jesmo li već nakon godinu dana zaboravili i na Praljka, kao što smo, čini se, zaboravili i na Zvonka Bušića?

Nažalost, Hrvati brzo zaboravljaju svoje velike ljude, a poglavito istinske domoljube. Kao što smo zaboravili, da izdvojim vojskovođe, admirale Matiju Zmajevića i Janka Vukovića pl. Podkapelskog, feldmaršala Svetozara Borojevića tako ćemo još brže, bojim se, zaboraviti velike hrvatske domoljube Zvonka Bušića i Slobodana Praljka. Prvoga je ‘ubila’ hrvatska antihrvatska politička elita sa svojom nerazumnom politikom, a drugoga pravno nasilje i silovanje istine od strane djeljitelja nepravde haškog sudišta.

Ali kao što je znano istina se može prešutjeti, može i zaobići, može ju se i skrivati, ali jedno što se ne može, ne može se je ubiti. Ako se po Danteu za izdaju domovine ide u najniži krug pakla, u deveti i u posljednji četvrti rov, onda uzvišena smrt za domovinu i istinu vodi čovjekovu dušu u najvišu razinu nebeske hijerarhije.

Svakome je određeno mjesto koje će mu pripasti u jednoj od dvije hijerarhije pa tako i zaboraviteljima Hrvatima ma gdje i kakvi bili.

Davor Dijanović / HKV

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Predrag Peđa Mišić: Mi drugu Domovinu nemamo

Objavljeno

na

Objavio

Povodom aktualnih političkih „performansa“ Milorada Pupovca usmjerenih na provociranje javnosti kratko smo razgovarali s Predragom Mišićem, vukovarskim braniteljem i pripadnikom srpske manjine koji zastupa dijametralno suprotna stajališta od Pupovca.

Poštovani gosp. Mišić, ususret izborima za Europski parlament svjedočimo ponovnim političkim „performansima“ Milorada Pupovca koji, kroz plakate i javne nastupe, prolongiraju narativ o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj. Kako to komentirate?

Milorad Pupovac uslijed nedostatka ideje, bezličnosti, po tko zna koji put pokušava u dijelu pripadnika srpske manjine izazvati osjećaj ugroženosti.

Sad je tome došao kraj. Pripadnici mog naroda uvidjeli su da ih godinama koristi kao živi štit, izvlačeći obilato novac iz državnog proračuna. Novac koji uzima iz proračuna koristi isključivo za sebe.

Zašto se u cjelokupna srpska zajednica u Hrvatskoj na javnoj sceni poistovjećuje s jednom osobom, a to je Milorad Pupovac?

Ne bih se složio s vašom konstatacijom. Većina Srba u Hrvatskoj živi životom prosječnog građanina Hrvatske. Jedini razlog zbog kojeg Pupovac ima prednost su mediji koji mu obilato daju prostor. Uz svesrdnu pomoć vladajućih. Dok normalni pripadnici srpske nacionalne manjine žive svoj svakodnevni život. To je činjenica koju potvrđuju zadnji izbori, na kojima je od 145 tisuća Pupovac dobio malo više od 8 tisuća.

Vi ste kao Srbin i pravoslavac branili Vukovar. Zašto se osobe poput Vas ili poput, primjerice, pokojnoga Arsena Dedića, ili ne ističu kao uzor i model za izgradnju hrvatsko-srpskih odnosa, nego oni koji su u vrijeme rata otvoreno rušili hrvatsku ustavnopravni poredak (Stanimirović) ili su difamirali Hrvatsku (Pupovac)?

Ja sam kao hrvatski branitelj učinio ono što je moja dužnost, obveza i čast. Braniti dom, domovinu i grad. Na ostali dio pitanja ne znam odgovor.

Koji su po Vama danas najveći problemi Srba u Hrvatskoj?

Problemi svih građana u Republici Hrvatskoj. Ekonomska situacija i pad moralnih vrijednosti. Nedosljednost i licemjerje. To je i problem srpske nacionalne manjine.

Na listi ste Hrvatskih suverenista na izborima za Europski parlament. Kako Vi dugoročno vidite poziciju Srba u Hrvatskoj?

Graditi suživot u zajedničkoj nam domovini.

Mi drugu domovinu nemamo.

Ako je loše svima, onda nitko nije sretan.

Ako je dobro svima, svi smo sretni u našoj domovini.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marko Jurič: ‘Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema’

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine Marko. Poznati ste u hrvatskim medijima, ali ipak recite nam nešto o sebi, svome djetinjstvu, odrastanju, odgoju i Vama osobno?

Za ono vrijeme ništa posebno. Tek uobičajeno odrastanje u Zagrebu, u Dubravi koja je tada slovila kao malo divljiji zagrebački kvart. Mnoge stvari, društveni i međuljudski odnosi, pravila, vrijednosti iz tog vremena danas su postali čudni, rijetkost ili s pozicije sveprisutne političke korektnosti nekorektni. Ali bilo je to drugačije vrijeme, nekako prirodnije, a čini mi se i zdravije za odrastanje, odgajanje, sazrijevanje. Danas je prevladavajuća nekakva uniformiranost, nema onih zdravih, konstruktivnih ekstrema zahvaljujući kojima društvo dobiva široku lepezu sivih tonova koji ga onda oplemenjuju i čine bogatijim. Bilo je to vrijeme kada su ljudi sami rješavali svoje probleme, a danas se za svaku sitnicu trči u neku ustanovu, instituciju. To ljude čini pasivnima, da ne kažem neku grublju riječ. Ljudi prestaju biti subjekti, protagonisti zbivanja i postaju objekti, statisti, nijemi promatrači, u najboljem slučaju tiha mrmljajuća gunđala.

Svaki čovjek u životu ima svoje uzore, ljude koji su mu nadahnuće, ljude kojima se divimo i želimo postati kao oni. Zanima me tko je vama bio i jest uzor u novinarstvu?

Bilo je to vrijeme jugoslavenskog novinarstva koje je bilo neslobodno,  partijski kontrolirano. Ipak Vjesnik, Start, Danas imali su niz vrlo kvalitetnih majstora novinarskog zanata. Doduše ambijent u kojem su djelovali nije im dozvoljavao previše kritičnog preispitivanja pogotovo nečega što se smatralo društvenim i ideološkim dogmama. Problem je što je hrvatsko novinarstvo u krvi uništeno ili raseljeno 1945. godine i onda su na te ispražnjene nomenklature zasjeli neki šumski ljudi. Doduše i oni su se vremenom pomalo kultivirali, obrazovali i stekli vještine literarnog tkanja sukladno potrebama novinarskog zanata. Nažalost, kako su svi oni pronikli iz partijskog krila, stasali na ruskim lektirama ‘Kako se kalio čelik’, oni su tako odgojili naraštaje jednako kastriranih novinara koji nisu bili u stanju propitkivati partijske dogme. Tako da se je sve vrtjelo oko toga  koliko se najdalje smije udaljiti od partijske linije bratstva i jedinstva, socijalizma, samoupravljanja, Marxove misli i žestokog obračunavanja sa svakim tko je pokušao isticati neke hrvatske nacionalne interese. Dirati u službene verzije NOB-ea ili nekih mitova o NDH-a ili Jasenovcu bilo je ravno samoubojstvu. Tek krajem osamdesetih se nešto počelo događati, dašak liberalizma i građanske, ne partijske kritike pojavio se u javnom prostoru. Bio je to ujedno i njihov slobodarski domet jer danas kad vidimo kako djeluju neki iz tog vremena, kakve mlade kadrove odgajaju po redakcijama ili studijima izgleda kao da se vraćamo u ta olovna vremena intelektualne kastracije.

U svom dosadašnjem djelovanju kao novinar, imali ste veliki broj intervjua, razgovora na različite teme, o različitim događanjima u hrvatskom društvu. Možete li izdvojiti od svih tih razgovora, intervjua, jedan najdraži i najuspješniji razgovor, ali i jedan, možda najteži razgovor?

Devedesete su bile odlično vrijeme za hrvatsko novinarstvo koje je odjednom ekspandiralo  u golemi prostor potpuno novih sloboda. Bilo je lijepo raditi reportaže ili istraživačko novinarstvo. Mada mi je taj termin pomalo proturječan jer kakvo je to novinarstvo koje nije istraživačko? Prvih godina rata svaki je tjedan donosio neki novi teren, novu bojišnicu, nove ljude, nove priče, snažne emocije, novu reportažu. Pored toga, bilo je zanimljivo putovati po bazama NATO pakta i u vrijeme ratnih operacija intervjuirati visoke časnike, američke, engleske, francuske i kroz njihove priče dobivati potpuniju sliku o nama kao narodu i strani u ratu. Bili su zanimljivi neki političari poput Marie Le  Pena, otac današnje šefice francuske oporbe, šef talijanskih fašista Gianfranco Fini, političarka Doris Pack, ili slovački predsjednik Vladimir Mečijer. Oni mi sad padaju na pamet jer su imali neku važnost u trenutku objavljivanja. Jedan od zanimljivijih događaja je bio moj izvještaj uživo za CNN iz Brnika, ljubljanske zračne luke koja je bila u potpunom okruženju, krajem lipnja 1991. godine. Kolega i ja smo šetali potpuno praznom aerodromskom zgradom u potrazi za hranom i odjednom je zazvonio telefon. Rekao sam kolegi neka se javi, on je nezainteresirano odmahnuo rukom pa sam se ja javio, a kad ono s druge strane CNN, poziv iz Atlante, dvije minute prije početka večernjih vijesti. Američki urednik, na drugoj strani veze, pitao me što se događa, tko sam i onda kad sam mu sve ukratko opisao, pitao me jel bi htio sve to ponoviti uživo u CNN-ovim vijestima. Naravno, pristao sam. Krenula je špica informativne emisije. Prva vijest je bilo nešto o predsjedniku Bushu starijem, a onda me najavio voditelj kao specijalnog izvjestitelja iz okupiranog ljubljanskog aerodroma. Kad sam završio izvještaj. Urednik mi je ostavio broj telefona da mu se svakako ponovo sutra javim gdje god ću biti na tom ratnom prostoru. Ali sutradan smo kod Šentilja naletili na tenkove koji su tukli u smjeru gdje smo se nalazili zbog čega sam se morao bacati po livadi i puzajući tražiti neki zaklon. U tom sam skakanju, puzanju, bacanju izgubio papirić s telefonskim brojem CNN-ovog urednika pa je tako završila moja karijera na CNN-u.

Jeste li vjernik?

Jesam.

Crkva u Hrvata je tijekom povijesti dala i imala niz, dobrih biskupa, pastira, koji su ostavili duboki duhovni trag među Hrvatima, katolicima. Koga biste vi izdvojili kao sobu „ vrlo dobrog pastira“? Kao onog koji zaslužuje da ga citiramo, koji nam i dandanas ima što poručiti?

Kroz povijest. Nije bilo puno narodnih biskupa. Uglavnom je Beč Hrvatima nametao strance kao duhovne pastire. Zanimljivo je kako su neki od tih ljudi vremenom postajali politički Hrvati. Primjerice Juraj Haulik, Slovak. Učinio je puno za hrvatski narod, podigao ga je iz polumraka nepismenosti i neobrazovanosti. Zanimljiva je ta moć apsorpcije koju ima hrvatski narod. Puno je takvih primjera. A iz ovog novijeg doba istaknuo bih Tomislava Ivančića, Zvjezdana Linića. Poznajem dosta isusovaca. Čak su me bili angažirali oko pripreme i pokretanja kampa za mlade ‘Modrave’, što je bila ideja briljantnog patera Luke Rađe, koji je u to vrijeme vodio SKAC u Palmotićevoj. Nažalost, Luka je stradao u teškoj prometnoj nezgodi pa nikad nismo od Modrava napravilo ono što smo on i ja planirali.

Današnje je vrijeme postalo vrijeme kompromisera pa i u kršćanstvu nažalost, čak i u Crkvi kako među svećenicima tako i među ljudima. Mada ima lijepih primjera poput biskupa Vlade Košića. Kao da se nekakav strah uvukao među ljude i u Crkvu, manjka onog pouzdanja u Božju providnost koja prati hrabre tragače za Istinom. Sve manje je onog jasnog, nedvosmislenog kršćanskog stava po načelu ili jesi ili nisi za nešto. Umjesto toga sve se češće i unutar Crkve uvodi nekakva treća opcija, nekakva ‘zlatna sredina’ o kojoj u Bibliji ili nauku Crkve nema ni slova. Cijela je Biblija sukob polova i od čovjeka se očekuje da se odluči opredijeli, a ne da pronalazi način kako sjediti na oba stolca. Čudna su ovo vremena. Vjerojatno vremena kušnje i tu su svećenici na potezu da jasnoćom i primjerom hrabro svjedoče za Istinu.

Nakladnička kuća  „ Benedikta“ tiskala je niz vrlo dobrih knjiga. Ja sam pročitao nekoliko knjiga izdavačke kuće „ Benedikta: Gabriele Kuby „ Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode“, Michael S. Rose „ Zbogom, dobri ljudi – Kako su liberali uvukli opačine u institucije Katoličke crkve“, i knjigu William Cobett „ Povijest protestantske reformacije u Engleskoj i Irskoj“. Sve tri spomenute knjige su vrlo dobre. Otkrivaju istine za koje do sada nismo znali. Vi ste čitali knjigu „ VELIKA LAŽ“ . Što nam možete reći o nakladničkoj kući Benedikta i o vašem čitanju knjige „ VELIKA LAŽ“. Koji su vaši dojmovi?

Knjiga koju smo predstavljali na Kaptolu: ‘Velika laž – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice’ je jedan u nizu zanimljivih naslova koji se zadnjih dvadesetak godina pojavljuju od Huntingtona na ovamo. Koji imaju u sebi elemente razotkrivanja metoda zavjera, skrivenih taktika političkih i obavještajnih planova uspostave novog svjetskog poretka. Ti su planovi vjerojatniji jer je tehnologija uznapredovala i pretvorila svijet u globalno selo koje je postalo poligon za razne političke manipulatore i mešetare. Na djelu je jedna civilizacijska destrukcija koja temeljem tobožnjih najnovijih znanstvenih otkrića i širenja okvira lažnog humanizma nameću današnjoj zapadnoj civilizaciji osjećaj srama za nešto što je prije tridesetak godina bilo normalno, nešto na čemu je počivao onaj naravni društveni poredak koji nam nestaje pred očima. Na žalost upravo su mediji postali glavni zagovornici te ‘Velike laži’. Koji je to demonski paradoks kada novinarska struka umjesto da razotkriva istinu sudjeluje u njenom sakrivanju i izvrtanju. Novinarstvo se bavi manipulacijama, spinovima, političkim marketingom, prikrivenim reklamama, reketarenjem, PR biznisom provučenim kroz sve novinarske forme. To što čitamo u toj knjizi o stanju u SAD-eu, s ove hrvatske pozicije to još uvijek djeluje kao neko nama daleko ludilo. Nažalost radi se o svjetskom procesu koji je i nas zahvatio. Dakle, to što se danas događa u SAD-eu, događati će se kod nas za desetak godina. Osim ako neće, jer i Onaj gore je na potezu. Ne vjerujem da će mirno promatrati kako mu odmetnuta kreacija preuzima kontrolu nad onim što je stvorio.

Poznata je statistička činjenica da Hrvati vrlo malo čitaju. Čak 50% Hrvata kažu da ne čitaju knjige, 42% Hrvata mjesečno pročita jednu knjigu. Po čitanosti knjiga na dnu smo europski zemalja. Gdje vi vidite razlog da Hrvati vrlo malo čitaju?

Hrvati su pomalo inertni i komotni. Puno je jednostavnije na kompjuteru ili tv-u pokupiti ponuđene informacije i zadovoljiti svoju dnevnu potrebu informacija. Novi su mediji daleko agresivniji od knjige i ne traže gotovo nikakav angažman. Knjiga traži, vizualizaciju, čitanje, višesatnu koncentraciju, strpljenje, vrijeme. Hrvati su revoltiran narod zbog niza prevara koje su mu se dogodile zadnjih 20-ak godina pa onako u panici pokušavaju spasiti nešto od onog projekta iz devedesetih. Tko će u takvim okolnostima imati vremena i strpljenja za prionut uz knjigu?

Bili ste moderator, voditelj predstavljanja knjige Dinesh DSouza „ VELIKA LAŽ“ – razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“. Knjigu su predstavili: g. Zvonimir Hodak, kolumnist portala Direktno.hr, g. Karolina Vidović Krišto, novinar i povjesničar g. Boris Havel, povjesničar. Kako komentirate predstavljanje knjige i sve ono što su rekli i zaključili predstavljači?

Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema na tom prostoru. Predstavljači su upravo kroz primjere iz knjige koju su predstavljali to i prikazali. Problem je što su ljudi uspavani medijskim kampanjama, sitnim nomenklaturama i apanažama za osnovnu egzistenciju.  Ljudi su zapravo kupljeni sitnim ustupcima, egzistencijom, sigurnošću, udobnošću, a ne vide da polako gube sebe i da će vrlo brzo sve to doći u pitanje. Dok je ovako malo će se ljudi pokrenuti. Komunisti su u jednom bili u pravu, a to je da za revolucionarne aktivnosti nisu pogodni ljudi koji nešto posjeduju, nego oni koji nemaju što izgubiti. Takve su nazivali proleterima. A u Hrvatskoj još uvijek postoji jedna razina egzistencije i standarda koja anestezira bilo kakve buntovničke ambicije kod ljudi.

U hrvatskom medijskom prostoru ima „ bučnijih“ od manje bučnih. Jačih i slabijih u smislu mogućnosti plasiranja vijesti hrvatskim građanima. Tko je po vašem mišljenju, koji i čiji mediji su bučniji, a čiji manje „ bučni“?

Oni mediji koje država i politički lobiji obilato financiraju imaju zadatak biti bučni. Zato i postoje jer stvarajući buku stvaraju koprenu iza koje se događaju sve te prevarantske igre i manipulacije. Nikad ljudi nisu bili više zavedeni lažima, nego u ovo današnje vrijeme. U komunizmu je postojala prisila i nesloboda govora, ali je ipak većina znala što je istina i tko je neprijatelj. Danas je sve zamuljano i upravo taj mulj stvaraju ti dobro plaćeni mediji, taj tzv. main stream. I u tome bez iznimke sudjeluju svi veliki nacionalni tiskani i elektronski mediji, velika većina portala, bez iznimke svi koji su na rang listama među prvih nekoliko stotina po čitanosti, uz možda jednu ili dvije iznimke. Tu je još golema i vrlo učinkovita mašinerija društvenog samozavaravanja, kreatori iluzija, tzv. nevladine udruge. I među njima, u tome sudjeluju upravo oni koji iz raznih izvora dobivaju goleme svote novca. I to je trenutna hrvatska stvarnost koja polako suptilnim i okultnim metodama programiranja ulazi u prostor ljudskih emocija. I to je vrlo opasno jer su emocije pokretačka energija u čovjeku. Bez njih čovjek postaje biljka.

I za kraj još jedno pitanje. Europa i europski narodi stare populacijski. Neki već Europu zovu „ sijeda Europa“. Hoće li imigranti, koji su pretežno muslimani, kulturološki preoblikovati Europu koja nema svog duhovnog i kulturnog identiteta.?

Ništa novo pod kapom nebeskom. Ovo vrijeme podsjeća na razdoblje s kraja Rimskoga carstva. I tada su bili emigranti koji su dolazili s istoka u bogato carstvo, u potrazi za boljim i laganijim životom.  Proces propadanja rimskog carstva je trajao više od sto godina. Ostale su enklave koje su stvarale neki suživot s tadašnjim emigrantima. Taj je suživot bio takav da su u konačnici tadašnji emigranti prešli na kršćanstvo. U tom je dijelu danas situacija drugačija. Islam je čvrsto etabliran kod ljudi koji ga ispovijedaju i osjeća se nadmoćno u odnosu na druge pa tako i prema kršćanstvu. Tu je sada Bog na potezu.

Razgovarao: Vlč. Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari