Pratite nas

Davor Domazet Lošo: Moramo promijeniti vlast

Objavljeno

na

Davor Domazet Lošo održao je 11.05.2014. govor u hercegovačkom gradiću Čitluku. Potrebna je operacija Oluja 2 jer smo se zaboravili ponašati kao pobjednici, kazao je admiral Domazet, a potom nastavio:

Vi se, u ovom najvitalnijem i najčišćem dijelu hrvatskog naroda, pitate kako ćemo vam pomoći. Ne možemo dok se ne promijeni vlast u Zagrebu…

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Temelji antifašističke pedagogije na Savskoj 77

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko godina na National Geographicu nabasao sam na dokumentarac o tome što bi preostalo od proizvoda ljudske civilizacije nakon eventualnog nestanka ljudskog roda.

Vrlo uvjerljivo je pokazano kako, bez ljudskog održavanja, i naizgled najotpornije građevine propadaju pod utjecajem kiše, tuče, leda, smjenjivanja hladnoće i vrućine, potresa, poplava, požara od gromova, biljaka koje napadaju, obrastaju i gutaju ulice i gradove, korijenjem drveća koje razvaljuje asfalt, a čak se u jednom trenutku i željezne armature raspadaju rastočene kiselinom iz ptičjeg izmeta.

Na koncu, prema toj simulaciji, od svih čudesa koja je čovjek izgradio nakon nekoliko desetaka tisuća godina ne bio ostalo ništa. Jedino što bi preostalo, i to je ironično, ne bi bilo nešto što je čovjek napravio već nešto od čega je on dijelom napravljen, a to je koštana struktura. Kosti ostaju. Otud i metafora kostura koji kad-tad ispadnu iz ormara.

Kosti traže dostojan pokop, kako bi mrtvi počivali u miru i ne bi opterećivali žive. Jedan od tri nosiva stupa svake civilizacije, kako ističe utemeljitelj filozofije povijesti Giambattista Vico, je dostojno pokapanje mrtvih, piše Nino Raspudić / Večernji list

Imajući to na umu, na više razina ispunjava jezom vijest da je ovog ljeta u centru Zagreba, na Savskoj 77, u dvorištu Učiteljskog fakulteta, nekadašnje Pedagoške akademije, počelo iskapanje masovne grobnice u koju su ubačeni i zatrpani bez suda streljani pripadnici njemačke vojske i vojske NDH, koje su partizani smaknuli nakon zauzimanja Zagreba 1945.

U prvoj fazi ekshumirani su ostaci 25 osoba iz dvaju masovnih i jedne pojedinačne grobnice. Pretpostavlja ih je da ih je ukupno više od 300. O svemu tome su mediji izvijestili vrlo šturo, jer valjda nije osobito važna vijest kako u središtu Zagreba imamo masovnu grobnicu koja je možda i veća od Ovčare.

Šokantno je što su “osloboditelji” u ovom slučaju egzekuciju i zatrpavanje izvršili u samom središtu grada, a posebno je perverzno što su tu kasnije smjestili Pedagošku akademiju. Desetljećima nakon rata, sve do ovog ljeta, u tom su dvorištu tisuće budućih učitelja i nastavnika i ne znajući gazili po leševima. Tu su učili, ljubakali se na klupama, ležali na travi.

Kao student sam svakodnevno tu prolazio hodajući od tramvajske stanice prema obližnjem Filozofskom fakultetu. Na Pedagoškoj akademiji smo svi s nastavničkog smjera slušali i polagali Opću pedagogiju. Tako sam i sam imao priliku našetavati se po masovnoj grobnici, a vjerojatno i odigrao nekoliko basketa na njoj.

Nelagodom me ispunjava spoznaja da sam i ove godine, kada bih pješice išao s Trešnjevke na posao Gagarinovim putem, ne znajući hodao pored skrivenoga groblja masovno pobijenih bez suda. Posebno je mučno što su u istoj zgradi na Savskoj 77 smješteni i OŠ Davorina Trstenjaka te XI. gimnazija, svima njima je generacijama školsko igralište bilo na masovnoj grobnici, na kojoj su se redovito igrala i djeca iz obližnjeg vrtića.

Zašto te svoje žrtve “osloboditelji” nisu odveli i likvidirali izvan grada, dalje od očiju građana, kao što su učinili s tisućama drugih? Očito, iz pedagoških razloga, upravo zato da utjeraju strah u kosti Zagrepčanima. A strah je bio toliki da je ekshumacija počela tek u ljeto 2018. punih 28 godina nakon formalnog pada komunističkog režima.

Tezu, koju sam javno isticao, kako Zagreb nije oslobođen 1945., kada je samo došlo do promjene totalitarizma, već tek 1990. kada su održani prvi slobodni izbori, ili eventualno 1991. kada je posljednja čizma JNA, sljednice partizanske vojske otišla iz grada, čini mi se kako sada treba korigirati. Zagreb se od totalitarizama još oslobađa.

Zašto, unatoč tome što se znalo za njih, masovne grobnice u centru grada nisu ekshumirane, a mrtvi dostojno pokopani nakon 1990. kad je propala država i režim nastala na njima? Može se reći da je bio rat pa se nije moglo. Ali zašto nisu nakon 1995.? Zašto svjedoke, stanovnike okolnih kuća na Vrbiku, nitko tada nije potaknuo i ohrabrio da se jave?

Cijeli život živjeli su sa sviješću da je pored njih masovna grobnica o kojoj se ne smije govoriti. Strah im je bio nabijen duboko u kosti. Kako su mogli svjedočiti o zločinima Titovih snaga kad se par tramvajskih stanica od Pedagoške akademije do jučer nalazio Trg maršala Tita? Ili kad su u vrhuški nove vlasti vidjeli tolike “osloboditelje” iz 1945.? Duboka država činila je sve da se to pitanje ne pokrene, a kad su stvari ipak počele izlaziti na vidjelo, sve da se utvrđivanje istine uspori.

Ono što su trebale raditi državne institucije, počela je 2008. raditi građanska udruga Hrvatsko odgovorno društvo. Njeni predstavnici kažu da su za masovne grobnice u dvorištu Pedagoške akademije saznali iz izvješća saborske komisije objavljenog 1999. u kojem se govori o 300 žrtava na Savskoj 77. No sljedećih deset godina unatoč tom izvješću nitko nije poduzeo ništa. Ne samo za vlasti Račanovog SDP-a, već ni za kasnije HDZ-ove.

Udruga HOD 2008. pokreće svoju istragu. Nadajući se kako ima još živih svjedoka ubacuju u poštanske sandučiće na području oko Savske 77 letak u kojem pozivaju građane koji nešto znaju da daju informacije o egzekucijama iz 1945., jamčeći im diskreciju. I ljudi se nakon više od šezdeset godina šutnje i straha počinju javljati i svjedočiti.

Pokazuju točne lokacije masovnih grobnica u dvorištu Pedagoške akademije, no strukture duboke države koja nije izgubila kontinuitet od 1945. uspijevaju ponovo otezati i držati poklopac nad mračnom tajnom još deset godina, očekujući valjda da će svjedoci pomrijeti i stvar se zaboraviti. I evo, punih 28 godina nakon pada komunizma i deset godina nakon što su iz udruge HOD sve materijale, iskaze, nacrte lokacija i podatke o svjedocima predali DORH-u i MUP-u, usred ljeta, dok je Savska zbog radova razrovana i dijelom zatvorena za promet, Zagrepčani na godišnjem, a mediji zabavljeni drugim temama, počinje iskapanje masovne grobnice u centru grada.

Posebno je zanimljiva sudbina svjedokinje I. H. (93) koja je u vrijeme pokolja na Savskoj 77 imala 19 godina. Izjavila je za Globus: “Sjećam se da je noću bilo pucnjave jer smo živjeli jako blizu tog mjesta. Ljudi u našem naselju bili su jako uznemireni, bojali smo se. Jednog jutra išla sam prema Savskoj cesti i prolazila uz potok, danas Gagarinov put, dakle uz samo dvorište današnjeg Učiteljskog fakulteta. Vidjela sam veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame” I. H. cijeli život živi tu, a dolazi iz obitelji koja je za vrijeme rata skrivala komunističke ilegalce.

Priča je to za filmski scenarij, no malo je vjerojatno da će to nadahnuti kulturnjake u Hrvatskoj. I to iz istih razloga zbog kojih većini medija nije velika vijest da se u dvorištu Učiteljskog fakulteta nalazi možda i nekoliko stotina leševa, kao ni da su na Tuškancu, gdje su najveći osloboditelji oslobodili najbolje vile u kojima i danas stanuje crveno plemstvo, u probnom iskapanju u siječnju pronađeni posmrtni ostatci najmanje 24 osobe ubijene nakon Drugog svjetskog rata.

O sustavnom zataškavanju tih tema najglasnije je govorio Andrija Hebrang. Isticao je kako je 2002. vlada Ivice Račana zaustavila rad saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. No nije objasnio zašto Savska 77 nije otkopana prethodnih godina dok je HDZ bio na vlasti, kao ni zašto taj humani posao nije obavljen nakon 2003. kad se HDZ vratio na čelo države. Izgleda kako bi se u HDZ-u po tom pitanju nešto počelo činiti tak kada bi postali svjesni kako uskoro gube vlast.

Tako su iskapanja u Gračanima, gdje je do sada ekshumirano 265 osoba, prvi put započela tek 2011. godine u organizaciji Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata, koji je ubrzo nakon toga, dolaskom nove SDP-ove Vlade ukinut, a iskapanje maksimalno usporeno. Ali što su HDZ-ovci čekali između 2003. i 2011.?

Hebrang je uvjerljivo demaskirao ulogu Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja na čije je čelo nova SDP-ova vlast postavila Ivana Grujića. Njegovo objašnjenje zašto su Grujiću povjereni ti poslovi bilo je brutalno izravno: “Zato što se radi o visokom dužnosniku nekadašnje Udbe! On potpuno usporava daljnja istraživanja jer u sljedećih godinu i pol otkopava samo tri lokaliteta! Po toj dinamici, za otkopavanje svih grobnica trebalo bi stotinu godina!”

U prošlotjednoj izjavi Grujić ističe kako mu je bila već dugo poznata lokacija “Savska 77” i dodaje: “Međutim, to što je neka lokacija već dugo poznata nadležnim državnim tijelima ne znači da će zbog toga biti na vrhu liste prioriteta za sveobuhvatno terensko istraživanje, pronalazak i obradu posmrtnih ostataka žrtava.”

Nevjerojatna je drskost teze kako mu nije bila prioritet masovna grobnica usred Zagreba, uz vrtić, školu, gimnaziju i Učiteljski fakultet. Javnost zaslužuje znati tko su bili članovi komisije koja je određivala “prioritete”, ali i smatraju li današnji čelnici SDP-a kako je opravdano masovno ubijati zarobljenike bez suđenja i zatrpavati ih u neobilježene jame nad kojima se onda formiraju pedagoške akademije. A posebno bi bilo zanimljivo čudi od nekog insajdera zašto je tijekom 20 godina, koliko je HDZ od 1990. proveo na vlasti, istraženo tek deset posto tih stratišta.

Nino Raspudić / Večernji list

 

 

U masovnoj grobnici na zagrebačkoj Savskoj cesti pronađeno najmanje 25 kostura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Zbog visokih troškova odgađa se vojni mimohod u SAD-u

Objavljeno

na

Objavio

Vojni mimohod koji je američki predsjednik Donald Trump planirao održati ulicama Washingtona u sklopu obilježavanja Dana veterana 10. studenoga, odgađa se, moguće za 2019., objavilo je ministarstvo obrane, prenose agencije u petak.

Takav vojni mimohod bio je isprva zamišljen kao komemoracija o stogodišnjici završetka Prvog svjetskog rata i u čast ratnih veterana.

Glasnogovornik Pentagona, pukovnik Rob Manning objavio je priopćenje u kojem stoji da su se ministarstvo obrane i Bijela kuća “suglasili razmotriti mogućnosti da se (mimohod) održi 2019.”

Prve procjene objavljene u četvrtak govorile su da bi troškovi iznosili više od 90 milijuna dolara, što je triput više od prvotno predviđene svote. Bijela kuća u početku je procjenjivala troškove u rasponu od 10 do 30 milijuna dolara.

Predsjednik Trump došao je na zamisao o organiziranju vojnog mimohoda pošto je u Francuskoj, na nacionalni praznik Dan pada Bastilje 2017., prisustvovao svečanom vojnom mimohodu u Parizu te izrazio želju da sličnu manifestaciju priredi i u svojoj domovini. Nešto ranije u četvrtak, američki dužnosnik rekao je za francusku agenciju AFP da bi troškovi parade mogli dosegnuti 92 milijuna dolara.

Bijela kuća objavila je početkom veljače da Trump želi vojni mimohod kako bi istaknuo američku vojnu moć na Dan veterana, vojne svečanosti u čast bivšim borcima. Trump je isprva predložio da se mimohod organizira 4. srpnja, na Dan američke neovisnosti, na aveniji Pennsylvania koja povezuje Bijelu kuću i Kongres u Washingtonu.

Mediji su odmah upozorili da bi takav događaj donio vrtoglave troškove i podsjetili da je troškove zajedničke vojne vježbe s Južnom Korejom Trump nazvao “golemima”. U veljači se 61 posto američkih birača izjasnilo protiv takvog mimohoda, prema anketi instituta Quinnipiac.

Tradicionalno Sjedinjene Države organiziraju vojni mimohod za obilježavanje završetka rata, a tako je bilo i 1991. kada je tadašnji predsjednik George H.W. Bush defileom proslavio pobjedu u Zaljevskom ratu.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari